Zakon.hr

P-961/2023-36

Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Osijeku, po sucu Spomenki Rodić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice KŽ iz [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj] protiv tuženika OTP banka, OIB 52508873833, sa sjedištem u [adresa], OIB:52508873833, zastupana po punomoćniku Belizaru Tomaiću, odvjetniku u Osijeku, radi utvrđenja ništetnosti, i isplate, nakon rasprave zaključene dana 17.listopada 2025. u nazočnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja Ene Petrović, odvjetnice u Osijeku i punomoćnika tuženika Belizara Tomaić, odvjetnika u Osijeku, dana 20.studenog 2025.

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz čl.8. Ugovora o kreditu br. 78651/05, sklopljenog dana 3.5.2005. godine između tužitelja KŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, potvrđen dana 3.5.2005. godine po javnom bilježniku Fedoru Paunović iz Vukovara pod brojem OU-83/05, u dijelu odredbe koji glasi: ”…određenog korištenjem kreditorovog prodajnog deviznog tečaja vrijedećeg za valutu Ugovora, na dan ispunjenja obveze…”.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana isplati novčanu tražbinu u iznosu od 305,23 EUR (tristopeteuradvadesettricenta) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 27.75 Eura od 15.10.2010.god. do isplate

- 33,36 Eura od 15.11.2010.god. do isplate

- 40,00 Eura od 15.12.2010.god. do isplate

- 47,83 Eura od 15.01.2011.god. do isplate

- 36,96 Eura od 15.02.2011.god. do isplate

- 40,66 Eura od 15.03.2011.god. do isplate

- 38,14 Eura od 15.04.2011.god. do isplate

- 42,54 Eura od 15.05.2011.god. do isplate,

u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena do 31.07.2025. , a od 01.08.2015. god. pa do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, od 01.01.2023. godine pa do 29. 12. 2023. zatezne kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30.12.2023. isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine-

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 701,54 EUR, sa zateznom kamatom tekućom od dana 20. studenog 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Prigovor radi prijeboja odbija se u cijelosti.

r i j e š i o j e

I. Dopušta se preinaka tužbe u ovoj pravnoj stvari.

II. Zahtjev tuženika od 9.listopada 2025. za naknadu troška – odbacuje se.

Obrazloženje

1.Tužiteljica po punomoćniku podnijela je dana 14.lipnja 2023. tužbu protiv tuženika u kojoj tužbi navodi da je tuženik je pravni slijednik HVB Splitske banke d.d., odnosno Splitske banke d.d. Navodi da dana 3.5.2005. godine tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, sklopili su Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosa prava vlasništva br. 78651/05, potvrđen dana 3.5.2005. godine po javnom bilježniku Fedoru Paunović iz Vukovara pod brojem OU-83/05, prema kojem je tuženik kao kreditor predniku tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 15.954,0CHF po prodajnom deviznom tečaju Kreditora vrijedećem na dan korištenja kredita. Citiranim Ugovorom, ugovoren je rok otplate kredita u trajanju od 72 mjeseca kroz otplatu u jednakim mjesečnim ratama kunske protuvrijednosti od 263,55 CHF. Preuzetu obvezu prema tuženiku tužitelj je u cijelosti ispunio. Tuženik prilikom zaključenja Ugovora nije tužitelju pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH, br: Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018. god. u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. god. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 01. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Zbog ugovaranja ništetnih odredbi u priležećem Ugovoru, a koje se odnose na na ugovaranje valutne klauzule prema kojoj se glavnica veže uz valutu CHF, tužitelj je tuženiku više platio dugovani iznos koji ne može trenutno specificirati jer nema svu potrebitu dokumentaciju i stručna znanja. Obzirom da je pravomoćnom presudom VTS RH utvrđena ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 01.01.2004. -31.12.2008. god., to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 125/11), dužan vratiti sve što primio na temelju takve odredbe Ugovora. Prema čl. 1111. st.1. ZOO-a, „kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.“. Sukladno st. 3. istog članka „obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala“. Prema čl. 1115 ZOO-a „Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva“. Člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (NN: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14) propisano je da „Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.“ .Prema čl 6. st 3. Zakona o sudovima (NN: 28/13) propisano je da je „svatko u Republici Hrvatskoj dužan poštivati pravomoćnu i ovršnu odnosno izvršnu sudsku odluku i njoj se pokoriti“, a obzirom da tuženik isto odbija, to tužitelj predlaže da sud donese sljedeću presudu: I. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

”…određenog korištenjem kreditorovog prodajnog deviznog tečaja vrijedećeg za valutu Ugovora, na dan ispunjenja obveze…”

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana isplati novčanu tražbinu u iznosu čiju će visinu, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa isplaćenog obroka (rate) kredita, koji se novčani iznosi zbog ništetnosti ugovornih odredbi o vezivanju glavnice kredita uz valutu CHF imaju vratiti tužitelju, odrediti nakon što tuženik dostavi sve potrebne podatke za potpuno određivanje novčane tražbine (glavnice i tijeka kamata) koja je predmet ovog spora, te nakon što se provede odgovarajuće financijsko vještačenje.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude prvog stupnja pa do isplate koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

2.Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da prije upuštanja u raspravljanje tuženik ističe kako je tužitelj u konkretnom slučaju podnio tzv. stupnjevitu tužbu, a da za to uopće nisu bile ispunjene zakonske pretpostavke iz čl. 186. ZPP-a. Navodi da je tužitelj kao druga ugovorna strana u posjedu cjelokupne dokumentacije u svezi Ugovora o kreditu broj 78651/05, pa je stoga tužitelj imao mogućnost precizno postaviti svoj tužbeni zahtjev a ne ga postavljati u neodređenom iznosu za koji unaprijed pridržava pravo ga postaviti nakon što se pribavi cjelokupna dokumentacija kredita i provede financijsko vještačenje. Tako je tužitelju uz „osnovni“ Ugovor u CHF uručen inicijalni otplatni plan, a to je tuženik uručivao svim svojim korisnicima kredita. Identična je situacija i sa prijepisom knjigovodstvene kartice kredita. Tuženik navodi da tužitelj uopće nema pravnog interesa zahtijevati ovaj dokument jer je kao korisnik kredita u posjedu uplatnica koje je dobivao u poslovnicama tuženika prilikom svako mjesečne uplate rate kredita. I u konačnici povijest kretanja tečaja za CHF dostupan je svim zainteresiranim strankama putem Internet stranice tuženika (pogledati pod direktorijem arhiva tečajnih lista).Dakle, potpuno je jasno kako se ne radi o dokumentaciji iz čl. 186.b. st. 3. ZPP-a, pa stoga tuženik predlaže da sud obveže tužitelja da sukladno odredi čl. 109. ZPP-a uredi svoju tužbu pod prijetnjom odbacivanja iste. Tužba i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti su neosnovani te se predlaže njeno odbijanje kao i obvezivanje tužitelja da tuženiku nadoknadi prouzročeni parnični trošak. Navodi da nije sporno da je tužitelj s pravnim prednikom tuženika sklopio predmetni Ugovor o kreditu. Međutim, sporno je, je su li u konkretnom slučaju pojedine odredbe Ugovora nepoštene, a time i ništetne. Tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na tome da je Ugovor u navodnoj suprotnosti sa određenim zakonskim odredbama kojima je uređena zaštita potrošača, kao i Zakonu o obveznim odnosima. Tuženik se takvim tvrdnjama izričito protivi te će u nastavku obrazložiti temelj za svoje protivljenje. Tuženik prvenstveno ističe prigovor zastare tužiteljevog novčanog potraživanja, a koji prigovor se detaljno razrađuje u nastavku ovog odgovora na tužbu. Tuženik smatra da se ovom pojedinačnom predmetu ne primjenjuje utvrđenja iz kolektivne parnice u predmetu P-1401/12 (Trgovački sud u Zagrebu) i Pž-6632/2017 (Visoki trgovački sud RH u Zagrebu), a iz razloga koje će izložiti u narednim točkama odgovora na tužbu. Stoga tuženik ističe prigovor zastare potraživanja kako slijedi: Ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 376. Zakona o obveznim odnosima (Narodne Novine 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001, 35/2005; u daljnjem tekstu: ZOO), koji propisuje da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju za pet godina otkad je šteta nastala. S obzirom da je u predmetnom Ugovoru o kreditu sadržana odredba koja je tužitelju navodno prouzročila štetu, očito je da je subjektivni (trogodišnji) i objektivni (petogodišnji) rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih iznosa protekao. Ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 372. ZOO-a, koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik ističe i da se kod Ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su plaćeni tuženiku kao anuiteti, stoga sukladno članku 372. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Slijedom navedenog, bilo bi nedopustivo da, primjerice, takve tražbine tuženika prema tužiteljici zastarijevaju za tri godine, ali da tražbina tužitelja za povrat istoga zastarijeva u duljem roku. Ako bi se zbog utvrđivanja ništetnosti utvrdilo da se radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla (dakle od 03.05.2005.g. kada je i sklopljen predmetni Ugovor), kako je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi VSRH Rev x 183/2011 kako slijedi: „Prema prihvaćenoj praksi ovog suda, a suprotno stajalištu nižestupanjskih sudova, kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništavog pravnog posla rok zastare potraživanja je pet godina u smislu odredbe čl. 371. ZOO, a zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ništavog pravnog posla što u konkretnom slučaju znači 30. lipnja 1993. Obzirom da je tužitelj tužbu podnio tek 2001. osnovan je prigovor zastare potraživanja s osnova stečenog bez osnove, jer je protekao rok od pet godina u smislu odredbe čl. 371 ZOO od sklapanja spornog ugovora i kada se u smislu odredbe čl. 361. st. 1 ZOO uzima da je zastarijevanje počelo teći.“. Dosljednom primjenom ovog shvaćanja, potraživanje tužitelja iz tužbe bilo bi pod zastarom, budući da sukladno tom shvaćaju petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja Ugovora o kreditu (04.05.2005g.), a tužba je podnesena tek 14.06.2023.g.U ovom sporu nema mjestu preslikavanju utvrđenja iz parnice „Potrošač“ (P-1401/12, Trgovački sud u Zagrebu i Pž-6632/17, Visoki trgovački sud RH) jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice „Potrošač“ i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama uređuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Stoga, u individualnom sporu zadatak je suda utvrditi da li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, primjenjuje i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici. Drugim riječima, presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenutom pojedinačnom tužbom, slijedom čega je neosnovano pozivanje tužitelja na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz Parnice Potrošač i Presude VTS-a. U konkretnom slučaju tužitelj je u ovom parničnom postupku morao sudu pružiti dokaze o eventualnoj ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi ne se samo pozivati na presudu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14.06.2018.g. U odnosu na ništetnost Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu tuženik ističe kako slijedi: Kao što je već detaljno elaborirano pod točkom IV. ovog podneska, Presuda VTS ne daje pojedinom potrošaču subjektivna prava, s obzirom da je takva presuda usmjerena na apstraktnu zaštitu „prosječnog potrošača“ kao pravnog standarda. Stoga, tužitelj je kao potrošač dužan dokazati da u ugovornom odnosu njega i tuženika postoje sve pretpostavke nepoštenosti valutne klauzule propisane člancima 84. i 81. ZZP-a. Kako je to nemoguće učiniti u ovom sporu, jasno proizlazi iz sljedećih okolnosti. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je jasna, lako uočljiva i razumljiva, slijedom čega osporavana ugovorna odredba uopće ne može biti predmetom ocjene poštenosti (članak 84. ZZP-a). Već samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti kako su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba. Člankom 1. Ugovora jasno je propisano da je iznos odobrenog kredita 15.954,00 CHF te da će isti biti plasiran tužitelju u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju Kreditora za CHF. Također, odredbama članka 8. predviđeno je da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, po prodajnom tečaju Kreditora za CHF na dan dospijeća anuiteta. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom, te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora. Također, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. Slijedom navedenog, kako je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 84. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 81. ZZP-a nije dopuštena. Međutim, čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi kako jedan od uvjeta iz članka 84. ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz članka 81. ZZP-a, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja. U pogledu ocjene je li tuženik u ugovornom odnosu tužitelja i tuženika postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, tuženik upućuje na stajalište koje je VSRH zauzeto u njegovom rješenju broj Revt-575/2016. (dalje: Rješenje VSRH) i uputu ovog suda za procjenu može li se postupanje tuženika u pojedinom ugovornom odnosu smatrati nepoštenim. Prema stavu revizijskog suda, od presudnog značaja za ocjenu poštenosti postupanja tuženika u ugovornom odnosu s potrošačem, jest utvrđenje činjenice je li tuženik „…kao financijske ustanove znale, odnosno po redovitom tijeku stvari mogle odnosno morale znati kakav će u budućem, ugovorenom razdoblju trajanja tih kredita biti smjer kretanja tečaja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni kreditu i uz primjenu valutne klauzule?“. Na taj način, VSRH je nižim sudovima dao jasnu smjernicu što bi trebala biti polazna osnova u utvrđenju je li tuženik, kao i ostale banke, postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja. Iako je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, tuženik u ovom dijelu, ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Naime, od 1999. do 2010. godine, tečaj CHF-a u odnosu na EUR je i rastao i padao (od 2003. godine

- 2008. godine tečaj CHF-a u odnosu na EUR uglavnom pada (!)), i to bez značajnijih oscilacija, a značajnije promjene počele su tek u 2010. godini, dakle, znatno nakon predmetnog razdoblja do 31.12.2008. godine koje tužitelj navodi u tužbi. Daljnje kretanje tečaja CHF-a nakon 2010. godine, i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti, pa niti tuženik. Bilo kakvo predviđanje aprecijacije i informiranje potrošača o tome smatralo bi se krajnje špekulativnim postupanjem tuženika, ako ne i nezakonitim. Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Slijedom toga, očigledno je kako tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača, o kojoj se okolnosti tuženik detaljnije očituje u nastavku. Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti:- nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača;- a koja neravnoteža mora biti značajna. Stoga, za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača bitno je odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu / u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužitelja - potrošača) uslijed nepredvidivih i naglih promjena tečaja CHF. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije. Nepobitna je činjenica da je tuženik, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus).Zaključno, tuženik je pravnog shvaćanja, pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja nije ispunjena u ovom slučaju. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obvezati tužitelja naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka.

3. u pisanom podnesku od 6. lipnja 2025. (stranica 96 spisa) tužiteljica po punomoćniku navodi da sukladno nalazu i mišljenju vještaka financijsko- knjigovodstvene struke, te u smislu odredbe čl. 186b ZPP-a uređuje tužbeni zahtjev i predlaže da sud donese sljedeću presudu:

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana isplati novčanu tražbinu u iznosu od 305,23 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim po stopi…….tekućim na iznos od:

- 27.75 Eura od 15.10.2010.god. do isplate

- 33,36 Eura od 15.11.2010.god. do isplate

- 40,00 Eura od 15.12.2010.god. do isplate

- 47,83 Eura od 15.01.2011.god. do isplate

- 36,96 Eura od 15.02.2011.god. do isplate

- 40,66 Eura od 15.03.2011.god. do isplate

- 38,14 Eura od 15.04.2011.god. do isplate

- 42,54 Eura od 15.05.2011.god. do isplate

4.Radi utvrđenja odlučnih činjenica za rješenje ovog spora sud je proveo dokaze tako što je izvršio uvid u Ugovor o kreditu, Izračun EKS-a i otplatni plan za ugovor broj 78651/05,Originalni otplatni plan, proveo dokaz vještačenjem po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke Posrednik d.o.o., izvršio uvid u pisano očitovanje vještaka, saslušao vještaka financijsko-knjigovodstvene struke i saslušao tužitelja u svojstvu stranke.

5.Dakle, predmet spora je tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnim odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu o valutnoj klauzuli, te zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa po navedenom osnovu.

6.Uvidom u Ugovor o kreditu broj 78651/05 od 3. svibnja 2005.godine (stranica 5 spisa) proizlazi da je sklopljen između HVB Splitska banka d.d., kao kreditora i KŽ, kao korisnika kredita.

Člankom 1. Ugora o kreditu ugovoreno je da kreditor odobrava korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od CHF 15.954,00 (st.1.). Kredit se isplaćuje po prodajnom deviznom tečaju kreditora vrijedećem za CHF na dan korištenja kredita(st.2.).

Namjena kredita je za kupnju novog motornog vozila (čl.2.).

Način korištenja kredita je isplatom na račun prodavatelja vozila prema ispostavljenom računu/predračunu (čl.5.).

Člankom 8. ugovoren je način otplate kredita tako što je korisnik kredita obvezan mjesečnu ratu kredita neposredno uplaćivati kod kreditora na račun naveden u ugovoru.

Kredit se otplaćuje u 72 mjesečnih rata i to u:

a) sedamdeset jedan jednakih mjesečnih rata u iznosu od 263,55 CHF b) i jedne preostale mjesečne arte u iznosu do 264,64 CHF ,

prva rata dospijeva 10.06.2005.,a zadnja rata dospijeva 10.05.2011. ,a sve se plaćaju nastupom roka ispunjenja (dospijeća) pojedine arte - u pravilu desetog dana u mjesecu, prijenosom / uplatom potrebnog iznosa - u kunskoj protuvrijednosti, određenog korištenjem kreditorovog prodajnog deviznog tečaja vrijedećeg za valutu ugovora, na dan ispunjenja obveze na način određen odjeljkom c) ove točke ugovora,

7.Navedeni ugovor solemniziran je po javnom bilježniku Fedoru Paunović iz Vukovara pod brojem OU- 83/05 dana 3.svibnja 2005 godine ( stranica 11 spisa).

8. Nije sporno među parničnim strankama da je tuženik pravni sljednik HVB Splitska banka d.d.

9.Tužiteljica KŽ, saslušana u svojstvu stranke izjavila je da 2005. trebala su joj sredstva za kupovinu osobnog automobila, koji je odabrala u auto centru Čuljak, u Ceriću, te su je u toj auto kući uputili na Splitsku banku d.d. radi podizanja kredita. U banci su joj ponudili kredit u valuti CHF, nije bilo mogućnosti podizanja kredita u drugoj valuti. Ugovor je dobila da pročita, ugovor je pročitala i složila se s onim što je napisano. Nije bila upozorena na rizik tečaja CHF. Vezano za tečaj CHF nije dobila nikakvo objašnjenje. U vrijeme podizanja kredita bila je zaposlena u Srednjoj strukovnoj školi Marko Babić u Vukovaru, na radnom mjestu profesor. Nije imala privatnu firmu niti obrt u vrijeme podizanja kredita. Ugovor koji je dobila bio je tipski i nije mogla mijenjati odredbe ugovora. Tada prije dvadeset godina nije znala što znači valutna klauzula. Zbog proteka vremena ne može se sjetiti da li je nakon što je dobila ugovor išla kod javnog bilježnika. Kredit joj je isplaćen na račun auto kuće kod koje je kupila automobil. Kredit je otplaćivala putem administrativne zabrane sa plaće. Kredit je otplatila. Automobil koji je kupila sredstvima kredita, je koristila za osobne potrebe i to posebice za odlazak na posao u Vukovar. Njena obaveza je bila platiti rate kredita, te nije išla u banku tražiti pojašnjenja zašto su rate povišene. Knjižicu vozila za vrijeme otplate kredita je ostavila u Splitskoj banci, te joj je dana kada je kredit otplatila odnosno 16. svibnja 2011. u Vinkovcima. Splitska banka je izdala potvrdu o otplati kredita. Na pitanje punomoćnika tuženika koliko je dugo razmatrala uzimanje kredita, tužiteljica je izjavila da se ne sjeća. Nije se informirala o drugim ponudama takve vrste kredita u drugim bankama, s obzirom da je kako je već rekla u auto kući upućena na Splitsku banku. Na pitanje punomoćnika tuženika da li je potpisala ugovor kada ga je pročitala i da li je razumjela sve odredbe ugovora, tužiteljica je izjavila da ostaje kod dosadašnjih navoda. Nije primala obavijesti od banke o ratama kredita (stranica 92 spisa).

10.Da bi odlučio o tužbenom zahtjevu sud je proveo dokaz vještačenjem po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke Posrednik d.o.o koji je dana 17.veljače 2025. dao pisani nalaz i mišljenje (stranica 53-62 spisa) u kojem je naveo:

Razlika početnog tečaja CHF kojeg je tuženik OTP banka d.d. primjenjivao prilikom obračuna svakog anuiteta po promijenjenoj kamatnoj stopi i to tečaja 4,71537 naspram izvršenih plaćanja koje je vršila tužiteljica u vremenskom razdoblju od dana isplate kredita do dana otplate kredita mjeseca svibnja 2011. godine iznosi 587,14 EUR, a kako sam to obračunao na stranicama 8. i 9. ovog pismenog Nalaza i mišljenja.

Visina preplaćenih mjesečnih anuiteta po predmetnom Ugovoru o kreditu po osnovu povećanja tečaja, uzimajući u obzir početno stanje valute koje je iznosilo 4,71537 u odnosu na plaćanja koja je vršila tužiteljica sa razdobljima kada je došlo do potplaćenih anuiteta u odnosu na početno stanje valute odnosno kada je tečaj bio niži od onog koji je početno ugovoren iznosi 305,23 EUR, a kako je to obračunao na stranici 8. ovog pismenog Nalaza i mišljenja.

Datume uplata tužitelja naveo je na stranicama 5., 6. i 7. ovog pismenog Nalaza i mišljenja.

Prema evidenciji tuženika, tužitelj VŽ kasnila je u plaćanju anuiteta dana 10. listopada 2007. godine kada nije evidentirana uplata, te dana 10. studenog 2008. godine kada je uplata izvršena 02. prosinca 2008. godine.

10.1. U pisanom očitovanju od 25.lipnja 2025. (stranica 88 spisa) vještak financijsko-knjigovodstvene struke naveo je da se na njegov nalaz i mišljenje očitovao tuženik navodeći da nema primjedbi na matematički izračun (ukupnoj sumi više plaćenih i manje plaćenih anuiteta),te svojim podneskom punomoćnik tuženika navodi da je već sama uputa za vještačenje prema stavu tuženika bila pogrešna, pa iz navedenog razloga niti rezultat provedenog vještačenja nije mogao biti pravilan. Tuženik se u konkretnom slučaju protivi metodologiji izračuna. Navedeno je pravne prirode o čemu će odluku donijeti sud. Punomoćnik tuženika nadalje u svom Podnesku navodi da sukladno načelu savjesnosti i poštenja potrebno je uzeti u obzir i negativne anuitete kada je tužitelj plaćao manje u iznosu od 281,91 EUR u odnosu na početno ugovoreno. U zaključku pismenog Nalaza i mišljenja na stranici 10. iskazani su iznosi umanjeni za razdoblja kada je došlo do potplaćenih anuiteta.

10.2.Stalni sudski vještak Darijo Dumančić iz Posrednik d.o.o., saslušan na ročištu kod suda izjavio je da ostaje u cijelosti kod svog nalaza i mišljenja koji je dao sukladno zadatku danom mu u rješenju suda. Glede ostalih primjedbi dostavio je pisano očitovanje 25. lipnja 2025. kod kojeg ostaje. Radi se o primjedbama pravne prirode o čemu će odluku donijeti sud (stranica 92 spisa).

11.Odredbom čl.103 ZOO/91 (čl.322.,čl.1163,čl.1165 ZOO/05) propisano je da je ništetan ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neki drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

12.Odredbom čl.105 ZOO/91 (čl. 324. ZOO/05) propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe, i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog kojeg je ugovor sklopljen (st.1.),ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje (st.2.).

13.Temeljem odredbe čl.109 ZOO/91 (čl.327. ZOO/05) na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba, a odredbom čl.110 ZOO/91 ( čl. 328. ZOO/05) propisano je da pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi.

14.Dakle, na temelju provedenog dokaznog postupka, te ocjene svih izvedenih dokaza u smislu čl.8. ZPP ne proizlazi da je tužiteljici na valjani i razumljiv način objašnjen rizik promjene tečaja domaće valute u odnosu na valutu švicarski franak, te je s obzirom na navedeno tužiteljici kao korisniku kredita suprotno načelu savjesnosti i poštenja nametnuta obveza koju ona objektivno nije mogla sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, niti predvidjeti ekonomske posljedice koje iz te obveze proizlaze, te je stoga citirana odredbe ugovora o kreditu u navedenom dijelu ništetna a kako je to navedeno u izreci.

15.Nadalje, za navesti je u ovoj pravnoj stvari da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine i presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Gž-Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine i broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, koje su potvrđene presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/2014 od 09. travnja 2015. godine i Rev - 2221/2018 od 03. rujna 2019. godine, u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke (između ostalih i tužena u ovom predmetu) u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak i ugovaranjem da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima tuženika, s napomenom da sukladno odredbi čl. 502.c ZPP-a sud je za takva utvrđenja vezan u ovoj parnici (Napomena: Odluka suda EU u predmetu OTP banka i dr. protiv RH od 08.studenog 2022.,objavljena 01.prosinca 2022 - Zahtjev broj 38541/21).

16.S obzirom na izloženo, te s obzirom da je odredba predmetnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli sadržajno izražena na identičan način kao i one koje su izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđene ništetnim, proizlazi zaključak da je predmetna naprijed citirana ugovorne odredba u dijelu o valutnoj klauzuli ništetna a kako je to navedeno u izreci ( čl.12,čl.26,čl.103,104,čl.105 ZOO/91; čl.4., čl. 247, čl. 322, čl. 323 i čl. 324. ZOO/05, te čl. 82., 83., 84., 85. i 86. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača - NN 96/03).

17.Dakle,odredba čl.502 ZPP, te odredbe ZZP (čl.118.) propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl.502.a st.1. ZPP-a.

18.Predmetni ugovor o kreditu sklopljen je između stranaka na standardnom obrascu, te se o odredbama o valutnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo, te je suprotno načelu savjesnosti i poštenja došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice kao korisnika kredita. Tuženik u konkretnom slučaju nije dokazao da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbi ugovora u dijelu o valutnoj klauzuli, s posljedicom da je tuženik pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe.

19.Također je za navesti da na temelju provedenih dokaza nije utvrđeno postojanje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženika u konkretnom slučaju prilikom ugovaranja valutne klauzule bilo drugačije od utvrđenja u navedenim sudskim postupcima.

20.Odredbom čl.104. ZOO/91 (čl. 323. st.1. ZOO /05), propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

21.Provedenim vještačenjem po vještaku financijsko knjigovodstvene struke čiji izračun je sud prihvatio, jer je dan u skladu s pravilima struke i nepristrano, s napomenom da tuženik nije predlagao novo financijsko knjigovodstveno vještačenje na navedene okolnosti, utvrđeno je u ovoj pravnoj stvari da je tužiteljica po osnovu ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu o valutnoj klauzuli preplatila tuženiku iznos od 587,14 EUR, a ako se u izračun uzme u obzir kada je tečaj bio niži od početno ugovorenog tada preplata iznosi 305,23 EUR. Stoga je sud naložio tuženiku platiti tužiteljici utuženi iznos od 305,23 EUR, sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dospijeća do isplate kako je to navedeno u izreci presude ( čl.214 ZOO/91; čl.1115. ZOO/05; čl.29. ZOO). Naime, s obzirom da je utvrđeno da je odredba predmetnog ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF tijekom otplate kredita nepoštena, uz nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog ugovora o kreditu (ugovor pisan na obrascu koji je unaprijed pripremio tuženik; čl.3.Direktive vijeća 93/13/EEZ), proizlazi da je tuženik nepošteni stjecatelj, te je dužan platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

22.U odnosu na prigovor zastare, za navesti je da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim presudama broj: Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio pravno shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl.241. ZOO-a, te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

22.1.Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela od 31.siječnja 2022.godine zauzeo je pravno shvaćanje broj Su-IV -33/2022- 2, prema kojem ako je ništetnost ustanovljena, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

22.2.U konkretnom slučaju utužena je tražbina dospijeća kako je navedeno. U predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 tužba je podnijeta dana 4. travnja 2012.godine i prekinula je tijek zastare za tužitelja, te je zastara počela teći iznova ( 245.st.1. ZOO) od dana pravomoćnosti tog dijela presude broj P-1401/12 ( u dijelu za promjenjivu kamatu),dakle nakon 13. lipnja 2014. godine, a tužba u ovom predmetu je podnijeta dana 14.lipnja 2023.godine, s napomenom da je u odnosu na valutnu klauzulu navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna dana 14. lipnja 2018.god. (Pž-6632/2017).

22.3.Dakle, zastarni rok počinje teći od pravomoćnosti odluke koja je donijeta u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača kako je naprijed navedeno, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite, pa s obzirom na izloženo prigovor zastare u konkretnom slučaju nije osnovan ( VSRH Revd - 3538/2020-2 od 09.ožujka 2021.godine; VSRH Građanski odjel, Objedinjeno pravno shvaćanje broj: Su-IV- 33/2022-2 od 31.siječnja 2022.godine).

24.Tuženik je u pisanom podnesku od 3.rujna 2024. (stranica 26 spisa) i na ročištu od 11.rujna 2024. (stranica 42 spisa) naveo da ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnova potplaćenih anuiteta u iznosu od 190,70 EUR (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja).U pisanom podnesku od 26.ožujka 2023. (stranica 74 spisa) tuženik po punomoćniku je naveo da je potrebno uzeti u obzir i negativne anuitete tj. kada je tužitelj plaćao manje u iznosu od 281,91 EUR.

U svezi navedenog za navesti je u ovoj pravnoj stvari da je tužiteljica po punomoćniku u pisanom podnesku od 6.lipnja 2025. (stranica 86 spisa) specificirala tužbeni zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa tečaja sukladno izračunu vještaka u koje su uključene negativne stavke tj. kada je tečaj bi niži od početno ugovorenog. Za navesti je i to da navedeni prigovor radi prijeboja nije osnovan jer nisu ispunjene zakonske pretpostavke za prijeboj. U konkretnom slučaju tužitelj kao ugovorna strana predmetnog ugovora o kreditu nije odgovoran za ništetnost citiranih ugovornih odredbi u dijelu o valutnoj klauzuli, već je tuženik kao kreditor povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kako je naprijed navedeno tj. zaključujući ugovore o kreditu korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi, te eventualna korist koju smatra da je izgubio zbog ugovaranja nepoštenih ugovornih odredbi i vlastitih obračuna ne može teretiti potrošača (čl.323.st.2. ZOO),pri čemu se napominje da se restitucijski zahtjev u ovom postupku temelji na pravnim utvrđenjima sudova u postupku kolektivne zaštite u kojem je utvrđeno da su tužena i ostale banke povrijedile prava potrošača tj. u tom postupku je upravo potrošačima a ne bankama pružena pravna zaštita od nezakonitih postupanja prilikom sklapanja ugovora o kreditu vezanih uz valutu CHF. Stoga, s obzirom da tuženik nema pravo na isplatu tražbine radi koje je istakao prigovor radi prijeboja, to je sud navedeni prigovor odbio kao neosnovan (Županijski sud u Varaždinu broj Gž-1216/2021-5 od 5.svibnja 2022.,Županijski sud u Vukovaru broj Gž-240/2023-3 od 26.listopada 2023.).

25.Za navesti je da je tužiteljica po punomoćniku u tužbi postavila tužbeni zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa pozivom na odredbu čl.186.b. ZPP, koji tužbeni zahtjev će specificirati nakon što tuženik dostavi sve potrebne podatke za potpuno određivanje novčane tražbine koja je predmet spora, te je po provedenom vještačenju po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke specificirala tužbeni zahtjev za isplatu sukladno izračunu vještaka financijsko-knjigovodstvene struke, pri čemu je iz iste činjenične osnove zahtijevala novčane iznose sukladno izračunu vještaka, te se tuženik takvoj preinaci ne može protiviti u smislu čl.191.st.2. ZPP (ŽS Rijeka Gž R-469/17-2). Za navesti je i to da s obzirom da je tužiteljica o egzaktnoj visini svoje tražbine mogla saznati tek nakon provedenog vještačenja, da je preinaka tužbe dopuštena temeljem odredbe čl.190.st.2. ZPP (čl.39.,čl.117.st.2.ZID ZPP),kao i temeljem odredbe čl.190.st.3. ZPP, jer je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama, te je stoga sud donio rješenje kao u izreci (Napomena: Zaključak sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Su IV-162/2021 od 26.studenog 2020.godine - točka 4.).

26.Za napomenuti je u odnosu na činjenicu da je tužiteljica nakon zaključenja prethodnog postupka, a po provedenom vještačenju po vještaku financijsko – knjigovodstvene struke specificirala tužbeni zahtjev za isplatu kako je to navedeno, da glede utuženog iznosa za isplatu preplaćenih iznosa nije nastupila zastara, jer tako postavljen tužbeni zahtjev nema karakter novog zahtjeva u pogledu početka i tijeka roka zastare u odnosu na prvotni zahtjev koji je pravodobno podnesen (Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev-231/04; Županijski sud u Puli broj: Gž-1405/21-2 od 06. prosinca 2021. godine; pravno shvaćanje VSRH broj: Su-IV-123/2024-5 Zagreb, 27. svibnja 2024. koje glasi: „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“

27.Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154.st.1. ZPP, s napomenom da je u konkretnom slučaju mjerodavna vrijednost predmeta spora prema vrijednosti kondemnatornog tužbenog zahtjeva za isplatu (305,23 EUR), a ne kako je to tužitelj naznačio u tužbi (1.340,50 EUR), s obzirom da u konkretnom slučaju deklaratorni tužbeni zahtjev služi samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu odnosno deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na isplatu koji treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, te tužiteljičino označavanje vrijednosti predmeta spora u iznosu od 1.340,50 EUR nije relevantno za odluku o naknadi parničnih troškova (VSRH Revr-774/ 2005-2 od 13.12.2005;Revr-475/2008 od 27.10.2008., Županijski sud u Puli broj Gž-1313/2023-2 od 27.11.2023.; VTS RH broj Pž-566/2025-2 od 21.07.2025.).

27.1.Naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u ukupnom iznosu od 701,54 EUR, koji trošak se sastoji od troška zastupanja po punomoćniku odvjetniku za sastav tužbe (Tbr.7.t.1.) u visini 25 bodova, sastav pisanih podneska od 29.09.2023.,09.09.2024. i 06.06.2025. po Tbr.8.t.1. u visini od po 25 bodova, a koji podnesci su bili sadržajno potrebni i nisu doveli do odugovlačenja postupka, te za zastupanje na ročištima kod suda dana 11.09.2024. i 17.10.2024. po Tbr.9.t.1. u visini po 25 bodova, koji trošak je određen u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika plus PDV, te troška sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 13,27 EUR i presudu u iznosu od 13,27 EUR.

28.Na dosuđeni iznos troška tužitelju pripadaju zatezne kamate tekuće od dana donošenja presude do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP-a, čl. 29. ZOO).

29.Tuženik je u pisanom podnesku od 9. listopada 2025 (stranica 89 spisa) naveo da je tužiteljica podneskom od 6.lipnja 2025. povukao svoj kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva za iznos od 1.035,27 EUR, tj. od prvotno zatraženih 1.340,50 EUR postavila zahtjev kojim po osnovu valutne klauzule potražuje iznos od 305,23 EUR, te zatražio naknadu troška za povučeni dio tužbenog zahtjeva. U svezi navedenog punomoćnik tužiteljice se očitovao da nije povukao dio tužbenog zahtjeva ,s obzirom da je isti bio postavljen kao odrediv prije vještačenja (stranica 91 spisa). Dakle, kako je naprijed navedeno tužitelj je u tužbi označio vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.340,50 EUR, te zatražio isplatu novčane tražbine čiju će visinu odrediti nakon što tuženik dostavi sve potrebne podatke, te nakon provedenog vještačenja specificirao tužbeni zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa tečaja sukladno nalazu i mišljenju vještaka financijsko-knjigovodstvene struke, pa se dakle ne radi o povlačenju dijela tužbenog zahtjeva. Također je za navesti da je zahtjev za naknadu troška u pisanom podnesku od 9. listopada 2025 podnijet po proteku roka od 15 dana iz čl.164.st. 8 ZPP od dana kad mu je dostavljen podnesak od 6.lipnja 2025.,te s napomenom da tuženik u navedenom podnesku nije određeno naveo troškove za koje traži naknadu (čl.164.st.2. ZPP).

30.S obzirom na izloženo odlučeno je ako u izreci.

Osijek, 20.studeni 2025.

SUDAC

Spomenka Rodić

UPUTA O PRAVU NA ŽALBU:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba. Žalba se podnosi u roku od 15 dana, u tri istovjetna primjerka, putem ovog suda nadležnom Županijskom sudu. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude rok za žalbu teče od dana objave presude i rješenja, a za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude i rješenja.

Protiv rješenja kojim se prihvaća preinaka tužbe nije dopuštena posebna žalba (čl.190. ZPP).

DOSTAVITI:

-punomoćniku tužitelja

-punomoćniku tuženika

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte