Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Poslovni broj Gž-1165/2025-2

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Verice Kos, predsjednice vijeća, Vesne Gašparuš-Horvat, člana vijeća i suca izvjestitelja i Gorana Škugora, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja TK OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Goranu Devrnji, odvjetniku u Zagrebu, Vrbani 15, protiv tužene Addiko bank d.d. OIB:14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupane po punomoćnici Iris Šanjug, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug, Zagreb, Maksimirska 25, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žabama stranaka protiv presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3049/25-12 od 23. rujna 2025., 20. studenoga 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužene Addiko bank d.d. Zagreb kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3049/25-12 od 23. rujna 2025. u točki I. izreke, u točki II. izreke, u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatom iznosa od 867,11 EUR (osam stotina šezdeset sedam eura jedanaest centi) sa zateznom kamatom i zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška u iznosu od 660,12 EUR (šest stotina šezdeset eura dvanaest centi) te u točki IV. izreke.

II. Odbija se žalba tužitelja TK kao neosnovana i potvrđuje navedena presuda u točki IV. izreke, u dijelu kojim nije prihvaćen njegov zahtjev za naknadom troškova postupka u iznosu od 125,00 EUR (stotinu dvadeset pet eura) sa zateznom kamatom.

III. Preinačuje se navedena presuda u točki II. izreke, u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja TK za naknadom parničnog troška u iznosu od 184,82 EUR (stotinu osamdeset četiri eura osamdeset dva centa) sa zateznom kamatom od 23. rujna 2025. do isplate i za navedeno odlučuje:

Odbija se zahtjev tužitelja TK za naknadom troškova postupka u iznosu od 184,82 EUR (stotinu osamdeset četiri eura osamdeset dva centa) sa zateznom kamatom od 23. rujna 2025. do isplate.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja TK za naknadom troškova postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 405,40 EUR (četiri stotine pet eura četrdeset centi).

V. Odbija se zahtjev tužene Addiko bank d.d. Zagreb za naknadom troškova postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 312,50 EUR (stotinu šezdeset osam eura sedamdeset pet centi).

r i j e š i o  j e

Preinačuje se rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3049/25- 12 od 23. rujna 2025. i rješava:

Utvrđuje se vrijednost predmeta spora u iznosu od 867,11 EUR (osam stotina šezdeset sedam eura jedanaest centi).

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suđeno je:

''I. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe članka 5. Ugovora o kreditu broj: 016-93/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 18. siječnja 2005. godine sklopljenog između tužitelja ĐK OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kao korisnika kredita i prednika tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao kreditora, koja glasi: „Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 0,63 % (nulacijelih šezdesettri posto) jednokratno“, kao i dio odredbe članka 8. predmetnog Ugovora o kreditu koja glasi: „U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama Hypo Alpe- Adria-Bank d.d.“

II. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. OIB:14036333877 iz Zagreba, Slavonska avenija 6, platiti tužitelju ĐK OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], iznos od 867,11 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na:

- iznos od 487,62 eura od 1. veljače 2005. do isplate te na

- iznos od 379,49 eura od 14. prosinca 2011. do isplate,

kao i naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 844,94 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 23. rujna 2025. do isplate, a sve po stopi koja je za razdoblje od 1. veljače 2005. do 31. prosinca 2007. propisana odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka preko dosuđenog iznosa kao neosnovan.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka kao neosnovan.''

1.1. Prvostupanjskim rješenjem utvrđeno je da vrijednost predmeta spora iznosi 2.194,33 EUR.

2. Protiv navedene presude i rješenja tuženica je izjavila žalbu zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Zahtjeva naknadu troškova postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 312,50 EUR.

3. Tužitelj je izjavio žalbu navodeći da istu podnosi protiv dijela točke II. izreke, kojim mu nije dosuđen trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 125,00 EUR. Međutim, budući da je točkom II. izreke navedene presude prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška u iznosu od 844,94 EUR te da je u tom dijelu uspio u sporu, trebalo je smatrati da presudu pobija u točki IV. izreke, kojom je odbijen njegov zahtjev za naknadom troškova postupka preko dosuđenog iznosa.

4. Žalba tužitelja je osnovana, dok je žalba tuženice djelomično osnovana, u pogledu odluke o parničnom trošku.

5. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredbe čl. 5. ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka 18. siječnja 2005., u dijelu u kojem je ugovoreno plaćanje jednokratnih troškova obrade kredita (tzv. ulazna naknada), koja je u ovom slučaju iznosila 0,63% od iznos kredita odnosno 487,62 EUR, a tužitelju je naplaćena 31. siječnja 2005. te čl. 8. tog ugovora, kojom je ugovoreno da je u slučaju prijevremene otplate kredita banka ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama kreditora (tzv. izlaznu naknadu), koja je naplaćena 14. prosinca 2011. u iznosu od 379,49 EUR.

6. Donošenjem pobijane presude nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), na koje sud drugoga stupnja pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st. 2. ZPP.

6.1. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. t. 11. ZPP, koju u žalbi ističe tuženica jer presuda ne proturječi sama sebi ni stanju spisa te nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

6.2. Tuženica u žalbi navodi da sud, radi utvrđenja činjenice da je tužitelj prilikom sklapanja predmetnog ugovora bio informiran o svim značajkama ugovora o kreditu, nije dopustio izvođenje dokaza. Međutim, iz stanja spisa ne proizlazi da je sud odbio izvođenje dokaza koje je tuženica predložila pa predmetna presuda nije proturječna stanju spisa.

6.3. Kako ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi pred prvostupanjskim sudom bile počinjene navedene bitne povrede, a niti da bi materijalno pravo bilo pogrešno primijenjeno, nije nađeno ni da bi bile počinjene povrede Ustava Republike Hrvatske (''Narodne novine'', broj 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14), kako to u žalbi ističe tuženica jer pobijana presuda nije arbitrarna ni očito nerazumna, a nema stoga niti povrede prava na pravično suđenje u smislu odredbe čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske i čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, ''Narodne novine-Međunarodni ugovori'', broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17).

7. Prvostupanjski je sud utvrdio:

- da su tužitelj i prednik tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. 18. siječnja 2005. sklopili ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, kojim je prednik tuženika, kreditor, odobrio tužitelju, korisniku kredita stambeni kredit u iznosu od 119.700,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za devize kreditora važećim na dan korištenja kredita, na rok otplate do 31. siječnja 2016., uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, s time da je taj kredit prijevremeno otplaćen u prosincu 2011.,

- da je odredbom članka 5. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena naknada za obradu kredita, tzv. ulazna naknada u visini od 0,63% od iznosa kredita,

- da je dana 31. siječnja 2005. navedena naknada naplaćena u iznosu od 3.682,09 kn / 487,62 EUR,

- da je odredbom članka 8. predmetnog ugovora o kreditu ugovoreno da je u slučaju prijevremene otplate kredita banka ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama kreditora, tzv. izlaznu naknadu,

- da je navedena naknada naplaćena dana 14. prosinca 2011. u iznosu od 2.859,22 kn / 379,49 EUR,

- da tužitelj od strane djelatnika banke nije bio obaviješten koja je svrha plaćanje navedenih naknada, na što se konkretno iste odnose i o kojim se stvarnim troškovima radi, niti je o tim naknadama mogao pregovarati,

- da je ugovor o kreditu sačinila banka, da je riječ o tipskom, unaprijed formuliranom, standardnim ugovorima o potrošačkim kreditima,

- da tuženica nije dokazala opravdanost navedenih naknada odnosno da je prijevremenom otplatom kredita pretrpjela određenu štetu.

7.1. Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev, uz obrazloženje da je predmetna ugovorna odredba po kojoj je predviđena ulazna naknada za obradu kredita nepoštena jer se o njoj nije posebno pregovaralo, niti je tužitelj mogao utjecati na sadržaj tih ugovornih odredbi, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa da su stoga iste ništetne. Pobijanu odluku prvostupanjski je sud donio pozivom na čl. čl. 2. i čl. 325. st. 1. ZPP, u vezi s čl. 81. st. 1. i 2., čl. 84., čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 96/03 i 46/07 – dalje: ZZP/03), čl. 2., čl. 4. st. 2. i 5. Direktive 93/13/EEZ, čl. 295., čl. 323. st. 1., čl. 1115., čl. 1024. st. 2., 3. i 4. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 153/23 – dalje: ZOO/05).

8. Odluka prvostupanjskoga suda je pravilna te je prihvaća i ovaj sud drugoga stupnja. Žalbenim navodima nisu dovedena u sumnju činjenična utvrđenja i primjena materijalnog prava sadržana u pobijanoj odluci.

8.1. Kako iz sadržaja predmetnog ugovora proizlazi da isti doista ne sadrži konkretan opis troškova ili usluga koji se plaćanjem (tzv. ulazne odnosno izlazne) naknade podmiruju jednokratno, unaprijed, niti su isti sami po sebi razumljivi, kada u ugovoru nije navedeno, niti se iz sadržaja ugovora može zaključiti koji su to konkretni troškovi i radnje po kreditu vezane uz odobravanje odnosno prijevremeni povrat kredita i zbog čega bi iste opravdavale bilo kakvu drugu naknadu tuženiku, kao kreditoru, pored one koja je ugovorena kroz ugovornu kamatu, kada tuženica tijekom postupka nije tvrdila ni dokazivala koje je to objektivno nastale troškove konkretno pretrpjela obradom odnosno prijevremenom otplatom kredita niti je dokazala na što se konkretno visina tih troškova odnosi (pa ni paušalnim pozivanjem na svoje akte kojom je ista propisana, učinjenim tijekom postupka, koje navode ponavlja i u žalbi), kada je ugovorenim naknadama povećana cijena kredita (za utužene iznose) te kada se, prema odredbi čl. 1068. st. 4. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO), važećoj u vrijeme sklapanja navedenog ugovora, tzv. izlazna naknada ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog neostvarene kamate, onda je takvim ugovornim odredbama i prema ocjeni ovoga suda evidentno stvorena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača. Stoga je odluka prvostupanjskoga suda pravilna pa neosnovano tuženica u žalbi navodi da je navedene naknade tužitelju zakonito naplatila.

8.2. Tuženica u žalbi navodi da tužitelj, kao potrošač prije sklapanja ugovora bio upoznat s obvezom plaćanja naknade za obradu kredita u točno određenom iznosu, da je prirodu stvarno pruženih usluga mogao razumno shvatiti i izvesti iz cjelokupnog ugovora i prirode bankarskog poslovanja, da se radi o bazičnoj matematičkoj operaciji i da je svaki razuman, razborit i pažljiv potrošač mogao bez ikakvih poteškoća utvrditi visinu svoje obveze i ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe. U odnosu na navedeno treba reći da je u ovom slučaju odlučno da tužitelj nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje tih naknada, da o plaćanju predmetnih naknada nije mogao pregovarati niti bez njezina plaćanja sklopiti ugovor o kreditu. Zahtjev transparentnosti podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega, što ovdje nije slučaj jer, iako je tuženik imao informaciju o obvezi plaćanja predmetnih naknada i mogao razumno izvesti zaključak o njihovoj visini (jer su određena u postotku od iznosa kredita), nije imao informaciju i o njihovoj krajnjoj svrsi (Rev-818/2023-2).

8.3. Tuženica nadalje navodi da je bilo potrebno ocijeniti je li iznos navedene naknade nerazmjeran u odnosu na iznos kredita te da je to prvostupanjski sud propustio utvrditi. Međutim, uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), a u ovom slučaju je utvrđeno da bez predmetne naknade za obradu kredita ugovor o kreditu nije bilo moguće sklopiti.

8.4. U odnosu na pozivanje tuženice na odluke Suda Europske unije, treba reći da je navedeni sud u presudama broj C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem u tipskom ugovoru ugovarati ulazne naknade o troškovima obrade kredita za koje ne postoji obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni ili neproporcionalni, a u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19, vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi, odgovorio da čl. 3.

3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje, može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što tuženica u ovom postupku nije dokazala.

8.5. Pravilno je, dakle, prvostupanjski sud utvrdio i pravilno ocijenio da je u ovom slučaju, s obzirom na okolnost da je riječ o tipskom ugovoru i da se o spornoj odredbi nije pregovaralo te da bez plaćanja predmetne naknade ne bi bilo moguće sklopiti ugovor o kreditu, tuženica postupala protivno načelu savjesnosti i poštenja i da o spornim odredbama nije pregovarala kako bi se uvjerila da bi tužitelj na tu odredbu pristao u pojedinačnim pregovorima. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze. Stoga i prema ocjeni ovoga suda, banka nije vodila računa o zakonitim interesima potrošača te je time postupila suprotno zahtjevu dobre vjere.

8.6. Budući da je sud prvoga stupnja utvrdio da bez plaćanja predmetnih naknada nije bilo moguće sklopiti ugovor te da bi neprihvaćanjem te odredbe potrošač bio ograničen u ostvarivanju svog prava, neosnovano tuženica u žalbi ustraje u tvrdnji da sporna ugovorna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

8.7. U odnosu na žalbene navode koji se tiču zastare predmetne tražbine, treba reći da u skladu s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. poslovni broj: Su-IV-47/2020-2, u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Prema tome, zastara po osnovi nepoštene odredbe o tzv. ulaznoj odnosno izlaznoj naknadi teče od pravomoćnosti prvostupanjske presude u ovom postupku.

9. Kako su na temelju nepoštenih ugovornih odredbi tuženici isplaćeni utuženi iznosi po osnovi tzv. ulazne odnosno izlazne naknade, prvostupanjski sud je pravilno obvezao tuženicu na isplatu navedenih iznosa tužitelju, sa zateznom kamatom po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zatezne kamate (''Narodne novine'' 153/04) i čl. 29. st. 2. ZOO/05, tekućom od dana stjecanja, sukladno s čl. 214. ZPP/91, u vezi s čl. 1163. st. 1. i čl. 1165. ZOPO/05 jer se tuženica, koja je je navedene novčane iznose stekla na temelju ništetnih odredaba koje je unijela u sadržaj ugovora, mora smatrati nepoštenim stjecateljem. Iako se prvostupanjski sud pogrešno pozvao na odredbu čl. ZOO/05, umjesto pravilno na sadržajno istovjetne odredbe ZOO, navedeno nije utjecalo na pravilnost odluke o osnovanosti tužbenog zahtjeva jer je i pravilnom primjenom materijalnog prava o tužbenom zahtjevu trebalo jednako odlučiti.

9.1. Ostali žalbeni navodi tuženice nisu od odlučnog značenja te ih ovaj sud drugoga stupnja nije posebno cijenio (čl. 375. st. 1. ZPP).

10. Iz navedenih razloga, na temelju čl. 368. st. 2. ZPP, trebalo je odlučiti kao u točki I. i II. izreke ove drugostupanjske presude.

11. Međutim, u odnosu na pobijano prvostupanjsko rješenje, tuženica osnovano navodi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je vrijednost predmeta spora utvrdio u iznosu od 2.194,33 EUR i prema toj vrijednosti odredio trošak zastupanja. Tužbeni zahtjev koji glasi na utvrđenje ništetnosti sporne ugovorne odredbe predstavlja samo deklaratorni preambul zahtjevu za isplatu te se ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora određuje samo prema vrijednosti kondemnatornog zahtjeva, kako to osnovano u žalbi tvrdi i tuženica (tako i Rev-1927/2017 od 18. siječnja 2022., Revt-156/2013 od 7. svibnja 2014., Revr-475/2008 od 27. listopada 2008., Revr-774/2005 od 13. prosinca 2005., Revr-220/2004 od 15. rujna 2004., Revr-721/2007-2 od 19. studenoga 2008. i dr).

11.1. Iz navedenih razloga, na temelju čl. 380. t. 3. ZPP, trebalo je preinačiti pobijano prvostupanjsko rješenje i odlučiti kao u izreci ovoga rješenja.

12. Pogrešno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo propisano čl. 151. st. 1. ZPP, u vezi s tbr. 9/3 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, "Narodne novine" broj 138/23 – dalje: Tarifa) i kada tužitelju nije dosudio trošak zastupanja na ročištu za objavu presude, koji s obzirom na VPS kondemnatornog zahtjeva, iznosi 37,5 bodova ili 75,00 EUR odnosno 93,75 EUR nakon uvećanja za 25% poreza na dodanu vrijednost (tbr. 46. i tbr. 54. Tarife). Naime, prema odredbi čl. 151. st. 1. ZPP, parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu parnice. Trošak zastupanja punomoćnika stranaka na ročištu za objavu presude predstavlja parnični trošak nastao tijekom parničnog postupka pa kako je tužitelj do zaključenja glavne rasprave (čl. 164. st. 3. ZPP) stavio određen zahtjev za naknadu troška pristupa na navedeno ročište (čl. 164. st. 1. i 2. ZPP), a zamjenik njegova punomoćnika je i pristupio na ročište na kojemu je presuda objavljena, onda je također riječ o trošku koji je bio potreban za vođenje parnice u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP i za koji tužitelju pripada naknada u navedenom iznosu.

13. S obzirom na sve navedeno, ukupan trošak zastupanja tužitelja iznosi 593,75 EUR, a ne 750,00 EUR, koliko je dosuđeno. S troškovima sudskih pristojbi za tužbu u iznosu od 26,55 EUR i presudu u iznosu od 39,82 EUR (prema tbr. 1. Tarife sudskih pristojbi, sadržane u Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi, ''Narodne novine'' broj 37/23 i vrijednosti predmeta spora od 867,11 EUR), sveukupni trošak tužitelja iznosi 660,12 EUR, a ne 844,94 EUR, koliko je dosuđeno pobijanom presudom.

13.1. Stoga je pobijanu presudu u povodu žalbe tuženika trebalo potvrditi u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja u iznosu od 660,12 EUR (točka I. izreke ove presude), a istu djelomično preinačiti i odbiti zahtjev tužitelja u iznosu od 184,82 EUR sa zateznom kamatom.

14. Iz navedenih razloga, na temelju čl. 380. t. 3. ZPP odlučeno je kao u točki III. izreke ove drugostupanjske presude.

15. Iako je tužitelju dosuđen trošak zastupanja na ročištu za objavu presude, u konačnici nije uspio sa žalbom pa mu ne pripada trošak postupka u povodu pravnog lijeka (čl. 166. st. 1., u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP). Stoga je odlučeno kao u točki IV. izreke ove presude.

16. Tuženik nije uspio sa žalbom u odnosu na glavnu stvar, a tek djelomično je uspio u odnosu na sporedno traženje pa mu ne pripada pravo na naknadnu parničnog troška nastalog u povodu pravnog lijeka. Stoga je odlučeno kao u točki V. izreke ove presude (čl. 166. st. 1. i 2., u vezi s čl. 154. st. 5. ZPP).

U Velikoj Gorici 20. studenoga 2025.

Predsjednica vijeća

Verica Kos