REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3306/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Mariju Klariću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice: ČE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenica Zrinka Prlić, odvjetnica u Zagrebu, Kaptol 21, protiv tuženika: OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, kojeg zastupaju opunomoćenici iz Odvjetničkog društva Vukina & Partneri d.o.o., Zagreb, Prilaz Gjure Deželića 30, radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne glavne rasprave, zaključene 8. listopada 2025. u nazočnosti tužiteljice i zamjenice tužiteljičine opunomoćenice te zamjenice tuženikovih opunomoćenika, 20. studenoga 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba toč. 5. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva, broj 48780/06, sklopljenog 9. kolovoza 2006. između tužiteljice ČE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i pravnog prednika tuženika OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, koji je izmijenjen čl. 1. Anexa Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva, broj 48780/06, sklopljenog 17. kolovoza 2006., u dijelu u kojem je ugovoreno da se tužitelj obvezuje prije korištenja kredita platiti tuženiku naknadu u visini od 1,00% od iznosa kredita, a koji glasi: ''KAMATNA STOPA / NAKNADA

(…) Naknada za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom iznosi 1,00% (slovima jedan posto) od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno, prije korištenja kredita Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, neovisno o iskorištenom iznosu kredita.''

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos 449,49 EUR, kao povrat stečenog bez osnove temeljem ništetne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, sa zateznim kamatama tekućim od 19. kolovoza 2006. do isplate, po kamatnoj stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 1. siječnja 2008. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. srpnja 2015. po stopi koja je određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja je određena, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, nadalje, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici parnične troškove u iznosu 1.356,18 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 20. studenoga 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

IV. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadom parničnih troškova, sa zateznim kamatama, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužba je predana ovome sudu e-komunikacijom 8. svibnja 2025. (obavijest o primitku elektroničkog podneska, koja prethodi listu 1), u kojoj se navodi da su tuženik, kao kreditor i tužiteljica, u svojstvu potrošača, kao korisnik kredita, sklopili 9. kolovoza 2006. Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva, broj 48780/06 (dalje: Ugovor o kreditu). Ugovorom o kreditu je tuženik stavio na raspolaganje tužiteljici iznos 73.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za CHF tečajne liste tuženika koji je vrijedio na dan korištenja kredita. Rok otplate kredita iznosio je 192 mjeseca uz promjenjivu kamatnu stopu sukladno Odluci tuženika o kreditiranju građana koja je na dan sklapanja predmetnog Ugovora iznosila 4,30% godišnje. Ugovor o kreditu mijenjan je u čl. 5. i 9. Anexom Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva, broj 48780/06 od 17. kolovoza 2006., dok je Dodatkom br. 2 Ugovora o kreditu, broj 48780/06 sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava, od 8. veljače 2016. mijenjan u čl. 5., 6., 9., 10. i 11. Pasivna legitimacija tuženika proizlazi iz izvatka iz sudskog registra u kojem je utvrđeno da je tuženiku, kao društvu preuzimatelju, pripojeno društvo Splitska banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 69326397242. Tuženik je čl. 5. Ugovora o kreditu, a koji je izmijenjen toč. 1. Anexa Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva, broj 48780/06, od 17. kolovoza 2006. ugradio odredbu kojom je ugovoreno da će tužiteljica prije korištenja kredita platiti tuženiku jednokratnu naknadu u visini od 1,00% od iznosa kredita. Temeljem navedene ugovorne odredbe tuženik je tužiteljici obračunao i od tužiteljice naplatio jednokratnu naknadu za korištenje kredita u iznosu 730,00 CHF / 3.386,69 HRK, a što primjenom fiksnog tečaja konverzije 1 EUR = 7,53450 HRK predstavlja iznos 449,49 EUR. O navedenoj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo, već je ista predstavljala sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od strane tuženika. Tužiteljica nije imala nikakav utjecaj na sadržaj iste odredbe te je navedena odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice, kao potrošača. Naime, tužiteljici nije bio objašnjen odnos između iznosa naknade i pruženih usluga, odnosno nije joj bilo razjašnjeno koji su to objektivno nastali stvarni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita. Navedena je odredba protivna prisilnim odredbama čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03., dalje: ZZP/03.), koji je bio na snazi u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, ali i u vrijeme ispunjenja dijela obveza tužiteljice po Ugovoru o kreditu. Posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe je ništetnost (čl. 87. st. 1. ZZP/03.). Osim što je odredba protivna navedenim odredbama ZZP/03., kao lex specialis, ista je protivna osnovnim načelima obveznog prava (ravnopravnosti sudionika, dužnosti suradnje i zabrane zlouporabe prava). Tužiteljica se poziva na presudu Suda EU u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19., presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024. Slijedom svega navedenog, tužiteljica predlaže donijeti presudu kojom će se prihvatiti tužbeni zahtjeva za utvrđenjem ništetnom ugovorne odredbe glede naplate naknade za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom (tzv. ulazne naknade) te posljedično isplatu, kao povrat stečenog bez osnove, iznosa 449,49 EUR sa zateznim kamatam od 19. kolovoza 2006., uz naknadu parničnih troškova sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude.

2. Odgovor na tužbu je predan ovome sudu e-komunikacijom 25. lipnja 2025. (obavijest o primitku elektroničkog podneska, koja prethodi listu 81), u kojem se navodi da tuženik osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, kao i osnovu, visinu i tijek zateznih kamata, pa stoga predlaže odbiti tužbeni zahtjev. Tuženik podnosi prigovor protiv tako postavljenog VPS-a sukladno čl. 40. ZPP-a. Naime, tuženik smatra kako svaki deklaratorni nenovčani zahtjev na utvrđenje ništetnosti u ovom postupku se treba smatrati kao deklaratorni preambul zahtjevu na isplatu. Stoga se VPS deklaratornog preambula ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora određuje samo prema vrijednosti zahtjeva na isplatu (presuda i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-349/2020 od 7 prosinca 2021.). Stoga, VPS treba odrediti prema kondemnatornom zahtjevu koji iznosi 449,49 EUR. Tuženik ističe da bi se u ovom slučaju radilo o potrošačkom ugovoru u smislu Zakona o zaštiti potrošača, koji određuje potrošača kao svaku fizičku osobu koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, tužiteljica je dužna u tužbi dokazati svojstvo potrošača. Tužiteljica tužbom navedeno ne dokazuje. Također, budući da tužiteljica nije potrošač na predmetne tražbine se primjenjuje tumačenje zastare iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-2637/2023 od 9. travnja 2024. za tražbine stjecanja bez osnove iz nepotrošačkih ugovora, odnosno primjenjuje se zastarni rok od 5 godina od dana kada je tužitelj izvršio svaku pojedinu uplatu. Tužiteljica je uplatu navodno izvršila 2006. g., a tužbu je podnijela 2025. g., odnosno nakon isteka roka od pet godina od uplate, posljedično su zastarjele sve tužiteljičine tražbine zahtijevane predmetnom tužbom (pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-2637/2023 od 9. travnja 2024.). Prvo, tuženik napominje kako prema primjenjivom Zakonu o zaštiti potrošača u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, nije dopušteno utvrđivati ništetnost bilo koje odredbe ugovora ako je predmetna odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva. Drugo, ako bi sud smatrao da je tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva zaista i dopušten, tuženik navodi kako prema primjenjivom Zakonu o zaštiti potrošača u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu pojedina ugovorna odredba se može smatrati nepoštenom samo ako se kumulativno ispune tri uvjeta: o predmetnoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo; predmetna odredba je suprotna načelu savjesnosti i poštenja; predmetna odredba uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Treće, tuženik opreza radi ističe kako niti Vrhovni sud Republike Hrvatske niti Visoki trgovački sud Republike Hrvatske niti Trgovački sud u Zagrebu pri odlučivanju u postupku pokrenutom po kolektivnoj tužbi nisu našli da bi navedena odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva bila nepoštena i posljedično ništetna. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev, uz naknadu tuženiku parnčnih troškova sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude.

3. Tijekom postupka izvedeni su dokazi i to uvidom u Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva, broj 48780/06, od 9. kolovoza 2006. (list 42-47), otplatni plan (list 48 i 49), Anex Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva, broj 48780/06, od 17. kolovoza 2006. (list 50-52), Dodatak br. 2 Ugovora o kreditu br. 48780/06 sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava, od 8. veljače 2016. (list 53-55), pregled prometa po kreditu (list 56-74), tuženikov dopis-odgovor na tužiteljičin upit (list 76) i tuženikov dopis-odgovor na tužiteljičin zahtjev-dostava podataka (list 77) te je izveden dokaz saslušanjem tužiteljice osobno kao stranke na ročištu 8. listopada 2025. (list 190-192).

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem djelomične ništetnosti ugovora o kreditu, odnosno uglavka glede naknade za obradu kreditnog zahtjeva, te posljedično zahtjev za isplatu, kao povrat stečenog bez osnove.

Nije sporno da je tuženikov prednik s tužiteljicom sklopio u Zagrebu 9. kolovoza 2006. Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva, broj 48780/06.

Sporna je ništetnost navedenog uglavka Ugovora o kreditu te posljedično pravo na isplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva, kao pravo na povrat stečenog bez osnove, dakle sporna je osnovanost, dok nije sporna visina tužbenog zahtjeva. Istaknut je prigovor zastare.

6. Uvidom u Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva, broj 48780/06, od 9. kolovoza 2006. (list 42-47), utvrđeno je da je isti sklopljen u Zagrebu između Societe Generale-Splitska banka d.d., Split, kao kreditora ili predlagatelja osiguranja te ČE, ovdje tužiteljice, kao korisnika kredita/protivnika osiguranja te ZE, kao sudužnika, u svezi kredita u iznosu 73.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom deviznom tečaju kreditora vrijedećem za CHF na dan korištenja kredita; sve obveze iz Ugovora obračunavaju se i iskazuju na istovjetan način u izabranoj stranoj valuti (CHF-kao valuta Ugovora) ako Ugovorom nije određeno drukčije; Sva plaćanja novčanih obveza zasnovana Ugovoru (otplata glavnice i kamata, naknada troškova i drugo) izvršiti će se u kunskoj protuvrijednosti izabrane valute Ugovora izračunato korištenjem prodajnog tečaja kreditora (prodajni tečaj HRK u odnosu na CHF) vrijedećem na dan plaćanja ako Ugovorom nije drukčije određeno; Korisnik kredita samostalno i isključivo odgovara za izbor valute Ugovora; Korisnik kredita i ostali sudionici potvrđuju upoznatost s mogućom promjenjivošću tečaja izabrane valute Ugovora koja se primjenjuje za izračun kunske protuvrijednosti novčanih obveza po Ugovoru i pristaju na moguće posljedice izbora valute Ugovora neovisno o veličini istih promjena u odnosu na HRK (toč. 2.); glede namjene kredita ugovoreno ja da će se odabrani kredit koristiti isključivo za kupnju nekretnine i adaptaciju nekretnine (čl. 3.); ugovoren je rok otplate od 192 mjeseca (toč. 4.); glede kamatne stope / naknade ugovorena je nominalna kamatna stopa od 4,30% promjenjiva; Kamatna stopa iz prethodnog st. predstavlja osnovnu kamatnu stopu koja se obračunava za ovu vrstu kredita od 4,55 % umanjeno za 5% i vrijedi do 31. prosinca 2006., a nakon toga roka na ostatak duga po istom Ugovoru o kreditu primjenjivati će se kamatna stopa koja će 1. siječnja 2007. biti propisana sukladno tada vrijedećoj odluci kreditora; Naknada za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom iznosi 0,50% od iznosa odabranog kredita i plaća se jednokratno prije korištenja kredita; naknada za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom iznosi 1,00% od iznosa odabranog kredita i plaća se jednokratno prije korištenja kredita te korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu neovisno o iskorištenom iznosu kredita (toč. 5.).

Nadalje, Anex Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva, broj 48780/06, od 17. kolovoza 2006. (list 50-52), izmijenio je toč. 5. Ugovora tako da naknada za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom iznosi 1,00%.

Ujedno, Dodatak br. 2 Ugovora o kreditu br. 48780/06 sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava, od 8. veljače 2016. (list 53-55), je sklopljen temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15. i 102/15.) odnosno Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 102/15.), kojim je isti Zakon dopunjen glavom IV.a Konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, dakle poglavito temeljem dopunjenih čl. 19.a- 19.l i pisanog prihvata izračuna konverzije od strane korisnika kredita, kojim su ugovoreni uvjeti za provedbu konverzije kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR.

7. Na temelju iskaza tužiteljice, saslušane osobno kao stranke na ročištu 8. listopada 2025. (list 190-192), koji se u cijelosti prihvaća kao životno logičan i neposredno uvjerljiv, jer o odlučnim činjenicama ima neposredna saznanja, a koja je iskazom u cijelosti ostala kod navoda iz tužbe te svih tužiteljičinih navoda istaknutih tijekom postupka, te je iste navode dopunila i pojasnila, utvrđeno je da je tužiteljica tijekom 2006. godine kod tuženikovog prednika-Splitska banka d.d., Split, podigla predmetni stambeni kredit za uređenje (adaptaciju) stambenog objekta (manje obiteljske kuće-prizemnice od 38 čm) u Tisnome, Stipe Miljasa 5 (otok Murter). Isti kredit je bio vezan uz CHF, uz rok otplate od 16 godina. Isti kredit je tužiteljica u cijelosti otplatila u ugovorenom roku. Predmetni Ugovor o kreditu je sukladno zakonskom određenju konvertiran u kredit vezan uz EUR i to tijekom 2016. godine. Predmetnu kuću-prizemnicu koristila je tužitelja isključivo za vlastite potrebe- stanovanje, dakle ne u komercijalne svrhe. U vrijeme sklapanja Ugovora tužiteljica nije bila nositeljica obrta niti je obavljala poslovnu ni inu registriranu trgovačku djelatnost ni slobodno zanimanje, već je ostvarivala prihode od nesamostalnog rada (primala plaću kao odgajateljica). Tužiteljica je isključivo otplaćivala sve anuitete kredita, putem trajnog naloga. Nitko od ovlaštenih osoba tuženikovog prednika nije informirao tužiteljicu niti joj razjasnio sadržaj ugovornih odredbi niti ekonomske ni pravne posljedice istih, pa tako niti glede ovdje utužene ugovorne odredbe o naplati naknade za obradu i administraciju kredita, dakle nije tužiteljici razjašnjena struktura iste naknade kao niti opravdanost ni stvarni trošak naplate istih naknada. Tužiteljica je pitala u svezi iste utužene odredbe glede tzv. ulazne naknade, no ovlaštena osoba tuženikovog prednika joj je odgovorila da se ništa ne može mijenjati u Ugovoru pa tako niti predmetna ugovorna odredba. Predmetni Ugovor je unaprijed pripremio i sročio tuženikov prednik. Tužiteljica nije bila u mogućnosti pregovarati o niti jednoj ugovornoj odredbi pa tako niti o predmetnoj odredbi glede naplate tzv. ulazne naknade, niti je znala za istu mogućnost pa stoga nije niti pregovatala u svezi predmetne ugovorne odredbe. Prije nego je potpisala- sklopila Ugovor, tužiteljica je isti pročitala, no nisu jojo bile jasne i razumljive sve ugovorne odredbe pa je stoga i tražila pojašnjenje, poglavito u svezi ovdje utužene ugovorne odredbe glede naplate tzv. ulazne naknade, no odgovor tuženikovog prednika je bio "sve piše u Ugovoru, ne mogu ništa mijenjati". Predmetni Ugovor je tužiteljici prvi ugovor o kreditu, dakle nije imala ranijih iskustava u potrošačkom kreditiranju.

8. Daljnji dokazi nisu izvedeni, poglavito predloženi po tuženiku, jer isti tuženikovi dokazni prijedlozi nisu potrebiti, s obzirom da potonje ne može biti od utjecaja na odlučivanje u ovoj pravnoj stvari s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev. Stoga, nisu niti posebno cijenjeni ostali dokazi, odnosno sudska praksa na koje se poziva tuženik u prilog svojih tvrdnji. Rješenjem s pripremnog ročišta 3. rujna 2025. (list 186 i 187) je određeno koji će se dokazi izvoditi kao mjerodavni za utvrđenje odlučnih činjenica (toč. II.), dok ostali dokazi nisu izvedeni, jer isto nije potrebito, s obzirom da će drugim prihvaćenim dokazima predmet biti dovoljno raspravljen i utvrđene sve odlučne činjenice mjerodavne za donošenje odluke u ovom predmetu. Osim toga sud, stranke i drugi sudionici moraju nastojati postupak provesti bez odugovlačenja, u razumnom roku i sa što manje troškova te je sud dužan onemogućiti svaku zlouporabu prava u postupku, u smislu čl. 10. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP).

9. Ujedno, uzgred rečeno, valja imati na umu i recentnu sudsku praksu, prije svega odluke donesene u korist potrošača, odnosno presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i odnosne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015., Rev-221/18 od 3. rujna 2019., Rev-18/18 od 26. svibnja 2020. i Rev- 673/23 od 13. veljače 2024., kao i mjerodavne odluke Europskog suda za ljudska prava i Suda Europske unije (u predmetima C-26/13 presuda od 30. travnja 2014., C-51/17 presuda od 20. rujna 2018. i C-118/17 presuda od 14. ožujka 2019.).

10. Naime, odredbom čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13.) izričito navedeno da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Međutim, glede tužiteljičinog položaja potrošača, valja istaknuti recentnu odluku Suda Europske unije br. C-198/20 od 10. lipnja 2021., kojom je presuđeno da se zaštita predviđena Direktivom Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u ugovorima sklopljenim s potrošačima primjenjuje na sve potrošače, a ne samo na one koji se mogu smatrati ''prosječnim potrošačima, normalno informiranim i razumno pažljivim i informiranim''. Naime, tužiteljica je položaj potrošača dokazala priloženim Ugovorom o kreditu, kao i danim iskazom, iz kojeg proizlazi da je tužiteljica, kao fizička osoba, podigla namjenski stambeni kredit, radi uređenja stambenog objekta, dakle novac koji je utrošila iskoristila je namjenski, za vlastite, privatne svrhe, odnosno za životne potrebe tužiteljice, a to nije poslovanje niti poduzetništvo tužiteljice, dakle tužiteljica je potrošač. Ukoliko tuženik ima drukčija saznanja (npr. da tužiteljica nije potrošač, već trgovac), dužan je isto i dokazati, s obzirom na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-18/18-2 od 26. svibnja 2020.

11. Dovodeći u svezu tužiteljičin iskaz, koji se u cijelosti prihvaća kao životno logičan i neposredno uvjerljiv, s ostalim (pisanim) dokazima, utvrđeno je da se ovdje radilo o ugovoru koji je tuženik na isti način plasirao na tržištu svim korisnicima kredita, te da tužiteljica nije niti pokušala utjecati na sadržaj Ugovora o kreditu, poglavito glede spornog uglavka, jer se radilo o ugovoru koje je ponudio tuženik pa stoga tužiteljica nije mogla ništa mijenjati niti utjecati jer je vrijedilo pravilo "uzmi ili ostavi". Dakle, ugovorne odredbe Ugovora o kreditu, a koje su predmet ovog spora, odnosno glede naplate naknade za obradu kredita, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, dovode do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača već zbog činjenice da potrošači nisu mogli pregovarati o sadržaju ugovornih odredaba budućeg ugovora na sklapanje kojeg su ih banke navodile svojim reklamama. Naime, ovdje se štiti pravo potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog standardnog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obaviještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku. Zaključno, proizlazi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu o kojima ugovorne strane nisu pregovarale, pa tužiteljica nije imala nikakvog utjecaja na njegov sadržaj, dok je istom pravnom poslu tužiteljica pristupila s potpunim povjerenjem u tuženika, kao poslovnu banku. Stoga, proizlazi da je tužiteljica s tuženikom pregovarala isključivo o sklapanju ponuđenog ugovora u skladu s njezinom kreditnom sposobnošću, koja je ovisila o visini anuiteta, pri čemu je anuitet ovisio o glavnici i ugovorenoj kamati, koja je bila najniža za švicarske franke. Dakle, tužiteljica nije mogla mijenjati ugovorne odredbe, već samo ukoliko iste ne prihvaća odustati od sklapanja predloženog ugovora. Tuženik je preporučao i predstavio tužiteljici kredit u švicarskim francima kao najpovoljniji kredit jer su najniže kamate, pa stoga za tužiteljicu najpovoljnije.

Slijedom navedenog, tuženik nije dokazao da je prilikom sklapanja Ugovora s tužiteljicom pregovarao o spornoj odredbi, pa da se stoga ista ne bi mogla smatrati nepoštenom. Naime, proizlazi da je tuženik propustio razjasniti tužiteljici odredbu o tzv. ulaznoj naknadi, odnosno strukturi i načinu obračuna tzv. ulazne naknade, kao i opravdanim stvarnim troškovima, te da isto nije počinjeno u dobroj vjeri, odnosno nije dokazano da je tuženik informirao tužiteljicu, kao potrošača, u predugovornom stadiju sklapanja Ugovora o kreditu, o strukturi naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Ujedno, ukoliko je ugovor o kreditu ispunjen, a što je ovdje slučaj, isti nije postao valjan ugovor, on je i dalje ništetan u spornim odredbama, a takvi ugovori ne proizvode pravne učinke i s njima se postupa kao da nisu sklopljeni, te stoga tužiteljici pripada pravo na vraćanje stečenog bez osnove.

12. Neosnovan je prigovor zastare glede tražbine po osnovi naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Naime, u ovom slučaju povrata stečenog bez osnove predmetna tražbina zastarijeva za pet godina, sukladno čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO). Stoga, primjenom čl. 323. st. 1. ZOO-a zastara restitucijskog zahtjeva može početi teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke u ovom predmetu, kojom se prethodno utvrđuje nepoštenom i ništetnom ugovorna odredba sadržana u čl. 3. Ugovora, s obzirom na pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.

13. Naime, mjerodavnom odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03., dalje: ZZP/03.), koja je istovjetna kasnijoj mjerodavnoj odredbi čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13., dalje: ZZP/07.) je propisano da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom.

14. U ovom slučaju sasvim je sigurno, da se o navedenoj odredbi nije pregovaralo, jer je unatoč tuženikovim obrazloženjima, riječ o tipskom, formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke, koji korisnik kredita može ili potpisati ili ne. Sasvim je i izvjesno, da tuženik ne bi omogućio tužiteljici niti sklapanje takvog Ugovora da iste ugovorne odrednice (sporan uglavak toč. 5.) nije bila uključena u Ugovor, kako to proizlazi i iskaza saslušane tužiteljice, dok tuženik drukčije nije niti dokazao.

15. Osim toga, upravo pravilno tužiteljica tumači predmetni Ugovor po načelu ''uzmi ili ostavi'', jer je imajući na umu prethodno navedeno, tužiteljica, kao korisnik kredita, mogla samo isti prihvatiti ili ne, dakle druge mogućnosti nema, sudeći i po činjenici da upravo sam tuženik tijekom cijelog ovog postupka drži da je pravilno postupio stavljanjem iste odredbe u Ugovor, pa je logički izvjesno da od nje niti odstupa pa niti tijekom ovog postupka, držeći i dalje da je pravilna. Predmetni Ugovor je djelomično ''prilagođen'' potrebama tužiteljice, no, posljedično ne otklanja prethodno utvrđenje, jer je Ugovor ''prilagođen'' samo u dijelovima koji se tiču iznosa, roka otplate, namjene i slično, no, to ne otklanja činjenicu da je i dalje riječ o standardiziranom obliku ugovora o kreditu i kojem se doduše mijenjaju samo navedeni sastojci ovisno o slučaju, ali glavni oblik je i dalje isti, a naravno i oni bitni sastojci na kojima tuženik kao kreditor ustraje i bez kojih isti niti ne bi bio sklopljen, a kakve ugovore tuženik sklapa obrtimice, tj. u velikom broju slučajeva.

Međutim, spornom ugovornom odredbom u biti je tuženik sebi ostavio slobodu određivanja visine naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo. Stoga je sporna ugovorna odredba zaista i prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dakle ista predstavlja nepoštenu odredbu u potrošačkom ugovoru, u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03., te 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13., te 41/14., 110/15. i 14/19., dalje: ZZP).

16. Nadalje, mjerodavnom odredbom čl. 84. ZZP/03. je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. No, u svezi potonjeg, na spornu ugovornu odredbu ne odnosi isključenje testa nepoštenosti. Naime, stajalište je Suda EU, izraženo u recentnoj presudi od 16. srpnja 2020., u spojenim predmetima br. C- 224/19 i C-259/19, upravo u svezi pitanja naplate naknada za obradu kredita (naknade za otvaranje), da čl. 2., čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "glavni predmet ugovora" trebaju shvatiti kao one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju. Nasuprot tome, odredbe koje su sporednog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene istim pojmom, a što je ovdje slučaj, s obzirom da nije sporno kako ugovorna odredba o naknadi za odobrenje kredita ne spada pod ''ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene'' te se na istu ne odnosi isključenje testa nepoštenosti. Nadalje, u predmetu C-224/19 Sud EU tumači čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev provjeriti. Iako je prethodni postupak vezan uz određeni predmet koji se vodi pred nacionalnim sudom, jednom kad Sud EU protumači odredbu europskog prava, takva odluka postaje mjerodavna i obvezna i za ostale nacionalne sudove koji razmatraju jednak problem, odnosno tumačenja su retroaktivna, jer objašnjavaju značenje norme od trenutka kad je ona nastala. Pri tome valja naglasiti da glede pravnih odnosa i sporova koji su proizašli iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, postoji obveza hrvatskih sudova tumačiti nacionalno pravo u duhu prava EU i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu Suda EU), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005. godine.

Bitno je i istaknuti, da se takvim spornim uglavkom u Ugovoru, kojim je visina naknade za odobrenje kredita bila propisana u postotku od iznosa kredita, ništa ne mijenja na stvari i to svakako nije dokaz da su stranke o istoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovarale. Na tuženiku je teret dokaza da se o spornoj odredbi ugovora pojedinačno pregovaralo. Stoga, proizlazi da tuženik nije postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Naime, tužiteljica je nesporno bila u podređenom, slabijem položaju u odnosu na tuženika, kao banku kako glede njegove pregovaračke moći, tako i njegova stupnja znanja. Isto je dovelo do toga da je tužiteljica pristala na odredbe sastavljene unaprijed od strane tuženika bez mogućnosti utjecaja na sadržaj istih odredaba. Tuženik je, dakle, iskoristio svoj položaj ''jače'' ugovorne strane te je ugovorio naplatu naknade za odobrenje kredita, radi čega je postupao potpuno suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja. To tim više što tuženik u sadržaj Ugovora nije unio podatak niti je objasnio tužiteljici kakav je to valjan i ekonomski opravdan razlog zbog kojeg je bilo nužno ugovoriti plaćanje iste naknade i zašto visina naknade izravno ovisi o iznosu odobrenog kredita. Naime, ugovaranje plaćanja naknade za odobrenje kredita, samo za sebe, nije nepošteno te u vrijeme sklapanja Ugovora nije postojao propis koji bi tako nešto zabranjivao. Međutim, u ovom slučaju ista naknada ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Tuženik uopće nije niti pokušao razjasniti tužiteljici zašto joj je naplatio obradu kredita, radi čega tužiteljica nije imala pristup razlozima koji opravdavaju istu naknadu. Također, sadržaj navedene odredbe nepotpun jer ne sadrži strukturu i način izračuna iste naknade niti su isti tužiteljici izloženi ni pojašnjeni. Ujedno, tuženik ne pruža dokaze koji bi ukazali na opravdanost naplate naknade. Dakle, banke su morale određeno popisati što čini troškove obrade kredita, a ne samo isto naplatiti i to u postotnom iznosu, čime su zapravo korisnike dovodile u neravnopravan položaj, naplaćujući veće troškove od korisnika koji podigne veći kredit. U konačnici, sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu tužiteljica se je tuženiku obvezala platiti ugovorne kamate, a troškovi obrade i odobravanja kredita, ako i postoje, nikako ne bi smjeli pasti na teret tužiteljice. Naime, tuženik je financijska institucija i odobravanje kredita je jedna od usluga koju isti pruža te se naplaćuje ugovaranjem kamate. Tuženik je dužan organizirati svoje poslovanje da može pružiti istu uslugu i možebitni troškovi koji mu nastanu u postupku obrade i odobrenja kredita treba podmiriti upravo iz očekivane kamate koju mu tužiteljica plaća (presuda Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-1368/21 od 20. srpnja 2021.)

Naposljetku, glede zahtjeva za plaćanjem zateznih kamata od dana nakon dana isplate/korištenja kredita kada je naplaćena naknada za obradu kredita do isplate, valja reći da tužiteljica osnovano ističe da je tuženik nepošten od samog trenutka naplate, jer je upravo tuženik odgovoran za ugovaranje ništetne odredbe i ta ista odredba je nametnuta potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja i izmjene, i temeljem takve

1 0

nepoštene i ništetne odredbe tuženik je neosnovano naplatio novčane iznose. Dakle, tuženik je bio nepošten stjecatelj, te samom činjenicom istog, zatezna kamata teče od dana nepoštenog stjecanja. Sukladno čl. 1111. ZOO-a, sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe za posljedicu ima ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve ništetne odredbe nije bilo. Stoga, utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom, potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna, s obzirom na presudu Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-1200/21 od 2. lipnja 2021.

17. Svi ostali tuženikovi navodi su posljedično ocijenjeni neosnovanim, imajući na umu da o ovom pitanju postoji i jasno pravno shvaćanje viših sudova.

18. Uzgred rečeno, tuženik nije pridonio odgovarajući dokaz radi utvrđenja istinitosti svojih navoda pa se u ovom slučaju ima primijeniti pravilo o teretu dokazivanja koje obvezuje sud da uzme da nije istinita tvrdnja za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava, u smislu čl. 221.a ZPP-a.

19. Zaključno, kako se o spornoj odredbi nije pregovaralo, to je time ugovorna odredba po kojoj je predviđena naknada za obradu zahtjeva i odobrenje kredita nepoštena, jer korisnik kredita o njoj nije pojedinačno pregovarao, a prouzročila je značajnu ravnotežu u pravima i obvezama na strani tužiteljice, kao potrošača kredita, pa je posljedično i ništetna u smislu mjerodavne odrede čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03.), tako i odluke Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž-2359/17 i Županijskog suda u Vukovaru posl. br. Gž-1837/14 od 5. studenoga 2014.

20. S obzirom na utvrđenje djelomične ništetnosti Ugovora, valjalo je odlučiti kao pod toč. I. izreke presude, dok je kao posljedicu iste, u smislu čl. 323. ZOO-a, valjalo prihvatiti i zahtjev za vraćanje primljenog iznosa 449,49 EUR (s obzirom na fiksni tečaj konverzije) za trošak obrade kredita, to tim više što ista visina i datum plateža iste naknade nije sporna (list 189), kao stečenog bez osnove, temeljem čl. 1111. ZOO-a, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 19. kolovoza 2006., kao dana nakon isplate/korištenja kredita i ujedno naplate iste naknade (list 189) s obzirom da je za utuženi iznos troškova obrade kredita (tzv. ulazna naknada) umanjen iznos kredita prilikom isplate, pa do isplate, sukladno čl. 1115. ZOO-a, odnosno čl. 29. st. 1. u svezi čl. 183. st. 1. ZOO-a, po kamatnoj stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine, br. 153/04.) te nadalje od 1. siječnja 2008. određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, kako je odlučeno pod toč. II. izreke presude.

21. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, odnosno isti su odmjereni s obzirom na vrijednost predmeta spora, zahtjev za naknadu troškova i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23., dalje: OT), imajući na umu vrijednost boda u iznosu 2,00 EUR (Tbr. 54. OT) i pravo odvjetnika obračunati na sve obavljene radnje pripadajući porez na dodanu vrijednost (Tbr. 46. OT).

22. Slijedom navedenog, tužiteljici je valjalo priznati troškove postupka, kao potrebite za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava tužbe (Tbr. 7./1. OT) i podnesaka od 7. srpnja 2025. i 22. srpnja 2025. (Tbr. 8./1. OT) te zastupanja na

1 1

ročištima 3. rujna 2025. i 8. listopada 2025. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 200,00 EUR, dakle ukupno u iznosu 1.000,00 EUR, uvećanog za PDV 25% (250,00 EUR), kao i troška sudske pristojbe za tužbu i za presudu, za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 53,09 EUR. Stoga je tužiteljici valjalo dosuditi parnične troškove u sveukupnom iznosu 1.356,18 EUR sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate, jer se zatezne kamate na parnične troškove mogu stranci odrediti i u parničnom postupku, temeljem primjene čl. 151. st. 3. ZPP-a, kako je odlučeno pod toč. III. izreke presude.

23. Također je i tuženiku valjalo odmjeriti troškove postupka, kao potrebite za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava odgovora na tužbu (Tbr. 8./1. OT) te zastupanja na ročištima 3. rujna 2025. i 8. listopada 2025. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 200,00 EUR, dakle ukupno u iznosu 600,00, uvećanog za PDV 25% (150,00 EUR). Međutim, nije priznat trošak sudske pristojbe za odgovor na tužbu u zahtijevanom iznosu 26,55 EUR, jer obveza plateža istoga nastaje po pravomoćnom završetku postupka i ovisno o uspjehu u sporu. No, ovako odmjereni parnični troškovi u sveukupnom iznosu 750,00 EUR sa zatraženim zateznim kamatama nisu dosuđeni tuženiku, s obzirom na neuspjeh istoga u sporu, odnosno valjalo je odbiti tuženikov zahtjev za naknadom parničnih troškova, kao neosnovan, kako je odlučeno pod toč. IV. izreke presude.

24. Sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine, br. 57/22.) iskazane su novčane vrijednosti, s obzirom na fiksni tečaj konverzije 7,53450 HRK / 1 EUR.

25. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude.

U Zagrebu 20. studenoga 2025.

S u d a c:

Mario Klarić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude je dopuštena žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano, u roku 15 dana od dana objave presude, odnosno od dana dostave ove presude u slučaju neuredne obavijesti o ročištu na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. ZPP-a).

DNA: - opun. tužiteljice, uz rješenje o sudskoj pristojbi za presudu u iznosu 53,09 EUR i

- opun. tuženika.