1

Poslovni broj: 31 Gž-3319/2023-2

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 31 Gž-3319/2023-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vande Senta kao predsjednice vijeća, Marijana Vugića kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Renate Đaković Vranković kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. B., iz Z., OIB: …, protiv tuženika Klinika V., OIB: …., zastupanog po punomoćniku M. J., odvjetniku u Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-448/16-45 od 14. travnja 2023. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 10. listopada 2023. godine

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-448/16-45 od 14. travnja 2023. godine.

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

"I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„Tuženik Klinika V. dužna je tužitelju M. B., s osnova naknade štete za protupropisno prisilno zadržavanje, smještaj i držanje tužitelja na klinici tuženika u vremenskom razdoblju od 14.6.2010. do 31.3.2011. godine isplatiti 75.000 kuna, sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos koja teče od dana podnošenja tužbe do isplate, kao i isplatiti parnični trošak, sve u roku 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

Nalaže se objava ove presude, po pravomoćnosti iste, u dnevnim novinama sa izdanjem u Zagrebu, sa anonimiziranim imenom, prezimenom, OIB i adresom tužitelja, kao i tužiteljevog djelomičnog skrbnika, sve o trošku tuženika, u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.“

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 1.692,22 eura[1]/ 12.750,00 kn, u roku od 15 dana."

 

2. Protiv ove presude žali se tužitelj iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 – dalje: ZPP) i bez određenog prijedloga odluke ovog suda.

 

3. Žalba nije osnovana.

 

4. Suprotno navodima žalbe sud prvog stupnja nije počinio one bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ukazuje žalba. Pobijana presuda u svemu je sačinjena sukladno čl. 338. st. 4. ZPP pa nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

 

5. Prvostupanjski sud utvrđuje da je tužitelj kod tuženika bio hospitaliziran u vremenskom razdoblju od 14. lipnja 2010. godine pa do 13. rujna 2012. godine.

 

6. Odredbe Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama (dalje: ZOZODS, NN 111/97) i odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama (dalje: ZID ZOZODS NN 128/99), propisuju materiju zaštite osoba s duševnim smetnjama, pri čemu se posebna pažnja posvećuje slučajevima prisilne hospitalizacije, koja je radi mogućnosti raznih manipulacija i zlouporaba strogo regulirana, na način da se kod takvih situacija traži nadzor suda, kao objektivnog tijela, koje će onemogućiti moguće zlouporabe.

 

7. Odredba čl. 4. st. 1. ZID ZOZODS propisuje da se mijenja čl. 10. st. 1. koji od tada glasi: „Svako prisilno zadržavanje i prisilni smještaj osoba s duševnim smetnjama podliježe sudskom nadzoru prema postupku utvrđenom ovim Zakonom."

 

8. Odredba čl. 27. st. 1. ZOZODS propisuje da psihijatrijska ustanova koja je prisilno zadržala osobu s duševnim smetnjama iz čl. 22. toga Zakona, dužna je o tome bez odgode, a najkasnije u roku od 12 sati od donošenja odluke o prisilnom zadržavanju, dostaviti županijskom sudu obavijest o prisilnom zadržavanju, zajedno sa liječničkom dokumentacijom o pregledu osobe duševnim smetnjama s obrazloženjem razloga za prisilno zadržavanje.

 

9. Tuženik je učinio propust u svome radu, jer o tužiteljevoj prisilnoj hospitalizaciji nije obavijestio nadležni županijski sud, prekršivši na taj način svoju zakonsku obvezu.

 

10. Okolnost da je u narednom razdoblju bolničkog liječenja tužitelj uzimao propisanu terapiju i da se nije suprotstavljao medicinskom osoblju, ne znači da je povukao svoje protivljenje za provedenu prisilnu hospitalizaciju.

 

11. S obzirom na sve spomenute okolnosti, izvodi se zaključak da je hospitalizacija u tom trenutku bila medicinski potrebna, pa u tom smislu nema pogreške tuženika (ali to nije predmet spora), već se pogreška sastoji u propuštanju tuženika da obavijesti nadležni sud o prisilnoj hospitalizaciji.

 

12. Tužitelj je dana 13. rujna 2012. godine otpušten s bolničkog liječenja, u poboljšanom zdravstvenom stanju. Tako u otpusnom pismu (list 11 spisa) između ostalog piše:„ Demisionira se dogovorno u pratnji supruge, u zadovoljavajuće stabiliziranom psihičkom stanju, uz preporuku daljeg ambulantnog tretmana.“ S obzirom na prestanak potrebe za bolničkim liječenjem radi poboljšanja zdravstvenog stanja, te na izlazak tužitelja iz bolnice, prestalo je postojanje zapreka na koje se tužitelj poziva. Prema tome, zastoj zastare trajao je do 13. rujna 2012. godine, a od trenutka otpuštanja tužitelja iz bolnice, prestalo je postojanje nesavladivih zapreka koje propisuje odredba čl. 237. ZOO/05.

 

13. Kako je zastara počela teći od dana 14. rujna 2012. godina (od slijedećeg dana nakon izlaska tužitelja s bolničkog liječenja), to znači da je zadnji dan trogodišnjeg zastarnog roka propisanog za tražbine naknade štete, protekao dana 14. rujna 2015. godine, pa je tuženikov prigovor zastare osnovan.

 

14. Naime, tužitelj nije dokazao svoju tvrdnju da je sve dok je uzimao lijek Zeldox bio onemogućen u podnošenju tužbe, te da su tek od kada je počeo uzimati lijek Seroqvel otpale zapreke za podnošenje tužbe. U tom smislu, tužitelj nije predlagao provođenje niti jednog dokaza, a sama njegova tvrdnja o tome, nije dostatna za utvrđenje takve, stručne medicinske i farmakološke okolnosti koja se tiče djelovanja i nus pojava konkretnog lijeka, o kojoj sud nema stručnog znanja.

 

15. Slijedom toga, predmetna tužba koja je podnesena dana 08. veljače 2016. godine, podnesena je po proteku zastarnog roka, pa je iz tog razloga tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

 

16. Glede pitanja zastare potraživanja ovaj sud upućuje na praksu Europskog suda za ljudska prava s obzirom na to da je zastara način ograničenja prava na pristup sudu, te razmatrajući da li je u slučaju primjene propisa o zastari došlo do povrede prava na pristup treba uzeti u obzir slijedeće: pravo na pristup sudu ne smije biti ograničeno u opsegu i na način koji umanjuje samu bit tog prava, ograničenje (odnosno, primjena propisa o zastari) mora težiti legitimnom cilju, i mora biti postignuta ravnoteža između cilja kojem se teži i upotrijebljenih sredstava (razmjernost). Pri ocjeni razmjernosti, a koja je najčešće u praksi presuda za konačni zaključak o tome da li je došlo do povrede prava, čimbenici koji se uzimaju u obzir u okolnostima konkretnog predmeta su, primjerice, je li zastarni rok bi prekratak, predvidivost primjene – i to uzimajući u obzir mjerodavno pravo i praksu te konkretne okolnosti predmeta. Primjena propisa o zastari mora biti takva da se može uzeti u obzir različite okolnosti pojedinog slučaja uključujući i subjektivne momente, što znači da treba postojati mogućnost određene fleksibilnosti, a ne samo kruti formalizam.

 

17. Treba reći da iz iskaza tužitelja jasno proizlazi njegova tvrdnja da je protupravno ponašanje tuženika trajalo do mjeseca rujna ili oko Božića 2010. godine (ne sjeća se točno), a kada je dobio izlaznicu kako bi izašao i proveo vikend kod kuće, dakle, tužitelj smatra da nakon što se je vratio ponovo kod tuženika na daljnju hospitalizaciju da se to ima smatrati pristankom za dobrovoljni smještaj, pa bi, u načelu, zastarni rokovi trebali početi teći od dana kada više nije bilo protupravnosti u ponašanju tuženika prema tvrdnjama tužitelja.

 

18. Međutim, prvostupanjski sud je, pa i po mišljenju ovoga suda, pravilno, a sukladno odredbi čl. 237. st. 5. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11,78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 – dalje: ZOO) zaključio da sve do 13. rujna 2012. godine kada je tužitelj bio otpušten s bolničkog liječenja, da su postojale nesavladive zapreke za podnošenje tužbe zbog tužiteljevih zdravstvenih tegoba obzirom da sama činjenica potrebe bolničkog liječenja upućuje na ozbiljnost tegoba i smetnje psihičke naravi koje su u tom razdoblju opterećivale tužitelja, dakle, da u tom periodu zastara nije tekla.

 

19. Odgovara da nakon što je tužitelj dana 13. rujna 2012. godine otpušten s bolničkog liječenja kod tuženika, da je smješten u dom za starije osobe a kako to proizlazi iz iskaza samog tužitelja, pri čemu nigdje iz stanja spisa ne proizlazi tvrdnja tužitelja da bi mu zbog takvog smještaja bio faktički onemogućen pristup sudu.

 

20. Ovaj sud ukazuje na uz tužbu priloženo rješenje centra, podružnica D. G. od 15. svibnja 2014. godine iz kojeg proizlazi da je u vrijeme hospitalizacije tužitelja rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj R1 O-526/11 od 5. prosinca 2014. godine, a koje je postalo pravomoćno dana 21. veljače 2012. godine tužitelj djelomično lišen poslovne sposobnosti i to glede donošenja odluke o potrebi redovitog ili hospitalnog liječenja, upravljanja ili raspolaganja imovinom veće vrijednosti koje prelaze njegova redovita mjesečna primanja te donošenje odluke o njegovom smještaju u socijalno-zdravstvenu instituciju ili neki drugi vid smještaja (dom, udomiteljstvo i sl) kao i da mu je rješenjem zavoda u Gradu Z., ured D. G. od 19. ožujka 2012. godine određen skrbnik a imenovana je njegova supruga R. B. koja je i do tada obnašala skrbničku dužnost.

 

21. Dakle, iz tog rješenja jasno proizlazi da tužitelju nije ograničena poslovna sposobnost glede pristupa sudu, dakle, u dijelu u kojem mu nije bila ograničena poslovna sposobnost imao je parničnu sposobnost i mogao je pristupiti sudu, kao što valja reći da je tužitelj bio odvjetnik, a i njegov skrbnik supruga R. B. je također odvjetnica a koja je te dužnosti razriješena tek rješenjem od 15. svibnja 2014. godine.

 

22. Dakle, tužitelj, a i njegova supruga koja mu je istovremeno bila i skrbnik (makar ne i u dijelu pristupa sudu) su akademski obrazovane osobe pravne struke kojima zaštita ljudskih prava i sloboda svakako nije nepoznato područje pa i u odnosu na institute zastare i početka tijeka zastare.

 

23. Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio otpusno pismo za tužitelja koji je dana 13. rujna 2012. godine otpušten s bolničkog liječenja iz kojeg jasno proizlazi da se tužitelj nalazi u stabiliziranom psihičkom stanju i uz preporuku daljnjeg ambulantnog tretmana pa od tada je tužitelj morao doznati za štetu i za osobu koja je štetu učinila u smislu odredbe čl. 230. st. 1. ZOO.

 

24. Pravilno prvostupanjski sud nije prihvatio tvrdnju tužitelja da i nakon što je 13. rujna 2012. godine otpušten s bolničkog liječenja i bio smješten u dom za starije osobe je bio onemogućen u podnošenju tužbe obzirom da je uzimao lijek Zeldox a to sve iz razloga što ga je taj lijek pasivizirao bio je kao biljka te nije bio u stanju razmišljati o podnošenju tužbe, kao i njegovu tvrdnju da bi početak tijeka zastare trebao računati od mjeseca svibnja 2013. godine kad je došlo do promjene lijeka a  nakon čega mu se je stanje bitno poboljšalo jer iz stanja spisa nigdje ne proizlazi da je došlo do promjene terapije a osobito s posljedicama promjene terapije kako to tvrdi tužitelj (spisu prileži samo medicinska dokumentacija dok se je tužitelj liječio kod tuženika), a barem bez te medicinske dokumentacije o tome nije moguće osnovano zaključiti da do mjeseca svibnja 2013. godine su postojale nesavladive prepreke zbog kojih tužitelj sudskim putem nije mogao zahtijevati naknadu štete od tuženika.

 

25. Stoga, a kako je pravilno prvostupanjski sud zaključio da je nastupila zastara tužiteljeve tražbine, onda je pravilnom primjenom materijalnog prava pravilno odbio tužitelja s traženom pravnom zaštitom, pa je stoga temeljem čl. 368. st. 1. ZPP odlučeno kao u izreci.

 

U Zagrebu, 10. listopada 2023. godine

 

Predsjednica vijeća:

                         Vanda Senta, v.r.