Republika Hrvatska

Općinski sud u Pazinu

Stalna služba u Bujama – Buie

Buje, Istarska 1

Repubblica di Croazia

Tribunale comunale di Pisino

Sezione distaccata di Buje – Buie

Via dell'Istria 1, 52460 Buie

Posl. br. Pr-36/2024-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Bujama – Buie, po sutkinji Pavici Gulišiji Brečević, u pravnoj stvari tužitelja ISTRA-AUTO d.d. [adresa], OIB 81911347838, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Vukić & Partneri, odvjetnici u Rijeci, protiv tuženika GHŠĐ s posljednjim boravištem u [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], sada nepoznata boravišta, kojeg zastupa privremena zastupnica Janja Tremski, odvjetnica u Bujama, radi isplate, nakon glavne rasprave zaključene 25. rujna 2025. u prisutnosti punomoćnice tužitelja Maje Dotlić, odvjetnice u Odvjetničkom društvu Vukić & Partneri u Rijeci, a u odsutnosti uredno pozvane privremene zastupnice tuženika, 21. studenog 2025., objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 10.000,00 (desettisuća) eura uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu koja teče po stopi propisanoj odredbom čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, od 20. lipnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja te godine, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.629,41 eura (tisućušestodvadesetdevet eura i četrdeset jedan cent) u roku od 15 dana.

III. U preostalom dijelu se odbija zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka.

IV. Privremenoj zastupnici tuženika Janji Tremski, odvjetnici u Umagu odobrava se nagrada za zastupanje u iznosu 600,00 (šesto) eura.

V. Nalaže se tužitelju da privremenoj zastupnici tuženika Janji Tremski, odvjetnici u Umagu, isplati iznos iz t. IV. izreke u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je protiv tuženika podnio tužbu ovome sudu radi isplate.

1. 1. U tužbi se navodi da su stranke 19. veljače 2024. sklopile Ugovor o radu na određeno vrijeme, a 29. veljače 2024. da su sklopile Ugovor o međusobnim pravima i obvezama obrazovanja radnika kojim se tuženik obvezao iznos od 10.000,00 eura platiti tužitelju u slučaju prestanka radnog odnosa prije isteka tri godine. Radni odnos tuženika je prestao te je tužitelj 20. lipnja 2024. izvršio odjavu kod HZMO-e.

2. Kako je tuženik nepoznata boravišta to mu je temeljem odredbe čl. 84. st. 1. i 2. t. 5. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 57/11., 148/11.,25/13., 70/19., 80/22. i 155/23., u nastavku: ZPP) postavljen privremeni zastupnik u osobi odvjetnice Janje Tremski. Objavljen je oglas u Narodnim novinama Republike Hrvatske i obaviješten je Hrvatski zavod za socijalni rad, Područni ured Buje.

3. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Čini nespornim da su stranke sklopile Ugovor o radu na određeno vrijeme i to za razdoblje od dana izdavanja dozvole za boravak i rad od 19. veljače 2024. do zaključno 31. siječnja 2025., kao i da su sklopile Ugovor o međusobnim pravima i obavezama obrazovanja radnika i to dana 29. veljače 2024. Ostale navode iz tužbe tuženik osporava. Naime, tuženik prije svega osporava da je u tužitelj u obrazovanje radnika utrošio 10.000,00 eura s obzirom na to da ne prilaže niti jedan dokaz o tome koliko je utrošeno na obrazovanje radnika i da li je isto uopće provedeno. Nadalje, u Ugovoru o međusobnim pravima i obavezama obrazovanja radnika u članku 5. Ugovora, regulirano je da se zaposlenik obvezuje ostati u radnom odnosu kod poslodavca u razdoblje od najmanje tri kalendarske godine od početka rada. Međutim, Ugovor o radu je sklopljen na određeno vrijeme i to za razdoblje od 19. veljače 2024. do 31. siječnja 2025., dakle 11 mjeseci i 10 dana, što znači da radnik nije niti mogao raditi duže od tog vremena. Iz prijave o prestanku osiguranja HZMO proizlazi da je radniku prestalo svojstvo osiguranika zbog izvanrednog otkaza poslodavca iz članka 116. Zakona o radu, a radni odnos je tuženiku prestao 20. lipnja 2024. Ugovorom o međusobnim pravima i obvezama obrazovanja radnika nije ugovoreno da je radnik u obvezi platiti poslodavcu 10.0000,00 eura ako mu radni odnos prestane zbog izvanrednog otkaza, odnosno uopće nije regulirano što je sa isplatom utuženog iznosa u slučaju otkaza iz članka 116. Zakona o radu. Ugovori, koje je priložio tužitelj, nisu prevedeni na španjolski jezik, tako da je upitno da li je radnik uopće znao što potpisuje i da li mu je omogućeno da se koristi svojim jezikom. Zbog svega navedenog tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, te predlaže da sud, po provedenom postupku, odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan, u cijelosti.

4. U dokaznom postupku pročitani su Ugovor o radu na određeno vrijeme od 19. veljače 2024. (str. 3-5), Ugovor o međusobnim pravima i obvezama obrazovanja radnika od 29. veljače 2024. (str. 6-8), prijava o prestanku osiguranja HZMO-e (str. 9) i specifikacije troškova i druga dokumentacija (str. 45-114). Pored toga je izveden dokaz saslušanjem svjedokinje GH (str. 118-119).

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. U ovoj pravnoj stvari sporna je osnova i visina tužbenog zahtjeva.

7. Tužitelj tužbu temelji na Ugovoru o međusobnim pravima i obvezama obrazovanja radnika od 29. veljače 2024. kojim se tužitelj obvezao obrazovati radnika (tuženika) u svrhu praktičnog usavršavanja zaposlenika, kao poslodavac (tužitelj) tuženiku kao polazniku obrazovanja, osigurati sve navedeno u članku 2. tog Ugovora, te u konačnici formirati vozača teškog motornog vozila, na način kako je opisano u čl. 3. Ugovora. Tuženik kao zaposlenik se obvezao ostati u radnom odnosu najmanje tri kalendarske godine, a ako zaposlenik ne ostane raditi kod poslodavca do kraja perioda predviđenog sporazumom, zaposlenik je dužan poslodavcu izvršiti povrat sredstava uloženih u njegovo obrazovanje i to u iznosu od 10.000,00 eura.

8. Čitanjem Ugovora o radu na određeno vrijeme od 19. veljače 2024 . utvrđeno je da su tužitelj, kao poslodavac i tuženik, kao radnik sklopili ugovor o radu za radno mjesto vozača teretnog vozila s prikolicom, te ostalih pratećih poslova i to na određeno vrijeme od izdavanja dozvole za boravak i rad te dolaska u Republiku Hrvatsku 19. veljače 2024. do 31. siječnja 2025.

9. Čitajući Ugovor o međusobnim pravima i obvezama obrazovanja radnika od 29. veljače 2024. utvrđeno je da se tuženik, kako tužitelj tvrdi u tužbi, obvezao vratiti iznos od 10.000,00 eura, koji iznos je utrošen za obrazovanje radnika u Republici Hrvatskoj na radnom mjestu vozača ako zaposlenik - tuženik ne ostane raditi kod poslodavca - tužitelja najmanje tri godine. Tužitelj se obvezao obrazovati radnika (tuženika) u svrhu praktičnog usavršavanja zaposlenika, kao poslodavac (tužitelj) tuženiku kao polazniku obrazovanja, osigurati sve navedeno u članku 2. tog Ugovora, te u konačnici formirati vozača teškog motornog vozila, na način kako je opisano u čl. 3. Ugovora. Tuženik kao zaposlenik se obvezao ostati u radnom odnosu najmanje tri kalendarske godine, a ako zaposlenik ne ostane raditi kod poslodavca do kraja perioda predviđenog sporazumom, zaposlenik je dužan poslodavcu izvršiti povrat sredstava uloženih u njegovo obrazovanje i to u iznosu od 10.000,00 eura.

10. Iz prijave o prestanku osiguranja Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje (str. 9) utvrđeno je da je tužitelju prestalo svojstvo osiguranika 20. lipnja 2024., a da je razlog prestanka svojstva osiguranika izvanredni otkaz poslodavca.

11. Svjedokinja GH iskazala je da je zaposlena kod tužitelja ISTRA-AUTO d.d. [adresa] od 2002. Voditelj je transporta zadnjih pet godina i voditelj financija više od 20 godina. Tvrtka ISTRA-AUTO d.d. [adresa] se bavi međunarodnim prijevozom, uglavnom na području Europske unije te skladištenjem. Poznaje tuženika od trenutka kada je došao u tvrtku ISTRA-AUTO d.d., a misli da je to bilo 19. veljače 2024., kada mu je tužitelj kupio avionsku kartu i kada je došao iz Bogote u Veneciju gdje od strane tužitelja odlaze svojim vozilom po inozemne radnike, pa je tako bilo i s tuženikom. Tvrtka ISTRA-AUTO d.d. zapošljava domaće, ali i inozemne radnike jer je za obavljanje poslova vozača teškog motornog vozila teško naći domaće radnike. Do inozemnih radnika dolaze preporukom od strane drugih inozemnih radnika. Prije nego inozemni radnici dođu u Hrvatsku, tužitelj ishoduje dozvolu boravka i rada u Hrvatskoj za koju naprave Apostille na sudu te im šalju u zemlju odakle oni dolaze. Radniku se dostavlja ugovor o radu na određeno vrijeme koji se sklapa na ono vrijeme na koje je izdana dozvola boravka i rada te se radnik poziva da u svojoj zemlji kod javnog bilježnika taj ugovor koji mu je dostavljen na španjolskom jeziku ovjeri te potvrdi da prihvaća sve uvjete rada koje mu tužitelj nudi, prije nego on dođe u Hrvatsku. Kada radnik dođe u Hrvatsku, ISTRA-AUTO d.d. ga prijavi na policiji i on dobije boravišnu iskaznicu. Nakon toga ovlaštena osoba tužitelja, radnik, te tumač za španjolski jezik odlaze javnom bilježniku pred kojim se radniku ponovno prezentira ugovor o radu, njegova prava te obveze prema tužitelju, kao i obveza tuženika da se educira po tzv. "Kod 95" koju financira tužitelj. "Kod 95" je edukacija o standardu koje vozači teških teretnih vozila moraju poštivati i imati upisano u svojim vozačkim dozvolama, a kojim ih se svakih pet godina educira o sigurnom upravljanju teškim motornim vozila, u širem smislu riječi, na području Europske unije. Tu edukaciju provode ovlaštene ustanove na području Hrvatske i Europske unije. Tu edukaciju je prošao i tuženik. Tuženik je odjavljen 20. lipnja 2024. kod HZMO-e jer je nestao početkom lipnja 2024. Radio je kod tužitelja tri i pol mjeseca. Tužitelj nije sklopio s tuženikom ugovor na o radu na razdoblje od tri godine jer je u skladu s propisima o prijavi boravka i izdavanju dozvola boravka i rada moguće sklopiti ugovor o radu najviše na ono vrijeme na koje je dozvola izdana. Od 2025. godine promjenom Zakona o strancima moguće je izdati dozvolu boravka i rada i na rok od tri godine, što ranije nije bilo moguće. U odnosu na tuženika tužitelj je imao trošak avionske karte iz Kolumbije do Venecije, trošak autoprijevoza iz Venecije do [adresa], trošak izdavanja boravišne iskaznice, AKD kartice (tahografska kartica koju tuženik nije imao), trošak liječničkog pregleda, zamjene vozačke dozvole koju je tuženik imao u Kolumbiji za novu vozačku u Hrvatskoj, boravišne pristojbe te trošak učenja tuženika upravljanju teškim motornim vozilima kojima nije upravljao u Kolumbiji, odnosno učenje pod drugačijim uvjetima upravljanja. Tužitelj je tuženiku, kao i drugim inozemnim radnicima osiguravao topli obrok kada bi oni bili u tvrtki jer to nije bilo moguće kada bi oni bili na terenu, te im je osiguravao i smještaj u samoj tvrtki jer su tamo bili i prijavljeni. Do nedavno je svjedokinja uvijek pitala druge strane radnike o onom radniku koji bi nestao, ali je nedavno odustala od toga jer nije dobivala nikakve informacije. Kada je pitala i za tuženika nije dobila nikakav odgovor. Po njezinim saznanjima tuženik nije niti djelomično podmirio predmetnu tražbinu.

11. 1. Sud prihvaća istinitim iskaz svjedokinje GH jer je iskazivala uvjerljivo, logično te u skladu s materijalnim dokazima u spisu.

12. Iz specifikacije troškova, financijskih kartica i obračuna te drugih isprava kojima se dokazuju troškovi (str. 45-113) utvrđeno je da je tužitelj za dolazak i osposobljavanje tuženika snosio trošak u iznosu 10.032,08 eura, dakle više od utuženog iznosa (10.000,00 eura). U specifikaciji troškova (str. 45-46) specificirano je na što se odnosi pojedini iznos te je isto potkrijepljeno financijskom dokumentacijom (str. 47-113).

13. Tuženik nije osporio istinitost dostavljene specifikacije troškova niti financijske dokumentacije već je naveo da su neki dokumenti napisani na engleskom jeziku i da nisu prevedeni na hrvatski jezik pa da se ne može utvrditi o čemu se radi i da ih stoga osporava. Vezano za navedeno valja istaći da tuženik jedino nije dostavio prevedenu avionsku kartu, ali sud drži da je i bez prijevoda razvidno da je riječ o avionskoj karti za let iz Bogote u Veneciju, kao i iznos karte.

14. Jedno od načela parničnog postupka je načelo stranačke istine, što znači da sud utvrđuje odlučne i sporne činjenice na temelju dokaza koje su mu stranke ponudile (čl. 7. ZPP-a). Stranke su te koje imaju obvezu dokazati istinitost iznesenih tvrdnji, pa ako u tome ne uspiju, njihov zahtjev za pružanjem pravne zaštite će sud odbiti, odnosno prigovor istaknut zahtjevu suprotne stranke neće prihvatiti. Osim toga, pravilo o teretu dokazivanja sadržano u čl. 221.a. ZPP-a obvezuje sud uzeti u obzir kao nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranaka, koja se na nju poziva, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava.

15. S obzirom na to da je glede sporne činjenice je li tužitelj u obrazovanje tuženika utrošio 10.000,00 eura te da li je isto uopće provedeno, tužitelj dostavio materijalne dokaze (financijsku dokumentaciju) te da je i svjedokinja VH potvrdila navode tužitelja o provedenom osposobljavanju tuženika te o troškovima koje je tužitelj snosio radi dolaska i osposobljavanja tuženika, a da tuženik na te okolnosti nije predložio nikakve dokaze, sud uzima kao dokazanu činjenicu da je tužitelj na obrazovanje tuženika utrošio iznos od 10.000,00 eura.

16. U skladu s odredbom članka 9. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 155/2023., u nastavku: ZOO), sudionik u obveznom odnosu dužan je ispuniti svoju obvezu i odgovoran je za njezino ispunjenje.

17. U skladu s čl. 219. st. 1. ZPP-a svaka stranka je dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivne strane. Stoga u smislu pravila o teretu dokazivanja, tuženik je trebao dokazati da je tužitelju vratio utuženi iznos, no tuženik ničime nije dokazao da je tužitelju vratio iznos od 10.000,00 eura koji se obvezao prema ugovoru. S duge strane, tužitelj je dostavio dokumentaciju iz koje proizlazi da je snosio trošak obrazovanja tuženika u iznosu 10.000,00 eura, te ispravu iz koje proizlazi da je tuženiku izvanredno otkazao ugovor o radu. U spisu nema dokaza da bi tuženik radi izvanrednog otkaza tražio sudsku zaštitu.

18. Iz iskaza svjedokinje GH utvrđeno je da je tuženik nestao, odnosno da je napustio rad i da se nije javio poslodavcu.

19. Analizirajući Ugovor o radu na određeno vrijeme 19. veljače 2024. i Ugovor o međusobnim pravima i obvezama obrazovanja radnika od 29. veljače 2024. utvrđeno je da se tuženik, kako tužitelj tvrdi u tužbi, obvezao vratiti iznos od 10.000,00 eura, koji iznos je utrošen za obrazovanje tuženika u Republici Hrvatskoj na radnom mjestu vozača teškog motornog vozila s prikolicom, ako tuženik kao radnik ne ostane raditi kod tužitelja kao poslodavca najmanje tri godine. Utvrđeno je da je tužitelj izvanrednim otkazom otkazao ugovor o radu. O razlozima prestanka radnog odnosa tuženika kod tužitelja iskazala je i svjedokinja GH. Prema redovitom tijeku stvari, iz iskaza svjedokinje i sadržaja samog ugovora, jasna je volja poslodavca - tužitelja da tuženik radi kod tužitelja barem tri godine. Svjedokinja je jasno iskazala zašto ugovor nije odmah zaključen na tri godine, zbog radne dozvole za strance koja se do 2025. izdavala na kraći rok s mogućnošću produljenja. Međutim. bitno je da je postojala namjera tužitelja da tuženiku produlji ugovor. Svakako tužitelj ne bi zaključivao ugovor o radu s tuženikom i uložio velika sredstva u njegovo obrazovanje i troškove puta i smještaj da nije imao namjeru zaposlenja tuženika na duže vrijeme.

20 . S obzirom na to da je tuženiku prema odjavi Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, status osiguranika prestao 20. lipnja 2024. te da u spisu nisu sadržani dokazi da bi tuženik podmirio svoju obvezu, utvrđeno je da tužitelj osnovano, na temelju odredbe članka 9. ZOO-a zahtjeva da mu tuženik ispuni preuzetu ugovornu obvezu - isplati tužitelju u cijelosti dugovanje po osnovi troškova obrazovanja u iznosu od 10.000,00 eura iz Ugovora o međusobnim pravima i obvezama obrazovanja radnika od 29. veljače 2024. i to zajedno sa zateznom kamatom koja u skladu s člankom 29. st. 1. ZOO-a teče prvi idući dan nakon prestanka ugovora. Tuženik se obvezao vratiti iznos ako ne bude radio kod tužitelja tri godine, a utvrđeno je da je radni odnos prestao ranije. Tuženik je očito dobrovoljo preuzeo takvu obvezu, a stranke su slobodne u ugovaranju svojih poslovnih odnosa i preuzimanja prava i obveza, u skladu s odredbama Zakona o obveznim odnosima. Tuženiku je pruženo prema ugovoru osposobljavane za obavljanje poslova vozača, a on svoju obvezu rada kod tužitelja tri godine nije ispunio. Time je preuzeo i obvezu iz čl. 6. Ugovora o međusobnim pravima i obvezama.

21. Stranke su slobodne u ugovaranju svojih odnosa, u preuzimanju prava i obveza i stranke su dužne svoje obveze ispunjavati. Tuženik je otišao i dužan je vratiti iznos na čije vraćanje se obvezao. Ne radi se o nemoralnoj obvezi, već je ta obveza posljedica zaključenog ugovora, koji je zaključen na dobrovoljnoj osnovi. Ovakav pravni stav izražen je primjerice u odluci Županijskog suda u Puli-Pola, posl. broj Gž- 802/2022-2.

22. Neosnovan je prigovor tuženika (koji je istaknuo njegov privremeni zastupnik) da je upitno je li tuženik znao što potpisuje i da li mu je omogućeno da se koristi svojim jezikom, a s obzirom na to da su ugovori dostavljeni u spis sastavljeni na hrvatskom jeziku. Naime, iz iskaza svjedokinje GH utvrđeno je da je tužitelj svim inozemnim radnicima pa tako i tuženiku prije sklapanja ugovora o radu dostavljao taj ugovor na njihovom službenom jeziku, u konkretnom slučaju na španjolskom jeziku kako bi radnik prije dolaska u Republiku Hrvatsku bio upoznat o svim uvjetima rada koje nudi tužitelj. Osim toga, nakon dolaska radnika pa tako i tuženika u Republiku Hrvatsku, prije sklapanja ugovora o radu i ugovora o međusobnim pravima i obvezama, tuženiku je u prisutnosti tužitelja i uz pomoć tumača za španjolski jezik, javni bilježnik ponovno protumačio sve odredbe ugovora te prava i obveze tuženika.

23. Slijedom navedenoga, a na temelju čl. 9., čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a i čl. 8. Zakona o radu, tužbeni zahtjev je prihvaćen kao osnovan (t. I. izreke).

24. Tužitelj je zatražio naknadu troškova ovoga postupka na ime zastupanja kod sastava tužbe, na ročištima 15. srpnja 2025. i 25. rujna 2025. i sastava podneska od 23. srpnja 2025., za svaku radnju po 200,00 eura, uvećano za PDV 25 %, trošak sudskih pristojbi po odluci suda, trošak plaćenog predujma za objavu oglasa u Narodnim novinama u iznosu 59,73 eura te trošak privremenog zastupnika po odluci suda.

25. Budući da je tužitelj uspio u sporu, na temelju čl. 154. st. 1. ZPP-a, tuženik mu je obvezan naknaditi opravdane troškove postupka.

26. Sud je ocijenio opravdanim troškove zastupanja tužitelja kod sastava tužbe od 8. studenoga 2024. u visini 100 bodova prema Tar. br. 7. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023., dalje: OT), kod zastupanja na ročištima 15. srpnja 2025. i 25. rujna 2025., za svaku radnju u visini 100 bodova prema Tar. br. 9. t. 1. OT ili ukupno 300 bodova što prema Tar. br. 54. OT (1 bod – 2,00 eura) uvećano za PDV od 25 % prema Tar. br. 46. OT ukupno iznosi 750,00 eura. Priznat mu je i zatraženi trošak plaćenih sudskih pristojbi na tužbu u iznosu 73,23 eura jer je tu pristojbu platio u polovici propisanog iznosa već prilikom podnošenja tužbe te sudskih pristojbi na presudu u iznosu 146,45 eura prema 2. t. 1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi (nema pravo na umanjenje prema čl. 7. st. 2. Zakona o sudskim pristojbama jer će mu presuda ako ne pristupi na ročište za objavu i uručenje biti dostavljena putem e-Oglasne ploče sudova, a ne putem e-komunikacije). Priznat mu je i trošak plaćenog predujma za objavu oglasa u Narodnim novinama (o postavljanju privremenog zastupnika tuženiku) u iznosu 59,73 eura. Naposljetku priznat mu je i trošak privremenog zastupnika u iznosu 600,00 eura (koji je priznat privremenom zastupniku – u nastavku obrazloženja).

26. 1. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 23. srpnja 2025. jer ga je ocijenio nepotrebnim za vođenje spora s obzirom na to da je bilo dovoljno da tužitelj u spis dostavi dokumentaciju bez popratnog podneska, a osim toga tužitelj je dokumentaciju mogao (i trebao) dostaviti odmah prilikom podnošenja tužbe.

27. Slijedom navedenog naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu 1.629,41 eura, dok je u preostalom dijelu odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka (t. II. i III. izreke).

28. Privremena zastupnica tuženika, odvjetnica Janja Tremski je pravodobno zatražila naknadu troškova zastupanja i to kod sastava odgovora na tužbu, pristupa ročištu od 15. srpnja 2025. i sastava podneska od 25. rujna 2025., za svaku radnju po 200,00 eura.

29. Prema čl. 85. st. 3. ZPP-a, sredstva za pokriće troškova postavljanja i rada privremenog zastupnika dužan je predujmiti tužitelj, osim ako se privremeni zastupnik postavlja tužitelju zbog razloga iz čl. 84. st. 2. toč. 4. i 5. ZPP-a na temelju rješenja suda protiv kojeg nije dopuštena posebna žalba. Ako tužitelj ne predujmi ta sredstva u roku koji je odredio sud u svom rješenju, sud će tužbu odbaciti. Ta zakonska odredba je u ZPP-a unijeta čl. 9. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 70/19.) koji je u čl. 117. st. 2. propisao da će se odredba čl. 9. toga Zakona primjenjivati i na sve postupke u tijeku. Stoga se navedena odredba primjenjuje u i ovom konkretnom postupku.

29. 1. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci broj Rev 169/2021-2 od 11. siječnja 2023. iznio sljedeće pravno shvaćanje: "Troškove vezane za zastupanje tuženika kome je sud postavio privremenog zastupnika - odvjetnika prethodno snosi tužitelj. O zahtjevu privremenog zastupnika za naknadu troškova zastupanja odlučuje sud i koji ga je postavio. Privremeni zastupnik postavljen iz redova odvjetnika ima pravo na naknadu prouzročenih troškova na ime zastupanja tuženika prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Troškovi koje je tužitelj prethodno snosio, vezano za zastupanje tuženika po privremenom zastupniku, ulaze u ukupne parnične troškove tužitelja, a odluku o tome hoće li ih u konačnici snositi tuženik, kojeg je zastupao privremeni zastupnik, donosi sud ovisno o uspjehu stranaka u postupku."

29. 2. U skladu s iznesenim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a prema OT, privremenoj zastupnici tuženika pripada nagrada za sastav odgovora na tužbu u visini 100 bodova prema Tar. br. 8. 1. OT, za zastupanje na ročištu od 15. srpnja 2025., u visini 100 bodova prema Tar. br. 9. 1. OT te sastava obrazloženog podneska od 25. rujna 2025. (u kojem se očituje na dostavljenu dokumentaciju) u visini 100 bodova prema Tar. br. 8. 1. OT, ukupno 300 bodova što prema Tar. br. 54. OT (1 bod – 2,00 eura) iznosi 600,00 eura.

30. Slijedom navedenog, privremenoj zastupnici tuženika je odobren trošak u iznosu 600,00 eura, a koji je naložen tužitelju da joj isplati (t. IV. i V. izreke).

U Bujama 21. studenog 2025.

Sutkinja

Pavica Gulišija Brečević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od 15 dana od dostave presude.

DNA:

1. tužitelju p.p.

2. tuženiku p.p.z.