REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5329/2025-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Mariju Klariću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja: Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Antuna Mihanovića 3, OIB: 84397956623, protiv tuženika: Croatia osiguranje d.d., Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, radi isplate, nakon održane javne glavne rasprave, zaključene 23. listopada 2025. u nazočnosti tužiteljeve opunomoćenice po zaposlenju i tuženikove opunomoćenice po zaposlenju, 20. studenoga 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev, kao neosnovan, koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Croatia osiguranje d.d. iz Zagreba, Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, isplatiti tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje iz Zagreba, Mihanovićeva 3, OIB: 84397956623, iznos od 19.975,81 EUR sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 11. kolovoza 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 dana."

Obrazloženje

1. Tužba je predana ovome sudu e-komunikacijom 11. kolovoza 2025. (obavijest o primitku elektroničkog podneska, koja prethodi listu 1), u kojoj se navodi da je osiguranik HZMO-a PŠ stradao je kao pješak u prometnoj nesreći koja se dogodila 23. siječnja 1991., kada je na njega naletio tuženikov osiguranik, koji je odgovoran za nesreću temeljem pravomoćne presude Općinskog suda u Zagrebu posl. br. Pn-367/94 od 11. listopada 1994. Gornjom presudom utvrđena je suodgovornost u omjeru 70% na strani osiguranika tuženika i 30% na strani osiguranika tužitelja. Radi posljedica ove nesreće tužitelj je osiguraniku HZMO-a PŠ priznao pravo na invalidsku mirovinu rješenjem broj IN-900391 od 5. lipnja 1995. (uzrok invalidnosti ozljeda izvan rada-prometna nesreća) čijom isplatom trpi štetu koja za razdoblje 1. listopada 2022.-30. lipnja 2025. iznosi 19.975,81 EUR (puni iznos 70% sukladno čl. 161. st. 2. Zakona o mirovinskom osiguranju koji se primjenjuje od 1. siječnja 2019. i utvrđenoj suodgovornosti) i novčanu naknadu za tjelesno oštećenje priznato rješenjem broj IN-900391 od 1. lipnja 1995, u iznosu 613,14 EUR (70%), ukupno u iznosu 20.588,95 EUR. Tužitelj je pozvao tuženika na naknadu štete nastale isplatom invalidske mirovine i novčane naknade za tjelesno oštećenje za tuženo razdoblje u mirnom postupku odštetnim zahtjevom koji je tuženik primio, ali nije postupio po istom u cijelosti. Tuženik je 4. kolovoza 2025. uplatio iznos 613,14 EUR, a preostali iznos 19.975,81 EUR tužitelj zahtijeva ovom tužbom. Tuženik odgovara tužitelju za štetu nastalu isplatom invalidske mirovine na temelju odredbe čl. 161. i 164. st. 1. Zakona o mirovinskom osiguranju, pa stoga tužitelj predlaže donijeti presudu kojom će se prihvatiti tužbeni zahtjev za isplatu iznosa 19.975,81 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 11. kolovoza 2023.

2. Odgovor na tužbu je predan ovome sudu e-komunikacijom 9. rujna 2025. (obavijest o primitku elektroničkog podneska, koja prethodi listu 15), u kojem se navodi da tuženik osporava pravnu osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Tuženik prije svega ističe kako se pred ovim sudom povodom istog štetnog događaja između istih stranaka vodio postupak pod posl. br. P-294/2023 za razdoblje 1. listopada 2020. -30. rujna 2022., u kojem je izvedeno financijsko vještačenje po vještaku Darku Prpiću, kojim je utvrđeno kako je u spomenutom razdoblju razlika između pretpostavljenih invalidskih mirovina koje bi tužitelj isplaćivao svom osiguraniku u slučaju ozljede na radu i isplaćenih invalidskih mirovina iznose ukupno 8.295,00 EUR. Iz tablica koje su sastavni dio vještačenja jasno je kako se radi o negativnoj razlici odnosno kako tužitelj nije trpio nikakvu štetu budući da su pretpostavljeni iznosi veći od iznosa koje je tužitelj isplaćivao na ime invalidske mirovine. Tužitelj tužbom zahtijeva naknadu štete na ime isplaćenih iznosa invalidskih mirovina osiguraniku PŠ, kojem je pravo na invalidsku mirovinu priznato radi ozljeda zadobivenih u prometnoj nesreći koja se dogodila 23. siječnja 1991. Tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na odredbama čl. 16. i 164. Zakona o mirovinskom osiguranju. Tuženik ističe kako u ovom slučaju odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju nisu primjenjive, a uzimajući u obzir pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudama posl. br. Rev-12/2022 od 12. siječnja 2022., Rev-5292/2019 od 16. lipnja 2020. i Rev-x-288/2018 od 25. kolovoza 2020. Tuženik se poziva na odredbe čl. 27. ZOOP-a. S obzirom na pravno shvaćanje potvrđeno na sjednici Odjela trgovačkih i ostalih sporova Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske održane 9. lipnja 2022., tuženik ističe kako se u ovom slučaju ima primijeniti odredba čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu kojom je izrijekom propisano kako je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju te je st. 2. istog čl. propisano je kako se stvarnom štetom smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji, a koji razmjerni iznos se određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju ozljede na radu. Dakle, možebitna obveza tuženika mogla bi se sastojati u naknadi razlike između iznosa invalidske mirovine koju je tužitelj isplatio osiguraniku PŠ i iznosa invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju ozljede na radu. S druge pak strane ukoliko bi bilo utvrđeno da je iznos koji je tužitelj isplatio osiguraniku manji od iznosa invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju ozljede na radu, tada ne bi postojala nikakva obveza tuženika.

Podredno, čak i kada bi u ovom slučaju odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju bile primjenjive, tuženik ističe kako je na dan donošenja rješenja, broj IN-900391, osiguranik PŠ ostvario ukupno 9 godina, 8 mjeseci i 22 dana mirovinskog staža. Navedeno ukazuje kako je i sam osiguranik tijekom tog razdoblja uplaćivao doprinose za mirovinsko osiguranje. Navedeno također upućuje na činjenicu kako je u ovom postupku u potpunosti sporno ima li u situaciji kad bi tužiteljev osiguranik po redovnom tijeku stvari navršivši šezdeset pet godina života ispunio uvjete za starosnu mirovinu, tužitelj pravo na naknadu štete u visini punog iznosa invalidske mirovine ili samo pravo na razliku između iznosa isplaćene invalidske mirovine i pretpostavljene starosne mirovine ako bi ta razlika postojala (presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-1235/2021 od 22. veljače 2022.). Dakle, u tom slučaju stvarnu štetu koju tužitelj trpi isplatama invalidske mirovine, nakon stjecanja prava na starosnu mirovinu njegovog osiguranika, predstavlja razlika između isplaćene invalidske mirovine i starosne mirovine koju bi po redovnom tijeku stvari ostvario osiguranik tužitelja. Slijedom navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev, uz naknadu tuženiku parničnih troškova.

3. Tijekom postupka izvedeni su dokazi i to uvidom u rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, broj: IN-900391, od 5. lipnja 1995. (list 3 i 4), rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, broj: IN-900391, od 1. lipnja 1995. (list 5 i 6), tužiteljeve obračune isplaćenih iznosa, sve od 24. srpnja 2025. uz tužiteljev zahtjev za naknadu štete u iznosu 20.588,95 EUR, upućen tuženiku, uz povratnicu i tuženikov odgovor na isti, od 1. kolovoza 2025. (list 7-12), ispis popratnog dopisa- poruke upućene e-poštom tužitelju, od 16. rujna 2024., uz nalaz i mišljenje financijskog vještaka Darka Prpića učinjenog za potrebe ovosudnog predmeta posl. br. P-294/2023 (list 19-27).

4. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev za regresnu isplatu, kao stvarne štete zbog isplate invalidske mirovine, uzrokovane prometnom nesrećom, za koju je odgovoran tuženikov osiguranik.

Sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva. Poglavito se upire na primjenu mjerodavnog prava.

6. Uvidom u rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, broj: IN-900391, od 5. lipnja 1995. (list 3 i 4), rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, broj:

IN-900391, od 1. lipnja 1995. (list 5 i 6), utvrđeno je da je tužitelj svom osiguraniku PŠ priznao pravo na invalidsku mirovinu rješenjem broj IN-900391 od 5. lipnja 1995., odnosno kao uzrok invalidnosti je ozljeda izvan rada-prometna nesreća. Naime, tužiteljev osiguranik PŠ je stradao je kao pješak u prometnoj nesreći od 23. siječnja 1991., kada je na njega naletio tuženikov osiguranik, koji je odgovoran za nesreću temeljem pravomoćne presude Općinskog suda u Zagrebu posl. br. Pn- 367/94 od 11. listopada 1994., te je istom presudom utvrđena suodgovornost u omjeru 70% na strani tuženikovog osiguranika i 30% na strani tužiteljevog osiguranika.

7. Uvidom u tužiteljeve obračune isplaćenih iznosa, sve od 24. srpnja 2025. uz tužiteljev zahtjev za naknadu štete u iznosu 20.588,95 EUR, upućen tuženiku, uz povratnicu i tuženikov odgovor na isti, od 1. kolovoza 2025. (list 7-12), utvrđeno je da tužitelj i dalje isplaćuje svojem osiguraniku PŠ invalidsku mirovinu i naknadu za tjelesno oštećenje, kojim isplatama tužitelj trpi štetu za razdoblje 1. listopada 2022.- 30. lipnja 2025. u iznosu 19.975,81 EUR (70% od punog iznosa, s obzirom na utvrđenu suodgovornost) i novčanu naknadu za tjelesno oštećenje priznato rješenjem broj IN- 900391 od 1. lipnja 1995., u iznosu 613,14 EUR (70%), dakle ukupno u iznosu 20.588,95 EUR. Tužitelj je pozvao tuženika na naknadu štete nastale isplatom invalidske mirovine i novčane naknade za tjelesno oštećenje za tuženo razdoblje u mirnom postupku odštetnim zahtjevom koji je tuženik primio, ali nije postupio po istom u cijelosti, već je tuženik 4. kolovoza 2025. uplatio iznos 613,14 EUR, dakle preostao je iznos 19.975,81 EUR.

8. Uvidom u ispis popratnog dopisa-poruke upućene e-poštom tužitelju, od 16. rujna 2024., uz nalaz i mišljenje financijskog vještaka Darka Prpića učinjenog za potrebe ovosudnog predmeta posl. br. P-294/2023 (list 19-27), utvrđeno je da za razdoblje 1. listopada 2020. -30. rujna 2022., u kojem je izvedeno financijsko vještačenje, razlika između pretpostavljenih invalidskih mirovina koje bi tužitelj isplaćivao svom osiguraniku u slučaju ozljede na radu i isplaćenih invalidskih mirovina iznose ukupno 8.295,00 EUR, dakle, radi se o negativnoj razlici odnosno tužitelj nije trpio nikakvu štetu budući da su pretpostavljeni iznosi veći od iznosa koje je tužitelj isplaćivao na ime invalidske mirovine.

9. Daljnji dokazi nisu izvedeni, s obzirom da ne mogu biti od utjecaja na odlučivanje u ovoj pravnoj stvari, s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev. Osim toga sud, stranke i drugi sudionici moraju nastojati provesti postupak bez odugovlačenja, u razumnom roku i sa što manje troškova te je sud dužan onemogućiti svaku zlouporabu prava u postupku, u smislu čl. 10. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP).

10. Poglavito tuženik osporava osnovanost tužbenog zahtjeva, s obzirom da je tužiteljevom osiguraniku prema tužiteljevim navodima i priloženim ispravama, invalidska mirovina na koju se odnosi tužiteljev zahtjev utvrđena zbog ozljede izvan rada, pa stoga tuženik navodi da ne postoji stvarna šteta, odnosno, razmjeran iznos koji bi tuženik u predmetnom slučaju bio dužan naknaditi tužitelju, sukladno odredbi čl. 27. st. 2. i st. 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (Narodne novine, br. 151/05., 36/09., 75/09., 76/13., 152/14. i 155/23., dalje: ZOOP).

Stoga, tuženik je osporio osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva, pri tome se protivi pravnom shvaćanju tužitelja da bi se u ovoj pravnoj stvari primjenjivale odredbe i to poglavito čl. 164. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine, br. 157/13., 151/14, 33/15., 93/15., 120/16., 18/18., 62/18., 115/18., 102/19, 84/21. i 119/22.). Za odluku u sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, protiv osiguratelja štetnika, ovdje tuženika, radi povrata iznosa isplaćenih na ime invalidske mirovine, mjerodavan je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme kada su izvršene isplate mirovina, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka samog štetnog događaja-prometne nesreće.

Naime, tuženik s pravom ističe da je njegova obveza, kao osiguratelja, uređena ZOOP-om, temeljem kojeg zakona je i sklopljen ugovor o obveznom osiguranju od auto odgovornosti, slijedom čega tuženik može odgovarati samo u okviru odredbi citiranog zakona i njime preuzetih obveza.

11. Prema tome, u pravnom odnosu između tužitelja i tuženika primjenjuju se odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, kao posebnog zakona, poglavito mjerodavna odredba čl. 27. ZOOP-a.

12. Stoga, iako je po pravilima parničnog postupka sud vezan odlukom u kaznenom postupku glede postojanja kazneno djela i kaznene odgovornosti (čl. 12. st. 3. ZPP-a), sudeći po recentnoj sudskoj praksi, to ipak ne isključuje pravo tuženika dokazivati suprotne činjenice, čak niti u takvom slučaju kada je riječ o prometnim nesrećama, kao dakle i u ovom postupku, jer kako navode viši sudovi, tuženiku se mora omogućiti puno pravo na raspravljanje u parničnom postupku.

13. Zaključno, pravilno obrazlaže tuženik da je osnovanost tužiteljeve tražbine potrebito prosuđivati primjenom odredbe čl. 27. ZOOP-a, jer je to jedini zakon po kojem se mogu utvrđivati obveze tuženika u naknadi štete, a s obzirom na njegov pravni položaj osiguratelja od obvezne automobilske odgovornosti za štete počinjene trećim osobama. Temeljem iste odredbe obveza tuženika, kao osiguratelja, postoji samo onda ukoliko bi razmjerni iznos invalidske mirovine koju tužitelj isplaćuje svojem osiguraniku bio veći od razmjernog iznosa mirovine utvrđene za slučaj umirovljenja zbog ozljede na radu.

14. S obzirom je po navodima tužbe uzrok umirovljenja tužiteljevog osiguranika ozljeda izvan rada, kao posljedica predmetne prometne nesreće, kao i s obzirom na priloženi nalaz i mišljenje financijskog vještaka izrađenog za potrebe ovosudnog postupka posl. br. P-294/2023, ne postoji (pozitivna) razlika između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju ozljede na radu, dok tužitelj drukčije ne tvrdi niti dokazuje (odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revd-2138/23 i Rev-235/23).

15. Tužitelj, na kojem je teret dokazivanja osnovanosti i visine tužbenog zahtjeva, uopće nije dokazao postojanje obveze tuženika u smislu čl. 27. ZOOP-a niti odgovornost tuženikovog osiguranika za prometnu nesreću.

Odredbom čl. 219. st. 1. ZPP-a je propisano da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika. Naime, prema čl. 221.a ZPP-a ako sud na temelju izvedenih dokaza (čl. 8. ZPP-a) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

Uzgred rečeno, tužitelj nije pridonio odgovarajući dokaz radi utvrđenja istinitosti svojih navoda, poglavito glede odgovornosti tuženika, kao osiguratelj, pa se u ovom slučaju ima primijeniti pravilo o teretu dokazivanja (čl. 221.a ZPP-a), koje obvezuje sud da uzme da nije istinita tvrdnja za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava.

16. Budući da tužitelj nije dokazao odlučne činjenice na kojima temelji svoj zahtjev, s obzirom na odredbe čl. 7., 219. i 221.a ZPP-a, valjalo je odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, kako je odlučeno u izreci presude.

17. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

18. Slijedom navedenog, budući da tužitelj ne zahtijeva naknadu troškova postupka, isti mu nisu niti odmjereni.

19. Također, niti tuženiku nisu odmjereni troškovi postupka, jer iste niti ne zahtijeva.

20. Sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine, br. 57/22.) su iskazane novčane vrijednosti, s obzirom na fiksni tečaj konverzije 7,53450 HRK / 1 EUR.

21. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude.

U Zagrebu 20. studenoga 2025.

S u d a c:

Mario Klarić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude je dopuštena žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano, u roku 15 dana od dana objave presude, odnosno od dana dostave ove presude u slučaju neuredne obavijesti o ročištu na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. ZPP-a).

DNA: - tužitelj i

- tuženik.