REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5260/2023-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Mariju Klariću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja: ZB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] (ranije [adresa]), kojeg zastupa opunomoćenica Nikolina Mršić, odvjetnica u Karlovcu, P. R. Vitezovića 8/1, protiv tuženika: Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupaju opunomoćenici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Zagreb, Radoslava Lopašića 6, radi isplate, nakon održane javne glavne rasprave, zaključene 21. listopada 2025. u nazočnosti zamjenice tužiteljeve opunomoćenice te zamjenika tuženikovih opunomoćenika, 20. studenoga 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos 2.437,38 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 25. siječnja 2016. do isplate, po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, nadalje, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu 1.962,50 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 20. studenoga 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

III. Odbija se ostatak tužiteljevog zahtjeva za naknadom parničnih troškova preko dosuđenog iznosa, sa zateznim kamatama, kao neosnovan.

IV. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadom parničnih troškova, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužba je predana ovome sudu e-komunikacijom 6. lipnja 2023. (obavijest o primitku elektroničkog podneska, koja prethodi listu 1), u kojoj se navodi da je tuženik s tužiteljem 2. ožujka 2006. sklopio Ugovor o namjenskom kreditu, broj: 3206183861, sadržajno potvrđenog 3. ožujka 2006. po javnom bilježniku Borisu Godžirovu, pod br. OU-99/06, kojim Ugovorom je tužitelj podignuo kredit u iznosu 23.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita te s promjenjivom kamatnom stopom sukladno Odlukama o kamatnim stopama tuženika. U prethodno navedeni Ugovor o kreditu, tuženik je ugradio odredbu o valutnoj klauzuli u CHF, koja je ugovorena na način da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, što je protivno čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03., 46/07. i 79/07., dalje: ZZP/03.), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (čl. 87. st. 1. ZZP-a). Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012. od 4. srpnja 2013., donijetom u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač, koja je u odnosu na ugovorenu valutu u CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-2221/18 od 3. rujna 2019., presuđeno je da je, među inim bankama, i ovdje tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedilo kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženik, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebitim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada mjerodavnog Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedenim presudama je odlučeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 41/14., 110/15. i 14/19.) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. istog Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a istovjetno je bilo propisano i ranijim Zakonom o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 75/09. i 133/09.) koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe. Također, odredbom čl. 502.c Zakona o parničnom postupku propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa, a u kojem slučaju će sud biti vezan za ista utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, prethodno citirana pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, donesena u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, a kojom je sud proglasio valutnu klauzulu CHF nepoštenom i ništetnom i u odnosu na tuženika, pravno je obvezujuća za sve vrste potrošačkih ugovora pa tako i za predmetni Ugovor o kreditu sklopljen između tužitelja i tuženika. Tužitelj je plaćajući anuitete kredita, a koje su se temeljile na ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli u CHF, preplatio svoju obvezu, slijedom čega tužitelj predmetnom tužbom postavlja zahtjev za vraćanje onog što je tuženik primio na osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, sa zateznim kamatama od dana plaćanja svakog iznosa do isplate, a sve budući su odredbe Ugovora o kreditu, koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF u čl. 1. Ugovora, ništetne. Tužitelj je 25. siječnja 2016. s tuženikom sklopio Sporazum temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju-konverziji kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, kojim Sporazumom je provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, dok je čl. 5. utvrđeno je da tražbina tužitelja prema tuženiku, nakon provedene konverzije iznosi 1.938,01 EUR te je navedeni iznos tužitelju isplaćen kroz umanjenje kasnijih anuiteta kredita. Bez obzira što je tužitelj konvertirao kredit i na ime te konverzije dobio određenu isplatu, njegova tražbina nije u cijelosti isplaćena, slijedom čega tužitelj ovom tužbom, postavlja zahtjev za vraćanje onog što je primljeno na osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, zajedno sa zateznim kamatama od dana plaćanja svakog iznosa pa do isplate, a sve budući su odredbe Ugovora o kreditu, koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF u čl. 1. Ugovora ništetne. Osim toga banka je dužna tužitelju vratiti i iznos razlike u dospjeloj glavnici po početnom tečaju na dan konverzije 30. rujna 2015. i glavnice koju je banka priznala u konverziji, jer je glavnica koja je priznata kao otplaćena, manja od one koja je zaista otplaćena po početnom otplatnom planu, a na štetu tužitelja pa i taj iznos tužitelj zahtijeva u ovom postupku. S ovih osnova tuženik duguje tužiteljici iznos 5.300,00 EUR sa zateznim kamatama od plaćanja svakog iznosa. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže donijeti presudu kojom će se prihvatiti tužbeni zahtjeva za isplatu iznosa 5.300,00 EUR sa zateznim kamatama od dana plateža svakog pojedinog iznosa do isplate, uz naknadu parničnih troškova sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude.

2. Odgovor na tužbu je predan ovome sudu e-komunikacijom 7. veljače 2024. (obavijest o primitku elektroničkog podneska, koja prethodi listu 74), u kojem se navodi da se prije svega ističe da tužiteljeva tražbina nije određeno postavljena, kako to nalaže odredba čl. 186. ZPP-a. Naime, citiranom odredbom propisano je da tužba treba sadržavati određen zahtjev glede glavne stvari i sporednih tražbina. Tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja. Naime, tužitelj ne bi bio aktivno legitimiran zahtijevati sve navodne preplate, koje su vršene po ovom kreditu, iz razloga što uplate nisu vršene samo od strane tužitelja, nego i od strane drugih osoba te bi, stoga, tužitelj mogao samo zahtijevati navodno preplaćene iznose, koje je sam vršio, kada bi uopće zahtjev za isplatu tužitelja bio osnovan, a što se osporava u cijelosti. Iz prometa po partiji kredita razvidno je da su uplate na ime podmirenja ovog kredita, među inim, vršene od strane ĐB i IB. Dodatno se ističe da je ĐB sudionik kreditnog odnosa po predmetnom Ugovoru o kreditu, kao sudužnik, odnosno zajedno s tužiteljem nastupa kao solidarni dužnik te je tuženik sukladno odredbi čl. 43. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22., dalje: ZOO) ovlašten zahtijevati ispunjenje obveza po ugovoru o kreditu od koga hoće sve dok ne bude potpuno namiren. Stoga uplate po predmetnom Ugovoru o kreditu koje je izvršio sudužnik iz kreditnog odnosa jesu uplate izvršene u njegovo ime i za njegov račun, a ne za račun tužitelja (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev- 478/2008 od 16. srpnja 2013., odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-III- 3176/2007). Tuženik ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala predmnijevati pa je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Nadalje, ističe se prigovor zastare iz razloga što je možebitna tužiteljeva tražbina po Ugovoru o kreditu u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući na umu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 126. ZZP-a u svezi odredbe čl. 230. ZOO-a. Ujedno se ističe, da čak i kada bi se imali primijeniti dulji zakonski rokovi zastare (pet godina) da bi za sve tužiteljeve tražbine dospjele prije 6. lipnja 2018. nastupila zastara. Odlučna činjenica koju treba uzeti u obzir u ovom predmetu je da su tužitelj i tuženik 25. siječnja 2016. sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu (dalje: Dodatak) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 102/15., dalje: ZID ZPK/15.). Tim Dodatkom su parnične stranke izmijenile osnovni Ugovor o kreditu na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Dakle, Dodatkom je promijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorna kamatna stopa iz osnovnog Ugovora, čime je tužitelj prihvatio i promjenjivu kamatnu stopu (određeno strukturiranu), a koja kamatna stopa se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog Ugovora. Cilj i osnovno načelo ZID ZPK/15. propisano je odredbom čl. 19.b koja navodi da konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Dakle, Zakonom je bilo točno propisano na koji način se vršila konverzija kredita iz CHF u EUR. Dakle, potpisivanju Dodatka je sukladno zakonskoj obvezi prethodio prihvat izračuna konverzije i to nakon primitka svih zakonom propisanih informacija, omogućavanja provjere istih informacija te potvrde kalkulatora od strane ovlaštenog revizora. Upravo je tužitelj slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom (tako da se ima smatrati eurskim korisnikom kredita od početka), slijedom čega tuženik smatra u cijelosti neosnovanim tužiteljevu tužbu (odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Gos-1/2019, Rev-1014/18, Revd- 2021/2020-6 od 1. lipnja 2022. i pravno shvaćanje sa sjednice od 20. prosinca 2022., odluke Suda Europske unije u predmetima C-567/20, C-81/19 i C-243/20. Slijedom navedenog, stajalište je tuženika da tužitelj nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli te zahtijevati bilo kakva obeštećenja s iste osnove. U svezi tužbenog zahtjeva kojim se zahtijevaju zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi se utvrdile ništetnim pobijane odredbe Ugovora i ocijenilo osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici 5. ožujka 2004., ugovorne strane iz ništetnog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev- 2781/2011 od 16. ožujka 2015.). Tuženik ističe da iznos koji tužitelj zahtijeva ne predstavlja iznos koji je tužitelj tijekom otplate kredita po CHF partiji kredita više platio s osnove povećanja tečaja po predmetnom Ugovoru o kreditu, već je predmetni iznos posljedica sklapanja Dodatka Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija. Sklapanjem Dodatka, a valjanost kojih odredbi Dodatka Ugovora o kreditu tužitelj u ovom postupku ne osporava niti dovodi u pitanje u okviru činjenica iznijetih u tužbi, promijenjeni su iznos i valuta kredita te je tako utvrđen i iznos kredita u valuti EUR. Radi navedenoga, tužitelj nema pravo od tuženika zahtijevati isplatu neodređenog iznosa s osnove razlike u glavnici te tuženik predlaže takav zahtjev odbiti kao neosnovan. Opreza radi tuženik ističe prigovor zastare i za ovu tražbinu. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže odbaciti tužbu, podredno odbiti tužbeni zahtjev, uz naknadu tuženiku parničnih troškova.

3. Podneskom predanim 7. listopada 2025. (list 418 i 419) je tužitelj konačno postavio tužbeni zahtjev, kao u izreci presude, uskladivši ga s financijskim vještačenjem, zahtijevajući isplatu iznosa 2.437,38 EUR sa zateznim kamatama od 25. siječnja 2016., uz naknadu tužitelju parničnih troškova sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude.

4. Tijekom postupka izvedeni su dokazi i to uvidom u Ugovor o namjenskom kreditu, broj: 3206183861, kreditna partija: 7103021140, od 2. ožujka 2006., s prilogom, uz javnobilježničku potvrdu sadržaja istoga od 3. ožujka 2006. (list 7-15), podatke o poslodavcu i obračunske listove za tužitelja (list 16-19), tuženikov dopis- obavijest, od 12. studenoga 2025., uz informativni sažetak izračuna konverzije i pregled otvorenih stavki po kreditu, obavijest o prihvatu izračuna konverzije, pregled promjena kamatnih stopa po kreditu, obavijest o izračunu efekata konverzije, obrazac Dodatka Ugovora o kreditu, izračun konverzije, tuženikovu obavijest o otplati kredita, od 17. listopada 2019., potvrdu o obavljenim transakcijama (list 20-30 te 33-71), Sporazum temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015), konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, od 25. siječnja 2016. (list 31 i 32), pregled prometa po kreditu (list 132-143) i izvješće od KPMG od 14. studenoga 2015. (list 218-220) te je izveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću, koji je 16. srpnja 2025. predao pisani nalaz i mišljenje (list 383-394) te je izveden dokaz saslušanjem svjedokinje IB i tužitelja ZB osobno kao stranke, svi na ročištu 17. rujna 2024. (list 374-376).

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev za isplatu, kao povrat stečenog bez osnove, kao posljedice djelomične ništetnosti ugovora o kreditu, odnosno uglavaka glede valutne klauzule u CHF, kao zahtjev za isplatu, kao povrat stečenog bez osnove, zbog manje obračunatog iznosa glavnice prilikom konverzije, kao i isplatu zateznih kamata na preplaćene iznose uglavničene do 25. siječnja 2016., kada je sklopljen dodatak ugovoru radi konverzije u EUR.

Nije sporno da su tuženik i tužitelj u Našicama 2. ožujka 2006. sklopili Ugovor o namjenskom kreditu, broj: 3206183861, kreditna partija: 7103021140, kao i 25. siječnja 2016. Sporazum temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015), konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR. Sporna je ništetnost navedenih uglavaka Ugovora o kreditu te posljedično pravo na isplatu razlike u visini preplaćenih anuiteta po osnovi promjene tečaja CHF za HRK, kao i po osnovi manje obračunatog iznosa glavnice u konverziji, kao i uglavničenih zateznih kamata na pozitivne tečajne razlike do 25. siječnja 2016., kada je sklopljen dodatak Ugovoru-konverzija u EUR, kao pravo na povrat stečenog bez osnove, dakle sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva te je istaknut prigovor zastare i prigovor nedostatka aktivne legitimacije.

7. Uvidom u Ugovor o namjenskom kreditu, broj: 3206183861, kreditna partija: 7103021140, od 2. ožujka 2006., s prilogom, uz javnobilježničku potvrdu sadržaja istoga od 3. ožujka 2006. (list 7-15), je utvrđeno da je isti sklopljen u Našicama između ovdje tuženika, kao kreditora i ovdje tužitelja, kao korisnika kredita te ĐB, kao sudužnika i založnog dužnika, u svezi kredita u iznosu 23.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita te se korisnik kredita obvezuje navedeni iznos kredita vratiti, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen istim Ugovorom (čl. 1.); glede kamata i naknada je ugovoreno da je korisnik kredita dužan kreditoru platiti u anuitetima navedeni iznos kredita i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po istom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., Zagreb, koja na dan sklapanja istog Ugovora iznosi 4,50% godišnje, interkalarnu kamatu po stopi jednakoj stopi redovne kamate, sve u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja; Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora (čl. 2.); glede roka otplate kredita ugovoren je rok otplate kredita od 10 godina te tražbina kreditora po istom Ugovoru dospijeva najkasnije 2. ožujka 2017. te na iznos kredita koji je stavljen u otplatu obračunava se redovna kamata, a redovna kamata se obračunava za cijelo vrijeme postojanja tražbine po istom Ugovoru, od dana stavljanja kredita u otplatu (čl. 3.); ugovorena je namjena kredita za uređenje (adaptaciju) stana (čl. 6.) i glede otplate kredita ugovoreno je da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u iznosu 237,37 CHF, u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke koji je vrijedio za CHF na dan plaćanja za CHF, te iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope koja je vrijedila na dan sklapanja istog Ugovora; Za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora, korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog st., te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete te o izmijenjenom iznosu anuiteta kreditor će obavijestiti korisnika kredita u skladu s Općim uvjetima poslovanja kreditora; Anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno mjesečno, prvog dana u mjesecu, a počev od dana dospijeća prvog anuiteta; Kredit se stavlja u otplatu prvog dana u idućem mjesecu nakon iskorištenja kredita, ili računajući od isteka roka iz čl. 4. istog Ugovora, ili računajući od davanja izjave korisnika kredita da odustaje od daljnjeg korištenja kredita ili računajući od isteka posebno produljenog ugovorenog roka korištenja i prvi anuitet otplate kredita dospijeva na naplatu prvog dana u idućem mjesecu od onoga mjeseca u kojem je kredit stavljen u otplatu (ako je ugovoren kredit bez počeka), ili od onoga mjeseca u kojem je istekao poček otplate kredita (ako je ugovoren kredit s počekom) (čl. 7.).

Naposljetku, Sporazum temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015), konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, od 25. siječnja 2016. (list 31 i 32), je sklopljen temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15. i 102/15.) odnosno Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 102/15.), kojim je isti Zakon dopunjen glavom IV.a Konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, dakle poglavito temeljem dopunjenih čl. 19.a-19.l i pisanog prihvata izračuna konverzije od strane korisnika kredita, kojim su ugovoreni uvjeti za provedbu konverzije kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR.

8. Iz iskaza svjedokinje IB, saslušane na ročištu 17. rujna 2024. (list 374-376), proizlazi da je njezin suprug ĐB jedno izvjesno vrijeme otplaćivao mjesečne anuitete predmetnog kredita u korist ovdje tužitelja. Naime, tužitelj je znao zbog terenskog rada dulje izbivati od doma pa je s toga tužitelj davao svom ocu ĐB novac s kojim novcem je ĐB otplaćivao mjesečne anuitete kredita. Na pojedinim uplatama mjesečnih anuiteta predmetnog kredita su naznačeni kao platitelji: IB i ĐB, s obzirom da ih službenica banke, ovdje tuženika, tražila osobnu iskaznicu, kako bi upisala tko je platitelj pojedinih mjesečnih anuiteta.

9. Na temelju iskaza tužitelja, saslušanog osobno kao stranke na ročištu 17. rujna 2024. (list 374-376), koji se u cijelosti prihvaća kao životno logičan i neposredno uvjerljiv, jer o odlučnim činjenicama ima neposredna saznanja, a koja je iskazom u cijelosti ostala kod navoda iz tužbe te svih tužiteljevih navoda istaknutih tijekom postupka, te je iste navode dopunio i pojasnio, utvrđeno je da je tužitelj tijekom 2006. godine podigao predmetni stambeni kredit, vezan uz CHF, uz promjenjivu kamatnu stopu. Svrha predmetnog kredita je bila uređenje (adaptacija) stana u [adresa]-B/3. Vlasnik predmetnog stana je bio ĐB, tužiteljev otac. Predmetni stan je isključivo korišten za stanovanje tužitelja i njegove obitelji, dakle nije korišten u komercijalne svrhe. U vrijeme sklapanja Ugovora tužitelj nije bio vlasnik obrta niti je obavljao poslovnu ni inu trgovačku registriranu djelatnost, već je ostvario prihode od nesamostalnog rada (primao plaću). Tužitelj je isključivo svojim novcem podmirio sve iznose mjesečnog anuiteta, s time da ponekad, kada je bio na terenu, kao interventni vatrogasac, poglavito na obali, tužiteljevi roditelji su umjesto tužitelja uplatili pojedini mjesečni anuitet, dok bi tužitelj podmirio svojim roditeljima isti trošak. Tužitelj je izabrao predmetni kredit kod tužitelja i to u vrijeme kada su se na tržištu pojavili slični krediti vezani uz valutu CHF, a koji su imali najmanju kamatnu stopu te su bili najpovoljniji krediti. Tužitelj, s obzirom na svoju kreditnu sposobnost ne bi mogao podići traženi iznos kredita da je izabrao kredit vezan uz EUR. Tuženik je u ponudi, osim kredita vezanih uz CHF, imao i kredite vezane uz EUR. Tijekom informiranja, razgovora i sklapanja Ugovora, isto kao i kod Dodatka Ugovoru, tužitelj nije imao mogućnost pregovarati odnosno utjecati niti izmijeniti bilo koju ugovornu odredbu, niti je htio pregovarati u svezi ugovornih odredbi. To stoga što mu bilo samo bitno ostvariti stambeni kredit, radi uređenja stana. Osim toga, tužitelj je prihvatio konverziju predmetnog kredita u EUR iz razloga što su mu kod tuženika rekli da će mu se smanjiti iznos mjesečnog anuiteta, a što mi je bilo prihvatljivo. Osim toga, tužitelj nije stručnjak iz bankarskog poslovanja, to tim više što mu je predmetni kredit i ujedno prvi kredit, dakle nije imao ranijih iskustava u istome. Tužitelj se ne sjeća je li ga tuženik informirao o ugovornim odredbama i posljedicama istih, već je samo napomenuo da je tuženik pripremio gotov nacrt Ugovora i rekao ''tu je sve, pripremljeno, gotov je ugovor''. Tužitelj nije pročitao Ugovor prije nego ga je potpisao odnosno sklopio, odnosno tužitelj se je samo usredotočio na njemu važne uglavke i to glede iznosa kredita, iznosa mjesečnog anuiteta, kamatne stope i roka otplate, a koje ugovorne odredbe su tužitelju bile prihvatljive. Početni iznos mjesečnog anuiteta je bio 1.300,00-1.400,00 HRK koji se tijekom otplatnog razdoblja povećavao. Predmetni kredit je konvertiran u EUR sukladno zakonskom određenju, dok je isti kredit otplatio tužitelj, misli, tijekom 2016. godine. Tijekom informiranja, razgovora i sklapanja Ugovora nitko od tuženika nije upozorio tužitelja na rizik dizanja kredita uz valutu CHF niti je dana poredba istog kod kredita vezanog uz neku drugu stranu valutu npr. EUR i sl., niti je bilo govora o ''valuta utočišta'', niti o tome uz koju stranu valutu HNB veže odnosno štiti tečaj HRK. U to vrijeme tužitelju nije bilo poznato značenje pojma valutna klauzula, već mu je samo bilo bitno koliko iznosi mjesečni anuitet.

10. Na temelju pisanog nalaza i mišljenja financijskog vještaka Darka Prpića, predanog 16. srpnja 2025. (list 383-394), utvrđeno je da isti vještak, u skladu s utvrđenjima i izračunima iz nalaza, a na temelju postavljene zadaće, mišljenja:

- Ukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 27.032,76 HRK, odnosno po fiksnom tečaju EUR (1 EUR = 7,53450 HRK) iznosi 3.587,92 EUR, za anuitete koje je nalazom utvrđen više plaćen iznos, dok su pojedini mjesečni iznosi razlika iskazani u Tabeli 1 zaključka-mišljenja (list 389 i 390);

- Ukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi -1.230,57 HRK, odnosno po fiksnom tečaju EUR (1 EUR = 7,53450 HRK) iznosi -163,34 EUR, za anuitete koje je nalazom utvrđen manje plaćen iznos, dok su pojedini mjesečni iznosi razlika iskazani u Tabeli 2 zaključka-mišljenja (list 390 i 391).

- Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju je čl. 19.c propisan način izračuna konverzije kredita.

Prilikom izrade simuliranog otplatnog plana u EUR za određivanje iznosa početne glavnice u EUR uzeta je početno odobrena glavnica kredita u CHF po primijenjenom tečaju na dan isplate kredita za CHF čime je dobiven iznos kunske protuvrijednosti početno odobrene glavnice kredita, na tako dobiven iznos kunske protuvrijednosti početno odobrene glavnice kredita primijenjen je EUR tečaj iste vrste koji je vrijedio na dan isplate kredita te je tako dobivena početno odobrena glavnica kredita u EUR.

Primijenjene kamatne stope u simuliranom otplatnom planu kredita u EUR načelno su više od primijenjenih kamatnih stopa po obračunu banke za kredit u CHF (list 65-71). Konverzijom kredita iz valutne klauzule u CHF u valutnu klauzulu u EUR su u izračun konverzije uzete sve uplate tužitelja. Iznos preplate koju tužitelj zahtijeva u ovom postupku također polazi od tih istih stvarnih uplata tužitelja za podmirenje obveze za anuitete u CHF.

Prema obavijest o izračunu učinaka konverzije (list 30) preplata utvrđena konverzijom iznosi 2.196,88 EUR.

Prema Sporazumu temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR (list 31 i 32) iznos utvrđen kao preplata prelazi zbroj anuiteta po kreditu u EUR te se tom preplatom podmiruje kredit u EUR u cijelosti.

- Izračun zateznih kamata na više plaćene razlike anuiteta s osnove promjene tečaja obračunate do dana sklapanja sporazuma 25. siječnja 2016.:

Ukupno zatezne kamate iznose 1.046,34 EUR, dok su pojedini mjesečni iznosi iskazani u Tabeli 3 zaključka-mišljenja (list 392 i 393)

- Rekapitulacija tužiteljeve tražbine umanjena za preplatu iz konverzije:

Za vještaka način na koji će se preplata priznata tužitelju prilikom provođenja konverzije uzeti u obzir, odnosno hoće li se preplata utvrđena konverzijom oduzimati od zateznih kamata obračunatih na razlike anuiteta zbog promjene tečaja ili samih razlika anuiteta zbog promjene tečaja, te hoće li se uzimati u obzir i manje plaćene razlike s osnove promjene tečaja ili ne, predstavlja pravno pitanje.

Zatezne kamate obračunate na više plaćene razlike anuiteta s osnove promjene tečaja obračunate do 25. siječnja 2016. iznose 1.046,34 EUR.

Više plaćene razlike u anuitetima s osnove promjene tečaja iznose 3.587,92 EUR.

Preplata utvrđena konverzijom iznosi 2.196,88 EUR.

Ukupno: predstavlja zbroj više plaćenih razlika anuiteta s osnove promjene tečaja i zateznih kamata umanjena za preplatu i iznosi 2.437,38 EUR.

Manje plaćene razlike anuiteta s osnove promjene tečaja iznose 163,34 EUR. Sveukupno: predstavlja iznos Ukupno i umanjen za manje plaćene razlike anuiteta s osnove promjene tečaja i iznosi 2.274,04 EUR.

11. Navedeni pisani nalaz i mišljenje financijskog vještaka, je prihvaćen u cijelosti, ocijenivši isti sveobuhvatnim, uvjerljivim, nepristranim, objektivnim i stručnim, temeljenim na mjerodavnim ispravama, te dugogodišnjem vještačkom iskustvu u brojnim sudskim postupcima, to tim više što na isti stranke nisu imale primjedbe u odnosu na matematički izračun, niti se je ukazala osnovana sumnja u pravilnost danog mišljenja niti bilo kakvi drugi nedostaci glede istog.

12. Daljnji dokazi nisu izvedeni, poglavito predloženi po tuženiku, jer isti tuženikovi dokazni prijedlozi nisu potrebiti, s obzirom da potonje ne može biti od utjecaja na odlučivanje u ovoj pravnoj stvari s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev. Stoga, nisu niti posebno cijenjeni ostali dokazi, odnosno sudska praksa na koje se poziva tuženik u prilog svojih tvrdnji. Naime, rješenjem s pripremnog ročišta 25. travnja 2024. (list 302 i 303) određeno je koji će se dokazi izvoditi kao mjerodavni za utvrđenje odlučnih činjenica (toč. I.), dok ostali dokazi nisu izvedeni, jer nisu potrebiti. Naime, dokazi po tuženiku su predloženi radi utvrđenja činjenica koje nisu od odlučnog utjecaja u ovoj pravnoj stvari, budući da su isti na općenitoj razini dokazivanja, dok je izvedenim drugim dokazima predmet dovoljno raspravljen i utvrđene su sve odlučne činjenice mjerodavne za donošenje odluke u ovom predmetu. Osim toga sud, stranke i drugi sudionici moraju nastojati postupak provesti bez odugovlačenja, u razumnom roku i sa što manje troškova te je sud dužan onemogućiti svaku zlouporabu prava u postupku, u smislu čl. 10. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP).

13. Poglavito pri tome imajući na umu recentnu sudsku praksu, prije svega na koju se poziva tužitelj, dakle presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i odnosne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015., Rev-221/18 od 3. rujna 2019. i Rev-18/18 od 26. svibnja 2020., kao i mjerodavne odluke Europskog suda za ljudska prava i Suda Europske unije (u predmetima C-26/13 presuda od 30. travnja 2014., C-51/17 presuda od 20. rujna 2018. i C-118/17 presuda od 14. ožujka 2019.). Naime, na okolnosti istaknute po tuženiku već postoje pravna utvrđenja iz presuda kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbi za zaštitu kolektivni interesa i prava (čl. 502.a st. 1. ZPP-a), dok se ovdje radi o posebnoj parnici-pojedinačnom restitucijskom zahtjevu u kojem se je tužitelj pozvao na ista pravna utvrđenja pa je stoga ovaj sud vezan za ista utvrđenja (čl. 502.c ZPP-a).

Dakle, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF nije potrebito ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, sukladno pravnom shvaćanju izraženom u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-3142/18-2 od 19. ožujka 2019. Stoga, suprotno tuženikovim tvrdnjama, tužitelj nije dužan dokazivati točnost svojih navoda za postizanje uspjeha tužitelja u parnici kako bi sud utvrdio ništetnost predmetnih odredaba, već naprotiv, tužitelj ima pravo pozivati se na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u okviru kolektivnog spora.

Ujedno, tužitelj se osnovano poziva na navedene odluke i pravna shvaćanja viših sudova povodom kolektivne tužbe, jer se iste odnose na stambene kredite, što je i ovdje slučaj, dok isto nije od odlučnog utjecaja, već je bitno da se radi o potrošačkom kreditiranju (za fizičke osobe), a što je ovdje slučaj.

14. Naime, odredbom čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13.) je izričito navedeno da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Međutim, glede tužiteljevog položaja potrošača, valja istaknuti recentnu odluku Suda Europske unije br. C-198/20 od 10. lipnja 2021., kojom je presuđeno da se zaštita predviđena Direktivom Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u ugovorima sklopljenim s potrošačima primjenjuje na sve potrošače, a ne samo na one koji se mogu smatrati ''prosječnim potrošačima, normalno informiranim i razumno pažljivim i informiranim''. Naime, tužitelj je položaj potrošača dokazao priloženim Ugovorom o kreditu, kao i danim iskazom, iz kojeg proizlazi da je tužitelj, kao fizička osoba, podigao namjenski stambeni kredit, radi uređenja stana, dakle novac koji je utrošio iskoristio je za vlastite, privatne svrhe, odnosno za životne potrebe tužitelja-stanovanje tužitelja i njegove obitelji, a to nije poslovanje niti poduzetništvo tužitelja, dakle tužitelj je potrošač. Ukoliko tuženik ima drukčija saznanja (npr. da tužitelj nije potrošač, već trgovac), dužan je isto i dokazati, s obzirom na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-18/18-2 od 26. svibnja 2020.

15. Dovodeći u svezu tužiteljev iskaz, koji se u cijelosti prihvaća kao životno logičan i neposredno uvjerljiv i svjedokinje IB koji se također u cijelosti prihvaća, s ostalim (pisanim) dokazima, utvrđeno je da se ovdje radilo o ugovoru koji je prednik tuženik na isti način plasirao na tržištu svim korisnicima kredita, te da tužitelj nije niti pokušao utjecati na sadržaj Ugovora o kreditu, poglavito glede spornih uglavaka, jer se radilo o ugovoru koje je ponudio tuženik pa stoga tužitelj nije mogao ništa mijenjati niti utjecati jer je vrijedilo pravilo "uzmi ili ostavi". Dakle, ugovorne odredbe u Ugovoru o kreditu koje su predmet ovog spora, kojima se glavnica kredita veže za valutu CHF, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, dovode do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača već zbog činjenice da potrošači nisu mogli pregovarati o sadržaju ugovornih odredaba budućeg ugovora na sklapanje kojeg su ih banke navodile svojim reklamama. Naime, ovdje se štiti pravo potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog standardnog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obaviještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku. Zaključno, proizlazi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed priređenom standardnom obrascu, o kojima ugovorne strane nisu pregovarale, pa tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na njegov sadržaj, dok je istom pravnom poslu tužitelj pristupio s potpunim povjerenjem u tuženika, kao poslovnu banku. Stoga, proizlazi da je tužitelj s tuženikom pregovarao isključivo o sklapanju ponuđenog ugovora u skladu s njegovom kreditnom sposobnošću, koja je ovisila o visini anuiteta, pri čemu je anuitet ovisio o glavnici i ugovorenoj kamati, koja je bila najniža za švicarske franke. Dakle, tužitelj nije mogao mijenjati ugovorne odredbe, već samo ukoliko iste ne prihvaća odustati od sklapanja predloženog ugovora. Tuženik je tužitelju preporučao i predstavio kredit u švicarskim francima kao najpovoljniji kredit jer su najniže kamate, te za tužitelja najpovoljnije.

Slijedom navedenog, tuženik nije dokazao da je prilikom sklapanja Ugovora s tužiteljem pregovarao o spornim odredbama, pa da se stoga iste ne bi mogle smatrati nepoštenim. Naime, proizlazi da je tuženik propustio razjasniti tužitelju odredbu glede valute obveze, te valutnim rizicima, te da isto tuženik nije počinio u dobroj vjeri, odnosno nije dokazano da je tuženik informirao tužitelja kao potrošača u predugovornom stadiju sklapanja Ugovora o kreditu o rizicima promjene tečaja švicarskog franka.

Ujedno, ukoliko je ugovor o kreditu ispunjen, a što je ovdje slučaj, isti nije postao valjan ugovor, on je i dalje ništetan u spornim odredbama, a takvi ugovori ne proizvode pravne učinke i s njima se postupa kao da nisu sklopljeni, te stoga tužitelju pripada pravo na vraćanje stečenog bez osnove.

16. Nadalje, neosnovan je prigovor nedostatka aktivne legitimacije, jer je netko treći otplaćivao obveze po predmetnom kreditu. To stoga što tuženik nije odbio primitak novčanih sredstava od trećih osoba, a za svrhu otplate predmetnog kredita, već ih je knjižio kako to proizlazi iz prometa po kreditu, pa stoga tuženik sada ne može s uspjehom isticati isti prigovor, već je isto je možebitno stvar međusobnog rješavanja odnosa, kao regresnog zahtjeva između treće osobe, kao platitelja i tužitelja, kao stvarnog dužnika, odnosno korisnika kredita. To tim više što iz iskaza svjedokinje IB proizlazi da je zajedno sa suprugom ĐB izvjesno obavljala uplate anuiteta predmetnog kredita u korist tužitelja, dok je isti bio odsutan zbog poslovnih obveza, dok im je tužitelj naknadio iste iznose.

17. Neosnovan je prigovor zastare. Naime Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi i rješenju posl. br. Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. zauzeo stajalište kako je zastarni rok od 5 godina u kojem potrošači mogu ostvariti svoju pojedinačnu zaštitu prava u ovim posebnim parnicama teče od 14. lipnja 2014., jer je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donesena 13. lipnja 2014., kao i da su pri tome isti ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe. Dakle, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara pojedinačnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu iste tužbe, poglavito presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., dakle od 15. lipnja 2018. S obzirom da je predmetna tužba podnesena 6. lipnja 2023. (obavijest o primitku elektroničkog podneska, koja prethodi listu 1), očito je da ista tražbina nije pala u zastaru.

18. Naime, mjerodavnom odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03., dalje: ZZP/03.), isto kao kasnijom odredbom čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13., dalje: ZZP/07.) je propisano da ugovorna odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom.

19. Glede zakonske konverzije kredita iz CHF u EUR, ističe se da unatoč konverziji koja može biti valjana, potrošač potpisom dodatka ugovoru o kreditu kojima je ista provedena, zadržava pravo na punu restituciju koju mu jamče propisi koji uređuju zaštitu potrošača, te to pravo ne može biti ukinuto nikakvim pristankom potrošača, bilo dobrovoljnim, bilo prisilnim. Ovo stoga što namjera i cilj ZID ZPK iz 2015. g. nije bila uklanjanje posljedica ništetnih odredaba i obeštećenje potrošača, već samo njihovo izjednačavanje s EUR dužnicima putem simulacije otplate. Stoga, u slučaju konverzije nema govora ni o kakvoj novoj pravnoj osnovi uslijed koje bi kreditorima pripalo pravo zadržati nepripadno stečene koristi od ništetnih odredaba. Naime, obnova (novacija) je institut obveznog prava koji podrazumijeva, prije svega, da je u ugovornom odnosu došlo do promjene pravne osnove ugovora ili da je došlo do promjene glavne činidbe. Dakle, ukoliko su pravna osnova (ugovor o kreditu) i glavna činidba (novčana činidba) i nadalje dodacima nepromijenjeni, tada nema govora ni o kakvoj obnovi (novaciji), odnosno nastanku nove pravne osnove koja bi opravdavala zadržavanje nepripadno stečenih koristi. Drugim riječima, radi se o istom ugovornom odnosu i istoj pravnoj osnovi nepoštenog i ništetnog stjecanja tuženika za razdoblje do konverzije, samo s naknadno izmijenjenim valorimetrom po kojem se obračunava kunska protuvrijednost mjesečnog anuiteta. Promjena valorimetra predstavlja izmjenu načina ispunjenja postojeće obveze, na način da je plaćanje mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti vezano za EUR, umjesto za dotadašnji CHF, dok se i nadalje radi o novčanoj činidbi kao i u ranijem slučaju kada su potrošači plaćali anuitete u kunskoj protuvrijednosti prema CHF, slijedom čega se takva izmjena ne smatra obnovom, sukladno odredbi čl. 145. st. 2. ZOO-a. Na navode o provedenoj konverziji i njezinoj zakonitosti i ustavnosti, unatoč tome, tužitelj zadržava pravo na punu restituciju pa stoga ovdje ne dolazi do isključivanju mogućnosti tužitelja za istom, poglavito pozivom na presudu Suda EU C-118/17.

20. Stoga, tuženik izvlači pogrješne zaključke iz rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske u tzv. Oglednom postupku posl. br. Gos-1/19 od 4. ožujka 2020., kojim je odlučeno kako sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje: ZID ZPK) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Naime, i u navedenom Oglednom postupku Vrhovni sud Republike Hrvatske iznio je pravno shvaćanje kako tužitelj ima pravni interes za podnošenje kondemnatornog zahtjeva i u slučaju kada je konverzija provedena u skladu sa Zakonom. Navedeno je shvaćanje u skladu s presudom Suda Europske unije br. C-118/17 od 14. ožujka 2019. i njegovim tumačenjem Direktive 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima kojima daje apsolutnu zaštitu i punu restituciju potrošačima, odnosno povrat koristi koju je pružatelj usluge stekao uslijed nepoštenih ugovornih odredbi.

21. Ujedno, suprotno tuženikovim tvrdnjama, tužitelj unatoč sklopljenom Sporazumu o konverziji, tj. dodatku Ugovoru o kreditu, od 25. siječnja 2016., ima i nadalje pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, sukladno pravnom shvaćanju izraženom u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2868/18-2 od 12. veljače 2019.

22. Stoga je u pravu tužitelj kada, pozivom na recentnu sudsku praksu, ističe da ništetnost odredbi utvrđena u kolektivnom sporu predstavlja i ništetnost odredbi ugovora u pojedinačnom postupku, kao i da konverzija ne poništava pravne učinke osnovnog ugovora koji je bio na snazi do dana konverzije.

23. S obzirom na utvrđenja iz ovako izvedenih dokaza i pravna utvrđenja presuda proizašlih iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača, odnosno pozivajući se na odluke i pravna shvaćanja viših sudova povodom kolektivne tužbe, proizlaze ništetnim ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF. Naime, ništetna je i ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF, jer je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebitim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada mjerodavnog ZZP/03., dok tuženik suprotno nije dokazao, pa stoga sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO) proizlazi ništetnosti spornih uglavka predmetnog Ugovora o kreditu i kao posljedica iste ništetnosti zahtjev za isplatu s osnove ''preplaćenih anuiteta''. Zbog izloženog, proizlazi nevaljanost odredbe Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF, temeljem čl. 322. i 324. ZOO-a.

24. Na temelju financijskog vještačenja je utvrđena visina tužiteljeve tražbine, odnosno preplata, kao razlike, i to zbog valutne klauzule u CHF u ukupnom iznosu 3.587,92 EUR, te zateznih kamata na potonje razlike obračunate do 25. siječnja 2016. u ukupnom iznosu 1.046,34 EUR, odnosno ukupno u iznosu 4.634,26 EUR, umanjena za preplatu utvrđenu konverzijom u iznosu 2.196,88 EUR, dakle kao učinaka konverzije, odnosno ostaje razlika u iznosu 2.437,38 EUR.

25. Naprotiv, ovako utvrđene tzv. pozitivne tečajne razlike ne mogu se umanjiti za tzv. negativne tečajne razlike, odnosno kada je tečaj CHF bio niži od tečaj CHF na dan isplate kredita, s obzirom da glede tuženikove tražbine zbog tzv. negativnih razlika ne postoji niti zakonska osnova za nastanak obveze za namirenje novčane tražbine (ZOO predviđa: pravni posao, naknada štete, stjecanje bez osnove, poslovodstvo bez naloga, javno obećanje nagrade i izdavanje vrijednosnog papira). No, u ovom slučaju potrošačkog kreditiranja, to tim više s obzirom na pravnu prirodu pravnog posla, nikakva imovina tuženika, kao kreditora, nije prešla u imovinu tužitelja, kao korisnika kredita, i to zbog valutne klauzule (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja), kao niti zbog promjene kamatne stope (kada je tužitelju kamatna stopa snižena ispod početno ugovorene kamatne stope).

26. Uzgred rečeno, tuženik nije pridonio odgovarajući dokaz radi utvrđenja istinitosti svojih navoda pa se u ovom slučaju ima primijeniti pravilo o teretu dokazivanja koje obvezuje sud da uzme da nije istinita tvrdnja za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava, u smislu čl. 221.a ZPP-a.

27. S obzirom da u ovom slučaj proizlazi djelomična ništetnost Ugovora, kao posljedicu iste u smislu čl. 323. ZOO-a, valjalo je prihvatiti i zahtjev za vraćanje primljenih iznosa, kako je to gore navedeno, jer je s istim financijskim vještačenjem tužitelj uskladio i konačno postavio tužbeni zahtjev i to podneskom predanim 7. listopada 2025. (list 418 i 419), kao stečenog bez osnove, temeljem čl. 1111. ZOO-a, s time da tužitelju na isti iznos 2.437,38 EUR pripadaju i zatezne kamate tekuće od 25. siječnja 2016., kada je sklopljen sporazum o konverziji, odnosno kako to tužitelj zahtijeva, sukladno čl. 1115. ZOO-a, odnosno čl. 29. st. 1. u svezi čl. 183. st. 1. ZOO- a, po kamatnoj stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, kako je odlučeno pod toč. I. izreke presude.

28. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, odnosno isti su odmjereni s obzirom na vrijednost predmeta spora, zahtjev za naknadu troškova i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, br. 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22. te 138/23., dalje: OT), imajući na umu vrijednost boda u iznosu 2,00 EUR (Tbr. 54. OT) i pravo odvjetnika obračunati na sve obavljene radnje pripadajući porez na dodanu vrijednost (Tbr. 46. OT).

29. Slijedom navedenog, tužitelju je valjalo priznati troškove postupka, kao potrebite za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava tužbe (Tbr. 7./1. OT) i podnesaka od 5. ožujka 2024. i 7. listopada 2025. (Tbr. 8./1. OT) te zastupanja na ročištima 25. travnja 2024., 17. rujna 2024. i 21. listopada 2025. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 200,00 EUR, te zastupanja na ročištu 20. veljače 2024. u iznosu 50,00 EUR umjesto zahtijevanog iznosa 200,00 EUR (Tbr. 9./5. OT), dakle ukupno u iznosu 1.250,00 EUR, uvećanog za PDV 25% (312,50 EUR). Ujedno je tužitelju u cijelosti valjalo priznati trošak financijskog vještačenja u zahtijevanom iznosu 400,00 EUR. Stoga je tužitelju valjalo dosuditi parnične troškove u sveukupnom iznosu 1.962,50 EUR sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate, jer se zatezne kamate na parnične troškove mogu stranci odrediti i u parničnom postupku, temeljem primjene čl. 151. st. 3. ZPP-a, kako je odlučeno pod toč. II. izreke presude, dok je ostatak tužiteljevog zahtjeva za naknadom parničnih troškova preko dosuđenog iznosa, sa zateznim kamatama, valjalo odbiti kao neosnovan (toč. III. izreke presude).

30. Također je i tuženiku valjalo odmjeriti troškove postupka, kao potrebite za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava odgovora na tužbu i podnesaka od 22. svibnja 2024., 2. rujna 2025. i 20. listopada 2025. (Tbr. 8./1. OT) te zastupanja na ročištima 25. travnja 2024., 17. rujna 2024. i 21. listopada 2025. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 200,00 EUR, te zastupanja na ročištu 20. veljače 2024. u iznosu 50,00 EUR umjesto zahtijevanog iznosa 200,00 EUR (Tbr. 9./5. OT), dakle ukupno u iznosu 1.450,00 EUR, uvećanog za PDV 25% (362,50 EUR). No, ovako odmjereni parnični troškovi u sveukupnom iznosu 1.812,50 EUR sa zatraženim zateznim kamatama nisu dosuđeni tuženiku, s obzirom na neuspjeh istoga u sporu, odnosno valjalo je odbiti tuženikov zahtjev za naknadom parničnih troškova, kao neosnovan, kako je odlučeno pod toč. IV. izreke presude.

31. Sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine, br. 57/22.) iskazane su novčane vrijednosti, s obzirom na fiksni tečaj konverzije 7,53450 HRK / 1 EUR.

32. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude.

U Zagrebu 20. studenoga 2025.

S u d a c:

Mario Klarić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude je dopuštena žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda pisano, u roku 15 dana od dana objave presude, odnosno od dana dostave ove presude u slučaju neuredne obavijesti o ročištu na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. ZPP-a).

DNA: - opun. tužitelja i

- opun. tuženika.