REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Zlataru

Stalna služba u Zaboku

Zabok, Matije Gupca 22

Poslovni broj P-964/2023-30

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, po sucu Nadi Mohač, u pravnoj stvari ŠJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Ljiljana Maravić-Pirš, odvjetnica u Zagrebu, Kneza Branimira 5, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, Lopašićeva 6, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon 26. rujna 2025. održane i zaključene javne glavne rasprave, u nazočnosti punomoćnice tužitelja odvjetnice Ljiljane Maravić-Pirš i zamjenika punomoćnika tuženika GJ, odvjetničkog vježbenika u Zagrebu, dana 21. studenoga 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbijaju se kao neosnovani glavni tužbeni zahtjevi tužitelja ŠJ, koji glase:

1. "Utvrđuje se da su ugovor o namjenskom kreditu broj 3206096070/06, sklopljen 24. siječnja 2006. u Zagrebu, solemniziran po javnom bilježniku Ljiljani Herceg Miličević iz Zagreba, poslovni broj OU-76/2006 dana 31. siječnja 2006. i dodatak ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („NN“, br. 102/15), konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, sklopljen dana 9. siječnja 2016. u Zagrebu, solemniziran po javnom bilježniku Ljiljani Herceg Miličević iz Zagreba, posl. Br. OV-308/2016 dana 12. siječnja 2016. između tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb kao davatelja kredita i tužitelja ŠJ iz [adresa], kao korisnika, ništetni te da nemaju pravnog učinka."

2. "Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb da isplati tužitelju ŠJ iz [adresa], na ime vraćanja onoga što je temeljem ništetnog ugovora primio, iznos od 32.222,07 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana 1. listopada 2017. pa do konačne isplate i to od 1. listopada 2017. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO, a od 1. siječnja 2023. pa do konačne isplate po kamatnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, uvećanoj za tri postotna poena, a koju kamatnu stopu objavljuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a.“

II. Utvrđuju se ništetnima odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržane u čl. 2. i 7. ugovora o namjenskom kreditu broj 3206096070/06, sklopljenog 24. siječnja 2006. u Zagrebu, solemniziranog po javnom bilježniku Ljiljani Herceg Miličević iz Zagreba, poslovni broj OU-76/2006 dana 31. siječnja 2006., sklopljenog između tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, kao davatelja kredita i tužitelja ŠJ kao korisnika kredita, a koje glase: „…korisnik kredita dužan je kreditoru platiti … i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama …“, pa stoga navedene odredbe ugovora, kao ni sve daljnje odluke banke – tuženika o promjeni kamatne stope donesene tijekom trajanja kredita ne proizvode pravni učinak između ugovornih strana.

III. Utvrđuju se ništetnima odredbe čl. 1. i 7. ugovora o namjenskom kreditu broj 3206096070/06, sklopljenog 24. siječnja 2006. u Zagrebu, solemniziranog po javnom bilježniku Ljiljani Herceg Miličević iz Zagreba, poslovni broj OU-76/2006 dana 31. siječnja 2006., sklopljenog između tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, kao davatelja kredita i tužitelja ŠJ kao korisnika kredita, kojima se glavnica kredita veže za promjenu ugovorene valute švicarskog franka te se nalaže tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb na ime stjecanja bez osnove, tužitelju ŠJ isplatiti iznos od 5.034,87 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se do 31. prosinca 2007. određuje prema čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) i prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 155/23), koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja teče od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate, kako slijedi:

-na iznos od 0,88 EUR od 16.01.2016.g. do isplate

-na iznos od 2,28 EUR od 16.01.2016.g. do isplate

-na iznos od 6,93 EUR od 16.01.2016.g. do isplate.

-na iznos od 7,85 EUR od 16.01.2009.g. do isplate

-na iznos od 14,99 EUR od 16.02.2009.g. do isplate

-na iznos od 8,32 EUR od 16.03.2009.g. do isplate

-na iznos od 9,85 EUR od 16.04.2009.g. do isplate

-na iznos od 10,15 EUR od 16.05.2009.g. do isplate

-na iznos od 7,52 EUR od 16.06.2009.g. do isplate

-na iznos od 7,52 EUR od 16.06.2009.g. do isplate

-na iznos od 7,98 EUR od 16.07.2009.g. do isplate

-na iznos od 5,78 EUR od 16.08.2009.g. do isplate

-na iznos od 8,58 EUR od 16.09.2009.g. do isplate

-na iznos od 5,47 EUR od 16.10.2009.g. do isplate

-na iznos od 7,48 EUR od 16.11.2009.g. do isplate

-na iznos od 7,16 EUR od 16.12.2009.g. do isplate

-na iznos od 12,58 EUR od 16.01.2010.g. do isplate

-na iznos od 16,05 EUR od 16.02.2010.g. do isplate

-na iznos od 15,30 EUR od 16.03.2010.g. do isplate

-na iznos od 18,76 EUR od 16.04.2010.g. do isplate

-na iznos od 25,09 EUR od 16.05.2010.g. do isplate

-na iznos od 26,45 EUR od 16.06.2010.g. do isplate

-na iznos od 33,89 EUR od 16.07.2010.g. do isplate

-na iznos od 33,64 EUR od 16.08.2010.g. do isplate

-na iznos od 49,07 EUR od 16.09.2010.g. do isplate

-na iznos od 40,08 EUR od 16.10.2010.g. do isplate

-na iznos od 42,16 EUR od 16.11.2010.g. do isplate

-na iznos od 51,92 EUR od 16.12.2010.g. do isplate

-na iznos od 52,79 EUR od 16.01.2011.g. do isplate

-na iznos od 49,31 EUR od 16.02.2011.g. do isplate

-na iznos od 51,42 EUR od 16.03.2011.g. do isplate

-na iznos od 51,53 EUR od 16.04.2011.g. do isplate

-na iznos od 57,94 EUR od 16.05.2011.g. do isplate

-na iznos od 71,58 EUR od 16.06.2011.g. do isplate

-na iznos od 87,09 EUR od 16.07.2011.g. do isplate

-na iznos od 104,02 EUR od 16.08.2011.g. do isplate

-na iznos od 77,29 EUR od 16.09.2011.g. do isplate

-na iznos od 68,29 EUR od 16.10.2011.g. do isplate

-na iznos od 68,89 EUR od 16.11.2011.g. do isplate

-na iznos od 70,13 EUR od 16.12.2011.g. do isplate

-na iznos od 77,90 EUR od 16.01.2012.g. do isplate

-na iznos od 80,23 EUR od 16.02.2012.g. do isplate

-na iznos od 77,69 EUR od 16.03.2012.g. do isplate

-na iznos od 77,30 EUR od 16.04.2012.g. do isplate

-na iznos od 78,59 EUR od 16.05.2012.g. do isplate

-na iznos od 80,83 EUR od 16.06.2012.g. do isplate

-na iznos od 78,04 EUR od 16.07.2012.g. do isplate

-na iznos od 77,26 EUR od 16.08.2012.g. do isplate

-na iznos od 70,41 EUR od 16.09.2012.g. do isplate

-na iznos od 76,32 EUR od 16.10.2012.g. do isplate

-na iznos od 79,07 EUR od 16.11.2012.g. do isplate

-na iznos od 77,24 EUR od 16.12.2012.g. do isplate

-na iznos od 75,05 EUR od 16.01.2013.g. do isplate

-na iznos od 74,30 EUR od 16.02.2013.g. do isplate

-na iznos od 73,52 EUR od 16.03.2013.g. do isplate

-na iznos od 78,97 EUR od 16.04.2013.g. do isplate

-na iznos od 70,94 EUR od 16.05.2013.g. do isplate

-na iznos od 69,63 EUR od 16.06.2013.g. do isplate

-na iznos od 70,42 EUR od 16.07.2013.g. do isplate

-na iznos od 69,59 EUR od 16.08.2013.g. do isplate

-na iznos od 72,53 EUR od 16.09.2013.g. do isplate

-na iznos od 74,43 EUR od 16.10.2013.g. do isplate

-na iznos od 75,36 EUR od 16.11.2013.g. do isplate

-na iznos od 78,66 EUR od 16.12.2013.g. do isplate

-na iznos od 75,33 EUR od 16.01.2014.g. do isplate

-na iznos od 73,29 EUR od 16.02.2014.g. do isplate

-na iznos od 75,19 EUR od 16.03.2014.g. do isplate

-na iznos od 73,54 EUR od 16.04.2014.g. do isplate

-na iznos od 71,16 EUR od 16.05.2014.g. do isplate

-na iznos od 71,67 EUR od 16.06.2014.g. do isplate

-na iznos od 73,37 EUR od 16.07.2014.g. do isplate

-na iznos od 74,72 EUR od 16.08.2014.g. do isplate

-na iznos od 75,07 EUR od 16.09.2014.g. do isplate

-na iznos od 76,52 EUR od 16.10.2014.g. do isplate

-na iznos od 78,61 EUR od 16.11.2014.g. do isplate

-na iznos od 79,00 EUR od 16.12.2014.g. do isplate

-na iznos od 79,31 EUR od 16.01.2015.g. do isplate

-na iznos od 79,15 EUR od 16.02.2015.g. do isplate

-na iznos od 79,15 EUR od 16.03.2015.g. do isplate

-na iznos od 79,15 EUR od 16.04.2015.g. do isplate

-na iznos od 79,15 EUR od 16.05.2015.g. do isplate

-na iznos od 79,15 EUR od 16.06.2015.g. do isplate

-na iznos od 79,15 EUR od 16.07.2015.g. do isplate

-na iznos od 79,15 EUR od 16.08.2015.g. do isplate

-na iznos od 79,15 EUR od 16.09.2015.g. do isplate

-na iznos od 79,15 EUR od 16.10.2015.g. do isplate

-na iznos od 79,15 EUR od 16.11.2015.g. do isplate

-na iznos od 79,15 EUR od 16.12.2015.g. do isplate

-na iznos od 79,15 EUR od 16.01.2016.g. do isplate,

sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja ŠJ za utvrđenje ništetnom odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope, sadržane u čl. 3. ugovora o namjenskom kreditu broj 3206096070/06, sklopljenog 24. siječnja 2006. u Zagrebu, solemniziranog po javnom bilježniku Ljiljani Herceg Miličević iz Zagreba, poslovni broj OU-76/2006 dana 31. siječnja 2006., sklopljenog između tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, kao davatelja kredita i tužitelja ŠJ, kao korisnika kredita.

V. Odbijaju se kao neosnovani tužbeni zahtjevi tužitelja ŠJ, koji glase:

1. "Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb, na ime stjecanja bez osnove, isplatiti tužitelju ŠJ u roku od 15 dana iznos od 3.046,88 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se do 31. prosinca 2007. određuje prema čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do konačne isplate po kamatnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, a koju kamatnu stopu objavljuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a, kako slijedi:

- na iznos od 18,77 EUR od 16.12.2007.g. do isplate

- na iznos od 19,34 EUR od 16.01.2008.g. do isplate

- na iznos od 19,25 EUR od 16.02.2008.g. do isplate

- na iznos od 19,77 EUR od 16.03.2008.g. do isplate

- na iznos od 37,51 EUR od 16.04.2008.g. do isplate

- na iznos od 36,28 EUR od 16.05.2008.g. do isplate

- na iznos od 36,75 EUR od 16.06.2008.g. do isplate

- na iznos od 36,38 EUR od 16.07.2008.g. do isplate

- na iznos od 36,31 EUR od 16.08.2008.g. do isplate

- na iznos od 36,29 EUR od 16.09.2008.g. do isplate

- na iznos od 37,68 EUR od 16.10.2008.g. do isplate

- na iznos od 38,53 EUR od 16.11.2008.g. do isplate

- na iznos od 37,33 EUR od 16.12.2008.g. do isplate

- na iznos od 40,57 EUR od 16.01.2009.g. do isplate

- na iznos od 40,61 EUR od 16.02.2009.g. do isplate

- na iznos od 39,52 EUR od 16.03.2009.g. do isplate

- na iznos od 39,77 EUR od 16.04.2009.g. do isplate

- na iznos od 39,82 EUR od 16.05.2009.g. do isplate

- na iznos od 39,39 EUR od 16.06.2009.g. do isplate

- na iznos od 39,39 EUR od 16.06.2009.g. do isplate

- na iznos od 39,46 EUR od 16.07.2009.g. do isplate

- na iznos od 56,19 EUR od 16.08.2009.g. do isplate

- na iznos od 56,85 EUR od 16.09.2009.g. do isplate

- na iznos od 56,12 EUR od 16.10.2009.g. do isplate

- na iznos od 56,59 EUR od 16.11.2009.g. do isplate

- na iznos od 56,51 EUR od 16.12.2009.g. do isplate

- na iznos od 57,78 EUR od 16.01.2010.g. do isplate

- na iznos od 58,60 EUR od 16.02.2010.g. do isplate

- na iznos od 58,42 EUR od 16.03.2010.g. do isplate

- na iznos od 59,24 EUR od 16.04.2010.g. do isplate

- na iznos od 60,72 EUR od 16.05.2010.g. do isplate

- na iznos od 53,41 EUR od 16.06.2010.g. do isplate

- na iznos od 54,94 EUR od 16.07.2010.g. do isplate

- na iznos od 54,89 EUR od 16.08.2010.g. do isplate

- na iznos od 58,05 EUR od 16.09.2010.g. do isplate

- na iznos od 56,21 EUR od 16.10.2010.g. do isplate

- na iznos od 56,64 EUR od 16.11.2010.g. do isplate

- na iznos od 40,78 EUR od 16.12.2010.g. do isplate

- na iznos od 40,91 EUR od 16.01.2011.g. do isplate

- na iznos od 40,41 EUR od 16.02.2011.g. do isplate

- na iznos od 40,71 EUR od 16.03.2011.g. do isplate

- na iznos od 40,73 EUR od 16.04.2011.g. do isplate

- na iznos od 41,64 EUR od 16.05.2011.g. do isplate

- na iznos od 43,59 EUR od 16.06.2011.g. do isplate

- na iznos od 45,81 EUR od 16.07.2011.g. do isplate

- na iznos od 38,99 EUR od 16.08.2011.g. do isplate

- na iznos od 35,90 EUR od 16.09.2011.g. do isplate

- na iznos od 34,86 EUR od 16.10.2011.g. do isplate

- na iznos od 34,93 EUR od 16.11.2011.g. do isplate

- na iznos od 35,08 EUR od 16.12.2011.g. do isplate

- na iznos od 35,97 EUR od 16.01.2012.g. do isplate

- na iznos od 36,24 EUR od 16.02.2012.g. do isplate

- na iznos od 35,95 EUR od 16.03.2012.g. do isplate

- na iznos od 35,91 EUR od 16.04.2012.g. do isplate

- na iznos od 36,05 EUR od 16.05.2012.g. do isplate

- na iznos od 36,31 EUR od 16.06.2012.g. do isplate

- na iznos od 35,99 EUR od 16.07.2012.g. do isplate

- na iznos od 35,90 EUR od 16.08.2012.g. do isplate

- na iznos od 35,11 EUR od 16.09.2012.g. do isplate

- na iznos od 35,79 EUR od 16.10.2012.g. do isplate

- na iznos od 36,11 EUR od 16.11.2012.g. do isplate

- na iznos od 35,90 EUR od 16.12.2012.g. do isplate

- na iznos od 35,65 EUR od 16.01.2013.g. do isplate

- na iznos od 35,56 EUR od 16.02.2013.g. do isplate

- na iznos od 35,47 EUR od 16.03.2013.g. do isplate

- na iznos od 36,10 EUR od 16.04.2013.g. do isplate

- na iznos od 35,17 EUR od 16.05.2013.g. do isplate

- na iznos od 35,02 EUR od 16.06.2013.g. do isplate

- na iznos od 35,11 EUR od 16.07.2013.g. do isplate

- na iznos od 35,01 EUR od 16.08.2013.g. do isplate

- na iznos od 35,35 EUR od 16.09.2013.g. do isplate

- na iznos od 35,57 EUR od 16.10.2013.g. do isplate

- na iznos od 35,68 EUR od 16.11.2013.g. do isplate

- na iznos od 36,06 EUR od 16.12.2013.g. do isplate

- na iznos od 35,68 EUR od 16.01.2014.g do isplate."

2. "Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb da tužitelju ŠJ u roku od 15 dana isplati iznos od 4.104,65 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 16. siječnja 2016. pa do isplate i to od 16. siječnja 2016. pa do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do konačne isplate po kamatnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, a koju kamatnu stopu objavljuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a.“ 3. "Utvrđuju se ništetnima odredbe čl. 4., 5. i 9. dodatka ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("NN", br. 102/15) Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, sklopljenog 9. siječnja 2016. u Zagrebu, solemniziranog po javnom bilježniku Ljiljani Herceg Miličević iz Zagreba, pod posl. br. OV-308/2016 od 12. siječnja 2016. između tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb kao davatelja kredita i tužitelja ŠJ, kao korisnika kredita."

VI. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata tekućih na iznose, kako slijedi:

-na iznos od 0,88 EUR od 16.05.2006.g. do 15.01.2016.

-na iznos od 2,28 EUR od 16.11.2008.g. do 15.01.2016.

-na iznos od 6,93 EUR od 16.01.2009.g. do 15.01.2016.

VII. Svaka stranka snosi svoje troškove.

VIII. Nalaže se Republici Hrvatskoj naknaditi punomoćnici tužitelja odvjetnici Ljiljani Maravić-Pirš, OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove delegacije predmeta u iznosu od 19,44

EUR, u roku od 15 dana.

IX. Odbija se kao neosnovan zahtjev punomoćnice tužitelja Ljiljane Maravić-Pirš za naknadu troškova delegacije predmeta preko iznosa iz točke VIII. izreke.

Obrazloženje

1. 1. Tužitelj je u tužbi naveo da je 24. siječnja 2006. kao korisnik kredita s tuženikom sklopio ugovor o namjenskom kreditu broj 3206096070/06, koji je solemniziran kod javnog bilježnika Ljiljane Herceg Miličević iz Zagreba, pod brojem OU- 76/2006 dana 31. siječnja 2016. na iznos od 75.985,43 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan isplate kredita. Radi osiguranja cjelokupne tražbine upisano je založno pravo na suvlasničkom udjelu nekretnine upisane u z. k. ul. [broj ZK uloška]., z.k. tijelo AII, u [broj poduloška] k. o. [katastarska općina], na adresi [adresa], izgrađenoj na čkbr. [katastarska čestica], što u naravi predstavlja stan na I. Katu lijevo, koji se sastoji od dvije sobe, kuhinje, izbe, kupaonice s WC-om, hodnika i balkona u površini od 48,83 m2. Tužitelj je nadalje naveo da je s tuženikom zaključio dodatak ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, br. 102/15 – u daljnjem tekstu: ZID ZPK/15), kojim je provedena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF-u u kredit s valutnom klauzulom u EUR-u. Tužitelj se pozvao na odredbu čl. 296. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 35/05 – u daljnjem tekstu: ZOO), prema kojoj su ništetne odredbe općih uvjeta ugovora koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja, sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrža odobreni od nadležnog tijela.

1. 2. Tužitelj je naveo da iz sadržaja ugovora o kreditu proizlazi da isti ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, pa da je tako tuženik, koristeći ugovornu odredbu prema kojoj se kamata koja je ugovorena kao promjenjiva, određuje prema odluci banke, mogao postupiti kako je htio. Pozivajući se na presudu Suda Europske unije od 30. travnja 2014., donesenu u predmetu broj C-26/13, tužitelj je naveo da su mu u smislu te presude trebali biti na transparentan način objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim ugovornim odredbama, tako da bi on na temelju jasnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega iz ugovora proizlaze. Tužitelj je naveo da je odredba o promjeni kamatne stope ključna ugovorna odredba, a da je ista ovisila isključivo o odluci banke, bez da su istodobno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena, pa da ista odredba na takav način uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na njegovu štetu jer vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer za to nema nikakvih egzaktnih kriterija. Imajući u vidu da je kamata cijena, da je cijena bitan element ugovora o kreditu i da mora biti određena, odnosno odrediva, tužitelj tvrdi da već samim time odredbu ugovora koju je koristio tuženik na teme lju svoje jednostrane odluke i bez formuliranog čvrstog kriterija za promjenu, čini protivnom načelu savjesnosti i poštenja.

1. 3. Tužitelj stoga smatra da je predmetni ugovor o kreditu ništetan pravni posao te da ne proizvodi pravne učinke i da su ništetni svi kasniji dodaci tom ugovoru. Tužitelj smatra da nije moguće utvrditi djelomičnu ništetnost ugovora, odnosno ništetnost ugovorne odredbe o cijeni, jer ako je cijena ništetna, onda je ništetan i ugovor. Naveo je da način isplate cijene predstavlja bitan sastojak ugovora, a kako o tome nije postignuta suglasnost stranaka, smatra se da ugovor nije niti sklopljen, a pravne posljedice takvog utvrđenja su iste kao i kod ništetnosti ugovora.

1. 4. Kako su predmetni ugovori ništetni, posljedica toga je vraćanje onoga što je stranka temeljem ništetnog ugovora primila. Tužitelj stoga smatra da je tuženiku dužan vratiti iznos od 75.985,43 CHF, koji iznos je primio temeljem predmetnog ugovora o kreditu, a da mu je tuženik dužan vratiti razliku koja predstavlja preplaćeni iznos povrh iznosa od 110.000,00 CHF, što iznosi 11.613,25 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 1. listopada 2015. do isplate.

1. 5. Tužitelj je stoga glavnim tužbenim zahtjevom zatražio da se utvrdi da su ništetni predmetni ugovor o kreditu te dodatak ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija kredita te da se tuženiku naloži isplata iznosa od 11.613,25 EUR sa zakonskim zateznim kamatama, tekućima od 1. listopada 2015. do isplate.

1. 6. Nadalje, tužitelj se pozvao na pravna utvrđenja iz pravomoćnih odluka donesenih u kolektivnom sporu za zaštitu interesa i prava potrošača te je tvrdio da su ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz gore navedenih razloga te ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF-u, prema kojima je bio dužan kredit otplaćivati prema tečaju CHF-a na dan plaćanja mjesečnih anuiteta i to iz razloga jer ni na koji način nije bio informiran o riziku tako ugovorene valutne klauzule.

1. 7. Tužitelj je stoga eventualnim tužbenim zahtjevom zatražio da se utvrde ništetnima ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli u CHF-u te da se tuženiku naloži da mu zbog ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi isplati iznos od 1.434,22 EUR i zbog ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF-u iznos od 9.680,17 EUR, sve sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od dana plaćanja svakog preplaćenog iznosa mjesečnog anuiteta, pa do isplate.

2. 1. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio tužiteljevo svojstvo potrošača i potrošačku svrhu ugovora, navodeći da je na tužitelju teret dokazivanja tih činjenica. Također je istaknuo prigovor zastare tužiteljevih tražbina.

2. 2. Tuženik je osporio navode tužbe da bi se imalo smatrati da je ništetan cijeli ugovor o kreditu jer možebitna ništetnost pojedini odredbi ugovora ne može nikako za sobom povlačiti ništetnost samog ugovora, ako ugovor može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora, ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, a da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje. Slijedom navedenog, ako bi se smatrale ništetnima odredbe o načinu promjene kamatne stope i odredbe o valutnoj klauzuli (što tuženik osporava), to ne bi značilo da je ništetan cijeli ugovor o kreditu jer odredba o glavnom predmetu i cijeni može opstati i bez zaštitne klauzule i bez određivanja na koji se način mijenja kamatna stopa.

2. 3. Nadalje, tuženik je naveo da je dodatak ugovoru o kreditu, kojim je provedena konverzija kredita, sklopljen sukladno odredbama ZID ZPK/15 i u skladu s voljom stranaka te da proizvodi pravne učinke od samog početka i da je pravno valjan. Dodatkom ugovoru o kreditu stvorena je nova pravna osnova koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu i koja je uspostavila ravnotežu između tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. Tuženik tvrdi da tužitelj kao korisnik kredita u CHF-u nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, niti posljedično bilo što potraživati od tuženika jer je prihvatom konverzije pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa te ga treba smatrati korisnikom kredita u EUR-ima, zbog čega se ne može osnovano pozivati na odluke iz kolektivnog spora. Tuženik se pozvao i na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, doneseno u oglednom postupku pod poslovnim brojem Gos 1/2019, prema kojem sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

2. 4. Tuženik je osporio zatraženi tijek zakonskih zateznih kamata, navodeći da bi tužitelj, u slučaju osnovanosti tužbenog zahtjeva, mogao imati eventualno pravo jedino na zatezne kamate od podnošenja tužbe jer tuženika bi u tom slučaju trebalo smatrati savjesnim, a ne savjesnim stjecateljem.

2. 5. Tuženik je stoga predložio da sud u cijelosti odbije sve tužbene zahtjeve , kako glavne, tako i eventualne zahtjeve.

3. Nakon provedenog financijskog vještačenja, tužitelj je podneskom od 14. svibnja 2025. postavio kondemnatorne tužbene zahtjeve. U okviru glavnog tužbenog zahtjeva, temeljem istaknute ništetnosti cijelog ugovora o kreditu i dodatka tom ugovoru, tužitelj je zatražio isplatu iznosa od 11.613,25 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 1. listopada 2015. do isplate, dakle zahtijevao je isplatu istog iznosa kao i u tužbi. U okviru eventualnog tužbenog zahtjeva tužitelj je s osnova ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi zatražio isplatu iznosa od 3.046,88 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od plaćanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa preplate (što je veći iznos od iznosa iz tužbe), pa do isplate, a s osnova ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli tužitelj je zatražio isplatu iznosa od 5.034,87 EUR, također sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od plaćanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa, do isplate (što je manji iznos od iznosa iz tužbe). Pored toga, tužitelj je zatražio isplatu iznosa od 4.104,65 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 16. siječnja 2016., pa do isplate, a koji iznos se odnosi na razliku nedospjele glavnice.

4. Tuženik se protivio preinaci tužbe u dijelu u kojem je povećan tužbeni zahtjev te u dijelu u kojem je istaknut zahtjev za isplatu razlike nedospjele glavnice, dok se u odnosu na smanjenje tužbenog zahtjeva (po osnovi ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli) protivio djelomičnom povlačenju tužbe.

5. Sud je dopustio preinaku tužbe izvršenu podneskom tužitelja od 14. svibnja 2025. jer prije provođenja financijskog vještačenja tužitelj nije mogao znati za točan opseg i visinu svoje tražbine, da bi je bez svoje krivnje mogao istaknuti prije zaključenja prethodnog postupka, a povećanje tužbenih zahtjeva tužitelj je potraživao temeljem iste činjenične i pravne osnove kao i u tužbi, uključujući i razliku nedospjele glavnice, na koju je tužitelj činjenično ukazivao u historijatu tužbe. Sud je, pored toga, dopustio preinaku tužbe smatrajući da je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa između stranaka u pogledu predmetnih pravnih poslova.

6. Nakon provedenog dopunskog financijskog vještačenja po prijedlogu tužitelja, tužitelj je podneskom od 15. rujna 2025. povisio tužbeni zahtjev na isplatu iznosa temeljem istaknute ništetnosti cijelog ugovora o kreditu i dodatka tom ugovoru, potražujući isplatu iznosa od 32.222,07 EUR.

7. Tuženik se protivio i tako učinjenoj preinaci tužbe, koju je sud dopustio temeljem istih razloga kao i prethodnu preinaku tužbe.

8. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u dokumentaciju na stranicama 23-84 i 215-229 spisa, u nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije – društva Darfin d.o.o. Zagreb na stranicama br. 357-381 spisa te u dopunski nalaz i mišljenje na stranicama br. 450-455 spisa te je saslušao tužitelja u svrhu dokazivanja.

7. Glavni tužbeni zahtjev je neosnovan, dok je eventualni tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

8. 1. Među strankama su bile nesporne činjenice da su sklopile predmetni ugovor o kreditu te dodatak ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija kredita u CHF-u u kredit s valutnom klauzulom u EUR-u.

8. 2. Sporno je bilo tužiteljevo svojstvo potrošača i potrošačka svrha ugovora, pravna valjanost cijelog ugovora o kreditu i dodatka tom ugovoru, pravna valjanost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, je li nastupila zastara tužiteljeve tražbine, može li tužitelj osnovano bilo što potraživati od tuženika nakon prihvaćene konverzije kredita, odnosno nakon sklapanja dodatka ugovoru o kreditu temeljem odredbi ZID ZPK/15, sporan je bio zatraženi tijek zakonskih zateznih kamata te općenito osnov i visina tužbenih zahtjeva.

9. Uvidom u ugovor o namjenskom kreditu (str. 23-30 spisa) utvrđeno je da je isti sklopljen 24. siječnja 2006. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, a ugovor je solemniziran kod javnog bilježnika Ljiljane Herceg Miličević iz Zagreba 31. siječnja 2006. pod brojem OU-76/2006. Navedenim ugovorom tuženik je odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 75.985,43 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, a tužitelj se obvezao kredit vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Redovna kamata je ugovorena kao promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika, koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,40% godišnje. Otplata kredita ugovorena je na razdoblje od 30 godina u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 376,64 CHF, obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja. Kao namjena kredita navedeno je refinanciranje.

10. Uvidom u dodatak ugovoru o kreditu (34-48 spisa) utvrđeno je da je isti sklopljen 9. siječnja 2016., a solemniziran kod javnog bilježnika Ljiljane Herceg Miličević iz Zagreba 12. siječnja 2016. pod brojem OV-308/2016. Dodatak ugovoru o kreditu sklopljen je temeljem ZID ZPK/15 te je istim provedena konverzija kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Dodatkom ugovoru o kreditu utvrđeno je da neotplaćena glavnica kredita u CHF u skladu s izračunom konverzije iznosi 62.470,43 CHF, što u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan 30. rujna 2015. iznosi 436,091,83 kn. Također je utvrđeno da zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF, preračunatih u EUR po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan uplate je manji od zbroja anuiteta po kreditu u EUR, računajući do 30. rujna 2015., a manjak je na taj dan iznosio 145,31 kn. Također je ugovoreno da će kreditor uzeti u obzir sve uplate izvršene od 1. listopada 2015. do dana sklapanja javnobilježnički potvrđenog dodatka ugovoru te će za njihov učinak povećati ili smanjiti iznos utvrđene razlike (u ovom slučaju manjka).

11. 1. Tužitelj je iskazao da je kredit trebao radi kupnje stana. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bio je zaposlen kao specijalizant, a njegovi su roditelji bili u mirovini te su njihova ukupna primanja bila relativno mala, tako da bez kredita nije mogao riješiti svoje stambeno pitanje. Tužitelj je izjavio da se ne može sa sigurnošću sjetiti zbog čega je u ugovoru o kreditu, kao namjena kredita, bilo navedeno refinanciranje, ali čini mu se da je bila neka greška prilikom sastava ugovora u banci i da su ponovno nešto trebali potpisivati. Da se definitivno radilo o kreditu za kupnju stana proizlazi iz činjenice što je tražbina po tom kreditu osigurana založnim pravom na stanu koji je kupljen sredstvima kredita. Tužitelj je iskazao da nije bio kreditno sposoban za dobivanje potrebnog iznosa kredita u bilo kojoj drugoj valutnoj klauzuli, osim u CHF-u, a tu je valutu smatrao sigurnom i stabilnom. Kako je njegova plaća u to vrijeme bila relativno mala, bila je ograničena i njegova kreditna sposobnost te je predmetni ugovor bio jedini mogući za dobivanje potrebnih sredstava kredita. U banci mu ništa posebno nije rečeno o valuti CHF, osim da je to za njega povoljan kredit te da će ga bez problema moći otplaćivati. Stan koji je kupljen sredstvima kredita korišten je za stanovanje njegove obitelji, u istome još uvijek stanuje te ga nikada nije iznajmljivao trećim osobama. Tužitelj je naveo da u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije imao nikakav obrt, niti trgovačko društvo te je bio zaposlen u KBC „Sestre milosrdnice“, Poliklinika Ghetaldus. U početku je normalno otplaćivao kredit i mjesečni anuiteti su bili očekivani, a u to vrijeme mu je financijski pomagao otac kod plaćanja režijskih troškova. Do problema s otplatom kredita došlo je nakon nekog vremena zbog povećanja iznosa mjesečnih anuiteta te je kredit otplaćivao teško. Konverziju kredita je prihvatio jer se bojao da bi tečaj CHF-a u odnosu na kunu mogao i dalje rasti, a Hrvatska je tada već bila članica Europske unije te je smatrao da će tečaj eura biti stabilniji i da mjesečni anuiteti više neće rasti u tolikoj mjeri koliko su rasli zbog valutne klauzule u CHF-u. Od banke je dobio obavijest o mogućoj konverziji, ali se o tome ništa posebno nije informirao te je bio zadovoljan što mu se uopće pruža mogućnost da na neki način olakša otplatu kredita. Koliko se sjeća, bio je svjestan činjenice da slobodno može odlučiti hoće li prihvatiti konverziju kredita ili ne.

11. 2. Odgovarajući na pitanja, tužitelj je izjavio da ga banka nije obavijestila i informirala o svim ugovornim odredbama osnovnog ugovora o kreditu, a nije mu niti pružena mogućnost pregovaranja s bankom o uvjetima kreditiranja. Ugovor je bio sastavljen od strane djelatnika banke, bio je to standardni i unaprijed formulirani ugovor. Također je izjavio da su u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu banke u medijima oglašavale kredite s valutnom klauzulom u CHF-u te su mnogi njegovi poznanici sklapali takvu vrstu ugovora. Nakon povećanja tečaja CHF-a za plaćanje mjesečnog anuiteta trebao je izdvajati više od polovice svoje plaće. Kredit je ipak uspijevao otplaćivati jer je imao materijalnu podršku svojih roditelja, a bez njihove pomoći ne bi mogao ispunjavati svoju kreditnu obvezu. Prilikom sklapanja dodatka ugovoru o kreditu nitko u banci mu nije rekao da su neke odredbe osnovnog ugovora ništetne, o tome uopće nije bilo govora prilikom provođenja konverzije, a da je to znao, vjerojatno ne bi pristao na konverzi ju kredita. Smatra da provedenom konverzijom nije u cijelosti obeštećen za plaćene iznose temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Nadalje, tužitelj je izjavio da se ne može sjetiti jesu li mu nakon provedene konverzije mjesečni anuiteti bili manji nego ranije, smatra da mu konverzijom nije priznata nikakva preplata kredita. Ugovor o kreditu i dodatak tom ugovoru je uglavnom pročitao, ali je sve to bilo pisano izrazito malim slovima, tako da nije bilo moguće cijeli tekst ugovora pažljivo pročitati u kratkom roku. Upitno je čak bi li uopće mogao razumjeti sve ugovorne odredbe. Djelatnicima banke nije postavljao nikakva posebna pitanja, bio je siguran da je to kredit kao i svaki drugi te da neće biti nikakvih iznenađenja, nit neočekivanih situacija tijekom otplate kredita. Imao je puno povjerenje u djelatnike banke jer je u toj banci od ranije imao otvoren račun, a ima ga još uvijek b

12. 1. Sud je prije svega utvrđivao je li tužitelj ugovor sklopio u svojstvu potrošača i u potrošačke svrhe. Prema čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03. – u daljnjem tekstu: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni su tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije i obvezujućom praksom Suda Europske unije. U interpretativnoj presudi od **.**.2015., Š,C- 110/14, EU:C:2015:357 Sud Europske unije protumačio je pojam „potrošač“ u smislu čl. 2. t. (b) Direktive 93/13 na način da je istaknuo da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredbi trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između „prodavatelja robe ili pružatelja usluga“ i „potrošača“, pri čemu su ti pojmovi definirani u čl. 2., t. (b) i (c) Direktive. Prema tim definicijama „potrošač“ je svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, a „prodavatelj robe ili pružatelj usluge“ je svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Na takvoj definiciji potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluge temelji se sustav zaštite potrošača u kojem se potrošač u odnosu na prodavatelja robe i pružatelja usluge nalazi u podređenom položaju vezano uz pitanja koja se odnose na mogućnost pregovaranja i na razinu informacija, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

12. 2. Iz iskaza tužitelja te iz predmetnog ugovora o kreditu utvrđeno je da on ugovor nije sklopio u okviru bilo kakve poslovne djelatnosti, već kao potrošač i da je svrha kredita bila potrošačka za kupnju stana u kojem tužitelj i sada stanuje.

12. 3. Kako je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe ZZP/03, koje su u tom dijelu u bitnome jednake definiciji potrošača iz odredbi Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 – u daljnjem tekstu: ZZP/07) te se također primjenjuju utvrđenja iz pravomoćnih presuda, donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača.

13. 1. Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača podnio je Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012. tužbu protiv više banaka, uključujući i tuženika, radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a postupak je vođen pod poslovnim brojem P-1401/2012.

13. 2. Presudom od 4. srpnja 2013. utvrđeno je kako su tužene banke, a među njima i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, kao i ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo. Navedena presuda je djelomično potvrđena i to u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu te je preinačena u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.

13. 3. Odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015.

13. 4. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U- III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično je prihvaćena ustavna tužba u dijelu valutne klauzule u CHF te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak. Odlučujući ponovno o reviziji, odlukom poslovni broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. Vrhovni sud Republike Hrvatske djelomično je ukinuo dio odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u odnosu na valutnu klauzulu u CHF te je predmet vraćen na ponovno suđenje. Presudom poslovni broj Pž -6632/2017 od 14. lipnja 2018. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske odbio je žalbu tuženih banaka i potvrdio je odluku Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF, koja je presuda potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke, uključujući i tuženik, u predmetnom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarskog franka te ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate sukladno jednostranoj odluci banke.

13. 5. Zaključno, u sporu za zaštitu interesa potrošača pravomoćno je utvrđeno da je i tuženik u predmetnom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valutna uz koju je vezana glavnica švicarski franak te ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate prema jednostranoj odluci banke. Tuženik je time povrijedio i prava tužitelja kao korisnika kredita kad je u predmetnom ugovoru o kreditu unio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula prema kojoj je tužitelj bio u obvezi otplaćivati kredit u kunama prema tečaju CHF-a na dan plaćanja mjesečnih anuiteta i time što ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja se tijekom otplate kredita mijenjala sukladno jednostranoj odluci banke, a bez naznačenih parametara i kriterija o kojima je ovisila promjena kamatne stope.

14. 1. Odredbom čl. 138.a ZZP/07, propisan je obvezujući učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014.. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revt- 249/14 od 9. travnja 2015. i Rev-221/2018 od 3. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača.

14. 2. Odredbom čl. 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23.

– u daljnjem tekstu: ZPP) propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. toga zakona.

14. 3. Temeljem navedenih zakonskih odredbi, sud u ovom postupku obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i navedene odluke imaju direktni učinak na ovaj postupak.

14. 4. Odredbe predmetnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli CHF, uz koju je vezana glavnica kredita, kao i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno jednostranoj odluci banke, sadržajno su jednake kao i u pravomoćnim odlukama u spomenutoj parnici radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

14. 5. Prije i tijekom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu tuženik kao trgovac i tužitelj kao potrošač nisu pojedinačno pregovarali o valutnoj klauzuli u CHF-u, niti o promjenjivoj kamatnoj stopi, a navedena valutna klauzula nametnuta je tužitelju od strane tuženika kao jedina i najpovoljnija opcija kreditiranja i s najnižom kamatnom stopom te je takva vrsta ugovora u to vrijeme bila često u ponudi banaka, uključujući i tuženika. Osim toga, tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije bio kreditno sposoban dobiti traženi iznos kredita s bilo kojom drugom valutnom klauzulom, niti u kunama, što je utvrđeno iz njegovog iskaza. Djelatnici tuženika tužitelja nisu upozorili na moguć rizik od nekontroliranog rasta tečaja CHF-a i na činjenicu da Hrvatska narodna banka nije štitila tečaj domaće valute u odnosu na CHF, zbog čega nije imala mehanizme kontroliranja tečaja te valute kad je isti počeo značajno rasti.

14. 6. Predmetni ugovor o kreditu sklopljen je 24. siječnja 2006., a solemniziran kod javnog bilježnika 31. siječnja 2006., dakle u razdoblju za koje je pravomoćnim sudskim odlukama utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača odredbama ugovora o valutnoj klauzuli u CHF-u i o promjenjivoj kamatnoj stopi. Stoga bi na tuženiku, a ne na tužitelju bio teret dokaza da predmetni ugovor o kreditu ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su sklopljeni u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., što tuženik tijekom postupka nije dokazao.

14. 7. Za pokretanje i vođenje postupka za zaštitu kolektivnog interesa nije nužno da je došlo do povrede nečijeg subjektivnog interesa i za pokretanje postupka radi zaštite kolektivnog interesa po Zakonu o zaštiti potrošača nisu ovlašteni pojedinci, a s druge strane, osobe koje su zakonom ovlaštene za pokretanje takvog postupka nisu ovlaštene tražiti naknadu štete koju su zbog određene nedopuštene prakse pretrpjeli pojedini potrošači, niti su ovlaštene pokretati parnice radi poništenja svih ugovora koje su pojedini potrošači sklopili.

14. 8. Kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite radi naknade štete ili izmjene ugovora mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, a osuđujuća presuda iz postupka kolektivne zaštite obvezuje sudove u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene pojedini potrošač, pa tako obvezuje i ovaj sud.

15. 1. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, s time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

15. 2. Sud je također uzeo u obzir i pravno shvaćanje koje je Ustavni sud Republike Hrvatske izrazio u svoj odluci poslovni broj: U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022., prema kojem ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom dokazivanja i utvrđivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim, formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na promjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora, sve u skladu s temeljnim postupovnim zahtjevima prava na jednakost oružja kako ga tumače i Europski sud za ljudska prava i Ustavni sud Republike Hrvatske, ali i institucionalnim jamstvima prava na pravično suđenje kao što je pravo na pristup sudu.

15. 3. Iz iskaza tužitelja proizlazi da su mu djelatnici tuženika predmetni ugovor o kreditu ponudili kao najpovoljniju te ujedno i jedinu opciju kreditiranja, a da ga nisu informirali o riziku ugovaranja valutne klauzule u CHF-u, koji je proizlazio iz toga što Hrvatska narodna banke nije štitila tečaj domaće valute u odnosu na CHF, kao što ga je štitila u odnosu na EUR, tako da u razdoblju kada je tečaj CHF-a u odnosu na kunu počeo znatno rasti, Hrvatska narodna banka nije imala mehanizme za kontrolu tečaja te valute. Iz svega navedenog proizlazi da je tuženik kao bankarska institucija nepotpuno informirao tužitelja kao potrošača o svim okolnostima koje bi u mogućnosti mogle utjecati na rast tečaja CHF-a u odnosu na kunu i posljedično tome na izrazito velik rast mjesečnih anuiteta kredita tijekom razdoblja otplate istoga. Prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja CHF, koje god naobrazbe bio, niti su mu mogli biti poznati mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja CHF-a. Kod ugovaranja promjenjive kamatne stope redovne kamate tuženik tužitelja nije informirao, niti je u ugovoru naveo parametre o kojima će ovisiti promjena kamatne stope, a ugovor o kreditu unaprijed je sastavljen od tuženika kao trgovca te tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj istoga u odnosu na sporne ugovorne odredbe. Iz iskaza tužitelja utvrđeno je da su mjesečni anuiteti kredita tijekom otplate istoga znatno povećani u odnosu na prvotne iznose istih te su iznosili više od polovice njegove plaće, tako da bez materijalne pomoći svojih roditelja ne bi mogao ispunjavati kreditnu obvezu, a tužitelj je konverziju kredita prihvatio očekujući da će mu tako biti olakšana otplata kredita. Iz navedenoga proizlazi da je ugovaranjem valutne klauzule u CHF-u i ugovaranjem promjenjive stope redovne kamate prema jednostranoj odluci tuženika značajno narušena ekonomska ravnoteža ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača jer je valutni, odnosno tečajni rizik tuženik u cijelosti prebacio na njega, a osim toga tuženik je jednostrano povisivao stopu redovne kamate, što je dodatno utjecalo na kontinuirani rast anuiteta. Tuženik je stoga postupio protivno čl. 81. i 82. ZZP/03.

16. 1. Iako je utvrđeno da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu, kojima je ugovorena promjenjiva stopa redovne kamate sukladno jednostranoj odluci tuženika i kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF-u, prema kojoj je tužitelj bio dužan otplaćivati kredit prema tečaju CHF-a na dan dospijeća anuiteta kredita, sud je utvrdio da zbog ništetnosti tih ugovornih odredbi nije ništetan cijeli ugovor o kreditu.

16. 2. Prema odredbi čl. 1021. ZOO-a, ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

16. 3. Predmetnim ugovorom o kreditu bila je ugovorena početna kamatna stopa te iznos kredita prema tečaju CHF-a na dan isplate kredita, koje kao bitni elementi ugovora o kreditu i dalje mogu egzistirati i primjenjivati se kao takvi. Ništetnost predmetnih ugovornih odredbi, makar i u dijelu o kojem ovisi mogućnost opstojnosti ugovora o kreditu u cijelosti, ne odnose se na bitne elemente ugovora o kreditu iz čl. 1022. st. 2. ZOO-a, a to su iznos kredita, uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita . Ništetnost spornih ugovornih odredbi ustanovljena je upravo zbog toga da bi predmetni ugovor o kreditu bio oslobođen istih, a nakon gubitka pravnog učinka odredbi temeljem kojih se tijekom razdoblja otplate kredita povisivala kamatna stopa te tečaj CHF -a u odnosu na kunu, stopu redovne kamate i tečaj CHF-a treba primijeniti prema početnim vrijednostima, odnosno kamatnu stopu kakva je bila u trenutku sklapanja ugovora i tečaj CHF-a kakav je bio u trenutku isplate kredita.

16. 4. Tužitelj je u tužbi naveo da bi predmetni ugovor o kreditu predstavljao nepostojeći ugovor jer da između stranaka nije bilo suglasnosti o cijeni ugovora. Prema odredbi čl. 282. ZOO-a, kad strane vjeruju da su suglasne, a ustvari među njima postoji nesporazum o pravnoj naravi ugovora ili o kojem bitnom sastojku ugovora, ugovor ne nastaje. Kako je već gore navedeno, iz provedenih dokaza je utvrđeno da je između stranaka postojala suglasnost volja o bitnim elementima ugovora, pa tako i o cijeni u vidu kamatne stope koja je utvrđena u vrijeme sklapanja ugovora i koja je u ugovoru jasno naznačena u visini od 4,40%. Nije stoga osnovan navod tužitelja da je između stranaka u vrijeme sklapanja osnovnog ugovora o kreditu postojao nesporazum o bitnom sastojku ugovora, bez kojeg ugovor ne bi nastao.

17. Sud je stoga ocijenio neosnovanim glavni deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora o kreditu te kondemnatorni zahtjev koji je postavljen na temelju takvog deklaratornog zahtjeva.

18. Sud je također utvrdio da je pravno valjan dodatak ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Iz provedenih dokaza utvrđeno je da je dodatak ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija kredita u cijelosti sklopljen u skladu s odredbama ZID ZPK/15, da je tužitelju dostavljen izračun konverzije i da je tuženik prilikom konverzije kredita uzeo u obzir sve uplate izvršene po osnovnom ugovoru o kreditu do 30. rujna 2015., kao i uplate izvršene do sklapanja dodatka ugovoru. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izraženom u rješenju poslovni broj: Gos 1/2019 -36 od 4. ožujka 2020., sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je (i) u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Dodatak ugovoru o kreditu rezultat je valjanog dogovora ugovornih strana o tome te nije utvrđeno da bi bilo koje odredbe tog dodatka ugovora bile ništetne. Sud je stoga ocijenio neosnovanim deklaratorni tužbeni zahtjev u dijelu u kojem se traži utvrđenje ništetnosti dodatka ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija kredita prema odredbama ZID ZPK/15.

19. Nakon što je sud ocijenio neosnovanim glavni tužbeni zahtjev, ocjenjivao je osnovanost eventualnog deklaratornog i kondemnatornog tužbenog zahtjeva.

20. Temeljem gore navedenih razloga, sud je ocijenio da je osnovan deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope, koja je sadržana u čl. 2. i 7. predmetnog ugovora o kreditu, prema kojima je redovna kamata ugovorena na način da je tijekom postojanja obveze po ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika. Tužitelj je u okviru deklaratornog tužbenog zahtjeva zatražio utvrđenje ništetnosti odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope iz čl. 3. ugovora, međutim u tom se članku ugovora ne govori o načinu određivanja stope redovne kamate, pa odredbe čl. 3. ugovora nisu ništetne. Sud je stoga prihvatio deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koje su sadržane u čl. 2. i 7. ugovora, dok je zahtjev za utvrđenje ništetnosti takvih odredbi u odnosu na čl. 3. ugovora odbio kao neosnovan.

21. Sud je također utvrdio da je ništetna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF-u, prema kojoj je tužitelj bio dužan otplaćivati kredit prema tečaju CHF-a na dan dospijeća mjesečnih anuiteta, a ista je sadržana u čl. 1. (u dijelu u kojem je navedeno da se korisnik kredita obvezuje vratiti iznos kredita uz valutnu klauzulu na način utvrđen ugovorom) i čl. 7. ugovora (u dijelu u kojem je navedeno da korisnik kredita otplaćuje kredit po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja). Sud je stoga u tom dijelu prihvatio deklaratorni tužbeni zahtjev.

21. 1. Neosnovan je, međutim, deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi iz čl. 4., 5. i 9. dodatka ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("NN", br. 102/15) Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, sklopljenog 9. siječnja 2016. u Zagrebu, solemniziranog po javnom bilježniku Ljiljani Herceg Miličević iz Zagreba, pod posl. br. OV-308/2016 od 12. siječnja 2016., koji zahtjev je tužitelj istaknuo također u okviru eventualnog tužbenog zahtjeva.

21. 2. Kao što je već gore navedeno, sud je utvrdio da je dodatak ugovoru o kreditu valjan pravni posao, koji je sklopljen temeljem odredbi ZID ZPK/15, sklapanje kojeg je tuženik bio dužan ponuditi tužitelju, a tužitelj je mogao birati hoće li prihvatiti konverzi ju ili ne, a prije nego što je istu prihvatio, tuženik mu je dostavio izračun konverzije i nacrt ugovora iz kojeg je tužitelj jasno mogao utvrditi sve elemente o kojima ovisi njegova kreditna obveza nakon provedbe konverzije. Tužitelj nije istaknuo neke posebne razloge zbog kojih bi dodatak ugovoru bio ništetan, osim što osporava pravilnost izračuna konverzije, između ostalog i visinu utvrđene nedospjele glavnice jer smatra da je prilikom izračuna tuženik trebao uzeti u obzir inicijalnu kamatnu stopu i početni tečaj CHF-a, kako bi se time anulirao učinak nepoštenih ugovornih odredbi.

21. 3. Temeljem provedenih dokaza utvrđeno je da je dodatak ugovoru o kreditu sklopljen u skladu sa zakonom, da su sve uplate tužitelja po CHF kreditu uzete u obzir, a odredbama ZID ZPK/15 nije niti predviđen način izračuna konverzije prema početnoj kamatnoj stopi i po početnom tečaju CHF-a u odnosu na kasnija povećanja istih. Navedene okolnosti predstavljaju pravno pitanje o tome je li provedenom konverzijom tužitelj u cijelosti obeštećen za iznose koje je temeljem osnovnog ugovora o kreditu preplatio zbog ništetnih ugovornih odredbi te ima li pravo na isplatu iznosa koje potražuje tužbenim zahtjevima, što ne dovodi u pitanje pravnu valjanost dodatka ugovoru o kreditu.

21. 4. Sud je stoga odbio tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbi dodatka ugovoru o kreditu.

22. 1. Prema odredbi čl. 323. ZOO-a, tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnima. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na usl ijed povećanja tečaja CHF-a tijekom otplate kredita u odnosu na tečaj CHF-a koji je vrijedio na dan isplate kredita. Kako je tijekom otplate kredita došlo do znatnog rasta tečaja CHF- a u odnosu na kunu, a odredba o valutnoj klauzuli prema kojoj se kredit otplaćivao prema tečaju CHF-a na dan dospijeća, je utvrđena ništetnom, tužitelj je bio valjano upozoren jedino na tečaj CHF-a u odnosu na kunu koji je vrijedio na dan isplate kredita, dok daljnji rast tečaja nije mogao predvidjeti jer nije bio upoznat s valutnim rizikom za CHF. Slijedom navedenog tuženik je bez osnove stekao iznose koje je tužitelj platio u anuitetima zbog rasta tečaja u odnosu na inicijalni tečaj na dan isplate kredita.

22. 2. Temeljem iste zakonske odredbe, tuženik bi bio dužan tužitelju vratiti i iznose koje mu je tužitelj platio uslijed povećanja kamatne stope u odnosu na kamatnu stopu koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora.

23. 1. Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka društva Darfin d.o.o. Zagreb utvrđeno je da više plaćene razlike anuiteta s osnova promjene kamatne stope iznose 3.046,88 EUR, a da više plaćene razlike anuiteta s osnove valutne klauzule iznose 5.034,87 EUR, dok zakonske zatezne kamate na više plaćene razlike anuiteta s osnova promjene kamatne stope i tečaja, obračunate do dana provođenja konverzije, odnosno do 15. siječnja 2016. iznose 3.467,04 EUR. Manje plaćene razlike anuiteta s osnove promjene kamatne stope izračunate su u iznosu od 587,59 EUR, a manje plaćene razlike anuiteta s osnove promjene tečaja izračunate su u iznosu od 225,99 EUR.

23. 2. Temeljem podataka o prometu po kreditu, vještak je utvrdio da iznos preplate utvrđene konverzijom kredita iznosi 10,09 EUR.

23. 3. Vještak je također utvrdio da razlika preostale glavnice po konverziji s osnove promjene kamatne stope i tečaja iznosi 4.104,65 EUR.

23. 4. Financijski vještak je u nalazu i mišljenju analizirao provedenu konverziju u smislu odredbi ZID ZPK/15. Naveo je da je prilikom izrade simuliranog otplatnog plana u EUR za određivanje iznosa početne glavnice u EUR uzeta početno odobrena glavnica kredita u CHF po primijenjenom tečaju na dan isplate kredita za CHF, čime je dobiven iznos kunske protuvrijednosti početno odobrene glavnice kredita, na tako dobiven iznos kunske protuvrijednosti početno odobrene glavnice kredita primijenjen je EUR tečaj iste vrste, važeći na dan isplate kredita te je tako dobivena početno odobrena glavnica kredita u EUR. Primijenjene kamatne stope u simuliranom otplatnom planu kredita u EUR načelno su više od primijenjenih kamatnih stopa po obračunu banke za kredit u CHF.

23. 5. Vezano uz tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora o kreditu, tužitelj je predložio dopunu nalaza i mišljenja financijskog vještaka radi izračuna što je tuženik temeljem predmetnog ugovora o kreditu isplatio tužitelju, koliko je tužitelj tuženiku na ime tog kredita platio te radi utvrđenja razlike preplaćenog iznosa kojeg je tuženik dužan vratiti tužitelju, s prikazom tijeka zakonskih zateznih kamata.

23. 6. U dopunskom nalazu i mišljenju od 27. kolovoza 2025. financijski vještak je naveo da je tuženiku isplaćen kredit u iznosu od 355.167,82 kn. Ukoliko se taj iznos umanji za uplate izvršene po kreditu od strane tužitelja, s uplatom na dan 30. rujna 2017. tužitelj bi podmirio u potpunosti isplaćeni iznos kredita te bi mu preostalo 242.777,17 kn, odnosno 32.222,07 EUR, na koji iznos kamate teku od 1. listopada 2017.

23. 7. Vještak je u dopunskom nalazu i mišljenju posebno prikazao izračun zakonskih zateznih kamata na više plaćene razlike anuiteta s osnove promjene kamatne stope, obračunate do dana provođenja konverzije 15. siječnja 2016., a koje iznose 1.875,41 EUR od izračuna zakonskih zateznih kamata na više plaćene razlike anuiteta s osnove promjene tečaja CHF-a, obračunate do istoga dana, a koje iznose 1.591,63 EUR.

24. 1. Stranke nisu imale primjedbi na matematičke izračune financijskog vještaka, s time da je tuženik i nadalje osporavao osnovu tužbenog zahtjeva smatrajući da tužitelj nema valjanu pravnu osnovu za bilo kakvu restituciju, zbog čega nalaz vještaka smatra irelevantnim za donošenje meritorne odluke.

24. 2. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka te dopunu istoga jer se nalazi i mišljenja temelje na cjelokupnoj dokumentaciji u spisu, izrađeni su u skladu sa zadatkom suda te u skladu s prijedlogom stranaka, a izračun i metodologija vještačenja jasno su prikazani u nalazu.

25. Osnovan je tuženikov prigovor zastare tužiteljeve tražbine, koja se temelji na ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, dok je neosnovan njegov prigovor zastare tražbine koja se temelji na ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe i to u odnosu na zahtjev koji se temelji na ništetnim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi od 13. lipnja 2014., a u odnosu na zahtjev koji se temelji na ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli od 14. lipnja 2018. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 12. lipnja 2023., do dana podnošenja tužbe protekao je opći zastarni rok od pet godina za zastaru tražbine po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno nastupila je zastara tražbine po toj osnovi, kako za prvotno postavljen tužbeni zahtjev, tako i za konačno postavljen i povišen tužbeni zahtjev, dok po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli do podnošenja tužbe zastara nije nastupila. Napominje se da tužitelj tijekom postupka nije povisio tužbeni zahtjev po osnovi preplaćenih anuiteta zbog ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, već je istoga smanjio u odnosu na prvotno postavljen tužbeni zahtjev. Irelevantan je stoga tuženikov prigovor zastare na preinačeni dio tužbe, jer zahtjev po toj osnovi nije povišen, odnosno preinačen u konačno postavljenom tužbenom zahtjevu. Pravni stav o pitanju nastupanja zastare u konkretnom slučaju sadržan je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., prema kojemu u slučaju ustanovljenja ništetnosti u postupku kolektivne zaštite potrošača zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

26. Slijedom navedenog, sud je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 3.046,88 EUR sa zatraženim zateznim kamatama, a koji iznos se temelji na ništetnim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi, nakon čega je ostalo za odlučiti o tužbenom zahtjevu za isplatu preplaćenih iznosa mjesečnih anuiteta temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF-u te o tužbenom zahtjevu za isplatu razlike preostale glavnice.

27. 1. Tužitelj pod točkom III. eventualnog tužbenog zahtjeva potražuje isplatu preplaćenih iznosa anuiteta zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli i to u iznosu od 5.034,87 EUR. Kako su odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF-u, to se navedene odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svoje tražbine na temelju takvih ugovornih odredbi, sve sukladno utvrđenjima iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača.

27. 2. Prema odredbi čl. 323. ZOO-a, tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetn ima. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je plat io na temelju obračuna tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF-a koji je vrijedio na dan isplate kredita. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i stranka se na ništetnost može pozivati prigovorom u parnici ili isticanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti.

28. 1. Vezano uz sporno pitanje o pravnim učincima sporazuma o konverziji kredita, odnosno pitanje ima li tužitelj, nakon sklapanja sporazuma o konverziji u formi dodatka ugovoru o kreditu, bilo kakvo pravo na isplatu preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF- u, ističe se da se u konkretnom slučaju ne radi o konverziji iz čl. 325. ZOO-a jer za to ne postoje pretpostavke. Naime, tuženik prilikom sklapanja osnovnog ugovora o kreditu nije bio savjesna ugovorna strana te je odredbama ZID ZPK/15 bio prisiljen ponuditi potrošačima sklapanje dodatka ugovoru o kreditu. Stoga se ne radi u pravom smislu o ugovoru s valutnom klauzulom u eurima, već o sklapanju dodatka ugovoru, a svođenje kredita u CHF-u na kredit u EUR-ima poslužilo je tome da bi se moglo utvrditi tužiteljevo stanje kreditne obveze i da mu se za ubuduće olakša situacija u koju je bio doveden izrazito velikim rastom tečaja CHF-a te da se njegov položaj izjednači s položajem potrošača koji su sklopili ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u eurima. Sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu rješavala se situacija za ubuduće te isti sadrži točne podatke o preostalom iznosu glavnice, o preplati ili manjku utvrđenom konverzijom te o daljnjoj otplati kredita s valutnom klauzulom u EUR. Potrebno je stoga utvrditi je li dodatkom ugovora o kreditu tužitelj obeštećen za iznose koje je preplatio uslijed povećanja tečaja CHF-a do provedene konverzije, temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, koje su sadržane u osnovnom ugovoru o kreditu. Slijedom navedenog, sklapanjem sporazuma o konverziji nije automatski došlo do uspostave ravnoteže između stranaka nakon utvrđenja ništetnima ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli. Zbog toga nedvojbeno postoji pravni interes tužitelja na podnošenje ove tužbe, u skladu s odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. prema kojoj korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita. Potrebno je, međutim, utvrditi kakav je učinak konverzija kredita imala na ovdje predmetnu tužiteljevu tražbinu.

28. 2. U odnosu na zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa zbog ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli do konverzije kredita, tuženik se neosnovano poziva na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: G 1/2019 od 4. ožujka 2020., prema kojem sporazum o konverziji na osnovu ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli jer je u ovom predmetu utvrđeno da je dodatak ugovoru o kreditu pravno valjan, ali po ocjeni ovog suda sklapanje dodatka tom ugovoru ne isključuje pravni interes tužitelja za utvrđenje ništetnima predmetnih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu, niti za podnošenje zahtjeva za isplatu preplaćenih iznosa anuiteta temeljem ništetnih odredbi.

29. 1. Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka utvrđeno je da je tužitelj konverzijom kredita samo neznatno obeštećen zbog preplaćenih iznosa temeljem valutne klauzule u CHF-u i to s iznosom preplate utvrđene prilikom konverzije kredita na dan 15. siječnja 2016. u iznosu od 10,09 EUR, koji iznos je potrebno uzeti u obzir kod utvrđivanja visine tužiteljeve tražbine s osnova preplaćenih iznosa do konverzije kredita, a imajući u vidu red uračunavanja prema čl. 172. ZOO-a.

29. 2. Financijskim vještačenjem je utvrđeno da je tužitelj u razdoblju do 15. siječnja 2016., temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, preplatio svoju obvezu za iznos od 5.034,87 EUR. Zakonske zatezne kamate na više plaćene iznose anuiteta po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli do 15. siječnja 2016. iznose 1.591,63 EUR-a, koje je u smislu odredbe čl. 172. ZOO-a potrebno smatrati djelomično podmirenima iznosom preplate utvrđene prilikom konverzije kredita od 10,09 EUR-a. Navedeni iznos preplate sud je uzeo u obzir na način da je za isti umanjio zakonske zatezne kamate na najranije dospjele mjesečne iznose preplaćenih anuiteta i to za razdoblje do 15. siječnja 2016., za koje su razdoblje kamate izračunate i prikazane u apsolutnom iznosu, a to su kamate na iznos od 0,88 EUR s dospijećem 16. svibnja 2006., koje iznose 1,11 EUR, kamate na iznos od 2,28 EUR s dospijećem 16. studenoga 2008., koje iznose 2,05 EUR i dio kamata na iznos od 14,78 EUR s dospijećem 16. siječnja 2009. u visini od 6,93 EUR, dok na preostali dio od 7,85 EUR s dospijećem 16. siječnja 2009. tužitelj ima pravo na isplatu zakonskih zateznih kamata, kao i na sve daljnje iznose koji dospijevaju nakon toga. Dakle, preostali dio zakonskih zateznih kamata te cijela glavna tražbina nisu namireni, iz čega proizlazi da konverzijom kredita tužitelj nije u cijelosti obeštećen za ono što je tuženiku preplatio temeljem ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, koje su sadržane u osnovnom ugovoru o kreditu. Za preostali iznos preplate anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita, bez osnove se povećala imovina tuženika jer je tuženik ovaj iznos primio temeljem ništetne odredbe o obvezi otplate mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF na dan plaćanja. Tuženik je stoga navedeni iznos tužitelju dužan vratiti zajedno s kamatom koja u skladu s čl. 1111. ZOO-a, teče na svaki pojedini mjesečni preplaćeni iznos anuiteta od njegove dospjelosti, kako je to opisano u nalazu vještaka. Tuženik je nepošten stjecatelj od dana stjecanja svakog preplaćenog iznosa, budući je on navedene iznose stekao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi, koje su utvrđene ništetnima (čl. 1115. ZOO-a).

29. 3. Sukladno navedenome, sud je odbio tužbeni zahtjev za plaćanje zakonskih zateznih kamata na iznos od 0,88 EUR tekuće od 16. svibnja 2006., na iznos od 2,28 EUR tekuće od 16. studenoga 2008. i na iznos od 6,93 EUR tekuće od 16. siječnja 2009., a sve do zaključno 15. siječnja 2016., za koje je razdoblje financijski vještak izračunao zakonske zatezne kamate i prikazao ih u apsolutnom iznosu. U preostalom dijelu sud je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu temeljem ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli.

30. Tzv. negativne tečajne razlike, odnosno negativne razlike iznosa anuiteta koje je tužitelj platio u razdoblju kada je tečaj CHF-a u odnosu na kunu bio niži od tečaja na dan korištenja kredita, sud nije uzimao u obzir prilikom utvrđivanja visine njegove tražbine, jer to nije ovlašten, niti dužan učiniti s obzirom da tuženik u odnosu na negativne tečajne razlike nije istaknuo protutužbeni zahtjev, procesno-pravni prigovor radi prebijanja, niti materijalno-pravni prigovor prijeboja. Osim toga, tuženik nije potrošač, niti se može pozivati na zaštitu koja je potrošačima pružena u kolektivnom sporu. Nadalje, prema čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora je odgovoran suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ako ovaj nije znao ili morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tužitelj kao ugovorna strana nije odgovoran za ništetnost navedenih odredbi, već je za to odgovoran tuženik kao kreditor, koji je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi. Manje plaćeni anuiteti proizlaze iz tečajne razlike CHF-a koja tužitelju nije bila jasno objašnjena pa tuženik ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja. Iz čl. 81. st. 1. ZZP/03 ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli ostvarivao pravo na povrat u smislu čl. 323. st. 1. ZOO-a, jer se čl. 81. st. 1. ZZP/03 odnosi samo na potrošače, a tuženik nema svojstvo potrošača. Tuženik je banka, tj. trgovac čija je osnovna funkcija da pruža usluge u vezi s izdavanjem kredita što znači da mu je itekako bila poznata mogućnost pada tečaja CHF i taj rizik je preuzeo kao rizik poslovanja. Kako banka nije potrošač, niti je plaćanjem anuiteta po nižem tečaju od onoga na dan isplate kredita, tužitelj bilo što primio ili stekao bez osnove jer je čitavu uplatu primio tuženik, tzv. negativne tečajne razlike sud nije uzimao u obzir kod utvrđivanja visine tužiteljeve tražbine.

31. 1. Osim iznosa po osnovi preplate zbog ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli do konverzije, tužitelj potražuje i isplatu dijela iznosa razlike preostale glavnice prema obračunu banke primjenom promjenjive kamatne stope i tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice prema početnom otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita i početne kamatne stope. Prema gore opisanom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju poslovni broj: Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020., sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je (i) u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tužitelj nije dokazao da bi takav dodatak ugovoru bio ništetan i da ne bi proizvodio pravne učinke. Razlika glavnice je posljedica konvertirane glavnice u skladu s odredbama ZID ZPK/15 u kunama i glavnice kakva bi bila da se preostala CHF glavnica pretvori u kunsku po početnom tečaju i početnoj kamatnoj stopi. Razlika glavnice posljedica je sklapanja dodatka ugovoru o kreditu između stranaka, valjanog dogovora stranaka o tome, a nije dokazano da su odredbe tog dodatka ništetne, niti sud može zaključiti o postojanju nekih razloga ništetnosti (jer sud pazi na ništetnost po službenoj dužnosti), kao što je već gore obrazloženo. Osim toga, odredbe iz ugovora o konverziji koje se odnose na visinu glavnice nisu neodređene ni neodredive, već jasne i određene te je tužitelj mogao odlučiti hoće li takav sporazum o konverziji prihvatiti ili ne.

31. 2. Sud je stoga ocijenio neosnovanim tužbeni zahtjev koji se odnosi na razliku preostale glavnice sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama te je istoga odbio.

32. 1. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 5. ZPP-a. Vrijednost predmeta spora prema konačno postavljenom eventualnom kondemnatornom tužbenom zahtjevu iznosi 12.186,40 EUR, od čega je tužitelju dosuđen ukupni iznos od 5.034,65 EUR, a tužbeni zahtjev odbijen je u iznosu od 7.151,53 EUR (odbijen zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi u iznosu od 3.046,88 EUR te zahtjev za isplatu razlike preostale glavnice u iznosu od 4.104,65 EUR), tako da kvantitativni uspjeh tužitelja u postupku iznosi 41,32%, dok kvantitativni uspjeh tuženika iznosi 58,68%. Tuženik je tijekom postupka osporavao osnove tužbenog zahtjeva, s time da je i u pogledu osnove uspjeh stranaka jednak jer po stavu suda ne postoji osnov za dosudu razlike glavnice tužitelju, a u odnosu na zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi sud je utvrdio da je nastupila zastara tužiteljeve tražbine.

32. 2. Kako se u ovom predmetu radi o tužbi potrošača radi zaštite njegovih prava proizašlih iz ništetnih ugovornih odredbi, sud je u smislu odluka Suda Europske unije br. C-224/19 i C-259/19 ocijenio da bi dosuđivanje troškova postupka tuženiku, koji je u većem omjeru od tužitelja uspio u sporu, umanjilo bit tužiteljevog prava na pristup sudu i da bi moglo odvratiti potrošača od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor nad nepoštenim ugovornim odredbama koje je u ugovor unio tuženik kao trgovac. Vodeći računa o specifičnom položaju potrošača i o naravi predmeta spora te o još uvijek različitoj sudskoj praksi viših sudova u odnosu na prava potrošača koji su konvertirali ugovore o kreditu temeljem odredbi ZID ZPK/15, sud je odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove, neovisno o postotku uspjeha stranaka u parnici. Financijsko vještačenje, koje je provedeno u ovom predmetu, bilo je potrebno neovisno o uspjehu stranaka u postupku, ali kako je dio tih troškova predujmio tužitelj, a dio tuženik, sud je i u odnosu na troškove vještačenja odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove.

32. 3. Što se tiče smanjenja tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa temeljem ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, a što tuženik smatra djelomičnim povlačenjem tužbe te se istome protivi, ističe se da tužitelj bez svoje krivnje prije provedenog financijskog vještačenja nije mogao znati za točan opseg i visinu svoje tražbine. Ističe se nadalje da se tumačenje čl. 6. st. 1. i čl. 7. st. 1. Direktive 93/13/EEZ protivi sustavu u kojem potrošač snosi dio postupovnih troškova ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa zbog utvrđenja ništetnosti nepoštene ugovorne odredbe, jer to može odvratiti potrošača od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor te ne smije rezultirati nepravednim raspodjelama troškova koje bi obeshrabrile potrošača u ostvarivanju prava. Osim toga, kada se smanjenje tužbenog zahtjeva u smislu odredbe čl. 191. st. 3. ZPP -a ne smatra preinakom tužbe kojoj bi se tuženik mogao protiviti, onda bi bilo pogrešno pravno shvaćanje da se tuženik može protiviti djelomičnom povlačenju tužbe u s ituaciji kada tužitelj iz iste činjenične i pravne osnove, a nakon izrade nalaza i mišljenja financijskog vještaka, zahtijeva isplatu manjeg iznosa tražbine. U takvim bi okolnostima inzistiranje na primjeni odredbe čl. 193. st. 2. ZPP-a i na odlučivanju o prethodno postavljenom tužbenom zahtjevu predstavljalo pretjerani formalizam, kojim se ne bi ostvarila svrha vođenja parničnog postupka. Sud stoga smanjenje tužbenog zahtjeva nije smatrao djelomičnim povlačenjem tužbe te je meritorno odlučio o konačno postavljenom tužbenom zahtjevu i ujedno je ocijenio da smanjenje tužbenog zahtjeva ne utječe na odluku suda o tome da svaka stranka snosi svoje troškove.

33. 1. Punomoćnica tužitelja je u okviru zahtjeva za naknadu troškova postupka zatražila naknadu troškova delegacije predmeta i to naknadu troškova za izbivanje iz pisarnice u trajanju od 3 sati po 50 bodova za pristup na svako ročište te naknadu putnih troškova od sjedišta ureda do sjedišta ove stalne službe temeljem korištenja automobila i prema broju prijeđenih kilometara.

33. 2. Prema odredbi čl. 11. st. 1. Zakona o sudovima ("Narodne novine" br. 28/13., 33/15., 82/15., 82/16., 67/18., 126/19., 130/20., 21/22., 60/22., 16/23) predsjednik zajedničkog neposredno višeg suda će odrediti da u pojedinoj vrsti predmeta postupa drugi stvarno i mjesno nadležni sud, ako sud koji je po zakonu stvarno i mjesno nadležan zbog velikog broja predmeta koje ima u radu ne može u razumnom roku raspraviti te predmete i donijeti odluku, zbog postizanja ravnomjerne opterećenosti sudova ili zbog promjena u stvarnoj i mjesnoj nadležnosti sudova, a prema odredbi st. 4. i 5. istoga članka, strankama i njihovim punomoćnicima pripada pravo na naknadu troškova javnog prijevoza i pravo na naknadu troškova za izbivanje iz pisarnice za vrijeme putovanja prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ako putovanje do drugog suda i natrag do mjesta ureda traje duže od tri sata. Naknada troškova isplatit će se na teret državnog proračuna, u dijelu u kojem su ti troškovi veći od onih koje bi stranke imale da se postupak vodi pred mjesno nadležnim sudom.

33. 3. Rješenjem predsjednika Županijskog suda u Zagrebu, broj Su -IV-223/2023 od 25. rujna 2023. određen je Općinski sud u Zlataru kao drugi stvarno nadležni sud za postupanje u ovom predmetu.

33. 4. Sud je ocijenio neosnovanim zahtjev punomoćnice tužitelja za naknadu troškova postupka za izbivanje iz pisarnice jer trajanje putovanja iz Zagreba do Zaboka i natrag traje kraće od tri sata. Neosnovan je i zahtjev za naknadu putnih troškova za korištenje osobnog automobila prema broju prijeđenih kilometara jer takav način naknade putnih troškova nije predviđen odredbama Zakona o sudovima.

33. 5. Sud je punomoćniku tužitelja dosudio troškove delegacije predmeta i to putne troškove prema cijeni javnog željezničkog prijevoza na relaciji Zagreb – Zabok – Zagreb, koji prema javno objavljenom cjeniku iznose 6,48 EUR za dva smjera, pa za pristup na tri ročišta (6. veljače 2025., 21. svibnja 2025. i 26. rujna 2025.), putni troškovi iznose 19,44 EUR.

33. 6. Preko dosuđenog iznosa troškova delegacije predmeta, sud je odbio zahtjev punomoćnika tužitelja kao neosnovan.

34. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zaboku 21. studenoga 2025.

Sudac

Nada Mohač

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke može se podnijeti žalba u roku od 15 dana, putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje odluke, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.

Dostaviti:

1. Odvjetnica Ljiljana Maravić – Pirš, Zagreb, Kneza Branimira 5

2. Odvjetničko društvo Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Zagreb, Lopašićeva 6

3. ODO u Zlataru, Zlatar, Trg slobode 14a, u odnosu na točke VIII. i IX. izreke

Po pravomoćnosti: Ministarstvo financija Republike Hrvatske, Zagreb, Katančićeva 5, u odnosu na točke VIII. i IX. izreke