REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3886/2023-23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Mariju Klariću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja: PK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju opunomoćenici Ivan Adžić i Vinko Adžić, odvjetnici u Zagrebu, Držićeva 6 B, protiv tuženika: Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, kojeg zastupa opunomoćenik Ivo Šućur, odvjetnik u Zagrebu, Ribnjak 40, radi isplate, nakon održane javne glavne rasprave, zaključene 21. listopada 2025. u nazočnosti tužiteljevog opunomoćenika i zamjenika zamjenika tužiteljevog opunomoćenika, 20. studenoga 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju isplatiti iznos 16.667,06 EUR, na ime preplate po kreditu u odnosu na valutnu klauzulu u CHF, razliku nedospjele glavnice u konverziji i utvrđen manjak, sa zateznim kamatama i to na iznos:

- 6.101,49 EUR od 1. listopada 2015. do isplate,

- 7.187,39 EUR od 1. listopada 2015. do isplate i

- 848,99 EUR od 1. listopada 2015. do isplate,

po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, nadalje, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu 5.400,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 20. studenoga 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

III. Odbija se ostatak tužiteljevog zahtjeva za naknadom parničnih troškova preko dosuđenog iznosa, sa zateznim kamatama, kao neosnovan.

IV. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadom parničnih troškova, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužba je predana ovome sudu e-komunikacijom 22. svibnja 2023. (obavijest o primitku elektroničkog podneska, koja prethodi listu 1), u kojoj se navodi da je tuženikov prednik, kao kreditor i tužitelj, kao korisnik kredita, 29. travnja 2008. sklopio Ugovor o kreditu br. 312600 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama (dalje: Ugovor), kojim je tuženikov prednik odobrio tužitelju kredit u iznosu 101.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju za devize tuženikovog prednika koji je vrijedio na dan korištenja kredita. Ugovorena namjena kredita je bila dovršenje kuće za osobne potrebe. Nadalje, toč. 7.1. Ugovora je određeno da se kredit otplaćuje u 360 mjesečnih anuiteta te da prvi anuitet iznosi 536,03 CHF, plativo u HRK po prodajnom tečaju tuženikovog prednika koji je vrijedio na dan dospijeća. Na dan puštanja kredita u otplatu (9. svibnja 2008.) kupovni tečaj za devize tuženikovog prednika u odnosu na CHF je bio 4,4279 HRK, međutim tečaj švicarskog franka je u odnosu na hrvatsku kunu vrlo brzo porastao te je neprekidno povećavan sve do intervencije zakonodavca. To je tužitelju uzrokovalo znatno povećanje mjesečnih anuiteta kredita, što mu je u velikoj mjeri otežalo plaćanje istog i stranke su ugovorile dva dodatka (aneksa)-poček u otplati kredita. Također, tuženikov prednik je tužitelju tijekom 2015. godine predložio konverziju predmetnog kredita u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, što je tužitelj prihvatio te su stranke 4. travnja 2016. sklopile Aneks br. 3 Ugovora o kreditu br. 312600 radi konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF (dalje: Aneks). Navedeni Ugovor o kreditu parnične stranke su sklopile u okolnostima u kojima je tuženikov prednik koristio nepoštenu poslovnu praksu te kao jača ugovorna strana, a u kojem se položaju nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničarsko društvo, nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, na koji način je doveo tužitelja kao financijskom poslovanju neuku i nestručnu osobu, u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora. Pri tome je za istaknuti kako je u vrijeme realiziranja spornog kredita tuženikov prednik agresivno reklamirao kredite u CHF kao sigurne i povoljnije od onih vezanih za valutu EUR te je uz zavaravajuće reklame i isticanje da se radi o povoljnoj ponudi koja se nudi na akciji, s nižim kamatnim stopama u odnosu na eurske kredite, bez naknade za obradu kredita i samo do određenog roka, kod tužitelja stvorio uvjerenje da se radi o dobroj prilici koju se ne smije propustiti. Također, tuženikov prednik je držao tužitelja u uvjerenju kako je valuta CHF sigurna valuta, nije ga upozorio na moguću učestalost promjene tečaja niti na čimbenike koje utječu na kretanje tečajeva. Tuženikov prednik je prije i u vrijeme sklapanja Ugovora namjerno propustio obavijestiti tužitelja o općem riziku koji ugovor o kreditu nosi za svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF bio neusporedivo veći u odnosu na takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR, o tome da je rast tečaja CHF u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Tuženikov prednik nije tužitelju objasnio niti koja je tečajna politika HNB, tj. da središnja banka provodi politiku stabilnog tečaja HRK prema EUR, ali ne i prema drugim valutama. U odnosu na ponašanje tuženikovog prednika, među inim bankama, opisano predmetnom tužbom, udruga Potrošač podnijela je tužbu za zaštitu kolektivnih interesa i prava (dalje: kolektivna tužba) protiv tuženikovog prednika, tamo 7. tuženika, i 7 ostalih banaka, koja je rezultirala donošenjem presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je u odnosu na ovdje tuženikovog prednika, u dijelu kojim su utvrđene ništetnim ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., tako da je sada pravomoćno utvrđeno kako su nepoštene odnosno ništetne ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tužitelj se stoga poziva na pravna utvrđenja iz gore navedenih presuda, sve temeljem mogućnostima koju pruža odredba čl. 502.c ZPP-a glede proširenja subjektivnih granica pravomoćnosti presude te mjerodavne odredbe Zakona o zaštiti potrošača o istom pitanju. Tužitelj je preplatio navedeni kredit s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, u odnosu na početno stanje, za ukupan iznos 59.395,00 HRK. Također, tužitelj je prilikom konverzije kredita oštećen za iznos 60.635,00 HRK na ime razlike nedospjele glavnice i utvrđenog manjka. Naime, nedospjela glavnica na 30. rujna 2015. u HRK, po usporednom kreditu s valutnom klauzulom u EUR je iznosila 451.721,00 HRK, dok bi nedospjela glavnica na taj dan u HRK, da je za cijelo vrijeme otplate tečaj ostao na početnoj razini, iznosila 397.483,00 HRK. Također, banka je izračunala manjak u konverziji u iznosu 6.397,00 HRK, koji je tužitelj morao podmiriti. Tužitelj ukazuje kako činjenica što su stranke naknadno sklopile dodatak ugovoru o kreditu i izvršile konverziju kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR ne utječe na pravo na isticanje ništetnosti, jer ništetnost djeluje od samog sklapanja ugovora, tj. ex tunc te niti sklapanjem dodatka ugovoru niti donošenjem ZID ZPK (Narodne novine, br. 102/15.) nisu konvalidirane ništetne odredbe glavnog ugovora (rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019.). Tužitelj ističe da je odredbom čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., dalje: ZZP/07.) propisano kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu odnosno znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženikov prednik je sukladno načelu savjesnosti i poštenja trebao tužitelja informirati o svim rizicima koje on kao potrošač sklapanjem predloženog ugovora prihvaća, što je sve propustio učiniti. Na taj način tuženikov prednik je tužitelja izravno naveo na sklapanje Ugovora o kreditu, s tom za tužitelja posebno rizičnom valutnom klauzulom. Dakle, tuženiko prednik nije postupao obzirno, savjesno, moralno, ni pošteno te je neravnoteža u pravima i obvezama koja je nastala ugovaranjem tih spornih odredbi nedvojbeno bila na štetu tužitelja i bila je značajna. Iz svega gore navedenog jasno je da su ugovorne odredbe koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF nepoštene, jer su protivne prisilnim propisima, odnosno mjerodavnim odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05. i dr., dalje: ZOO/05.). Time su ispunjeni uvjeti ništetnosti istih odredbi Ugovora propisani čl. 102. st. 1. ZZP/07. i čl. 322. ZOO/05. Posljedica tako utvrđene ništetnosti je dužnost tuženika vratiti tužitelju sve što je primio temeljem ništetnih odredbi Ugovora (čl. 323. ZOO/05.) sa zateznim kamatama od dana stjecanja (čl. 1015. ZOO/05.). Slijedom navedenog, tužitelj predlaže donijeti presudu kojom će se prihvati tužbeni zahtjeva za isplatu iznosa 15.930,72 EUR /120.030,00 HRK, na ime preplate po kreditu u odnosu na valutnu klauzulu u CHF, razliku nedospjele glavnice u konverziji i utvrđen manjak, sa zateznim kamatama, uz naknad u parničnih troškova sa zateznim kamatama.

2. Odgovor na tužbu je predan ovome sudu e-komunikacijom 3. listopada 2023. (obavijest o primitku elektroničkog podneska, koja prethodi listu 110), u kojem se navodi da su tužba i tužbeni zahtjev neosnovani, u bitnom, zbog razloga: Tužiteljeva tražbina je u zastari; Provedena je konverzija Ugovora o kreditu temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju; Utvrđenja iz Parnice Potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet tužbe; Sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj primjeni Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske; Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl. 96. ZZP); Metoda kojom tužitelj postavlja zahtjev za isplatu je neosnovana. Uvodno i prije upuštanja u raspravljanje, tuženik ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske donio rješenje posl. br. Gos-1/19 u kojem se očitovao o ništetnosti sporazuma o konverziji, a kojim rješenjem se daje konačna i obvezujuća potvrda Sporazumima o konverziji na način da im se priznaju pravni učinci i valjanost čak i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli. Dakle, među strankama koje su prihvatile konverziju nastala je potpuno nova pravna osnova koja onemogućuje potrošače u ostvarivanju zahtjeva s naslova stjecanja bez osnove, jer se konverzijom trajno i potpuno uređuje odnos između potrošača i banke, neovisno o odnosu stranaka iz prvotnog ugovora. Sukladno navedenom, tužbeni zahtjev tužitelja u kojem ističe i nepostojanje, tj. utvrđenje ništetnosti svih aneksa Ugovora o kreditu je također neosnovan. Stoga tuženik predlaže u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev, jer je uredno provedena konverzija Ugovora o kreditu, čime je tužitelj izgubio pravni interes za podnošenje tužbe. Prije upuštanja u raspravljanje o osnovi i visini tužbenog zahtjeva, tuženik stavlja prigovor zastare utuženih iznosa. Tužitelj je predmetni parnični postupak pokrenuto 20. svibnja 2023. pa tuženik prigovara zastari utuženih iznosa sukladno Zakonu o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05.-29/18., dalje: ZOO), ovisno o pravnoj kvalifikaciji predmeta spora iz tužbe. Ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi stjecanja bez osnove, kada bi se zbog utvrđenja ništetnosti utvrdilo da se doista radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla, kako je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi posl. br. Rev-x-183/2011. Ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjivao bi se zastarni rok iz čl. 376. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 53/91., 73/91., 3/94., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01., dalje: ZOO), koji propisuje da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju za pet godina otkad je šteta nastala. Ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjivao bi se zastarni rok iz čl. 372. ZOO-a, koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Općepoznata je činjenica da je 30. rujna 2015. stupio na snagu izmijenjeni i dopunjeni Zakon o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15. i 102/15.; dalje: ZPK), kojim je za ugovore o kreditu u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF određena obveza banaka ponuditi korisnicima kredita (potrošačima) konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR, odnosno u kredite denominirane u kune s valutnom klauzulom u EUR. Svrha takve konverzije je da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Pojednostavljeno rečeno-primjenjuje se pravna fikcija kao da je ugovorni odnos od početka bio odnos u valuti EUR. Prema tome, već je u uvodnim odredbama ZPK otklonjena bilo kakva mogućnost da se na konvertirani odnos primjenjuju utvrđenja iz Parnice Potrošač, s obzirom da tako konvertirani odnos više uopće nije ugovorni odnos u CHF. Teleološkim tumačenjem navedenih odredaba ZPK nameće se zaključak da je cilj ove zakonodavne intervencije bio pronalaženje jednoobraznog rješenja za sve korisnike kredita u CHF. U ovom predmetu nema mjesta preslikavanju utvrđenja iz Parnice Potrošač, budući da je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje na okolnost jesu li utvrđenja iz Parnice Potrošač i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Neosnovano je i neobrazloženo pozivanje tužitelja na vezanost ovog suda utvrđenja iz Parnice Potrošač. Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi da jedan od uvjeta iz čl. 84. ZZP-a nije ispunjen u ovom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz čl. 81. ZZP, tužitelj nije dokazao da je u predmetnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja. Iako je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, tuženik ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a koja neravnoteža mora biti značajna. Tuženik osporava i primijenjenu metodu kojom tužitelj navodno postavlja zahtjev na isplatu. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tuženik napominje da tužitelj nije dokazao niti osnovu svog tužbenog zahtjeva pa uopće nema mjesta raspravljanju o visini. Tuženik, u skladu s prethodnim navodima, predlaže u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev, uz naknadu tuženiku parničnih troškova.

3. Podneskom predanim 25. kolovoza 2025. (list 234 i 235) je konačno postavljen tužbeni zahtjev, kao u izreci presude, uskladivši ga s financijskim vještačenjem, zahtijevajući isplatu iznosa 16.667,06 EUR, na ime preplate po kreditu u odnosu na valutnu klauzulu u CHF, razliku nedospjele glavnice u konverziji i utvrđen manjak, sa zateznim kamatama, od toga na iznos 6.101,49 EUR od 1. listopada 2015., 7.187,39 EUR od 1. listopada 2015. i 848,99 EUR od 1. listopada 2015., uz naknadu parničnih troškova sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude.

4. Tijekom postupka izvedeni su dokazi i to uvidom u otplatnu tablicu po kreditu (list 7-15), Aneks br. 3 Ugovora o kreditu br. 312600 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama radi konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF, od 4. travnja 2016., s prilozima, uz javnobilježničku potvrdu sadržaja istoga od 12. travnja 2016. (list 16-24), dopis tuženikovog prednika-parametri kamatne stope (list 25 i 26), plan otplate u jednakim anuitetima- PK (list 27-34), Aneks br. 1 Ugovora o kreditu br. 312600 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama, od 23. siječnja 2014., uz javnobilježničku potvrdu sadržaja istoga od 11. veljače 2014. (list 35-39), Aneks br. 2 Ugovora o kreditu br. 312600 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama, od 5. veljače 2015. uz otplatnu tablicu od 5. veljače 2015. (list 40 i 43), prometnu karticu po kreditu broj 312319 na ime PK (list 44-93), Ugovor o kreditu br. 312600 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama, od 29. travnja 2008., s prilogom, uz javnobilježničku potvrdu sadržaja istoga od 5. svibnja 2008. (list 94-106) i rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. Tt-23/25802- 2 od 3. srpnja 2023. (list 124-125) te je izveden dokaz saslušanjem tužitelja osobno kao stranke na ročištu 17. rujna 2024. (list 185 i 186) te je izveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću, koji je 11. lipnja 2025. predao pisani nalaz i mišljenje (list 204-215), uz isprave naknadno pribavljene po vještaku (list 216-228).

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev za isplatu, odnosno povrat stečenog bez osnove, kao posljedice ništetnosti ugovornih odredbi glede valutne klauzule u CHF te isplate zbog manje priznate preostale neotplaćene glavnice u trenutku izračuna konverzije, kao razlike između preostale neotplaćene, konvertirane glavnice i one po početnom otplatnom planu, kao i utvrđenog manjka.

Nije sporno da je tuženik s tužiteljem sklopio u Zagrebu Ugovor o kreditu br. 312600 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama, od 29. travnja 2008., s prilogom, te Aneks br. 1 Ugovora od 23. siječnja 2014. potom, Aneks br. 2 Ugovora od 5. veljače 2015. i naposljetku Aneks br. 3 Ugovora o kreditu br. 312600 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama radi konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF, od 4. travnja 2016. Sporna je ništetnost uglavaka Ugovora o kreditu glede valutne klauzule u CHF, te posljedično pravo na isplatu tzv. pozitivnih tečajnih razlika u visini mjesečnih anuiteta uslijed promjene tečaja CHF te manje priznate preostale neotplaćene glavnice u trenutku provedbe konverzije, kao manjka utvrđenog Aneksom br. 3. Ugovora (toč. II.), kao pravo na povrat stečenog bez osnove, dakle sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva te je istaknut prigovor zastare i prigovor svojstva potrošača te prigovor nedostatka aktivne legitimacije i prigovor nedostatka pravnog interesa.

7. Uvidom u Ugovor o kreditu br. 312600 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama, od 29. travnja 2008., s prilogom, uz javnobilježničku potvrdu sadržaja istoga od 5. svibnja 2008. (list 94-106) utvrđeno je da je isti sklopljen u Zagrebu između ovdje tuženikovog prednika Volksbank d.d., Zagreb, kao kreditora i/ili predlagatelja osiguranja i ovdje tužitelja, kao korisnika kredita PK i založnog dužnika i/ili protivnika osiguranja svezi kredita u iznosu 101.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju za devize kreditora koji je vrijedio na dan korištenja kredita te se korisnik kredita obvezuje iznos kredita koji će mu biti isplaćen temeljem istog Ugovora, vratiti u roku i na način kako je utvrđeno istim Ugovorom (toč. 1.), glede namjene kredita je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje kredit iskoristiti za ugovorenu namjenu, a to je refinanciranje stambenog kredita kod kreditora i dovršenje kuće u [adresa] te kreditor zadržava pravo kontrole namjenskog korištenja kredita za cijelo vrijeme trajanja istog Ugovora (toč. 2.); kredit je odobren na rok otplate 30 godina, odnosno tražbina kreditora po istom Ugovoru dospijeva najkasnije 30 godina od kada je kredit iskorišten u cijelosti, uvećan za vrijeme počeka ukoliko je poček odobren (toč. 3.); glede kamatne stope je ugovorena redovna kamata na način da korisnik kredita se obvezuje platiti kreditoru redovnu kamatu po kamatnoj stopi sukladno Odluci o kamatama i naknadama kreditora, a koje na dan sklapanja istog Ugovora iznosi 4,90% godišnje; Kamatna stopa je promjenjiva, vezana uz tromjesečni LIBOR za CHF uvećan za troškove pribavljanja sredstava i kamatnu maržu kreditora te se usklađivanje kamatne stope obavlja na kalendarske kvartale sukladno promjenama tromjesečnog LIBOR-a za CHF, kao i sukladno promjenama troška pribavljanja sredstava i kamatne marže kreditora; kamata se obračunava u CHF mjesečno, po proporcionalnoj dekurzivnoj metodi, a korisnik kredita je uplaćuje mjesečno zajedno s glavnicom po prodajnom tečaju kreditora za CHF na dan dospijeća; U slučaju izvršene konverzije kredita iz valute CHF u kredit vezan uz valutu EUR kreditor u skladu sa stanjem na tržištu određuje visinu kamatne stope, te naplaćuje i provodi konverziju u skladu s aktima i odlukama kreditora (toč. 4.), glede naknada je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje kreditoru platiti temeljem istog Ugovora sve naknade i troškove sukladno Odluci o kamatama i naknadama kreditora, a naročito naknade: Naknada za odobrenje kredita od 1,25% jednokratno na iznos odobrenog kredita koji se odnosi na refinanciranje kredita i 3,50 % jednokratno na iznos odobrenog kredita koji se odnosi na dovršenje kuće; Naknada za vođenje računa za otplatu kredita naplaćuje se u iznosu i za razdoblja određena Odlukom o kamatama i naknadama kreditora i Naknada za izvršenu konverziju 0,5% od iznosa stanja glavnice na dan konverzije, te stvarne troškove koje kreditor ima zbog promjene uvjeta financiranja (toč. 5.) i glede otplate obveza po kreditu ugovoreno je da se kredit otplaćuje na račun kreditora u 360 mjesečnih anuiteta koji se sastoje od dijela glavnice i kamate te anuiteti dospijevaju na naplatu u mjesečnim intervalima ovisno od dana iskorištenja kredita u cijelosti te se kredit otplaćuje putem ovršnih izjava o zapljeni plaće, mirovine ili drugih stalnih ili privremenih novčanih primanja izdanih sukladno čl. 178. i 179. Ovršnog zakona i predanih kreditoru temeljem istog Ugovora, a ugovorne strane su suglasne da kreditor ima pravo naknadno odobriti drukčiji način otplate kredita te se obvezuje postupati po istom; te prvi anuitet dospijeva na naplatu mjesec dana od dana iskorištenja kredita u cijelosti a iznosi 536,03 CHF plativo u kunama po prodajnom tečaju kreditora koji je vrijedio na dan dospijeća; iznos anuiteta iz prethodnog st. obračunat je primjenom kamatne stope koja vrijedi na dan sklapanja istog Ugovora, a u slučaju promjene kamatne stope iz toč. 4.1. istog Ugovora, sve ugovorne strane pristaju da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta, a o izmijenjenom iznosu anuiteta kreditor će pisanim putem obavijestiti korisnika kredita te su ugovorne strane suglasne da se danom obavijesti o promjeni anuiteta smatra dan kada je kreditor putem pošte uputio korisniku kredita obavijest o tome na adresu iz istog Ugovora ili na adresu koju je korisnik kredita pisanim putem preporučeno poštom dostavio kreditoru; Za vrijeme korištenja kredita kreditor obračunava i naplaćuje kamatu u visini redovne kamate sukladno toč. 4.1. istog Ugovora, na iskorištena sredstva te se kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u HRK po prodajnom tečaju kreditora koji je vrijedio na dan dospijeća, dok korisnik kredita plaća kamatu mjesečno, a kreditor će pisanim putem obavijestiti korisnika kredita o iznosu obračunate kamate i roku dospijeća (toč. 7.).

Nadalje, Aneks br. 1 Ugovora o kreditu br. 312600 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama, od 23. siječnja 2014., uz javnobilježničku potvrdu sadržaja istoga od 11. veljače 2014. (list 35-39) i Aneks br. 2 Ugovora o kreditu br. 312600 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama, od 5. veljače 2015. uz otplatnu tablicu od 5. veljače 2015. (list 40 i 43), ugovoren je poček u otplati predmetnog kredita zbog smanjenja primanja korisnika kredita Naposljetku, Aneks br. 3 Ugovora o kreditu br. 312600 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama radi konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF, od 4. travnja 2016., s prilozima, uz javnobilježničku potvrdu sadržaja istoga od 12. travnja 2016. (list 16-24), je sklopljen temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15. i 102/15.) odnosno Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 102/15.), kojim je isti Zakon dopunjen glavom IV.a Konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, dakle poglavito temeljem dopunjenih čl. 19.a-19.l i pisanog prihvata izračuna konverzije od strane korisnika kredita, kojim su ugovoreni uvjeti za provedbu konverzije kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR. Ujedno je utvrđen manjak u iznosu 6.396,70 HRK / 848,99 EUR za koji će se uvećati preostala neotplaćena glavnica kredita s valutnom klauzulom u EUR (toč. II.)

8. Na temelju iskaza tužitelja, saslušanog osobno kao stranke na ročištu 17. rujna 2024. (list 185 i 186), koji se u cijelosti prihvaća kao životno logičan i neposredno uvjerljiv, jer o odlučnim činjenicama ima neposredna saznanja, a koji je iskazom u cijelosti ostao kod navoda iz tužbe te svih tužiteljevih navoda istaknutih tijekom postupka, te je iste navode dopunio i pojasnio, utvrđeno je da je tužitelj tijekom 2008. godine kod prednika tuženika Volksbank d.d., Zagreb, podigao predmetni stambeni kredit, za izgradnju obiteljske kuće u [adresa], koju kuću su izgradili i koristili isključivo za stanovanje tužitelja i njegove obitelji. Predmetni kredit je vezan uz CHF, uz promjenjivu kamatnu stopu, na rok otplate od 30 godina te tužitelj isti i nadalje otplaćuje. Isključivo tužitelj otplaćuje mjesečne anuitete kredita. Predmetni kredit je tužitelj sukladno zakonskom određenju iz 2015. godine konvertirao u EUR. U vrijeme sklapanja Ugovora tužitelj nije bio nositelj obrta niti je obavljao poslovnu niti inu trgovačku registriranu djelatnost, ni slobodno zanimanje, već je ostvario prihode od nesamostalnog rada (primao plaću). Tužitelj se je zanimao za podizanje stambenog kredita te je kod Volskbank d.d., Zagreb, ispunjavao uvjete za dizanje stambenog kredita. Tužitelj je jedino zadovoljavao uvjete kredita za stambeni kredit vezan uz valutu CHF, dakle nije zadovoljavao kreditnu sposobnost za kunski kredit ili kredit vezan uz EUR. Stoga, tužitelj nije imao izbora, već je prihvatio jedinu mogućnost, a to je kredit vezan uz CHF. Prije sklapanja Ugovora je tuženikov prednik općenito informirao tužitelja o Ugovoru te mu je istaknuto da je mjesečni anuitet vezan uz tečaj CHF pa je stoga tužitelj pod pojmom valutna klauzula podrazumijevao da iznos mjesečnog anuiteta ovisi o tečaju CHF u odnosu na HRK. Tijekom informiranja, razgovora i sklapanja Ugovora nije bilo govora odnosno upozorenja kredita vezanog uz CHF niti je bila poredba istoga vezano uz neku drugu stranu valutu npr. EUR, niti o pojmu ''valuta utočišta'', niti uz koju stranu valutu HNB veže odnosno štiti tečaj HRK. Prije nego je potpisao odnosno sklopio Ugovor, tužitelj je isti pročitao, odnosno pritom se je usredotočio na tužitelju važne stavke poput ukupan iznos kredita, koliki iznos će otplatiti nakon otplatnog razdoblja, te mjesečni iznos anuiteta, pa mu se tada činilo da je Ugovor jasan i razumljiv, s obzirom kako mu ga je predstavio i izložio tuženikov prednik. Tužitelj nije mogao pregovarati odnosno utjecati niti izmijeniti ugovorne odredbe, već je isti ponuđen po pravilu ''prihvati ili ostavi''. Isto se odnosi i na konverziju u EUR, dakle, tužitelj nije mogao pregovarati o niti jednoj ugovornoj odredbi. Tužitelj je dobio ponudu konverzije, kao i prvi izračun konverzije, po kojem je bio dužan predniku tuženika oko 8.000,00 HRK, no zbog pritiska javnosti i Udruge franak, prednik tuženika ponudio je tužitelju drugi izračun konverzije, na koji tužitelj nije istaknuo prigovor, već je prihvatio konverziju kako bi spriječio daljnje povećanje mjesečnog anuiteta uslijed porasta tečaja CHF.

9. Na temelju pisanog nalaza i mišljenja financijskog vještaka Darka Prpića, predanog 11. lipnja 2025. (list 204-215), koji je razmotrio i isprave naknadno pribavljene po vještaku (list 216-228), utvrđeno je da isti vještak, u skladu s utvrđenjima i izračunima iz nalaza, a na temelju postavljene zadaće, mišljenja:

- Ukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan dospijeća u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 45.971,97 HRK, za anuitete koje je nalazom utvrđen više plaćen iznos, odnosno eurska protuvrijednost po fiksnom tečaju (1 EUR = 7,53450 HRK) iznosi 6.101,49 EUR, dok su pojedini mjesečni iznosi razlika iskazani u Tabeli 1 zaključka-mišljenja (list 211 i 212);

- Izračun zateznih kamata na više plaćene razlike anuiteta s osnove promjene tečaja obračunate do 30. rujna 2015. iznose 2.529,19 EUR, dok su pojedini mjesečni iznosi iskazani u Tabeli 2 zaključka-mišljenja (list 212 i 213);

- Razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom tečaja na dan konverzije u odnosu na iznos preostale glavnice primjenom kupovnog tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije. Ukupna razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom tečaja na dan konverzije u odnosu na iznos preostale glavnice primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije iznosi 54.153,36 HRK, odnosno eurska protuvrijednost po fiksnom tečaju (1 EUR = 7,53450 HRK) iznosi 7.187,39 EUR.

a) Iznos preostale glavnice prema konvertiranom EUR kreditu na dan konverzije 30. rujna 2015. iznosi 58.376,77 EUR što u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju Banke na dan konverzije iznosi 451.719,45 HRK.

Iznos preostale glavnice iznosi 89.786,60 CHF što u kunskoj protuvrijednosti po tečaju Banke na dan isplate kredita iznosi 397.566,09 HRK.

Razlika između iznosa 451.719,45 HRK i iznosa 397.566,09 HRK je 54.153,36 HRK. b) Aneks br. 2 Ugovoru o kreditu, članak II. (list 16-19) utvrđen je manjak tužitelja po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR, po tečaju otplate kredita iznosi -6.396,70 HRK, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR = 7,53450 HRK) iznosi -848,99 EUR.

- Rekapitulacija:

- zatezne kamate obračunate na više plaćene razlike anuiteta s osnove promjene tečaja obračunate do konverzije iznose 2.529,19 EUR;

- više plaćene razlike u anuitetima s osnove promjene tečaja iznose 6.101,49 EUR;

- Ukupno I: predstavlja zbroj više plaćenih razlika anuiteta s osnove promjene tečaja te zateznih kamata obračunatih na te razlike i iznosi 8.630,68 EUR;

- razlika preostale glavnice po konverziji s osnove promjene tečaja iznosi 7.187,39 EUR

- Ukupno II: predstavlja iznos Ukupno I uvećan za razliku preostale glavnice i iznosi 15.818,07 EUR;

- manje plaćene razlike anuiteta s osnove promjene tečaja iznose 0,00 EUR;

- Sveukupno: predstavlja iznos Ukupno II umanjen za manje plaćene razlike anuiteta s osnove promjene tečaja i iznosi 15.818,07 EUR

10. Navedeni pisani nalaz i mišljenje financijskog vještaka je prihvaćen u cijelosti, ocijenivši isti sveobuhvatnim, uvjerljivim, nepristranim, objektivnim i stručnim, temeljenim na mjerodavnim ispravama, te dugogodišnjem vještačkom iskustvu u brojnim sudskim postupcima, to tim više što na isti stranke nisu imale primjedbe u odnosu na matematički izračun, niti se je ukazala osnovana sumnja u pravilnost danog mišljenja niti bilo kakvi drugi nedostaci glede istog.

11. Daljnji dokazi nisu izvedeni, poglavito predloženi po tuženiku, jer isti tuženikovi dokazni prijedlozi nisu potrebiti, s obzirom da potonje ne može biti od utjecaja na odlučivanje u ovoj pravnoj stvari s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev. Stoga, nisu niti posebno cijenjeni ostali dokazi, odnosno sudska praksa na koje se poziva tuženik u prilog svojih tvrdnji. Naime, rješenjem s pripremnog ročišta 23. studenoga 2023. (list 181 i 182) je određeno koji će se dokazi izvoditi kao mjerodavni za utvrđenje odlučnih činjenica (toč. I.), dok ostali dokazi nisu izvedeni, jer nisu potrebiti. Naime, tuženikovi su isti dokazi predloženi radi utvrđenja činjenica koje nisu od odlučnog utjecaja u ovoj pravnoj stvari, budući da su isti na općenitoj razini dokazivanja, dok je izvedenim drugim dokazima predmet dovoljno raspravljen i utvrđene su sve odlučne činjenice mjerodavne za donošenje odluke u ovom predmetu. Osim toga sud, stranke i drugi sudionici moraju nastojati postupak provesti bez odugovlačenja, u razumnom roku i sa što manje troškova te je sud dužan onemogućiti svaku zlouporabu prava u postupku, u smislu čl. 10. st. 1.Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP).

12. Poglavito pri tome valja imati na umu recentnu sudsku praksu, prije svega na koju se poziva tužitelj, odnosno odluke donesene u korist potrošača, prije svega presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. te odnosne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., te presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015., Rev-221/18 od 3. rujna 2019. i Rev- 18/18 od 26. svibnja 2020., kao i mjerodavne odluke Europskog suda za ljudska prava i Suda Europske unije (u predmetima C-26/13 presuda od 30. travnja 2014., C-51/17 presuda od 20. rujna 2018. i C-118/17 presuda od 14. ožujka 2019.). Naime, na istaknute okolnosti već postoje pravna utvrđenja iz presuda kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbi za zaštitu kolektivni interesa i prava (čl. 502.a st. 1. ZPP-a), dok se ovdje radi o posebnoj parnici-pojedinačnom restitucijskom zahtjevu u kojem se je tužitelj pozvao na ista pravna utvrđenja pa je stoga ovaj sud vezan za ista utvrđenja (čl. 502.c ZPP-a).

Dakle, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF nije potrebito ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, sukladno pravnom shvaćanju izraženom u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-3142/18-2 od 19. ožujka 2019. Stoga, suprotno tuženikovim tvrdnjama, tužitelj nije dužan dokazivati točnost svojih navoda za postizanje uspjeha tužitelja u parnici kako bi sud utvrdio ništetnost predmetnih odredaba, već naprotiv, tužitelj ima pravo pozivati se na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u okviru kolektivnog spora.

Ujedno, tužitelj se osnovano poziva na navedene odluke i pravna shvaćanja viših sudova povodom kolektivne tužbe, koje odnose na stambene kredite, a što je upravo ovdje slučaj, no, isto nije od odlučnog utjecaja, već je bitno da se radi o potrošačkom kreditiranju (za fizičke osobe), a što je ovdje slučaj.

13. Dovodeći u svezu tužiteljev iskaz, koji se u cijelosti prihvaća kao životno logičan i neposredno uvjerljiv, s ostalim (pisanim) dokazima, utvrđeno je da se ovdje radilo o ugovoru koji je tuženikov prednik na isti način plasirao na tržištu svim korisnicima kredita, te da tužitelj nije niti pokušao utjecati na sadržaj Ugovora o kreditu, poglavito glede spornih uglavaka, jer se radilo o ugovoru koje je ponudio tuženikov prednik pa stoga tužitelj nije mogao ništa mijenjati niti utjecati jer je vrijedilo pravilo "uzmi ili ostavi". Dakle, ugovorne odredbe u Ugovoru o kreditu koje su predmet ovog spora, kojima se glavnica kredita veže za valutu CHF, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, dovode do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača već zbog činjenice da potrošači nisu mogli pregovarati o sadržaju ugovornih odredaba budućeg ugovora na sklapanje kojeg su ih banke navodile svojim reklamama. Naime, ovdje se štiti pravo potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog standardnog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obaviještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku. Zaključno, proizlazi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu o kojima ugovorne strane nisu pregovarale, pa tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na njegov sadržaj, dok je istom pravnom poslu tužitelj pristupio s potpunim povjerenjem u tuženikovog prednika, kao poslovnu banku. Stoga, proizlazi da je tužitelj s tuženikovim prednikom pregovarao isključivo o sklapanju ponuđenog ugovora u skladu s njegovom kreditnom sposobnošću, koja je ovisila o visini anuiteta, pri čemu je anuitet ovisio o glavnici i ugovorenoj kamati, koja je bila najniža za švicarske franke. Dakle, tužitelj nije mogao mijenjati ugovorne odredbe, već samo ukoliko iste ne prihvaća odustati od sklapanja predloženog ugovora. Tuženikov prednik je tužitelju reklamirao i predstavio kredit u švicarskim francima kao najpovoljniji kredit jer su najniže kamate, te za tužitelju najpovoljnije.

Slijedom navedenog, tuženik nije dokazao da je tuženikov prednik prilikom sklapanja Ugovora s tužiteljem pregovarao o spornim odredbama, pa da se stoga iste ne bi mogle smatrati nepoštenim. Naime, proizlazi da je tuženikov prednik propustio razjasniti tužitelju odredbu o valuti obveze te da isto nije počinjeno u dobroj vjeri, odnosno nije dokazano da je tuženikov prednik informirao tužitelja kao potrošača u predugovornom stadiju sklapanja Ugovora o kreditu o rizicima promjene tečaja švicarskog franka.

Ujedno, ukoliko je ugovor o kreditu ispunjen, a što nije ovdje slučaj, isti nije postao valjan ugovor, on je i dalje ništetan u spornim odredbama, a takvi ugovori ne proizvode pravne učinke i s njima se postupa kao da nisu sklopljeni, te stoga tužitelju pripada pravo na vraćanje stečenog bez osnove.

14. Glede tuženikovog prigovora svojstva potrošača, upire se na mjerodavnu odredbu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13.) kojom je izričito propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Međutim, glede tužiteljevog položaja potrošača, valja istaknuti recentnu odluku Suda Europske unije br. C-198/20 EUR od 10. lipnja 2021., kojom je presuđeno da se zaštita predviđena Direktivom Vijeća 93/13/ EEZ EUR od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u ugovorima sklopljenim s potrošačima primjenjuje na sve potrošače, a ne samo na one koji se mogu smatrati ''prosječnim potrošačima, normalno informiranim i razumno pažljivim i informiranim''. Naime, tužitelj je položaj potrošača dokazao priloženim Ugovorom o kreditu, kao i danim iskazom, iz kojeg proizlazi da je tužitelj, kao fizička osoba, podigao namjenski stambeni kredit, radi izgradnje obiteljske kuće, u kojoj stanuje s obitelji, dakle novac koji je utrošio je iskoristio za vlastite, privatne svrhe, odnosno za životne-stambene potrebe tužitelja i njegove obitelji, dakle stanovanje tužitelja i njegove obitelji, a to nije poslovanje niti poduzetništvo tužitelja, dakle tužitelj je potrošač. Ukoliko tuženik ima drukčija saznanja (npr. da tužitelj nije potrošač, već trgovac), dužan je isto i dokazati, s obzirom na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-18/18-2 EUR od 26. svibnja 2020.

15. Ujedno, opreza radi, glede nedostatka aktivne legitimacije, ukoliko se upire da je netko treći otplaćivao obveze po predmetnom kreditu, valja reći da tuženik nije odbio primitak novčanih sredstava od trećih osoba, a za svrhu otplate predmetnog kredita, već ih je knjižio kako to proizlazi iz prometa po kreditu, pa stoga tuženik sada ne može s uspjehom isticati isti prigovor, već je isto je možebitno stvar međusobnog rješavanja odnosa, kao regresnog zahtjeva između treće osobe, kao platitelja i tužitelja, kao stvarnog dužnika, odnosno korisnika kredita.

16. Neosnovan je prigovor zastare. Naime Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi i rješenju posl. br. Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. zauzeo stajalište kako je zastarni rok od 5 godina u kojem potrošači mogu ostvariti svoju pojedinačnu zaštitu prava u ovim posebnim parnicama teče od 14. lipnja 2014., jer je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donesena 13. lipnja 2014., kao i da su pri tome isti ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe. Dakle, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara pojedinačnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu iste tužbe, poglavito presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., dakle od 15. lipnja 2018., kojom je pravomoćno utvrđena ništetnost odredbi glede valutne klauzule u CHF. S obzirom da je predmetna tužba podnesena 22. svibnja 2023. (obavijest o primitku elektroničkog podneska, koja prethodi listu 1), očito je da ista tražbina nije pala u zastaru.

17. Naime, ranijom odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03., dalje: ZZP/03.), isto kao kasnijom mjerodavnom odredbom čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13., dalje: ZZP/07.) je propisano da ugovorna odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom.

18. S obzirom na utvrđenja iz ovako izvedenih dokaza i pravna utvrđenja presuda proizašlih iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača, odnosno pozivajući se na odluke i pravna shvaćanja viših sudova povodom kolektivne tužbe, kojima su utvrđene ništetnim odluke o valutnoj klauzuli, jer je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora nisu poslovne banke, među inim i tuženik, kao trgovci, potrošače u cijelosti informirali o svim potrebitim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada mjerodavnog ZZP/03., dok tuženik suprotno nije dokazao, pa stoga sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO) proizlazi ništetnost predmetnih odredbi Ugovora o kreditu glede valutne klauzule u CHF i kao posljedica iste ništetnosti zahtjev za isplatu s osnove ''preplaćenih'' mjesečnih anuiteta uslijed povećanja tečaja CHF, temeljem čl. 322. i 324. ZOO-a.

19. Glede zakonske konverzije kredita iz CHF u EUR, u pravu je tužitelj kada ističe da unatoč konverziji koja može biti valjana, potrošač potpisom dodatka ugovoru o kreditu kojima je ista provedena, zadržava pravo na punu restituciju koju joj jamče propisi koji uređuju zaštitu potrošača, te to pravo ne može biti ukinuto nikakvim pristankom potrošača, bilo dragovoljnim, bilo prisilnim. Ovo stoga što namjera i cilj Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 102/15.) nije bila uklanjanje posljedica ništetnih odredaba i obeštećenje potrošača, već samo njihovo izjednačavanje s EUR dužnicima putem simulacije otplate. Stoga, u slučaju konverzije nema govora ni o kakvoj novoj pravnoj osnovi uslijed koje bi kreditorima pripalo pravo zadržati nepripadno stečene koristi od ništetnih odredaba. Naime, obnova (novacija) je institut obveznog prava koji podrazumijeva, prije svega, da je u ugovornom odnosu došlo do promjene pravne osnove ugovora ili da je došlo do promjene glavne činidbe. Dakle, ukoliko su pravna osnova (ugovor o kreditu) i glavna činidba (novčana činidba) i nadalje dodacima nepromijenjeni, tada nema govora ni o kakvoj obnovi (novaciji), odnosno nastanku nove pravne osnove koja bi opravdavala zadržavanje nepripadno stečenih koristi. Drugim riječima, radi se o istom ugovornom odnosu i istoj pravnoj osnovi nepoštenog i ništetnog stjecanja tuženika za razdoblje do konverzije, samo s naknadno izmijenjenim valorimetrom po kojem se obračunava kunska protuvrijednost mjesečnog anuiteta. Promjena valorimetra predstavlja izmjenu načina ispunjenja postojeće obveze, na način da je plaćanje mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti vezano za EUR, umjesto za dotadašnji CHF, dok se i nadalje radi o novčanoj činidbi kao i u ranijem slučaju kada su potrošači plaćali anuitete u kunskoj protuvrijednosti prema CHF, slijedom čega se takva izmjena ne smatra obnovom, sukladno odredbi čl. 145. st. 2. ZOO-a. Na navode o provedenoj konverziji i njezinoj zakonitosti i ustavnosti, ističe se da unatoč tome tužitelj zadržava pravo na punu restituciju pa stoga ovdje ne dolazi do isključenja mogućnosti tužitelja za istom, poglavito pozivom na presudu Suda Europske unije u predmetnu br. C- 118/17.

Slijedom navedenog, neosnovan je tuženikov prigovor nedostatka pravnog interesa za podnošenje predmetne tužbe, s obzirom na provedenu konverziju.

20. Na temelju financijskog vještačenja je utvrđena visina tužiteljeve tražbine u ukupnom iznosu 16.667,06 EUR, od toga preplata, kao razlike i to zbog valutne klauzule u CHF u ukupnom iznosu 6.101,49 EUR, preostale glavnice na dan konverzije, dakle kao učinaka konverzije uslijed nezakonito više obračunatog iznosa preostale glavnice, tj. prilikom konverzije manje priznatog iznosa umanjenja glavnice u ukupnom iznosu 7.187,39 EUR i manjka utvrđenog Aneksom br. 3 Ugovora u iznosu 848,99 EUR, te zateznih kamata obračunatih na više plaćene razlike anuiteta s osnove promjene tečaja obračunate do konverzije 30. rujna 2015. u iznosu 2.529,19 EUR.

21. Naprotiv, ovako utvrđene tzv. pozitivne tečajne razlike ne mogu se umanjiti za tzv. negativne tečajne razlike, odnosno kada je tečaj CHF bio niži od tečaj CHF na dan isplate kredita, s obzirom da glede tuženikove tražbine zbog tzv. negativnih razlika ne postoji niti zakonska osnova za nastanak obveze za namirenje novčane tražbine (ZOO predviđa: pravni posao, naknada štete, stjecanje bez osnove, poslovodstvo bez naloga, javno obećanje nagrade i izdavanje vrijednosnog papira). No, u ovom slučaju potrošačkog kreditiranja, to tim više s obzirom na pravnu prirodu pravnog posla, nikakva imovina tuženika, kao kreditora, nije prešla u imovinu tužitelja, kao korisnika kredita, i to zbog valutne klauzule (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja), kao niti zbog promjene kamatne stope (kada je tužitelju kamatna stopa snižena ispod početno ugovorene kamatne stope). Osim toga, ovako istaknute tuženikove tražbine su u zastari, budući da je isto istaknuto u odgovoru na tužbu podnesenom 3. listopada 2023., to tim više što iz financijskog vještačenja proizlazi da nije niti bilo tzv. negativnih tečajnih razlika (list 210), dok je zakonska konverzija provedena 30. rujna 2015., dakle izvan petogodišnjeg roka zastare (čl. 225. ZOO-a).

22. Uzgred rečeno, tuženik nije pridonio odgovarajući dokaz radi utvrđenja istinitosti svojih navoda pa se u ovom slučaju ima primijeniti pravilo o teretu dokazivanja koje obvezuje sud da uzme da nije istinita tvrdnja za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava, u smislu čl. 221.a ZPP-a.

23. S obzirom da u ovom slučaj proizlazi djelomična ništetnost Ugovora, kao posljedicu iste u smislu čl. 323. ZOO-a, valjalo je prihvatiti i zahtjev za vraćanje primljenih iznosa, kako je to gore navedeno, jer je s istim financijskim vještačenjem tužitelj uskladio i konačno postavio tužbeni zahtjev i to podneskom predanim 25. kolovoza 2025. (list 234 i 235), kao stečenog bez osnove, temeljem čl. 1111. ZOO-a, zajedno sa zateznim kamatama tekućim na preplatu, kao razlike i to zbog valutne klauzule u CHF od dana nakon dana plateža svakog pojedinog iznosa zbog tzv. pozitivnih tečajnih razlika, koje su uglavničene konverzijom 30. rujna 2019., pa stoga na iznose preplata, kao razlike i to zbog valutne klauzule u CHF u ukupnom iznosu 6.101,49 EUR, kao i preostalu glavnice na dan konverzije u iznosu 7.187,39 EUR i manjak utvrđen Aneksom br. 3 Ugovora u iznosu 848,99 EUR, pripadaju kamate od 1. listopada 2015., kako se zahtijeva, do isplate, sukladno čl. 1115. ZOO-a, odnosno čl. 29. st. 1. u svezi čl. 183. st. 1. ZOO-a, po kamatnoj stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO- a, kako je odlučeno pod toč. I. izreke presude.

24. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, odnosno isti su odmjereni s obzirom na vrijednost predmeta spora, zahtjev za naknadu troškova i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, br. 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22. te 138/23., dalje: OT), imajući na umu vrijednost boda u iznosu 2,00 EUR (Tbr. 54. OT) i pravo odvjetnika obračunati na sve obavljene radnje pripadajući porez na dodanu vrijednost (Tbr. 46. OT).

25. Slijedom navedenog, tužitelju je valjalo priznati troškove postupka, kao potrebite za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava tužbe (Tbr. 7./1. OT) i podnesaka od 9. listopada 2023., 13. veljače 2025., 25. kolovoza 2025. i 15. rujna 2025. (Tbr. 8./1. OT) te zastupanja na ročištima 23. studenoga 2023., 17. rujna 2024. i 21. listopada 2025. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 500,00 EUR, dakle ukupno u iznosu 4.000,00 EUR, uvećanog za PDV 25% (1.000,00 EUR). Ujedno je tužitelju u cijelosti valjalo priznati trošak financijskog vještačenja u zahtijevanom iznosu 400,00 EUR. Stoga je tužitelju valjalo dosuditi parnične troškove u sveukupnom iznosu 5.400,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate, jer se zatezne kamate na parnične troškove mogu stranci odrediti i u parničnom postupku, temeljem primjene čl. 151. st. 3. ZPP-a, kako je odlučeno pod toč. II. izreke presude, dok je ostatak tužiteljevog zahtjeva za naknadom parničnih troškova preko dosuđenog iznosa, sa zateznim kamatama, valjalo odbiti kao neosnovan (toč. III. izreke presude).

26. Također je i tuženiku valjalo odmjeriti troškove postupka, kao potrebite za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava odgovora na tužbu (Tbr. 8./1. OT) te zastupanja na ročištima 23. studenoga 2023., 17. rujna 2024. i 21. listopada 2025. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 500,00 EUR, dakle ukupno u iznosu 2.000,00 EUR, uvećanog za PDV 25% (500,00 EUR). Međutim, nije priznat trošak zastupanja na ročištu 22. svibnja 2024., jer na isto tuženik nije pristupio, u zahtijevanom iznosu 500,00 EUR uvećanog za PDV 25%. No, ovako odmjereni parnični troškovi u sveukupnom iznosu 2.500,00 EUR nisu dosuđeni tuženiku, s obzirom na neuspjeh istoga u sporu, odnosno valjalo je odbiti tuženikov zahtjev za naknadom parničnih troškova, sa zatraženim zateznim kamatama, kao neosnovan, kako je odlučeno pod toč. IV. izreke presude.

27. Sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine, br. 57/22.) su iskazane novčane vrijednosti, s obzirom na fiksni tečaj konverzije 7,53450 HRK / 1 EUR.

U Zagrebu 20. studenoga 2025.

S u d a c:

Mario Klarić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude je dopuštena žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda pisano, u roku 15 dana od dana objave presude, odnosno od dana dostave iste presude u slučaju neuredne obavijesti o ročištu na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. ZPP-a).

DNA: - opun. tužitelja i

- opun. tuženika.