REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-3841/2025-9
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Ani Štimac, u pravnoj stvari tužitelja OJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Ivan Adžić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika OTP banka d.d., OIB: 52508873833, Split, Ulica Domovinskog rata 61, kojeg zastupa punomoćnik Miroslav Plašćar, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Žurić i Partneri u Zagrebu, radi utvrđenja, nakon javne i glavne rasprave održane i zaključene 7. studenog 2025., u prisutnosti punomoćnika stranaka, 20. studenog 2025.,
r i j e š i o j e
Određuje se vrijednost predmeta spora u iznosu 177,10 eura.
p r e s u d i o j e
I Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj 51112/06 od 13. rujna 2006. koji je sklopljen između prednika tuženika SOCIETE GENERALE - Splitske banke d.d. kao Kreditora i tužitelja OJ kao Korisnika kredita, kojima je ugovorena obveza tužitelja da predniku tuženika plati naknadu za obradu kredita, dakle točka 4.b. Ugovora u dijelu u kojemu je ugovoreno da naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 1,00% od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno, prije korištenja kredita, odnosno iz odobrenog kredita
II Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., OIB: 52508873833, naknaditi tužitelju OJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], parnični trošak u iznosu 214,04 eura sa zateznim kamatama koje teku od 20. studenog 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je sa prednikom tuženika 13. rujna 2006. zaključio Ugovor o kreditu broj 51112/06. Prema točki 4.b. Ugovora naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 1% od iznosa odobrenog kredita te se plaća jednokratno, prije korištenja kredita, odnosno iz odobrenog kredita. Tužitelj dalje navodi da je tuženik 21. rujna 2006., prilikom isplate kredita, naplatio naknadu za obradu kredita u iznosu 1.334,39 kuna, odnosno 1% od iznosa odobrenog kredita. Tužitelj dalje tvrdi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen na način da je tuženik nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita te da je tužitelja doveo u neravnopravan položaj u kojem on nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, postupivši tako suprotno odredbama čl. 81., 82. i 87. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Naime, tuženik prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o spornoj odredbi. Također, tuženik tužitelju nije prezentirao koje točno troškove ima u vezi postupka odobravanja kredita, a da bi iste tužitelj morao naknaditi, niti mu je objasnio strukturu tih troškova i zašto iznos te naknade ovisi o visini iznosa kredita koji se traži. Sporna odredba bila je sastavni dio standardnog Ugovora o kreditu, unaprijed sastavljenog kod tuženika, o kojim odredbama se sa tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj imao utjecaj na njihov sadržaj te je suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta prekomjerna i potpuno neopravdana obveza. Stoga tužitelj smatra spornu odredbu nepoštenom, a time i ništetnom zbog čega predlaže sudu donijeti presudu kojom će utvrditi ništetnom predmetnu ugovornu odredbu kojom je ugovorena obveza tužitelja da predniku tuženika plati naknadu za obradu kredita, uz naknadu parničnih troškova s pripadajućim zateznim kamatama.
2. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio osnovanost zahtjeva tužitelja u cijelosti. Istaknuo je prigovor zastare, osporio je tvrdnje tužitelja da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu te je istaknuo da tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže između stranaka. Stoga je predložio sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti kao neosnovan, uz naknadu troškova parničnog postupka.
3. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u otplatni plan (listovi 4-6 spisa) i Ugovor o kreditu broj 51112/06 od 8. rujna 2006. (listovi 8-13 spisa).
3.1. Temeljem tako provedenog postupka, ocjene svih dokaza zajedno i rezultata cjelokupnog postupka ovaj sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim u cijelosti.
4. Predmet spora je tužbeni zahtjev korisnika kredita za utvrđenje ništetnom odredbe ugovora o kreditu o plaćanju troškova za obradu kredita.
5. Na ročištu održanom 7. studenog 2025. tuženik je priznao sve činjenične navode tužbe te naveo kako smatra da nije potrebno saslušavati tužitelja.
6. Dakle, između parničnih stranaka nije sporno:
- da su tužitelj kao korisnik kredita i prednik tuženika kao kreditor, sklopili Ugovor o kreditu broj 51112/06 od 8. rujna 2006. na iznos 28.311,00 CHF (dalje Ugovor o kreditu),
- da je tužitelju 21. rujna 2006. naplaćena naknada iz čl. 4.b. Ugovora o kreditu,
- da je sporna ugovorna odredba dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora prednika tuženika,
- da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo pa da tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj,
- da tužitelj nije imao mogućnosti ne/prihvatiti plaćanja sporne naknade te
- da tužitelj nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze).
7. Sud utvrđuje da iz Ugovora o kreditu proizlazi da je ugovor sklopio tužitelj kao fizička osoba te da se radilo o kreditu za kupnju osobnog vozila. Iz sadržaja spisa nema nikakve naznake da bi tužitelj kredit zatražio i ostvario u svrhu namijenjenu poslovnoj djelatnosti ili obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja.
8. Prema odredbi čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/03, dalje ZZP) potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.
9. Stoga sud utvrđuje da je tužitelj potrošač sukladno odredbama ZZP.
10. Prema odredbi članka 81. st. 1. ZZP propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
10.1. Odredbom stavka 2. istoga članka ZZP propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.
10.2. Prema st. 3. istog članka činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st. 4. istog članka). Kao posljedica nepoštenosti pojedine ugovorne odredbe čl. 87. ZZP propisana je ništetnosti.
11. Plaćanje troškova obrade kredita, uz to bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, u visini 1,00 % iznosa kredita te činjenica da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o jednokratnoj naknadi, niti oko ne/prihvaćanja plaćanja sporne naknade, prema mišljenju ovoga suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
12. Treba dodati da niti odredbe čl. 1021. -1024. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22, 156/22, 155/23, dalje ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.
13. S obzirom da se, dakle, o spornoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, jer je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženika te tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj niti je mogao ishoditi da se ista eliminira iz Ugovora, a sporna odredba prouzročila je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 81. ZZP-a (tako i Županijski sud u Zagrebu u odlukama broj Gž-1368/2021-2 od 20. srpnja 2021., Gž-4683/22-3 od 17. siječnja 2023. i dr.).
14. Zaključno se ističe da je neosnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, prema odredbi čl. 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi.
15. Slijedom navedenoga sud je utvrdio ništetnom predmetnu ugovornu odredbu te je odlučio kao u točki I izreke ove presude.
16. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a, a trošak se odnosi na trošak zastupanja po odvjetniku, koji je odmjeren prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/23, dalje Tarifa).
16.1. Tužitelj je u tužbi kao vrijednost predmeta spora naznačio iznos 1.400,00 eura, a tužbom traži utvrđenje ništetnosti sporne ugovorne odredbe.
16.2. Tuženik je na ročištu održanom 7. studenog 2025. prigovorio naznačenoj vrijednosti predmeta spora navodeći da tužbeni zahtjev glasi na utvrđenje, ali da je pravni interes tužitelja isplata naplaćene naknade temeljem ugovorne odredbe koju traži da se utvrdi ništetnom, zbog čega smatra da vrijednost predmeta spora treba biti određena u visini naplaćene naknade 177,00 eura.
16.3. Prema odredbi 40. st. 2. ZPP-a kada se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj naznačio u tužbi. Ako je tužitelj vrijednost predmeta spora očito suviše visoko ili suviše nisko naznačio, sud će po službenoj dužnosti ili na prigovor tuženika najkasnije na pripremnom ročištu, brzo i na prikladan način provjeriti točnost naznačene vrijednosti te rješenjem protiv kojega nije dopuštena posebna žalba odrediti vrijednost predmeta spora.
16.4. Dakle, tuženik je pravovremeno prigovorio naznačenoj vrijednosti predmeta spora.
16.5. Kako je predmet spora nenovčana tražbina i to utvrđenje ništetnom sporne ugovorne odredbe, u slučaju osnovanosti zahtjeva tužitelj ima mogućnost tražiti isplatu iznosa naplaćenog na ime naknade za obradu kredita, odnosno iznosa 177,10 eura. Dakle, u konkretnom slučaju, iako je predmet spora nenovčana tražbina i to utvrđenje ništetnosti, moguće je po objektivnim kriterijima utvrditi vrijednost koju za tužitelja ima deklaracija. Zbog toga je, prema shvaćanju ovoga suda, u pravu tuženik kada smatra da vrijednost predmeta spora treba odrediti u iznosu čiju isplatu tužitelj može tražiti u slučaju da uspije sa tužbenim zahtjevom u ovom parničnom postupku.
16.6. Treba reći i da tužitelj visinu naknade troškova za zastupanje temelji na Tbr. 45. Tarife prema kojem u neprocjenjivim predmetima koji nisu predviđeni tarifnim odredbama Tarife (npr. tužbe na utvrđenje), a niti se vrijednost predmeta spora može na drugi način utvrditi, odvjetnik ima pravo za svaku poduzetu radnju na nagradu u postupku pred općinskim sudom u visini 100 bodova.
16.7. Međutim, prema ocjeni ovoga suda, u okolnostima konkretnog slučaja ne primjenjuje se Tbr. 45 Tarife, jer je vrijednost predmeta spora moguće utvrditi, odnosno moguće je po objektivnim kriterijima utvrditi vrijednost koju za tužitelja ima sporna deklaracija, kako je to prethodno obrazloženo.
17. Stoga je odlučeno kao u izreci ovoga rješenja.
17.1. Tako je tužitelju, prema vrijednosti predmeta spora 177,10 eura, priznat trošak sastava tužbe u visini 25 bodova prema Tbr. 7/1 Tarife, sastava podneska od 12. kolovoza 2025. u visini 25 bodova prema Tbr. 8/1 Tarife i zastupanja na ročištu 7. studenog 2025. u visini 25 bodova prema Tbr. 9/1 Tarife.
17.2. Vrijednost jednog boda prema Tbr. 52/3 i 54 Tarife iznosi 2,00 eura te tužitelju pripada iznos 150,00 eura, odnosno uvećano za 25% PDV-a ukupno 187,50 eura.
17.3. Tužitelju je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu 13,27 eura te na presudu u iznosu 13,27 eura.
17.4. Slijedom navedenog, tužitelju je valjalo dosuditi parnični trošak u iznosu 214,04 eura.
17.5. Na tako određeni trošak tužitelju su dosuđene zatražene zatezne kamate koje teku od dana donošenja ove presude do isplate, temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a, po stopi određenoj odredbom čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23).
18. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci.
U Zagrebu, 20. studenog 2025.
Sutkinja
Ana Štimac
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku 15 dana, a koji rok se računa:
- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno - od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.
Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.
DNA:
1. Punomoćniku tužitelja
2. Punomoćniku tuženika
