REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU
Novi Zagreb - Istok, Turinina 3
Poslovni broj: P-232/2025-10
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Novom Zagrebu, po sutkinji toga suda Mariji Orošić Kranjčec kao sutkinji pojedinki, u pravnoj stvari tužiteljice ĆĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Nenad Horvat, odvjetnik u Zagrebu protiv tuženika OTP BANKA d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, kojeg zastupaju punomoćnici Sanja Vukina i Fran Majić, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Vukina & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave 7. listopada 2025. u prisutnosti tužiteljice ĆĐ, zamjenice punomoćnice tužiteljice, odvjetničke vježbenice MĐ i punomoćnika tuženika, odvjetnika Frana Majića, 21. studenog 2025.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 77176/05 sklopljenog između tužiteljice ĆĐ i pravnog prednika tuženika HVB Splitska banka d.d. 14. travnja 2005. sadržana u čl. 8. koja glasi:
“8. NAKNADA ZA OBRADU ZAHTJEVA
Naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 1% (slovima: jedanposto) od iznosa odobrenog kredita, a najviše do tisuću kuna; plaćanje jednokratno, prije korištenja kredita; Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, neovisno o korištenju, odnosno iskorištenom iznosu kredita.”
II. Nalaže se tuženiku OTP BANKA d.d. isplatiti tužiteljici ĆĐ iznos od 130,62 EUR (stotrideset eura i šezdesetdva eurocenta) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 15. travnja 2005. po stopi utvrđenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 72/02 i 153/04), od 1. siječnja 2008. po stopi određenoj prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, a uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana.
III. Nalaže se tuženiku OTP BANKA d.d. naknaditi tužiteljici ĆĐ trošak parničnog postupka u iznosu od 963,26 EUR (devetstošezdesettri eura i dvadesetšest eurocenti) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 21. studenog 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana.
IV. Odbija se zahtjev tuženika OTP BANKA d.d. za naknadu parničnog troška, u cijelosti.
Obrazloženje
1. Tužiteljica ĆĐ podnijela je 4. ožujka 2025. tužbu u kojoj je navela da je 14. travnja 2005. sa pravnim prednikom tuženika HVB Splitska banka d.d. sklopila Ugovor o kreditu broj 77176/05 prema kojem joj je kao korisniku kredita stavljen na raspolaganje kredit u iznosu od 34.841,11 CHF, da ju je odredbom čl. 8. tog ugovora prednik tuženika obavezao platiti naknadu za obradu kredita u visini od 1,00 % jednokratno od iznosa kredita, a bez da joj je bilo prethodno bilo naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu tih troškova odnosno od čega se sastoje, u kojem konačnom iznosu niti zašto je baš određena naknada u visini od 1,00 % od iznosa kredita pa da stoga smatra da je ta njena obveza bila neodređena i neodrediva, a posljedično i nepoštena i ništetna prema odredbama Zakona o obveznim odnosima i Zakona o zaštiti potrošača. Još je navela da je ova ugovorna odredba bila unaprijed formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane pravnog prednika tuženika kao jače ugovorne strane jer je financijska institucija te profesionalno dioničko društvo, da o toj odredbi sa pravnim prednikom tuženika nije mogla pregovarati te da smatra da je pravni prednik tuženika nezakonito i nepošteno primijenio ovu odredbu i tako ju doveo u neravnopravan položaj i nametnuo joj prekomjernu i ekonomski potpuno neopravdanu obvezu. Još je navela da u ugovoru nije bilo određeno po kojem će se tečaju ova naknada obračunati, da joj je pravni prednik tuženika isplatio kredit umanjen za navodne troškove obrade kredita, teretivši ju za iznos od 7.988,48 HRK/1.674,01 CHF, obračunato po srednjem tečaju tuženika na dan isplate kredita što prema fiksnom tečaju za EUR iznosi 1.060,25 EUR. Navela je i da joj je tuženik tijekom otplate ovog kredita kamatu na taj kredit obračunavao na iznos koji je uključivao i ovu naknadu pa da je i na taj način uzrokovao neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca i potrošača. Slijedom svega navedenog predložila je presudom utvrditi da je odredba čl. 8. navedenog Ugovora o kreditu, citirana u izreci ove presude, ništetna, tuženiku naložiti da joj isplati iznos prethodno navedene naknade od 1.060,25 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 15. travnja 2005. do isplate te naložiti tuženiku da joj naknadi trošak ovog postupka sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana presuđenja do isplate.
2. Tuženik OTP BANKA d.d. podnio je odgovor na tužbu u kojem je naveo da osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva te utuženi tijek kamata. Još je naveo da je 14. travnja 2005. sklopljen u tužbi naveden Ugovor o kreditu, no da smatra da tužiteljica nije dokazala da je osobno uplatila naknadu koja je predmet tužbenog zahtjeva. Također je naveo kako smatra da tužiteljica ovaj ugovor nije sklopila kao potrošač te da njena tražbina zastarijeva kao tražbina na temelju stjecanja bez osnove iz nepotrošačkog ugovora u roku od 5 godina od uplate pa da je ista zastarjela jer je ova uplata izvršena 2012. godine. Još je naveo kako smatra da ugovorna odredba koja je predmet tužbenog zahtjeva nije ništetna, da nije dopušteno utvrđivati njenu ništetnost jer je pisana podebljanim slovima i stoga uočljiva, jer je pisana na način iz kojeg njena visina i obveza plaćanja proizlaze kao nedvosmisleni i da sadrži sve podatke za njeno utvrđenje kao i da za njeno razumijevanje nije potrebno posebno financijsko znanje odnosno da je jasna i razumljiva kao i stoga što je ovaj ugovor solemniziran pa je javni bilježnik upozorio tužiteljicu na njene ugovorene obveze te je ona izjavila javnom bilježniku da ih je razumjela, da je ovo ugovaranje njena stvarna volja i da prihvaća sve pravne posljedice istog. Naveo je i kako smatra da tužiteljica nema ni pravni interes za utuženo utvrđenje pa da tužbu radi tog utvrđenja treba odbaciti, a podredno slijedom svega navedenog tužbeni zahtjev u cijelosti odbiti. Predložio je i tužiteljici naložiti da mu naknadi trošak ovog postupka sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana presuđenja do isplate.
3. Tužiteljica je u nastavku prethodnog postupka navela da svoj tužbeni zahtjev uređuje te da predlaže da sud presudom tuženiku naloži da joj isplati iznos od 130,62 EUR. Tuženik je potom naveo da visinu tog tužbenog zahtjeva ne spori.
4. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u presliku ugovora (list 5 do 11 spisa) i presliku izračuna (list 13 do 15 spisa) te je saslušao tužiteljicu (list 42 spisa) pa je temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; u daljnjem tekstu: ZPP) utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.
5. Slijedom navoda stranaka tijekom postupka sud nalazi da je među istima sporno je li odredba čl. 8. ugovora o kreditu koji su sklopili tužiteljica i među strankama nesporan pravni prednik tuženika (list 6 i 7 spisa), a kojom je ugovorena obveza tužiteljice isplatiti pravnom predniku tuženika naknadu za obradu kreditnog zahtjeva koja iznosi 1% od iznosa odobrenog kredita, a najviše do tisuću HRK, jednokratno, prije korištenja kredita te neovisno o korištenju odnosno iskorištenom iznosu kredita ništetna u smislu odredbe čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 125/11; u daljnjem tekstu: ZOO), a slijedom toga i je li tuženik u obvezi vratiti tužiteljici ono što je njegov pravni prednik temeljem ove ugovorne odredbe primio. Među strankama je također sporno je li utuženo potraživanje tužiteljice zastarjelo.
6. Ovaj sud je stava da je među strankama nesporna predmetna ugovorna odredba čl. 8. ugovora o plaćanju naknade jasna i lako uočljiva, no ne i razumljiva. Naime, istom je nedvojbeno određeno da je obveza korisnika kredita ovu naknadu platiti kao i da njenu visinu utvrđuje pravni prednik tuženika, no ne i što se (koji trošak) tom naknadom naknađuje, a obzirom je riječ o bitnom sastojku predmetnog ugovora - cijeni, koji ovako nije precizno određen, ova odredba uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu tužiteljice jer dovodi do situacije da tužiteljica opravdanost plaćanja ove naknade ne može provjeriti jer za to nema nikakvih kriterija. Pravni prednik tuženika je ovakvom odredbom potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu što je prema stavu ovog suda suprotno odredbi čl. 247. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a uvažavajući odredbu 269. st. 2. ZOO-a kojom je propisano da ovaj bitan sastojak ugovora istim mora biti određen ili barem odrediv, u situaciji kada sastav ove naknade nije detaljno i potpuno određen, sud nalazi i da je ovakva odredba nedvojbeno protivna načelu savjesnosti i poštenja propisanom čl. 4. ZOO-a.
7. Valja pri tome reći da nepostojanje propisa koji bi nalagao tuženiku da u ugovoru o kreditu precizno utvrdi sastav ove naknade tuženiku ne daje ovlaštenje ovu naknadu naplatiti paušalno već dokazuje da je tuženik upravo u svom interesu i iskoristivši činjenicu da nije bilo propisa koji mu je to nalagao, kao banka tužiteljici kao potrošaču nametnuo ugovornu odredbu koja ju je stavila u neravnopravan položaj i koja je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, a što je ponovno u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja.
8. Valja reći i da je ugovor o kreditu dvostrani pravni posao za kojeg vrijede i ostala temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe i načelo zabrane zlouporabe prava, a da je predmetna sporna odredba suprotna i navedenim načelima obveznog prava jer je njome tužiteljica kao korisnik kredita dovedena u neravnopravan položaj u odnosu na banku kao trgovca obzirom je na temelju iste jedino mogla znati da je ovu naknadu obvezna platiti, no ne i razumjeti na što se ova naknada odnosi odnosno što se njome naknađuje, a tuženik tijekom ovog postupka sudu nije niti jasno naveo niti ičim dokazao da je tužiteljici upravo ovo i objasnio dok iz iskaza tužiteljice ĆĐ saslušane kao stranke da je o sklapanju ovog ugovora o kreditu razgovarala samo sa zaposlenicama banke u zgradi Poglavarstva Grada Zagreba kamo je bila pozvana radi odobrenja tzv. POS kredita te da je te zaposlenice pitala što je ova naknada, a da su joj samo rekle da će se ista naplatiti iz kredita, a koji je sud ocijenio jasnim, logičnim, životnim i uvjerljivim, jasno proizlazi da ju pravni prednik tuženika nije informirao o troškovima na koje se odnosi predmetna naknada kao i da o toj naknadi nije mogla pregovarati te da joj je bilo jasno samo da ovu naknadu mora platiti.
9. Konačno valja uzeti u obzir i Direktivu 93/13/EEZ prema kojoj se sukladno čl. 3. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora s time da ugovorne odredbe koje se potrošaču nude u pisanom obliku moraju biti jasne i razumljive, a ovaj je članak i formalno implementiran u nacionalno zakonodavstvo na temelju odredbe čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (NN 78/12).
10. Slijedom svega navedenog, a uvažavajući i da je sud na temelju iskaza tužiteljice kao stranke da je ovaj kredit podigla za kupnju stana za potrebe svoje obitelji koja ga i danas koristi za stanovanje te da ga nikada nije iznajmljivala, a koji je sud ocijenio logičnim, životnim i uvjerljivim, nedvojbeno utvrdio da je tužiteljica sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu postupala kao potrošač u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003), sud je nedvojbeno utvrdio da su u smislu odredbi čl. 270. st. 1., čl. 272. st. 1. i konačno čl. 322. st. 1. ZOO-a kao i odredaba čl. 81., 84. i 87. Zakona o zaštiti potrošača odredbe čl. 8. predmetnog ugovora o kreditu ništetne pa je primjenom odredbe čl. 323. st. 1. istog zakona ocijenio osnovanim zahtjev tužiteljice da joj tuženik vrati iznos koji joj je na ime plaćanja u istom ugovorene naknade njegov pravni prednik naplatio i to u iznosu od sada važećih 130,62 EUR koji je među strankama nesporan.
11. Primjenom odredaba čl. 1115. te čl. 29. st. 1. ZOO-a osnovanim je ocijenjen i zahtjev tužiteljice da joj tuženik isplati zakonske zatezne kamate na prethodno naveden iznos isplate i to tekuće od dana isplate ove naknade 14. travnja 2005. koji među strankama nije sporan, a obzirom na prethodno nedvojbeno utvrđenje o nesavjesnom postupanju tuženika prilikom predmetnog ugovaranja, a time i nesavjesnom stjecanju ove naknade. Stoga je odlučeno kao u toč. I. i II. izreke ove presude, a tužiteljici su ove kamate dosuđene po stopi propisanoj odredbama čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 72/02, 153/04), a sukladno čl. 2. Zakona o kamatama (NN 94/04) od dospijeća do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. do isplate po stopi određenoj važećim odredbama čl. 29. st. 2. ZOO-a.
12. Također valja reći da je prema stavu ovog suda prigovor tuženika da je potraživanje tužiteljice zastarjelo neosnovan. Naime, iako je, kako je prethodno utvrđeno, obveza tuženika vratiti tužiteljici neosnovano stečenu naknadu uslijed njegovog nesavjesnog postupanja prilikom ugovaranja, počela teći već danom stjecanja iste, stav je ovog suda da se ova obveza ne može promatrati odvojeno od utvrđene ništetnosti pa da, obzirom je odredbom čl. 328. ZOO-a propisano da utvrđenje ništetnosti ne zastarijeva, niti zahtjev za povrat onoga što je dano na temelju ništetne ugovorne odredbe ne zastarijeva jer bi ograničenje restitucije zastarom obezvrijedilo institut ništetnosti koji upravo zbog sprječavanja nedopuštenih pojava sklapanja ništetnih ugovora djeluje retroaktivno i bez vremenskog ograničenja, a valja reći i da je posljedica utvrđenja ništetnosti povrat u stanje prije ništetnog ugovaranja pa se takvo postupanje razlikuje od restitucije kod drugih obvezno pravnih instituta, a koji su ograničeni prekluzivnim i zastarnim rokovima (tako i ŽS Rijeka u Gž-666/13).
13. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a. Tužiteljici je priznat kao potreban za ovu parnicu trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku koji je obračunat u skladu s dostavljenim troškovnikom, odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN138/23) i vrijednosti predmeta spora koja je u odnosu na toč. II. tužbenog zahtjeva prema odredbama čl. 35. st. 1. ZPP-a od podnošenja tužbe do pripremnog ročišta održanog 3.6.2025. iznosila 1.060,25 EUR, a potom 130,62 EUR dok ju je u odnosu na toč. I. tužbenog zahtjeva tužiteljica prema ocjeni suda sukladno odredbi čl. 37. st. 1. ZPP-a pravilno naznačila odvojenu od vrijednosti toč. II. tužbenog zahtjeva i to u iznosu od 1.327,00 EUR, a koji je prema ocjeni ovog suda donesenoj primjenom odredaba čl. 40. st. 3. ZPP-a točan. Tužiteljici je tako priznat trošak sastava tužbe od 100 bodova (tbr. 7/1), sastava podneska od 13.5.2025. od 100 bodova (tbr. 8/1) i zastupanja na ročištima 3.6.2025. i 7.10.2025. od po 75 bodova za svako (tbr. 9/1) odnosno ukupno 350 bodova što pomnoženo s vrijednošću 1 boda od 2,00 EUR i uvećano za PDV iznosi 875,00 EUR. Tužiteljici je priznat kao potreban za ovu parnicu i trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 35,17 EUR i sudske pristojbe za presudu u iznosu od 53,09 EUR. Kako je tužiteljica u cijelosti uspjela sa konačno postavljenim tužbenim zahtjevom dosuđen joj je ukupan trošak ove parnice u iznosu od 963,26 EUR. Na tako utvrđen iznos parničnog troška tužiteljici su dosuđene zakonske zatezne kamate tekuće od presuđenja pa do isplate, sve po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO- a, a u skladu s odredbom čl. 151. st. 3. ZPP-a. Stoga je odlučeno kao u toč. III. izreke ove presude.
14. Zahtjev tuženika OTP BANKA d.d. za naknadom parničnog troška ocijenjen je u cijelosti neosnovanim primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a obzirom u ovom sporu u odnosu na končano postavljen tužbeni zahtjev nije uspio pa je odlučeno je kao u toč. IV. izreke ove presude.
U Zagrebu, 21. studenog 2025.
Sutkinja:
Marija Orošić Kranjčec
Pouka o pravnom lijeku:
Protiv ove presude je dopuštena žalba. Žalba se podnosi ovom sudu pismeno u 4 (četiri) istovjetna primjerka u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka pisanog otpravka ove presude, a o njoj odlučuje županijski sud. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. st. 9. ZPP-a).
DNA:
1. Tužiteljici ĆĐ po punomoćniku
2. Tuženiku OTP BANKA d.d. po punomoćniku
