REPUBLIKA HRVATSKA

P-1127/2025

Trgovački sud u Zagrebu

Trg J.F. Kennedyja 11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu Goranu Iskri, u pravnoj stvari tužitelja DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o., OIB 25132169807, Zagreb, Lonjička ulica 2A, kojeg zastupa punomoćnik Luka Antunović, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Župan, Babić & Antunović d.o.o., Zagreb, Horvatova ulica 80A, protiv tuženika OTP BANKA d.d., OIB 52508873833, Split, Ulica domovinskog rata 61, kojeg zastupa punomoćnica Sanja Vukina, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Vukina & partneri d.o.o., Zagreb, Prilaz Gjure Deželića 30, radi utvrđenja i isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 29. listopada 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, s danom objave 20. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 12. ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnih prava, broj: 51110/06 od 25. rujna 2006., sklopljenog između pravnog prednika tuženika SOCIETE GENERALE - SPLITSKA BANKA d.d., Split, R. Boškovića 16, kao kreditora i TG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita, koja nosi naziv „OSTALA PRAVA I OBVEZE“, a u dijelu koji glasi: „ Korisnik kredita može otplatiti neotplaćeni iznos kredita jednokratno prije krajnjeg roka dospijeća. Za prijevremenu otplatu kredita potrebno je podnijeti pisani zahtjev i platiti naknadu određenu aktom Kreditora.“

II. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 1.594,67 eura sa zateznim kamatama koje teku na iznos od:

- 309,30 eura od 3. veljače 2011. do isplate,

- 305,10 eura od 8. veljače 2011. do isplate,

- 15,75 eura od 13. svibnja 2017. do isplate,

- 919,47 eura od 8. rujna 2017. do isplate,

- 26,25 eura od 9. rujna 2017. do isplate,

- 18,80 eura od 19. lipnja 2018. do isplate,

po stopi koja se za razdoblje do 31. srpnja 2015. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 1.271,80 eura, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu parničnih troškova u iznosu od 100,35 eura kao neosnovan.

V. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu parničnih troškova u iznosu od 868,18 eura, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 23. travnja 2025. podnio tužbu protiv tuženika. U tužbi je naveo da su TG i tuženik **.**.2006. sklopili ugovor o kreditu. Navodi da je čl. 12. ugovora pod nazivom „ostala prava i obveze“ određeno kako korisnik kredita može otplatiti neotplaćeni iznos kredita jednokratno prije krajnjeg roka dospijeća. Za prijevremenu otplatu kredita potrebno je platiti naknadu određenu aktom kreditora. Korisniku kredita je 2. veljače 2011. naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 309,30 eura/2.330,41 kn, 7. veljače 2011. u iznosu od 305,10 eura/2.298,79 kn, 12. svibnja 2017. u iznosu od 15,75 eura, 7. rujna 2017. u iznosu od 919,47 eura, 8. rujna 2017. u iznosu od 26,25 eura, 18. lipnja 2018. u iznosu od 18,80 eura. Navodi da je ugovor o kreditu tipski ugovor kojeg je sastavio tuženik te da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo i da ta odredba nije jasna i razumljiva s obzirom da nije jasno na osnovu kakvih i kako nastalih troškova ta naknada iznosi upravo 1.594,67 eura. Navodi i da je visina te naknade isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika bez navođenja bilo kakvih parametara koji će određivati visinu te naknade. Navodi da je ta odredba prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača. Navodi da su korisnik kredita i tužitelj sklopili ugovor o ustupu tražbine kojim je tražbina prenesena tužitelju.

2. Tuženik je podnio odgovor na tužbu u kojem je istaknuo prigovor nedostatka aktivne i pasivne legitimacije. Navodi da je tražbina potrošača strogo osobne naravi pa ne može biti predmet ustupa te da je zbog toga ugovor o ustupu tražbine ništetan. Navodi da tužitelj nije potrošač. Istaknuo je prigovor zastare. Navodi da je odredba ugovora o kreditu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita jasna, razumljiva i lako uočljiva, o njoj se pojedinačno pregovaralo i nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Navodi da tužitelj nije dokazao da je korisnik kredita izvršio i jednu uplatu na dospjelih obveza po ugovoru o kreditu. Na ročištu od 9. rujna 2025. navodi kako visina plaćene naknade nije sporna.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je pročitao dopise (list 34, 43, 50-53 spisa), dodatak broj 4. ugovora o kreditu br. 51110/06 (list 35-39 spisa), e-mail korespondenciju (list 40-42 spisa), obračun prijevremene otplate kredita (list 44-45 spisa), obračun djelomične otplate kredita (list 46-49 spisa), izjavu ŠG (list 54-55 spisa), ugovor o kreditu (list 56-64 spisa), ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (list 65-70 spisa), ispis stranice Hrvatske narodne banke (list 89-91 spisa), saslušan je svjedok TG (list 118-119 spisa).

4. Sve izvedene dokaze sud je ocijenio primjenom odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 dalje: ZPP) te je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti odredbi ugovora o kreditu o prijevremenoj otplati kredita.

6. Iz ugovora o kreditu broj 51110/06 proizlazi da su Societe Generale - Splitska banka d.d. i TG sklopili ugovor o kreditu 25. rujna 2006. Nije sporno da je tuženik pravni sljednik Societe Generale - Splitske banke d.d. s obzirom da tuženik tu činjenicu određeno ne osporava.

7. Iz ugovora o kreditu proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru jer korisnik kredita nije obrtnik, niti trgovac pojedinac, već fizička osoba koja ne obavlja registriranu djelatnost pa se radi o potrošaču sukladno odredbi čl. čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 – dalje u tekstu: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Čl. 3. ugovora o kreditu određeno je da je namjena kredita kupnja nekretnine – stana u [adresa]. Iz niti jednog dokaza ne proizlazi da bi korisnik kredita bio obrtnik ili trgovac, odnosno da bi taj stan bio korišten u bilo kakve poslovne svrhe. Iz iskaza svjedoka ŠG proizlazi da je kredit podigla za kupnju stana. Prema tome, radi se o korištenju kredita za osobne potrebe, a ne za bilo kakve poslovne potrebe. Sud je prihvatio iskaz svjedoka ŠG jer je logičan i uvjerljiv te u skladu s ugovorom o kreditu koji je u spisu, a iz niti jednog dokaza ne proizlazi da je TG predmetnu nekretninu koristila u bilo kakve poslovne svrhe.

8. Čl. 2. ugovora o kreditu ugovoreno je da tuženik odobrava i stavlja na raspolaganje korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 86.000,00 CHF.

9. Čl. 12.1. ugovora o kreditu određeno je da korisnik kredita može otplatiti neotplaćeni iznos kredita jednokratno prije krajnjeg roka dospijeća. Za prijevremenu otplatu kredita potrebno je podnijeti pisani zahtjev i platiti naknadu određenu aktom kreditora.

10. TG i tuženik su sklopili dodatak broj 4 ugovoru o kreditu 23. ožujka 2016. Međutim, taj dodatak ne odnosi se na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, odnosno njime ugovorne strane nisu na bilo koji način izmijenile ugovornu odredbu o naknadi iz čl. 12.1. ugovora o kreditu.

11. Iz ugovora o ustupu/prijenosu tražbine utvrđeno je da su TG i tužitelj sklopili ugovor o ustupu tražbine 30. svibnja 2023. Čl. 1. i 2.1. ugovora o ustupu tražbine ugovoreno je da TG ustupa tužitelju novčanu tražbinu prema tuženiku nastalu po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu broj 51110/06 sklopljenog između TG i Splitske banke d.d., i to tražbina na povrat preplaćenih iznosa s naslova valute, kamata i svih plaćenih naknada.

12. Tražbina iz čl. 2.1 ugovora o ustupu potraživanja je odrediva, tj. činidba koja je predmet ustupa je odrediva, bez obzira na to što u čl. 2. ugovora o ustupu tražbine nije naveden konkretan novčani iznos. Ugovor o ustupu tražbine sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa, te je vidljivo da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi predmetnog ugovora o kreditu. Takvim naznačivanjem predmeta cesije činidba je odrediva jer je ustupljena cjelokupna tražbina, vidljivo je koja tražbina je ustupljena, a visina te tražbine se može utvrditi s obzirom na to da se može utvrditi u kojem iznosu je korisnik kredita platio naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

13. Nije osnovan tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije i pogrešno tuženik smatra da je ugovor o ustupu tražbine ništetan. Odredbom čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18 – dalje: ZOO) propisano je da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

14. Tražbina koja je predmet ugovora o ustupu potraživanja nije strogo osobne naravi bez obzira na to što je ustupitelj potrošač sukladno čl. 3. ZZP-a, a primatelj je pravna osoba (dakle, nije potrošač). Tražbina koje je predmet ustupa je novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, niti se njihova narav protivi ustupu.

15. Promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet tražbine pa nije odlučno to što je ustupitelj potrošač, a primatelj nije. Identitet tražbine ustupom nije promijenjen što proizlazi iz odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a kojom je propisano da primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Dakle, novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. To znači da se i u odnosu tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača.

16. Nadalje, i Europski sud zauzima takvo pravno stajalište u presudi C-383/18 od 23. svibnja 2019. (sudska praksa je javno dostupna na Internetskim stranicama Europskog suda). Europski sud je u točki 20. obrazloženja presude C-383/18 zauzeo sljedeće stajalište: "Uvodno valja pojasniti kako okolnost da se sporovi u glavnom postupku vode isključivo između prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne predstavlja prepreku primjeni Direktive 2008/48 o ugovorima o potrošačkom kreditu. Naime, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 24. svojeg mišljenja, područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, nego o svojstvu stranaka ugovora o kreditu. Međutim, u ovom slučaju potraživanja koja su predmet sporova u glavnom postupku proizlaze iz triju ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenih između triju potrošača i triju tuženika u glavnom postupku te su prenesena na tužitelja u glavnom postupku nakon prijevremenog ispunjenja obveza prema navedenim ugovorima."

17. Svjedok TG iskazala je da joj u banci prilikom sklapanja ugovora o kreditu nisu govorili ništa o naknadama, da joj nisu objašnjavali ništa o svrsi ugovaranja te naknade i kako se ona određuje te da nije pojedinačno pregovarala o odredbama ugovora o kreditu.

18. Iz iskaza svjedoka ŠG proizlazi da joj tuženik nije dao nikakve informacije o tome na koje konkretne troškove se odnosi naknada za prijevremenu otplatu kredita i kako će se određivati te da se o tim odredbama ugovora nije pojedinačno pregovaralo. Prema tome, korisniku kredita nisu prikazani konkretni troškovi koje je potrebno podmiriti tom naknadom, niti je iz ugovora vidljivo koliko iznosi ta naknada s obzirom na to je samo navedeno kako se ona određuje prema aktu kreditora. Pri tome nije navedeno o kojem aktu kreditora se radi, a također, iz ugovora o kreditu nije vidljivo da bi takav akt bio predočen korisniku kredita prije sklapanja ugovora o kreditu. Ujedno, korisnik kredita nije mogao pregovarati o pojedinačnim odredbama ugovora, već je ugovor mogao ili prihvatiti ili ne prihvatiti.

19. Sud je prihvatio iskaz svjedoka ŠG jer je uvjerljiv te iz niti jednog drugog dokaza u spisu ne proizlazi da se o predmetnoj odredbi pojedinačno pregovaralo ili da je korisniku kredita objašnjeno na koje konkretne troškove se odnosi i koja je svrha ugovaranja te naknade. Ispis s Internetske stranice Hrvatske narodne banke koji tuženik dostavlja uz odgovor na tužbu ima datum 1. travnja 2020. pa prema tome nije od utjecaja na ocjenjivanje ništetnosti ugovora o kreditu koji je sklopljen 2006. godine.

20. Ništetna je odredba čl. 12.1. ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita.

21. U postupku nije sporno da je korisnik kredita platio tuženiku naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od ukupno 1.594,67 eura, i to 309,30 eura 2. veljače 2011., 305,10 eura 7. veljače 2011., 15,75 eura 12. svibnja 2017., 919,47 eura 7. rujna 2017., 26,25 eura 8. rujna 2017, 18,80 eura 18. lipnja 2018. Da ova činjenica nije sporna proizlazi iz držanja tuženika koji je na ročištu od 9. rujna 2025. naveo kako visina naplaćene naknade korisniku kredita nije sporna. Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo kako tužitelj nije dokazao da je izvršio ijednu uplatu na ime dospjelih obveza po ugovoru o kreditu. Međutim, nakon toga na ročištu tuženik navodi kako visina naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita korisniku kredita nije sporna. Iz toga proizlazi kako je nesporno da je korisnik kredita prijevremeno otplatio kredit, kao i visina naknade za prijevremenu otplatu kredita koju je platio banci.

22. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema odredbi st. 2. tog članka, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

23. Prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a nepoštena odredba je ništava.

24. O odredbi o naknadi za prijevremenu otplatu kredita nije se pojedinačno pregovaralo, kao niti o ostalim odredbama, već je cijeli ugovor bio unaprijed pripremljen od strane banke. Niti iz jednog dokaza u spisu ne proizlazi da su banka i korisnik kredita pojedinačno pregovarali o predmetnoj odredbi ili o bilo kojoj drugoj odredbi ugovora o kreditu.

25. U konkretnom slučaju banka nije prezentirala korisniku kredita o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, niti mu je dala bilo kakve informacije o predmetnoj naknadi, pa tako niti bilo kakve informacije iz kojih bi korisnik kredita kao potrošač mogao zaključiti o financijskim posljedicama navedene odredbe. Predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor kojeg je tuženik sastavio te se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Povrijeđeno je načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Tuženik nije dokazao opravdanost sporne naknade s obzirom na to da niti ne iznosi činjenice sukladno odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a o tome na koji način se određuje visina predmetne naknade, već je u ugovoru samo navedeno da se određuje prema aktu kreditora. Iz toga ne proizlazi da su naknadom pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao zbog prijevremene otplate kredita. Nadalje, korisnik kredita iz ugovorne odredbe nije mogao niti zaključiti koji je iznos naknade s obzirom na to da konkretna visina nije određena ugovorom, već je navedeno da se plaća prema aktu kreiditroa. Tuženik nije dokazao da je prije sklapanja ugovora o kreditu korisniku kredita prezentirao predmetni akt prema kojem se određuje visina naknade.

26. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru i da se o spornoj odredbi nije ni moglo pregovarati, može se zaključiti da banka o interesima potrošača nije vodila računa.

27. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za prijevremenu otplatu kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

28. Prema odredbi čl. 83. ZZP-a treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

29. Odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita je unaprijed formulirana od strane tuženika te korisnik kredita nije mogao imati utjecaj na njezin sadržaj. Tužitelj nije imao mogućnost sklopiti ugovor o kreditu bez navedene odredbe, niti pregovarati o toj odredbi jer u tom slučaju ne bi mogao sklopiti ugovor o kreditu, odnosno tuženik ne bi pristao na sklapanje ugovora o kreditu bez te odredbe ili s drugačijom odredbom o naknadi za prijevremenu otplatu kredita. Korisnik kredita je imao mogućnost samo ili prihvatiti ili ne prihvatiti ugovor kojeg je unaprijed formulirao tuženik. Tuženik nije postupao u dobroj vjeri i korisnik kredita kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita niti oko njenog neprihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

30. Zbog toga je odredba čl. 12.1. ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu ništetna sukladno odredbi čl. 81., 83. i 87. st. 1. ZZP- a.

31. Nadalje, odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita je ništetna i prema odredbama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05 – dalje: ZOO).

32. Odredbom čl. 269. st. 1. ZOO-a propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju. Prema odredbi čl. 269. st. 2. ZOO-a činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva.

33. Prema odredbi čl. 272. st. 1. ZOO-a činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi.

34. Prema odredbi čl. 270. st. 1. ZOO-a kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

35. Odredba čl. 12.1. ugovora o kreditu protivna je odredbi čl. 269. st. 2., čl. 271. i čl. 272. st. 1. ZOO-a jer činidba naknade za prijevremenu otplatu kredita u toj odredbi nije određena niti odrediva. Naime, tom odredbom ugovoreno je da korisnik kredita plaća naknadu određenu aktom kreditora bez navođenja bilo kakvog mjerljivog kriterija o kojem ovisi visina i obračun te naknade, te bez navođenja o kojem konkretnom aktu kreditora se radi. Iz niti jedne odredbe ugovora ne proizlazi da takav akt kreditora prezentiran korisniku kredita, a niti da je on sastavni dio ugovora. Činidba kako je ugovorena u čl. 12.1. ugovora o kreditu nije određena niti odrediva jer ne sadrži određene kriterije s pomoću kojih se može odrediti visina te naknade, već visina naknade ovisi isključivo o jednostranoj odluci banke, odnosno određivanju naknade u aktu kreditora pri čemu se u ugovoru niti ne navodi koji je to konkretni akt kreditora.

36. Stoga, odredba čl. 2. st. 4. ugovora ugovora o kreditu također je ništetna sukladno odredbi čl. 269. st. 2. ZOO-a.

37. Ništetnost odredbi o naknadi za prijevremenu otplatu kredita ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez te odredbe sukladno odredbi čl. 324. st. 1. ZOO-a.

38. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

39. Dakle, posljedica ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi je da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju tih odredbi, tj. svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala.

40. Slijedom navedenog, obveza tuženika po osnovi ništetne odredbe o naknadama sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a je vratiti tužitelju iznos od 1.594,67 eura.

41. Tuženikov prigovor zastare je neosnovan. Tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a jer za tu tražbinu nije propisan poseban zastarni rok.

42. Zastara restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita počinje teći od pravomoćnosti presude kojom se utvrđuje ništetnost te odredbe što znači da zastara te tražbine još nije počela niti teći jer tužitelj u ovom postupku traži utvrđenje ništetnosti te odredbe (takvo stajalište zauzima Vrhovni sud Republike Hrvatske Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020.).

43. U odnosu na zatezne kamate prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik kao trgovac je morao znati i da je odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita ništetna jer nije dao nikakve obavijesti korisniku kredita o tome od kojih konkretnih troškova se ta naknada sastoji, niti je to vidljivo iz ugovora. Zbog toga, zatezne kamate teku od dana izvršenih plaćanja. Stopa zatezne kamate određena prema odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a za ostale odnose jer tražbina ne proizlazi iz trgovačkog ugovora.

44. Tužitelj je uspio u parnici pa mu je tuženik dužan nadoknaditi parnične troškove sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a. Tužitelju su priznati samo oni troškovi koji su bili potrebni radi vođenja parnice i odmjereni su prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23 – dalje: Tarifa) sukladno odredbi čl. 155. ZPP-a.

45. Prema Tbr. 52. t. 4. Tarife sud primjenjuje tarifu koja je na snazi u trenutku donošenja odluke.

46. O troškovima postupka odlučeno je u granicama postavljenog zahtjeva, kojim granicama je sud vezan sukladno čl. 2. ZPP-a.

47. Ukupna vrijednost predmeta spora je 1.594,67 eura koju je sud povodom prigovora tuženika odredio na ročištu u smislu odredbe čl. 40. st. 3. ZPP-a. Tužitelj je u ovom postupku postavio tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredbe ugovora o naknadama i tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 1.594,67 eura. Međutim, posljedica ništetnosti navedene odredbe ugovora je obveza tuženika vratiti tužitelju iznos od 1.594,67 eura. Stoga, vrijednost predmeta spora koju je tužitelj naznačio u tužbi u iznosu od 2.921,90 eura je suviše visoko naznačena. Zahtjev za utvrđenjem ništetnosti ugovorne odredbe u ovom slučaju u cijelosti služi kondemnatornom tužbenom zahtjevu za isplatu iznosa od 1.594,67 eura budući da je posljedica ništetnosti upravo plaćanje tog iznosa pa je primjerena vrijednost predmeta spora upravo 1.594,67 eura.

48. Tužitelju su priznati troškovi sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura prema Tbr. 7. t. 1. Tarife, podneska od 18. lipnja 2025. u iznosu od 200,00 eura prema Tbr. 8. t. 1. Tarife, za zastupanje na ročištima od 9. rujna 2025. i 29. listopada 2025. u iznosu od 200,00 eura za svako ročište prema Tbr. 9. t. 1. Tarife, za ročište na kojem je presuda objavljena u iznosu od 100,00 eura prema Tbr. 9. t. 3. Tarife, ukupno 900,00 eura. Tužitelju je priznat i trošak PDV-a (25%) prema Tbr. 46. Tarife u iznosu od 225,00 eura, trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 37,84 eura u kojem iznosu ju je platio prema potvrdi na listu 71 spisa, sudske pristojbe na presudu u iznosu od 75,67 eura i trošak izvođenja dokaza saslušanjem svjedoka ŠG u iznosu od 33,29 eura, sveukupno 1.271,80 eura.

49. Tužitelju nije priznat trošak pribavljanje potvrde od o plaćenoj naknadi za prijevremenu otplatu kredita jer se ne radi o pribavljanju isprave u smislu Tbr. 36. Tarife, već o korespondenciji tužitelja i tuženika prije pokretanja sudskog postupka.

Zagreb, 20. studenog 2025.

Sudac

Goran Iskra

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada je održano ročište na kojem je presuda objavljena ako je stranka bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, odnosno u roku od 15 dana od primitka presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, a podnosi se putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.

DNA:

tužitelju po punomoćniku

tuženiku po punomoćniku