Poslovni broj: P-5317/2023-27

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ireni Šafar, po prijedlogu više sudske savjetnice Jelene Ostović, u pravnoj stvari tužitelja FB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Zdilar, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 1403633877, kojeg zastupa punomoćnica Iris Šanjug, odvjetnica u odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug u Zagrebu, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 14. listopada 2025., u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, 20. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 1403633877 da tužitelju FB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 1.085,06 EUR sa zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- na iznos od 0,27 eura od 31.12.2005. g. pa do isplate,

tekućom od dana dospijeća do dana 31.12.2007. godine po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od dana 1. siječnja 2008. godine do dana 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od dana 1. kolovoza 2015. godine do 31.12.2022. g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, a od 1.1.2023. godine do 31.12.2023. g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1.1.2024. g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe, kao i

- na iznos od 3,06 eura od 31.1.2009. g. pa do isplate,

- na iznos od 5,48 eura od 28.2.2009. g. pa do isplate,

- na iznos od 6,86 eura od 31.3.2009. g. pa do isplate,

- na iznos od 2,74 eura od 30.4.2009. g. pa do isplate,

- na iznos od 2,89 eura od 31.5.2009. g. pa do isplate,

- na iznos od 1,15 eura od 30.6.2009. g. pa do isplate,

- na iznos od 0,75 eura od 31.7.2009. g. pa do isplate,

- na iznos od 1,61 eura od 30.9.2009. g. pa do isplate,

- na iznos od 0,58 eura od 30.11.2009. g. pa do isplate,

- na iznos od 1,05 eura od 31.12.2009. g. pa do isplate,

- na iznos od 3,97 eura od 31.1.2010. g. pa do isplate,

- na iznos od 5,68 eura od 28.2.2010. g. pa do isplate,

- na iznos od 5,28 eura od 31.3.2010. g. pa do isplate,

- na iznos od 8,35 eura od 30.4.2010. g. pa do isplate,

- na iznos od 9,57 eura od 31.5.2010. g. pa do isplate,

- na iznos od 13,53 eura od 30.6.2010. g. pa do isplate,

- na iznos od 17,52 eura od 31.7.2010. g. pa do isplate,

- na iznos od 12,90 eura od 31.8.2010. g. pa do isplate,

- na iznos od 25,88 eura od 30.9.2010. g. pa do isplate,

- na iznos od 19,48 eura od 31.10.2010. g. pa do isplate,

- na iznos od 25,23 eura od 30.11.2010. g. pa do isplate,

- na iznos od 33,20 eura od 31.12.2010. g. pa do isplate,

- na iznos od 25,57 eura od 31.1.2011. g. pa do isplate,

- na iznos od 26,79 eura od 28.2.2011. g. pa do isplate,

- na iznos od 30,28 eura od 31.3.2011. g. pa do isplate,

- na iznos od 36,64 eura od 30.4.2011. g. pa do isplate,

- na iznos od 38,07 eura od 31.5.2011. g. pa do isplate,

- na iznos od 38,72 eura od 30.6.2011. g. pa do isplate,

- na iznos od 39,86 eura od 31.7.2011. g. pa do isplate,

- na iznos od 36,33 eura od 31.8.2011. g. pa do isplate,

- na iznos od 36,59 eura od 30.9.2011. g. pa do isplate,

- na iznos od 36,59 eura od 31.10.2011. g. pa do isplate,

- na iznos od 36,24 eura od 30.11.2011. g. pa do isplate,

- na iznos od 40,23 eura od 30.12.2011. g. pa do isplate,

- na iznos od 42,61 eura od 31.1.2012. g. pa do isplate,

- na iznos od 42,42 eura od 29.2.2012. g. pa do isplate,

- na iznos od 41,24 eura od 31.3.2012. g. pa do isplate,

- na iznos od 41,78 eura od 30.4.2012. g. pa do isplate,

- na iznos od 43,52 eura od 31.5.2012. g. pa do isplate,

- na iznos od 41,51 eura od 30.6.2012. g. pa do isplate,

- na iznos od 42,24 eura od 31.7.2012. g. pa do isplate,

- na iznos od 38,74 eura od 31.8.2012. g. pa do isplate,

- na iznos od 39,34 eura od 30.9.2012. g. pa do isplate,

- na iznos od 40,53 eura od 31.10.2012. g. pa do isplate,

- na iznos od 42,19 eura od 31.11.2012. g. pa do isplate,

tekućom na svaki pojedini iznos od dana dospijeća pa do dana 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine do 31.12.2022. g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, a od 1.1.2023. godine do 31.12.2023. g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1.1.2024. g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

II Nalaže se ADDIKO BANK d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 1403633877 da tužitelju FB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.750,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 20. studenog 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

III Odbija se zahtjev tužitelja FB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] za naknadu troškova postupka u preostalom iznosu od 93,75 EUR, kao neosnovan.

IV Odbija se zahtjev tuženika ADDIKO BANK d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 1403633877 za naknadu troškova postupka kao neosnovan, u cijelosti.

Obrazloženje

1. Tužitelj FB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] (dalje: tužitelj) je podneskom od 7.6.2023., ovom sudu podnio tužbu radi isplate u kojoj u bitnom navodi da je s prednikom tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija (dalje: prednik tuženik) 21. studenog 2005. sklopio ugovor o kreditu broj 016-2483/2005, kojim je tuženik ADDIKO BANK d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 1403633877 (dalje: tuženik) tužitelju odobrio kredit u iznosu od 14.395,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika važećem na dan korištenja kredita. Navodi da je u cijelosti isplatila ugovor o kreditu, koji se, radi kupnje motornog vozila, obvezala tuženiku vraćati u jednakim mjesečnim anuitetima u roku otplate 8 mjeseca, u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju prednika tuženika za CHF valutu na dan plaćanja, a koji anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno mjesečno, zadnjeg dana u mjesecu, s time da prvi anuitet otplate kredita dospijeva u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten, dok je iznos anuiteta određen u otplatnom planu. Nadalje, tužitelj u tužbi navodi da je prosječni potrošač i da nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka, da je imao saznanja da će mjesečni anuitet toliko porasti i u toj mjeri utjecati na samu mogućnost otplate kredita, kao i egzistenciju, tužitelj ne bi preuzeo takvu kreditnu obavezu. Poziva se na pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. te ističe da su ništetne odredbe kojima je ugovorena valuta CHF uz koju je vezana glavnica. Tužitelj navodi da, s obzirom da je utvrđena ništetnost navedenih odredaba, ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa. Stoga tužitelj konačno uređenim tužbenim zahtjevom traži donošenje presude kojom će se naložiti tuženiku isplatiti tužiteljici ukupan iznos od 1.085,06 EUR sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate. Traži i naknadu troškova parničnog postupka sa zateznim kamatama od dana donošenja odluke do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva te ističe prigovor zastare. Ističe da se tužitelj neosnovano poziva na utvrđenja iz presude donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača te da ugovorne odredbe iz ugovora o kreditu koji je predmet ovog postupka nisu istovjetne onima o kojima je sud odlučivao o kolektivnom sporu, smatra da tužitelj nema pravni interes za donošenje presude iz ugovora o kreditu zaključenog između stranaka. Tuženik navodi da je valutna klauzula izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima te da ugovaranjem valutne klauzule strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. Navodi da je prilikom davanja općenitih informacija o kreditnim uvjetima upoznao tužiteljicu sa rizikom od eventualnog rasta tečaja CHF u odnosu na kunu te predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnih troškova sa zakonskim zateznim kamatama.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je proveo sve po strankama predložene dokaze. Pročitan je ugovor o kreditu (list 8-12 spisa), metodologija promjene kamatnih stopa (list 37-38 spisa), Izjava svjedoka (list 39-43 spisa), Mišljenje Ručević vještačenja d.o.o. (list 252 spisa), Tablica G1: Kamatne stope banaka na kunske kredite bez valutne kaluzule (list 257-261 spisa), Izračun tečajnih razlika po kreditu (list 282-288 spisa). Proveden je dokaz financijskim vještačenjem (list 306-310 spisa), saslušana je tužiteljica (list 330 spisa) i svjedok HB (list 337 spisa).

4. Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u cijelosti.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja da joj tuženik isplati razliku između anuiteta po početnom tečaju te anuiteta koje je tuženik obračunavao prema tečaju CHF na dan plaćanja, s obzirom da tužitelj tvrdi da se radi o ništetnoj ugovornoj odredbi.

6. Među strankama je sporna i osnova i visina tužbenog zahtjeva te je li tužitelj potrošač.

7. Nije sporno da je tužitelj otplatio sve rate po Ugovoru o kreditu broj 016- 2483/2025.

8. Čitanjem Ugovora o kreditu broj 016-2483/2025 sklopljenog 21.11.2005. između tužitelja kao fizičke osobe, HB kao fiducijarnog dužnika i tuženika kao kreditora (dalje: ugovor o kreditu) sud je utvrdio da je tužitelju stavljen na raspolaganje iznos od 14.395,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju na dan korištenja, s rokom otplate od 84 mjeseca. Sukladno Ugovoru o kreditu, svrha korištenja kredita je virmansko plaćanje na žiro-račun AUTO CENTAR ROCA d.o.o., a namjena kredita je potrošački kredit za kupovinu novog motornog vozila (list 8 spisa).

9. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je pod točkom 2. izreke utvrđeno da je ovdje tuženik (kao 2. tuženik u spomenutom postupku) u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora ovdje tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. u toč. I. izreke, dok je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlukom poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/17.

10. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i ugovor o kreditu koji je predmet ove pravne stvari), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

11. U odnosu na navode tuženika da u konkretnom slučaju nije primjenjivo pravno shvaćanje iz presude Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., zbog čega bi u svakom sporu o individualnom restitucijskom zahtjevu potrošača, pokrenutom nakon donošenja pravomoćne presude u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava, trebalo iznova preispitivati poštenost spornih odredaba potrošačkog ugovora, ističe se da je sukladno čl. 502.c ZPP-a i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. Naime, čl. 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

12. Ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. uz obrazloženje da prema čl. 502.a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl. 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a. S obzirom na to nema potrebe ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a.

13. Citirana odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske bila je predmet ustavnosudskog ispitivanja i Ustavni sud Republike Hrvatske ju je u cijelosti potvrdio odlukom U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. u kojoj je obrazložio da je Vrhovni sud detaljno obrazložio zašto o pravnom pitanju o kojem je već jednom pravomoćno odlučeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava nije potrebno izvoditi dokaze u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, pri čemu je Vrhovni sud imao u vidu narav i svrhu pravnih sredstava kolektivne zaštite potrošača.

14. U odnosu na direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača valja istaknuti i to da je tuženiku dopušteno dokazivati suprotno, ali samo u slučaju kada bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu i tada je teret dokaza takve činjenice na tuženiku.

15. Sud je na ročištu za glavnu raspravu održanom 23.4.2025. saslušao tužitelja. Iz iskaza tužitelja proizlazi da joj je kredit bio potreban radi kupnje automobila koji je koristio u osobne svrhe. Kredit je uzela u Hypo banci, u Koturaškoj. Prije potpisivanja ga je pročitala, slagala se sa svim odredbama koje su bile napisane. Navodi da ne zna što je valutna klauzula. Kredit je uzela u švicarskim francima i nije joj nuđen drugi kredit. Banka ju nije upozorila da bi rate kredita odnosno tečaj mogle rasti, a rate su se povećavale tijekom otplate. Tužiteljica je iskazala da je išla pitati u banku zašto je tome tako i rekli su joj da tako mora biti. U trenutku sklapanja ugovora nije bila vlasnik obrta ni trgovačkog društva, a vozilo ima i danas.

16. Takav iskaz tužitelja ovaj sud prihvaća kao istinit jer u skladu s dokumentacijom koja se nalazi u spisu.

17. Sud je rješenjem od 2. lipnja 2025. odlučio da se glavna rasprava u ovoj pravnoj stvari, zaključena 23.4.2025., preotvara te je iduća glavna rasprava radi saslušanja svjedoka HB održana 14.10.2025. Iz iskaza svjedoka HB proizlazi da je tužiteljica, njegova majka, predmetni kredit podignula radi kupnje osobnog vozila. Navodi da je i ona vraćala rate.

18. Takav iskaz svjedoka ovaj sud prihvaća kao istinit jer u skladu s dokumentacijom koja se nalazi u spisu, te iskazom tužitelja.

19. Dakle, iz iskaza tužitelja ne proizlazi da su parnične stranke pojedinačno pregovarale niti da bi ga tuženik prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu u cijelosti informirao o riziku sklapanja ugovora s valutnom klauzulom vezanom za tečaj CHF. Stoga tuženik izvođenjem tog dokaza nije dokazao niti jednu činjenicu zbog koje bi bio u povoljnijoj pravnoj poziciji od one koja proizlazi iz spomenutog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača. Dakle, tuženik nije dokazao da je tužitelja o uvjetima kredita informirao drugačije, odnosno da je tužitelj dobio neke posebne i drugačije informacije od onih koje je Trgovački sud u Zagrebu utvrdio u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Stavj e ovog suda da tužitelj, čak i da mu je bila pružena prilika da išta kaže o predmetnom Ugovoru o kreditu ne bi mogao postići da se bilo što u njemu doista promijeni. Opće je poznato da su bankarski ugovori o kreditu tipski ili adhezijski ugovori, a takvi ugovori su ništetni ukoliko su sastavljeni suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja, sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog Ugovora, čak i ako su Opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela. Da je takvo postupanje banke nepošteno utvrdio je Sud Europske unije u svojoj odluci u predmetu C-186/16 G i dr. protiv Banca Romaneasca SA, a koja presuda obvezuje ovaj sud. U navedenoj presudi Sud Europske unije utvrđuje da je banka bila dužna potrošaču detaljno objasniti kako funkcionira kreditni paket do te mjere da mu je morao ako je potrebno kroz simulacije demonstrirati kako će moguće promjene tečaja posebno povezane uz moguće promjene kamatne stope utjecati na njegove mjesečne rate te ukupnu kreditnu obvezu i kroz koje točno mehanizme.

20. Iz sklopljenog ugovora o kreditu, ali i saslušanja tužitelja i svjedoka HB nedvojbeno proizlazi da je tužitelj predmetni Ugovor o kreditu sklopio kao fizička osoba, te je, po ocjeni ovog suda, tužitelj dokazao svoje svojstvo potrošača. Treba reći i da je teret dokaza okolnosti da tužitelj eventualno nije potrošač na strani tuženika koji nije predlagao izvođenje dokaza na navedenu okolnost.

21. Slijedom svega navedenog, stav je ovog suda da je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača te da u tom pravcu nije potrebno provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. Zakona o zaštiti potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate.

22. Kako su odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti te je sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 38/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 114/22; dalje: ZOO) tuženik dužan vratiti sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnima, tj. tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je isti platio na temelju obračuna tuženika po promjeni valute te iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF.

23. U odnosu na tuženikov prigovor zastare treba reći da zastara restitucijskog zahtjeva na temelju čl. 323. st. 1. ZOO-a počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20). Ništetnost predmetnih spornih odredaba utvrđena je u postupku kolektivne zaštite potrošača pa petogodišnji zastarni rok iz odredbe čl. 225. ZOO-a počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača - 14. lipnja 2018. Tužba je u ovoj pravnoj stvari podnesena 7. lipnja 2023. pa istaknuti prigovor zastare, s obzirom da petogodišnji zastarni rok iz čl. 225.

ZOO-a nije protekao, nije osnovan.

24. U odnosu na tuženikov prigovor radi prijeboja, odnosno zahtjev tuženika da sud tražbinu tužitelja prebije s eventualnom tražbinom tuženika s osnove tzv. negativnih razlika, istaknut u podnesku od 22.4.2025., treba reći da je tuženik prekludiran s istim. Naime, sukladno odredbi članka 288.1. stavku 6. ZPP-a, na pripremnom ročištu prigovor radi prebijanja može se istaknuti do donošenja rješenja o zaključenju prethodnog postupka. U odnosu na tzv. negativne razlike ovaj sud ukazuje da je riječ o potraživanju koje tužitelj nije utužio, a tuženik ih nije postavio u formalnom obliku (u formi protutužbenog zahtjeva ili prigovora radi prijeboja). Sud u parničnom postupku sukladno načelu dispozicije odlučuje u granicama zahtjeva čl. 2. st. 1. ZPP-.a. Predmetno načelo znači da sud u parničnom postupku ima ovlaštenje odlučivati samo o onome što su stranke obuhvatile svojim zahtjevima, a suprotno postupanje (ako sud presudom prekorači tužbeni zahtjev) dovodi do bitne povrede postupka u smislu čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP-a. Nadalje, stav je ovog suda da bi uzimanjem u obzir iznosa koje niti jedna od stranaka nije utužila, po službenoj dužnosti, predstavljalo postupanje suprotno načelu dispozicije. U pogledu negativnih razlika, Vrhovni sud Republike Hrvatske je zauzeo konačni stav18.12.2023. u predmetu Rev-549/23. U toj presudi je VSRH zauzeo jasan stav u svezi negativnih razlika i naveo je da: kada tuženik ističe prigovor radi prijeboja (sudski prijeboj do kojeg dolazi u parnici odlukom suda) u postupovno pravnom smislu ne postoji ako ga tuženik na nesumnjiv način ne istakne te ako određeno ne navede koju tražbinu stavlja u prijeboj, s tim da tražbina koju je tuženik istaknuo takvim prigovorom mora biti kvantitativno određena. Isto to vrijedi i u odnosu na građanskopravni prijeboj, ali uz razlike koje proizlaze iz pravne prirode ovih instituta i odredbi čl. 333. st. 3. ZPP-a., kao i onih prekluzivne naravi iz čl. 288.a st. 6. ZPP-a. U tom smislu, ako u postupku u odnosu na potraživanje tužene stranke, nije na određen način istaknut procesnopravni prigovor radi prebijanja iz čl. 333. ZPP ili materijalnopravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz čl. 195. i čl. 196. ZOO, odnosno ako nije podnesena protutužba, tada nema ni postupovnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženice na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF. Drugim riječima, da bi sud uopće mogao razmatrati prigovor radi prijeboja mora biti istaknut procesnopravni prigovor radi prijeboja ili u slučaju kompenzacije ( građanskopravni prijeboj), a ti zahtjevi moraju biti istaknuti kao protutužbeni zahtjev i to do zaključenja prethodnog postupka. Time je promijenjen stav VSRH glede negativnih razlika iz predmeta Rev- 1277/22. Tuženik je, pak, prigovor radi prijeboja istaknuo tek u podnesku od 22.4.2025., odnosno nakon zaključenja prethodnog postupka (list 326 spisa). Stoga tuženiku ne pripadaju tzv. negativne razlike u iznosu do 227,15 EUR.

25. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva sud je proveo financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije Zrinku Ručeviću (list 306-310 spisa).

26. Vještak je u nalazu i mišljenju naveo da je ukupna razlika anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita 1.085,06 EUR.

27. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka smatrajući da je dan stručno, jasno i obrazloženo te sukladno članku 258. ZPP-a. Tužitelj nije imao prigovore na izrađeni nalaz i mišljenje, dok tuženik nije imao prigovore na matematički obračun iz nalaza i mišljenja vještaka. Tuženik je doduše isticao prigovore pravne prirode, o čemu je ovaj sud zauzeo stav u ranijem dijelu obrazloženja ove presude, a stranke su se na ročištu 14.10.2025. očitovale da nije potrebno pozivati vještaka na iduće ročište radi usmenog očitovanja.

28. Ostali priloženi dokazi nisu posebno cijenjeni jer isti nisu odlučni za rješavanje u ovoj pravnoj stvari.

29. Podneskom od 12.1.2025., tužitelj je postavio konačni tužbeni zahtjev nakon sačinjenog nalaza i mišljenja vještaka, dakle, tek u trenutku kada je raspolagao točnim iznosom koji mu tuženik eventualno duguje, sukladno odredbi članka 191. stavku 2. ZPP-a. Navedenom odredbom je propisano: ako tužitelj preinačuje tužbu tako da, zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe, zahtijeva iz iste činjenične osnove drugi predmet ili novčanu svotu, tuženik se takvoj preinaci ne može protiviti. Sama zakonska odredba navodi pojam „drugu novčanu svotu“, ne navodeći pritom da se mora isključivo raditi o većoj novčanoj svoti od one početno postavljene u tužbenom zahtjevu. Ovaj sud je stava da je tužitelj pravilno, tek nakon što je nalazom i mišljenjem sudskog vještaka, dakle od osobe koja za to ima stručna znanja, utvrđeno koliki je točan iznos koji je tuženik dužan isplatiti tužitelju, od tog trenutka imao mogućnost precizirati novčanu svotu koju potražuje. Pritom treba istaknuti da je tužitelj već u tužbi naveo da će konačni iznos odrediti nakon provedenog financijskog vještačenja, u smislu odredbe članka 186. stavka 2. ZPP-a. Navedenom odredbom je propisano da u sporovima u kojima ne može postaviti tužbeni zahtjev za isplatu određenog iznosa novca, prije nego što tuženik ispuni svoju obvezu polaganja računa ili predaje pregleda imovine i obveza, tužitelj može u tužbi istaknuti, pored zahtjeva za polaganje računa ili predaju pregleda imovine i obveza iz stavka 1. ovoga članka, i zahtjev kojim će zatražiti od suda da tuženika osudi na isplatu iznosa novca, čiju će visinu odrediti tek nakon što se provede vještačenje. Tužitelj već u tužbi navodi da ne raspolaže cjelokupnom dokumentacijom na temelju koje bi mogao specificirati tužbeni zahtjev i da je u poslovnici tuženika zatražila potrebnu dokumentaciju, no, tuženik joj ju nije dostavio. Stoga je, prema stavu ovog suda, neosnovan prigovor tuženika da bi se u konkretnom slučaju radilo o povlačenju tužbe u smislu odredbe članka 193. ZPP-a.

29. Slijedom svega navedenog, sud je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenog iznosa u dijelu u kojem tužitelj od tuženika traži isplatu iznosa od 1.085,63 EUR s osnove rasta tečaja na temelju čl. 323. ZOO-a te je odlučeno kao u dijelu točke I izreke presude.

30. Naime, u ovoj pravnoj stvari je utvrđeno da je tuženik nedvojbeno nepošten od samog trenutka naplate jer je upravo on odgovoran za ugovaranje ništetne odredbe i ta ista odredba je nametnuta potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja i izmjene i temeljem takve nepoštene i ništetne odredbe tuženik je neosnovano naplatio novčani iznos. Odredbom članka 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Već prilikom sklapanja samog ugovora o kreditu, tuženik je bio nepošten, budući da je kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti, morao znati da su predmetne odredbe ugovora o kreditu protivne prisilnim propisima i time ništetne pa je dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja svake pojedine uplate. Tužitelj konačno određenim tužbenim zahtjevom traži isplatu kamata od dana nakon dana dospijeća svakog pojedinog preplaćenog iznosa pa do isplate te je prihvaćen takav zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata na temelju čl. 1115. ZOO-a, a kako je pobliže određeno u dijelu točke I izreke. Odluka o visini stope zatezne kamate temelji se na čl. 29. st. 2. ZOO-a.

31. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

32. Tužiteljici je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u skladu s dostavljenim troškovnikom te prema vrijednosti predmeta spora od 1.085,63 EUR, a prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 138/23, 107/2025, dalje: OT), i to temeljem tbr. 52/3 OT koja propisuje da kada sud odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka.

33. Tužitelju je tako priznat trošak sastava tužbe u visini od 75 bodova (Tbr. 7/1 Tarife), što iznosi 150,00 EUR (75 bod x 2,00 EUR), trošak sastava podneska od 4.1.2024., 2.7.2024., 12.1.2025., 23.1.2025., svaki u visini od 75 bodova (Tbr. 8/1 Tarife), što ukupno iznosi 600,00 EUR (4x75x2,00 EUR), trošak pristupa na ročišta održana 17.9.2924., 23.4.2025. i 14.10.2025., u visini od 75 bodova za svaki (Tbr. 9/1 Tarife)., što ukupno iznosi 450,00 EUR (3x75x2,00 EUR). Dakle, tužitelju je priznat trošak od 1.200,00 EUR što uvećano za PDV od 25% (Tbr. 46. Tarife) ukupno iznosi 1.500,00 EUR. Isto tako, tužitelju pripada i trošak za financijsko vještačenje u ukupnom iznosu od 250,00 EUR. Dakle, tužitelju pripada naknada troškova u ukupnom iznosu od 1.750,00 EUR. Isto tako, prihvaćen je i zahtjev tužitelja za isplatom zateznih kamata na trošak postupka od dana donošenja odluke do isplate.

34. S druge strane tužitelju nije priznat trošak pristupa na ročište za objavu presude u preostalom iznosu od 75,00 EUR, jer isti, po stavu ovog suda, nije potreban za vođenje parnice. Naime, stranke imaju mogućnost pristupiti na ročište za objavu presude (čl. 335. st. 8. ZPP-a) gdje će im se u tom slučaju uručiti ovjereni prijepis iste, odnosno uputit će ih se da isti iznimno mogu preuzeti neposredno u sudu istog dana. Međutim, strankama koje ne pristupe na ročište za objavu, a uredno su obaviještene o održavanju, sud će dostavu presude obaviti istoga dana isticanjem presude na internetskoj stranici e- oglasna ploča sudova. Dakle, u tom slučaju nije potrebno da stranke zbog same dostave presude pristupe na ročište za objavu. Sukladno odredbi članka 11. stavka 1. točke 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" 118/18 i 51/23) potrošači su ex lege oslobođeni troška sudskih pristojbi u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, radi čega tužitelj nije u obvezi plaćati sudske pristojbe pa je ta obveza određena tuženiku.

35. Tuženikov zahtjev za naknadom troškova parničnog postupka je odbijen na temelju čl. 154. st. 1. ZPP-a.

36. Slijedom iznesenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 20. studenog 2025.

Sudac:

Irena Šafar

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba. Žalba se podnosi pisano putem ovog suda u roku od 15 dana od dana primitka ove presude, a o istoj odlučuje županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužiteljici, po pun.

2. Tuženiku, po pun., uz rješenje o pristojbi na presudu