Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-2779/2025-12

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Mariju Klariću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja: FA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju opunomoćenici iz Odvjetničkog društva Šebalj, Mraz & Šuti j.t.d., Zagreb, Jordanovac 15, protiv tuženika: Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupaju opunomoćenici iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija j.t.d., Zagreb, Iblerov trg 10/VII, radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne glavne rasprave, zaključene 21. listopada 2025. u nazočnosti tužitelja i zamjenika tužiteljevih opunomoćenika te tuženikove opunomoćenice, 20. studenoga 2025.

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržane u čl. 2. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila, broj: 3208669384/07, od 21. ožujka 2007., sadržajno potvrđenog 23. ožujka 2007. po javnoj bilježnici Nini Bubaš Magličić, Karlovac, pod br. Ov-3610/07, a koji glasi: ''Korisnik kredita se obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora.''

II. Utvrđuje se ništetnim odredba sadržana u čl. 18.D Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila, broj: 3208669384/07, od 21. ožujka 2007, sadržajno potvrđenog 23. ožujka 2007. po javnoj bilježnici Nini Bubaš Magličić, Karlovac, pod br. Ov-3610/07, a koja glasi: ''Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o tarifi naknada za usluge Kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanje Kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate.''

III. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos 344,53 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 28. ožujka 2007. do isplate, po kamatnoj stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 1. siječnja 2008. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. srpnja 2015. po stopi koja je određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja je određena, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, nadalje, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos 187,42 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 22. rujna 2012. do isplate, po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. srpnja 2015. po stopi koja je određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja je određena, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, nadalje, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu 1.026,55 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 20. studenoga 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

VI. Odbija se ostatak tužiteljevog zahtjeva za naknadom parničnih troškova preko dosuđenog iznosa, sa zateznim kamatama, kao neosnovan.

VII. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadom parničnih troškova, sa zateznim kamatama, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužba je predana ovome sudu e-komunikacijom 16. travnja 2025. (obavijest o primitku elektroničkog podneska, koja prethodi listu 1), u kojoj se navodi da je tuženik s tužiteljem 21. ožujka 2007. sklopio Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila, broj: 3208669384/07, kojim se Ugovorom tuženik, kao kreditor, obvezao staviti tužitelju na raspolaganje iznos 37.995,25 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, dok se tužitelj navedeni iznos obvezao vratiti, s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen Ugovorom. Temeljem odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu je tužitelj bio obvezan podmiriti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, pa je tako istom odredbom određeno: ''Korisnik kredita se obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora.'' Uvidom u prometnu karticu po kreditu, kao i uvidom u potvrdu tuženika od 14. ožujka 2025., utvrđeno je da je tužitelj uplatio iznos 344,53 EUR na ime naknade za obradu zahtjeva i to 27. ožujka 2007. Odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP/03.), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2. istog čl. je propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, st. 3. istog čl. je propisano da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Odredbom st. 4. istog čl. je propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Naposljetku, čl. 87. st. 1. ZZP/03. je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. S obzirom da iz sporne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da će tuženik naplatiti naknadu za obradu kredita u skladu s aktima banke, a kako Ugovor ne sadrži jasne informacije o načinu određivanja te naknade, takvom ugovornom odredbom tuženik je proizvoljno odredio visinu naknade, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, to je predmetna ugovorna odredba ništetna jer je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl. 87. st. 1. ZZP/03.). S time u svezi ističe se kako ovakva odredba nije dovoljno jasna niti je jasno određeno na što se navedeni troškovi odnose, niti je logično da visina istih troškova ovisi o visini iznosa kredita. Odredbom čl. 269. st. 1. ZOO-a propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, a st. 2. propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, dok je u čl. 270. ZOO-a propisano da, kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. U svjetlu navedenih odredbi proizlazi da je predmetna ugovorna odredba neodrediva, jer Ugovor ne sadrži jasno definirane parametri o načinu određivanja i izračunu visine te naknade pa je ugovorna odredba ništetna i u smislu odredbe čl. 270. ZOO-a. Prihvaćanjem takve ugovorne odredbe o kojoj stranke nisu unaprijed pregovarale, već je obveza rezultat prihvaćanja standardiziranog ugovora, unaprijed sročenog i priređenog od strane banke, tuženik, kao jača strana ugovornog odnosa, je postupio nepošteno, suprotno načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. i 5. ZOO-a, što je uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja, kao potrošača pa je navedena odredba ništetna i u smislu odredbe čl. 322. ZOO-a. Odredbom čl. 323. ZOO-a propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača, jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke. Tužitelj se poziva na presudu Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13. S obzirom da tužitelj, kao potrošač, nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženikom u svezi naknade za obradu kredita, to je očito u pitanju ništetna ugovorna odredba. Tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih mjerila objasniti spornu odredbu Ugovora kako bi isti mogao predvidjeti posljedice koje iz toga Ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu Ugovora o kojoj tužitelj zasigurno nije bio u položaju pregovaranja. Stoga se ovdje zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u ovom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i vodeći računa o interesima obiju strana, te o smislu i svrsi obveznih odnosa. S obzirom da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, s obzirom da je u potrošačkom Ugovoru o kreditu koristio nepoštene ugovorne odredbe kojom je ugovorena naknada za obradu kredita, o kojoj se ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja-potrošača, to su stoga ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne, što rezultira time da tuženik koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je iste nametnuo tužitelju-potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a tužitelj ima pravo zahtijevati zatezne kamate tekuće od dana plaćanja istih naknada. Ujedno se tužitelj poziva na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Su IV-308/20 od 5. studenoga 2020., kojim ugovorna odredba kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu po čl. 49. ZZP-a, može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo. Odredbe općih uvjeta tuženika o prijevremenoj otplati su također ništetne, jer se o istima nije pojedinačno pregovaralo, odnosno radilo se o unaprijed formuliranom aktu glede kojega potrošač nije imao bilo kakav utjecaj na sadržaj odredbi, nejasno je od čega se sastoji naknada za prijevremenu otplatu, te na koji je način određena njezina visina. Uvidom u potvrdu tuženika razvidno je kako je 21. rujna 2012. tužitelju naplaćena naknada za prijevremenu konačnu otplatu kredita u iznosu 187,42 EUR. Temeljem odredbe čl. 18.D. Ugovora o kreditu je tužitelj bio obvezan podmiriti naknadu za prijevremenu otplatu kredita, pa je tako istom odredbom određeno: ''Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o tarifi naknada za usluge Kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanje Kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate.'' Ističe se kako niti Ugovorom o kreditu, niti Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora, kao niti Općim uvjetima poslovanja Kreditora koji su bili na snazi u trenutku prijevremene otplate nije jasno od čega se sastoji naknada za prijevremenu otplatu, te na koji način je određena njezina visina. Dakle, tuženik je jednostrano odredio ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita, kao i o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, isti je Ugovor unaprijed sastavljen po tuženiku, pri čemu se nije ni na koji način pregovaralo s tužiteljem glede citiranih ugovornih odredbi, niti je isti imao mogućnost na bilo koji način utjecati na sadržaj istih, kao što niti nije bio upoznat s visinom naknada niti njezinim određenjem. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže donijeti presudu kojom će se prihvatiti tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnim ugovornih odredbi glede naplate tzv. ulazne naknade i tzv. izlazne naknade, te posljedično isplatu, kao povrat stečenog bez osnove, iznosa 344,53 EUR sa zateznim kamatama od 28. ožujka 2007. (tzv. ulazna naknada) i 187,42 EUR sa zateznim kamatama od 22. rujna 2012., uz naknadu parničnih troškova sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude.

2. Odgovor na tužbu je predan ovome sudu e-komunikacijom 1. srpnja 2025. (obavijest o primitku elektroničkog podneska, koja prethodi listu 23), u kojem se navodi da tuženik u cijelosti osporava tužbeni zahtjev, kao neosnovan, uključujući pravnu osnovu te činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu. Tuženik ističe prigovor zastare s obzirom da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu 2.595,83 HRK / 344,53 EUR po fiksnom tečaju konverzije naplaćena 27. ožujka 2007., a tužba je podnesena 2025. godine, znači nakon 18 godina. Isto tako, tuženik ističe prigovor zastare s obzirom da je naknada za prijevremenu konačnu otplatu kredita u iznosu 1.412,08 HRK / 187,42 EUR po fiksnom tečaju konverzije naplaćena 21. rujna 2012., znači nakon 13 godina. Tužba u kolektivnom sporu pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 (Visoki trgovački suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/2013) nije prekinula tijek zastarnog roka za tužiteljev zahtjev za isplatu po osnovi naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva niti naknade za prijevremenu otplatu kredita. Osim što su zahtjevi po navedenim osnovama zastarjeli, zahtjevi su u cijelosti neosnovani. U odnosu na prigovor zastare, tuženik se poziva na presudu Županijskog suda u Zadru posl. br. Gž-1145/2021 od 6. travnja 2022. Tužitelj nije dokazao potrošačko svojstvo. Tuženik ističe kako je vrijednost predmeta spora od strane tužitelja naznačena suviše visoko (1.327,33 EUR), s obzirom da je tužitelj postavio kondemnatorne zahtjeve za isplatu ukupnog iznosa 531,95 EUR (344,53 EUR+187,42 EUR). Tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom sukladno odredbi čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima. Tuženik ističe kako tužitelj ne predlaže niti jedan jedini dokaz u prilog svojim tvrdnjama, pa već samim time takav tužbeni zahtjev treba odbiti primjenom načela o teretu dokazivanja. Naknada za obradu kreditnog zahtjeva iz odredbe čl. 2. st. 3. Ugovora o kreditu temelji se, osim na slobodi ugovaranja po Zakonu o obveznim odnosima, također i na posebnim propisima namijenjenim zaštiti potrošača. Da je zakonodavac smatrao kako je naknada za obradu kreditnog zahtjeva nezakonita, onda takvu naknadu ne bi dodatno uredio posebnim propisima koji sadrže izričito ovlaštenje banke naplatiti naknadu. Tuženik također ističe kako je plaćanje naknada banci uvriježeno u poslovanju kreditnih institucija, na svim kontinentima, dakle nije u praksi nepoznato, niti su naknade per se zabranjene (Direktiva 2014/17/ЕU Europskog Parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010.1). Nadalje, zakonodavac je tek Zakonom o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 101/17. od 12. listopada 2017.), propisao, da kreditne institucije ne smiju naplatiti naknadu za obradu i/ili odobrenje stambenog potrošačkog kredita, ali samo u slučaju stambenih potrošačkih kredita, pri čemu se ta zabrana ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji su sklopljeni prije stupanja na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 101/17. od 12. listopada 2017.). Sukladno odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03., 46/07. i 79/07.), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Odlukom o Tarifi naknada za usluge iz 2007. g. je u toč. st. B3.4.1. na jasan, razumljiv i određen način propisana naknada za obradu zahtjeva u iznosu od 1,5% od iznosa. Odluka o Tarifi naknada za usluge je u svako doba, kao i danas, dostupna u poslovnicama Banke. Osim što je obveza plaćanja naknade bila jasno navedena u Ugovoru o kreditu i Odluci o Tarifi naknada za usluge, banka je tužitelja i na druge načine informirala o obvezi plaćanja naknade. Naime, tužitelj je o obvezi plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva bio informiran i od strane osobnog bankara koji su imali jasnu uputu da prilikom razgovora o odobrenju kredita upoznaju klijente s obvezom plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva te da ih u tome smislu informiraju da naknadu za obradu kreditnog zahtjeva mogu platiti iz vlastitih sredstva ili iz sredstva kredita. Obveza plaćanja naknade je također propisana toč. 5. Općih uvjeta poslovanja Banke koja određuje da je klijent dužan snositi troškove koji Banci nastanu u pripremama za sklapanje ugovora, u skladu s Odlukom o tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Banka. U slučaju da sud ipak smatra kako navedena odredba podliježe testu (ne) poštenosti, tuženik prvenstveno ističe kako je u smislu odredbe čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, odlučno utvrditi je li predmetna odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a što je dužan provjeriti sud koji provodi postupak. Naime, činjenica da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo, još sama po sebi nipošto ne znači da uz to ne treba posebno dokazati da u ovom slučaju nije došlo do takve, značajne neravnoteže (presuda Suda Europske unije u predmetima C-415/11, C-621/17 od 3. listopada 2019.). Neovisno o tome, banka opreza radi, ističe kako su naknadom na obradu kreditnog zahtjeva pokrivane usluge i troškovi. Sukladno svemu gore navedenom, tuženik ističe takva ugovorna odredba ne može i nije uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Naknada za prijevremenu otplatu kredita iz odredbe čl. 18.D Ugovora o kreditu temelji se, osim na slobodi ugovaranja po Zakonu o obveznim odnosima, također i na posebnim propisima namijenjenim zaštiti potrošača. Da je zakonodavac smatrao kako je naknada za prijevremenu otplatu kredita nezakonita, onda takvu naknadu ne bi dodatno uredio posebnim propisima koji sadrže izričito ovlaštenje banke naplatiti naknadu. Naposljetku, zakonodavac je tek Zakonom o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 101/17. od 12. listopada 2017.), propisao, da kreditne institucije ne smiju naplatiti naknadu za prijevremeno, djelomično ili u cijelosti, ispunjenje svoje obveze, ali samo u slučaju stambenih potrošačkih kredita, pri čemu se ta zabrana ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji su sklopljeni prije stupanja na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 101/17 od 12. listopada 2017.). U ovom slučaju je obveza plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita ugovorena jasnim, lako razumljivim i uočljivim odredbama Ugovora o kreditu. Visina naknade je također jasno, lako uočljivo i razumljivo određena pozivom na odredbe Odluke o Tarifi naknada za usluge pa uopće nije dopušteno ocjenjivati je li predmetna odredba nepoštena. Nadalje, Odlukom o Tarifi naknada za usluge od 2012. g. u toč. B3.7.5. je na jasan, razumljiv, određen odnosno odrediv način propisana naknada za prijevremenu konačnu otplatu u iznosu od 2% uplate. Odluka o Tarifi naknada za usluge su u svako doba, kao i danas, dostupne su u poslovnicama Banke. U slučaju da sud ipak smatra kako navedena odredba podliježe testu (ne)poštenosti, tuženik prvenstveno ističe kako je u smislu odredbe čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, odlučno utvrditi je li predmetna odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a što je dužan provjeriti sud koji provodi postupak (presude Suda Europske unije u predmetima C- 415/11 i C-621/17 od 3. listopada 2019.). Dakle, prijevremena otplata svakog kredita koji je banka ugovorila s korisnikom kredita, izravno uzrokuje stvarne troškove. Tuženik se poziva na odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž- 5327/2018 od 9. lipnja 2020. i Pž-1572/2018-2 od 24. lipnja 2020. te odluku Županijskog suda u Puli posl. br. Gž-311/2018-2 od 3. rujna 2018.). Zaključno, tuženik predlaže u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev, uz naknadu tuženiku parničnih troškova.

3. Tijekom postupka izvedeni su dokazi i to uvidom u Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila, broj: 3208669384/07, kreditna partija broj: 7103563210, od 21. ožujka 2007., uz javnobilježničku potvrdu sadržaja istoga od 23. ožujka 2007. (list 8-12), tuženikov dopis-odgovor na tužiteljev upit, od 14. ožujka 2025. (list 13), pregled prometa po kreditu/specifikaciju uplata (list 14-19), izvadak iz tuženikove Odluke o Tarifi naknada za usluge, od 2007. godine, tuženikove Opće uvjete poslovanja, s primjenom 1. listopada 1999. i izvadak iz tuženikove Upute osobnim bankarima za odobravanje kredita građanima-osnovna uputa, od svibnja 2006. (list 46-51 te 57-114) te je izveden dokaz saslušanjem tužitelja osobno kao stranke na ročištu 21. listopada 2025. (list 130-132).

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem djelomične ništetnosti ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila, odnosno uglavaka glede naplate troškova obrade kredita i naknade u slučaju prijevremene otplate kredita te posljedično zahtjev za isplatu, kao povrat stečenog bez osnove.

Nije sporno da su tuženik i tužitelj u [adresa] 21. ožujka 2007. sklopili Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila, broj: 3208669384/07, koji je 23. ožujka 2007. javnobilježnički sadržajno potvrđen.

Sporna je ništetnost navedenih uglavaka Ugovora o kreditu te posljedično pravo na isplatu naknade za obradu kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita, kao pravo na povrat stečenog bez osnove, dakle sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva. Tuženik je istaknuo prigovor zastare.

6. Uvidom u Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila, broj: 3208669384/07, kreditna partija broj: 7103563210, od 21. ožujka 2007., uz javnobilježničku potvrdu sadržaja istoga od 23. ožujka 2007. (list 8-12), utvrđeno je da je isti sklopljen u [adresa], između ovdje tuženika, kao kreditora i ovdje tužitelja, kao korisnika kredita- dužnik i fiducijarni dužnik, u svezi kredita za kupnju motornog vozila pod nazivom Renault financiranje u iznosu 37.995,25 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita te se korisnik kredita obvezuje iznos kredita vratiti, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen istim Ugovorom (čl. 1.); glede kamata i naknada je određeno da je korisnik kredita dužan kreditoru platiti u anuitetima navedeni iznos kredita i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po istom Ugovoru promjenjiva, u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama ovdje tuženika, koja na dan sklapanja istog Ugovora iznosi 5,20% godišnje, sve u kunskoj protuvrijednosti, obračunatoj po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja; Na sve dospjele neplaćene tražbine po kreditu, osim na dospjelu neplaćenu kamatu, primjenjuje se kamatna stopa po dospijeću u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora i to za cijelo razdoblje do dana plaćanja, te ako je redovna kamatna stopa veća od kamatne stope po dospijeću, primjenjuje se redovna kamatna stopa; Korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora i korisnik kredita se obvezuje platiti jednokratnu premiju osiguranja tražbine kreditora po istom Ugovoru o kreditu po premijskoj stopi u visini 2,00% koja se obračunava na navedeni iznos kredita iz čl. 1. istog Ugovora, uvećanog za 20% (čl. 2.); ugovoren je rok otplate kredita od 85 mjeseci i rok korištenja navedenog iznosa kredita je 6 mjeseci od dana odobrenja kredita, a najkasnije do 21. rujna 2007. te tražbina kredita po istom Ugovoru dospijeva najkasnije 1. siječnja 2015. (čl. 3.); ugovoreno je da se kredit koristi isplatom na račun isplatom prodavatelju ZAK d.o.o., na račun broj: 2484008-1100364115 te da korisnik kredita može koristiti kredit podnošenjem isprava koje potpisuje kreditor (čl. 4.); ugovorena je namjena kredita i to za kupnju vozila marke Renault, tip i model Megane CC Luxe Dynamique 1.6 16V, broj šasije: [broj šasije], godina proizvodnje 2007. (čl. 5.) i glede otplate kredita je ugovoreno da korisnik kredita otplaćuje kredit u 84 jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti iznosa 524,29 CHF te jednom posljednjem anuitetu u kunskoj protuvrijednosti iznosa 1.656,70 CHF obračunatoj po srednjem tečaju HNB-a koji je vrijedio za CHF na dan plaćanja; Posljednji anuitet u kunskoj protuvrijednosti iznosa 1.656,70 CHF obračunat po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja korisnik kredita obvezan je podmiriti u roku od 30 dana od dana dospijeća posljednjeg jednakog anuiteta; iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope koja je vrijedila na dan sklapanja istog Ugovora; Za slučaj izmjene redovne kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog st. te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete, a o izmijenjenom iznosu anuiteta kreditor će obavijestiti korisnike kredita u skladu s Općim uvjetima poslovanja kreditora; Anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno mjesečno, prvog dana u mjesecu, a počev od dana dospijeća prvog anuiteta; Prvi anuitet otplate kredita dospijeva na naplatu najranije prvog dana u idućem mjesecu od onoga mjeseca u kojem je kredit iskorišten, a najkasnije prvog dana idućeg mjeseca od mjeseca u kojem je kredit iskorišten, te će kreditor dodatno obavijestiti korisnika kredita o datumu dospijeća prvog anuiteta (čl. 6.) i ujedno je određeno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade po Odluci o tarifi naknada za usluge Kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanje Kreditora mjerodavnim u trenutku prijevremene otplate (čl. 18.D).

7. Na temelju iskaza tužitelja, saslušanog osobno kao stranke na ročištu 21. listopada 2025. (list 130-132), koji se u cijelosti prihvaća kao životno logičan i neposredno uvjerljiv, jer o odlučnim činjenicama ima neposredna saznanja, a koji je iskazom u cijelosti ostao kod navoda iz tužbe te svih tužiteljevih navoda istaknutih tijekom postupka, te je iste navode dopunio i pojasnio, utvrđeno je da je tužitelj tijekom 2007. godine kod tuženika podigao predmetni auto kredit, za kupnju osobnog automobila marke Renault, tip Megane, koji je koristio isključivo za vlastite potrebe, poglavito za prijevoz od mjesta stanovanja ([adresa]) do mjesta rada (Zagreb), dakle isto vozilo nije koristio u komercijalne svrhe. U vrijeme sklapanja Ugovora tužitelj nije bio nositelj obrta niti je obavljao poslovnu ni inu registriranu trgovačku djelatnost ni slobodno zanimanje, već je ostvarivao prihode od nesamostalnog rada (primao je plaću). Odnosni auto salon uputio ga je na tuženika, kao kreditora, odnosno preko odnosnog auto salona pripremljene su sve isprave u svezi predmetnog kredita te je naposljetku odnosni auto salon dobio gotov nacrt Ugovora, koji je tužitelj odnio kod odnosnog javnog bilježnika, radi ovjere. Nitko od ovlaštenih osoba nije informirao tužitelja o sadržaju i značenju pojedinih ugovornih odredbi niti o ekonomskim ni pravnim posljedicama istih, pa tako niti glede ovdje utuženih odredbi u svezi naplate tzv. ulazne i izlazne naknade. Tužitelj je upitao ovlaštenu osobu razlog za iste ovdje utužene ugovorne odredbe, no odgovor je bio da je to standardni ugovor te da je kod svih kredita ista ugovorna odredba, dakle sve se dobije "u kompletu". Tužitelj nije imao mogućnost pregovarati odnosno utjecati niti izmijeniti niti jednu ugovornu odredbu pa tako niti ovdje utužene. Tzv. ulazna naknada je naplaćena prilikom isplate kredita pa stoga tužitelj nije ništa dodatno plaćao po istoj osnovi. Isključivo je tužitelj plaćao sve anuitete kredita. Tužitelj je predmetni kredit u cijelosti otplatio i to prijevremeno na način da je podigao drugi kredit, kojim je zatvorio predmetni kredit. Tužitelj je pročitao Ugovor prije nego ga je potpisao-sklopio, ali mu baš i nisu bile jasne i razumljive sve ugovorne odredbe, u svezi čega mu je rečeno da je to standardni ugovor. U odnosnom auto salonu su na tužiteljev upit u svezi pojedinih ugovornih odredbi koje mu nisu bile jasne i razumljive, odgovoreno da se radi o standardnom ugovoru, pa stoga nakon takvog odgovora tužitelj nije tražio daljnja pojašnjenja i tumačenja od strane tuženika. Predmetni kredit je tužitelju prvi kredit pa stoga nije imao ranijih iskustava u potrošačkom kreditiranju. Tužitelj nije imao povjerenje u tuženika kao poslovnu banku, ali nakon što se je tužitelj raspitivao u odnosnom auto salonu u svezi predmetnih ugovornih odredbi glede tzv. ulazne i izlazne naknade, odnosni auto salon je rekao tužitelju da je to standardni ugovor tuženika, da tako svi imaju sadržajno iste ugovore. Tužitelj nije razumio ovdje utužene ugovorne odredbe glede tzv. ulazne i izlazne naknade. U vrijeme sklapanja Ugovora znao je da će biti naplaćena tzv. ulazna naknada i tzv. izlazna naknada, premda tužitelj nije znao koje je značenje istog pojma.

8. Daljnji dokazi nisu izvedeni, poglavito predloženi po tuženiku, jer isti tuženikovi dokazni prijedlozi nisu potrebiti, s obzirom da potonje ne može biti od utjecaja na odlučivanje u ovoj pravnoj stvari s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev. Stoga, nisu niti posebno cijenjeni ostali dokazi, poglavito sudska praksa na koje se poziva tuženik u prilog svojih tvrdnji. Rješenjem s pripremnog ročišta 25. rujna 2025. (list 124 i 125) je određeno koji će se dokazi izvoditi kao mjerodavni za utvrđenje odlučnih činjenica (toč. I.), dok ostali dokazi nisu izvedeni, jer isto nije potrebito, budući da će drugim određenim dokazima predmet biti dovoljno raspravljen i utvrđene sve odlučne činjenice mjerodavne za donošenje odluke u ovom predmetu. Osim toga sud, stranke i drugi sudionici moraju nastojati postupak provesti bez odugovlačenja, u razumnom roku i sa što manje troškova te je sud dužan onemogućiti svaku zlouporabu prava u postupku, u smislu čl. 10. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP).

9. Uzgred rečeno, valja imati na umu i recentnu sudsku praksu, prije svega odluke donesene u korist potrošača, odnosno presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i odnosne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015., Rev-221/18 od 3. rujna 2019. i Rev-18/18 od 26. svibnja 2020., kao i mjerodavne odluke Europskog suda za ljudska prava i Suda Europske unije (u predmetima C-26/13 presuda od 30. travnja 2014., C-51/17 presuda od 20. rujna 2018. i C-118/17 presuda od 14. ožujka 2019.).

10. Naime, odredbom čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13.) izričito navedeno da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Međutim, glede tužiteljevog položaja potrošača, valja istaknuti recentnu odluku Suda Europske unije br. C-198/20 od 10. lipnja 2021., kojom je presuđeno da se zaštita predviđena Direktivom Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u ugovorima sklopljenim s potrošačima primjenjuje na sve potrošače, a ne samo na one koji se mogu smatrati ''prosječnim potrošačima, normalno informiranim i razumno pažljivim i informiranim''. Naime, tužitelj je položaj potrošača dokazao priloženim Ugovorom o kreditu, kao i danim iskazom, iz kojeg proizlazi da je tužitelj, kao fizička osoba, podigao namjenski auto kredit, radi kupnje osobnog automobila, dakle novac koji je utrošio iskoristio je namjenski, za vlastite, privatne svrhe, odnosno za životne potrebe tužitelja, a to nije poslovanje niti poduzetništvo tužitelja, dakle tužitelj je potrošač. Ukoliko tuženik ima drukčija saznanja (npr. da tužitelj nije potrošač, već trgovac), dužan je isto i dokazati, s obzirom na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-18/18-2 od 26. svibnja 2020.

11. Dovodeći u svezu tužiteljev iskaz, koji se u cijelosti prihvaća kao životno logičan i neposredno uvjerljiv, s ostalim (pisanim) dokazima, utvrđeno je da se ovdje radilo o ugovoru koji je tuženik na isti način plasirao na tržištu svim korisnicima kredita, te da tužitelj nije niti pokušao utjecati na sadržaj Ugovora o kreditu, poglavito glede spornih uglavaka, jer se radilo o ugovoru koje je ponudio tuženik pa stoga tužitelj nije mogao ništa mijenjati niti utjecati jer je vrijedilo pravilo "uzmi ili ostavi". Dakle, ugovorne odredbe u Ugovoru o kreditu koje su predmet ovog spora, odnosno glede naplate naknade za obradu kredita i prijevremenu otplatu kredita, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, dovode do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača već zbog činjenice da potrošači nisu mogli pregovarati o sadržaju ugovornih odredbi budućeg ugovora na sklapanje kojeg su ih banke navodile svojim reklamama. Naime, ovdje se štiti pravo potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog standardnog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obaviještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku. Zaključno, proizlazi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed sročenom, pripremljenom, standardnom obrascu o kojima ugovorne strane nisu pregovarale, pa tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na njegov sadržaj, dok je istom pravnom poslu tužitelj pristupio s potpunim povjerenjem u tuženika, kao poslovnu banku. Stoga, proizlazi da je tužitelj s tuženikom pregovarao isključivo o sklapanju ponuđenog ugovora u skladu s njegovom kreditnom sposobnošću, koja je ovisila o visini anuiteta, pri čemu je anuitet ovisio o glavnici i ugovorenoj kamati, koja je bila najniža za švicarske franke. Dakle, tužitelj nije mogao mijenjati ugovorne odredbe, već samo ukoliko iste ne prihvaća odustati od sklapanja predloženog ugovora. Tuženik je tužitelju preporučao i predstavio kredit u švicarskim francima kao najpovoljniji kredit jer su najniže kamate, pa stoga za tužitelja najpovoljnije.

Slijedom navedenog, tuženik nije dokazao da je prilikom sklapanja Ugovora s tužiteljem pregovarao o spornim odredbama, pa da se stoga iste ne bi mogle smatrati nepoštenim. Naime, proizlazi da je tuženik propustio razjasniti tužitelju odredbu o tzv. ulaznoj naknadi i tzv. izlaznoj naknadi, odnosno strukturu i parametre te načinu obračuna istih naknada, kao i stvarno nastale troškove i njihovu opravdanost, te da isto nije počinjeno u dobroj vjeri, odnosno nije dokazano da je tuženik informirao tužitelja, kao potrošača, u predugovornom stadiju sklapanja Ugovora o kreditu, o strukturi naknade za obradu kreditnog zahtjeva i prijevremenu otplatu kredita. Ujedno, ukoliko je ugovor o kreditu ispunjen, kao što je ovdje slučaj, isti nije postao valjan ugovor, on je i dalje ništetan u spornim odredbama, a takvi ugovori ne proizvode pravne učinke i s njima se postupa kao da nisu sklopljeni, te stoga tužitelju pripada pravo na vraćanje stečenog bez osnove.

12. Neosnovan je prigovor zastare. Naime, u ovom slučaju povrata stečenog bez osnove predmetna tražbina zastarijeva za pet godina, sukladno čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22., dalje: ZOO). Stoga, primjenom čl. 323. st. 1. ZOO-a zastara restitucijskog zahtjeva može početi teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke u ovom predmetu, kojom se prethodno utvrđuje nepoštenim i ništetnim ugovorne odredbe sadržane u čl. 2. i 18.D) Ugovora, s obzirom na pravno shvaćanje sa sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.

13. U ovom slučaju sasvim je sigurno, da se o navedenim spornim odredbama glede naplate tzv. ulazne naknade i izlazne naknade nije pregovaralo, jer je unatoč tuženikovim obrazloženjima, riječ o tipskom, formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke, koji korisnik kredita može ili potpisati ili ne. Sasvim je i izvjesno, da tuženik ne bi omogućio tužitelju niti sklapanje takvog Ugovora da iste ugovorne odrednice (sporan uglavak čl. 2. i 18.D) nisu bile uključene u Ugovor, dok tuženik drukčije nije niti dokazao.

14. Osim toga, upravo pravilno tužitelj tumači predmetni Ugovor po načelu ''uzmi ili ostavi'', jer je imajući na umu prethodno navedeno, tužitelj, kao korisnik kredita, mogao je samo isti prihvatiti ili ne, dakle druge mogućnosti nema, sudeći i po činjenici da upravo sam tuženik tijekom cijelog ovog postupka drži da je pravilno postupio stavljanjem istih odredbi u Ugovor, pa je logički izvjesno da od nje niti odstupa pa niti tijekom ovog postupka, držeći i dalje da su pravilne. Predmetni Ugovor je djelomično ''prilagođen'' potrebama tužitelja, no, posljedično ne otklanja prethodno utvrđenje suda, jer je Ugovor ''prilagođen'' samo u dijelovima koji se tiču iznosa, roka otplate, namjene i slično, no, to ne otklanja činjenicu da je i dalje riječ o standardiziranom obliku ugovora o kreditu i kojem se doduše mijenjaju samo navedeni sastojci ovisno o slučaju, ali glavni oblik je i dalje isti, a naravno i oni bitni sastojci na kojima tuženik, kao kreditor, ustraje i bez kojih isti niti ne bi bio sklopljen, a kakve ugovore tuženik sklapa obrtimice, tj. u velikom broju slučajeva.

15. Imajući na umu navedeno, valja istaknuti da je u vrijeme sklapanja Ugovora na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. g. (Narodne novine, br. 96/03., dalje: ZZP/03.), s izmjenama (kao lex specialis), koji odredbom čl. 81. st. 1 i 2. jasno propisuje da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo je nepoštena, ako je suprotna načelu savjesnosti i poštenja odnosno uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača.

16. Međutim, spornom ugovornom odredbom u biti je tuženik sebi ostavio slobodu određivanja visine naknade za obradu zahtjeva i odobrenje kredita, kao i naknadi za prijevremenu otplatu kredita, a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo. Stoga su sporne ugovorne odredbe zaista i prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dakle iste predstavljaju nepoštenu odredbu u potrošačkom ugovoru, u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03., te 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13., te 41/14., 110/15. i 14/19., dalje: ZZP).

17. Naime, čl. 84. ZZP/03. je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. No, u svezi potonjeg, ističe se kako se na sporne ugovorne odredbe ne odnosi isključenje testa nepoštenosti. Naime, stajalište je Suda EU, izraženo u recentnoj presudi od 16. srpnja 2020., u spojenim predmetima br. C-224/19 i C-259/19, upravo u svezi problematike naplate naknada za obradu kredita (naknade za otvaranje), da čl. 2., čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "glavni predmet ugovora" trebaju shvatiti kao one koje utvrđuju bitne činidbe istog ugovora i koje ga kao takve određuju. Nasuprot tome, odredbe koje su sporednog značaja u usporedbi s onima koje određuju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene istim pojmom, a što je ovdje slučaj, s obzirom da nije sporno kako ugovorna odredba o naknadi za odobrenje kredita, isto kao i o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, ne spada pod ''ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene'' te se na iste ne odnosi isključenje testa nepoštenosti. Nadalje, u predmetu C-224/19 Sud EU tumači čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri. Iako je prethodni postupak vezan uz određeni predmet koji se vodi pred nacionalnim sudom, jednom kad Sud EU protumači odredbu europskog prava, takva odluka postaje mjerodavna i obvezna i za ostale nacionalne sudove koji razmatraju jednak problem, odnosno tumačenja su retroaktivna, jer objašnjavaju značenje norme od trenutka kad je ona nastala. Pri tome valja naglasiti da u pogledu pravnih odnosa i sporova koji su proizašli iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, postoji obveza hrvatskih sudova tumačiti nacionalno pravo u duhu prava EU i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu Suda EU), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005. godine.

18. Bitno je i istaknuti, da se takvim spornim ugovornim odredbama, kojim se glede visine naknade za odobrenje kredita, kao i naknade za prijevremenu otplatu kredita, upućivalo na interne akte tuženika-Odluku o Tarifi naknada za usluge Kreditora, a gdje je bila propisana postotkom, ništa ne mijenja na stvari i to svakako nije dokaz da su stranke o istoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovarale. Na tuženiku je teret dokaza da se o spornim odredbama Ugovora pojedinačno pregovaralo. U pravu je tužitelj kada naglašava da tuženik nije postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Naime, tužitelj je nesporno bio u podređenom, slabijem položaju u odnosu na tuženika, kao banku, kako glede njegove pregovaračke moći, tako i njegova stupnja znanja. Isto je dovelo do toga da je tužitelj pristao na odredbe sastavljene unaprijed od strane tuženika, bez mogućnosti utjecaja na sadržaj istih odredaba, to tim više što je već bio u postupku kupoprodaje automobila, sve kako to proizlazi iz tužiteljevog iskaza. Tuženik je, dakle, iskoristio svoj položaj ''jače'' ugovorne strane te je ugovorio naplatu naknade za odobrenje kredita, radi čega je postupao potpuno suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja. To tim više što tuženik u sadržaj Ugovora nije unio podatak, a niti je objasnio tužitelju kakav je to valjan i ekonomski opravdan razlog zbog kojeg je bilo nužno ugovoriti plaćanje istih naknada i zašto visina naknada izravno ovisi o iznosu odobrenog kredita. Naime, ugovaranje plaćanja naknada za odobrenje kredita i naknade za prijevremenu otplatu, samo za sebe, nije nepošteno te u vrijeme sklapanja Ugovora nije postojao propis koji bi tako nešto zabranjivao. Međutim, u ovom slučaju ista naknada ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Tuženik uopće nije niti pokušao tužitelju razjasniti zašto mu je naplatio obradu kredita, radi čega tužitelj nije imao pristup razlozima koji opravdavaju istu naknadu. Nadalje, sadržaj predmetne odredbe glede tzv. izlazne naknade je nepotpun i upućuje na konkretizaciju u internim aktima banke, a koji tužitelju nisu izloženi ni pojašnjeni. Ujedno, tuženik ne pruža dokaze koji bi ukazali na opravdanost naplate spornih naknada. Dakle, banke su morale određeno popisati što čini troškove obrade kredita, a ne samo isto naplatiti i to u postotnom iznosu, kao i što čini troškove prijevremene otplate, čime su zapravo korisnike dovodile u neravnopravan položaj, naplaćujući veće troškove od korisnika koji podigne veći kredit. U konačnici, sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu tužitelj se je tuženiku obvezao platiti ugovorne kamate, a troškovi obrade i odobravanja kredita, ako i postoje, nikako ne bi smjeli pasti na teret tužitelja. Naime, tuženik je financijska institucija i odobravanje kredita je jedna od usluga koju isti pruža te se naplaćuje ugovaranjem kamate. Tuženik je dužan organizirati svoje poslovanje da može pružiti istu uslugu i možebitni troškovi koji mu nastanu u postupku obrade i odobrenja kredita treba podmiriti upravo iz očekivane kamate koju mu tužitelj plaća, s obzirom na pravno shvaćanje izraženo u presudi Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-1368/21 od 20. srpnja 2021.

19. Naposljetku, glede zahtjeva za plaćanjem zateznih kamata od dana nakon dana plaćanja naknade za obradu kredita, odnosno plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita, pa do isplate, valja reći da tuženik nepošten od samog trenutka naplate, jer je upravo tuženik odgovoran za ugovaranje istih ništetnih odredbi i ista odredbe su nametnuta potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja i izmjene, i temeljem takvih nepoštenih i ništetnih odredbi tuženik je neosnovano naplatio novčane iznose. Dakle, tuženik je bio nepošten stjecatelj, te samom činjenicom istog, zatezna kamata teče od dana nepoštenog stjecanja. Sukladno čl. 1111. ZOO-a, sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe za posljedicu ima ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve ništetne odredbe nije bilo. Stoga, utvrđenjem predmetnih ugovornih odredbi ništetnim, potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna, s obzirom na pravno shvaćanje iz presude Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-1200/21 od 2. lipnja 2021.

20. Odredbom čl. 1024. st. 2. i 3. ZOO-a je propisano da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome prije obavijestiti banku, te da u tom slučaju korisnik kredita je dužan banci kao davatelju kredita nadoknaditi štetu, ako ju je davatelj kredita pretrpio.

21. U ovom slučaju, prijevremena otplata kredita nije nikakva povreda prava iz ugovornog odnosa (neispunjenje ili zakašnjenje), već je tužitelj iskoristio pravo vratiti iznos kredita prije isteka roka.

22. Bitno je i za istaknuti, da odredba čl. 1024. ZOO-a jasno propisuje da banka ne može uračunati kamate za vrijeme od vraćanja kredita do dana kada ga je trebala vratiti. Premda naknada za prijevremenu otplatu kredita je jednostavno (neostvarena) kamata koju bi banka dobila da je tužitelj redovito otplaćivao kredit, što pravno gledano predstavlja izmaklu korist u smislu odredbe čl. 1046. ZOO-a, a koji vid štete ne može tuženik zahtijevati od tužitelja u vidu navedene naknade.

23. Međutim, tuženik nije dokazao da je zbog prijevremene otplate pretrpio štetu, dok je spornom ugovornom odredbom u biti tuženik sebi ostavio slobodu određivanja visine naknade za prijevremenu otplatu kredita, a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo. Stoga je sporna ugovorna odredba zaista i prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dakle ista predstavlja nepoštenu odredbu u potrošačkom ugovoru, u smislu odredbi ZZP-a.

24. Bitno je i istaknuti, da je takvim spornim uglavkom Ugovora zapravo i ciljano otežano tužitelju ispunjenje Ugovora prije roka (a na što tužitelj ima potpuno zakonsko pravo) te je tužitelj korištenjem svojeg prava zbiljski novčano kažnjen od strane tuženika, pa je tužitelj platežom ovakve naknade financijski oštećen, jer je tuženik povrijedio zakon na tužiteljevu štetu.

25. Svi ostali tuženikovi navodi su posljedično ocijenjeni neosnovanim, imajući na umu da o ovom pitanju postoji i jasno pravno shvaćanje viših sudova.

26. Uzgred rečeno, tuženik nije pridonio odgovarajući dokaz radi utvrđenja istinitosti svojih navoda pa se u ovom slučaju ima primijeniti pravilo o teretu dokazivanja koje obvezuje sud da uzme da nije istinita tvrdnja za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava, u smislu čl. 221.a ZPP-a.

27. Zaključno, kako se o spornim odredbama nije pregovaralo, to su time ugovorne odredbe po kojim je predviđena naknada za obradu zahtjeva i odobrenje kredita, kao i naknada za prijevremenu otplatu kredita, nepoštene, jer korisnik kredita o njoj nije pojedinačno pregovarao, a prouzročila je značajnu ravnotežu u pravima i obvezama na strani tužitelja, kao potrošača kredita, pa je posljedično i ništetna u smislu mjerodavne odrede čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03.), tako i odluke Županijskog suda u Splitu posl .br. Gž-2359/17 i Županijskog suda u Vukovaru posl. br. Gž-1837/14 od 5. studenoga 2014.

28. S obzirom na utvrđenje djelomične ništetnosti Ugovora glede naplate troškova obrade kredita, kao i glede naplate naknade u slučaju prijevremene otplate kredita, valjalo je odlučiti kao pod toč. I. i II. izreke presude, dok je kao posljedicu iste, u smislu čl. 323. ZOO-a, valjalo prihvatiti i zahtjev za vraćanje iznosa 344,53 EUR po osnovi tzv. ulazne naknade sa zateznim kamatama od 28. ožujka 2007. i iznosa 187,42 EUR po osnovi tzv. izlazne naknade sa zateznim kamatama od 22. rujna 2012., jer visina i datum plateža istog nije sporna (list 24 i 124 u svezi 13), kao stečenog bez osnove, zajedno sa zateznim kamatama od dana nakon dana plateža istih naknada kako to proizlazi iz tuženikove potvrde (list 13), sve temeljem čl. 1111. ZOO-a, zajedno sa zateznim kamatama sukladno čl. 1115. ZOO-a, odnosno čl. 29. st. 1. u svezi čl. 183. st. 1. ZOO-a, po kamatnoj stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine, br. 153/04.) te nadalje od 1. siječnja 2008. određenoj čl. 29. st. 2. ZOO, kako je odlučeno pod toč. III. izreke presude.

29. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, odnosno isti su odmjereni s obzirom na vrijednost predmeta spora, zahtjev za naknadu troškova i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, br. 138/23., dalje: OT), imajući na umu vrijednost boda u iznosu 2,00 EUR (Tbr. 54. OT) i pravo odvjetnika obračunati na sve obavljene radnje pripadajući porez na dodanu vrijednost (Tbr. 46. OT).

30. Slijedom navedenog, tužitelju je valjalo priznati troškove postupka, kao potrebite za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava tužbe (Tbr. 7./1. OT) i podneska od 19. srpnja 2025. (Tbr. 8./1. OT) te zastupanja na ročištima 25. rujna 2025. i 21. listopada 2025. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 200,00 EUR, dakle ukupno u iznosu 800,00 EUR, uvećanog za PDV 25% (200,00 EUR), kao i troška sudske pristojbe za tužbu u zahtijevanom iznosu 26,55 EUR. Međutim nije priznat trošak sudske pristojbe za presudu po određenju suda, jer isti zahtjev nije određeno postavljen (čl. 164. st. 2. ZPP-a). Stoga je tužitelju valjalo dosuditi parnične troškove u sveukupnom iznosu 1.026,55 EUR sa zateznim kamatama tekućim od donošenja presude do isplate, jer se zatezne kamate na parnične troškove mogu stranci odrediti i u parničnom postupku, temeljem primjene čl. 151. st. 3. ZPP-a, kako je odlučeno pod toč. V. izreke presude, dok je ostatak tužiteljevog zahtjeva za naknadom parničnih troškova preko dosuđenog iznosa, sa zateznim kamatama, valjalo odbiti kao neosnovan (toč. VI. izreke presude).

31. Također je i tuženiku valjalo odmjeriti troškove postupka, kao potrebite za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava odgovora na tužbu i podneska od 9. rujna 2025. (Tbr. 8./1. OT) te zastupanja na ročištima 25. rujna 2025. i 21. listopada 2025. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 200,00 EUR, dakle ukupno u iznosu 800,00 EUR, uvećanog za PDV 25% (200,00 EUR). No, ovako odmjereni parnični troškovi u sveukupnom iznosu 1.000,00 EUR, sa zatraženim zateznim kamatama, nisu dosuđeni tuženiku, s obzirom na neuspjeh istoga u sporu, odnosno valjalo je odbiti tuženikov zahtjev za naknadom parničnih troškova sa zateznim kamatama, kao neosnovan, kako je odlučeno pod toč. VII. izreke presude.

32. Sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine, br. 57/22.) su iskazane novčane vrijednosti, s obzirom na fiksni tečaj konverzije 7,53450 HRK / 1 EUR.

U Zagrebu 20. studenoga 2025.

S u d a c:

Mario Klarić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude je dopuštena žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano, u roku 15 dana od dana objave presude, odnosno od dana dostave prijepisa ove presude u slučaju neuredne obavijesti o ročištu na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. ZPP-a).

DNA: - opun. tužitelja, uz rješenje o sud. pristojbi za presudu u iznosu 53,09 EUR i

- opun. tuženika.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte