REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Posl.br. P-10335/2023-41

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Vanesi Brizić Bahun kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja BJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Aleksandri Raach, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska c. 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku Branku Bulatu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Šavorić & Partneri iz Zagreba, radi isplate, nakon održane javne i glavne rasprave zaključene dana 09. listopada 2025. godine u prisutnosti tužitelja osobno uz punomoćnicu Aleksandru Raach, odvjetnicu, te punomoćnice tuženika Maje Marte Martonja, odvjetnice, dana 20. studenog 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska c. 69, OIB: 53056966535, isplatiti tužitelju BJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 870,28 eur, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana dospijeća svakog pojedinog obroka do 31. prosinca 2007. godine prema stopi iz čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine broj 76/96, 72/02 i 153/04), za razdoblje od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, na iznose kako slijedi:

- na iznos od 6,98 eur od 28. studenog 2007. godine do isplate,

- na iznos od 4,23 eur od 20. prosinca 2007. godine do isplate,

- na iznos od 14,32 eur od 25. siječnja 2008. godine do isplate,

- na iznos od 7,03 eur od 21. veljače 2008. godine do isplate,

- na iznos od 17,30 eur od 30. svibnja 2008. godine do isplate,

- na iznos od 18,01 eur od 25. srpnja 2008. godine do isplate,

- na iznos od 9,91 eur od 28. kolovoza 2008. godine do isplate,

- na iznos od 37,16 eur od 28. studenog 2008. godine do isplate,

- na iznos od 22,20 eur od 30. prosinca 2008. godine do isplate,

- na iznos od 9,09 eur od 29. siječnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 12,33 eur od 26. veljače 2009. godine do isplate,

- na iznos od 38,20 eur od 28. svibnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 29,82 eur od 23. srpnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 16,46 eur od 27. kolovoza 2009. godine do isplate,

- na iznos od 28,43 eur od 30. listopada 2009. godine do isplate,

- na iznos od 37,00 eur od 30. prosinca 2009. godine do isplate,

- na iznos od 20,32 eur od 30. siječnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 8,83 eur od 26. veljače 2010. godine do isplate,

- na iznos od 40,78 eur od 28. travnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 23,04 eur od 29. lipnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 94,11 eur od 29. listopada 2010. godine do isplate,

- na iznos od 218,34 eur od 29. srpnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 69,81 eur od 30. prosinca 2011. godine do isplate,

- na iznos od 50,85 eur od 30. ožujka 2012. godine do isplate,

- na iznos od 35,72 eur od 29. lipnja 2012. godine do isplate,

sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska c. 69, OIB: 53056966535, isplatiti tužitelju BJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 3.019,35 eur, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana dospijeća svakog pojedinog obroka do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, na iznose kako slijedi:

- na iznos od 7,98 eur od 30. lipnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 7,70 eur od 31. srpnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 1,98 eur od 27. kolovoza 2009. godine do isplate,

- na iznos od 9,04 eur od 31. kolovoza 2009. godine do isplate,

- na iznos od 13,45 eur od 30. rujna 2009. godine do isplate,

- na iznos od 7,68 eur od 31. listopada 2009. godine do isplate,

- na iznos od 14,47 eur od 30. studenog 2009. godine do isplate,

- na iznos od 12,26 eur od 31. prosinca 2009. godine do isplate,

- na iznos od 2,83 eur od 30. siječnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 15,19 eur od 31. siječnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 3,42 eur od 26. veljače 2010. godine do isplate,

- na iznos od 14,60 eur od 28. veljače 2010. godine do isplate,

- na iznos od 25,80 eur od 31. ožujka 2010. godine do isplate,

- na iznos od 17,93 eur od 30. travnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 27,21 eur od 31. svibnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 32,32 eur od 30. lipnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 42,03 eur od 31. srpnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 45,22 eur od 31. kolovoza 2010. godine do isplate,

- na iznos od 41,90 eur od 30. rujna 2010. godine do isplate,

- na iznos od 31,01 eur od 31. listopada 2010. godine do isplate,

- na iznos od 53,37 eur od 30. studenog 2010. godine do isplate,

- na iznos od 62,19 eur od 31. prosinca 2010. godine do isplate,

- na iznos od 52,02 eur od 31. siječnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 55,59 eur od 28. veljače 2011. godine do isplate,

- na iznos od 51,05 eur od 31. ožujka 2011. godine do isplate,

- na iznos od 51,87 eur od 30. travnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 71,11 eur od 31. svibnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 72,99 eur od 30. lipnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 78,57 eur od 31. srpnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 91,30 eur od 31. kolovoza 2011. godine do isplate,

- na iznos od 71,76 eur od 30. rujna 2011. godine do isplate,

- na iznos od 70,79 eur od 31. listopada 2011. godine do isplate,

- na iznos od 62,91 eur od 30. studenog 2011. godine do isplate,

- na iznos od 7,18 eur od 02. prosinca 2011. godine do isplate,

- na iznos od 67,07 eur od 31. prosinca 2011. godine do isplate,

- na iznos od 85,50 eur od 31. siječnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 78,67 eur od 29. veljače 2012. godine do isplate,

- na iznos od 69,47 eur od 31. ožujka 2012. godine do isplate,

- na iznos od 71,38 eur od 30. travnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 13,05 eur od 02. svibnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 79,03 eur od 31. svibnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 71,23 eur od 30. lipnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 5,77 eur od 27. srpnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 72,04 eur od 31. srpnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 5,49 eur od 30. kolovoza 2012. godine do isplate,

- na iznos od 70,94 eur od 31. kolovoza 2012. godine do isplate,

- na iznos od 68,18 eur od 30. rujna 2012. godine do isplate,

- na iznos od 9,65 eur od 01. listopada 2012. godine do isplate,

- na iznos od 76,24 eur od 31. listopada 2012. godine do isplate,

- na iznos od 77,91 eur od 30. studenog 2012. godine do isplate,

- na iznos od 76,74 eur od 31. prosinca 2012. godine do isplate,

- na iznos od 70,16 eur od 31. siječnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 75,75 eur od 28. veljače 2013. godine do isplate,

- na iznos od 73,33 eur od 31. ožujka 2013. godine do isplate,

- na iznos od 2,91 eur od 02. travnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 71,53 eur od 30. travnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 2,52 eur od 02. svibnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 65,22 eur od 31. svibnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 2,00 eur od 29. lipnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 65,34 eur od 30. lipnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 70,45 eur od 31. srpnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 71,41 eur od 31. kolovoza 2013. godine do isplate,

- na iznos od 75,13 eur od 30. rujna 2013. godine do isplate,

- na iznos od 73,21 eur od 31. listopada 2013. godine do isplate,

- na iznos od 75,28 eur od 23. studenog 2013. godine do isplate,

sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska c. 69, OIB: 53056966535, naknaditi tužitelju BJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak parničnog postupka u iznosu od 2.673,39 eur, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 20. studenog 2025. godine do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom dana 08. studenog 2006. godine sklopio Ugovor o kreditu prema kojem je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 24.436,03 CHF obračunato po srednjem tečaju HNB važećem na dan isplate kredita s ugovorenim rokom otplate od 84 mjeseca. Navodi da je pored iznosa glavnice tužitelj prema Ugovoru bio dužan tuženiku platiti i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru bila promjenjiva u skladu s važećim Odlukama o kamatnim stopama banke, a na dan sklapanja ugovora ona je iznosila 5,20%. Za vrijeme trajanja ugovornog odnosa kamatna stopa tužitelju je povećavana nekoliko puta, zbog čega je tužitelj tuženiku platio više iznose anuiteta od onih utvrđenih prvotnim otplatnim planom. Tužitelj se poziva na Zakon o zaštiti potrošača kojim se određuje da se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, te na odredbe čl. 270. i 272. Zakona o obveznim odnosima. Također upućuje na presudu Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-7129/13 u kolektivnom postupku, koji je Savez udruga za zaštitu potrošača Potrošač kao ovlašteni tužitelj vodio protiv osam banaka, između ostalih i ovdje tuženika. Tužitelj ističe kako je tuženik kamatnu stopu određivao na temelju ugovorne odredbe koja je ocijenjena ništetnom te da je svako povećanje kamatne stope na temelju ništetne odredbe prouzročilo stjecanje bez osnove na strani tuženika, te tužitelj potražuje od tuženika povrat svih iznosa koje je preplatio temeljem povećane kamatne stope.

2. Ističe da je u pokrenutom kolektivnom sporu utvrđeno također i da je tuženik u razdoblju od 01. siječnja 2004. do 31 .prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Stoga i na ime stjecanja bez osnove zbog preplaćenog iznosa kredita na ime preplaćene valutne klauzule potražuje isplatu s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate.

3. Tužbenim zahtjevom podneskom od 22. rujna 2020. godine tužitelj traži da se naloži tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 6.557,14 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate, te iznos od 22.749,32 kn sa pripadajućim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa, te uz naknadu troškova postupka.

4. Konačno postavljenim tužbenim zahtjevom u podnesku od 04. lipnja 2025. godine tužitelj je uredio tužbeni zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka te važećom valutom u Republici Hrvatskoj, te predlaže donošenje presude kojom će se naložiti tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 870,28 eur te iznos od 3.019,35 eur, sve sa pripadajućim zateznim kamatama i troškovima postupka.

5. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava tužbeni zahtjev kao neosnovan u pogledu pravne osnove i visine. Prvenstveno ističe prigovor zastare utuženog iznosa, a u odnosu na osnovanost tužbenog zahtjeva navodi kako tužitelj, na kojem je teret dokazivanja, nije naveo ni jednu relevantnu tvrdnju niti predložio i jedan dokaz. Smatra kako sud nije vezan za utvrđenja iz presude Trgovačkog suda i Visokog trgovačkog suda. Što se tiče odredbi o valutnoj klauzuli navodi kako su iste jasne, lako razumljive i lako uočljive, te osporava navode tužitelja da istom od strane tuženika ne bi bile pružane dostatne i jasne informacije i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom u CHF. Ističe kako je valutna klauzula dvostrana klauzula koja prati kretanje tečaja CHF u odnosu na hrvatsku kunu u oba smjera, te ne uzrokuje značajnu neravnotežu na štetu potrošača. Također, da tuženik nije mogao predvidjeti kretanje tečaja CHF pa da stoga takva neravnoteža nije postojala u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu.

6. U odnosu na promjenjivost kamatne stope navodi kako ista nije ništetna, jer se o njoj pojedinačno pregovaralo s obzirom na to da je tužitelj bio upoznat s načinom određivanja kamatne stope te je donio odluku da je za njega prihvatljiva promjenjiva kamatna stopa. Također, da je odredba o promjenjivosti kamatne stope jasna, lako uočljiva i lako razumljiva, a nije suprotna načelu savjesnosti i poštenja.

7. U daljnjem tijeku postupka tuženik se usprotivio preinaci tužbe.

8. Sud je rješenjem od 08. prosinca 2021. godine prihvatio preinaku tužbe na način kako je to tužitelj izvršio podneskom od 22. rujna 2020. godine, obzirom je isto bilo svrsishodno za konačno rješenje spora između stranaka te se stoga radi o situaciji iz čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23, dalje: ZPP).

9. U tijeku postupka izvršen je uvid u Ugovor o kreditu broj 041-50-3763749 od 08. studenog 2006. godine, sudsku praksu, Analizu rizika koje nose krediti uz valutnu klauzulu i s promjenjivom kamatnom stopom, prijepis knjigovodstvene kartice na dan 02. ožujka 2020. godine, otplatni plan, kontrolni ispis unosa korištenja, dnevnik knjiženja korištenja, provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Đuri Lobašu za Vještačenja Lobaš d.o.o. te je proveden dokaz saslušanjem stalnog sudskog vještaka i tužitelja.

10. Temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

11. Među strankama nije sporno da je dana 08. studenog 2006. godine sklopljen među strankama ugovor o kreditu u valuti švicarskog franka te da se radilo o kreditu s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom u skladu s Odlukom tuženika o kamatnim stopama kreditora, s time da je početna kamatna stopa ugovorena u visini od 5,20% godišnje. Isto tako, nije sporno da je tijekom otplate kredita početno ugovorena kamatna stopa mijenjana u više navrata, o kojim povećanjima je tuženik obavještavao tužitelja, kao i to da je za vrijeme otplate kredita tečaj CHF rastao.

12. Sporno je da li su ove promjene bile u skladu sa odredbama zakona koji su uređivali pitanje zaštite potrošača, odnosno potrošačkog kreditiranja te da li su kao takve bile u skladu sa općim uredbama i načelima obveznog prava koje se tiče zasnivanja ovakve vrste obveza, odnosno posljedično tome, da li se radi o ništavim odredbama, te da li tužitelj osnovano ima pravo zahtijevati isplatu navedenih novčanih iznosa koje je tuženik od njega naplatio temeljem takvih ništetnih odredbi po pravilima o stjecanju bez osnove prema čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, dalje ZOO).

13. Nadalje je sporna i visina zahtjeva, odnosno razlika između više naplaćene kamate u odnosu na kamatu utvrđenu predmetnim Ugovorom i otplatnim planom, kao i razlike između tečaja CHF na dan isplate Ugovora u odnosu na tečaj na dan pojedinog plaćanja.

14. U odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. godine donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik (kao jedna od banaka) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

15. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. godine donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.

16. Nadalje, u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula):

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine preinačio prvostupanjsku presudu i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem poslovni broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. godine potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva,

- Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-

2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. godine ukinuo presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev upravljen na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu,

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. godine donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev-2221/2018- 11 od 3. rujna 2019. godine potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.

17. Prema odredbi čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502a. st. 1. navedenog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Riječ je u konkretnom slučaju dakle o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava i to samo u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni.

18. Nadalje, i prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. navedenog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštitite potrošača iz čl. 106. st. 1. navedenog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Kako se u konkretnom slučaju tužitelj dakle poziva upravo na pravno utvrđenje iz rečene presude kojom je utvrđeno da je tuženik povrijedio prava tužitelja kao potrošača i ujedno korisnika kredita, a u kojima je koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovarao promjenjivost kamatne stope, a da nije tužitelja u cijelosti informirao o parametrima bitnim za donošenje takve odluke o promjeni kamatne stope, te takve odredbe ugovora utvrđuje ništetnim, to je nepotrebno posebno analizirati tvrdnje tuženika o razlozima promjene kamatne stope, odnosno o kriterijima i parametrima koji su utjecali na takvu promjenu, uz okolnost da je Trgovački sud u Zagrebu u navedenoj odluci takve odredbe ugovora, odnosno takvu praksu u ugovorima o kreditu, pravomoćno već utvrdio ništetnim.

19. Iz iskaza tužitelja, koji je sud prihvatio kao životan i uvjerljiv, utvrđeno je da mu je predmetni kredit bio potreban za kupnju osobnog automobila te je u tu svrhu otišao u autokuću Auto Will. Tamo je izabrao automobil koji je bio na akciji i tražio ponudu, kao i mogućnost dobivanja kredita za kupnju vozila. Oni su mu preporučili kredit kod tuženika i rekli da se radi o najboljoj opciji. Stoga je otišao u RBA i razgovarao sa njihovom djelatnicom. I tamo mu je ponuđen predmetni kredit kao najbolja opcija i to u valuti CHF. Nisu ga upozorili ni na kakve opasnosti, bilo je rečeno da može biti eventualno sitnih razlika u visini anuiteta. Znao je da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, međutim, i to mu je predstavljeno na način da može eventualno doći do nekih sitnih razlika. Ugovor mu je pročitan.

20. Prema odredbi čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Budući je iz samog Ugovora o kreditu jasno da je isti zaključio tužitelj kao fizička osoba i nema nigdje podatka o tome da bi kredit bio namijenjen bilo kakvoj poduzetničkoj djelatnosti, to je tuženikov prigovor ocijenjen neosnovanim.

21. Na tvrdnju tuženika da stranke nisu sklopile ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom stopom valja reći kako je već u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je utvrđeno da su ugovorne odredbe koje je tuženik sklapao s korisnicima kredita (potrošačima), uključujući i tužitelja, a u kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, bile uočljive (jer su bile jasno istaknute u ugovoru) i jasne (jer je u njima jasno naznačeno da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi) ali nisu bile razumljive potrošačima jer je terminologija koja je korištena visoko stručna što je dovelo do ništetnosti tih odredbi.

22. Pozivanje tuženika na odredbe svojih Općih akata nije osnovano, jer takvi akti tuženika kao kreditora kojima ona definira povećanje kamatne stope i način obračuna kamate, kao stručni akti možda i jesu razumljivi osobama s ekonomskim obrazovanjem i znanjima ali nedvojbeno nisu razumljivi prosječnom potrošaču pa tako ni tužitelju. Stoga je tuženik kao kreditor, u skladu s osnovnim načelima obveznog prava, bio dužan prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, informirati tužitelja na način koji je jasan i razumljiv prosječnom potrošaču koji nema ekonomsku naobrazbu, o smislu i sadržaju odredbi o primjenjivoj kamatnoj stopi te parametrima o kojima ovisi njezina visina u budućem razdoblju vraćanja kredita, što tuženik u konkretnom slučaju nije učinio.

23. Pri tome se ne dovodi u pitanje pravo tuženika kao kreditora da u ugovorima koje zaključuje sa svojim klijentima ugovara takvu kamatu (promjenjivu), već je odlučan način na koji se ugovara promjenjivost stope te kamate, te odredaba po kojima se glavnica veže uz valutu CHF. Predmetne je ugovorne odredbe sastavio tuženik kao trgovac po unaprijed formuliranom standardnom obrascu te tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, a opći uvjeti ugovora ne mogu valjano nadomjestiti pojedinačno pregovaranje.

24. Prema pravnom stavu koji je izražen u presudi Europskog suda od 30. travnja 2014. u predmetu C-26/13 nije dovoljno da je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi redovne kamate ugovora o kreditu potrošaču samo gramatički razumljiva, već je potrebno da potrošaču budu na jasan način objašnjeni razlozi i pojedinosti načina njene promjene tako da on na temelju razumljivih kriterija može predvidjeti njihove ekonomske posljedice na svoju financijsku situaciju.

25. Valutna klauzula je zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, što znači da osigurava kreditoru da broj novčanih jedinica koje će potrošač plaćati kako će anuiteti dospijevati, bude po svojoj stvarnoj vrijednosti jednaka vrijednosti novčanih jedinica u trenutku isplate kredita potrošaču, a sve to kako bi se ispoštovalo jedno od temeljnih načela ugovornih odnosa – načelo jednake vrijednosti činidaba. Valutna klauzula nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču, međutim kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća, a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora - novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

26. Sukladno navedenom to znači da prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti, osobito, ukupnu cijenu svog zajma. To, uz ostalo, uključuje informiranje o tome da snosi rizik od pada valute od kojih ostvaruje dohodak, što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i tim povezane rizike zajma u stranoj valuti.

27. Tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo, jer suprotno tuženik nije dokazao. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani govor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tuženik mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca, s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što u konkretnoj situaciji nije slučaj.

28. Tuženik u ovom postupku nije dokazao da je tužitelj kao potrošač i slabija ugovorna strana imala utjecaja na sadržaj ugovora u dijelu kojim je ugovorena mogućnost promjena kamatne stope sukladno odluci banke te u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula vezano uz valutu CHF, niti je dokazao da je tužitelja prije i tijekom sklapanja ugovora obavijestio te informirao o rizicima vezano uz valutu CHF ili pak parametrima o kojima ovisi promjena tečaja.

29. Neosnovan je i istaknuti prigovor zastare.

30. Naime, pravnim shvaćanjem koje je doneseno 31. siječnja 2022., Vrhovni sud Republike Hrvatske je utvrdio: "Ako je ništetnost ugovornih odredaba ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zaključak se odnosi na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.".

31. Tužitelj predmetnim tužbenim zahtjevom zahtijeva isplatu novčanog iznosa s osnova ništetnosti ugovornih odredaba koje se odnose na promjenjivost kamatne stope i valutnu klauzulu.

32. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. pravomoćno je utvrđeno da su banke mijenjale kamatne stope (točnije sedam od osam tuženih banaka) bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle o kojoj promjeni nije pojedinačno pregovarano, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe.

33. Za razliku od prve presude Visokog trgovačkog suda RH, drugom presudom donesenom u tom postupku poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine taj sud je potvrdio prvostupanjsku odluku kojom je usvojen tužbeni zahtjev kojim se utvrđuju ništetnima ugovorne odredbe u dijelu kojim se glavnica kredita valutnom klauzulom veže uz valutu švicarski franak.

34. Kako je tužba podnesena 11. lipnja 2019. godine, ista je podnesena unutar općeg zastarnog roka od 5 godina iz odredbe čl. 371. ZOO-a.

35. Slijedom navedenog, sud nalazi utvrđenim osnov tužbenog zahtjeva, koji se ogleda u činjenici da je tuženik, iskoristivši činjenicu da nije bilo propisa koji mu je to nalagao, kao banka tužitelju kao potrošaču nametnuo ugovorne odredbe koje potrošača stavljaju u neravnopravni položaj, pa su te odredbe uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, a što je u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja, zbog čega je valjalo kao prethodno pitanje utvrditi ništetnim način promjene kamatne stope odnosno obvezu da se ova promjena vrši ovisno o Odluci banke, kao i one odredbe koje se odnose, na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF.

36. Prema odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO) u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO.

37. Iz toga nadalje proizlazi da je tuženik u obvezi vratiti tužitelju onaj novčani iznos koji je primio povrh promijenjene kamatne stope tijekom otplate kredita, u odnosu na onu prvotno ugovorenu, jer su promjene koje su u utuženom razdoblju obavljane bile protivne naprijed zakonskim odredbama te općim načelima obveznog prava u zasnivanju obveza. Nadalje, tužitelj ima pravo i na povrat preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa koji su plaćeni na temelju obračuna promjene valute i iznosa obračunatog prema tečaju CHF na dan isplate ugovora.

38. Radi utvrđivanja visine potraživanja provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Đuri Lobašu za Vještačenja Lobaš d.o.o., koji je u svom nalazu i mišljenju naveo da u skladu ukupni iznos preplaćenih kamata i preplaćenog tečaja - razlika anuiteta iznosi 30.904,81 kn, kao preplata tužitelja. ukupni iznos preplaćenih kamata - razlika kamata iznosi 8.155,41 kn kao preplata tužitelja. Ukupni iznos preplaćenog tečaja - razlika tečaja iznosi 22.749,40 kn kao preplata tužitelja.

39. Povodom prigovora tuženika proveden je dokaz saslušanjem stalnog sudskog vještaka, koji je u svom iskazu naveo da je izračun potraživanja tužitelja sačinio po načelu prijeboja, odnosno na način da su od potraživanja tužitelja oduzeta dugovanja tužitelja. Navedeno potkrjepljuje uvidom u prilog 1: SAŽETAK IZRAČUNA ukazom na sljedeće činjenice: Ukoliko se pogleda stupac razlika tečaja pojedinačno (HRK) u istom se može vidjeti da je u razdoblju od retka 2 do retka 40, odnosno od 31.12.2006. do 30.9.2008. (razdoblje na koje se tuženik poziva) iznos potraživanja tužitelja jednako 0,00, za razdoblje dakle u kojem je tečaj osim jednog izuzetka cijelo vrijeme bio veći od početnog tečaja 4.582333. Međutim, tečaj je od 31.10.2008. pa nadalje do kraja razdoblja izračuna cijelo vrijeme bio veći od navedenog početnog tečaja, ali u spomenutom stupcu RAZLIKA TEČAJA POJEDINAČNO u razdoblju od 31.10.2008. do 31.5.2009. iznos potraživanja tužitelja je 0,00. U konkretnom slučaju je uzeo u obzir troškove i zatezne kamate u iznosu od 8,62 kn koje je izračunao. Način izračuna je obrazložio na stranicama 5 i 6 nalaza i mišljenja, odnosno koristio je početnu kamatnu stopu od 5,20% i početni tečaj koji je u prethodnom navodu spomenuo, a to je 4.582333.

40. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka, obzirom je isti izrađen objektivno, jasno i stručno, na temelju relevantne dokumentacije.

41. Stoga je neosnovani prigovor tuženika da je vještak izračun sačinio uvaživši samo više plaćene iznose jer je temelj ovog postupka tužiteljev zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi ugovora koji je sklopio u svojstvu potrošača. Čl. 323. ZOO-a, propisane su posljedice ništetnosti te je određeno da je u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Tužitelj, temeljem izvršenih isplata s osnova koji je u ovom postupku utvrđen ništetnim potražuje povrat stečenog bez osnove (čl. 1111., odnosno 1115. ZOO-a). Tužitelj od tuženika, čak i u vrijeme kada je tečaj bio niži od tečaja na dan isplate kredita, nije ništa primio (primio je samo isplaćeni iznos kredita). Stoga niti tuženik, koji nije niti potrošač, temeljem citiranih odredbi o posljedicama ništetnosti te povrata stečenog bez osnove, nije ovlašten tražiti uračunavanje niže plaćenih iznosa.

42. Slijedom navedenog, visina tužbenog zahtjeva utvrđena je na temelju nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Đure Lobaša, pa kako je tužbeni zahtjev za isplatu postavljen u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka, to je isti valjalo prihvatiti i temeljem odredbi čl. 323. st. 1., čl. 1111. st. 1., čl. 1115. i čl. 29. ZOO-a odlučiti kao u izreci pod točkom I. i II.

43. Odluka o zateznim kamatama temelji se na odredbi čl. 1115. ZOO-a i čl. 29. st. 2. ZOO-a, a iste su dosuđene od dana kada je tužitelj obavio plaćanje više zaračunatih iznosa na ime redovnih kamata, s obzirom da je tuženik kao ugovorna strana bio dužan prilikom promjene kamatnih stopa rukovoditi se načelom savjesnosti i poštenja, a što nije učinio iako je toga morao biti svjestan, pa mu je u svakom slučaju od trenutka svake pojedine uplate u većem iznosu od ugovorenog moralo biti poznato da mu taj više plaćeni iznos ne pripada.

44. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u svezi s čl. 155. ZPP-a. Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i zatraženom trošku i to za sastav tužbe prema Tbr. 7. toč. 1. - 200,00 eur, za sastav podnesaka od 18.02.2020.g., 22.09.2020.g. i 04.06.2025.g. prema Tbr. 8. toč. 1. po 200,00 eur, te za zastupanje na ročištima 19.02.2020.g., 27.05.2020.g., 08.12.2021.g., 04.06.2025.g. i 09.10.2025.g. prema Tbr. 9. toč. 1. po 200,00 eur, što ukupno iznosi 1.800,00 eur, a uvećano za trošak PDV-a prema Tbr. 46. u iznosu od 450,00 eur ukupno iznosi 2.250,00 eur. Navedenom iznosu pribrojen je trošak vještačenja u iznosu od 265,45 eur te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 73,00 eur i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 84,94 eur, tako da ukupno trošak tužitelja iznosi 2.673,39 eur.

45. Stoga je odlučeno kao u izreci pod točkom III.

U Zagrebu, 20. studenog 2025. godine

Sudac:

Vanesa Brizić Bahun

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda Županijskom sudu.