1

Poslovni broj Gž-689/2021-2

 

                                                                                                                Poslovni broj Gž-689/2021-2

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Heleni Vlahov Kozomara u pravnoj stvari u
tužiteljice B. G. iz S., OIB: ....., zastupane po punomoćniku R.V., odvjetnici u S., protiv tuženika M. A. iz S., OIB......, zastupanog po punomoćniku M. Ž., odvjetniku u S.,radi smetanja posjeda, odlučujući o žalbi tužiteljice izjavljenoj protiv rješenja Općinskog suda u Splitu poslovni broj Psp-220/2018 od 7. prosinca 2020., 10. listopada 2023.

r i j e š i o    j e

 

              Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Splitu poslovni broj Psp-220/2018 od 7. prosinca 2020.

 

Obrazloženje

              Rješenjem suda prvog stupnja suđeno je:

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"1. Utvrđuje se da je tuženik točno neutvrđenog datuma, a za što je tužiteljica saznala dana 1. prosinca 2018. godine, samovlasno počinio smetanje posjeda na način da je samoinicijativno, bez znanja tužiteljice, promijenio bravu na nekretnini – zajedničkom stanu u S. na adresi V..., upisan u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Splitu, Zemljišnoknjižni odjel Split, označen kao čest. zem. ... Z. U. ..., k. o. ....., šifra katastarske općine ..., dvorište, zgrada mješovite uporabe površine 6586 m2, anagrafske oznake V., u naravi:

- 534/100000 suvlasničkog dijela, stan br. 159, dvosobni, oznaka S-1C-13-
2s-159, na 13-om katu u stambeno-poslovnoj zgradi, neto korisne površine 78,67 m2 koji se sastoji od ulaznog prostora, dnevnog boravka s blagovanjem, kuhinje, wc-a, kupaonice, hodnika, dvije sobe, lođe, spremišta 31, garažno parkirališnog mjesta 20;

te je time onemogućio pristup tužiteljici, čime je zasmetao tužiteljicu u
njenom posljednjem mirnom i nesmetanom posjedu predmetne nekretnine – stana i spremišta, te se nalaže tuženiku da uspostavi prijašnje posjedovno stanje kakvo je bilo prije čina smetanja, na način da tuženik vrati suposjed tužiteljici predajom ključeva za bravu na ulaznim vratima stana na adresi u S., te predajom ključeva za bravu na spremištu broj 31, te mu se ujedno zabranjuje svako takvo ili slično smetanje posjeda ubuduće, sve u roku od 3 dana i pod prijetnjom ovrhe.

       2. Dužan je tuženik nadoknaditi tužiteljici parnični trošak zajedno sa
zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja rješenja pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje je prethodilo tekućem polugodištu za tri postotna poena.

II. Nalaže se tužiteljici da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknadi
tuženiku parnični trošak u iznosu od 2.500,00 kn."

              Protiv tog rješenja  žali se tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

              Bitnu povredu odredaba parničnog postupka nalazi u tome što je  rješenje nerazumljivo zbog čega se ne može ispitati. Navodi da sud prvog stupnja slobodno uvjerenje nije potkrijepio takvim razlozima koji omogućavaju da se provjeri njegova opravdanost. Takvo obrazloženje je nelogično i nerazumljivo, temelji se na pretpostavkama a ne na činjenicama. Navodi da je nejasno na temelju čega je sud prvog stupnja izveo zaključak da je tužiteljica u smislu stanovanja trajno napustila predmetnu nekretninu. Sama činjenica da je tuženik ostao u stanu ne predstavlja dokazanu činjenicu u ovom konkretnom postupku. Navodi da je sud prvog stupnja svoje uvjerenje, konkluzije u cijelosti utemeljio na iskazu tuženika, dok u isto vrijeme, ne razmatra i ne obrazlaže nedostatak vjere u iskaz i  dokaze tužiteljice. Smatra da je odluka  prvostupanjskog suda pristrana, jer se uvažavaju dokazi samo jedne strane, a dokazi druge strane koji su sasvim egzaktni se zanemaruju u cijelosti. Pristranost i arbitrarnost je nesporna jer se odluka i obrazloženje prvostupanjskog suda ne  temelji na činjenicama koje proizlaze iz dokaza koji se nalaze u spisu. Navodi da prvostupanjski sud ne raspolaže niti jednim uvjerljivim argumentom za donošenje odluke koja se pobija žalbom, već da je pučko objašnjenje koje nije uvjerljivo opravdano.

              Predlaže pobijano rješenje preinačiti na način da se usvoji tužba, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

              Odgovor na žalbu nije podnesen.

              Žalba nije osnovana.

              Donošenjem pobijanog rješenja nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. u vezi s čl. 381.Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 – dalje ZPP) jer  rješenje sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu ni nejasni ni proturječni kako međusobno  tako ni  stanju spisa tako da je rješenje moguće ispitati.

Pazeći po službenoj dužnosti povodom izjavljene  žalbe na postojanje neke druge od bitnih povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14.u vezi s čl. 381. ZPP-a ovaj sud je utvrdio da  donošenjem pobijanog rješenja nije počinjena ni jedna od tih povreda.

U provedenom postupku je utvrđeno:

- da je između tužiteljice i tuženika kao bračnih drugova došlo do problema, zbog čega je tužiteljica  podnijela zahtjev za razvod braka,

- da su  problemi eskalirali dana 8.studenog 2018., kada je uredovala policija i podnijela optužni prijedlog Prekršajnom sudu u Splitu,

- da je 8. studenoga  2018. Prekršajni sud u Splitu ispitao tuženika kao okrivljenika u  žurnom postupku, o čemu svjedoči zapisnik od 8. studenoga 2018. u predmetu Pp J-4262/18 te  istog dana je donošeno rješenje kojim je po službenoj dužnosti određena mjera opreza zabrane približavanja tužiteljice prema tuženiku i tuženika prema tužiteljici, u stanu na adresi S., na udaljenosti od 2 metra ispod koje se ne smiju približavati jedan drugome i zabrana uspostave ili održavanja veze s istim u RH,

-da je nakon donošenja tog rješenja, tužiteljica, kako to navodi prema savjetu sutkinje, privremeno iselila iz predmetnog stana,

- da je postupanje  tužiteljice  nakon donošenja mjere opreza logično i  životno, međutim, ono što je uslijedio nakon toga, nakon što je tužiteljica u smislu stanovanja napustila predmetni stan, odmah nakon određene mjere opreza, nije logično i smisleno postupanje u cilju izbjegavana problema s tuženikom,

-da je provedenim dokazima utvrđeno da je tužiteljica iz stana odnijela svoje osobne stvari, da je zajednička malodobna kćerka stranaka ostala živjeti u predmetnom stanu  s ocem i da je  tužiteljica kontakt s njom ostvarivala izvan tog stana,

-da je tužiteljice prije namjeravanih  ulazaka u stan o tome obavještavala policiju, a da predmetne prigode - 1. prosinca 2018. to nije napravila, već je nakon što je bila sa kćerkom na kćerkinom natjecanju (na kojem su bili nazočni i njena prijateljica, tuženik i njegov sin iz prvog braka) tužiteljica na svoju ruku  odlučila sa kćeri otići u predmetni stan i uzeti psa,

-da je tužiteljica koja se iz stana privremeno ili trajno iselila, samovoljno  odlučila ući u stan bez da to zna osoba koja je u posjedu tog stana i sa kojim je u velikim problemima, vezano  i za izrečenu mjeru opreza,

-da prema navodima tužiteljice, ona i kćer nisu mogle otključati ulazna vrata stana jer je tuženik promijenio cilindar brave, što  tuženik osporava i tvrdi da to nije  napravio.

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja zaključuje da je tužiteljica 8. prosinca 2018. svojom voljom napustila stan. Takav zaključak sud je donio na temelju utvrđenja da je tužiteljica iselila iz predmetnog stana i odnijela svoje osobne stvari. Tužiteljica je iseljenjem iz stana, kad je odnijela svoje osobne stvari, manifestirala svoju volju napuštanja posjeda stana, a okolnost što je naknadno u stan unijela neke odjevne predmete, ne ukazuje da je vršila posjedovne čine u predmetnom stanu nakon iseljenja.

No, prvostupanjski sud također smatra da  tužiteljica ničim nije dokazala da je  tuženik promijenio cilindar bravu ulaznih vrata,  za što bi ona saznala  1. prosinca 2018., jer to ne proizlazi niti iz jednog izvedenog dokaza, i u tom dijelu sud  prvog stupnja poklanja vjeru iskazu tuženika kao logičnom i uvjerljivom. Navodi da  tuženik nigdje, ni u kojem postupku nije izjavio da je promijenio cilindar bravu ulaznih vrata stana, pa tužiteljica koja tvrdi da jest, onda je na tužiteljici teret dokazivanja da je  tuženik to napravio, što tužiteljica nije dokazala. Time što je tužiteljica naknadno provjerila da može svojim ključem otključati ulazna vrata stana,  ista nije dokazala da je ranije tuženik promijenio bravu i kasnije vratio staru bravu odnosno cilindar.

Što se tiče promjene brave na vratima spreme – šupe kao pripatka stanu, a koji učin tuženik priznaje, prema stavu suda prvog stupnja,  tuženik nije počinio smetanje posjeda te šupe, jer  tužiteljica nije  dokazala da je vršila prije toga posjedovne čine na toj šupi, te da joj je time onemogućeno korištenje šupe. U svakom slučaju ona je mogla dobiti i novi ključ te spreme od tuženika, kao što joj je on nudio i ključ ulaznih vrata stana, ako je svoj ključ izgubila.

Na potpuno i pravilno  utvrđeno činjenično stanje pravilno je sud prvog stupnja  primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice.

Naime, odredbom čl. 21. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim
pravima NN 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08,
38/09 i 153/09, dalje - ZV) propisano je da  koga drugi samovlasno smeta u posjedu, bilo da ga uznemirava u posjedu ili mu ga je oduzeo, ima pravo na zaštitu posjeda. Iz čl. 22. st. 1. ZV-a proizlazi  da je posjednik kojemu je posjed samovlasno smetan ovlašten svoj posjed štiti putem suda, zahtijevati da se utvrdi čin smetanja njegovog posjeda,  naredi uspostava posjedovnog stanja kakvo je bilo u času smetanja te zabraniti takvo i slično smetanje ubuduće. Iz stavka 2. i 3. tog članka proizlazi kako sud pruža ovu zaštitu posjeda, u posebnom, hitnom postupku (postupku za smetanje posjeda), prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju, bez obzira na pravo na posjed, pravni temelj posjeda, poštenje posjednika, kao i bez obzira na to koliko bi smetanje posjeda bilo u kakvom društvenom javnom ili sličnom interesu, a pravo na poduzimanje posjedovnih čina smije se isticati i o njemu se smije raspravljati jedino u vezi s prigovorom da oduzimanje, odnosno smetanje posjeda nije bilo samovlasno. Dakle, tužiteljica da bi uspjela u postupku mora dokazati činjenicu posljednjeg mirnog posjeda i nastalo smetanje.

Prethodno, ovaj sud smatra korisnim podsjetiti kako posjed predstavlja faktično stanje zaštićeno pravom te da unatoč zaštiti koji pravni poredak pruža posjedniku, posjed nije pravo pa ni njegova pravna zaštita nije istovjetna pravnoj zaštiti vlasništva. Cilj posjedovne parnice je uspostaviti ono posjedovno stanje koje je postojalo prije smetanja. U toj je parnici rasprava ograničena na činjenicu posljednjeg mirnog posjeda i čin smetanja. Isto tako suposjednik uživa posjedovnu zaštitu u međusobnim odnosima sa drugim posjednikom, pri čemu jedan od njih isključuje ili bitno ograničava drugoga u dotadašnjem načinu obavljanja faktične vlasti na stvari u njihovom posjedu.

Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da na temelju naprijed navedenih činjenica da je tužiteljica u vrijeme navodni radnji tuženika  za koje je saznala 1. prosinca  2018., koje je označila kao čin smetanja posjeda na prijepornom stanu nije bila u suposjedu tog stana sa tuženikom slijedom čega je pravilno primijenjeno materijalno pravo sadržano u odredbi čl. 22. st. 2. ZV-a kada je tužbeni zahtjev za pružanje posjedovne zaštite odbio kao neosnovan.

Na žalbene navode tužiteljice valja odgovoriti da je posjed tužiteljice na spornom stanu prestao time što je  8. studenoga 2018. ista prestala koristiti stan za vlastito stanovanje te iz istog iselila i odnijela sve svoje osobne stvari, dok su u stanu ostale samo veće zajedničke stvari stranaka jer te radnje  tužiteljice imaju obilježje napuštanja stana i time prestanka njezinog posjeda na istom u smislu odredbe čl. 28. st. 1. ZV-a.

Tužiteljica je iseljenjem iz stana kada je odnijela svoje osobne stvari manifestirala svoju volju o napuštanju posjeda stana a okolnost da je zadržala ključeve od stana ne ukazuje na suprotno. Isto tako, činjenica da je tužiteljica nakon iseljenja iznajmila stan za sebe te konačno tijekom postupka odselila u Zadar, ne ukazuje na namjeru  tužiteljice da i dalje  živi u predmetnom stanu i na taj način stan posjeduje.

Slijedom navedenog, a imajući na umu utvrđenje da tužiteljica u trenutku navodne promjene brave za koju je saznala 1. prosinca  2018. nije bila u mirnom suposjedu predmetnog stana, a tuženik je u postupku uspio dokazati tvrdnje o napuštanja suposjeda predmetnog stana u smislu odredbe čl. 28. st. 1. ZV, odbijen je tužbeni zahtjev za pružanje ( (su)posjedovne zaštite u smislu odredbe čl. 24. st. 1. ZV.

Naime,utvrđenje spornih činjenica od kojih zavisi osnovanost tužbenog zahtjeva (čl. 7. st. 1. ZPP) je dužnost suda. Načelo materijalne istine o kojem govori odredba čl. 7. ZPP je jedno od osnovnih načela. Ostvarenje ovog načela je u uskoj vezi sa načelom slobodne ocjene dokaza (čl. 8. ZPP). Sud nije vezan nikakvim formalnim zakonskim pravilima ocjene dokaza. Jedini kriterij za utvrđenje istinitosti dokaznih sredstava i njihove dokazne snage i sudačko uvjerenje. Međutim, prema čl. 8. ZPP do svog uvjerenja o bitnim činjenicama koje će uzeti kao dokazane sudac dolazi na osnovu savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na osnovu rezultata cjelokupnog postupka. Dakle, sud je dužan da savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz pojedinačno, a zatim u međusobnoj vezanosti sa drugim dokazima. Kada to sud propusti onda to bitno utječe na valjanost i zakonitost odluke, a što u konkretnom predmetu nije slučaj.

Suprotno tvrdnjama tužiteljice, prvostupanjski je sud proveo postupak, nakon čega je sve izvedene dokaze ocijenio u skladu s odredbom članka 8. ZPP. Prema toj odredbi, pravo ocjene dokaza pridržano je za prvostupanjski sud, time da slobodna ocjena dokaza ne znači i arbitrarnost u postupanju. U konkretnom slučaju obrazloženje pobijane odluke nema elemenata arbitrarnosti jer sadrži dovoljno razloga o tome zašto sud nije prihvatio tvrdnje tužiteljice, odnosno zbog čega je odbio tužbeni zahtjev.

No kada je utvrđeno da tužiteljica nije dokazala činjenicu posljednjeg mirnog posjeda, to već u nedostatku te pretpostavke nije bilo potrebe utvrđivati  postojanje druge činjenice, je li tuženik promijenio bravu na ulaznim vratima stana, a kako tužiteljica nije ni tvrdila da bi se saslušanjem svjedoka moglo utvrditi njezina volja glede posjedovanja stana,  to nije bilo potrebe saslušavati niti predložene  svjedoka na  navedene okolnost promjene brave ma ulaznim vratima stana.

Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tužiteljice odbiti kao neosnovanu i rješenje suda prvog stupnja potvrditi, a kako je određeno u izreci ovog rješenja pozivom na odredbu iz čl. 380. t. 2. ZPP-a.

 

U Rijeci,  10. listopada 2023.

 

                                                                                                                Sutkinja

                                                                                                  Helena Vlahov Kozomara v.r.