Poslovni broj: 6749/2022-58

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ani Ćurković Dražić, temeljem prijedloga višeg sudskog savjetnika - specijalista Verice Brebrić Ćosić, u pravnoj stvari tužitelja OČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po opunomoćeniku Nenadu Horvatu, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d. iz [adresa], OIB: 14036333877, zastupan po opunomoćeniku Hrvoju Matiću, odvjetniku iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 07. studenog 2025., u prisutnosti Zamjenice punomoćnika tužitelja Patricie Đurić, odvjetnice i Petra Bartolića, odvjetničkog vježbenika kod odvj. Hrvoja Matića, dana 20. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., [adresa], OIB: 14036333877 isplatiti tužitelju OČ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], iznos od 2.488,74 EUR sa zateznom kamatom tekućom:

- na iznos od 1,53 EUR od 01.08.2007.,

- na iznos od 1,20 EUR od 04.01.2008.,

- na iznos od 5,27 EUR od 05.02.2008.,

- na iznos od 13,18 EUR od 11.03.2008.,

- na iznos od 10,94 EUR od 08.04.2008.,

- na iznos od 1,75 EUR od 07.05.2008.,

- na iznos od 3,25 EUR od 10.06.2008.,

- na iznos od 3,77 EUR od 09.07.2008.,

- na iznos od 0,52 EUR od 05.08.2008.,

- na iznos od 3,12 EUR od 17.09.2008.,

- na iznos od 16,76 EUR od 22.10.2008.,

- na iznos od 19,49 EUR od 18.11.2008.,

- na iznos od 15,89 EUR od 04.12.2008.,

- na iznos od 35,00 EUR od 20.01.2009.,

- na iznos od 35,73 EUR od 13.02.2009.,

- na iznos od 40,18 EUR od 13.03.2009.,

- na iznos od 31,03 EUR od 07.04.2009.,

- na iznos od 30,91 EUR od 13.05.2009.,

- na iznos od 26,31 EUR od 16.06.2009.,

- na iznos od 26,96 EUR od 09.07.2009.,

- na iznos od 26,67 EUR od 27.08.2009.,

- na iznos od 25,86 EUR od 22.09.2009.,

Poslovni broj: 6749/2022-58

- na iznos od 23,48 EUR od 20.10.2009.,

- na iznos od 27,57 EUR od 18.11.2009.,

- na iznos od 25,64 EUR od 17.12.2009.,

- na iznos od 33,87 EUR od 19.01.2010.,

- na iznos od 37,39 EUR od 10.02.2010.,

- na iznos od 42,25 EUR od 23.03.2010.,

- na iznos od 42,11 EUR od 21.04.2010.,

- na iznos od 41,58 EUR od 25.05.2010.,

- na iznos od 58,48 EUR od 29.06.2010.,

- na iznos od 63,45 EUR od 17.07.2010.,

- na iznos od 73,41 EUR od 24.08.2010.,

- na iznos od 76,36 EUR od 01.09.2010.,

- na iznos od 69,72 EUR od 21.09.2010.,

- na iznos od 64,84 EUR od 27.10.2010.,

- na iznos od 73,26 EUR od 18.11.2010.,

- na iznos od 1360,02 EUR od 18.11.2010. pa sve do isplate i to do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 3.087,51 EUR sa zateznom kamatom koja teče od 20. studenog 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi navodi da je s pravnim prednikom tuženika Hypo Alpe Adria bankom d.d. sklopio Ugovor o kreditu pod brojem 016-557/2007 dana 28. svibnja 2007. prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita stavio na raspolaganje kredit s valutnom klauzulom CHF, u iznosu od 26.296,00 CHF.

Poslovni broj: 6749/2022-58

Ugovoren je rok otplate kredita na 5 godina (60 mjeseci) te promjenjiva kamatna stopa koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,25 % godišnje.

2.Dana 7. travnja 2013. godine Trgovački sud u Zagrebu donio je presudu P- 1401/2012. u sporu tužitelja Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv 8 tuženih banaka, između ostalih i ovdje tuženika, koja presuda je, u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu, potvrđena presudom Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018. godine Visokog trgovačkog suda RH, te presudom Rev-2221/2018. od dana 03. rujna 2019. godine Vrhovnog suda RH, a kojim presudama je u bitnom utvrđeno kako je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF), a da tuženik kao trgovac, prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, korisnike kredita kao potrošače nije u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 10. rujna 2003. do 06. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82., 90., a od 07. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to čl. 96., 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22., u daljnjem tekstu: ZOO).

3.Povodom istaknutih revizija tuženika, Vrhovni sud RH je u presudi Rev-2221/18. od 3. rujna 2019. odbio revizije tuženih i potvrdio presudu nižestupanjskih Trgovačkih sudova, te je presuda Rev-2221/18. obvezujuća za nižestupanjske sudove.

4.Nadalje tužitelj ne spori činjenicu da je odredbama Ugovora o kreditu ugovorena tzv. valutna klauzula, odnosno da je vrijednost ugovorene obveze izračunata na temelju vrijednosti valute RH (kuna) u odnosu prema stranoj valuti to jest u ovom pojedinačnom slučaju, vrijednosti švicarskog franka-CHF, ali tužitelj osporava valjanost njenog ugovaranja sukladno odredbama kako tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača tako i Zakona o obveznim odnosima.

5.Tužitelj ističe da je prilikom otplate doveden u vrlo nepovoljan položaj zbog aprecijacije CHF u odnosu na HRK na što kao mogućnost prilikom ugovaranja obveze iz Ugovora o kreditu nije bio upozoren od strane tuženika niti mu je obrazložena valutna klauzula i rizici povezani s ugovaranjem kredita u valuti CHF. Kao prosječnom potrošaču kojem je iznos kredita izražen u valuti CHF značio samo manju kamatnu stopu, nikad nije bio upozoren da bi tu nižu početnu stopu nužno pratio rizik koji postoji kod ugovaranja obveze u valuti CHF u odnosu na ugovaranje u valuti EUR ili HRK. Na upit koji bankarski proizvod je za njega najpovoljniji, nije mu dan odgovor, kao i brojnim drugim dužnicima.

6.Tužitelj nadalje navodi da prilikom zaključenja ugovora kao prosječni potrošač nije mogao predvidjeti da će doći do drastične promjene vrijednosti novca, dok je tuženiku, kao specijaliziranoj novčarskoj ustanovi, to bilo poznato ili moglo biti poznato, iz čega proizlazi da tuženik prilikom sklapanja ugovora nije postupao u dobroj vjeri.

Poslovni broj: 6749/2022-58

7.Tužitelj ističe da "valutna klauzula" ima za cilj zaštitu vrijednosti ugovorne obveze i po svom zakonskom sadržaju sastoji se od: vrijednosti ugovorne obveze u valuti RH, određivanja strane valute koja će biti mjerilo, odnosa strane valute i valute RH (tečaja), izračuna vrijednosti obveze u stranoj valuti.

8.Tužitelj ne spori činjenicu da je ugovaranje „valutne klauzule" dopušteno u skladu s čl. 22. ZOO-a, ali to ne znači da je ugovornu odredbu dopušteno ugovoriti ukoliko bi ugovaranje iste bilo u suprotnosti s drugim kongetnim propisima - Zakona o zaštiti potrošača, kao lex specialisa te temeljnim načelima ZOO-a.

9.Visoki Trgovački sud RH u presudi, broj: P2-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., na stranici 5. navodi da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne, jer su banke prije i u vrijeme zaključenja ugovora propustile informirati potrošače o četiri činjenice: općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, činjenici da je rizik intervalutamih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro (jer se tečajna politika HNB-a temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a, što proizlazi iz potvrde HNB-a od 7. lipnja 2013.), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

10.Tijekom sklapanja ugovora o kreditu tuženik je nudio kredit u valuti CHF koji je predstavljen tužitelju kao „sigurna valuta", te on nije bio upozoren na rizike koji su postojali u odnosu na njega kao potrošača, to jest nije mu spomenuta vjerojatnost skorašnjeg očekivanog rasta valute i činjenica da se radi o odredbi koja daje sigurnost tuženiku kao banci. Budući da navedene odredbe nisu bile razumljive te se o njima nije pojedinačno pregovaralo iste su nepoštene te posljedično tome ništetne.

11.Stoga tužitelj konačno postavljenim tužbenim zahtjevom u podnesku od 1. listopada 2021. gdje je svoj tužbeni zahtjev iskazao u kunama potražuje na ime preplate temeljem ništetne Ugovorne odredbe o valuti CHF iznos od 2.488,74 EUR/18.751,38 kn zajedno s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate uz naknadu parničnog troška sa pripadajućom zateznom kamatom.

12.U odgovoru na tužbu i tijekom postupka tuženik osporava osnovanost i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, te ističe prigovor zastare tražbine.

13.Nadalje tuženik osporava da je valutna klauzula kao ugovorna odredba ništetna. Poziva se na odredbu čl. 81. ZZP/03 te ističe da bi se neka odredba u potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom potrebno je da se kumulativno ispune uvjeti i to: da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača

Poslovni broj: 6749/2022-58

14.Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga je izvjesno da je tuženik postupao u skladu sa zakonom pa tužitelj potpuno neosnovano ističe da bi ugovaranjem valutne obveze u CHF tuženik bio nepošten. Tuženik je prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao u dobroj vjeri, slijedom čega tužitelj, čak i da je osnovan tužbeni zahtjev, nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe.

15.U tijeku postupka izvođenja dokaza sud je izvršio uvid u dokumentaciju koja prileži spisu i to: Ugovor o kreditu br. 016-557/2007 (list 7 do 11 spisa), otplatni plan (list 12 do 13 spisa), obavijest o promjeni kamatne stope po partiji kredita broj 25301813 (list 14 do 17 spisa), specifikaciju uplata (list 18 i 19 spisa), izjavu svjedoka OČE (list 44 do 48 spisa), specifikaciju uplata (list 65 i 66 spisa), isplatni nalog - obračun (list 67 do 70 spisa), otplatni plan (list 71 do 74 spisa), pregled prometa za klijenta (list 75 do 80 spisa), specifikaciju otplatnog plana uz kamatu 5,25 % (list 95 spisa), pročitana je sudska praksa, provedeno je financijsko vještačenje po vještaku dipl. oec. Darku Prpiću iz Darfin d.o.o. te je isti saslušan i saslušan je tužitelj.

16.Temeljem tako provedenih dokaza, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13. 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., u daljnjem tekstu: ZPP), sud je utvrdio da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev osnovan.

17.U trenutku sklapanja Ugovora o kreditu tuženik je u sudskom registru Trgovačkog suda u Zagrebu bio upisan pod tvrtkom Hypo Alpe-Adria-Bank dioničko društvo sa sjedištem u [adresa]. Trgovački sud u Zagrebu je rješenjem poslovni broj: Tt-16/22619 od 11. lipnja 2016. u sudski registar upisao promjenu tvrtke i promjenu odredbi Statuta tuženika pod tvrtkom Addiko Bank dioničko društvo od sjedištem u [adresa], OIB: 14036333877. Slijedom navedenog tužitelj je kao tuženika naznačio Addiko Bank d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 14036333877, a sukladno aktualnim podacima iz sudskog registra.

18.Među strankama je neprijeporno da je sklopljen Ugovor o kreditu između stranaka pod brojem 016-557/2007 dana 28. svibnja 2007. kojim Ugovorom o kreditu je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio kredit u iznosu od 26.296,00 CHF-a u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju CHF Hypo Alpe- Adria Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita, a kamatna stopa je ugovorena 5,25% godišnje, a rok otplate kredita iznosi 60 mjeseci.

19.Nije sporno niti da se mijenjao tečaj CHF u odnosu na početni tečaj koji je postojao u trenutku sklapanja ugovora o kreditu.

20.Prijeporno je, je li tuženik postupao sukladno načelu savjesnosti i poštenja, prijeporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva tužitelja, je li nastupila zastara tužiteljeve tražbine, te odnosi li se pravno utvrđenje iz presude donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača i na tužitelja, jer tužitelj nije bio stranka u toj kolektivnoj tužbi, neovisno od toga što je tuženik bio stranka te

Poslovni broj: 6749/2022-58

kolektivne tužbe. Prijeporno je i je li odredba o valutnoj klauzuli u švicarskom franku upotrijebljena suprotno njenoj svrsi.

21.U odnosu na prijeporne činjenice između stranaka valja navesti da je izričitom odredbom čl. 502. c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozivati na pravna utvrđenja iz presuda kojim se prihvaćaju tužbeni zahtjevi iz kolektivne tužbe, kojom je utvrđeno da su povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je jača strana u postupku bila dužna štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati, a pri tome odredba čl. 502.c. ZPP-a, a niti aktualne direktive Europske unije ne propisuju da bi i potrošač koji podnosi tužbu morao biti stranka tog kolektivnog spora.

22.Tužitelj se u ovoj parnici poziva na presude Trgovačkog suda RH, Visokog trgovačkog suda RH i presudu Vrhovnog suda RH, a kojim presudama je utvrđeno nesavjesno postupanje banaka kroz ugovaranje rizičnih kredita u valuti CHF s promjenjivom kamatnom stopom koje je potvrđeno u kolektivnom sporu pokrenutom od strane Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka, (među kojima je i tuženik), pravomoćnom presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13. od 13. lipnja 2014..

23.Presuda i rješenje VTSRH potvrđeni su odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, pod brojem Revt-249/14. od 09. travnja 2015. .

24.Valutna klauzula je nezakonitom i ništetnom pravomoćno utvrđena presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012. od 4. srpnja 2013., a koja presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem Pž- 6632/2017. od 14. lipnja 2018., a ova presuda je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod brojem Rev-2221/18. od 03. rujna 2019..

25.Odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14., 110/15. i 14/19., u daljnjem u tekstu ZZP), a identična je i odredba čl. 138. a ranijeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 79/07., 125/07., 75/09., 79/09.) propisana je obvezujuća snaga sudske odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača za ostale sudove u postupcima koji potrošač osobno pokrene.

26.Prema odredbi članka 295. stavak 1. ZOO-a opći uvjeti koje odredi jedan ugovaratelj, bilo da su sadržani u formalnom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove; dok je odredbom stavka 3. propisano da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, važe ove posljednje.

27.Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C- 26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

28.U konkretnom slučaju to znači da su u Ugovoru tužitelju morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene valute CHF kao i

Poslovni broj: 6749/2022-58

odnos s drugim odredbama ugovora tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

29.ZZP niti ZOO ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja, a koje je načelo sadržano u odredbi članka 4. ZOO-a kojom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.

30.Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, pri tom vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane odnosno, uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti (pravni standard).

31.Prema odredbi članka 83. ZZP-a prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

32.Kako je u odluci VTS-a posebno istaknuto „iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, ta činjenica da obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom, jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke, dakle vjerovnika. Zato već sama činjenica da u opisanoj situaciji drugi promjenjivi element o kojem ovisi visina obveze potrošača, kamatu, određuje banka jednostrano, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja“.

33.Umjesto toga, vodeći računa očito samo o svom interesu i iskoristivši činjenicu da nema propisa koji joj takvo što nalaže, banka je tužitelju kao potrošaču nametnula ugovorne odredbe koje ga stavljaju u neravnopravan položaj, koje odredbe prouzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

34.Nadalje iz konkretnog Ugovora o kreditu jasno proizlazi kako se zapravo radi o kunskom kreditu koji je tek knjigovodstveno od strane tuženika iskazan kao kreditiranje u švicarskim francima. Tužitelj je naime kreditiran u kunama i sam kredit mu je isplaćen u kunama. U Ugovoru se u čl. 2. navodi kako se radi o isplati u kunskoj protuvrijednosti, a jedina valuta o kojoj su se tužitelj i tuženik dogovarali je jedino i uvijek bila kuna i ništa drugo. Troškovi obrade kredita naplaćeni su kunama kao i svi popratni troškovi koje je tužitelj snosio u vezi predmetnog kredita, a

Poslovni broj: 6749/2022-58

uostalom tuženik je procjenu kreditne sposobnosti tužitelja vršio u kunama, jer tužitelj prima plaću u kunama pa je i procjena visine mjesečne otplate vršena u hrvatskim kunama. Tuženik pri tome za plasiranje ovog kredita nije imao, niti je morao imati niti jedan jedini franak ili uostalom bilo koju drugu valutu osim kune, već je sredstva koja je dao tužitelju (kune) povukao iz depozita građana kojima je raspolagao.

35.Također švicarske franke niti je imao, niti je plasirao tužitelju. Ono što je tuženik napravio jest to da je pošto je kune plasirao tužitelju istovremeno povrat plasmana od strane tužitelja indeksirao, odnosno valutnom klauzulom vezao uz kretanje švicarskog franka na svjetskim monetarnim tržištima (tzv. hedžiranje), a da pri tom tužitelja nije niti izvijestio, niti upozorio kako time sudjeluje u visoko složenom financijskom poslu.

36.Sam mehanizam Ugovora koji je razradio, sastavio i ponudio tuženik je bio baziran na kombinaciji triju ugovornih odredbi koji su u zajedničkom djelovanju, a suprotno načelu savjesnosti i poštenja na štetu tužitelja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama i to na način da je tužitelj plaćao znatno povećane mjesečne anuitete, a da je pritom njegova mjesečna i ukupna obveza po kreditu umjesto da se smanjuje, rasla.

37.Ključna odredba u samom mehanizmu Ugovora je pritom odredba o valutnoj klauzuli u švicarskom franku, koja je klauzula upotrjebljena suprotno njenoj svrsi i cilju na način da je u istu ugrađena valuta švicarski franak.

38.Ugrađujući baš švicarski franak u valutnu klauzulu, a preko nje u Ugovor tuženik je postupio i formirao ovaj ugovorni odnos suprotno zakonskim odredbama i svrsi samog prava ustanovljenog tim odredbama, te je na ovaj način povrijedio načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz čl. 3. ZOO-a, načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a, načelo zabrane zloupotrebe prava iz čl. 6. ZOO-a, načelo jednake vrijednosti činidaba iz čl. 7. ZOO-a, te načelo zabrane prouzročenja štete iz čl. 8. ZOO-a koja načela su konkretizirana i sankcionirana ništetnošću u odredbi čl. 81. st. 1. i 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, a sve ovo na način da je tuženik postupajući s aspekta jače ugovorne strane tužitelju nametnuo odredbu koja ga dovodi u neravnopravan položaj te mu u konačnici nanosi štetu.

39.Druga nepoštena odredba je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se stopa mijenja sukladno jednostranoj odluci banke, dakle odluci koja nije podložna nikakvoj kontroli, niti ugovorne strane, niti neke treće nepristrane strane ili tijela. Time je tuženik ugovorenu kamatnu stopu koja prema izričitoj odredbi čl. 1022. ZOO-a čini bitan sastojak Ugovora o kreditu mijenja samovoljno bez ikakve suglasnosti tužitelja ignorirajući ga pritom kao ravnopravnu ugovornu stranu. Ugovorna kamata i obveza tužitelja prilikom primjene jednostrano promjenjive kamatne stope može se od strane tuženika povećati bilo kada i bilo koliko, a ta jednostrana promjenjiva kamatna stopa je ugovorena u čl. 2. Ugovora o kreditu.

40.Treća nepoštena odredba koja je tvorila mehanizam Ugovora je ona o anuitetnoj otplati. Odredba o anuitetnoj otplati znači da tužitelj u prvim godinama kredita otplaćuje uglavnom kamate, a tek nakon toga glavnicu i ova odredba iako sama po sebi dopuštena ugovorna odredba je upravo ta koja je dodatno omogućila tuženiku da jednostranim i nezakonitim povećanjem kamata nezakonito i protupravno

Poslovni broj: 6749/2022-58

povećava obvezu tužitelja kako kroz kamate tako i usporenjem otplate glavnice, a koja glavnica je i sama rasla zbog činjenice što je bila povezana uz valutu švicarski franak, a koji tečaj švicarskog franka se povećavao.

41.Kada se ovaj mehanizam Ugovora od nepoštenim odredbama (valutna klauzula, jednostrano promjenjiva kamatna stopa, aprecijacija švicarskog franka i anuitetna otplata) stavio u funkciju na način da se svi elementi kontinuirano mijenjaju odnosno povećavaju, tužitelj je suprotno čl. 7. ZOO-a (načelo jednake vrijednost činidaba) ostvarivao pravo iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato i to na štetu tužitelja, sve suprotno čl. 81. st. 1. ZZP/ 03 i čl. 96. st. 1. ZZP/ 07 i to iz razloga što je istovremeno rasla i kamata i glavnica obveze kao i sam anuitet pa je tužitelj plaćao anuitete koji su bili bitno veći od početno ugovorenih.

42.Povećanje glavnice zbog povišenja tečaja švicarskog franka je sukladno odredbama čl. 81. st. 1. i 87. st. 1. ZZP/03 i čl. 96. st. 1. i čl. 102. st. 1. ZZP/07 ništetan, a ništetan je i prema odredbi čl. 322. ZOO-a te prema odredbama čl. 295. i 296. ZOO- a.

43.Predmetni Ugovor o kreditu valja sagledati i u smislu Općih uvjeta ugovora o kreditu kako je to određeno čl. 295. i čl. 296. ZOO-a jer se radi o Ugovoru unaprijed sastavljenom za veći broj Ugovora koje jedna ugovorna strana-sastavljač, nudi drugoj ugovornoj strani Ugovor po principu uzmi ili ostavi.

44.Stoga tužitelj sve da mu je i bila pružena prilika da išta kaže o predmetnom Ugovoru ne bi mogao postići da se bilo što u predmetnom Ugovoru mijenja. Takvi ugovori su tipski ili adhezijski ugovori, a takvi ugovori su ništetni ukoliko su sastavljeni suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja, sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog Ugovora, čak i ako su Opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela.

45.Da je takvo postupanje banke nepošteno utvrdio je Sud Europske unije u svojoj odluci u predmetu C-186/16 O i dr. protiv Banca Romaneasca OD, a koja presuda obvezuje i ovaj sud. U toj presudi Sud Europske unije utvrđuje da je banka bila dužna potrošaču detaljno objasniti kako funkcionira kreditni paket do te mjere da mu je morao ako je potrebno kroz simulacije demonstrirati kako će moguće promjene tečaja posebno povezane uz moguće promjene kamatne stope utjecati na njegove mjesečne rate te ukupnu kreditnu obvezu i kroz koje točno mehanizme.

46.Prema prijedlogu stranaka sud je izveo dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke. Isti u svom iskazu navodi da je podigao kredit u Addiko banci kako bi kupio automobil za svoje osobne potrebe (odlazak na more, odlazak na plac, u grad, i sl.). Auto je koristio samo tužitelj i nije ga koristio ni za kakve poslovne svrhe, niti ga je davao ikome za korištenje. Radilo se o automobilu Opel Corsa s pet sjedala i pet vrata. U međuvremenu je imao saobraćajnu nesreću te je auto bio "totalka", pa ga je prodao za oko 20.000,00 tadašnjih kuna za dijelove nakon što je otplatio kredit. Ne sjeća se točno, ali misli da je auto bio registriran na njega. U vrijeme kupnje automobila bio je zaposlen kao profesor u školi stranih jezika, te nije imao niti registriran obrt niti trgovačko društvo, niti tada niti sada to nema. Navodi da je pročitao ugovor prije

Poslovni broj: 6749/2022-58

potpisivanja te su mu sve stvari koje su mu tada bile bitne bile jasne. Kredit je uzeo u francima jer su mu tada u banci rekli da postoji samo kredit u francima kod njih, te da će iznos koji je vidio za cijenu automobila u kunama samo prebaciti u franke, te u tom trenutku nije vidio nikakav problem. Kao profesor stranih jezika, imao je povjerenje u stručnu osobu iz banke koja mu je prezentirala ugovor o kreditu. Također mu je djelatnica banke napomenula da je franak sigurna valuta te ga nitko nije obavijestio o riziku valutne klauzule, niti o činjenici da HNB ne štiti valutu franak, kao što štiti valutu EUR.

47.Nadalje, sukladno čl. 3. toč.1. Zakona o zaštiti potrošača, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

48.Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužitelja kao životan, logičan te u suglasju sa priloženom dokumentacijom u spisu. Naime, iz samog iskaza proizlazi kako je predmetni kredit podignut u osobne svrhe, dakle radi kupovine automobila koji je tužitelj koristio u privatne svrhe. U konačnici u čl. 2. predmetnog Ugovora stoji kako je namjena kredita kupnja novog motornog vozila.

49.Suprotno tvrdnjama tuženika da je teret dokaza na tužitelju da dokaže da je potrošač valja navesti da je teret dokaza upravo na tuženiku dokazati da tužitelj nije bio u konkretnom ugovornom odnosu Ugovora o kreditu potrošač već da je bio trgovac. O ovome je zauzeo i stav VSRH u odluci Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. u kojoj je navedeno: "Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru.".

50.Ocjenom iskaza tužitelja sud je utvrdio da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima.

51.Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja, jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta, a često im daje i pojedinačnu procjenu da su kreditno sposobni samo za sklapanje ugovora koji sadrži odredbe kojima se glavnica veže za tečaj švicarskog franka.

52.Tako i prosječnog potrošača i pojedinačnog potrošača izravno navodi na sklapanje ugovora o kreditu s tom, za potrošača, posebno rizičnom valutnom klauzulom.

53.Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje

Poslovni broj: 6749/2022-58

davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja.

54.Radi utvrđivanja visine tražbine tužitelja sud je proveo dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku dipl. oec. Darku Prpiću iz Darfin d.o.o..

55.Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema otplatnom planu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan dospijeća u odnosu na anuitete prema otplatnom planu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan isplate kredita, a umanjena za preplaćenu kamatu u svakom anuitetu, za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 18.751,38 kn/2.488,74 EUR.

56.Iz dopune nalaza i mišljenja vještaka od 15. svibnja 2024. proizlazi da ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema otplatnom planu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan dospijeća u odnosu na anuitete prema otplatnom planu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan isplate kredita, a umanjena za preplaćenu kamatu u svakom anuitetu, te umanjena za negativne tečajne razlike za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 18.703,58 kn, odnosno eurske protuvrijednosti 2.482,40 EUR. Dok ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema otplatnom planu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan dospijeća u odnosu na anuitete prema otplatnom planu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan isplate kredita, a umanjena za preplaćenu kamatu u svakom anuitetu za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 47,79 kn, odnosno eurska protuvrijednost prema fiksnom tečaju iznosi 6,35 EUR.

57.Tuženik je imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka te je vještak na ročištu dana 7. studenog 2025. ostao u cijelosti kod pisanog nalaza i dopune nalaza. U odnosu na podnesak tuženika vještak se očitovao da u nalazu koji prileži u spisu na listu 53-59 je u točci 3. na str. 56. razvidno da su prikazane razlike anuiteta do 30.07.2007. i 30.11.2007., a da je u dopuni nalaza s obzirom na odluku ŽS Bjelovar izvršen matematički prijeboj više i manje plaćenih anuiteta te iz tog razloga na str. 2. dopune nalaza na listu 327 razlika anuiteta koja je samo pozitivna počinje teći od anuiteta 31.12.2007.

58.Sud je prihvatio u cijelosti nalaz i mišljenje vještaka smatrajući da je dan stručno, jasno i obrazloženo, u skladu s pravilima struke, te sukladno članku 258. ZPP-a.

59.Tužitelj nakon provedenog financijskog vještačenja, prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu u podnesku od 1. listopada 2021. potražuje iznos od 18.751,38 kn/2.488,74 EUR (prvotno postavljenim tužbenim zahtjevom potražuje iznos od 2.051,19 EUR/15.454,72 kn), sa pripadajućim zateznim kamatama i troškovima parničnog postupka zajedno sa zateznim kamatama.

60.Odredbom članka 190. stavka 1. ZPP, u svezi s odredbom članka 191. stavka 1. istog zakona, određeno je da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka. Kako je u konkretnom predmetu prethodi postupak zaključan dana 7. srpnja 2021., što je vidljivo iz zapisnika koji prileži listovima 42 i 43 spisa, to tužitelj ne bi mogao podneskom od 1. listopada 2021. preinačiti tužbeni zahtjev. Međutim odredbom članka 191. stavak 2. ZPP-a predviđena je iznimka takvog pravila prema kojoj bi se tužbeni zahtjev mogao preinačiti ukoliko bi tužitelj zahtijevao iz iste

Poslovni broj: 6749/2022-58

činjenične osnove drugu novčanu svotu zbog okolnosti nastalih nakon podnošenja tužbe, slijedom čega bi preinaka iznimno bila dopuštena ukoliko bi se nakon zaključenja prethodnog postupka ustanovilo postojanje činjenica koje opravdavaju takvu preinaku, a za koje stranke nisu mogle znati ranije bez svoje krivnje, primjerice da je vještak u nalazu i mišljenju ustanovio visinu potraživanja koja se nije mogla utvrditi temeljem same dokumentacije ili uz navedenu dokumentaciju, ali nikako bez stručnog znanja vještaka. I u takvoj situaciji preinaka ne bi automatizmom bila dopuštena već bi valjalo provesti test razmjernosti, odnosno korisnosti pravne norme o nedopuštanju objektivne preinake tužbe u javnom interesu, kako ne bi došlo do povrede 6. stavak 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06., 2/10.). Kako je u konkretnom slučaju u odnosu na naknadno utvrđenu visinu predmetnog potraživanja, a koja je utvrđena provedenim vještačenjem stručne osobe, ovdje financijsko-knjigovodstvenog vještaka, došlo do takvog odstupanja, time su utvrđene nove činjenice gdje tužitelj preinaku nije mogao učiniti prije zaključenja prethodnog postupka, pa sud smatra kako je riječ o dopuštenoj iznimci koja bi bila opravdana po provedenom testu razmjernosti, slijedom čega je preinaka tužbenog zahtjeva dopuštena, a budući je evidentno kako stranka za točnu visinu predmetnog potraživanja nije mogla znati ranije bez svoje krivnje, odnosno vidljivo je kako je bilo potrebno provesti dokaz navedenim vještačenjem, sve budući sama stranka niti sud nemaju stručna znanja za isto, a kako to stoji u odredbi čl. 250. ZPP- a, čime je odlučeno da je preinaka tužbenog zahtjeva od 1. listopada 2021. dopuštena, te slijedom čega je sud i odlučivao o tako uređenom tužbenom zahtjevu.

61.U odnosu na tzv. negativne razlike odnosno iznose za koje je tužitelj manje platio anuitet zbog nižeg tečaja CHF u odnosu na početni ovaj sud ukazuje da je riječ o potraživanju koje tuženik nije postavio u formalnom obliku (u formi protutužbenog zahtjeva ili prigovora radi prijeboja).

62.Sud u parničnom postupku sukladno načelu dispozicije odlučuje u granicama zahtjeva čl. 2. st. 1. ZPP-a. Predmetno načelo znači da sud u parničnom postupku ima ovlaštenje odlučivati samo o onome što su stranke obuhvatile svojim zahtjevima, a suprotno postupanje (ako sud presudom prekorači tužbeni zahtjev) dovodi do bitne povrede postupka u smislu čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP-a.

63.Tužitelj konačno postavljenim tužbenim zahtjevom potražuje isplatu ukupne razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema otplatnom planu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan dospijeća u odnosu na anuitete prema otplatnom planu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan isplate kredita, a umanjena za preplaćenu kamatu u svakom anuitetu, za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos od 18.751,38 kn/2.488,74 EUR.

64.U ovom postupku tužitelj upravo postavlja zahtjev za vraćanjem onog što je na ime anuiteta kredita isplatio tuženiku na temelju ništetne ugovorne odredbe o iznosu kredita kojeg je dužan vratiti i koji se obračunava primjenom valutne klauzule (čl. 22. ZOO) vezana za tečaj CHF u vrijeme plaćanja, a koji predstavlja razliku između stvarno vraćenog iznosa kredita i iznosa koji bi trebao biti vraćen da se je obveza tužitelja kao primatelja kredita izračunala na bazi tečaja CHF u kunama u vrijeme sklapanja ugovora.

Poslovni broj: 6749/2022-58

65.Nije u ovoj parnici sporno da je u određenom periodu tečaj CHF u kunama bio za primatelja kredita, tužitelja, povoljniji i da je na ime anuiteta plaćao nešto niže iznose od onih utvrđenih na temelju tečaja CHF u kune u trenutku sklapanja ugovora o kreditu.

66.Dakle, kada je tome tako, tuženik kada ističe prigovor da je prilikom obračuna više primljenog zbog kasnije utvrđene ništetnosti ugovorne odredbe o načinu primjene valutne klauzule potrebno uzeti u obzir stvarni iznos više uplaćenog tuženik ne postavlja zahtjev za isplatu već prigovora visini tražbine ističući prigovor da tužitelj nema pravo na isplatu dijela anuiteta kada je tečaj CHF prema kuni bio niži (povoljniji za tužitelja) od onog koji je egzistirao u vrijeme zaključena ugovora, a prema kojem je utvrđena u postupku visina obveze tuženice.

67.Temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO kod ništetnih ugovora, a isto tako kod djelomično ništetnih odredbi ugovora, svaka strana ima pravo na restitucijski zahtjev pri čemu je osnovna pretpostavka za odlučivanje o osnovanosti takvog zahtjeva da takav svoj restitucijski zahtjev pravilno postavi i istakne. Međutim da bi se uopće moglo odlučivati o potraživanju jedne od strane ugovora koji je djelomično ništetan potrebno je da takva strana u tom smislu postavi tužbeni zahtjev, odnosno ako se radi o tuženiku da postavi protutužbeni zahtjev ili procesnopravni prigovor radi prebijanja. Također je moguće da se postavi materijalnopravni prigovor prijeboja u smislu odredbi čl. 195. i čl. 196. ZOO. Jedino tada sud može odlučivati o potraživanju tuženika na ime restitucije temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu.

68.Valja istaknuti da se protutužba i procesnopravni prigovor radi prebijanja mogu staviti do zaključenja prethodnog postupka, a materijalnopravni prigovor prijeboja može se istaknuti do zaključenja glavne rasprave, s time da sukladno odredbi čl. 288.a st. 6. ZPP se radi opravdanja takvog prigovora ne mogu iznositi nove činjenice niti se mogu predlagati novi dokazi osim u slučaju iz čl. 299. st. 2. ZPP.

69.Slijedom toga, valja naglasiti da prigovor radi prebijanja (sudski prijeboj do kojeg dolazi u parnici odlukom suda) u postupovnopravnom smislu ne postoji ako ga tuženik na nesumnjiv način ne istakne te ako određeno ne navede koju tražbinu stavlja u prijeboj, s tim da tražbina koju je tuženik istaknuo takvim prigovorom mora biti kvantitativno određena. Jednako je tako i u odnosu na građanskopravni prijeboj, ali uz razlike koje proizlaze iz pravne prirode ovih instituta i odredbi čl. 333. st. 3. ZPP-a., kao i onih prekluzivne naravi iz čl. 288.a st. 6. ZPP-a.

70.U tom smislu, ako u postupku u odnosu na potraživanje tužene stranke, nije na određen način istaknut procesnopravni prigovor radi prebijanja iz čl. 333. ZPP ili materijalnopravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz čl. 195. i čl. 196. ZOO, odnosno ako nije podnesena protutužba, tada nema ni postupovnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženika na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF.

71. Obzirom na navedeno, kada tuženik samo općenito, kao u ovom slučaju stavlja materijalnopravni prigovor kojim zapravo (samo) osporava visinu potraživanja tužitelja temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na CHF valutnu klauzulu, sud nije ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužitelja s

Poslovni broj: 6749/2022-58

negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate .

72.S obzirom na sve navedeno sud je tužitelju dosudio na ime razlike s osnove valutne klauzule između anuiteta prema otplatnom planu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan dospijeća u odnosu na anuitete prema otplatnom planu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan isplate kredita, a umanjena za preplaćenu kamatu u svakom anuitetu, za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos od 18.751,38 kn/2.488,74 EUR, a temeljem odredbe čl. 1111. ZOO-a. Dospijeće svakog pojedinog iznosa određeno je prema datumu plaćanja svakog pojedinog iznosa, a sve sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a.

73.Podnošenjem kolektivne tužbe prekida se zastara temeljem čl. 241. ZOO-a. Nadalje, za predmet postupka su bitne dvije okolnosti. Prva prema kojoj je prekinuta zastara (podnošenjem tužbe 4. travnja 2012. u kolektivnom sporu), te druga prema kojoj ista počinje ponovno počela teći 13. lipnja 2014. trenutkom pravomoćnosti odluke Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. travnja 2012.. Navedeno stajalište kao takvo jasno proizlazi te biva potvrđeno i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. prema kojemu zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od 13. lipnja 2014.. Obzirom da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida se ne računa u zakonom određeni rok za zastaru (čl. 245. st. 1. ZOO-a).

74.U odnosu na takvo stajalište valja ukazati kako je Građanski odjel Vrhovnog suda RH na sjednici građanskog odjela održanoj 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje koje glasi:

" Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1.ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Vrhovni sud od zauzetog stajališta nije odstupio te je isto potvrdio i shvaćanjem zauzetim na sjednici građanskog odjela održanoj 31. siječnja 2022. broj: Su-IV-33/2022-2."

75.Stoga iz zauzetog pravnog shvaćanja Vrhovnog suda RH proizlazi da zastarni rok u postupku poput ovoga počinje teći tek od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora, pa pravilnim tumačenjem takvog shvaćanja koje je obvezujuće za ovaj prvostupanjski sud proizlazi da potraživanja tužitelja nisu obuhvaćena zastarom.

76.Slijedom navedenoga odlučeno je kao u točki I.izreke presude.

77.Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. uvezi s čl. 155. ZPP. Trošak se sastoji od troškova zastupanja tužitelja po opunomoćeniku, odvjetniku, a odmjeren je u skladu s važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12., 103/14., 118/18., 107/15., 37/22. i 138/23., u daljnjem tekstu: Tarifa), uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora. Kao potreban tužitelju je priznat trošak sastava tužbe, sastava podneska od 24. srpnja Poslovni broj: 6749/2022-58

2020., 1. listopada 2021., 7. siječnja 2022., 23. listopada 2023. i 24. svibnja 2024. (Tbr. 8. toč. 1. Tarife), te zastupanja na ročištima dana 7. srpnja 2021., 10. svibnja 2022., 7. studenog 2023., 9. travnja 2024. i 7. studenog 2025. (Tbr. 9. toč. 1. i 2. Tarife) ukupno 1100 bodova što uz vrijednost jednog boda od 2,00 EUR, uvećano za trošak PDV-a iznosi 2.750,00 EUR. Tužitelju je također priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 67,03 EUR i presudu 71,40 EUR, te trošak financijskog vještačenja u iznosu 199,08 EUR, pa je tužitelju ukupno dosuđen trošak parničnog postupka u iznosu od 3.087,51 EUR.

78.Odluka o zateznim kamatama na trošak temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a i čl. 151. st. 3. ZPP-a, te su tužitelju na dosuđeni trošak parničnog postupka zatezne kamate dosuđene od donošenja presude do isplate.

79.Kako tuženik nije uspio u sporu, to isti nema pravo na naknadu troškova postupka sukladno odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a.

80.Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci presude pod točkom II i III.

U Zagrebu, 20. studenog 2025.

Sudac:

Ana Ćurković Dražić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od petnaest dana od dana dostave presude.

Žalba se podnosi ovom sudu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku