REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3143/2023-27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Mariju Klariću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice: EC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju opunomoćenici Ivan Adžić i Vinko Adžić, odvjetnici u Zagrebu, Držićeva 6 B, protiv tuženika: OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, kojeg zastupaju opunomoćenici iz Odvjetničkog društva Vukina & Partneri d.o.o., Zagreb, Prilaz Gjure Deželića 30, radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne glavne rasprave, zaključene 21. listopada 2025. u nazočnosti tužiteljičinog opunomoćenika i tuženikovog opunomoćenika, 20. studenoga 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu, broj: 76779/05, od 4. srpnja 2005., koji je sklopljen između prednika tuženika HVB Splitske Banke d.d., Split, kao kreditora i tužiteljice EC, kao korisnika kredita, kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, dakle odredba toč. 11.2. Ugovora kojom je određeno da se mjesečni anuiteti plaćaju uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, po prodajnom deviznom tečaju prema tečajnoj listi Kreditora na dan ispunjenja obaveze.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos 7.698,02 EUR, zbog preplate po kreditu u odnosu na valutnu klauzulu u CHF, sa zateznim kamatama, od toga tekućim i to na iznos:

- 9,46 EUR od 16. rujna 2005. do isplate,

- 4,41 EUR od 20. listopada 2005. do isplate,

- 6,81 EUR od 9. studenoga 2005. do isplate,

- 5,76 EUR od 17. studenoga 2005. do isplate,

- 6,07 EUR od 16. siječnja 2006. do isplate,

- 3,96 EUR od 30. siječnja 2006. do isplate,

- 0,16 EUR od 16. veljače 2006. do isplate,

- 0,72 EUR od 17. ožujka 2006. do isplate,

- 0,53 EUR od 18. ožujka 2008. do isplate,

- 7,53 EUR od 17. studenoga 2008. do isplate,

- 26,69 EUR od 16. siječnja 2009. do isplate,

- 33,59 EUR od 18. veljače 2009. do isplate,

- 17,62 EUR od 17. ožujka 2009. do isplate,

- 18,88 EUR od 16. travnja 2009. do isplate,

- 15,52 EUR od 13. svibnja 2009. do isplate,

- 13,84 EUR od 16. lipnja 2009. do isplate,

- 15,18 EUR od 16. srpnja 2009. do isplate,

- 11,35 EUR od 14. kolovoza 2009. do isplate,

- 14,53 EUR od 15. rujna 2009. do isplate,

- 10,25 EUR od 15. listopada 2009. do isplate,

- 14,30 EUR od 16. studenoga 2009. do isplate,

- 12,47 EUR od 16. prosinca 2009. do isplate,

- 20,25 EUR od 15. siječnja 2010. do isplate,

- 26,11 EUR od 15. veljače 2010. do isplate,

- 25,28 EUR od 15. ožujka 2010. do isplate,

- 31,23 EUR od 15. travnja 2010. do isplate,

- 40,86 EUR od 14. svibnja 2010. do isplate,

- 37,71 EUR od 16. lipnja 2010. do isplate,

- 56,27 EUR od 22. srpnja 2010. do isplate,

- 71,05 EUR od 16. rujna 2010. do isplate,

- 62,74 EUR od 14. listopada 2010. do isplate,

- 64,13 EUR od 15. studenoga 2010. do isplate,

- 58,92 EUR od 22. studenoga 2010. do isplate,

- 84,55 EUR od 14. siječnja 2011. do isplate,

- 80,07 EUR od 9. veljače 2011. do isplate,

- 76,68 EUR od 17. veljače 2011. do isplate,

- 85,67 EUR od 16. ožujka 2011. do isplate,

- 79,98 EUR od 26. travnja 2011. do isplate,

- 102,09 EUR od 24. svibnja 2011. do isplate,

- 131,57 EUR od 15. srpnja 2011. do isplate,

- 161,30 EUR od 16. kolovoza 2011. do isplate,

- 104,11 EUR od 14. listopada 2011. do isplate,

- 105,98 EUR od 14. studenoga 2011. do isplate,

- 106,50 EUR od 23. studenoga 2011. do isplate,

- 106,50 EUR od 23. studenoga 2011. do isplate,

- 108,47 EUR od 15. prosinca 2011. do isplate,

- 119,50 EUR od 13. siječnja 2012. do isplate,

- 122,97 EUR od 20. veljače 2012. do isplate,

- 119,58 EUR od 13. travnja 2012. do isplate,

- 119,58 EUR od 13. travnja 2012. do isplate,

- 123,92 EUR od 14. lipnja 2012. do isplate,

- 120,51 EUR od 13. srpnja 2012. do isplate,

- 117,84 EUR od 14. kolovoza 2012. do isplate,

- 110,71 EUR od 20. rujna 2012. do isplate,

- 110,71 EUR od 20. rujna 2012. do isplate,

- 121,12 EUR od 14. studenoga 2012. do isplate,

- 118,36 EUR od 14. prosinca 2012. do isplate,

- 115,15 EUR od 15. siječnja 2013. do isplate,

- 111,95 EUR od 14. veljače 2013. do isplate,

- 121,20 EUR od 15. travnja 2013. do isplate,

- 106,83 EUR od 13. lipnja 2013. do isplate,

- 107,69 EUR od 12. srpnja 2013. do isplate,

- 110,89 EUR od 21. kolovoza 2013. do isplate,

- 111,23 EUR od 12. rujna 2013. do isplate,

- 115,45 EUR od 23. rujna 2013. do isplate,

- 115,11 EUR od 4. studenoga 2013. do isplate,

- 115,11 EUR od 4. studenoga 2013. do isplate,

- 120,56 EUR od 13. prosinca 2013. do isplate,

- 116,16 EUR od 14. siječnja 2014. do isplate,

- 123,20 EUR od 12. ožujka 2014. do isplate,

- 122,48 EUR od 18. ožujka 2014. do isplate,

- 111,32 EUR od 13. svibnja 2014. do isplate,

- 112,45 EUR od 19. svibnja 2014. do isplate,

- 112,91 EUR od 26. lipnja 2014. do isplate,

- 116,22 EUR od 14. srpnja 2014. do isplate,

- 117,74 EUR od 18. kolovoza 2014. do isplate,

- 118,71 EUR od 12. rujna 2014. do isplate,

- 120,53 EUR od 14. listopada 2014. do isplate,

- 123,32 EUR od 12. studenoga 2014. do isplate,

- 124,27 EUR od 12. prosinca 2014. do isplate,

- 124,09 EUR od 16. prosinca 2014. do isplate,

- 117,00 EUR od 16. siječnja 2015. do isplate,

- 117,00 EUR od 12. veljače 2015. do isplate,

- 117,00 EUR od 12. ožujka 2015. do isplate,

- 117,00 EUR od 20. ožujka 2015. do isplate,

- 117,00 EUR od 15. travnja 2015. do isplate,

- 117,00 EUR od 12. lipnja 2015. do isplate,

- 117,00 EUR od 14. srpnja 2015. do isplate,

- 117,00 EUR od 12. kolovoza 2015. do isplate,

- 117,00 EUR od 15. rujna 2015. do isplate,

- 117,00 EUR od 12. studenoga 2015. do isplate,

- 117,00 EUR od 14. prosinca 2015. do isplate,

- 117,00 EUR od 14. siječnja 2016. do isplate i

- 117,00 EUR od 12. veljače 2016. do isplate,

po kamatnoj stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 1. siječnja 2008. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. srpnja 2015. po stopi koja je određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja je određena, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, nadalje, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos 1.445,90 EUR, zbog razlike u iznosu preostale glavnice na dan konverzije umanjeno za priznatu preplatu u konverziji, sa zateznim kamatama tekućim od 30. rujna 2015. do isplate, po kamatnoj stopi do 31. prosinca 2022. određenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, nadalje, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici parnične troškove u iznosu 2.720,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 20. studenoga 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

V. Odbija se ostatak tužiteljičinog zahtjeva za naknadom parničnih troškova preko dosuđenog iznosa, sa zateznim kamatama, kao neosnovan.

VI. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadom parničnih troškova, sa zateznim kamatama, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužba je predana ovome sudu e-komunikacijom 2. svibnja 2023. (obavijest o primitku elektroničkog podneska, koja prethodi listu 1), u kojoj se navodi da je tuženikov prednik, kao kreditor, s tužiteljicom, kao korisnikom kredita, 4. srpnja 2005. sklopio Ugovor o kreditu, za kupnju stana za osobne potrebe, broj: 76779/05 (dalje: Ugovor), kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici kredit u iznosu 70.418,53 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Tako je toč. 11.2. Ugovora određeno da tužiteljica otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima koji se podmiruju uplatom potrebitog iznosa u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom deviznom tečaju kreditora na dan ispunjenja obveze. Na dan puštanja kredita u otplatu (5. srpnja 2005.) srednji tečaj kreditora u odnosu na CHF je bio 4,715868 HRK, međutim, tečaj švicarskog franka je u odnosu na hrvatsku kunu brzo porastao te je bio konstantno povećan u odnosu na početno stanje sve do konverzije kredita temeljem ZID ZPK/15. (Narodne novine, br. 102/15.). To je tužiteljici uzrokovalo znatno povećanje mjesečnih obroka kredita, što joj je u velikoj mjeri otežalo plaćanje istog. Tužiteljica je početkom 2016. g. prihvatila zakonsku konverziju kredita u EUR te su stranke sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu. Gore navedeni Ugovor o kreditu su parnične stranke sklopile u okolnostima u kojima je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu te kao jača ugovorna strana, a u kojem se položaju nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničarsko društvo, nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, na koji način je doveo tužiteljicu kao financijskom poslovanju neuku i nestručnu osobu, u neravnopravan položaj u kojem ista nije mogla utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog Ugovora. Pri tome je za istaknuti kako je u vrijeme realiziranja spornog kredita tuženik agresivno reklamirao kredite u CHF kao sigurne i povoljnije od onih vezanih za valutu EUR te je uz zavaravajuće reklame i isticanje da se radi o povoljnoj ponudi koja se nudi na akciji, s nižim kamatnim stopama u odnosu na eurske kredite, bez naknade za obradu kredita i samo do određenog roka, kod tužitelja stvorio uvjerenje da se radi o dobroj prilici koju se ne smije propustiti. Također, tuženik je tužiteljicu držao u uvjerenju kako je valuta CHF sigurna valuta, nije je upozorio na moguću učestalost promjene tečaja niti na čimbenike koje utječu na kretanje tečajeva. Tuženik je prije i u vrijeme sklapanja Ugovora namjerno propustio obavijestiti tužiteljicu o općem riziku koji ugovor o kreditu nosi za svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF bio neusporedivo veći u odnosu na takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR, o tome da je rast tečaja CHF u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Tuženik nije objasnio tužiteljiici niti koja je tečajna politika HNB, tj. da središnja banka provodi politiku stabilnog tečaja HRK prema EUR, ali ne i prema drugim valutama. U odnosu na ponašanje tuženika, i ostalih banaka, Udruga Potrošač je podnijela tužbu za zaštitu kolektivnih interesa i prava (dalje: kolektivna tužba), protiv tuženika i 7 ostalih banaka, koja je rezultirala donošenjem presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. Navedena presuda je u dijelu kojim su utvrđene ništetnim ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., tako da je pravomoćno utvrđeno kako su nepoštene odnosno ništetne ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tužiteljica sel, stoga, poziva na pravna utvrđenja iz gore navedenih presuda, sve temeljem mogućnosti koju pruža odredba čl. 502.c ZPP-a glede proširenja subjektivnih granica pravomoćnosti presude te mjerodavne odredbe Zakona o zaštiti potrošača po istom pitanju. Tužiteljica, dakle, smatra da je u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF preplatila gornji kredit za iznos 55.826,00 HRK. Također, tužiteljica je prilikom konverzije kredita oštećen za iznos 14.657,00 HKR, zbog manjeg umanjenja glavnice. Naime, nedospjela glavnica na 30. rujna 2015. u HRK, prema usporednom kreditu s valutnom klauzulom u EUR, iznosi 134.852,00 HRK, dok bi nedospjela glavnica na ist dan u HRK, da je za cijelo vrijeme otplate tečaj ostao na početnoj razini, iznosila 120.195,00 HRK. Ističe se da tužiteljica nesporno ima pravni interes za utvrđenjem ništetnim ugovornih odredbi predmetnog kredita koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF te su ispunjeni uvjeti iz čl. 187. ZPP-a za tužbu za utvrđenje (toč. I. tužbenog zahtjeva), poglavito imajući na umu neograničeno pravo tužiteljice isticati ništetnost (čl. 328. ZOO/05. Činjenica što su stranke naknadno sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu i izvršile konverziju kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR ne utječe na pravo na isticanje ništetnosti, jer ništetnost djeluje od samog sklapanja ugovora, tj. ex tunc. Tužiteljica ističe da niti sklapanjem Dodatka Ugovoru niti donošenjem ZID ZPK (Narodne novine, br. 102/15.) nisu konvalidirane ništetne odredbe glavnog ugovora (rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019.). Dalje, tužiteljica ističe da je odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP/03.) i čl. 96. st. 1. ZZP/07. propisano kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu odnosno znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik je tužiteljicu tijekom pregovaranja o sklapanju Ugovora o kreditu uvjeravao da je za nju povoljno sklopiti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima te da je švicarski franak sigurna valuta. Pri tome je tuženik propustio tužiteljicu informirati da je švicarski franak bila sigurna valuta samo i isključivo za tuženika, kao davatelja kredita, a nikako ne za tužiteljicu, kao korisnika kredita. Stoga tužiteljica, kao prosječni potrošač, nikako nije mogao razumjeti pravo značenje riječi da je švicarski franak sigurna valuta, a tuženik je kao stručna osoba to znao odnosno morao znati. Budući da tužiteljica nije bila u dovoljnoj mjeri obaviještena, ona niti uz povećanu pažnju i oprez nije mogla razumjeti sporne ugovorne odredbe i donijeti informiranu odluku o tome hoće li sklopiti ugovor koji sadrži iste odredbe ili neće. Tuženik je sukladno načelu savjesnosti i poštenja trebao tužiteljicu informirati o svim rizicima koje ona, kao potrošač, sklapanjem predloženog Ugovora prihvaća, što je sve propustio učiniti. Na taj način tuženik je tužiteljicu izravno naveo na sklapanje Ugovora o kreditu, s tom za tužiteljicu posebno rizičnom valutnom klauzulom. Dakle, tuženik nije postupao obzirno, savjesno, moralno, ni pošteno te je neravnoteža u pravima i obvezama koja je nastala ugovaranjem istih spornih odredbi nedvojbeno bila na štetu tužiteljice i bila je značajna. Iz svega gore navedenog jasno je da su ugovorne odredbe koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF nepoštene, jer su protivne prisilnim propisima, odnosno mjerodavnim odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Time su ispunjeni uvjeti ništetnosti istih odredbi Ugovora, propisani čl. 87. ZZP/03. i čl. 322. ZOO/05. Posljedica tako utvrđene ništetnosti je dužnost tuženika vratiti tužiteljici sve što je primio temeljem ništetnih odredbi Ugovora (čl. 323. ZOO/05.) sa zateznim kamatama od dana stjecanja (čl. 1115. ZOO/05.). Slijedom navedenog, tužiteljica predlaže donijeti presudu kojom će se prihvatiti tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnim ugovornih odredbi glede valutne klauzule u CHF te posljedično isplatu, kao povrat stečenog bez osnove, iznosa 7.409,38 EUR / 55.826,00 HRK sa zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose razlika, te iznosa 1.945,32 EUR / 14.657,00 HKR zbog razlike u iznosu preostale glavnice na dan konverzije, uz naknadu parničnih troškova sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude.

2. Odgovor na tužbu je predan ovome sudu e-komunikacijom 21. lipnja 2023. (obavijest o primitku elektroničkog podneska, koja prethodi listu 34), u kojem se navodi da tuženik osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, kao i osnovu i tijek zateznih kamata, te predlaže odbiti tužbeni zahtjev. Tužiteljica je prihvatila ponudu izračuna konverzije sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 102/15., dalje: ZID ZPK/15.). Dakle, tužiteljica je prihvatom izračuna konverzije sukladno ZID ZPK/15 i sklapanjem Dodatka br. 1. Ugovora o kreditu, broj: 76779/05, od 11. ožujka 2016. (dalje: Dodatak), pristala da se sve njezine uplate koje je po CHF Ugovoru o kreditu vršila od početka otplate pa do 30. rujna 2015. koriste za namirenje uplata po EUR kreditu. Tužiteljica je prihvatila izračun konverzije, stanje glavnice i daljnju otplatu EUR kredita prilikom sklapanja Dodatka. Tuženik smatra kako je iz navedenog razloga tužbu i tužbeni zahtjev potrebito odbiti. Tuženik osporava tužiteljičino svojstvo potrošača, kao i da bi se u ovom slučaju radilo o potrošačkom ugovoru u smislu Zakona o zaštiti potrošača, koji određuje potrošača kao svaku fizičku osobu koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužiteljica je dužn u tužbi dokazati svojstvo potrošača. Tužiteljica tužbom navedeno ne dokazuje. Tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužiteljice. Tužiteljica uz tužbu nije dostavila niti jedan dokaz da bi upravo tužiteljica izvršila ijednu uplatu po predmetnom Ugovoru o kreditu. Tužiteljičina tražbina je zastarjela. Tuženik napominje da tužiteljica nije svojom radnjom (podnošenjem tužbe) prekinula zastaru. Naime, podnošenje kolektivne tužbe ne prekida zastaru, jer tužiteljica nije niti bila stranka kolektivnog spora, dok je zastarni rok kogentna zakonska odredba koju sud ne može mijenjati svojom odlukom. Odredbe Ugovora o valutnoj obvezi u CHF nisu ništetne, odnosno iste su dopuštene temeljem čl. 22. Zakona o obveznim odnosima, te su u skladu s čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača jasne, lako razumljive i uočljive, dok je tužiteljica o istima bila u razumnoj mjeri obaviještena. Uvjeti na tržištu su se naknadno nepredvidivo izmijenili i bili su rezultat izvanrednih okolnosti za koje tuženik nije odgovoran niti je za njih mogao znati niti je na njih mogao utjecati. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu donesena u povodu kolektivne tužbe pod posl. br. P-1401/2012 ne obvezuje sud u ovom postupku pokrenutom zbog navodnog stjecanja bez osnove. Na temelju odredbe čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača odluka donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete, a ne radi stjecanja bez osnove. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu donesena u povodu kolektivne tužbe pod posl. br. P-1401/2012 ne obvezuje sud u ovom postupku u kojem je izvršena konverzija Ugovora o kreditu sukladno ZID ZPK/15. Tužiteljica nema pravni interes za vođenje ovog postupka. Tužiteljica na izračun konverzije nije imala prigovora, nego je prihvatila ponudu za konverziju kredita 11. ožujka 2016. te su tužiteljica i tuženik izvršili konverziju kredita. Potrebno je naglasiti kako je tužiteljica samostalno izrazila svoju volju i suglasnost za sklapanjem Dodatka, dok je ponuda izračuna konverzije i Dodataka za tuženika bila prisilna zakonska obveza. Slijedom navedenog, tuženik ističe kako su konverzijom promijenjeni bitni sastojci Ugovora o kreditu i to kamatna stopa iz osnovnog CHF Ugovora i valutna klauzula vezana uz CHF, s učincima od dana sklapanja osnovnog Ugovora (4. srpnja 2005.). (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020.). Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na cjelokupnu tražbinu iz tužbe. Tuženik se protivi navodima tužiteljice da bi odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je glavnica vezana uz švicarski franak. Zaista nije jasno zbog čega i kojih razloga tužiteljica navedene odredbe smatra ništetnim. Tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva. Tuženik ističe kako je tužbeni zahtjev kojim tužiteljica zahtjeva kunski kredit očigledno suprotan pravoj volji tužiteljice, koju je izrazila 2016. godine i prihvaćanjem konverzije osnovnog Ugovora o kreditu s EUR valutom i promjenjivom kamatom. Tužiteljica je, dakle, 2016. godine opet izabrala kredit u kojem je glavnica vezana uz stranu valutu. Isto tako, tuženik napominje kako je tužiteljica glavnicu kredita uvijek dužna vratiti banci, utoliko je neosnovan tužiteljčin zahtjev glede manje priznate glavnice prilikom konverzije, kako u osnovi, tako i u visini. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev, uz naknadu tuženiku parničnih troškova.

3. Podneskom predanim 30. travnja 2025. (list 136-139) je tužiteljica konačno postavila tužbeni zahtjev, kao u izreci presude, uskladivši ga s financijskim vještačenjem, zahtijevajući utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi glede valutne klauzule u CHF te posljedično isplatu, kao povrat stečenog bez osnove, iznosa 7.698,02 EUR sa zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose razlika, te iznosa 1.445,90 EUR, zbog razlike u iznosu preostale glavnice na dan konverzije umanjeno za priznatu preplatu u konverziji, sa zateznim kamatama tekućim od 30. rujna 2015., uz naknadu parničnih troškova sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude.

4. Tuženik se je protivio preinaci tužbe učinjenoj potonjim podneskom. No, unatoč tuženikovom protivljenju, raspravnim rješenjem od 21. listopada 2025. (list 157 i 158) je dopuštena preinaka tužbe učinjena podneskom predanim 30. travnja 2025. To stoga što je tužiteljica prvotno tužbi postavila zahtjev za isplatu iznosa 7.409,38 EUR sa zateznim kamatama zbog ništetnih ugovornih odredbi glede valutne klauzule u CHF i zbog manje priznate glavnice prilikom konverzije, dok je podneskom predanim 3. srpnja 2025. postavila zahtjev za isplatu iznosa 10.728,43 EUR sa zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose razlika i iznosa 1.945,32 EUR sa zateznim kamatama od 30. rujna 2015., s obzirom da je tek po izvedenom financijskom vještačenju utvrđena visina iste tražbine pa je stoga opravdano i dopušteno ovakvo usklađenje tužbenog zahtjeva, dakle, tužiteljica bez svoje krivnje nije mogla preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, dok je isto svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama, sukladno čl. 190. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP).

5. Tijekom postupka izvedeni su dokazi i to uvidom u Ugovor o kreditu, broj: 76779/05, od 4. srpnja 2005. (list 9-15), početni otplatni plan, otplatni plan od 18. ožujka 2022. (list 16-29), Dodatak br. 1 Ugovora o kreditu br. 76779/05, od 11. ožujka 2016. (list 30 i 31 te 51 i 52), pregled prometa po kreditu 1. siječnja 2019. -20. lipnja 2023. (list 53-55), Sporazum o korištenju preplate po konverziji kredita vezanog za CHF valutnu klauzulu od 10. ožujka 2016. (list 56), obavijest tuženikovog prednika, od 9. studenoga 2015., upućen tužiteljici, uz nacrt Dodatka Ugovoru o kreditu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava, otplatni plan, pregled uplata (list 57-64), pregled prometa za razdoblje 1. ožujka 2016. -19. lipnja 2023. (list 65 i 66) i izvješće revizora od 13. studenoga 2015. (list 67-69) te je izveden dokaz saslušanjem tužiteljice osobno kao stranke na ročištu 10. travnja 2024. (list 107 i 108) te je izveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću, koji je 8. travnja 2025. dostavio pisani nalaz i mišljenje (list 119-131).

6. Tužbeni zahtjev je osnovan.

7. Predmet spora je zahtjev za isplatu, odnosno povrat stečenog bez osnove, kao posljedice djelomične ništetnosti ugovora o kreditu, odnosno uglavaka glede valutne klauzule u CHF te isplatu odnosno povrat stečenog bez osnove manje priznate preostale neotplaćene glavnice u trenutku izračuna konverzije, kao razlike između preostale neotplaćene, konvertirane glavnice i one po početnom otplatnom planu. Nije sporno da je tuženikov prednik s tužiteljicom sklopio u Zagrebu 4. srpnja 2005. Ugovor o kreditu, broj: 76779/05, te Dodatak br. 1 Ugovoru o kreditu br. 76779/05, od 11. ožujka 2016.

Sporna je ništetnost uglavaka Ugovora o kreditu glede valutne klauzule u CHF, te posljedično pravo na isplatu tzv. pozitivnih tečajnih razlika u visini mjesečnih anuiteta uslijed promjene tečaja CHF te manje priznate preostale neotplaćene glavnice u trenutku provedbe konverzije, kao pravo na povrat stečenog bez osnove, dakle sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva te je istaknut prigovor zastare, prigovor svojstva potrošača i prigovor nedostatka aktivne legitimacije.

8. Uvidom u Ugovor o kreditu, broj: 76779/05, od 4. srpnja 2005. (list 9-15), utvrđeno je da je isti sklopljen u Zagrebu između HVB Splitska banka d.d., Split, kao kreditora ili vjerovnika i EC, ovdje tužiteljice, kao korisnika kredita te Agencije za pravni promet i posredovanje nekretninama, Zagreb, kao založnog dužnika ili protivnika osiguranja (APN) u svezi kredita u iznosu 70.418,53 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem deviznom tečaju kreditora vrijedećem na dan korištenja kredita (toč. 2.); glede namjene kredita ugovoreno ja da će se odabrani kredit koristiti za kupnju stana iz Programa poticane stanogradnje u gradu Zagrebu, opisanog u toč.12. istog Ugovora (toč. 3.); ugovoren je rok otplate od 180 mjeseci (toč. 4.); ugovorena je kamatna stopa i to redovna kamatna stopa od 4,99% godišnje, promjenjiva te efektivna kamatna stopa izračunata je u visini 5,48% godišnja, s time da navedena EKS obuhvaća sve naknade povezane s odobrenim kreditom koje se plaćaju kreditoru kod odobravanja kredita, dok EKS ne obuhvaća naknade i izdatke nastale zbog neuredne otplate kredita, kao i izdatke koji ne pripadaju kreditoru (toč. 6.); ugovoren je rok korištenja od 30 dana te će se odobreni iznos kredita isplatiti izravno na račun prodavatelja stana APN br. 2330003-20018344231, otvoren kod kreditora sve na 5. srpnja 2005., ali samo ako su ustupljena/pribavljena sva sredstva osiguranja i izvršene uplate naknade (toč. 7.); ugovorena je naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu 1,00% od iznosa odobrenog kredita, a najviše do 1.000,00 HRK; plaćanje jednokratno, prije korištenja kredita te korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu neovisno o korištenju, odnosno iskorištenom iznosu kredita (toč. 8.); i glede otplate kredita ugovoren je način otplate i to mjesečna rata (koja se sastoji od dospjele redo9bne kamate i glavnice) se otplaćuje/uplaćuje zapljenom primanja (plaće, mirovine…) korisnika kredita te poslodavac korisnika kredita obavlja izravna plaćanja potrebnih iznosa na račun kreditora-u skladu s Ugovorom i/ili Izjavom o suglasnosti zapljene; Ukoliko poslodavac korisnika kredita prestane uplaćivati dužne iznose, korisnik kredita obvezan je neposredno uplaćivati mjesečne rate kod kreditora, u korist računa br. 40514154009, ili putem uplatnica na račun kreditora 2330003-1000000013 s obveznim pozivom na broj: 40514154009; Korisnik kredita/poslodavac neovisno o načinu otplate mora pravovremeno obavljati plaćanja (prijenose na račun i/ili uplate) na način da kreditor može na sam dan dospijeća-svakog 10-tog dana u mjesecu, raspolagati uplaćenih novčanim sredstvima-iznosima mjesečne rate (toč.11.1.); glede rata i dospijeća ugovoreno je da se kredit otplaćuje u 180 mjeseci, mjesečnih rata za otplatu 179 mjesečnih rata u iznosu 559,60 CHF i za otplatu jedne (preostale) rate u iznosu 558,88 CHF, s time da prva rata dospijeva 10. kolovoza 2005., a zadnja rata dospijeva 10. srpnja 2020., a sve se plaćaju nastupom roka ispunjenja (dospijeća) pojedine rate-u pravilu 10-tog dana u mjesecu, prijenosom/uplatom potrebitog iznosa- u kunskoj protuvrijednosti, određenog korištenjem kreditorovog prodajnog deviznog tečaja vrijedećeg za valutu Ugovora, na dan ispunjenja obveze na način određen toč. 11.3. Ugovora i izuzetno, ako navedeni dan/i dospijeća, iz prethodnog st. pada/ju na dan/e kada je zakonom određenom da se ne radi (blagdan i dr.) ili dan/e kada kreditor ne radi (subota, nedjelja i dr.) obveza uplate mjesečne rate dospijeva na radni dan/e koji slijedi nakon 10-tog dana u mjesecu (toč.11.2.).

9. Na temelju iskaza tužiteljice, saslušane osobno kao stranke na ročištu 10. travnja 2024. (list 107 i 108), koji se u cijelosti prihvaća kao životno logičan i neposredno uvjerljiv, jer o odlučnim činjenicama ima neposredna saznanja, a koja je iskazom u cijelosti ostala kod navoda iz tužbe te svih tužiteljičinih navoda istaknutih tijekom postupka, te je iste navode dopunila i pojasnila, utvrđeno je da je tužiteljica tijekom 2005. godine podigla stambeni kredit vezan uz CHF. Izabrala je prednika tuženika, odnosno Splitska banka d.d., Split, s obzirom da je upućena od APN-a te nije imala mogućnost izbora druge poslovne banke osim navedenog prednika tuženika. Ista banka imala je u ponudi stambene kredite vezane uz CHF i vezane uz EUR. Tužiteljica je pitala djelatnike tuženikovog prednika što je za nju bolje te su djelatnici tuženikovog prednika joj odgovorili da je kredit vezan uz CHF povoljniji, bolji, s obzirom da je CHF valuta koja je stalna, dakle ne mijenja se. Tužiteljica je razumjela ugovorne odredbe predmetnog Ugovora. Tužiteljica nije pokušala izmijeniti niti utjecati na niti jednu ugovornu odredbu, s obzirom da se radi o tipskom ugovoru, po pravilu "uzmi ili ostavi". Tijekom pregovaranja, razgovora i sklapanja predmetnog Ugovora nitko od tuženikovog prednika nije ukazao tužiteljici na rizike dizanja kredita vezanog uz CHF, uopće nije bilo govora o rizicima pa tako nije niti spominjan pojam "valuta utočišta", niti je dana poredba kredita vezanog uz CHF s drugim vrstama kredita vezanim uz EUR, USD i sl. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora je tužiteljica bila korisnica obiteljske mirovine te nije obavljala nikakvu poslovnu, trgovačku i inu registriranu djelatnost niti je bila nositeljica obrta. Predmetni kredit je ugovoren na 30 godina, kao rok otplate, te prvih 15 godina je otplaćivala kredit u korist iste poslovne banke, a idućih 15 godina otplaćuje u korist APN-a. Predmetnu nekretninu je tužiteljica kupila za vlastite potrebe, dakle za stanovanje tužiteljice i njezine obitelji (četvoro djece). Isključivo je tužiteljica otplaćivala rate predmetnog stambenog kredita. Tužiteljica je pročitala predmetni Ugovor o kreditu i to prije potpisivanja istoga, stoga je i svjesna da je predmetni Ugovor sklopljen s ugovornom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi. Prije sklapanja Ugovora tužiteljica se je informirala o kretanju tečaja CHF u odnosu na HRK i primijetila je do tada tečaj CHF u odnosu na HRK bio stalan, nepromjenjiv. Tužiteljica je bila svjesna pojma i značenja valutne klauzule. Tužiteljica ne razumije pojam tržišna cijena valute pa stoga nije tada niti razmišljala niti poimala o istome, no jasno joj je bilo da s obzirom da je ugovorena valutna klauzula je tečaj promjenjiv. Tužiteljica je prihvatila konverziju predmetnog kredita iz razloga što je tečaj CHF porastao znatno u odnosu na tečaj HRK, što je utjecalo na znatno povećanje iznosa mjesečne rate, dok je istom konverzijom tužiteljica ugovorila valutnu klauzulu u EUR, tečaj kojega je bio stalan, nepromjenjiv.

10. Na temelju pisanog nalaza i mišljenja financijskog vještaka Darka Prpića, predanog 8. travnja 2025. (list 119-131), utvrđeno je da je, u skladu s utvrđenjima i izračunima iz nalaza, na temelju postavljene zadaće, isti vještak mišljenja:

- Sveukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 58.000,56 HRK, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR = 7,53450 HRK) iznosi 7.698,02 EUR, dok su pojedini mjesečni iznosi razlika iskazani u Tabeli 1 zaključka-mišljenja (list 126 i 127);

- Sveukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi -2.455,05 HRK, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR = 7,53450 HRK) iznosi -325,85 EUR, dok su pojedini mjesečni iznosi razlika iskazani u Tabeli 2 zaključka-mišljenja (list 127 i 128);

- Sveukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 55.545,51 HRK, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR = 7,53450 HRK) iznosi 7.372,17 EUR, ukoliko se manje plaćene razlike anuiteta prebiju s više plaćenim razlikama anuiteta s osnove promjene tečaja, dok su pojedini mjesečni iznosi razlika iskazanai u Tabeli 3 zaključka- mišljenja (list 128 i 129);

- Razlika iznosa preostale glavnice po obračunu banke primjenom tečaja na dan konverzije u odnosu na iznos preostale glavnice primjenom prodajnog tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije:

Ukupna razlika iznosa preostale glavnice po obračunu banke primjenom tečaja na dan dospijeća u odnosu na iznos preostale glavnice primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije iznosi 14.634,30 HRK, odnosno eurska protuvrijednost po fiksnom tečaju (1 EUR = 7,53450 kn) iznosi 1.942,31 EUR. a) Iznos preostale glavnice prema konvertiranom EUR kreditu na dan konverzije iznosi 17.767,07 EUR što u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju Banke na dan konverzije iznosi 134.852,06 HRK.

Iznos preostale glavnice iznosi 25.492,18 CHF što u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju Banke na dan isplate kredita iznosi 120.217,76 HRK. Razlika između iznosa 134.852,06 HRK i iznosa 120.217,76 HRK je 14.634,30 HRK. b) Prema sporazum o korištenju preplate po konverziji kredita vezanom za CHF valutnu klauzulu (list 56) je utvrđeno da postoji preplata u iznosu 3.740,23 HRK, odnosno po fiksnom tečaju eura iznosi 496,41 EUR.

- Rekapitulacija tužiteljičine tražbine umanjena za preplatu iz konverzije:

Za vještaka način na koji će se preplata priznata tužiteljici prilikom provođenja konverzije uzeti u obzir, odnosno hoće li se preplata utvrđena konverzijom oduzimati od zateznih kamata obračunatih na razlike anuiteta zbog promjene tečaja ili samih razlika anuiteta zbog promjene tečaja, te hoće li se uzimati u obzir i manje plaćene razlike s osnove promjene tečaja ili ne, predstavlja pravno pitanje.

Zadatkom nije određen izračun zateznih kamata, te ako se prilikom izrade nalaza i mišljenja uzme u obzir iznos preplate priznat prilikom konverzije na izračunate razlike bez zateznih kamata isto iznosi:

- više plaćene razlike u anuitetima s osnove promjene tečaja iznose 7.698,02 EUR;

- preplata utvrđena konverzijom iznosi 496,41 EUR;

- Ukupno I: predstavlja zbroj više plaćenih razlika anuiteta s osnove promjene tečaja umanjene za preplatu utvrđenu konverzijom i iznosi 7.201,61 EUR;

- razlika preostale glavnice po konverziji s osnove promjene tečaja iznosi 1.942,31 EUR;

- Ukupno II: predstavlja iznos Ukupno I uvećan za razliku preostale glavnice s osnove promjene tečaja i iznosi 9.143,92 EUR

- manje plaćene razlike anuiteta s osnove promjene tečaja iznose 325,85 EUR;

- Sveukupno: predstavlja iznos Ukupno II umanjen za manje plaćene razlike anuiteta s osnove promjene tečaja i iznosi 8.818,07 EUR.

11. Navedeni pisani nalaz i mišljenje financijskog vještaka je prihvaćen u cijelosti, ocijenivši isti sveobuhvatnim, uvjerljivim, nepristranim, objektivnim i stručnim, temeljenim na mjerodavnim ispravama, te dugogodišnjem vještačkom iskustvu u brojnim sudskim postupcima, to tim više što na isti stranke nisu imale primjedbe u odnosu na matematički izračun, niti se je ukazala osnovana sumnja u pravilnost danog mišljenja niti bilo kakvi drugi nedostaci glede istog.

12. Daljnji dokazi nisu izvedeni, poglavito predloženi po tuženiku, jer isti tuženikovi dokazni prijedlozi nisu potrebiti, s obzirom da potonje ne može biti od utjecaja na odlučivanje u ovoj pravnoj stvari s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev. Stoga, nisu niti posebno cijenjeni ostali dokazi, odnosno sudska praksa na koje se poziva tuženik u prilog svojih tvrdnji. Naime, rješenjem s pripremnog ročišta 17. listopada 2023. (list 105 i 106) je određeno koji će se dokazi izvoditi kao mjerodavni za utvrđenje odlučnih činjenica (toč. I.), dok ostali dokazi nisu izvedeni, jer nisu potrebiti. Naime, daljnji dokazi predloženi su radi utvrđenja činjenica koje nisu od odlučnog utjecaja u ovoj pravnoj stvari, budući da su isti na općenitoj razini dokazivanja, dok je izvedenim drugim dokazima predmet dovoljno raspravljen i utvrđene su sve odlučne činjenice mjerodavne za donošenje odluke u ovom predmetu. Osim toga sud, stranke i drugi sudionici moraju nastojati postupak provesti bez odugovlačenja, u razumnom roku i sa što manje troškova te je sud dužan onemogućiti svaku zlouporabu prava u postupku, u smislu čl. 10. st. 1. ZPP-a.

13. Poglavito pri tome valja imati na umu recentnu sudsku praksu, prije svega na koju se poziva tužiteljica, odnosno odluke donesene u korist potrošača, prije svega presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. te odnosne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., te presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015., Rev-221/18 od 3. rujna 2019. i Rev- 18/18 od 26. svibnja 2020., kao i mjerodavne odluke Europskog suda za ljudska prava i Suda Europske unije (u predmetima C-26/13 presuda od 30. travnja 2014., C-51/17 presuda od 20. rujna 2018. i C-118/17 presuda od 14. ožujka 2019.). Naime, na istaknute okolnosti već postoje pravna utvrđenja iz presuda kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbi za zaštitu kolektivni interesa i prava (čl. 502.a st. 1. ZPP-a), dok se ovdje radi o posebnoj parnici-pojedinačnom restitucijskom zahtjevu u kojem se je tužiteljica pozvala na ista pravna utvrđenja pa je stoga ovaj sud vezan za ista utvrđenja (čl. 502.c ZPP-a).

Dakle, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF nije potrebito ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, sukladno pravnom shvaćanju izraženom u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-3142/18-2 od 19. ožujka 2019. Stoga, suprotno tuženikovim tvrdnjama, tužiteljica nije dužna dokazivati točnost svojih navoda za postizanje uspjeha tužiteljice u parnici kako bi sud utvrdio ništetnost predmetnih odredaba, već naprotiv, tužiteljica ima pravo pozivati se na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u okviru kolektivnog spora.

Ujedno, tužiteljica se osnovano poziva na navedene odluke i pravna shvaćanja viših sudova povodom kolektivne tužbe, koje odnose na stambene kredite, a što je upravo ovdje slučaj, no, isto nije od odlučnog utjecaja, već je bitno da se radi o potrošačkom kreditiranju (za fizičke osobe), a što je ovdje slučaj.

14. Dovodeći u svezu tužiteljičin iskaz, koji se u cijelosti prihvaća kao životno logičan i neposredno uvjerljiv, s ostalim (pisanim) dokazima, utvrđeno je da se ovdje radilo o ugovoru koji je tuženikov prednik na isti način plasirao na tržištu svim korisnicima kredita, te da tužiteljica nije niti pokušala utjecati na sadržaj Ugovora o kreditu, poglavito glede spornih uglavaka, jer se radilo o ugovoru koje je ponudio tuženikov prednik pa stoga tužiteljica nije mogla ništa mijenjati niti utjecati jer je vrijedilo pravilo "uzmi ili ostavi". Dakle, ugovorne odredbe u Ugovoru o kreditu koje su predmet ovog spora, kojima se glavnica kredita veže za valutu CHF, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, dovode do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača već zbog činjenice da potrošači nisu mogli pregovarati o sadržaju ugovornih odredaba budućeg ugovora na sklapanje kojeg su ih banke navodile svojim reklamama. Naime, ovdje se štiti pravo potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog standardnog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obaviještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku. Zaključno, proizlazi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu o kojima ugovorne strane nisu pregovarale, pa tužiteljica nije imala nikakvog utjecaja na njegov sadržaj, dok je istom pravnom poslu tužiteljica pristupila s potpunim povjerenjem u tuženika, kao poslovnu banku. Stoga, proizlazi da je tužiteljica s tuženikovim prednikom pregovarala isključivo o sklapanju ponuđenog ugovora u skladu s njezinom kreditnom sposobnošću, koja je ovisila o visini anuiteta, pri čemu je anuitet ovisio o glavnici i ugovorenoj kamati, koja je bila najniža za švicarske franke. Dakle, tužiteljica nije mogla mijenjati ugovorne odredbe, već samo ukoliko iste ne prihvaća odustati od sklapanja predloženog ugovora. Tuženikov prednik je tužiteljici reklamirao i predstavio kredit u švicarskim francima kao najpovoljniji kredit jer su najniže kamate, te za tužiteljicu najpovoljnije.

Slijedom navedenog, tuženik nije dokazao da je prilikom sklapanja Ugovora s tužiteljicom tuženikov prednik pregovarao o spornim odredbama, pa da se stoga iste ne bi mogle smatrati nepoštenim. Naime, proizlazi da je tuženikov prednik propustio razjasniti tužiteljici odredbu o valuti obveze te da isto nije počinjeno u dobroj vjeri, odnosno nije dokazano da je tuženikov prednik informirao tužiteljicu kao potrošača u predugovornom stadiju sklapanja Ugovora o kreditu o rizicima promjene tečaja švicarskog franka.

Ujedno, ukoliko je ugovor o kreditu ispunjen, a što ovdje nije slučaj, isti nije postao valjan ugovor, on je i dalje ništetan u spornim odredbama, a takvi ugovori ne proizvode pravne učinke i s njima se postupa kao da nisu sklopljeni, te stoga tužiteljici pripada pravo na vraćanje stečenog bez osnove.

15. Glede tuženikovog prigovora svojstva potrošača, upire se na odredbu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13.) kojom je izričito propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Međutim, glede tužiteljičinog položaja potrošača, valja istaknuti recentnu odluku Suda Europske unije br. C-198/20 EUR od 10. lipnja 2021., kojom je presuđeno da se zaštita predviđena Direktivom Vijeća 93/13/ EEZ EUR od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u ugovorima sklopljenim s potrošačima primjenjuje na sve potrošače, a ne samo na one koji se mogu smatrati ''prosječnim potrošačima, normalno informiranim i razumno pažljivim i informiranim''. Naime, tužiteljica je položaj potrošača dokazala priloženim Ugovorom o kreditu, kao i danim iskazom, iz kojeg proizlazi da je tužiteljica, kao fizička osoba, podigla namjenski stambeni kredit, radi kupnje stana, dakle novac koji je utrošila iskoristila je za vlastite, privatne svrhe, odnosno za životne potrebe tužiteljice, dakle stanovanje tužiteljice i njezine obitelji, a to nije poslovanje niti poduzetništvo tužiteljice, dakle tužiteljica je potrošač. Ukoliko tuženik ima drukčija saznanja (npr. da tužiteljica nije potrošač, već trgovac), dužan je isto i dokazati, s obzirom na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-18/18-2 EUR od 26. svibnja 2020.

16. Neosnovan je prigovor zastare. Naime Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi i rješenju posl. br. Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. zauzeo stajalište kako je zastarni rok od 5 godina u kojem potrošači mogu ostvariti svoju pojedinačnu zaštitu prava u ovim posebnim parnicama teče od 14. lipnja 2014., jer je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donesena 13. lipnja 2014., kao i da su pri tome isti ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe. Dakle, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara pojedinačnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu iste tužbe, poglavito presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., dakle od 15. lipnja 2018. S obzirom da je predmetna tužba podnesena 2. svibnja 2023. (obavijest o primitku elektroničkog podneska, koja prethodi listu 1), kao i s obzirom na postavljen zahtjev za utvrđenje ništetnih ugovornih odredbe glede valutne klauzule u CHF, očito je da ista tražbina nije pala u zastaru. Naposljetku, nije u zastari niti glede konačno postavljenog tužbenog zahtjeva i to podneskom predanim 30. travnja 2025. (list 136-139), jer istim tužiteljica nije promijenila istovjetnost tužbenog zahtjeva u odnosu na činjenične navode iz tužbe i tužbeni zahtjev kako je postavljen do zaključenja prethodnog postupka, već je iz opravdanih razloga nakon zaključenja prethodnog postupka i to po izvedenom financijskom vještačenju, s potonjim uskladila i time konačno postavila tužbeni zahtjev.

17. Nadalje, neosnovan je prigovor nedostatka aktivne legitimacije, jer je netko treći otplaćivao obveze po predmetnom kreditu. To stoga što tuženik nije odbio primitak novčanih sredstava od trećih osoba, a za svrhu otplate predmetnog kredita, već ih je knjižio kako to proizlazi iz prometa po kreditu, pa stoga tuženik sada ne može s uspjehom isticati isti prigovor, već je isto je možebitno stvar međusobnog rješavanja odnosa, kao regresnog zahtjeva između treće osobe, kao platitelja i tužitelja, kao stvarnog dužnika, odnosno korisnika kredita.

18. Naime, mjerodavnom odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03., dalje: ZZP/03.), isto kao kasnijom odredbom čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13., dalje: ZZP/07.) je propisano da ugovorna odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom.

19. S obzirom na utvrđenja iz ovako izvedenih dokaza i pravna utvrđenja presuda proizašlih iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača, odnosno pozivajući se na odluke i pravna shvaćanja viših sudova povodom kolektivne tužbe, kojima su utvrđene ništetnim odluke o valutnoj klauzuli, jer je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora nisu poslovne banke, među inim i tuženik, kao trgovci, potrošače u cijelosti informirali o svim potrebitim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada mjerodavnog ZZP/03., dok tuženik suprotno nije dokazao, pa stoga sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO) utvrđena je ništetnost predmetni odredbi Ugovora o kreditu i kao posljedica iste ništetnosti zahtjev za isplatu s osnove ''preplaćenih'' mjesečnih anuiteta uslijed povećanja tečaja CHF, temeljem čl. 322. i 324. ZOO-a, kako je odlučeno pod toč. I. izreke presude.

20. Glede zakonske konverzije kredita iz CHF u EUR, u pravu je tužiteljica kada ističe da unatoč konverziji koja može biti valjana, potrošač potpisom dodatka ugovoru o kreditu kojima je ista provedena, zadržava pravo na punu restituciju koju joj jamče propisi koji uređuju zaštitu potrošača, te to pravo ne može biti ukinuto nikakvim pristankom potrošača, bilo dragovoljnim, bilo prisilnim. Ovo stoga što namjera i cilj Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 102/15.) nije bila uklanjanje posljedica ništetnih odredaba i obeštećenje potrošača, već samo njihovo izjednačavanje s EUR dužnicima putem simulacije otplate. Stoga, u slučaju konverzije nema govora ni o kakvoj novoj pravnoj osnovi uslijed koje bi kreditorima pripalo pravo zadržati nepripadno stečene koristi od ništetnih odredaba. Naime, obnova (novacija) je institut obveznog prava koji podrazumijeva, prije svega, da je u ugovornom odnosu došlo do promjene pravne osnove ugovora ili da je došlo do promjene glavne činidbe. Dakle, ukoliko su pravna osnova (ugovor o kreditu) i glavna činidba (novčana činidba) i nadalje dodacima nepromijenjeni, tada nema govora ni o kakvoj obnovi (novaciji), odnosno nastanku nove pravne osnove koja bi opravdavala zadržavanje nepripadno stečenih koristi. Drugim riječima, radi se o istom ugovornom odnosu i istoj pravnoj osnovi nepoštenog i ništetnog stjecanja tuženika za razdoblje do konverzije, samo s naknadno izmijenjenim valorimetrom po kojem se obračunava kunska protuvrijednost mjesečnog anuiteta. Promjena valorimetra predstavlja izmjenu načina ispunjenja postojeće obveze, na način da je plaćanje mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti vezano za EUR, umjesto za dotadašnji CHF, dok se i nadalje radi o novčanoj činidbi kao i u ranijem slučaju kada su potrošači plaćali anuitete u kunskoj protuvrijednosti prema CHF, slijedom čega se takva izmjena ne smatra obnovom, sukladno odredbi čl. 145. st. 2. ZOO-a. Na navode o provedenoj konverziji i njezinoj zakonitosti i ustavnosti, ističe se da unatoč tome tužiteljica zadržava pravo na punu restituciju pa stoga ovdje ne dolazi do isključenja mogućnosti tužiteljice za istom, poglavito pozivom na presudu Suda Europske unije u predmetnu br. C-118/17.

21. Na temelju financijskog vještačenja je utvrđena visina tužiteljičine tražbine, odnosno preplata, kao razlike rate, i to zbog valutne klauzule u CHF u ukupnom iznosu 7.698,02 EUR i preostale glavnice na dan konverzije, dakle kao učinaka konverzije uslijed nezakonito više obračunatog iznosa preostale glavnice, tj. prilikom konverzije manje priznatog iznosa umanjenja glavnice u ukupnom iznosu 1.445,90 EUR (razlika preostale glavnice po konverziji s osnove promjene tečaja u iznosu 1.942,31 EUR - preplata utvrđena konverzijom u iznosu 496,41 EUR).

22. Naprotiv, ovako utvrđene tzv. pozitivne tečajne razlike ne mogu se umanjiti za tzv. negativne tečajne razlike, odnosno kada je tečaj CHF bio niži od tečaj CHF na dan isplate kredita, s obzirom da glede tuženikove tražbine zbog tzv. negativnih razlika ne postoji niti zakonska osnova za nastanak obveze za namirenje novčane tražbine (ZOO predviđa: pravni posao, naknada štete, stjecanje bez osnove, poslovodstvo bez naloga, javno obećanje nagrade i izdavanje vrijednosnog papira). No, u ovom slučaju potrošačkog kreditiranja, to tim više s obzirom na pravnu prirodu pravnog posla, nikakva imovina tuženika, kao kreditora, nije prešla u imovinu tužiteljice, kao korisnika kredita, i to zbog valutne klauzule (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja), kao niti zbog promjene kamatne stope (kada je tužiteljici kamatna stopa snižena ispod početno ugovorene kamatne stope). Osim toga, ovako istaknute tuženikove tražbine su u zastari, budući da je zadnje naplaćen takav iznos 17. prosinca 2008. (list 128), dok je isto istaknuto u odgovoru na tužbu podnesenom 21. lipnja 2023., a zakonska konverzija je provedena 30. rujna 2015., dakle izvan petogodišnjeg roka zastare (čl. 225. ZOO-a).

23. Uzgred rečeno, tuženik nije pridonio odgovarajući dokaz radi utvrđenja istinitosti svojih navoda pa se u ovom slučaju ima primijeniti pravilo o teretu dokazivanja koje obvezuje sud da uzme da nije istinita tvrdnja za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava, u smislu čl. 221.a ZPP-a.

24. S obzirom da u ovom slučaj proizlazi djelomična ništetnost Ugovora, kao posljedicu iste u smislu čl. 323. ZOO-a, valjalo je prihvatiti i zahtjev za vraćanje primljenih iznosa, kako je to gore navedeno, jer je s istim financijskim vještačenjem tužiteljica uskladila i konačno postavila tužbeni zahtjev i to podneskom predanim 30. travnja 2025. (list 136-139), kao stečenog bez osnove, temeljem čl. 1111. ZOO-a, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dana plateža svakog pojedinog iznosa zbog tzv. pozitivnih tečajnih razlika, odnosno na iznos manje priznate neotplaćene glavnice od 30. rujna 2015., kao dana zakonske konverzije u EUR, kako se zahtijeva, do isplate, sukladno čl. 1115. ZOO-a, odnosno čl. 29. st. 1. u svezi čl. 183. st. 1. ZOO- a, po kamatnoj stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine, br. 153/04.) te nadalje od 1. siječnja 2008. određenoj čl. 29. st. 2. ZOO, kako je odlučeno pod toč. II. i III. izreke presude.

25. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, odnosno isti su odmjereni s obzirom na vrijednost predmeta spora, zahtjev za naknadu troškova i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22. te 138/23., dalje: OT), imajući na umu vrijednost boda u iznosu 2,00 EUR (Tbr. 54. OT) i pravo odvjetnika obračunati na sve obavljene radnje pripadajući porez na dodanu vrijednost (Tbr. 46. OT).

26. Slijedom navedenog, tužiteljici je valjalo priznati troškove postupka, kao potrebite za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava tužbe (Tbr. 7./1. OT) i podnesaka od 16. listopada 2023., 13. veljače 2025., 30. travnja 2025., 15. rujna 2025. i 6. listopada 2025. (Tbr. 8./1. OT) te zastupanja na ročištima 17. listopada 2023., 10. travnja 2024. i 21. listopada 2025. (Tbr. 9./1. O)T, za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 200,00 EUR, dakle ukupno u iznosu 1.800,00 EUR, uvećanog za PDV 25% (450,00 EUR), kao i troška sudske pristojbe za tužbu u zahtijevanom iznosu 70,00 EUR. Ujedno je tužiteljici u cijelosti valjalo priznati trošak financijskog vještačenja u zahtijevanom iznosu 400,00 EUR. Stoga je tužiteljici valjalo dosuditi parnične troškove u sveukupnom iznosu 2.720,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate, jer se zatezne kamate na parnične troškove mogu stranci odrediti i u parničnom postupku, temeljem primjene čl. 151. st. 3. ZPP-a, kako je odlučeno pod toč. IV. izreke presude, dok je ostatak tužiteljičinog zahtjeva za naknadom parničnih troškova preko dosuđenog iznosa, sa zateznim kamatama, valjalo odbiti kao neosnovan (toč. V. izreke presude).

27. Također je i tuženiku valjalo odmjeriti troškove postupka, kao potrebite za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava odgovora na tužbu i podnesaka od 21. svibnja 2025. i 30. rujna 2025. (Tbr. 8./1. OT) te zastupanja na ročištima 17. listopada 2023., 10. travnja 2024. i 21. listopada 2025. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 200,00 EUR, dakle ukupno u iznosu 1.200,00 EUR, uvećanog za PDV 25% (300,00 EUR). Međutim tuženiku nije priznat trošak sudske pristojbe za odgovor na tužbu u zahtijevanom iznosu 106,82 EUR, jer obveza plateža istoga nije niti nastala, već tek po pravomoćnom završetku postupka i ovisno o uspjehu u sporu i sudske pristojbe za presudu u zahtijevanom iznosu 140,00 EUR, jer ista obveza tereti tužitelja, a ne tuženika. No, ovako odmjereni parnični troškovi u sveukupnom iznosu 1.500,00 EUR nisu dosuđeni tuženiku, s obzirom na neuspjeh istoga u sporu, odnosno valjalo je odbiti tuženikov zahtjev za naknadom parničnih troškova, kao neosnovan, kako je odlučeno pod toč. VI. izreke presude.

28. Sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine, br. 57/22.) su iskazane novčane vrijednosti, s obzirom na fiksni tečaj konverzije 7,53450 HRK / 1 EUR.

29. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude.

U Zagrebu 20. studenoga 2025.

S u d a c:

Mario Klarić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude je dopuštena žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano, u roku 15 dana od dana objave presude, odnosno od dana dostave ove presude u slučaju neuredne obavijesti o ročištu na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. ZPP-a).

DNA: - opun. tužiteljice i

- opun. tuženika.