REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: OVR-3898/2025-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda Juri Pezelju, kao sucu pojedincu, a na prijedlog više sudske savjetnice Ivane Protulipac, u pravnoj stvari ovrhovoditelja Hrvatski zavod za zapošljavanje, Zagreb, Savska cesta 64, Područna služba Zagreb, [adresa], OIB: 91547293790, protiv ovršenika ZE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], odlučujući o prijedlogu ovršenika za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim te prijedlogu ovršenika za odgodu izdavanja naloga bankama za prijenos zaplijenjenih sredstava, bez održavanja ročišta, dana 21. studenog 2025.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan prijedlog ovršenika od dana 19. studenog 2025. za odgodu izdavanja naloga bankama za prijenos zaplijenjenih novčanih sredstava u postupku izravne naplate koji se vodi pred Financijskom agencijom temeljem bjanko zadužnice izdane dana 25. studenog 2019. i potvrđene dana 25. studenog 2019. kod javnog bilježnika Nenada Dolinara iz Zagreba pod poslovnim brojem OV-8051/2019.

II. Odbija se kao neosnovan prijedlog ovršenika od dana 19. studenog 2025. radi proglašenja pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava nedopuštenim u postupku izravne naplate koji se vodi pred Financijskom agencijom temeljem bjanko zadužnice izdane dana 25. studenog 2019. i potvrđene dana 25. studenog 2019. kod javnog bilježnika Nenada Dolinara iz Zagreba pod poslovnim brojem OV-8051/2019 iz razloga propisanih odredbom čl. 50. st. 1. toč. 5. i toč. 8. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22, 06/24, dalje u tekstu: OZ).

Obrazloženje

1) Ovršenik je dana 19. studenog 2025. podnio ovom sudu prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava nedopuštenim te prijedlog za odgodu izdavanja naloga bankama za prijenos zaplijenjenih novčanih sredstava u postupku izravne naplate koji se vodi pred Financijskom agencijom temeljem bjanko zadužnice izdane dana 25. studenog 2019. i potvrđene dana 25. studenog 2019. kod javnog bilježnika Nenada Dolinara iz Zagreba pod poslovnim brojem OV-8051/2019. U svom prijedlogu ovršenik u bitnome navodi da je ovrhovoditelj podnio Financijskoj agenciji na izravnu naplatu gore navedenu bjanko zadužnicu, a koja je izdana kao sredstvo osiguranja tražbine ovrhovoditelja iz Ugovora o dodjeli potpore male vrijednosti u svrhu samozapošljavanja, kojeg su ovrhovoditelj i ovršenik sklopili dana 28. studenog 2019. (dalje u tekstu: Ugovor od 28. studenog 2019.) i temeljem kojeg je ovrhovoditelj isplatio ovršeniku iznos od 7.299,75 EUR kao potporu za samozapošljavanje (dalje u tekstu: Potpora 1). Međutim, ovrhovoditelj u predmetnom postupku izravne naplate temeljem gore navedene bjanko zadužnice zahtijeva naplatu iznosa od 1.454,16 EUR zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dana 04. prosinca 2019. Ovršenik navodi da temeljem Ugovora od dana 28. studenog 2019. nije ništa dužan ovrhovoditelju, pa tako niti iznos od 1.454,16 EUR. Navodi da ovrhovoditelj zahtijeva naplatu iznosa od 1.454,16 EUR, kako bi taj iznos što je više moguće odgovarao iznosu kojeg je ovrhovoditelj isplatio ovršeniku temeljem Ugovora o dodjeli Potpore za očuvanje radnih mjesta u djelatnostima pogođenima Koronavirusom, kojeg su ovrhovoditelj i ovršenik sklopili dana 10. srpnja 2020. (dalje u tekstu: Ugovor od 10 srpnja 2020.) i temeljem kojeg je ovrhovoditelj isplatio ovršeniku iznos od 1.493,13 EUR kao potporu za očuvanje radnih mjesta u djelatnostima pogođenima Koronavirusom (dalje u tekstu: Potpora 2). Dakle, ovrhovoditelj u predmetnom postupku izravne naplate ne pokušava naplatiti tražbinu koja stoji u vezi ili proizlazi iz Ugovora od dana 28. studenog 2019., već pokušava naplatiti nepostojeću i zastarjelu tražbinu iz Ugovora od dana 10. srpnja 2020., a za čije osiguranje mu nije izdana predmetna bjanko zadužnica. Nakon sklapanja Ugovora od dana 10. srpnja 2020., ovrhovoditelj je obavijestio ovršenika da nema pravo na Potporu 2 i da izvrši povrat nepripadno isplaćenog dijela sredstava u iznosu od 265,45 EUR. Ovršenik nije vratio ovrhovoditelju Potporu 2 obzirom je Potporu 2 stekao temeljem valjane pravne osnove, tj. temeljem Ugovora od dana 10. srpnja 2020. Osim toga, od stjecanja Potpore 2 proteklo je više od 5 godina, radi čega je u zastari bilo koja tražbina ovrhovoditelja iz Ugovora od dana 10. srpnja 2020. U dopisu od dana 19. ožujka 2025. ovrhovoditelj navodi da je sukladno javno dostupnim uvjetima i načinima korištenja sredstava za provođenje mjera Potpore za očuvanje radnih mjesta u djelatnostima pogođenima Koronavirusom ( tj. Potpore 2 iz Ugovora od dana 10. srpnja 2020.) za poslodavce koji su već bili pod ugovornim razdobljem neke od mjera koje provodi Hrvatski zavod za zapošljavanje (u slučaju ovršenika korištenje Potpore za samozapošljavanje, tj. Potpore 1 iz Ugovora od dana 28. studenog 2019.) nastupilo mirovanje ugovornih obveza po aktivnom ugovoru. Međutim, do "mirovanja“ obveza iz Ugovora od dana 28. studenog 2019. je moglo doći samo su slučaju sklapanja aneksa Ugovora od dana 28. studenog 2019.. Da je tome tako jasno je iz e-mail-a ovrhovoditelja od dana 14. travnja 2020. u kojem je, između ostalog, navedeno: „Istekom razdoblja korištenja ove mjere nastavljaju u preostalom razdoblju koristiti mjeru APZ-a koju su prvotno stavili u mirovanje, na način da je isto regulirano Aneksom ugovora.“ Uz navedeno, nije postojala obveza sklapanja aneksa Ugovora od dana 28. studenog 2019. radi Potpore 2. Ovrhovoditelj i ovršenik su pregovarali oko aneksa Ugovora od dana 28. studenog 2019., ali do suglasnosti oko aneksa Ugovora od dana 28. studenog 2019. nije došlo pa zato i ne postoji aneks Ugovora od dana 28.studenog 2019.. Ovrhovoditelj je u svom e-mailu od dana 07. studenog 2020. naveo da ako ovršenik ne želi sklopiti aneks Ugovora od dana 28. studenog 2019. radi sklapanja Ugovora od dana 10. srpnja 2020., tj. dodjele Potpore 2, smatrat će se da postojeći Ugovor (tj. Ugovor od dana 28. studenog 2019.) ostaje na snazi i sukladno istom (dakle, ne sukladno Ugovoru od dana 10. srpnja 2020.) vršit će se kontrola Izvješća o namjenskom utrošku potpore male vrijednosti u svrhu samozapošljavanja, kao i izvršenja ostalih ugovornih obveza. U Ugovoru od dana 28. studenog 2019. nije bilo ugovoreno da će obveze iz Ugovora od dana 28. studenog 2019. „mirovati“ ako se ovršeniku dodijeli Potpora 2, tj. ako ovršenik sklopi Ugovor od dana 10. srpnja 2020. Dakle, do „mirovanja“ ugovornih obveza iz Ugovora od dana 28. studenog 2019., radi sklapanja Ugovora od dana 10. srpnja 2020., tj. dodjele Potpore 2, nije moglo doći sukladno Ugovoru od dana 28. studenog 2019., a kamo li eo ipso ili ex lege . Dakle, ovrhovoditelj insinuira da je „mirovanje“ obveza iz Ugovora od dana 28. studenog 2019. bila obveza ili uvjet Ugovora od dana 10. srpnja 2020.. Sve i da je tako (a iz naprijed navedenog je jasno da nije), obveze ili uvjeti Ugovora od dana 10. srpnja 2020. nisu bili osigurani predmetnom zadužnicom. U dopisu od 19. ožujka 2025. ovrhovoditelj navodi da za mjesece za koje je ovršenik ostvario potporu za očuvanje radnih mjesta ne mogu se uzeti u obzir plaćeni doprinose zbog dvostrukog financiranja (po mjeri samozapošljavanja i po potporama za očuvanje radnih mjesta). U Ugovoru od dana 28. studenog 2019. nije bilo ugovoreno da ovrhovoditelj ima pravo da ne uzme u obzir plaćene doprinose zbog dvostrukog financiranja. Navedeno nije ugovoreno niti u Ugovoru od dana 10. srpnja 2020.. S time u vezi ističe se da ne postoji pravna osnova koja ovrhovoditelju daje pravo da ne uzme u obzir plaćene doprinose zbog dvostrukog financiranja. Uz navedeno, to što ovrhovoditelj smatra da ne može uzeti u obzir plaćene doprinose zbog dvostrukog financiranja, to je neispunjenje od ovrhovoditelja, a ne ovršenikovo neispunjenje. Uz navedeno, troškovi doprinosa za 11 punih mjeseci su, sukladno Ugovoru od dana 28. studenog 2019., bili prihvatljiv trošak. Ovrhovoditelj u dopisu od dana 19. ožujka 2025. navodi da je ovršenik prestao biti samozaposlen prije 23. siječnja 2021., što je datum do kojeg je bilo potrebno produljiti ugovorno razdoblje po mjeri samozapošljavanja (tj. Potpori 1 / Ugovoru od dana 28. studenog 2019.) sukladno kriterijima za ostvarivanje potpore za očuvanje radnih mjesta (tj. sukladno kriterijima koji se odnose na Potporu 2, tj. Ugovor od dana 10. srpnja 2020.). Međutim, obveza produljenja ugovornog razdoblja iz članka 2. stavak 1. Ugovora od dana 28. studenog 2019. postojala je samo sukladno članku 6. Ugovora od dana 28. studenog 2019.. S obzirom da nije bilo kad nastupio bilo koji razlog iz članka 6. Ugovora od dana 28. studenog 2019. koji bi obvezao ovršenika na produljenje ugovornog razdoblja iz članka 2. stavak 1. Ugovora od dana 28. studenog 2019., to ovršenik nije bilo kad bio obvezan na sklapanje aneksa Ugovora od dana 28. studenog 2019. s kojim bi se ugovorilo produljenje ugovornog razdoblja iz članka 2. stavak 1. Ugovora od dana 28. studenog 2019.. Uz navedeno, u Ugovoru od dana 28. studenog 2019. nije bilo gdje ugovorno da je ovršenik obvezan na produljenje ugovornog razdoblja iz članka 2. stavak 1. Ugovora od dana 28. studenog 2019. u slučaju dodjele Potpore 2, tj. sklapanja Ugovora od dana 10. studenog 2020.. Nadalje, obveza produljenja ugovornog razdoblja iz članka 2. stavak 1. Ugovora od dana 28. studenog 2019. radi sklapanja Ugovora od dana 10. srpnja 2020., tj. dodjele Potpore 2, nije postojala niti sukladno Ugovoru od dana 10. srpnja 2020. jer u Ugovoru od dana 10. srpnja 2020. ne postoji članak kojim bi to bilo ugovoreno. Do produljenja ugovornog razdoblja iz članka 2. stavak 1. Ugovora od dana 28. studenog 2019. moglo je doći samo sklapanjem aneksa Ugovora od dana 28. studenog 2019., a ne eo ipso ili ex lege. Dakle, ovrhovoditelj insinuira da je potreba (ali ne obveza) produljenja ugovornog razdoblja po Ugovoru od dana 28. studenog 2019. bila obveza ili uvjet Ugovora od dana 10. srpnja 2020..Sve i da je tako (a iz naprijed navedenog je jasno da nije), obveze ili uvjeti Ugovora od dana 10. srpnja 2020. nisu bili osigurani predmetnom zadužnicom. S obzirom da nije postojala obveza produljiti ugovorno razdoblje iz članka 2. stavak 1. Ugovora u slučaju dodjele Potpore 2, tj. sklapanja Ugovora od dana 10. srpnja 2020., to neproduljene ugovornog razdoblja iz članka 2. stavak 1. Ugovora, u slučaju dodjele potpore nije moglo dati ovrhovoditelju neku tražbinu (tražbina postoji samo ako se neka obveza ne ispunu, ali ako nešto nije obveza, to se onda ne mora niti ispuniti, pa, u tom slučaju, ne nastaje tražbina). S tim u vezi se ističe da ne postoji pravna osnova koja ovrhovoditelju daje pravo na povrat cjelokupne potpore u slučaju u kojem je bilo moguće, ali ne obvezno, produljiti ugovorno razdoblje iz članka 2. stavak 1. Ugovora radi dodjele Potpore 2, tj. sklapanja Ugovora od dana 10. srpnja 2020. Obzirom je predmetna zadužnica dana za osiguranje ili ispunjenje Ugovora od dana 28. studenog 2018. i da ovrhovoditelj predmetni postupak izravne naplate vodi temeljem predmetne zadužnice, to se u tom ugovoru mora nalaziti ugovaranje po kojem ovrhovoditelj ima pravo na povrat cjelokupne Potpore 1 u slučaju ne produljenja ugovornog razdoblja iz članka 2. stavak 1. Ugovora radi dodjele Potpore 2, tj. sklapanja Ugovora od dana 10. srpnja 2020.. Međutim, u Ugovoru od dana 28. studenog 2019. su točno ugovorene situacije u kojima ovrhovoditelj ima pravo zahtijevati povrat cjelokupno isplaćene Potpore 1, a među tim ugovaranjima nema ugovaranja po kojem ovrhovoditelj ima pravo tražit povrat cjelokupno isplaćene Potpore 1 u slučaju ne produljenja ugovornog razdoblja iz članka 2. stavak 1. Ugovora od dana 28. studenog 2019. radi dodjele Potpore 2, tj., sklapanja Ugovora od dana 10. srpnja 2020. Štoviše, takvog ugovaranja nema ni u Ugovoru od dana 10. srpnja 2020. Obzirom je predmetna zadužnica dana za osiguranje ili ispunjenje Ugovora od dana 28. studenog 2018. i da ovrhovoditelj predmetni postupak vodi temeljem predmetne zadužnice, to se u tom ugovoru mora nalaziti ugovaranje po kojem ovrhovoditelj ima pravo tražiti povrat dvostrukog financiranja troškova doprinosa uz zatezne kamate. Međutim, u Ugovoru od dana 28. studenog 2019. nema ugovaranja po kojem ovrhovoditelj ima pravo tražiti povrat dvostrukog financiranja troškova doprinosa uz zatezne kamate. Dakle, ne postoji pravna osnova koja ovrhovoditelju daje pravo sa predmetnom zadužnicom tražiti povrat dvostrukog financiranja troškova doprinosa uz zatezne kamate. Nadalje, neosnovana je visina (glavnice) tražbine koju ovrhovoditelj pokušava naplatiti sa predmetnom zadužnicom. Dalje, ovršenik navodi da je protekao rok u kojemu se po zakonu može tražiti ovrha ili izravna naplata (razlog iz članka 50. stavak 1. točka 5. OZ-a u vezi s člankom 210. stavak 1 i stavak 2. OZ-a). Naime, ovrhovoditelj sa predmetnom zadužnicom naplaćuje nepostojeću i zastarjelu tražbinu iz Ugovora od dana 10. srpnja 2020. za čije osiguranje predmetna zadužnica nije dana. S tim u vezi se ističe da je protekao rok u kojem se po zakonu može tražiti ovrha ili izravna naplata tražbina iz Ugovora od dana 10. srpnja 2020. temeljem predmetne zadužnice koja ih ne osigurava (Ugovor je sklopljen dana 10. srpnja 2020., isplate po njemu su bile prije njegova sklapanja, a predmetna zadužnica je Financijskoj agenciji na izravnu naplatu dostavljena dana 13. listopada 2025., dakle, proteklo je više od 5 godina). Dalje, nije ispunjen uvjet koji je određen predmetnom zadužnicom i zakonom nije drukčije propisano (razlog iz članka 50. stavak 1. točka 8. OZ-a u vezi s člankom 210. stavak 1 i stavak 2. OZ-a). Naime, predmetna zadužnica dana je radi osiguranja ili ispunjenja obveza ovršenika iz Ugovora od dana 28. studenog 2019.. S tim u vezi je uvjet korištenja predmetne zadužnice taj da ovršenik ne ispuni neku svoju obvezu iz Ugovora od dana 28. studenog 2019.. S obzirom da je ovršenik ispunio sve obveze iz Ugovora od dana 28. studenog 2019., nisu ispunjeni uvjeti iz predmetne zadužnice, a iz zakona je jasno da se zadužnica ne smije koristiti za naplatu tražbine koja njome nije osigurana ili koja ne postoji, tj. koja je ispunjena. Naime, jasno je da ovrhovoditelj sa predmetnom zadužnicom naplaćuje tražbinu iz Ugovora od dana 10. srpnja 2020..S obzirom da predmetna zadužnica nije dana za osiguranje ili ispunjenje obveza ovršenika iz Ugovora od dana 10. srpnja 2020., to uvjet korištenja predmetne zadužnice nije ovršenikovo nepostojeće neispunjenje obveza iz Ugovora od dana 10. srpnja 2020. Dalje, ovršenik navodi da ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu ili izravnu naplatu na temelju predmetne zadužnice, odnosno nije ovlašten na temelju nje tražiti ovrhu ili izravnu naplatu protiv ovršenika (razlog iz članka 50. stavak 1. točka 7. OZ-a u vezi s člankom 210. stavak 1 i stavak 2 OZ-a). Naime, jasno je da ovrhovoditelj sa predmetnom zadužnicom naplaćuje tražbinu iz Ugovora od dana 10. srpnja 2020. za čije osiguranje predmetna zadužnica nije dana. S tim u vezi se ističe da ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu ili izravnu naplatu na temelju predmetne zadužnice, odnosno nije ovlašten na temelju nje tražiti ovrhu ili izravnu naplatu protiv ovršenika. Nadalje, jasno je da ovrhovoditelj sa predmetnom zadužnicom zahtijeva izravnu naplatu obveze ovršenika koja nije ugovorena u Ugovoru od dana 28. studenog 2019. (i u Ugovoru od dana 10. srpnja 2020.). S tim u vezi ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu ili izravnu naplatu na temelju predmetne zadužnice, odnosno nije ovlašten na temelju nje tražiti ovrhu ili izravnu naplatu protiv ovršenika. Dalje, ovršenik navodi da je tražbina koju ovrhovoditelj izravno naplaćuje sa predmetnom zadužnicom prestala na temelju činjenice koja je nastala u vrijeme kad je ovršenik više nije mogao istaknuti u postupku iz kojeg potječe zadužnica, odnosno nakon zaključenja sudske ili upravne nagodbe ili sastavljanja, potvrđivanja ili ovjeravanja javnobilježničke isprave (razlog iz članka 50. stavak 1. točka 9. OZ-a u vezi s člankom 210. stavak 1. i stavak 2. OZ-a). Naime, tražbina koju ovrhovoditelj sa predmetnom zadužnicom izravno naplaćuje prestala je jer nije nikada postojala i jer sa predmetnom zadužnicom nije osigurana. Dalje, ovršenik navodi da je ispunjenje tražbine koju ovrhovoditelj izravno naplaćuje sa predmetnom zadužnicom zabranjeno i onemogućeno zbog činjenice koja je nastala u vrijeme kad je ovršenik više nije mogao istaknuti u postupku iz kojega potječe zadužnica, odnosno nakon zaključenja sudske ili upravne nagodbe ili sastavljanja, potvrđivanja ili ovjeravanja javnobilježničke isprav (razlog iz članka 50. stavak 1. točka 10. OZ-a u vezi s člankom 210. stavak 1. i stavak 2. OZ-a). Naime, ovršenik ističe da je ispunjenje tražbine koju ovrhovoditelj izravno naplaćuje sa predmetnom zadužnicom zabranjeno i onemogućeno jer takve tražbine u Ugovoru od dana 28. studenog 2018. (i u Ugovoru od dana 10. srpnja 2020.) ne postoje. Slijedom svega naprijed navedenog, ovršenik predlaže sudu proglasiti pljenidbu i prijenos novčanih sredstava nedopuštenim u predmetnom postupku izravne naplate iz razloga iz čl. 50. st. 1. toč. 5., toč. 7., toč. 8., toč. 9. i toč. 10. OZ-a. Ovršenik predlaže sudu i odgoditi izdavanje naloga bankama za prijenos zaplijenjenih novčanih sredstava, pri čemu ne navodi do kada predlaže odgoditi ovrhu. Navodi da bi provedbom predmetnog postupka izravne naplate trpio nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu. Naime, ovrhovoditelj je dovršio pokušaj kaznenog djela iz članka 246. Kaznenog zakona time što je sa predmetnom zadužnicom pokrenuo predmetni postupak izravne naplate iako zna da tako naplaćuje tražbinu iz Ugovora od dana 10. srpnja 2020., tj. iz ugovora čije tražbine, obveze i ispunjenja nisu osigurana sa predmetnom zadužnicom, a koje, uz to, ne postoje u Ugovoru od dana 10. srpnja 2020. i koje su zastarjele, kao i tražbinu koja ne postoji. Ako predmetna ovrha ne bude odgođena, Financijska agencija izvršit će prijenos zaplijenjenih sredstava sa računa ovršenika na račun ovrhovoditelja i time će kazneno djelo ovrhovoditelja iz članka 246. Kaznenog zakona biti dovršeno i ovršenik će biti žrtva tog dovršenog kaznenog djela od ovrhovoditelja, posljedično čemu će ovršeniku biti prouzročen znatna šteta i ovršenik bi provedbom predmetne ovrhe trpio nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu.

2) Prijedlog ovršenika za odgodu izdavanja naloga bankama za prijenos zaplijenjenih novčanih sredstava nije osnovan.

3) Odredbom čl. 210. st. 1. OZ-a propisano je da nakon što primi obavijest o tome da je protiv njega zatražena izravna naplata tražbine na temelju isprave iz čl. 209. st. 1. OZ-a ili nakon što na drugi način sazna za to da je zatražena takva naplata protiv njega, ovršenik može predložiti sudu da donese rješenje kojim će naložiti Financijskoj agenciji da odgodi izdavanje naloga bankama za prijenos zaplijenjenih sredstava, dok čl. 210. st. 2. OZ-a propisuje da se na prijedlog za odgodu prijenosa iz st. 1. toga članka na odgovarajući način primjenjuju odredbe toga Zakona o odgodi ovrhe. Odredbom čl. 65. st. 1. OZ-a propisano je da na prijedlog ovršenika sud može, ako ovršenik učini vjerojatnim da bi provedbom ovrhe pretrpio nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu, ili ako učini vjerojatnim da je to potrebno da bi se spriječilo nasilje, u potpunosti ili djelomice odgoditi ovrhu, ukoliko istovremeno postoji i neki od razloga iz st. 1. toč. 1.-11. navedenog članka OZ-a.

4) Dakle, za odgodu prijenosa zaplijenjenih novčanih sredstava ovršenika moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta, od kojih je jedan da ovršenik učini vjerojatnim da bi provedbom postupka izravne naplate trpio nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu ili da učini vjerojatnim da je to potrebno da bi se spriječilo nasilje, a drugi je ostvarenje barem jedne od pretpostavki taksativno navedenih u čl. 65. st. 1. toč. 1. - 11. OZ-a.

5) Prijedlogom od dana 19. studenog 2025. ovršenik je podnio i prijedlog radi proglašenja pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava nedopuštenim iz razloga propisanih odredbom čl. 50. st 1. toč. 7., toč. 9. i toč. 10. OZ-a, a čime je ispunjen jedan od dva kumulativno propisana uvjeta i to onaj iz čl. 65. st. 1. toč. 5. OZ-a u vezi s čl. 210. st. 2. OZ-a.

6) Međutim, u odnosu na drugi kumulativno propisani zakonski uvjet za odgodu prijenosa zaplijenjenih novčanih sredstava iz čl. 65. st. 1. OZ-a u vezi s čl. 210. st. 2. OZ-a. – da bi provedbom ovrhe koju predlaže odgoditi trpio nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu, odnosno da je odgodom potrebno spriječiti nasilje – sud je stava kako ovršenik isti nije učinio vjerojatnim.

7) Za odgodu ovrhe, tj. za odgodu prijenosa zaplijenjenih novčanih sredstava ne traži se postojanje bilo kakve štete već isključivo nenadoknadive ili teško nadoknadive štete tj. mora se raditi o takvoj šteti koju ovršenik, neovisno o visini štete koja bi mogla nastati, ne bi mogao protuovrhom ili restitucijskom parnicom nadoknaditi od ovrhovoditelja ili bi to mogao uz iznimne i nerazmjerne teškoće.

8) Vjerojatnost opasnosti trpljenja nenadoknadive ili teško nadoknadive štete, kao razloga za odgodu ovrhe, ovršenik mora dokazati na jasan, određeni način. Mora se raditi o realnim okolnostima koje ukazuju na tu vjerojatnost, ali ujedno mora učiniti vjerojatnim i da bi se nastupanje štete otklonilo upravo odgodom ovrhe.

9) Nastanak nenadoknadive, odnosno teško nadoknadive štete ovršenik obrazlaže time što ovrhovoditelj, kako navodi ovršenik, u predmetnom postupku izravne naplate pokušava naplatiti tražbinu iz ugovora čije tražbine, obveze i ispunjenja nisu osigurana zadužnicom podnesenom na izravnu naplatu i koje su zastarjele te tražbinu koja ne postoji. Međutim, navedeni razlozi ne predstavljaju razlog za odgodu ovrhe, tj. za odgodu prijenosa zaplijenjenih novčanih sredstava. Odnosno, takvi navodi nisu dostatni za utvrđenje vjerojatnosti nastanka nenadoknadive ili teško nadoknadive štete.

10) Naime, važno je naglasiti da vjerojatnost nastanka nenadoknadive ili teško nadoknadive štete primarno ovisi o imovinskim prilikama ovrhovoditelja, odnosno o tome je li imovina ovrhovoditelja dostatna za naknadnu (povratnu) isplatu ovršeniku onog iznosa koji je provedbom ovrhe. tj. provedbom postupka izravne naplate zaplijenjen s ovršenikovog računa i prenesen ovrhovoditelju.

11) Zbog navedenog, ovršenik je primarno dužan dokazati da ovrhovoditelj nema imovinu ili da njegova imovina nije dostatna za naknadno namirenje ovršenika, a što ovršenik nije učinio.

12) Naime, u svom prijedlogu za odgodu izdavanja naloga bankama za prijenos zaplijenjenih novčanih sredstava ovršenik nije naveo nikakve podatke o imovini ovrhovoditelja, odnosno nije naveo nikakve podatke koji bi ukazivali na insolventnost ovrhovoditelja. Ovršenik niti ne tvrdi da ovrhovoditeljeva imovina nije dostatna za povrat novčanih sredstava koja će mu u predmetnom postupku izravne naplate biti prenesena ako se naknadno utvrdi da ovrhovoditelj nije imao pravo na isplatu tih iznosa niti je podnio bilo koji dokaz na temelju kojeg bi sud navedeno mogao utvrditi. Drugim riječima, ovršenik nije dostavio nikakve dokaze koji bi učinili vjerojatnim da ovrhovoditelj ne bi bio u mogućnosti vratiti ovršeniku iznos koji je provedbom predmetne ovrhe, tj. provedbom predmetnog postupka izravne naplate zaplijenjen s ovršenikovog računa i prenesen ovrhovoditelju.

13) Obzirom ovršenik nije učinio vjerojatnim da bi provedbom predmetne ovrhe, tj. provedbom predmetnog postupka izravne naplate trpio nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu, nisu kumulativno ispunjene zakonske pretpostavke za odgodu izdavanja naloga bankama za prijenos zaplijenjenih novčanih sredstava iz čl. 65. st. 1. OZ-a u vezi s čl. 210. st. 2. OZ-a, stoga je sud odbio prijedlog ovršenika za odgodu izdavanja naloga bankama za prijenos zaplijenjenih novčanih sredstava te odlučio kao pod točkom I. izreke ovog rješenja.

14) Odredbom čl. 210. st. 1. OZ-a propisano je da nakon što primi obavijest o tome da je protiv njega zatražena izravna naplata tražbine na temelju isprave iz čl. 209. st. 1. OZ-a, prema odredbi čl. 209. st. 5. toga Zakona, ili nakon što na drugi način sazna za to da je zatražena takva naplata protiv njega, ovršenik može predložiti sudu da donese rješenje kojim će se pljenidba i prijenos proglasiti nedopuštenim, dok čl. 210. st. 2. OZ-a propisuje da se na prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim iz st. 1. toga članka na odgovarajući način primjenjuju odredbe toga Zakona o žalbi protiv rješenja o ovrsi (članci 50. i 53.). Odgovarajuća primjena odredaba Ovršnog zakona o žalbi protiv rješenja o ovrsi sukladno čl. 210. st. 2. OZ-a podrazumijeva da sud prijedlog ovršenika za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim može prihvatiti ili odbiti, odnosno uputiti ovršenika u parnicu ako je isti u prijedlogu iznio žalbene razloge iz čl. 50. st. 1. toč. 7. i toč. 9. -11. OZ-a.

15) Sud nije utvrdio postojanje razloga iz čl. 50. st. 1. OZ-a na koje pazi po službenoj dužnosti, kao niti postojanje bitnih povreda ovršnog postupka, odnosno pogrešnu primjenu materijalnog prava, a na što također pazi po službenoj dužnosti, sve sukladno čl. 50. st. 1. toč. 5. OZ-a.

16) U svom prijedlogu za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim ovršenik predlaže sudu proglasiti pljenidbu i prijenos novčanih sredstava nedopuštenim iz razloga iz čl. 50. st. 1. toč. 5. OZ-a, a kojim je propisano da protiv rješenja o ovrsi ovršenik može izjaviti žalbu ako je protekao rok u kojem se po zakonu može tražiti ovrha.

17) Dakle, navedeni razlog postoji ako je protekao rok u kojem se po zakonu može tražiti ovrha. Dakle, ako je nastupila prekluzija, a što nije slučaj u ovom postupku jer niti OZ-om niti nekim drugim zakonom nije propisan rok u kojem se mora pokrenuti postupak izravne naplate, odnosno nije propisan rok za pokretanje postupka prisilnog namirenja tražbine koja je predmet ovog postupka izravne naplate. Razlog propisan odredbom čl. 50. st. 1. toč. 5. OZ-a u bitnome se odnosi na činjenicu prekluzije, odnosno da se ovrha određenih prava iz određenih ovršnih isprava može ostvariti samo unutar strogih zakonskih rokova, a čije neostvarenje za posljedicu ima gubitak prava zbog njegova neostvarenja u roku koji je zakonom određen (gubi se subjektivno pravo i zahtjev za njegovo prisilno ostvarenje, npr. smetanje posjeda čl. 144. Zakona o parničnom postupku, ovrha radi vraćanja zaposlenika na rad u vezi čl. 268. OZ-a itd.).

18) Pri tome valja naglasiti kako se rok za pokretanje ovršnog postupka u smislu čl. 50. st. 1. toč. 5. OZ-a ne treba poistovjetiti sa zastarnim rokom iz toč. 11. st. 1. čl. 50. OZ-a.

19) Slijedom navedenog, valjalo je prijedlog ovršenika u dijelu u kojem predlaže pljenidbu i prijenos novčanih sredstava proglasiti nedopuštenim iz razloga propisanog odredbom čl. 50. st. 1. toč. 5. OZ-a odbiti kao neosnovan i odlučiti kao u točki II. izreke ovog rješenja.

20) Ovršenik predlaže sudu proglasiti pljenidbu i prijenos novčanih sredstava nedopuštenim iz razloga iz čl. 50. st. 1. toč. 8. OZ-a, a kojim je propisano da se protiv rješenja o ovrsi može izjaviti žalba ako nije ispunjen uvjet koji je određen ovršnom ispravom.

21) Međutim, ovršnom ispravom podnesenom na izravnu naplatu, tj. predmetnom zadužnicom, nije određen nikakav uvjet, odnosno nije određen nikakav uvjet za isplatu. Ovršenik niti navodi niti obrazlaže koji to drugi uvjet određen ovršnom ispravom podnesenom na izravnu naplatu, tj. predmetnom zadužnicom, ne bi bio ispunjen.

22) Slijedom navedenog, valjalo je prijedlog ovršenika u dijelu u kojem predlaže pljenidbu i prijenos novčanih sredstava proglasiti nedopuštenim iz razloga propisanog odredbom čl. 50. st. 1. toč. 8. OZ-a odbiti kao neosnovan i odlučiti kao u točki II. izreke ovog rješenja.

23) Odredbom čl. 52. st. 1. OZ-a propisano je da ako je žalba izjavljena iz razloga iz čl. 50. st. 1 toč. 7. i toč. 9. do 11. OZ-a, sud prvog stupnja dostavit će žalbu ovrhovoditelju radi očitovanja u roku od 8 dana, dok je stavkom 3. istog članka propisano da ako ovrhovoditelj ospori postojanje tih razloga ili se ne očituje u roku od osam dana, sud prvog stupnja donijet će bez odgode zaključak kojim će ovršenika uputiti da u roku od petnaest dana od dana dostave tog zaključka pokrene parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom zbog razloga iz stavka 1. toga članka zbog kojeg je izjavio žalbu.

24) U svom prijedlogu radi proglašenja pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava nedopuštenim ovršenik ističe razloge iz čl. 50. st 1. toč. 7., toč. 9. i toč. 10. OZ-a. O prijedlogu ovršenika u dijelu u kojem predlaže pljenidbu i prijenos novčanih sredstava proglasiti nedopuštenim iz razloga propisanih odredbom čl. 50. st. 1. toč. 7., toč. 9. i toč. 10. OZ-a biti će odlučeno nakon što se ovrhovoditelj očituje na ovršenikov prijedlog, odnosno nakon što ovrhovoditelju protekne rok za očitovanje.

U Zagrebu, dana 21. studenog 2025.

Sudac:

Jure Pezelj

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ovog rješenja stranka ima pravo žalbe u roku 8 dana od dana primitka pisanog otpravka ovog rješenja. Žalba se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Nacrt odluke izradila viša sudska savjetnica: Ivana Protulipac

DNA:

1. ovršeniku

2. ovrhovoditelju

3. u spis

Z/ kal.30 dana