REPUBLIKA HRVATSKA
Posl. br. P-829/2019
OPĆINSKI SUD U PULI-POLA
Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Općinski sud u Puli - Pola, po sucu tog suda Saši Javoranu, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice OŠ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po ZOU Iris Šoštarić & Velimir Šoštarić iz Rovinja, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., [adresa], OIB: 53056966535, zastupan po OD Poldan i partneri iz Rijeke, radi utvrđenja ništetnosti, nakon zaključene glavne i javne rasprave dana 10. studenog 2025. godine održane u nazočnosti tužiteljice osobno, zamjenika punomoćnika tužiteljice, te zamjenika punomoćnika tuženika, na temelju čl. 335 Zakona o parničnom postupku, dana 20. studenog 2025. godine
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se da su ništetne ugovorne odredbe te dijelovi ugovornih odredbi Ugovora o kreditu sklopljenom između tužiteljice OŠ iz [adresa], 1. maja 40, OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita s jedne strane, te tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. sa sjedištem u [adresa] ([adresa]) [adresa], OIB: 53056966535, kao banke sklopljenog 17. travnja 2007. godine u Puli, broj: 118-50-4039993, koji je ugovor solemniziran 08.05.2007. godine kod Denisa Krajcara, javnog bilježnika u Puli pod brojem: OV-8071/07 kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te odredbe i dijelovi ugovornih odredbi kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke.
II Prihvaća se djelomično kondemnatoran tužbeni zahtjev tužiteljice prema tuženoj pa se nalaže tuženoj da tužiteljici isplati iznos 23.752,57 EUR (slovima dvadeset tri tisuće sedamsto pedeset dva eura i pedeset sedam centi) zajedno sa propisanom zakonskom zateznom kamatom koja na iznos od 20.976,19 eura teče počev od 1. 10. 2015. godine pa do 31.12.2022. po kamatnoj stopi primjenom uvećanja prosječne kamatne stope HNB-a na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, za period od 01. 01. 2023. pa do 29.12.2023.godine po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a za period od 30.12.2023.godine pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku od 15 dana.
III Odbija se tužiteljica prema tuženoj za dio tužbenog zahtjeva u kojem je zatražila isplatu propisane zakonske zatezne kamate na iznos obračunate zakonske zatezne kamate u visini od 2.776,38 eura od 1.10.2015.godine pa do isplate, kao neosnovan.
IV Nalaže se tuženoj da tužitelju na ime parničnog troška isplati iznos od eura zajedno sa propisanom zakonskom zateznom kamatom po stopi propisanoj čl.29. st.2. ZOO-a koja na taj iznos teče od 4.660,69 eura od 20.11. 2025. godine pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku od 15 dana.
IV Odbijaju se, tužitelj prema tuženoj sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadom parničnog troška preko iznosa iz stavka IV izreke ove presude sa kamatom na isti, te tužena prema tužitelju u cijelosti sa zahtjevom za naknadom parničnog troška, kao neosnovani.
r i j e š i o j e
Dopušta se objektivna preinaka tužbe sukladno podnesku tužitelja od 29.09.2025. godine, list 274 spisa.
Obrazloženje
1. Tužiteljica je u tužbi u bitnom navela da je između nje kao korisnice kredita i tuženika sklopljen dana 17.4.2007.g. ugovor o kreditu broj 118-50-4039993 koji je solemniziran 8-5-2007., da je tim ugovorom tuženik isplatio tužiteljici stambeni kredit u protuvrijednosti 162.000,00 CHF po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan korištenja, pa je u korist tužitelja plaćeno 717.688,67 kuna. Tužiteljica je nadalje navela da je navedeni ugovor potrošački ugovor kojeg je unaprijed formulirao tuženik kao trgovac te da se o istom nije pregovaralo. Tužiteljica je navela da je istim ugovorom u čl. 2 ugovorena kamata-redovna kamata od 4,95% godišnje promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora te da je tuženik svojim jednostranim odlukama više pute povisivao kamatu čime je tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača a tužiteljica se pozvala na odluke TS P-1401/2012 te VTS Pž-7129/13 od 13.6.2014.g. navodeći da utvrđenje iz tih odluka se odnosi i na njezin slučaj. Tužiteljica je nadalje navela da je u čl. 7 predmetnog ugovora ugovorena i isplata kamate i glavnice u mjesečnim obrocima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF te je navela da je u odluci TS Zagreb P-1401/12 koja je potvrđena presudom VTSRH Pž-6632/17 od 14.6.2018. da je u tim predmetima utvrđena da je ovdje tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u istim ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak a da pri tome tužena kao trgovac nije potrošača u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke. Stoga je tužiteljica ukazala da ase radi o ništetnim odredbama o promjenjivoj kamati i o devinoj klauzuli uz navod da je ona izvršila prijevremenu otplatu kredita ana 03.05.2016. godine. U konačno postavljenom tužbenom zahtjevu u podnesku od 29.9.2025. tužiteljica je predložila da sud donesene presudu na način kako je to sadržajno navedeno u stavku I i II izreke ove presude.
2. U odgovoru na tužbu tužena je u bitnom osporila osnovanosti i visinu tužbenog zahtjeva učinivši nespornim zaključenje predmetnog ugovora o kreditu od 17.4.2007.g. Tužena je navela i da su stranke zaključile dana 01.02.2016.g. i tzv. Dodatak ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita u kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR. Tužena je nadalje u bitnom navela da se odluke na koje se poziva tužiteljica ne mogu primjenjivati u ovoj parnici iz razloga navedenih na listu 3 odgovora na tužbu jer da se u tom postupku nisu utvrđivale činjenice bitne za ovaj postupak. Nadalje tužena je ukazala da ne postoji ništetnost navedenih ugovornih odredbi budući je odredba o valutnoj klauzuli jasna i uočljiva te je i razumljiva. Nadlaje tužena je navela da je ugovor sklopljen sukladno volji ugovornih strana te da tužiteljici je moglo ostati nepoznato da au se sve valute podložne promjenama te da će se mijenjati i troškovi kredita. Tužena je nadalje u bitnom navela da odredbe o valutnoj klauzuli ne dovode do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, da je valutna klauzula ugovorena kao dvostrana klauzula koja prati kretanje valute CHF u odnosu na HRK te da je napisani zahtjev korisnika kredita izvršena konverzija obveze iz kredita u CHF u kredit u EUR. Tužena je nadlaje u bitnom vezano za odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi također ukazala da ista nije ništetna, da je gramatički jasna i razumljiva te da se promjene kamatnih stopa određivala u zavisnosti od tekućih tržišnih prilika a na način kako je to navedeno na listu 9 odgovora na tužbu. Tužena je nadalje ukazala da je konverzija provedena na zakonit način osporivši pravo tužiteljici na bilo kakvu isplatu budući se ne radi o ništetnim odredbama. Isto tako tužena je osporila da bi Dodatak ugovora o kreditu bio ništetan budući je i sam tužiteljica pristala na isti. Tužena je osporila pravo tužiteljici na zakonske zatezne kamate te je istaknula i prigovor zastare.
3. U dokaznom postupku proveden je dokaz čitanjem dokumentacije na listovima: 12-133 spisa, izvršen je uvid u CD, pročitana je i dokumentacija na listovima 142-143 spisa, 144-145 spisa, 158-191 spisa, 192-206 spisa, nalaza i mišljenja na listovima 233-260 spisa te specificiranog tužbenog zahtjeva na listu 274 spisa.
4. Tužbeni zahtjev tužiteljice prema tuženiku koji je specificiran u podnesku od 29.09.2025. godine osnovan je u pretežitom dijelu.
5. U ovoj pravnoj stvari temeljem postojećih dokaza u spisu nije sporna činjenica da je dana 17.04.2007.g. zaključen ugovor o kreditu broj 118-50-4039993 koji prileži na listovima 12-15 spisa, dalje u tekstu predmetni ugovor kojim ugovorom je tužena kao davatelj kredita odobrila tužitelju kao korisniku kredita iznos od 162.000,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita list 12 spisa.
6. Nije sporna činjenica da na listovima 19-37 spisa prileži otplatni plan za predmetni kredit, a da na listovima 38-41 spisa prileži prijepis knjigovodstvene kartice za predmetni kredit. Nije sporna činjenica da na listovima 46-58 spisa prileži otplatni plan za predmetni kredit s klauzulom u CHF dok na listovima 51-58 spisa prileži pregled izvršenih uplata po predmetnom kreditu.
7. Nije sporna činjenica da na listovima 42-45 spisa prileži Dodatak broj Konv- 01/2016 zaključen 01.02.2016. kojim dodatkom su kontrahenti u bitnom izvršili konverziju predmetnog kredita na način da je tužena izvršila izračun konvertiranog kredita te je u čl. 4 utvrđeno da početno odobrena glavnica kredita u kunama s valutnom klauzulom u eurima izračuna po tečaju promjenjivom na dan isplate kredita iznosi 98.051,09 eura, da preostala neotplaćena glavnica kredita na dana 30.09.2015. prije provedbe konverzije iznosi 98.783,50 eura u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kredita na dan dospijeća (čl. 4 Dodatka). Nadalje kontrahenti su utvrdili i tzv. pretplatu tužiteljice kao korisnice kredita koja na dan 30.09.2015. iznosi 4.671,25 eura odnosno na dan 30.09.2015. iznosi 35.651,38 kuna list 43 spisa.
8. Nije sporna činjenica da je temeljem članka 2. predmetnog temeljnog ugovora o kreditu ugovorna redovna kamata iznosila 4,95% godišnje. Nije nadalje sporna činjenica da je člankom 7. rok otplate kredita iznosio 25 godina. Nije sporna činjenica da je prema članku 1. predmetnog ugovora o kreditu glavnica kredita vezana za valutu švicarskog franka dok je primjerice prema čl. 2. predmetnog ugovora o kreditu ugovoreno da je redovna kamatna stopa promjenjiva "u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora". Nije sporna činjenica da je prema članku 6. namjena kredita bila ugovorena kao stambeni kredit, što je potvrdila i sama tužiteljica u svom iskazu.
9. Nije nadalje sporna činjenica da je spomenuti predmetni ugovor o kreditu kao i dodaci pisan i sastavljen od strane tužene, budući je sastavljen na standardnom obrascu kojeg daje banka što je vidljivo i iz sadržaja cjelokupnog obrasca predmetnog ugovora a isto proizlazi i iz iskaza tužiteljice saslušane kao parnične stranke, na ročištu od 10.11.2025. godine.
10. Nije nadalje sporna činjenica da na listovima 101-102 spisa, 108-111 spisa prileže obavijesti tuženika o promjeni kamatnih stopa te visini mjesečnog anuiteta.
11. Nije sporna činjenica da je predmetni kredit u cijelosti otplaćen što proizlazi i iz iskaza tužiteljice saslušane kao parnične stranke na ročištu od 10.11.2025. godine.
12. Sve navedene činjenice proizlaze iz postojećih pisanih dokaza u spisu.
13. Ono što je sporno u ovoj pravnoj stvari cijeneći sadržaj odgovora na tužbu jest pitanje osnovanosti osnove tužbenog zahtjeva. Sporno je nadalje pitanje glede ništetnosti ugovora i to dijelu glede odredbe o ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka u kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka kao i odredbe ugovora vezano za jednostranu promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama banke. U svezi s tim sporno je pitanje da li Odluka iz predmeta Pž- 7129/13 se može odnositi na ovaj slučaj vezano za granice pravomoćnosti. U svezi s tim sporan je i prigovor zastare. Sporno je i pitanje da li predmetni ugovor o kreditu predstavlja potrošački ugovor te da li tužiteljica ima pravni interes za podnošenjem deklaratorne tužbe. Sporno je i pitanje da li dodatak ugovora o kreditu ima one pravne učinke koje u odgovoru na tužbu i tijekom postupka navodi tuženik odnosno u bitnom da li je tim dodatkom ugovora o kreditu postignut u cijelosti učinak zaštite tužitelja kao potrošača. Sporna je i visina tužbenog zahtjeva, sporan je i prigovor zastare.
14. Vezano za istaknuti prigovor zastare isti po ocjeni ovog suda nije bio osnovan iz slijedećih razloga. Naime, vezano za to pravno pitanje i u revizijskog odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 2245/17 od 20.3.2018. zauzeto je između ostalog i pravno stajalište da prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (tužba je podnesena 4.4.2012.godine u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 koji je pravomoćno okončan presudom Visokog Trgovačkog suda RH PŽ- 7129/13 od 13.6.2014.godine) dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a radi se o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava koja je podnesena 4.4.2012. godine, da je presuda prvostupanjska Trgovačkog suda Zagreb P-1401/2012 donesena 4.7.2013. , da je presuda Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13 donesena 13.6.2014. pa je ista u tom dijelu postala pravomoćna upravo 13.6.2014. (a ista je prošla i kontrolu Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14 od 9.4.2015. godine). Stoga bi relevantno razdoblje vezano za istaknuti prigovor zastare u odnosu na tražbinu s osnova preplaćene kamate bilo razdoblje od 13.6.2014. pa do 11.6.2019.godine kad je zaprimljena tužba uz primjenu čl. 225 ZOO-a (petogodišnji zastarni rok) budući se radi o kondikcijskoj tužbi pa je razvidno da nije protekao zastarni rok. Nadalje i u revizijskoj odluci Rev-2245/17-2 od 20.3.2018. jasno se navodi da vođenjem kolektivnog spora dolazi do prekida zastare u smislu članka 241 ZOO-a, a isto tako se radi o restitucijskom zahtjevu iz ništetnih ugovora na koje se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina (što je prihvaćeno i od strane županijskih sudova primjerice Gž-3627/2017-8 odluka Županijskog suda u Zagrebu od 20.4.2021.godine). Stoga Vrhovni sud Republike Hrvatske u navedenoj odluci zaključuje da u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izrazito uređivale prekid zastare zbog pokretanje postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprečava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava revizijski sud nalazi da je vođenje kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05 jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske predstavljaju supsidijarni izvor prava kojeg prihvaća u cijelosti i ovaj sud. Isto tako odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 od 14.6.2018.godine ( a isto je potvrđeno i u presudi Vrhovnog suda RH Rev-2221/2018-11 od 3.9.2019.godine) utvrđeno je da su utužene banke (dakle i tužena) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica za švicarski franak a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama važećeg ZZP, slijedom čega su takve ugovorne odredbe ništetne. Stoga budući je vezano za valutnu klauzulu navedena odluka postala pravomoćna 14.6.2018.godine a tužba je glede kondemnacije zaprimljena dana 11.06.2019.godine, pa nije protekao petogodišnji zastarni rok jer dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, pa kako nije istekao opći zastarni rok od 5 godina (radi se o kondikcijskom zahtjevu, a ne rok od 3 godine) to je valjalo odbiti prigovor zastare kao neosnovan primjenom čl. 225 ZOO-a (petogodišnji zastarni rok, u tom smislu ide i recentna sudska praksa uz već spomenutu odluku Gž-989/21 od 5.10.2021., i primjerice presuda Županijskog suda u Zagrebu Gž-858/2021-2 od 27.10.2021.godine, itd. Isto tako sukladno recentnoj praksi Vrhovnog suda RH (sjednica Građanskog odjela RH Su-IV-123/2024-5 (2/249 kad je riječ o potraživanju iz iste činjenične osnove (tzv. neprava preinaka) zastare se prekida već podnošenjem (prvotne) tužbe, a opisano se navodi u kontekstu naknadne specifikacije tužbenog zahtjeva glede kondemnacije nakon provedenog vještva. Nadalje, Kao što je već i navedeno i u revizijskoj odluci Rev-2245/17-2 od 20.3.2018. jasno se navodi da vođenjem kolektivnog spora dolazi do prekida zastare u smislu članka 241 ZOO-a, a isto tako se radi o restitucijskom zahtjevu iz ništetnih ugovora na koje se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina. Stoga Vrhovni sud Republike Hrvatske u istoj odluci zaključuje da u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izrazito uređivale prekid zastare zbog pokretanje postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprečava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava revizijski sud nalazi da je vođenje kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05 jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske predstavljaju supsidijarni izvor prava kojeg prihvaća u cijelosti i ovaj sud.
15. U odnosu na pravni interes tužitelji je u ovoj pravnoj stvari podnio ne samo deklaratornu nego i kondemnatornu tužbu zbog čega nema mjesta primjeni članka 187 ZPP-a. No i neovisno o navedenom ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, članka 326 st. 1 ZOO-a osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326 st. 1 ZOO-a. Opisano pravno stajalište izraženo je i u Revizijskoj odluci Vrhovnog suda RH Rev-2868/2018 od 12.2.2019.godine, Rev 3142/2018 od 19.3.2019., Rev 18/2018 od 26.5.2020. itd. Isto tako sukladno odluci Vrhovnog suda Rh Rev-809/2201-2 od 21.12.2022.godine činjenica sklapanja dodatka Ugovora (Aneksa) o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi istog tog ugovora (Rev-3142/2018-2 od d19.3.2019.,Rev 18/20 od 26.52020. itd.).
16. U odnosu na sam meritum spora tužiteljica je sukladno nalazu i mišljenju vještaka od 6.8.2025.godine u konačnici specificirala svoj tužbeni zahtjev list 274 spisa glede kondemnacije sukladno nalazu i mišljenju vještaka financijske struke na listovima 233 do 262 spisa prema tim pojedinačnim iznosima o čemu će kasnije biti riječi.
17. Nadalje, vezano za prigovore tužene, sukladno recentnoj sudskoj praksi primjerice presude Županijskog suda Pula Gž-520/2018 od 10.6.2019., a takvo pravno stajalište je u suglasju i s pravnim stajalištem većine Županijskih sudova te pravnim stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4.7.2013. i presudom Visokog Trgovačkog suda RH posl. br. Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt- 249/14 od 9.4.2015. u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača pokrenutom tužbom u smislu čl. 502.a ZPP-a utvrđena je povreda propisana Zakonom o zaštititi potrošača i ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke i u odnosu na tuženika za ugovore sklopljene u razdoblju od 10.9.2013. do 31.12.2013. godine. I prema čl. 138.a ZZP-a propisano je odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštita potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
18. Isto tako i člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 57/11, 25/13, 89/14, 70/19) dalje u tekstu ZPP, propisano je da fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojim će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st 1. ovog zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. U tom će slučaju sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Opisano se navodi u kontekstu brojnih odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske a vezano za istu činjeničnu i pravnu problematiku kao i u ovom sporu.
19. Tako je primjerice u rješenju Revt-575/16 od 3.10.2017. kojim je bila ukinuta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. ali samo u dijelu u kojem je bilo odlučeno o zahtjevu tužitelja upravljenom na utvrđenje povrede kolektivnih prava i interesa potrošača-korisnika kredita od strane svih tuženika banaka time što su banke u potrošačkim ugovorima o kreditu koristile nepoštene ugovorne odredbe u kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu CHF čemu se nije pojedinačno pregovaralo Vrhovni sud Republike Hrvatske je polazeći od ranije ukidbene odluke Ustavnog suda RH od 13.12.2016. određeno ukazao drugostupanjskom sudu i na daljnja sporna pitanja vezano za primjenu čl. 81. i 84. ZZP03 odnosno odredbi čl. 96. i čl. 99. ZZP/07 (test poštenosti ugovornih odredbi) i njihovom tumačenju u duhu prava Europske unije ocijeniti osnovanost ili ne tog zahtjeva tužitelja. Drugostupanjski sud je postupajući po tom ukidnom rješenju utvrdio da vezano za pregovaranju odnosno sklapanje s klijentima ugovora o kreditu o kojima je glavnica kredita bila vezana u valuti CHF vezano za sklapanje tih ugovora o kredita s ugovornom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom banaka da su te ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kredita svih tuženik banaka bile nerazumljive za klijente jer im nisu na valjani način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošača. Štoviše navedeni drugostupanjski sud je utvrdio i da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF te da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita. Utvrđeno je da su tužene kao banke imale sva saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju CHF prema kuni na štetu potrošača te su ih unatoč tome poticale na sklapanju ugovora o kredita s valutnom klauzulom u CHF ste da su time banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita. Sve opisano je ponovljeno i u revizijskoj odluci Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev - 2221/2018 od 3.9.2019. godine, list 25 obrazloženja iste.
20. Vezano za navode tužene kako iz odgovora na tužbu tako i tijekom postupka koji bi se u bitnom mogli svesti na tvrdnju da je tužitelj svjesno odabrao kredit u valuti CHF, da je u konkretnom slučaju bilo više nepredvidivih faktora na koje tuženik nije mogao utjecati vezano za rast CHF u odnosu na kunu jer da se radilo o neočekivanim faktorima (da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije mogla biti predvidljiva), zatim tvrdnji da se radi o odredbama o valutnoj klauzuli koje su jasne, uočljive i razumljive te da nije postojala neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, da je tužitelj provedbom, konverzije sukladno ZID ZPK u potpunosti ostvario pravnu zaštitu itd., proveden je dokaz i saslušanjem tužiteljice kao parnične stranke. Naime iz objektivnog i životnog iskaza tužiteljice saslušane na ročištu od 10.11.2025. godine proizlazi da se radi o predmetnom ugovoru o kreditu na listu 12 spisa, da je banka sačinila ovaj ugovor, da je novac iz kredita trebao jer su digli kredit za kupnju stana te da prije ovog ugovora nije nikada imala ugovor o kreditu u švicarcu. Na upit suca kako je došlo do toga da zaključi ugovor o kreditu u chf valuti, odgovorila je da su otišli u nekoliko banaka, misli pri tome na nju i supruga, nekoliko banaka u Puli i došli su u RBA banku i vidjeli da imaju uvjete koji njima odgovaraju, ali njima je trebao iznos od 100.000,00 EUR. Bankarski službenik im je međutim rekao da mogu dobiti za taj iznos isključivo kredit u švicarcima iako su oni imali kredite u kunama i eurima, ali im je rečeno da nisu kreditno sposobni za ove druge valute. Taj iznos je utrošen za kupnju stana. Taj stan je korišten isključivo za stanovanje i još uvijek žive u tom stanu. Na upit da li joj je netko objasnio karakteristiku švicarca kao valute, odgovorila je da ne, samo joj je rečeno da je to stabilna valuta, to joj je rečeno od bankarskog službenika. Rečeno joj je da je to stabilna valuta u smislu da se tečaj ne bi smio mijenjati. Na upit da li joj je objašnjeno temeljem kojih parametara će se vršiti promjena kamatne stope odgovorila je da joj nije to objašnjeno. Na početku je rata za kredit iznosila oko 4.000,00 kn, da bi u jednom trenutku prešla preko 7.000,00 kn te nikako nije očekivala ovakvu promjenu anuiteta. Na upit da li je mogla pregovarati sa bankarskim službenikom za izmjenu ugovornih odredbi, odgovorila je da nije te da su ovaj kredit otplatili. Kad joj se predočava se dodatak o ugovoru na strani 42-45 spisa. na upit zbog čega je došlo do zaključenja ovog dodatka o ugovoru-konverzija, odgovorila je da su čuli u medijima da se i država na neki način uplela u sve to, te su odlučili pitati da li bi se njima to isplatilo da vide što će reći i odlučili su se za tu konverziju jer bi im rata tada bila manja i odlučili su se za konverziju jer bi im to bio spas. Banka je sačinila i ovaj dodatak, nije mogla pregovarati niti vezano za ovaj dodatak te su oni rekli da je to tipski obrazac te da je ugovor o kreditu otplatila. Na upit zamjenika punomoćnika tužitelja da li su joj objasnili značaj konverzije, odgovorila je da to nije njezina struka, ali nisu joj ništa posebno objasnili. Nije joj isto tako objašnjeno niti vezano za preplaćeni iznos odnosno što će se dogoditi, ništa joj nije objašnjeno. U jednom trenutku rata je bila veća od njezine plaće pa su još morali uplaćivati od muževljevih prihoda, a ona je morala dodatno svako popodne raditi instrukcije da bi to mogla plaćati. Na upit zamjenika punomoćnika tuženika da li je upoznata sa čl. 9. ugovora o kreditu kojim je predviđena mogućnost konverzije odgovorila je da joj nitko to nije objašnjavao, da su rekli samo da je to tipski ugovor, to ćete potpisati ili ne. Da li je zaprimila izračun konverzije i da li imala imali kakav prigovor na taj izračun, odgovorila je da se ne sjeća ni da li ga je dobila, jer je to bilo davno. Na pitanje tuženika da li zna što je to promjenjiva kamatna stopa odgovorila je da to znači da se kamata može mijenjati, ali nije mislila da će se toliko moći mijenjati. Nije znala ni parametre temeljem kojih će se mijenjati. Prije potpisa je pročitala ugovor o kreditu. Na upit tuženika da li joj je bila nejasna koja odredba i da li je pitala da joj se nešto pojasni odgovorila je da se ne sjeća. Iskaz tužiteljice ovaj sud prihvaća kao objektivan budući je isti bio životan i spontan (blagodat načela neposrednosti). Isto tako niti iz iskaza svjedoka predloženog po tuženoj JŠ kojem predmetni ugovor o kreditu nije bio poznat i koji je u cijelosti ustrajao u iskazu iz činjenično i pravno istovjetnog predmeta P-531/19 za kojeg su se stranke složile da se koristi kao dokaz i u ovom postupku, list 144 spisa tužena ne dolazi u pravno povoljniji položaj. Naime imenovani svjedok je u bitnom vezano za općenita saznanja glede upoznavanja klijenata u bitnom naveo da je od sredine 2004.godnie oni imao ovlaštenje da nudi kredite u CHF, te da je što se tiče kamatne stope bilo povoljnije uzeti kredit u toj valuti uz napomenu da se takvi ugovori nisu mogli u pravilu mijenjati te da su imali više realiziranih kredita u CHF.
21. Nadalje, predmetni ugovor po ocjeni ovog suda spada u potrošačke ugovore budući je svrha istog bila rješavanje stambenog pitanja, što jasno proizlazi i iz iskaza tužiteljice kad opisuje da joj je kredit trebao za kupnju stana, pa je teret suprotnog dokaza ležao na strani tužene.
22. Na temelju analize postojećih dokaza u spisu ocjena je ovog suda da su ispunjene pretpostavke iz čl. 81 Zakona o zaštiti potrošača NN 96/03 koji se primjenjivao u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kredita od 17.4.2007. godine. Naime prema tom članku propisano je u stavku 1. da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. istog članka propisano je da se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, člankom 87. st 1. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.
23. Tužiteljica svoj zahtjev zasniva na tvrdnji da je tužena kao banka njoj kao potrošaču nametnula sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF i o jednostranoj promjeni kamate sukladno Odluci banke na način koji je suprotan načelu savjesnosti i poštenja zbog čega je tužiteljica kao potrošač stavljena u neravnopravan položaj, a njezina je ugovorna obveza zbog ovisnosti o promjenjivom elementu postala rizična, nejasna i neodrediva. Tužiteljica stoga smatra da je opisano ponašanje tužene kao banke dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača.
24. Po ocjeni ovog suda temeljem postojećih dokaza u spisu proizlazi da je tužena, ponudila ciljano tužiteljici zaključenje predmetnog ugovora i to na unaprijed pripremljenom sadržaju obrasca ugovora predloženom od strane banke te tužiteljica nije mogla utjecati na sadržaj niti vezano za odredbu o jednostranoj promjeni kamate sukladno Odluci banke, tako ni na odredbe kojima se glavnica veže za valutu CHF, te se o istima nije pojedinačno pregovaralo niti se moglo pregovarati. U takvom kontekstu odredbe ugovora o kreditu o u kojoj se mjesečni anuitet obračunava uz valutnu klauzulu CHF kao i odredbe o jednostranoj promjeni kamate sukladno Odluci banke koje je tužiteljica unaprijed prihvatila i s kojima se suglasila, a glede kojih se suprotno načelu savjesnosti i poštenja nije pojedinačno pregovaralo po ocjeni ovog suda uzrokovalo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama tužiteljice i tužene kao ugovornih strana, ali na štetu tužiteljice kao potrošača zbog čega su te odredbe nepoštene. Upravo zbog navedenog vezano za ugovaranje valutne klauzule u CHF i vezano za odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope sukladno Odluci banke tužena se kao banka nije pridržavala u tom dijelu načela savjesnosti i poštenja jer se niti o tim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo te banka nije vodila računa o interesima tužiteljice kao potrošača budući joj nije dala osnovne i nužne informacije o rizicima pregovaranja iz spomenutih ugovornih odredbi što je uzrokovalo znatnu neravnotežu na štetu tužiteljice zbog čega su i u tom dijelu ništetne ugovorne odredbe.
25. Stoga su po ocjeni ovog suda ništetne navedene ugovorne odredbe o jednostranoj promjeni kamate sukladno Odluci banke, kao i odredbe kojima se glavnica veže za valutu CHF i to kako u temeljnom ugovoru od 17.4.2007.godine.
26. Isto tako, vezano za ugovorne odredbe u kojima su stranke ugovorile valutne klauzulu vezano za CHF potrebno je naglasiti da je ovdje odlučno ponašanje tužene kao banke koja je financijska ustanova i koja je, što je bitno naglasiti, znala odnosno po redovom tijeku stvari mogla znati da u budućem ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće očekivati bitne izmjene u kretanju tečaja CHF s obzirom na vrijeme sklapanja ugovora i okolnosti kako u gospodarstvu Republike Hrvatske tako i globalno a što će izvjesno i izgledno utjecati na tečaj CHF prema kuni u tom budućem razdoblju. Tužena kao financijska institucija je takve informacije uskratila tužiteljici prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora o kredita zbog čega je tužiteljica bila i onemogućena procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice koje će za nju proizaći sklapanjem ugovora o kredita s navedenim odredbama, a vezano za obim njezinih obveza i što je bitno naglasiti i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Nadalje, ukazuje se da prilikom ocjene nepoštenosti spornih ugovornih odredbi o promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom banke, te o valutnoj klauzuli koja je vezano za CHF potrebno je imati u vidu da su obje ugovorne odredbe sastavni dio standardnog ugovora o kreditu na unaprijed sastavljenom obrascu od strane tužene što je potvrđeno iskazom tužiteljice, da se o tim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, te da tužiteljica kao potrošač nije mogla imati utjecaj na njihov sadržaj, te da je potrebito sagledati da je tim ugovornim odredbama tužiteljici nametnuta obveza suprotno načelu savjesnosti i poštenja i ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima kao temeljnim načelima obveznog prava koje tužiteljica objektivno gledano u vrijeme zaključenja tog ugovora nije mogla sagledati kao cjelinu. Isto tako tužena nije dokazala, da predmetni kredit ne spada u ugovore iz članka 3 ZZP odnosno da je tužiteljica nekretninu koristila eventualno za svoju poslovnu aktivnost odnosno poduzetničku djelatnost ili nešto treće što bi ukazivalo da ne potpada pod definiciju potrošača. Naprotiv iskaz tužiteljice, kao i namjena samog kredita jasno dokazuje da je novac iz predmetnog ugovor korišten upravo radi njezinog stambenog zbrinjavanja. Isto tako i iz iskaza svjedoka predloženog po tuženoj JŠ sa ročišta od 3.3.2020. godine ( koji je saslušavan po istom činjeničnom i pravnom osnovu i u drugim predmetima pred ovim sudom primjerice P-531/2019 itd.) jasno proizlazi da mu predmetni ugovor o kreditu nije bio poznat list 145 spisa, te da je njegovo ovlaštenje bilo nuditi kredite u CHF, te da nitko nije očekivao takve oscilacije. Iz iskaza tog svjedoka proizlazi u bitnom da ništa izvan okvira samog sadržaja takvih ugovora "po špranci" niti imenovani svjedok nije tumačio klijentima. Teret suprotnog dokaza ležao je na strani tužene.
27. U pravnom smislu učinak nepoštenih ugovornih odredbi djeluje ex tunc, unatrag od trenutka sklapanja ugovor pa se smatra da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da u odnosu na tužiteljicu kao potrošača ona nikad nije ni bila ugovorena i ne može imati učinak (u tom smislio ide i presuda Europskog suda za ljudska prava OŠA i JŠA protiv Cjasaur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria Say spojenim predmetima C 154/15, C 307/15 i C 308/15 u kojima je Europski sud definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite o nepoštenoj odredbi.
28. Proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za tužiteljicu je kao potrošača nastalo subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa temeljem takvih ugovornih odredbi i pozivom na čl. 1111. u svezi s čl. 1115. ZOO (NN 35/05). Povratno predmetni ugovor kreditu neovisno o navedenim ugovornim odredbama koje su ništetne te uzrokuju samo djelomičnu ništetnost tog ugovora (a tim sadrži sve druge bitne elemente nužne za njegovu egzistentnost i pravnu valjanost zbog čega te ugovorne odredbe ne dovode do ništetnosti cijelog ugovora. Stoga je valjalo odlučiti kao u stavku I izreke ove presude sukladno okvirima postavljenog tužbenog zahtjeva (članak 2 st. 1 koji je bio odrediv). Nadalje, sukladno rješenju Vrhovnog suda RH Gos- 1/2019-36 od 4.3.2020.godine zaključeno je da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK ima pravne učinke i valjan je i u slučaju kada s ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Isto tako to ne isključuje postavljanje kondemnatornog tužbenog zahtjeva onda kada konverzija nije ispravila posljedice nepošteno ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora o kreditu ( u tom smislu i recentna sudska praksa primjerice presuda Županijskog suda u Zadru Gž-612/2022- 5 od 3.7.2023. itd.).
29. Nadalje vezano za sporno pravno pitanje glede pravnog značenja sklopljenog Dodatka predmetnom ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija te uz izračun konverzije a u svezi s time i prava tužitelja na potpunu restituciju ocjena je ovoga suda da sklapanjem sporazuma o konverziji tužiteljica nije izgubila pravo na isticanje nepoštenosti i ništetnosti osnovnog ugovora o kreditu što je prethodno i obrazloženo, a niti je sklapanjem dodatka temeljnom ugovoru o kreditu tužiteljica izgubila pravo na što je bitno naglasiti potpunu restituciju iz razloga koji će se obrazložiti u nastavku. Isto tako sukladno pravnom stajalištu Vrhovnog suda Rh Rev- 809/2021-2 od 21.12.2022.godine činjenica sklapanja dodatka predmetnom ugovoru o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi istog tog temeljnog ugovora (istovjetno i Rev 3142/2018-2 od 19.3.2019. , Rev 18/2018-2 od 26.5.2020. itd.).
30. Naime, ovaj sud smatra da je potrebno naglasiti, cijeneći neustaljenu praksu sudova na svim razinama o tom iznimno bitnom pravnom pitanju da je pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi, osnovno i možda najvažnije pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Stoga ako se to osnovno i najvažnije potrošačko pravo ukida ili ograničava to mora biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona a ne nekakvim "tumačenjima" koja nemaju niti pravno logičnu opstojnost. Ne može se osnovno pravo potrošača (pravo na potpunu restituciju u slučaju ništetnosti odredaba potrošačkog ugovora) ukidati i ograničavati posredno kroz parcijalno i ekstenzivno tumačenje propisa kojima svrha primarno i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju mora dakle, prema stavu ovog suda, biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredbi koje bi u konačnici moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju, prema stavu ovog suda, mora biti restriktivno. Drugim riječima, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK/15. Naprotiv zakonodavac, što je znakovito, to nije učinio, tako da ne postoji pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na potpunu restituciju. Pritom je potrebno i napomenuti vrlo važnu stvar a to je da je predmet reguliranja ZID ZPK/15 bila samo konverzija, a ne restitucija. S obzirom da je predmet reguliranja ZID ZPK/15 konverzija, a ne restitucija, onda i nije neočekivano da ZID ZPK/15 ne sadrži bilo kakvu odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno. Kada se analiziraju odredbe ZID ZPK/15 što je bitno naglasiti u cjelini može se zaključiti da svrha njegovog donošenja nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već zaštita potrošača koji su sklopili ugovore o kreditu u valuti CHF ili su vezani za tu valutu od oscilirajućeg i rastućeg tečaja švicarskog franka.
31. Osim toga i sam Ustavni sud Republike Hrvatske često u svojim odlukama ističe da se objektivni pravni poredak u društvu utemeljenom na vladavini prava ne može graditi niti se zaštita ustavnih prava pojedinaca zasnivati na razlozima koji ne počivaju na argumentu "zdravog razuma", pa stoga svako tumačenje mjerodavnog prava mora imati uporište u zdravom razumu i pravnoj logici, jer bi u protivnom moglo imati apsurdne učinke na ostvarivanje i zaštitu pojedinačnih prava i na stvaranje pravne nesigurnosti. Takva tumačenja i primjene mjerodavnog prava posljedično se ne mogu drukčije nazivati nego arbitrarnim. Ako bi se prihvatilo pravno stajalište da potrošači koji su konvertirali kredite nemaju pravo na potpunu restituciju (to tim više što o istovjetnom činjeničnom pitanju postoje čak tri potpuno oprečne odluke Vrhovnog suda RH i to Rev-637/2019-2 od 15.11.2022.godine, Rev 586/2019-14 od 21. 12.2022.godine i Rev-1096/2022-2 od 8.11.2022.godine, tada i neovisno što o tome ne govori bilo koja odredba zakona, nejasno je koji bi onda pravo opstojni razlozi opravdavali takvo, u suštini nejednako i diskriminatorno postupanje prema njima. Ovom sudu je potpuno neprihvatljivo da primjerice potrošač koji je podigao kredit primjerice u 2006. godini kao i tužitelj, ali isti nije konvertirao ili čak potrošač koji je kredit podigao u eurima ili uz valutnu klauzulu u eurima, ima pravo na potpunu restituciju, a tužitelj koji je kredit konvertirao to pravo uopće nema ili mu je isto ograničeno i to ne od strane zakonodavca već nečijim tumačenjem. Još je manje jasno zašto bi pravna pozicija potrošača koji su konvertirali kredite (zbog nepostojanja potpune restitucije ili ograničenosti iste) trebala bi slabija od svih ostalih drugih kategorija potrošača. U biti može se reći da u ovom postupku sporno pravno pitanje se zapravo svodi na odgovor na bitno pitanje imaju li potrošači koji su kredit konvertirali pravo na potpunu restituciju ili nemaju? Po ocjeni ovog suda i potrošači koji su kredit konvertirali imaju pravo na potpunu restituciju (u tom smislu ide i presuda Županijskog suda u Zagrebu Gž-635/2020-2 od 11.2.2025.godine). Za ovaj sud iz ranije obrazloženih razloga dvojba zapravo i ne postoji jer iz ranije analiziranih odredbi ZZP/03, ZOO i ZPK jasno proizlazi da to njihovo pravo (pravo na potpunu restituciju) nije ukinuto, dokinuto ili na bilo koji način ograničeno od strane zakonodavca. Osim toga, nema ikakvih logičnih ili razumnih razloga koji bi mogli opravdati postupanje prema kojem potrošači koji su konvertirali kredite imaju nižu razinu zaštite potrošačkih prava koja im ne omogućuje ostvarivanje temeljenog potrošačkog prava tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači neovisno o tome da li su dizali kredite u drugim valutama, kupovali kućanske aparate ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom opsegu. Zaključak da potrošač ima pravo na potpuno obeštećenje potvrđen je uostalom i odlukom Vrhovnog suda RH Rev 1096/2022-2 od 8.11.2022.godine u kojem je jasno izraženo i pravno stajalište da su svi hrvatski sudovi dužni postupati u duhu i prema načelima prakse Suda Europske unije temeljem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je Republika Hrvatska potpisala 19.10.2001.godine a koji sporazum je stupio na snagu 1.2.2005.godine (dalje SSP) što znači i prije sklapanja spornog ugovora o kreditu naročito u kontekstu kad se RH temeljem članka 74 st. 2 al. 1 SSP obvezala osigurati usklađenost zakonodavstva i prilagođavanje zaštite potrošača u Rh zaštiti koja je na snazi u Europskoj uniji primjerice Odluka suda EU broj c-118/17 GŠ protiv Erste bank HUngary Zrt od 14.3.2019.godine iz koje odluke proizlazi da potrošač uvijek im pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora. Isto tako i u odluci Europskog suda za ljudska prava u predmetu O protiv Rh od 1.9.2022.godine Europski sud je između ostalog naveo "da banka potpisivanjem aneksa ugovora (dodatak ugovoru o kreditu) nije udovoljila tužbenog zahtjevu" kako je to formulirao podnositelj , pa se može zaključiti kao i Europski sud za ljudska prava smatra kako sklapanjem sporazuma o konverziji nije udovoljeno zahtjevu temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora.
32. Stoga, u konkretnom slučaju sklapanjem dodatka Ugovoru o kreditu temeljnom ugovoru onim kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita, nije otklonjena posljedica ništetnosti spornih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, a niti iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi se tužiteljica dodatkom ugovora odrekla prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi (to ne proizlazi niti iz njezinog iskaza). Stoga, prema stavu ovog prvostupanjskog suda tužiteljici unatoč sklopljenom dodatku ugovora kojim je izvršena konverzija kredita ugovorenog u CHF u protuvrijednosti kuna u kredit u EUR u protuvrijednosti kuna, pripada pravo potraživati od tuženika vraćanje iznosa koji je tuženik stekao na temelju ništetnih ugovornih odredbi odnosno pravo na potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa s osnove ništetnih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu sukladno pravnoj stajalištu i vrhovnog suda RH Rev 1096/2022-2 od 8.11.2022.godine.I već spomenuta odluka Suda Europske unije u skladu je sa takvim pravnim shvaćanjem izraženom u presudi od **.**.2019., GŠ protiv ERSTE Bank Hungary Zrt.,C-118/17, ECLI:EU:C:2019:207, prema kojem potrošaču pripada pravo na potpuno obeštećenje tj. na uspostavu činjenično i pravno one situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštena odredba nije postojala, a osobito pravo ostvariti povrat koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu na temelju nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. Pri tome, nije relevantno što je u tom predmetu riječ o zakonskoj intervenciji na temelju sudskog utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, a u konkretnom slučaju riječ je o izmjeni ugovora intervencijom stranaka, jer je ZID ZPK-a predviđena mogućnost potrošača da odbije sklapanje ponuđenog sporazuma o konverziji s obzirom na okolnosti u kojima je donesen taj zakonski propis i u kojima je obavljen konverzija (stalni rast i nepredvidivost tečaja CHF te posljedično tome značajno povećanje iznosa mjesečnih anuiteta u odnosu na vrijeme sklapanja osnovnog ugovora o kreditu) bilo upitno je li potrošač stvarno bio slobodan u izboru prihvatiti ili odbiti konverziju kad je zbog navedenog doslovce doveden pred "svršeni čin". Naime, jedina alternativa potrošaču bila je ostanak u ugovornom odnosu u kojem je njegova novčana obveza bila sve veća i nepredvidiva u odnosu na vrijeme sklapanja ugovora o kreditu s obzirom na kretanje tečaja CHF, a mnogi potrošači sklapali su dodatke ugovora upravo iz razloga spašavanja vlastite egzistencije. Također, prethodno izraženo pravno shvaćanje ovog suda u skladu je i s pravnim shvaćanjem Suda Europske unije izraženom u presudi od 9. srpnja 2020., XZ protiv Ibercaja Banco,SA, C-452/18, ECLI:EU:C:2020:536, prema kojem nepoštene odredbe ugovora koji je trgovac sklopio s potrošačem nisu obvezujuće za potrošača i uzima se kao da nikada nisu postojale te nemaju učinak prema potrošaču. Posljedično tome iste se izuzimaju od primjene osim ako potrošač na temelju slobodnog i informiranog pristanka izjavi da se protivi isključenju njihove primjene i učinaka koji bi mogli za njega proizaći iz nepoštenih odredbi ugovora, što u konkretnom slučaju nije utvrđeno. Stoga, a na ocjenu suda o djelomičnoj ništetnosti predmetnog ugovora o kreditu, tužiteljici pozivom na čl. 323. st. 1. i čl. 1111. ZOO-a pripada pravo na povrat onoga što je isplatila na temelju ništetnih ugovornih odredbi glede valutne klauzule u CHF i glede ništetnih odredbi vezanim za jednostranu promjenu kamatne stope sukladno odluci o kamatnim stopama banke.
33. Stoga nije osnovano niti pravno stajalište da tužiteljica nakon konverzije kredita nema nikakav pravni interes postavljati bilo kakav zahtjev prema tuženiku. Naime tužbeni zahtjev, osim deklaratornog dijela, sadrži i kondemnatorni dio za isplatu temeljem nastanka obveze restitucije a odredbom čl. 328. ZOO propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa kada se navedena odredba dovede u svezu s procesnom odredbom čl. 187. st. 3. ZPP koja regulira mogućnost isticanja deklaratornog zahtjeva za utvrđenjem postojanja ili nepostojanja pravnog odnosa koji je između stranaka sporan (tzv. deklaratornog preambula) jasno je da tužiteljica ima pravni interes za podnošenje takve tužbe. Dakle, okolnost da su ugovorne strane sklopile dodatak o konverziji temeljem odredbi ZID ZPK/15 kojim su izmijenile osnovni ugovor o kreditu u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa glavnice kao je ostala neotplaćena, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o kreditu (identično pravno shvaćanja izraženo je i u odlukama Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019., Izbor 2/2018-18, Rev-809/2021 od 21. prosinca 2022., Rev-1070/2019 od 21. prosinca 2022. i Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).
34. U odnosu na izražena pravna stajališta da će se utvrđeni iznos preplate nakon konverzije koristiti za namirenje budućih anuiteta potrebno je navesti bitnu činjenicu, a to je da navedeni iznos preplate nije posljedica restitucije i vraćanja onog što je dano u ispunjenju odredbi ugovora za koje se utvrdilo da su nepoštene. Naime, po logici stvari kada se kredit u jednoj valuti (CHF) preračunava u kredit u drugog valuti (EUR) na točno određeni dan (30. rujan 2015.), logično je da će zbog drugačije visine stope i drugačijeg tečaja za pojedine valute nastati određena novčana razlika koja može biti pozitivna (čl. 19.c st. 1. toč. 5. ZPK), ali u određenim, rjeđim slučajevima (primjerice, ako potrošač kredit nije uredno otplaćivao), i negativna (čl. 19.c st. 1. toč. 6. ZPK). Stoga je logično da zakonodavac, osim same metode izračuna, propiše na koji će se način će se ta razlika, ako je pozitivna (preplata) vrednovati potrošaču u budućem (konvertiranom) ugovornom odnosu odnosno na koji način će se razlika, ako je negativna (manjak), namiriti vjerovniku. U odnosu na preplatu zakonodavac je u odredbi čl. 19.c st. 1. toč. 5. ZPK) propisao uvjete pod kojima se ista koristiti za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta (čl. 19.c st. 1. toč. 5. alineja 1 ZPK), a pod kojima uvjetima se ista vraća potrošaču (čl. 19.c st. 1. toč. 5. alineja 2 ZPK). U odnosu na manjak (čl. 19.c st. 1. toč. 6. ZPK) zakonodavac je propisao da isti potrošač mora namiriti sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača. Dakle, postojanje preplate i manjka nije posljedica restitucije uzrokovane nepoštenim odredbama u potrošačkom ugovoru, već je postojanje istih, a što je bitno navesti, posljedica matematičkog izračuna tj. preračunavanja (konverzije) kredita iz jedne valute u drugu na točno određeni dan u sklopu kojeg zbog različitih parametara izračuna (tečaja, kamatne stope, urednosti ispunjavanja kreditnih obveza) nužno mora doći do postojanja određene novčane razlike (preplate ili manjka). Međutim, iako je postojanje preplate posljedica konverzije, a ne restitucije, to ne znači da iznos preplate koji je utvrđen u postupku konverzije sud prilikom odlučivanja o restitucijskom zahtjevu zbog nepoštenosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu treba zanemariti već naprotiv. Naime, prema stavu ovog prvostupanjskog suda, novčani iznos preplate ne može se dva puta vrednovati potrošaču prvi puta kroz potpuno neposredno vraćanje preplate ili manje buduće anuitete konvertiranog ugovora o kreditu (čl. 19.c st. 1. toč. 5. ZPK), a drugi puta kroz restituciju u slučaju postojanja nepoštenih odredbi ugovora o kreditu (čl. 323. st. 1. ZOO u svezi s čl. 87. st. 1. ZZP), jer bi takvim postupanjem potrošač dva puta stekao isti novčani iznos (u tom smislu i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022., toč. 23.).
35. Sukladno obrazloženom, ovaj sud prilikom odlučivanja o zahtjevu za isplatu preplaćenih iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi bi morao voditi računa o iznosu preplate (u tom smislu ide I recentna sudska praksa Gž-635/2020-2 od 11.2.2025.godine, Gž-3404/2020-4 od 2.5.2024., itd.). Naime iz dodatka ugovoru o kreditu od 1.2.2016.godine proizlazi da je iznos preplate iznosio 35.651,38 kn list 43 spisa.
36. Sukladno svemu prethodno obrazloženom valjao je utvrditi osnovanost osnove tužbenog zahtjeva i temeljem čl. 324. ZOO-a u svezi s čl. 81 st 1. i 87 ZZP/03 pa je valjalo prihvatiti deklaratoran tužbeni zahtjev odnosno utvrditi da su ništetne ( bez pravnog učinka) navedene ugovorne odredbe iz predmetnog ugovora o kreditu od 17.4.2007.godine a sve na način kako je to sadržajno navedeno u stavku I izreke ove presude da se sve sadržajno ne ponavlja.
37. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku financijske struke iz tvrtke MARIMAR-FIN d.o.o.. Iz pisanog nalaza i mišljenja imenovane od 06.08.2025. godine listovi 233 do 262 spisa utvrđeno je u bitnom da preplata koja predstavlja više plaćenu razliku nastalu između plaćene kamate po ugovoru o kreditu i kamate koju bi tužiteljica bila u obvezi platiti primjenom ugovorene kamatne stope prema početnom otplatnom planu, a primjenom tečaja kreditora na dan isplate kredita u razdoblju do 30.09.2015. godine ukupno iznosi *2.237,05 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 4, da preplata s osnova tečajnih razlika kao više plaćena razlika između svakog plaćenog obroka po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja i plaćenog obroka po tečaju na dan isplate kredita, odnosno pozitivna tečajna razlika, u razdoblju do 30.09.2015. godine ukupno iznosi *16.027,93 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 5 , da zatezna kamata obračunata na preplatu kamate i pozitivne tečajne razlike od dana svake pojedine preplate do 30. rujna 2015. godine ukupno iznosi *7.508,13 EUR kako je specificirano u stupcu 10 Tabele br. 6, da s obzirom na to da je ovim vještačenjem utvrđena po kreditu preplata s osnova promjene kamatne stope u ukupnom iznosu od *2.237,05 EUR i preplata s osnova primjene valutne klauzule u ukupnom iznosu od *16.027,93 EUR što sveukupno iznosi *18.264,98 EUR, dok je tuženik utvrdio preplatu u konverziji u iznosu od *4.731,75 EUR, razvidno je kako tuženik tužiteljici u odnosu na početne uvjete kredita s osnova promjene kamatne stope i promjene tečaja s financijskog aspekta nije izvršio restituciju u cijelosti. U obračunu konverzije kredita na dan 30.09.2015. godine tuženik je umanjio iznos nedospjele glavnice kredita za iznos u kunskoj protuvrijednosti od 255.036,65 HRK (sa 753.923,38 HRK na 498.886,73 HRK). U odnosu na početni tečaj kredita, na dan 30.09.2015. godine, razlika između kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice konvertiranog kredita s vk u EUR i kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice kredita s vk u CHF obračunate po početnom tečaju iznosi *2.711,21 EUR, u kojem iznosu je viša nedospjela glavnica konvertiranog kredita i predstavlja nedovoljno umanjenu glavnicu u provedenoj konverziji. U konverziji na dan 30.09.2015. godine tuženik je tužiteljici utvrdio preplatu u iznosu od *4.731,75 EUR, za koju je Aneksom Ugovora o kreditu kojim je regulirana konverzija ugovoreno da će se koristiti za namirenje do 50% budućih dospijevajućih obroka konvertiranog kredita s vk u EUR dok se preplata u cijelosti ne iskoristi sukladno izvršenim izračunima na dan 30.09.2015. godine, tužiteljičino eventualno potraživanje s uključenim samo pozitivnim razlikama i s obračunatom zateznom kamatom te s umanjenjem za preplatu iz konverzije po tuženiku je sljedeće specifikacije: preplata s osnova promjenjive kamatne stope iznosi *2.237,05 EUR, preplata s osnova promjene tečaja iznosi *16.027,93 EUR, zatezna kamata na svaki preplaćeni iznos s osnova promjene kamatne stope i tečaja do 30.09.2015. godine umanjena za preplatu iz konverzije iznosi *2.776,38 EUR, razlika nedospjelih glavnica iznosi *2.711,21 EUR, a sve kako je specificirano u Tabeli br. 9., te tuženik izračun konverzije kredita izvršio ispravno i u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. godine., listovi 262-263 spisa.
38. Sud prihvaća u cijelosti nalaz i mišljenje imenovane vještakinje koji je sačinjen sukladno pravilima struke, ali i postojećim dokazima u spisu. Tužiteljica je u ostalom i specificirala svoju tražbinu glede kondemnacije u podnesku od 29.9.2025..godine zatraživši isplatu ukupnog iznosa od 23.752,57 eura sa kamatom od 1.10.2015.godine pa do isplate. Stoga je valjalo tužiteljici dosuditi, list 262 spisa na ime preplate po više plaćenoj razlici kamate iznos od 2.237,05 eura list 248 i 262 spisa, zatim iznos na ime više plaćenih tečajnih razlika od 16.027,93 eura samo pozitivni iznosi list 252 spisa, što zbrojeno daje iznos od 18.264,98 eura, list 262 spisa. Nadalje tužiteljici pripada i daljnji iznos od 2.711,21 eur s osnova nedovoljno umanjene glavnice konvertiranog kredita što sa iznosom od 18.264,98 eura daje svotu od 20.976,19 eura. Nadalje vještakinja je utvrdila preplatu po konverziji od 4.731,75 eura ( 43 spisa ili ranije 35.651,38 kn (fiksni tečaj 7,53450), list 262 spisa ali je isto tako utvrdila i obračunala propisane zakonske zatezne kamate na preplaćene kamate i pozitivnu preplatu s osnova tečajne razlike u ukupnom iznosu do 30.9.2015.godine u iznosu od 7.508,13 eura , list 262 spisa. Sukladno članku 171 i 172 ZOO-a principom uračunavanja od iznosa obračunatih zakonskih zateznim kamata 7.508,13 eura je odbijen iznos preplate od 4.731,75 eura te je preostao iznos obračunatih zakonskih zateznih kamata od 2.776,38 eura koji je pridodan iznosu od 20.976,19 eura što zbrojeno daje iznos od 23.752,57 eura koji iznos je tužena dužna isplatiti tužiteljici stav II izreke ove presude zajedno sa propisanom zakonskom zateznom kamatom iz članka 29 st. 2 ZOO-a koja (ali op. a.) na manji iznos tj. iznos od 20.976,19 eura teče počev od 1. 10. 2015. godine (dan nakon izvršene konverzije) pa do 31.12.2022. po kamatnoj stopi primjenom uvećanja prosječne kamatne stope HNB-a na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, za period od 01. 01. 2023. pa do 29.12.2023.godine po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a za period od 30.12.2023.godine pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku od 15 dana, stav II izreke ove presude.
39. Naime ostatak iznosa od 2.776,38 kn je u biti ostatak od obračunate zakonske zatezne kamate (tj. ostatak od iznosa od 7.508,13 eura umanjenog za iznos preplate od 4.731,75 eura kako je već i obrazloženo). Prema recentnoj sudskoj praksi dok god postoji glavna tražbina koja je rezultirala tako obračunatom zakonskom zateznom kamatom (a ista postoji a radi se o iznosima glavnica od 2.237,05 eura i 16.027,93 eura) ) ne mogu se zahtijevati procesne kamate na iznos neisplaćenih a dospjelih zakonskih zateznim kamata. Stoga je samo u tom dijelu valjalo odbiti tužiteljicu prema tuženoj u preostalom dijelu tužbenog zahtjeva u kojem je tražila i propisanu zakonsku zateznu kamatu i na iznos od 2.766,38 eura (što je kako je navedeno u biti ostatak od obračunate zakonske zatezne kamate na navedene iznose glavnica od 2.237,05 eura i 16.027,93 eura koja kamata iznosi 7.508,13 eura umanjena za iznos preplate od 4.731,75 eura = 2.776,38 eura ) od dana 1.10.2015.godine pa do isplate, kao neosnovan, stav III izreke ove presude. Naravno radi se o pravnom pitanju, no po ocjeni ovog suda da je prihvaćen i taj dio tužbenog zahtjeva radilo bi se o tzv anatocizmu tj. tijeku kamate. Tužitelju dakle pripada tako obračunata zakonska zatezna kamata (njezin ostatak) ali na isti ne može teći kamata dok postoji glavna tražbina iz koje ta kamata proistječe.
40. Tužena nije istaknula prigovor radi prebijanja, a isto tako niti materijalno pravni prigovor prijeboja da bi sud eventualno umanjivao tražbinu tužiteljice (u tom smislu ide Rev- 549/23 od 18.12.2023.godine, Rev-984/2024-2 od 11.2.2025.godine). No čak i da tome nije tako vezano za pitanje da li je od iznosa tzv. pozitivnih razlika trebalo odbiti i iznose negativnih razlika u onim razdobljima kad je tužitelj plaćao manje anuitete za navedeno postoji proturječna sudska praksa Županijskih sudova. Tako primjerice u presudi Gž-1043/2021-1od 16.9.2021.godine (kojom je zbog toga i preinačena prvostupanjska presuda) se doista ukazuje iz obrazloženja u bitnom da je prema pravilima o stjecanju bez osnove predmetni ugovor o kreditu potrebno razmatrati kao jedinstveni pravni odnos prava i obveza ugovornih strana, pa ukoliko jedna ugovorna strana zbog ništetne ugovorne odredbe nešto primi dužna je to vratiti drugoj ugovornoj strani ali je i druga ugovorna strana dužna vratiti ostvarenu korist stečenu na temelju takve ništetne ugovorne odredbe. Međutim vezano za isto pitanje Županijski sud u Puli u primjerice u presude Gž-299/2020-2 od 6.4.2020.godine iznosi drugačije pravno shvaćanje navodeći u bitnom da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi u ugovoru o kreditu koja je ostala neizmijenjena, te nije bila nedopuštena niti nepoštena, tako da se na ugovor primjenjuje odredba članka 11 a st. 5 Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 85/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 52/16 dalje ZPK) jer samim tim što sklopljeni Ugovor o kreditu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa nije zbog toga postao ugovor sa ugovorenom fiksnom kamatnom stopom. Naime sama ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije ništetna (u tom smislu ide i presuda Županijskog suda u Puli Gž-311/2018-2 od 3.9.2018.godine), što prihvaća u cijelosti i ovaj sud , već je ništetan onaj dio odredbi kojeg sadržajno ispravno navodi i sam tužitelj. Konačno ne može se tužitelju dosuditi ništa više od onoga što je od stvarno i preplatio a to su po ocjeni ovog suda upravo oni iznosi koje je utvrdila i vještakinja na listu 113 spisa. Isto tako i Županijski sud u Splitu Gž- 755/2021-2 u presudi od 13.10.2021.godine zauzeo je istovjetno pravno stajalište kao i Županijski sud u Puli citira se: "21. Pravilno je prvostupanjski sud smatrao da nije osnovan prigovor radi prebijanja. Manje kamatne stope proizlaze iz činjenice što je banka jednostrano mijenjala kamatnu stopu (pa i na niže), a manje plaćeni anuiteti zbog tečajne razlike CHF koja, cijeneći sve naprijed navedeno, nije bila jasno predočena pa tužena ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja. Plaćanjem anuiteta tužiteljica nije ništa primila pa stoga ne postoji niti obveza vraćanja nečeg što nije primila, a time niti tražbina tužene po osnovi ništetnih ugovornih odredbi, dok je osnovan i prigovor zastare budući je od prvog dospjelog iznosa 2. 5. 2006. (kamata), odnosno 2. 2. 2014. (valuta), do zaključno 23. 12. 2014. i postavljanja prigovora radi prebijanja 21.1.2020. nastupila zastara, te zastarjelo potraživanje nije moguće prebiti a tuženu ne štiti kolektivna tužba za zaštitu potrošača, koja je prekinula zastaru u odnosu na potraživanje tužiteljice" završen citat. Osim toga vezano za pravno stajalište Županijskog suda u Bjelovaru Gž-1043/2021-3 od 16.9.2021. potrebito je ukazati da stavovi različitih drugostupanjskih sudova nisu pravno obvezujući za druge sudove (u tom smislu ide i primjerice presuda Županijskog suda u Osijeku Gž- 1616/2019-2 od 18.6.2020.godine). Konačno sud ukazuje na to da čl. 1. Protokola 1 uz Europsku konvenciju o ljudskim pravima navedeno da svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svog vlasništva te je nitko ne smije lišiti svog vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Pritom pojam vlasništva obuhvaća "postojeće vlasništvo" i imovinu, uključujući i zahtjeve, a u odnosu na koje podnositelj može tvrditi da ima barem "legitimno očekivanje". U situaciji kad za istovjetni pravni i činjenični osnov postoje dvije odluke koje su međusobno oprečne uvažavanje i tzv. negativnih razlika unatoč prethodno obrazloženom opisano bi predstavljalo povredu čl. 1. Protokola broj 1 uz EKLJP dakle, povredu tužiteljevog prava na mirno uživanje svog vlasništva – imovine. Stoga i iz tog razloga ovaj sud prihvaća stajalište da su se morali uzeti u obzir samo iznosi tzv. pozitivnih razlika na ime pretplate.
41. U odnosu na postupovni dio ove parnice dopuštena je rješenjem objektivna preinaka tužbe temeljem članka 190 ZPP-a sukladno podnesku tužitelja u kojem je ista izvršena od 29.9.2025.godine.Tijekom cijelog postupka primjenjivano je načelo otvorenog pravosuđenja pa i na ročištu od 10.11.2025.godine na kojem su se stranke na izričit upit suda suglasile da sud sudi temeljem provedenih dokaza u spisu bez potrebe odgađanja ročišta i bez potrebe saslušavanja vještaka usmenim putem list 3 zapisnika.
42. Odluka parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 5 ZPP-a budući tužiteljica nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog tužbenog zahtjeva.
43. Tužiteljica je u ovoj pravnoj stvari bila zastupana po punomoćniku odvjetniku pa joj je sukladno troškovniku valjalo priznati, cijeneći vrijednost predmeta spora, nagradu za: sastav tužbe 250 bodova Tbr 7/1, za sastav obrazloženog podneska od 2.3.2020. 250 bodova po tbr.8/1, za sastav podnesaka od: 10.3.2020., 11.3.2020., 23.9.2024., 29.9.2025. godine po 50 bodova za svaki taj podnesak sukladno traženju tužiteljice tbr. 8/3, za zastupanje na ročištima od: 18.11.2019., 3.3.2020., 10.11.2025. po 250 bodova za svako to ročište po tbr. 9/1, a za ročište od 6.9.2019.godine koje je odgođeno 62,5 bodova po tbr. 9/5, što iznosi ukupno 1512,5 bodova ili 3.025,00 eura (tbr. 48/3 u svezi s tbr. 50 vrijednost boda =2 eura ) uz PDV od daljnjih 25% ili daljnjih 756,25 eura, odnosno po toj osnovi zbrojeno 3.781,25 eura. Tužitelju pripada i trošak vještva u cijelosti jer je tužena osporavala kako osnov tako i visinu u iznosu od 700,00 eura ( po računu na str. 264 spisa) , kao i iznos sudske pristojbe za tužbu od 179,44 eura po tar. br. 1 st. 1 ZOSP-a (list 61 spisa). Sukladno obrazloženom tužiteljici pripada na ime ukupnog parničnog troška pripada iznos od 4.660,69 eura (ili 3.781,25 eura + 700,00 eura + 179,44 eura) koji iznos parničnog troška je tužena dužna isplatiti tužiteljici, stav IV izreke ove presude zajedno sa propisanom zakonskom zateznom kamatom po stopi propisanoj čl.29. st.2. ZOO-a koja na taj iznos teče od 20.11.2025. godine (dan objave presude) pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, stav IV izreke ove presude.
44. Sukladno prethodno obrazloženom valjalo je odbiti tužiteljicu prema tuženoj sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadom parničnog troška preko iznosa iz stavka IV izreke ove presude sa kamatom na isti kao neosnovan, te tuženu prema tužiteljici u cijelosti sa zahtjevom za naknadom parničnog troška, kao neosnovane, stav V izreke ove presude.
45. Sukladno članku 155 ZPP-a tužiteljici ne pripada sudska pristojba za presudu budući je temeljem Zakona o izmjenama i dopunama ZOSP-a NN 51/23 temeljem članka 6 istog oslobođena od plaćanja istih.
U Puli, 20. studenog 2025.
Sudac:
Saša Javoran
POUK O PRAVNOM LIJEKU
Protiv presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka ove odluke. Žalba se podnosi putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka, a o istoj odlučuje nadležan Županijski sud.
Dna:
1. tužiteljici po pun.
2. tuženoj po pun.
