REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5739/2023-26

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Mariju Klariću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice: IN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenik Josip Štefičić, odvjetnik u Zagrebu, Preradovićeva 16, protiv tuženika: Porsche Mobiliti d.o.o., Zagreb, Velimira Škorpika 21, OIB: 36514183925, kojeg zastupaju opunomoćenici iz Odvjetničkog društva Stefanović, Krvavica, Bulić i Pletikosa d.o.o., Zagreb, D. T. Gavrana 13, radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne glavne rasprave, zaključene 22. listopada 2025. u nazočnosti tužiteljice i zamjenika tužiteljičinog opunomoćenika te zamjenice tuženikovih opunomoćenika, 20. studenoga 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnim i ne proizvodi pravne učinke Ugovor o kreditu br. 02697, od 17. srpnja 2008. te ništetnim i ne proizvode pravne učinke Uvjeti ugovora o kreditu- Inačica: CHF-2008-I-02, koji su sastavni dio Ugovora o kreditu br. 02697, sklopljenog 17. srpnja 2008., između tuženika i tužiteljice, budući su ništetne odredbe i to glede valutne klauzule u CHF, promjenjive kamatne stope i ulazne naknade, sadržane u toč. II. i toč. III. Ugovora o kreditu br. 02697 i u čl. 5.1., čl. 6.2. i čl. 9.1., čl. 7.7. i čl. 9.2. Uvjeta ugovora o kreditu-Inačica: CHF-2008-I-02, te se nalaže tuženiku temeljem ništetnih odredbi sadržanih u toč. II. i toč. III., u svezi ulazne naknade-troškova sklapanja kredita-Ugovora o kreditu br. 02697 od 17. srpnja 2008., sklopljenog između tuženika i tužiteljice, isplati tužiteljici iznos 374,08 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 22. srpnja 2008. do isplate, te se nalaže tuženiku isplatiti tužiteljici, temeljem ništetne odredba o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi-određenih čl. 5.1., čl. 6.2. i čl. 9.1., čl. 7.7. i čl. 9.2. u Uvjetima ugovora o kreditu-Inačica: CHF-2008- I-02, koji su sastavni dio Ugovora o kreditu, isplatiti tužiteljici iznos 2.970,55 EUR sa zateznim kamatama, od toga tekućim i to na iznos:

- 2,22 EUR od 17. listopada 2008. do isplate,

- 12,98 EUR od 18. studenoga 2008. do isplate,

- 10,36 EUR od 17. prosinca 2008. do isplate,

- 20,38 EUR od 20. siječnja 2009. do isplate,

- 22,98 EUR od 18. veljače 2009. do isplate,

- 24,16 EUR od 18. ožujka 2009. do isplate,

- 21,20 EUR od 20. travnja 2009. do isplate,

- 19,68 EUR od 19. svibnja 2009. do isplate,

- 17,03 EUR od 18. lipnja 2009. do isplate,

- 14,94 EUR od 17. srpnja 2009. do isplate,

- 14,97 EUR od 17. kolovoza 2009. do isplate,

- 17,21 EUR od 17. rujna 2009. do isplate,

- 15,88 EUR od 23. listopada 2009. do isplate,

- 15,81 EUR od 23. studenoga 2009. do isplate,

- 17,00 EUR od 5. siječnja 2010. do isplate,

- 19,83 EUR od 2. veljače 2010. do isplate,

- 21,86 EUR od 22. veljače 2010. do isplate,

- 22,03 EUR od 1. travnja 2010. do isplate,

- 28,42 EUR od 4. svibnja 2010. do isplate,

- 25,62 EUR od 1. lipnja 2010. do isplate,

- 28,32 EUR od 2. srpnja 2010. do isplate,

- 38,60 EUR od 2. kolovoza 2010. do isplate,

- 35,02 EUR od 1. rujna 2010. do isplate,

- 46,62 EUR od 4. listopada 2010. do isplate,

- 41,51 EUR od 4. studenoga 2010. do isplate,

- 37,35 EUR od 2. prosinca 2010. do isplate,

- 49,62 EUR od 7. siječnja 2011. do isplate,

- 61,20 EUR od 1. veljače 2011. do isplate,

- 53,09 EUR od 4. ožujka 2011. do isplate,

- 56,21 EUR od 4. travnja 2011. do isplate,

- 48,55 EUR od 2. svibnja 2011. do isplate,

- 53,01 EUR od 1. lipnja 2011. do isplate,

- 69,43 EUR od 1. srpnja 2011. do isplate,

- 64,19 EUR od 3. kolovoza 2011. do isplate,

- 94,62 EUR od 1. rujna 2011. do isplate,

- 100,42 EUR od 5. listopada 2011. do isplate,

- 69,10 EUR od 7. studenoga 2011. do isplate,

- 71,69 EUR od 5. prosinca 2011. do isplate,

- 70,44 EUR od 3. siječnja 2012. do isplate,

- 73,63 EUR od 7. veljače 2012. do isplate,

- 77,29 EUR od 15. ožujka 2012. do isplate,

- 76,30 EUR od 23. travnja 2012. do isplate,

- 74,60 EUR od 18. svibnja 2012. do isplate,

- 75,27 EUR od 28. lipnja 2012. do isplate,

- 77,06 EUR od 2. kolovoza 2012. do isplate,

- 75,69 EUR od 10. rujna 2012. do isplate,

- 76,03 EUR od 28. rujna 2012. do isplate,

- 73,89 EUR od 2. studenoga 2012. do isplate,

- 72,40 EUR od 2. studenoga 2012. do isplate,

- 75,04 EUR od 26. studenoga 2012. do isplate,

- 73,58 EUR od 27. prosinca 2012. do isplate,

- 75,51 EUR od 30. siječnja 2013. do isplate,

- 71,08 EUR od 28. veljače 2013. do isplate,

- 73,00 EUR od 28. ožujka 2013. do isplate,

- 74,33 EUR od 27. travnja 2013. do isplate,

- 73,04 EUR od 28. svibnja 2013. do isplate,

- 68,87 EUR od 24. srpnja 2013. do isplate i

- 66,73 EUR od 24. srpnja 2013. do isplate,

po kamatnoj stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 1. siječnja 2008. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. srpnja 2015. po stopi koja je određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja je određena, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, nadalje, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici parnične troškove u iznosu 1.650,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 20. studenoga 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

III. Odbija se ostatak tužiteljičinog zahtjeva za naknadom parničnih troškova preko dosuđenog iznosa, sa zateznim kamatama, kao neosnovan.

IV. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadom parničnih troškova, sa zateznim kamatama, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužba je predana ovome sudu e-komunikacijom 8. lipnja 2023. (obavijest o primitku elektroničkog podneska, koja prethodi listu 1), u kojoj se navodi da su tuženik i tužiteljica 17. srpnja 2008. sklopili Ugovor o kreditu br. 026977, radi financiranja troškova kupnje vozila marke Seat, tip Ibiza, model, 1.6 sport, u iznosu kredita od 15.534,94 CHF. Ugovor o kreditu sadrži odredbe koje su po zatvaranju obveze od strane tužiteljice, pred Sudovima utvrđene kao ništetne, a kako se iste odnose na predmet i cijenu ugovora, dakle bitne sastojke, tužitelj ovom tužbom utvrđuje ništetnost Ugovora o kreditu, te traži isplatu više plaćenog, zajedno sa zateznim kamatom. Tužiteljica predmetnom tužbom postavlja i podredni-eventualni tužbeni zahtjev, koji se odnosi na utvrđenje djelomične ništetnosti i posljedično isplatu stečenog bez osnove po ništetnim ugovornim odredbama. Tuženik je tijekom trajanja Ugovora o kreditu, ostavio mogućnost jednostrane i neobrazložene promjene kamatne stope, odnosno obroka kredita, sukladno čl. 9.1. Uvjeta ugovora o kreditu, koji glasi: ''Visina mjesečnih obroka kredita podliježe prilagodbi zbog promjene ili uvođenja novih poreza, davanja i pristojbi, kao i promjene uvjeta refinanciranja, koji su temelj kalkulaciji, kao i u slučaju promjene propisa, nadalje u slučaju donošenja odluka ili mjera nadležnih tijela koja neposredno ili posredno imaju slični učinak. Pod navedenim uvjetima može biti promjenjiva godišnja kamatna stopa na kredit kao i realna godišnja kamatna stopa na kredit.'' Kako je razvidno iz spornih ugovornih odredbi, visina kamatne stope nije određena niti odrediva, budući da je ugovorena kao promjenjiva, na temelju jednostrane odluke tuženika. Nadalje, temeljem odredbi čl.1021. i 1022. ZOO-a, bitni sastojci Ugovora o kreditu je novčani iznos koji je predmet obveze vraćanja kredita, vrijeme i način vraćanja kredita i iznos ugovorenih kamata, koje kamate predstavljaju cijenu Ugovora. Iz navedenih odredbi ZOO-a, proizlazi kako kamate u ovom Ugovoru predstavljaju cijenu, te na taj način čine bitan sastojak Ugovora, bez kojih isti ne može proizvoditi valjane pravne učinke, odnosno bez kojih je sastojaka, Ugovor ništetan. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2021 od 4. srpnja 2013. (dalje: Kolektivna Presuda), utvrđena je ništetnom jednostrano promjenjiva kamatna stopa. Presuda je potvrđena presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. Valutnom klauzulom povrijeđeno je načelo jednake vrijednosti činidbi i to zato jer ista nije ugovorena s ciljem i svrhom koju u suštini ima valutna klauzula. Valutna klauzula navedena u predmetnom Ugovoru, protivna je načelu savjesnosti i poštenja, načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima iz čl. 3. i 4. ZOO-a, načelu zabrane zlouporabe prava iz čl. 6. ZOO-a, načelu jednake vrijednosti činidaba iz čl. 7. ZOO-a, te načelu zabrane prouzročena štete iz čl. 8. ZOO-a. Navedene odredbe su sankcionirane ništetnošću odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Nadalje, odredba čl. 1021. i 1022. ZOO-a propisuje da valutna klauzula određuje novčani iznos koji je predmet obveze vraćanja te da je ujedno samim time i bitan sastojak Ugovora o kreditu. Kako su odredbe o švicarskom franku i promjenjivoj kamatnoj stopi bitni sastojci Ugovora o kreditu, a da su redom svi bitni sastojci Ugovora o kreditu, dakle odredba o samom iznosu glavnice kredita čiji se iznos i način povrata vezuje uz valutnu klauzulu vezanu uz švicarski franak i odredba o promjenjivim kamatnim stopama kao cijeni kredita, sve povezano kroz način vraćanja oba iznosa u obliku obrok, kao i odredbe koje određuju visinu, vrijeme i način vraćanja samog kredita te cijenu i način na koji se ona ima za sve platiti zahvaćeni ništetnošću, takav Ugovor ne može opstati jer ne ostaje valjanim niti jedan jedini bitni sastojak (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-907/2002 od 27. veljače 2003.). Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., na temelju kolektivne Tužbe korisnika kredita s istim ugovornim odredbama, uključujući i kredit tužiteljice, zauzeo je stajalište da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne, jer su tuženici prije i u vrijeme sklapanja Ugovora propustile informirati potrošače o bitnim činjenicama i rizicima. Osim naprijed navedenih ništetnih odredbi o valuti, kamati i anuitetu, tužiteljica je analizom Ugovora o kreditu, te sudske prakse, došla do zaključka da predmetni Ugovor o kreditu sadrži još šest ništetnih odredbi, od kojih se pet ništetnih odredbi, izravno tiču cijene ugovornog odnosa. Navedeno u konačnici čini devet ništetnih odredbi, od kojih se njih osam izravno odnose na predmet i cijenu Ugovora, dakle na bitne sastojke Ugovora. Odredba o tzv. ulaznoj naknadi, koja se odnosi na troškove sklapanja Ugovora o kreditu kredita, propisana u toč. II. i toč.III. Ugovora, te su troškovi sklapanja Ugovora obuhvaćeni iznosom kredita iz toč. II Ugovora o kreditu. Odredba o tzv. izlaznoj naknadi, ugovorena u čl. 6.4. Ugovora, kojom u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, davatelj kredita će u preostali iznos neotplaćenog kredita neće uključiti ugovorne kamate na obroke, koje nisu dospjele do trenutka prijevremenog povrata. Nadalje, čl. 8.1. podst. 2. Ugovora je ugovorena nepoštena odredba kojom tuženik pridržava pravo na raskid ugovora u slučaju zakašnjenja plaćanja dospjele obveze više od 30 dana, odnosno jednog obroka. Takvo postupanje u skladu je s čl. 367. ZOO-a, koji ne dopušta raskid ugovora zbog neispunjenja neznatnog dijala obveze, što bi se odnosilo na jedan obrok kredita. Nadalje, čl. 9.2. Ugovora je određeno kako je davatelj kredita ovlašten korisniku kredita u razdoblju od isplate kredita do trenutka dospijeća prvog mjesečnog obroka, davatelj kredita obračunava interkalarne kamate, po istoj kamatnoj stopi kao i ugovorne kamate, te dospijevaju istodobno s prvim mjesečnim obrokom kredita. Tužitelj naglašava, kako je ovakav Ugovor, zbog svih pobrojanih ništetnih odredbi protivan prisilnim propisima, kao i moralu društva, te je stoga Ugovor ništetan sukladno odredbi čl. 322. st. 1. ZOO-a (odluka Suda Europske unije u spojenim predmetima br. C-70/17 i C-179/17. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže donijeti presudu kojom će se prihvatiti tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnim u cijelosti Ugovora o kreditu, poglavito zbog ništetnosti ugovornih odredbi glede jednostrano promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF te tzv. ulazne naknade, te posljedično isplatu, kao povrat stečenog bez osnove, iznosa 366,00 EUR (tzv. ulazna naknada) sa zateznim kamatama od 10. studenoga 2006. i iznosa 2.756,19 EUR (kamatna stopa i valutna klauzula) sa zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose razlika, uz naknadu parničnih troškova sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude. Podredno, tužiteljica predmetnom tužbom postavlja i eventualni tužbeni zahtjev, koji se odnosi na utvrđenje djelomične ništetnosti Ugovora i posljedično isplatu stečenog bez osnove po ništetnim ugovornim odredbama.

2. Odgovor na tužbu je predan ovome sudu e-komunikacijom 23. siječnja 2024. (obavijest o primitku elektroničkog podneska, koja prethodi listu 62), u kojem se navodi da tuženik ističe prigovor zastare te nedostatak aktivne legitimacije. Naime, na zahtjev tužiteljice za isplatom primjenjuje se petogodišnji zastarni rok po pravilima za povrat plaćenog (stečenog) bez osnove, što znači da rok zastare za svaki pojedini obrok počinje teći od dana uplate istoga. Tuženik ističe i prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Tuženik osporava primjenu odredaba Zakona o zaštiti potrošača na predmetni ugovorni odnos i ističe da tužiteljica nije pretrpjel nikakvu štetu. Usprkos istaknutim prigovorima, tuženik se opreza radi očituje na tužbu te u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Tuženik sve ugovore u okviru svog poslovanja sklapa u dobroj vjeri te u potpunosti informira drugu ugovornu stranu o svim bitnim ugovornim odredbama. Kako nema ništetnih odredbi Ugovora, nema niti osnove za donošenje presude kojom se tuženiku nalaže isplata tužitelju. Kad bi se ZZP i primjenjivao, tuženik ukazuje na odredbu čl. 84. (ZZP/03.) te istovjetnu odredbu u čl. 53. trenutno mjerodavnog ZZP-a, koja ne dopušta ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Tuženik ističe da je tužiteljica u potpunosti imala mogućnost sklopiti ugovor s valutnom klauzulom u EUR, a što nije učinila. Tuženik u bitnom ističe kako je valutna klauzula izrijekom dopuštena i legitimna ugovorna odredba. Tuženik u cijelosti osporava visinu isplate koju tužiteljica zahtijeva. Tuženik ukazuje da nije bio stranka u postupku pokrenutom temeljem kolektivne tužbe udruge Potrošač, a koji postupak se vodio protiv osam točno određenih banaka. Tužiteljica se u tužbi poziva na utvrđenja i odluke iz postupka temeljem kolektivne tužbe udruge Potrošač i isto navodi kao dokaz da je tuženik postupao nepošteno pri sklapanju predmetnog Ugovora. Pravna utvrđenja i odluke iz spomenutog postupka nemaju nikakve veze s ovdje tuženikom. Tuženik ne samo da nije bio tužen kolektivnom tužbom udruge Potrošač, već uopće nije banka niti pripada bankarskom sektoru. Kao pravna osoba se u cijelosti razlikuje od banke jer je društvo s ograničenom odgovornošću, a ne dioničko društvo, te nema vlastiti kapital, odnosno nema vlastiti novac te se stoga u slučaju odabira financiranja u CHF valuti, i sam zaduživao u istoj valuti i iznose vraćao prema mjerodavnom tečaju CHF-a. Tuženik osporava tvrdnje tužiteljice kako je odredba o promjeni kamatne stope nepoštena i da ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci samog tuženika te da je u Ugovor uglavio niz nepoštenih odredbi. Predmetni Ugovor sadrži sve bitne, zakonom propisane elemente te su odredbe istog Ugovora jasne, razumljive, odredive te u cijelosti u skladu sa zakonskim odredbama, stoga nije došlo do neravnoteže u pravima i obvezama između stranaka. Ulazne naknade kredita odnose se na troškove obrade kredita, odnosno administrativnih troškova obrade zahtjeva za sklapanje ugovora, pregleda isprava, sastavljanje ugovora, koji je trošak točno određen prije sklapanja predmetnog Ugovora i koji je detaljno tužiteljici objašnjen te o kojem se moglo s tuženikom pregovarati. Tužiteljica ni na koji način nije dokazala niti obrazložila na koji je način prouzročena neravnoteža u međusobnim obvezama te da je isto upravo na štetu ovdje tužiteljice. Stoga, tuženik smatra da su predmetne odredbe Ugovora o kreditu zakonite i valjano ugovorene, budući da se o istima pregovaralo, da je na iste tužiteljica mogla utjecati i mijenjati ih te da iste nikako nisu prouzročile znatnu neravnotežu u međusobnim obvezama. Slijedom navedenog, predlaže se u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev, uz naknadu tuženiku parničnih troškova sa zateznim kamatama.

3. Podneskom predanim 1. kolovoza 2025. (list 131-137) je tužiteljica konačno postavila tužbeni zahtjev, kao u izreci presude, uskladivši ga s financijskim vještačenjem, zahtijevajući utvrđenje ništetnim u cijelosti Ugovora o kreditu, poglavito zbog ništetnosti ugovornih odredbi glede jednostrano promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF te tzv. ulazne naknade, te posljedično isplatu, kao povrat stečenog bez osnove, iznosa 374,08 EUR (tzv. ulazna naknada) sa zateznim kamatama od 10. studenoga 2006. do isplate, te isplatu iznosa 2.970,55 EUR (kamatna stopa i valutna klauzula) sa zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose razlika od dana plateža, uz naknadu parničnih troškova sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude. Podredno, tužiteljica postavlja i eventualni tužbeni zahtjev, koji se odnosi na utvrđenje djelomične ništetnosti Ugovora i posljedično isplatu stečenog bez osnove po ništetnim ugovornim odredbama.

4. Tuženik se je protivio preinaci tužbe učinjenoj potonjim podneskom. No, unatoč tuženikovom protivljenju, raspravnim rješenjem od 22. listopada 2025. (list 142-144) je dopuštena preinaka tužbe učinjena podneskom predanim 1. kolovoza 2025. To stoga što je tužiteljica prvotno u tužbi postavila zahtjev za isplatu iznosa 366,00 EUR / 2.575,63 HRK zbog tzv. ulazne naknade i iznosa 2.756,19 EUR zbog jednostrano promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF, sve sa zateznim kamatama, dok je podneskom predanim 1. kolovoza 2025. postavila zahtjev za isplatu iznosa 374,08 EUR (tzv. ulazna naknada) sa zateznim kamatama od 10. studenoga 2006. do isplate, te isplatu iznosa 2.970,55 EUR (kamatna stopa i valutna klauzula) sa zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose razlika od dana plateža, s obzirom da je tek po izvedenom financijskom vještačenju utvrđena visina iste tražbine pa je stoga opravdano i dopušteno ovakvo usklađenje tužbenog zahtjeva, dakle, tužiteljica bez svoje krivnje nije mogla preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, dok je isto svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama, sukladno čl. 190. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP).

5. Tijekom postupka izvedeni su dokazi i to uvidom u Sporazum radi osiguranja novčane tražbine prijenosom vlasništva na pokretnini, od 17. srpnja 2008., uz javnobilježničku potvrdu sadržaja istoga od 18. srpnja 2008. (list 23-25 te 30 i 31), Ugovor o kreditu br. 02697, od 17. srpnja 2008. (list 26-29), pregled prometa po kreditu, promjene kamatne stope za Ugovor br.: 02697, sve od 24. veljače 2021. (list 33-40), početni otplatni plan-plan otplate uz Ugovor o kreditu br. 02697 (list 41 i 42), pisanu izjavu ŽN, od 28. rujna 2023. (list 70-72) i plan otplate uz Ugovor o kreditu br. 02697 (list 103 i 104) te je izveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću, koji je 6. svibnja 2025. predao pisani nalaz i mišljenje (list 107-124) te je izveden dokaz saslušanjem tužiteljice osobno kao stranke na ročištu 22. listopada 2025. (list 142-144).

6. Tužbeni zahtjev je osnovan.

7. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnosti predmetnog Ugovora o kreditu u cijelosti i posljedično isplatu kao povrat stečenog bez osnove, zbog tzv. ulazne naknade te zbog jednostrano promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF, dok je ujedno istaknut kao eventualni tužbeni zahtjev za utvrđenje djelomične ništetnosti predmetnog Ugovora u dijelu uglavaka glede promjenjive kamatne stope, i valutne klauzule u CHF, tj. promjene tečaja CHF za HRK, mjesečnog obroka, prodajnog tečaja i ulazne naknade, sve sa zateznim kamatama od dana plateža.

Nije sporno da su ovdje parnične stranke u Zagrebu 17. srpnja 2008. sklopile Ugovor o kreditu br. 02697.

Sporna je ništetnost Ugovora o kreditu, odnosno navedenih uglavaka te posljedično pravo na isplatu, kao povrat stečenog bez osnove, dakle sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva. Ujedno je istaknut prigovor zastare i nedostatka aktivne legitimacije-svojstvo potrošača.

8. Uvidom u Ugovor o kreditu br. 02697, od 17. srpnja 2008. (list 26-29), utvrđeno je da je isti sklopljen u Zagrebu, između ovdje tuženika, kao davatelja kredita i ovdje tužiteljice, kao korisnika kredita, u svezi financiranja troškova kupnje vozila marke Seat, tip Ibiza, model 1.6 Sport (toč. I.) glede kredita u iznosu 15.534,94 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, za CHF vrijedećem na dan plaćanja, a iznos kredita uključuje i troškove sklapanja Ugovora u visini u toč. III. Ugovora o kreditu, a isplaćuje se trgovcu navedenom pod toč. I. istog Ugovora, uz prethodno umanjenje za iznos troškova sklapanja Ugovora (toč. II.); nadalje, ugovoren je broj mjesečnih obroka kredita / Trajanje Ugovora u mjesecima: 60, iznos mjesečnog obroka kredita: 311,21 CHF, Ukupan iznos svih mjesečnih obroka kredita: 18.672,60 CHF, troškovi sklapanja Ugovora (uključen PDV 22%): 619,02 CHF, ukupni troškovi Ugovora: 18.672,60 CHF, Nominalna godišnja kamatna stopa: 7,49%, Efektivna kamatna stopa na kredit (EKS): 9,22% i Tarifa:

60RCSK82 (toč. III.) i pod Uvjetima ugovora o kreditu, Inačica: CHF-2008-I-02 je određeno glede plaćanja da se sve novčane obveze koje proizlaze iz Ugovora, ako su izražene u CHF, ispunjavaju plaćanjem u kunama po prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, za CHF vrijedećem na dan plaćanja (čl. 5.1. Uvjeta Ugovora o kreditu); glede povrata kredita određeno je da je korisnik kredita obvezan kredit (glavnicu), uvećan za ugovorne kamate vratiti davatelju kredita u uzastopnim mjesečnim obrocima, sukladno odredbama Ugovora, a kamatna stopa, kao i visina mjesečnih obroka kredita promjenjivi su sukladno čl. 9.1. istih ugovornih uvjeta i davatelj kredita je ovlašten iznos obroka kredita uvećati za možebitna propisana davanja, a na ugovorne kamate naplatiti propisani porez na dodanu vrijednost (čl. 6.2.); Davatelj kredita pristoji pravo korisniku kredita temeljem naknade za obračun i obradu nepodmirenih dospjelih tražbina, kao i za opomene naplatiti iznose od: prva opomena 7. - CHF, druga opomena 22.- CHF, treća i svaka iduća opomena 37.- CHF (čl. 7.7.); i glede očuvanja vrijednosti je određeno da visina mjesečnih obroka kredita podliježe prilagodbi zbog promjene ili uvođenja novih poreza davanja i pristojbi, kao i promjene uvjeta refinanciranja, koji su temelj kalkulaciji, kao i u slučaju promjene propisa, nadalje, u slučaju donošenja odluka ili mjera nadležnih tijela, koja neposredno ili posredno imaju sličan učinak, a pod navedenim uvjetima može biti promijenjena nominalna godišnja kamatna stopa na kredit, kao i efektivna kamatna stopa na kredit te je visina obroka kredita promjenjiva i ako se cijena vozila promijeni prije isplate kredita trgovcu, a korisnik kredita, koji je potrošač, ovlašten je zahtijevati raskid Ugovora zbog promijenjenih uvjeta, ako se zbog gore navedenih razloga ukupni troškovi Ugovora povise za više od 20 % (čl. 9.1.) i Ako valutna jedinica CHF bude zamijenjena zamjenskom valutom, to će se s učinkom od trenutka ukidanja CHF novčane obveze podmirivati u odnosu prema zamjenskoj valuti i to po tečaju, koji će u Švicarskoj Konfederaciji na dan ukidanja CHF službeno vrijediti, a istodobno je korisnik kredita suglasan, da nakon uvođenja zamjenske valute uglavljena valutna klauzula bude vezana za zamjensku valutu, dok uvođenjem zamjenske valute ne daje korisniku kredita pravo na raskid ili odustanak od Ugovora (čl. 9.2.).

9. Na temelju iskaza tužiteljice, saslušane osobno kao stranke na ročištu 22. listopada 2025. (list 142-144), koji se u cijelosti prihvaća kao životno logičan i neposredno uvjerljiv, jer o odlučnim činjenicama ima neposredna saznanja, a koja je iskazom u cijelosti ostala kod navoda iz tužbe te svih tužiteljičinih navoda istaknutih tijekom postupka, te je iste navode dopunila i pojasnila, utvrđeno je da je tužiteljica tijekom 2008. godine kod tuženika podigla predmetni auto kredit, vezan uz CHF, ne zna kakva je bila kamatna stopa, uz rok otplate od 5 godina. Istim kreditom je tužiteljica kupila osobnu automobil marke Seat, tip Ibiza, koji do današnjeg dana koristi isključivo za vlastite potrebe, dakle ne u komercijalne svrhe. Predmetni kredit je tužiteljica u cijelosti otplatila na vrijeme, dakle u ugovorenom roku. Isključivo je tužiteljica otplaćivala sve anuitete kredita i to putem uplatnica. U vrijeme sklapanja Ugovora tužiteljica nije bila nositeljica obrta niti je obavljala poslovnu ni inu registriranu trgovačku djelatnost ni slobodno zanimanje, već je ostvarivala prihode od nesamostalnog rada (primala plaću). Prije predmetnog kredita je tužiteljica podigla kredit vezan uz EUR te nije imala drugih iskustava u potrošačkom kreditiranju. Sve poslove u svezi pripreme i obrade kreditnog zahtjeva je tužiteljica obavila preko odnosne auto kuće u [adresa], dakle, tužiteljica nije niti bila u poslovnici tuženika u svezi predmetnog kredita. Odnosna auto kuća u [adresa] je rekla tužiteljici da nije u mogućnosti podići kredit vezan uz EUR, kako je tužiteljica prvotno htjela, već da isključivo može podići kredit vezan uz CHF i to preko tuženika. Nitko od ovlaštenih osoba tuženika nije informirao tužiteljicu o sadržaju i značenju ugovornih odredbi, niti o ekonomskim ni pravnim posljedicama iste. Tužiteljica nije imala mogućnost pregovarati odnosno utjecati niti izmijeniti niti jednu ugovornu odredbu, niti je znala za istu mogućnost pa stoga isto nije niti htjela učiniti. Nitko od ovlaštenih osoba nije tužiteljici razjasnio niti protumačio strukturu niti koji parametri određuju visinu kamatne stope u kojem razdoblju odnosno strukturu niti svrhu niti stvarne troškove u svezi tzv. ulazne naknade i izlazne naknade. Tužiteljica nije znala značenje pojma "valutna klauzula". Također, nitko od ovlaštenih osoba nije upozorio tužiteljicu na valutni rizik odnosno rizik dizanja kredita vezanog uz CHF niti joj je dana poredba istoga s rizikom kod kredita vezanog uz neku drugu stranu valutu npr. EUR i sl., niti je bilo govora o tzv. valuti utočišta niti o tome uz koju stranu valutu HNB veže odnosno štiti valutu HRK. Tužiteljica se ne sjeća je li tuženik pisano obavijestio tužiteljicu o promjeni kamatne stope. Tužiteljica se ne sjeća je li pročitala Ugovor prije nego ga je potpisala-sklopila, no, nije tražila pojašnjenje niti tumačenje pojedini ugovornih odredbi. Sve isprave potrebite za predmetni kredit dočekale su tužiteljicu spremne, pripremljene kod odnosne auto kuće, te je iste isprave tužiteljica odnijela u odnosni javnobilježnički ured radi ovjere.

10. Na temelju pisanog nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Zrinka Ručevića, predanog 6. svibnja 2025. (list 107-124), utvrđeno je da je u skladu s utvrđenjima i izračunima iz nalaza, na temelju postavljene zadaće, isti vještak mišljenja:

1. inačica izračuna:

Razlika između plaćenog po primijenjenom tečaju u odnosu na stvarno primijenjeni tečaj na dan isplate kredita (prodajni tečaj za devize Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb):

- razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (16. kolovoza 2008.) do kraja izračuna, a koja proizlazi iz promjene anuiteta uvjetovanu izmjenama kamatne stope u razdoblju otplate, iznosi ukupno 13,58 CHF, odnosno 8,32 EUR (zbroj pojedinačno konvertiranih iznosa), dok su pojedini mjesečni iznosi razlika dani u stupcu 's' Tabele 1 iz nalaza (u valuti CHF), u stupcu 't1' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR) (list 111-116);

- razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (16. kolovoza 2008.) do kraja izračuna, a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan izdavanja računa) i tečaja za valutu CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita, iznosi ukupno 2.850,35 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih mjesečnih iznosa) pozitivnih tečajnih razlika ili 2.848,57 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih mjesečnih iznosa) uzimajući u obzir i tzv. negativne tečajne razlike (-1,78 EUR), dok su pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'x1' Tabele 1 iz nalaza (list 111-116);

- razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (16. kolovoza 2008.) do kraja izračuna, a koja proizlazi iz obje osnove (zbroj razlika po osnovi kamata i tečaja), sukladno pravilima o redu uračunavanja određenim ZOO-om iznosi ukupno 2.856,89 EUR, dok su pojedini mjesečni iznosi razlika dani u stupcu 'y1' Tabele 1 iz nalaza (list 111-116);

- ulazna naknada (trošak sklapanja Ugovora) naplaćena je 22. srpnja 2008. u iznosu 374,08 EUR (konvertirani iznos);

- izlazna naknada nije obračunana niti naplaćena, budući da je kredit otplaćen u cijelosti.

2. inačina izračuna:

Razlika između plaćenog po primijenjenom tečaju u odnosu na srednji tečaj HNB-a:

- razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (16. kolovoza 2008.) do kraja izračuna, a koja proizlazi iz promjene anuiteta uvjetovanu izmjenama kamatne stope u razdoblju otplate, iznosi ukupno 13,58 CHF, odnosno 7,89 EUR (zbroj pojedinačno konvertiranih iznosa), dok su pojedini mjesečni iznosi razlika dani u stupcu 's' Tabele 1a iz nalaza (u valuti CHF), u stupcu 't1' Tabele 1a iz nalaza (u valuti EUR) (list 117-122);

- razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (16. kolovoza 2008.) do kraja izračuna, a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan izdavanja računa) i srednjeg tečaja HNB za valutu CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita, iznosi ukupno 2.962,66 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih mjesečnih iznosa) pozitivnih tečajnih razlika (nije bilo tzv. negativnih tečajnih razlika), dok su pojedini mjesečni iznosi razlika dani u stupcu 'x1' Tabele 1a iz nalaza (list 117-122);

- razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (16. kolovoza 2008.) do kraja izračuna, a koja proizlazi iz obje osnove (zbroj razlika po osnovi kamata i tečaja), sukladno pravilima o redu uračunavanja određenim ZOO-om iznosi ukupno 2.970,55 EUR, dok su pojedini mjesečni iznosi razlika dani u stupcu 'y' Tabele 1a iz nalaza (list 117-122);

Što se tiče dijela zadaće koja se odnosi na obračun zateznih kamata, vještak ističe kako se zatezne kamate, pod pretpostavkom prihvaćanja tužbenog zahtjeva, na svaki pojedini iznos obračunavaju od prvog dana nakon datuma dospijeća, pa sve do dana plaćanja (koji dan u ovom trenutku nije poznat). Stoga nije jasno zbog čega je potrebito obračunavati zatezne kamate na neki datum s kojim neće biti isplate, pa se ti izračuni neće sačiniti.

Navedeni pisani nalaz i mišljenje financijskog vještaka prihvaćen je u cijelosti, ocijenivši isti sveobuhvatnim, uvjerljivim, nepristranim i stručnim, temeljenim na mjerodavnim ispravama, te dugogodišnjem vještačkom iskustvu u brojnim sudskim postupcima, to tim više što se nije ukazala osnovana sumnja u pravilnost danog mišljenja niti bilo kakvi drugi nedostaci glede istog, to tim više što na isti stranke nisu imale primjedbe u odnosu na matematički izračun.

11. Daljnji dokazi nisu izvedeni, poglavito predloženi po tuženiku, jer isti tuženikovi dokazni prijedlozi nisu potrebiti, s obzirom da potonje ne može biti od utjecaja na odlučivanje u ovoj pravnoj stvari s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev. Stoga, nisu niti posebno cijenjeni ostali dokazi, odnosno sudska praksa na koje se poziva tuženik u prilog svojih tvrdnji. Naime, rješenjem s pripremnog ročišta 5. ožujka 2024. (list 84- 86) određeno je koji će se dokazi izvoditi kao mjerodavni za utvrđenje odlučnih činjenica (toč. I.), dok ostali dokazi nisu izvedeni, jer isti nisu potrebiti. Osim toga sud, stranke i drugi sudionici moraju nastojati postupak provesti bez odugovlačenja, u razumnom roku i sa što manje troškova te je sud dužan onemogućiti svaku zlouporabu prava u postupku, u smislu čl. 10. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP).

12. Uzgred rečeno, valja imati na umu i recentnu sudsku praksu, poglavito na koju se poziva tužiteljica i to presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. i odnosne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. te odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt- 249/14 od 9. travnja 2015., Rev- 221/18 od 3. rujna 2019. i Rev- 18/18 od 26. svibnja 2020., kao i mjerodavne odluke Europskog suda za ljudska prava i Suda Europske unije (u predmetima C- 26/13 presuda od 30. travnja 2014., C- 51/17 presuda od 20. rujna 2018. i C- 118/17 presuda od 14. ožujka 2019.).

13. Naime, mjerodavnom odredbom čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13.) izričito navedeno da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Međutim, glede tužiteljičinog položaja potrošača, valja istaknuti recentnu odluku Suda Europske unije br. C-198/20 od 10. lipnja 2021., kojom je presuđeno da se zaštita predviđena Direktivom Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u ugovorima sklopljenim s potrošačima primjenjuje na sve potrošače, a ne samo na one koji se mogu smatrati ''prosječnim potrošačima, normalno informiranim i razumno pažljivim i informiranim''. Naime, tužiteljica je položaj potrošača dokazala priloženim Ugovorom o kreditu, kao i danim iskazom, iz kojeg proizlazi da je tuženik, kao davatelj kredita, dao tužiteljici, kao fizičkoj osobi i korisniku kredita, predmetni kredit za kupnju osobnog automobila, za vlastite potrebe, dakle isto je koristila namjenski, za vlastite, privatne svrhe, odnosno za životne potrebe tužiteljice, a to nije poslovanje niti poduzetništvo tužiteljice, dakle tužiteljica je potrošač. Ukoliko tuženik ima drukčija saznanja (npr. da tužiteljica nije potrošač, već trgovac), dužan je isto i dokazati, s obzirom na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-18/18-2 od 26. svibnja 2020.

Stoga, neosnovan je prigovor nedostatka aktivne legitimacije zbog svojstva potrošača. Ujedno, opreza radi, ukoliko se upire da je netko treći otplaćivao obveze po predmetnom kreditu, valja reći da tuženik nije odbio primitak novčanih sredstava od trećih osoba, a za svrhu otplate predmetnog kredita, već ih je knjižio kako to proizlazi iz prometa po kreditu, pa stoga tuženik sada ne može s uspjehom isticati isti prigovor, već je isto je možebitno stvar međusobnog rješavanja odnosa, kao regresnog zahtjeva između treće osobe, kao platitelja i tužitelja, kao stvarnog dužnika, odnosno korisnika kredita.

14. Dovodeći u svezu tužiteljičin iskaz, koji se u cijelosti prihvaća kao životno logičan i neposredno uvjerljiv, s ostalim (pisanim) dokazima, utvrđeno je da se ovdje radilo o ugovoru koji je tuženik na isti način plasirao na tržištu svim korisnicima kredita, te da tužiteljica nije niti pokušala utjecati na sadržaj Ugovora o kreditu, poglavito glede spornih uglavaka, jer se radilo o ugovoru koji je ponudio tuženik, kao trgovac, pa stoga tužiteljica nije mogla ništa mijenjati niti utjecati jer je vrijedilo pravilo "uzmi ili ostavi". Dakle, ugovorne odredbe u Ugovoru o kreditu koje su predmet ovog spora, kojima je tuženik jednostrano mijenjao kamatnu stopu te se glavnica kredita veže za valutu CHF, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, dovode do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača već zbog činjenice da potrošači nisu mogli pregovarati o sadržaju ugovornih odredbi budućeg ugovora na sklapanje kojeg ih je tuženik navodio svojim reklamama. Naime, ovdje se štiti pravo potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog standardnog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obaviještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku. Zaključno, proizlazi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu o kojima ugovorne strane nisu pregovarale, pa tužiteljica nije imala nikakvog utjecaja na njegov sadržaj, dok je istom pravnom poslu tužiteljica pristupila s potpunim povjerenjem u tuženika, kao trgovca. Stoga, proizlazi da je tužiteljica s tuženikom pregovarala isključivo o sklapanju ponuđenog ugovora u skladu s njezinom financijskom sposobnošću, koja je ovisila o visini obroka, pri čemu je visina obroka ovisila o glavnici i ugovorenoj kamati, koja je bila najniža za švicarske franke. Dakle, tužiteljica nije mogla mijenjati sporne ugovorne odredbe, već samo ukoliko iste ne prihvaća odustati od sklapanja predloženog ugovora. Tuženik je tužiteljici reklamirao i predstavio isti Ugovor u švicarskim francima kao najpovoljniji, jer su najniže kamate, i time za tužiteljicu najpovoljnije.

Slijedom navedenog, tuženik nije dokazao da je prilikom sklapanja Ugovora s tužiteljicom pregovarao o spornim odredbama, pa da se stoga iste ne bi mogle smatrati nepoštenim. Naime, proizlazi da je tuženik propustio razjasniti tužiteljici odredbu o kamatnoj stopi i o valuti obveze te da isto nije počinjeno u dobroj vjeri, odnosno nije dokazano da je tuženik informirao tužiteljicu, kao potrošača, u predugovornom stadiju sklapanja Ugovora o strukturi i parametrima koji u određenom razdoblju uzrokuju promjenu kamatne stope niti o rizicima promjene tečaja švicarskog franka. Ujedno, time što je ugovor ispunjen isti nije postao valjan ugovor, on je i dalje ništetan u spornim odredbama, a takvi ugovori ne proizvode pravne učinke i s njima se postupa kao da nisu sklopljeni, te stoga tužiteljici pripada pravo na vraćanje stečenog bez osnove.

15. Zaključno, s obzirom da je ovdje tuženik prilikom sklapanja predmetnog Ugovora nastupao kao trgovac u odnosu na tužiteljicu, koja je potrošač, pravna shvaćanja iz kolektivnih sporova u odnosu na banke kao potrošače primjenjiva su i u ovom slučaju s obzirom na to da je način sklapanja Ugovora i ugovaranje jednostrano promjenjive kamatne stope te valutne klauzule u CHF-u jednak način postupanja koji je prouzrokovao znatnu neravnotežu među ugovornim stranama. Stoga, učinak ništetnosti gore navedenih ugovornih odredbi jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli u CHF pretpostavlja tužiteljičino pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bila dužna platiti da se od početka otplate za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Tuženik je tijekom otplate kredita ništetno i nezakonito tužiteljici primjenom promijenjene kamatne stope i valutne klauzule u švicarskom franku obračunavao kunsku novčanu obvezu primjenjujući povećanje tečaja CHF spram HRK, uz povećanu kamatnu stopu, sve do dana konačne otplate kredita. Stoga je uslijed utvrđenja ništetnosti jednostrano promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u švicarskom franku tužiteljica preplatila svaki mjesec do dana konačne otplate kredita iznose obroka.

16. Neosnovan je prigovor zastare. Naime Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi i rješenju posl. br. Rev- 2245/17- 2 od 20. ožujka 2018. zauzeo stajalište kako je zastarni rok od 5 godina u kojem potrošači mogu ostvariti svoju pojedinačnu zaštitu prava u ovim posebnim parnicama teče od 14. lipnja 2014., jer je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donesena 13. lipnja 2014., kao i da su pri tome isti ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe. Dakle, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara pojedinačnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu iste tužbe. Stoga, budući da je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je presuđeno da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, zastara pojedinačnih restitucijskih zahtjeva zbog valutne klauzule u CHF počinje teći ispočetka tek od 15. lipnja 2018. To stoga, budući da je predmetna tužba podnesena 8. lipnja 2023., u ovom slučaju povrata stečenog bez osnove predmetna tražbina zastarijeva za pet godina, sukladno čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO). Ujedno, primjenom čl. 323. st. 1. ZOO-a zastara restitucijskog zahtjeva može početi teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke u ovom predmetu, kojom se prethodno utvrđuje nepoštenim i ništetnim spornih ugovornih odredbi, s obzirom na pravno shvaćanje sa sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.

17. Naime, ranijom odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03., dalje: ZZP/03.), isto kao kasnijom mjerodavnom odredbom čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13., dalje: ZZP/07.) je propisano da ugovorna odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom.

18. S obzirom na utvrđenja iz ovako izvedenih dokaza i pravna utvrđenja presuda proizašlih iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača, a koja su primjenjiva i u ovom slučaju s obzirom na to da je način sklapanja Ugovora i ugovaranje jednostrano promjenjive kamatne stope te valutne klauzule u CHF-u jednak način postupanja koji je prouzrokovao znatnu neravnotežu među ugovornim stranama, proizlazi da je tuženik povrijedio prava tužiteljice, kao potrošača-korisnika kredita, tako što je u predmetnom potrošačkom Ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, pa je stoga ista ugovorna odredba ništetna. Naime, visina kamatne stope je bitan sastojak ugovora o kreditu, pa je stoga za svaku njezinu promjenu kao i za promjenu svih bitnih sastojaka kod svake vrste ugovora, potrebito sklapanje dodatka ugovora, a za sklapanje kojeg je ponovna potrebita suglasnost volja obiju ugovornih strana. Iz navedenoga jasno proizlazi da je tuženik jednostranim donošenjem odluka o promjeni redovne kamatne stope, a koje promjene nisu bile određene nikakvim parametrima, neprekidno i to kako za vrijeme sklapanja ugovora, tako i za vrijeme njegova trajanja, postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te na štetu druge ugovorne strane, ovdje tužiteljice. Isto tako, utvrđene su ništetnim i odluke o valutnoj klauzuli u CHF, jer je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora nije tuženik, kao trgovac, u cijelosti informirao tužiteljicu, kao potrošača, o svim potrebitim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, dok tuženik suprotno nije dokazao, te posljedično primjenom čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22., dalje: ZOO), utvrđena ništetnost spornih uglavaka predmetnog Ugovora o kreditu, te posljedično ništetnost Ugovora o kreditu od 17. srpnja 2008.

19. Nadalje, u ovom slučaju sasvim je sigurno, da se o spornoj odredbi glede naplate tzv. ulazne naknade nije pregovaralo, jer je unatoč tuženikovim obrazloženjima, riječ o tipskom, formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika, koji korisnik kredita može ili potpisati ili ne. Sasvim je i izvjesno, da tuženik ne bi omogućio tužiteljici niti sklapanje takvog Ugovora da iste ugovorne odrednice (sporan uglavak toč. II. i III.) nije bila uključena u Ugovor, kako to proizlazi i iskaza saslušane tužiteljice, dok tuženik drukčije nije niti dokazao.

20. Osim toga, upravo pravilno tužiteljica tumači predmetni Ugovor po načelu ''uzmi ili ostavi'', jer je imajući na umu prethodno navedeno, tužiteljica, kao korisnik kredita, mogla samo isti prihvatiti ili ne, dakle druge mogućnosti nema, sudeći i po činjenici da upravo sam tuženik tijekom cijelog ovog postupka drži da je pravilno postupio stavljanjem iste odredbe u Ugovor, pa je logički izvjesno da od nje niti odstupa pa niti tijekom ovog postupka, držeći i dalje da je pravilna. Predmetni Ugovor je djelomično ''prilagođen'' potrebama tužiteljice, no, posljedično ne otklanja prethodno utvrđenje, jer je Ugovor ''prilagođen'' samo u dijelovima koji se tiču iznosa, roka otplate, namjene i slično, no, to ne otklanja činjenicu da je i dalje riječ o standardiziranom obliku ugovora o kreditu i kojem se doduše mijenjaju samo navedeni sastojci ovisno o slučaju, ali glavni oblik je i dalje isti, a naravno i oni bitni sastojci na kojima tuženik kao kreditor ustraje i bez kojih isti niti ne bi bio sklopljen, a kakve ugovore tuženik sklapa obrtimice, tj. u velikom broju slučajeva.

Međutim, spornom ugovornom odredbom u biti je tuženik sebi ostavio slobodu određivanja visine naknade za obradu zahtjeva i odobrenje kredita, a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo. Stoga je sporna ugovorna odredba zaista i prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dakle ista predstavlja nepoštenu odredbu u potrošačkom ugovoru, u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03., te 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13., te 41/14., 110/15. i 14/19., dalje: ZZP).

21. Nadalje, odredbom čl. 84. ZZP/03. je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. No, u svezi potonjeg, na spornu ugovornu odredbu ne odnosi isključenje testa nepoštenosti. Naime, stajalište je Suda EU, izraženo u recentnoj presudi od 16. srpnja 2020., u spojenim predmetima br. C- 224/19 i C-259/19, upravo u svezi pitanja naplate naknada za obradu kredita (naknade za otvaranje), da čl. 2., čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "glavni predmet ugovora" trebaju shvatiti kao one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju. Nasuprot tome, odredbe koje su sporednog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene istim pojmom, a što je ovdje slučaj, s obzirom da nije sporno kako ugovorna odredba o naknadi za odobrenje kredita ne spada pod ''ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene'' te se na istu ne odnosi isključenje testa nepoštenosti. Nadalje, u predmetu C-224/19 Sud EU tumači čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev provjeriti. Iako je prethodni postupak vezan uz određeni predmet koji se vodi pred nacionalnim sudom, jednom kad Sud EU protumači odredbu europskog prava, takva odluka postaje mjerodavna i obvezna i za ostale nacionalne sudove koji razmatraju jednak problem, odnosno tumačenja su retroaktivna, jer objašnjavaju značenje norme od trenutka kad je ona nastala. Pri tome valja naglasiti da glede pravnih odnosa i sporova koji su proizašli iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, postoji obveza hrvatskih sudova tumačiti nacionalno pravo u duhu prava EU i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu Suda EU), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005. godine.

Bitno je i istaknuti, da se takvim spornim uglavkom u Ugovoru, i u slučaju kad je visina naknade za odobrenje kredita bila propisana u postotku od iznosa kredita, ništa ne mijenja na stvari i to svakako nije dokaz da su stranke o istoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovarale. Na tuženiku je teret dokaza da se o spornoj odredbi ugovora pojedinačno pregovaralo. Stoga, proizlazi da tuženik nije postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Naime, tužiteljica je nesporno bila u podređenom, slabijem položaju u odnosu na tuženika, kako glede njegove pregovaračke moći, tako i njegova stupnja znanja. Isto je dovelo do toga da je tužiteljica pristala na odredbe sastavljene unaprijed od strane tuženika bez mogućnosti utjecaja na sadržaj istih odredaba. Tuženik je, dakle, iskoristio svoj položaj ''jače'' ugovorne strane te je ugovorio naplatu naknade za odobrenje kredita, radi čega je postupao potpuno suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja. To tim više što tuženik u sadržaj Ugovora nije unio podatak niti je objasnio tužiteljici kakav je to valjan i ekonomski opravdan razlog zbog kojeg je bilo nužno ugovoriti plaćanje iste naknade i zašto visina naknade izravno ovisi o iznosu odobrenog kredita. Naime, ugovaranje plaćanja naknade za odobrenje kredita, samo za sebe, nije nepošteno te u vrijeme sklapanja Ugovora nije postojao propis koji bi tako nešto zabranjivao. Međutim, u ovom slučaju ista naknada ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Tuženik uopće nije niti pokušao razjasniti tužiteljici zašto joj je naplatio obradu kredita, radi čega tužiteljica nije imala pristup razlozima koji opravdavaju istu naknadu. Također, sadržaj navedene odredbe nepotpun jer ne sadrži strukturu i način izračuna iste naknade niti su isti tužiteljici izloženi ni pojašnjeni. Ujedno, tuženik ne pruža dokaze koji bi ukazali na opravdanost naplate naknade. Dakle, tuženik je morao određeno popisati što čini troškove obrade kredita, a ne samo isto naplatiti i to u postotnom iznosu, čime je zapravo korisnika doveo u neravnopravan položaj, naplaćujući veće troškove od korisnika koji podigne veći kredit. U konačnici, sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu tužiteljica se je tuženiku obvezala platiti ugovorne kamate, a troškovi obrade i odobrenja kredita, ako i postoje, nikako ne bi smjeli pasti na teret tužiteljice. Naime, tuženik je financijska institucija i odobravanje kredita je jedna od usluga koju isti pruža te se naplaćuje ugovaranjem kamate. Tuženik je dužan organizirati svoje poslovanje da može pružiti istu uslugu i možebitni troškovi koji mu nastanu u postupku obrade i odobrenja kredita treba podmiriti upravo iz očekivane kamate koju mu tužiteljica plaća (presuda Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-1368/21 od 20. srpnja 2021.)

Naposljetku, glede zahtjeva za plaćanjem zateznih kamata od dana isplate/korištenja kredita kada je naplaćena naknada za obradu kredita do isplate, valja reći da tužiteljica osnovano ističe da je tuženik nepošten od samog trenutka naplate, jer je upravo tuženik odgovoran za ugovaranje ništetne odredbe i ta ista odredba je nametnuta potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja i izmjene, i temeljem takve nepoštene i ništetne odredbe tuženik je neosnovano naplatio novčane iznose. Dakle, tuženik je bio nepošten stjecatelj, te samom činjenicom istog, zatezna kamata teče od dana nepoštenog stjecanja. Sukladno čl. 1111. ZOO-a, sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe za posljedicu ima ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve ništetne odredbe nije bilo. Stoga, utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom, potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna, s obzirom na presudu Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-1200/21 od 2. lipnja 2021.

22. Zaključno, kako se o spornoj odredbi nije pregovaralo, to je time ugovorna odredba po kojoj je predviđena naknada za obradu zahtjeva i odobrenje kredita nepoštena, jer korisnik kredita o njoj nije pojedinačno pregovarao, a prouzročila je značajnu ravnotežu u pravima i obvezama na strani tužiteljice, kao potrošača kredita, pa je posljedično i ništetna u smislu odrede čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03.), tako i odluke Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž- 2359/17 i Županijskog suda u Vukovaru posl. br. Gž-1837/14 od 5. studenoga 2014.

23. Slijedom navedenog, u pravu je tužiteljica kada je istaknula da je predmetni Ugovor o kreditu ništetan u cijelosti, sukladno odredbama ZOO-a, s obzirom da su ništetni bitni sastojci Ugovora: predmet i cijena, a to su odredbe o kamatnoj stopi, kao ugovorenoj cijeni i valutnoj klauzuli u CHF, kao predmetu ugovora, s obzirom na sudsku praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, odnosno odluke posl. br. Rev- 907/02 i Gzz-105/02 od 27. veljače 2003. te presude Suda Europske unije br. C-118/17 i C-260/18. Budući da su odredbe o jednostranoj promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, kao i tzv. ulaznoj naknadi, nepoštene, a da je odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a propisano da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, potrebito je u ovom slučaju primijeniti institut stjecanja bez osnove iz čl. 1111. st. 1. ZOO-a, odnosno kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, budući da je tuženik, kao stjecatelj, nepošten od dana stjecanja (čl. 1115. ZOO-a).

24. Svi ostali tuženikovi navodi su posljedično ocijenjeni neosnovanim, imajući na umu da o ovom pitanju postoji i jasno pravno shvaćanje viših sudova.

25. Uzgred rečeno, tuženik nije pridonio odgovarajući dokaz radi utvrđenja istinitosti svojih navoda pa se u ovom slučaju ima primijeniti pravilo o teretu dokazivanja koje obvezuje sud da uzme da nije istinita tvrdnja za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava, u smislu čl. 221.a ZPP-a.

26. Zbog izloženog, proizlazi nevaljanost odredbi Ugovora o kreditu od 17. srpnja 2008. u dijelu kojim je ugovorena jednostrana promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF, jer su iste nepoštene, odnosno ništetne, a kako iste odredbe predstavljaju bitne sastojke Ugovora, u smislu čl. 247. ZOO-a, kao i nevaljanost odredbi glede tzv. ulazne naknade, valjalo je prihvatiti tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti predmetnog Ugovora o kreditu od 17. srpnja 2008. u cijelosti, temeljem čl. 322. i 323. u svezi čl. 247. ZOO-a, kako je odlučeno pod toč. I. izreke presude.

27. Na temelju financijskog vještačenja je utvrđena visina tužiteljičine tražbine, odnosno iznos 374,08 EUR zbog tzv. ulazne naknade i datum naplate istoga 22. srpnja 2008. te ukupan iznos 2.970,55 EUR, kao razlike, i to zbog promjene kamatne stope i zbog valutne klauzule u CHF s datumom naplate istih.

28. S obzirom na ništetnost Ugovora glede tzv. ulazne naknade, valjalo je odlučiti kao pod toč. I. izreke presude, dok je kao posljedicu iste, u smislu čl. 323. ZOO-a, valjalo prihvatiti i zahtjev za vraćanje primljenog iznosa 374,08 EUR (s obzirom na fiksni tečaj konverzije) za trošak obrade kredita, kako je to utvrđeno financijskim vještačenjem, kao stečenog bez osnove, temeljem čl. 1111. ZOO-a, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 22. srpnja 2008., kao dana isplate/korištenja kredita i ujedno naplate iste naknade (list 123) s obzirom da je za utuženi iznos troškova obrade kredita (tzv. ulazna naknada) umanjen iznos kredita prilikom isplate, pa do isplate, kao i preplata u ukupnom iznosu 2.970,55 EUR, kao razlike, i to zbog promjene kamatne stope i zbog valutne klauzule u CHF. S obzirom da je u ovom slučaj utvrđena ništetnost Ugovora, kao posljedicu iste u smislu čl. 323. ZOO-a, valjalo je prihvatiti i zahtjev za vraćanje primljenih iznosa, kako je to gore navedeno, jer je s istim financijskim vještačenjem tužiteljica uskladila i konačno postavila tužbeni zahtjev i to podneskom predanim 1. kolovoza 2025. (list 131-137), kao stečenog bez osnove, temeljem čl. 1111. ZOO-a, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dana plateža svakog pojedinog iznosa do isplate, sukladno čl. 1115. ZOO-a, odnosno čl. 29. st. 1. u svezi čl. 183. st. 1. ZOO-a, po kamatnoj stopi do 31. prosinca 2007. propisanoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine, br. 153/04.) te nadalje od 1. siječnja 2008. određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, kako je odlučeno pod toč. I. izreke presude.

29. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, odnosno isti su odmjereni s obzirom na vrijednost predmeta spora, zahtjev za naknadu troškova i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, br. 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22. te 138/23., dalje: OT), imajući na umu vrijednost boda u iznosu 2,00 EUR (Tbr. 54. OT) i pravo odvjetnika obračunati na sve obavljene radnje pripadajući porez na dodanu vrijednost (Tbr. 46. OT).

30. Slijedom navedenog, tužiteljici je valjalo priznati troškove postupka, kao potrebite za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava tužbe (Tbr. 7./1. OT) i podnesaka od 27. veljače 2024. i 1. kolovoza 2025. (Tbr. 8./1. OT) te zastupanja na ročištima 5. ožujka 2024. i 22. listopada 2025. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 200,00 EUR, dakle ukupno u iznosu 1.000,00 EUR, uvećanog za PDV 25% (250,00 EUR). Ujedno je tužiteljici u cijelosti valjalo priznati trošak financijskog vještačenja u zahtijevanom iznosu 400,00 EUR. Međutim nije priznat trošak sastava podneska od 5. travnja 2024. kojim se dostavlja dokaz o pologu predujma troška vještačenja u zahtijevanom iznosu 200,00 EUR uvećanog za PDV 25%, kao i trošak sudske pristojbe za tužbu i za presudu po odluci suda, jer isti zahtjev nije određeno postavljne, kao za radnju, tako niti u visin (čl. 164. st. 2. ZPP-a). Stoga je tužiteljici valjalo dosuditi parnične troškove u sveukupnom iznosu 1.650,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate, jer se zatezne kamate na parnične troškove mogu stranci odrediti i u parničnom postupku, temeljem primjene čl. 151. st. 3. ZPP-a, kako je odlučeno pod toč. II. izreke presude, dok je ostatak tužiteljičinog zahtjeva za naknadom parničnih troškova preko dosuđenog iznosa, sa zateznim kamatama, valjalo odbiti kao neosnovan (toč. III. izreke presude).

31. Također je i tuženiku valjalo odmjeriti troškove postupka, kao potrebite za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava odgovora na tužbu i podnesaka od 7. ožujka 2024., 26. lipnja 2025. i 25. rujna 2025. (Tbr. 8./1. OT) te zastupanja na ročištima 5. ožujka 2024. i 22. listopada 2025. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 200,00 EUR, dakle ukupno u iznosu 1.200,00 EUR, uvećanog za PDV 25% (300,00 EUR). No, ovako odmjereni parnični troškovi u sveukupnom iznosu 1.500,00 EUR sa zatraženim zateznim kamatama nisu dosuđeni tuženiku, s obzirom na neuspjeh istoga u sporu, odnosno valjalo je odbiti tuženikov zahtjev za naknadom parničnih troškova, kao neosnovan, kako je odlučeno pod toč. IV. izreke presude.

32. Sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine, br. 57/22.) iskazane su novčane vrijednosti, s obzirom na fiksni tečaj konverzije 7,53450 HRK / 1 EUR.

U Zagrebu 20. studenoga 2025.

S u d a c:

Mario Klarić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude je dopuštena žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano, u roku 15 dana od dana objave presude, odnosno od dana dostave iste presude u slučaju neuredne obavijesti o ročištu na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. ZPP-a).

DNA: - opun. tužiteljice i

- opun. tuženika.