REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-1590/2025-2

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Puli-Pola, po sucu Biljani Pamić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja GN iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Marin Buvinić, odvjetnik u Umagu, Trgovačka 3/1, protiv tuženika Erste & Steiermärkische bank d. d. Rijeka, Jadranski Trg 3a, OIB 23057039320, koju zastupaju punomoćnici ZN, AN, RN, FN, GNG, Petar Kovačević, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d. o. o. Zagreb, Lopašićeva 6, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv rješenja Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Bujama-Buie, poslovni broj P- 721/2023-4 od 17. travnja 2025., 21. studenoga 2025.

r i j e š i o  j e

I.Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Bujama-Buie, poslovni broj P-721/2023-4 od 17. travnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanim rješenjem suda prvog stupnja odbijen je kao neosnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti tog suda.

2. Protiv tog rješenja žali se tuženik, pobijajući isto zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.– dalje: ZPP) predlažući ukinuti pobijano rješenje i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak ili da pobijano rješenje preinači sukladno žalbenim navodima. Potražuje i trošak žalbe.

3. Odgovor na žalbu nije dan.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet spora u ovoj parnici je zahtjev tužitelja za isplatu razlike uplaćenih iznosa anuiteta i iznosa koje je trebala uplatiti po početnom tečaju na dan sklapanja Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607 510322469. sklopljenog između stranaka dana od 27. listopada 2006.

6. Prvostupanjski sud je pobijanim rješenjem odbio prigovor mjesne nenadležnosti s obrazloženjem, u bitnom; da je u konkretnom slučaju tužitelj sklopio ugovor s tuženikom koja je unaprijed formulirao i ponudila njegovo sklapanje uz prihvaćanje svih uvjeta sadržanih u formularu bez ikakvih izmjena, a tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj, pa tako ni na odredbu 14. predmetnog ugovora; da je prebivalište tužitelja i njegovog punomoćnika u [adresa] te da udaljenost između njihovih prebivališta do izabranog suda u [adresa] iznosi 127 kilometara u jednom smjeru te da bi trošak dolaska tužitelja i njegovog punomoćnika pojedinačno na ročište pred izabranim sudom iznosio minimalno 92,04 eura (putni trošak 254 km x 0,26 eura = 66,04 eura; cestarina Istarski ipsilon 13,00 eura x 2 = 26,00 eura), da je takvom odredbom, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo uzrokovana znatna neravnoteža u pravima i obvezama stranka te da je odredba o prorogaciji mjesne nadležnosti predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu a slijedom čega sukladno odredbama čl. 81., čl. 87. st.1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 96/03.), čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine“ 41/14, 110/15, 14/19) i čl. 2. Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15, 52/16, u daljnjem tekstu: ZPK) u svezi s odredbama Direktive Vijeća 93/13 EEZ zaključuje da je tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti neosnovan. Pri tome je prvostupanjski sud imao u vidu i da je tuženik pravna osoba koja ima poslovnu jedinicu na području grada [adresa] koji se na temelju članka 2. Zakona o područjima i sjedištima sudova (Narodne novine broj 67/2018., 21/2022.) nalazi na području nadležnost suda prvog stupnja, Stalne službe u Bujama.

7. Takva odluka prvostupanjskog suda pravilna je i zakonita.

8. Ispitujući prvostupanjsko rješenje u granicama razloga određenih u tuženikovoj žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP i na pravilnu primjenu materijalnog prava prema čl. 365. st. 2. u vezi s čl. 381. ZPP, nije utvrđeno postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje se pazi po službenoj dužnosti.

8.1. Protivno žalbenim navodima tuženika pobijano rješenje sadrži razloge o bitnim činjenicama, isti su jasni i neproturječni te rješenje nema nedostataka zbog kojih se ne bi moglo ispitati pa stoga nije počinjena ni apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. toč.11. ZPP na koju u žalbi ukazuje tuženik.

8.2. U odnosu na žalbeni navod tuženika da se nepoštenost odredbe ugovora o kreditu, a time i njezina ništetnost može ispitivati samo u kontradiktornom postupku koji u konkretnom slučaju nije proveden prije donošenja pobijanog rješenja pa da je time počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. toč. 6. ZPP, valja navesti da je tužitelj podnošenjem tužbe izabrao sud u kojem želi ostvariti zaštitu, a tuženik je imao mogućnost da se o tome izjasni, i tu mogućnost je iskoristio isticanjem prigovora mjesne nenadležnosti. Tako je sud prvog stupnja pri preliminarnoj ocjeni nepoštenosti odredbe o mjesnoj nadležnosti u dovoljnoj mjeri utvrdio, temeljem raspoloživih dokaza, može li se dopustiti daljnje postupanje pred tim sudom. Stoga, u postupku nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. toč. 6. ZPP na koju u žalbi izrijekom ukazuje žalitelj.

9. Naime, kako je predmetni (potrošački) ugovor između stranaka sklopljen 27. listopada 2006.. za odlučivanje o prigovoru tuženika da su stranke ugovorile mjesnu nadležnost, valjalo je primijeniti odredbe Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, dakle Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 96/03. – dalje u tekstu: ZZP/03.). Odredbom čl. 81. ZZP/03 propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st.1.), smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (st. 2.), a odredba čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

9.1. Prema čl. 82. alineja 19. ZZP/03 (tzv. siva lista nepoštenih odredbi), nakon pojedinačne procjene u skladu s člankom 81. tog Zakona, ugovorna odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom može se smatrati nepoštenom.

10. Ugovorna odredba kojoj je svrha prenijeti nadležnost za sve sporove koji mogu proizaći iz potrošačkog ugovora na sud u kojem trgovac ima sjedište, potrošaču može otežati sudjelovanje u postupku jer troškovi mogu biti odvraćajući i uzrokovati to da on odustane od tužbe koja je jedino učinkovito pravno sredstvo za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi.

11. Iako je Ugovor o kreditu čije odredbe su predmet ovog spora sklopljen prije pristupanja Hrvatske Europskoj uniji, već za vrijeme pregovora o pristupanju preuzeta je obveza prihvaćanja pravne stečevine Europske unije i Ugovorom o pristupanju Hrvatska se obvezala primjenjivati propise Europske unije te ih implementirati u svoje propise.

12. Sukladno prethodno navedenim zakonskim odredbama i odredbama Direktive, kao i praksi Suda Europske unije iz presude u spojenim predmetima C240/98 do C-244/98 od 27. lipnja 2000., prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluge, treba se smatrati nepoštenom u smislu članka 3. Direktive ako su ispunjene slijedeće pretpostavke: da nije bilo posebnog pregovaranja te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

12.1. Dakle, da bi se neka ugovorna odredba mogla ocijeniti nepoštenom, ona mora biti protivna načelu savjesnosti i poštenja jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i uzrokovala je znatnu neravnotežu u stranačkim pravima i obvezama.

13. U konkretnom slučaju ugovornu odredbu o mjesnoj nadležnosti suda u Rijeci formulirao je unaprijed tuženik kao trgovac jer je ugovor sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu, a o toj odredbi se nije pregovaralo jer se dostava brošura na koje se tuženik poziva u odgovoru na tužbu te okolnost da su potrošači u banci mogli preuzeti letak naslovljen: Informacija Pojam „valutna klauzula“ i rizici financiranja s valutnom klauzulom zasigurno ne može smatrati pojedinačnim pregovaranjem. Ugovaranjem nadležnosti suda njegovog sjedišta, tuženik ostvaruje pogodnost bitno manjih troškova u odnosu na tužitelja kao korisnika kredita, s obzirom na udaljenost mjesta prebivališta tužitelja od suda čija je nadležnost ugovorena (više od 100 km u jednom smjeru), što bi za tužitelja kao fizičku osobu izazivalo dodatne visoke troškove dolaska na sud, dodatne troškove odvjetnika s osnova putovanja i izbivanja iz pisarnice, budući se ti troškove ne dosuđuju u sklopu parničnih troškova, a s druge strane da je tužitelj i angažirao punomoćnika s područja sjedišta tuženika i da se postupak vodi u Rijeci, tada bi opet bio izvrgnut, uz troškove odlaska na sud i dodatnim troškovima poput prisustvovanja sastancima kod punomoćnika i sl., imajući pritom u vidu i visinu tužbenog zahtjeva (4.084,08 eur) i po stavu ovoga suda, ipak predstavlja znatnu neravnotežu u položaju ugovornih strana.

14. U odnosu na žalbene navode da tužitelj može biti saslušan i zamolbenim putem pred sudom svog prebivališta, čime tuženik pokušava dovesti u pitanje zaključak o neravnoteži u pravima i obvezama stranaka valja reći da tužitelj ima pravo na neposredan pristup sudu u smislu odredbe čl. 89. ZPP prema kojoj stranke mogu poduzimati radnje u postupku osobno ili preko punomoćnika, a stranka je ovlaštena doći pred sud i davati izjave pored svog punomoćnika (čl. 89. st.2. ZPP).

15. Kako iz svih utvrđenih okolnosti proizlazi da u konkretnoj situaciji ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu, ona je u smislu čl. 87. ZZP/03 ništetna pa je pravilno prvostupanjski sud odlučio i o tuženikovom prigovoru mjesne nenadležnosti.

16. Takvo pravno shvaćanje prvostupanjskog suda nije u suprotnosti ni sa pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su IV-308/2020 od 5. studenog 2020. jer je prvostupanjski sud prilikom odlučivanja o osnovanosti tuženikovog prigovora mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda cijenio sve relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti za pravilnu odluku u ovom konkretnom postupku.

17. U odnosu na žalbene navode tuženika da je u slučaju ništetnosti prorogacijske klauzule prema čl. 46. i 48. ZPP koji propisuju općemjesnu nadležnost suda prema sjedištu tuženika, za postupanje u ovom postupku mjesno nadležan sud u Rijeci valja navesti da takvi žalbeni navodi nisu osnovani budući da se nadležnost prvostupanjskog suda može posredno izvesti tumačenjem odredaba Uredbe Vijeća broj 44/2001 od 22. prosinca 2010. o nadležnosti i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim predmetima, kao i Uredbe (EU) broj 1215/2012 Europskog parlamenta i vijeća od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima, u predmetima potrošačkih ugovora, koje uređuju nadležnost država članica, kada propisuju da se tužba potrošača protiv druge ugovorne stranke može podići ili pred sudovima države članice na čijem području ta ugovorna stranka ima prebivalište ili pred sudovima države članice na čijem području potrošač ima prebivalište, jer su sve te odredbe donesene radi zaštite i lakšeg ostvarivanja prava potrošača.

18. Ista odredba unesena je i čl. 19.l Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 09/15., 78/15, 102/15., 52/16., u daljnjem tekstu: ZPK) kojim je propisano da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane, bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište; ta se odredba ne odnosi samo na ugovore o kreditu s međunarodnim obilježjem a niti je od značaja što je ta odredba stupila na snagu tek 30. rujna 2015.

19. Glede sudske prakse na koju ukazuje tuženik valja navesti da ovaj sud nije vezan pravnim shvaćanjima iznesenim u odlukama drugih županijskih sudova prema odredbi čl. 40. st. 2. Zakona o sudovima („Narodne novine“ 28/13., 33/15., 82/15., 82/16., 67/18., 126/19., 130/20), a u odnosnu na konkretno pravno shvaćanje izraženo u ovom rješenju valja istaknuti da je ono podudarno sa pravnim shvaćanjima ovog županijskog suda izraženim u drugim sličnim predmetima, (pa tako npr. u rješenjima ovog suda poslovni broj:Gž-1098/2019, Gž-1134/2019, Gž-580/2021, Gž-639/2022).

20. Slijedom navedenog, primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP valjalo je odbiti žalbu tuženika te potvrditi pobijano rješenje.

21. Kako je žalba neosnovana, odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka (čl. 166. st. 1. ZPP).

Pula-Pola, 21. studenog 2025.

Sudac

Biljana Pamić