REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj P-4702/2024-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Sanji Grgurić Hojski, kao sucu pojedincu u parničnom predmetu tužitelja ŽA, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćniku Krunoslavu Markovinoviću, odvjetniku u Bjelovaru protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupan po punomoćniku Josipu Grošeti, odvjetniku u u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta u Zagrebu, radi utvrđenja, nakon glavne, usmene i javne rasprave, održane i zaključene 17. listopada 2025. u nazočnosti tužitelja i njegovog punomoćnika te zamjenika punomoćnika tuženika ČA, odvjetničkog vježbenika, temeljem čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'', broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023., dalje u tekstu: ZPP), 20. studenoga 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba 3. (treće) Naknada iz Ugovora o kreditu broj 718- 50-3882004 od 18. siječnja 2007., zaključenog između tužitelja ŽA, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kao korisnika kredita i Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kao kreditora, a koja glasi „3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69 naknaditi tužitelju ŽA, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] trošak ovog postupka u iznosu od 1.079,64 EUR (slovima: tisuću sedamdeset devet eura šezdeset četiri centa) sa zateznom kamatom tekućom od 20. studenoga 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj ŽA (dalje u tekstu: tužitelj) u tužbi navodi da je kao korisnik kredita zaključio s tuženikom kao kreditorom, Ugovor o kreditu broj 718-50-3882004 od 18. siječnja 2007., kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 20.300,08 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Kredit je dan na rok otplate od 84 mjeseca. Člankom 3. Naknada, predmetnog Ugovora, ugovoreno je da kreditor sada tuženik naplaćuje od korisnika kredita sada tužitelja 3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratno, prilikom prvog korištenja kredita. Suštinski, radi se o tzv. ulaznoj naknadi na koju je tužitelj bio primoran pristati odnosno platiti kako bi mogao dobiti traženi kredit. Sporna odredba kojom je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade umetnuta je u predmetni ugovor o kreditu, a da tuženik tužitelja uopće nije upoznao sa sadržajem te odredbe. Prije podnošenja ove tužbe tužitelj je od tuženika pribavio potvrdu od 23. studenog 2021., u kojoj stoji da je tuženik temeljem članka 3. ugovora, kao naknadu za obradu kredita naplatio iznos od 3.048,95 kuna. Stoga, tužitelj predlaže donijeti presudu kojom će se utvrditi odredba 3. (treće) Naknada iz Ugovora o kreditu broj 718-50-3882004 od 18. siječnja 2007., zaključenog između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora, a koja glasi „3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“ ništetnom, slijedom čega ista ne proizvodi pravne učinke. Traži naknadu parničnog troška s pripadajućom zateznom kamatom.

2. Tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. (dalje u tekstu: tuženik) u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Navodi da je iznos sporne naknade točno i jasno određen u čl. 3. ugovora o kreditu. Ističe da je navedena ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva zbog čega nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost sukladno odredbama ZZP-a. Osim toga, obveza tužitelja koja iz iste odredbe proizlazi je određena. Smatra da je svaki prosječni potrošač sposoban izračunati i razumjeti postotak od određenog iznosa i utvrditi iznos svoje obveze. Tužitelj je iz ugovorne odredbe o obvezi plaćanja naknade koja iznosi određeni postotak od iznosa kredita mogao shvatiti financijske obveze koje za njega proizlaze i procijeniti je li za njega takva odredba prihvatljiva ili nije. Plaćanje jednokratne nagrade za korištenje kredita propisano je tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 9. ugovora o kreditu, a tužitelj je potpisom ugovora izjavio da je s istima upoznat i pristao na njihovu primjenu. Tužitelj ničim ne dokazuje da bi predmetna odredba prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a koje pretpostavke moraju biti ispunjene da bi se odredba mogla smatrati nepoštenom. Isto tako, i kada bi sporna odredba i bila ništetna, što tuženik osporava, uzrok ništetnosti bila bi zabrana manjeg značaja. Stoga tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan te naložiti tužitelju naknaditi mu prouzročeni parnični trošak s pripadajućom zateznom kamatom.

3. U dokaznom postupku pročitani su: ugovor o kreditu (list 5-9 spisa), presuda Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj P-350/2019-34 (list 10-40 spisa), potvrda od 23. studenoga 2021. (list 41 spisa) te je saslušan tužitelj (list 68-69 spisa).

4. Sud je donio odluku temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka, sukladno čl. 8. ZPP – a te je utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim dijela odredbe čl. 3. iz ugovora o kreditu od 18. siječnja 2007. koji glasi: ''3,30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita'', a koja se odnosi na naknadu za trošak obrade kredita.

6. Među strankama nije sporno da je tuženik sa tužiteljem kao korisnikom kredita i potrošačem sklopio ugovor o kreditu broj 718-50-3882004 18. siječnja 2007. te da je u odredbi čl. 3. ugovora navedeno da se naplaćuje jednokratna naknada u iznosu od 3,30 % od iznosa kredita prilikom prvog korištenja kredita. Nije sporno da je tužitelju naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 3.038,95 kn prilikom isplate kredita 23. siječnja 2007.

7. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je kasno saznao za tu ulaznu naknadu i to kada je utužio za ''švicarac''. Kada je kupovao auto, nitko mu ništa nije rekao niti mu je ponudio neki drugi kredit. U auto kući su mu ponudili ovaj kredit i rekli su mu da oni sami sve rješavaju. Nije bio u banci za taj ugovor o kreditu. Ugovor mu je dala ženska koja je radila u auto kući i tamo ga je i potpisao. Pročitao ga je prije potpisa, a i vjerovao je da je sve u redu. Automobil je koristio za osobne potrebe i još uvijek ga ima.

8. Tužitelj je potrošač prema čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora (''Narodne novine'', broj 96/2003, dalje: ZZP/2003). Potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti, niti poduzetničkoj djelatnosti. Ugovorom o kreditu ugovorena je namjena kredita i to kao kredit za kupnju vozila u auto kući AUTOCOMMERCE d.o.o. Iz navedenog proizlazi nespornim zaključak da namjena kredita nije bila poslovna aktivnost, poduzetnička aktivnost tužitelja niti je svrha sklapanja ugovora o kreditu bila namijenjena zanimanju tužitelja, već je riječ o kredit za kupnju automobila za osobne potrebe kako je to tužitelj i iskazao. Zato se ima smatrati da je tužitelj potrošač u smislu odredbe čl. 3. toč. 1. ZZP/2003, a slijedom toga i da je tužitelju odobren potrošački kredit. Teret dokaza suprotnog je na tuženiku, u smislu odredbe čl. 7. ZPP-a i čl. 219. ZPP-a, no tuženik niti je tvrdio niti je dokazivao da tužitelj ne bi bio potrošač.

9. Iskaz tužitelja u cijelosti je prihvaćen jer je uvjerljiv i logičan, a tuženik ga navodima tijekom postupka nije doveo u sumnju.

10. Teret dokaza o postojanju pojedinačnih pregovora u odnosu na unaprijed sastavljenu ugovornu odredbu o ulaznoj naknadi je na tuženiku (članak 81. stavak 2. i 4. ZZP/2003). Tužitelj je u iskazu negirao bilo kakve pregovore o toj odredbi, dok tuženik niti tvrdi niti dokazuje da su se o spornoj ugovornoj odredbi vodili pregovori. Zbog toga zakonska presumpcija iz članka 81. stavka 2. ZZP/2003, da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, nije dovedena u pitanje.

11. Budući da iz stranačkog iskaza tužitelja proizlazi da se nije pojedinačno pregovaralo o predmetnoj spornoj odredbi, to je provođenjem tog dokaza zadovoljeno načelo procesne ravnopravnosti koje podrazumijeva postojanje razumne mogućnosti obiju stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima tako da niti jednu stranku ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku.

12. Ugovorna odredba o ulaznoj naknadi ne definira glavni predmet obveze tužitelja te je riječ o odredbi bez koje sporni ugovor o kreditu može nastaviti obvezivati stranke pa stoga, nije riječ o ugovornoj odredbi koja je izuzeta iz testa poštenosti u skladu s člankom 84. ZZP/2003.

13. Točno je da je sporna ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi lako uočljiva te da je jasno i razumljivo sastavljena. Ta je odredba omogućavala tužitelju da precizno procijeni ekonomske posljedice koje iz te odredbe za njega proizlaze pa je riječ o odredbi koja je transparenta u smislu članka 85. ZZP/2003.

14. Međutim, iako je riječ o ugovornoj odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora precizno utvrdi visinu te naknade, a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe (3,30% od iznosa odobrenog kredita), sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

15. U okviru ocjene poštenosti, potrebno je, u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP/2003 ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

16. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, uz primjenu članka 83. ZZP/2003 potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora), vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

17. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavka 1. ZZP/2003, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da sama ugovorna odredba članka 3. ugovora o kreditu ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženoj usluzi i nastalom trošku naplate jednokratne naknade na koji se ona odnosi, a posebice imajući na umu da je za iznos naknade tužitelju umanjen iznos kredita, kako to proizlazi iz potvrde tuženika od 23. studenoga 2021., koji je tužitelju stoga stavljen na raspolaganje ne u ugovorenom nego u umanjenom iznosu, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima da je na nju mogao utjecati.

18. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi s jedne strane i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača s druge strane (3,30 %). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

19. Odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022 i 155/2023, dalje u tekstu: ZOO) ne predviđaju plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, a takva obveza nije bila previđena niti, u trenutku sklapanja ugovora, važećim Zakonom o bankama ("Narodne novine", broj 84/2002. i 141/2006.). Iako nije bilo zabranjeno, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjeni odredbi ZZP/2003 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom korištenja kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

20. U skladu s člankom 59. stavkom 1. točkom 3. ZZP/2003 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavke pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

21. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi niti je razumno zaključiti da se troškovi obrade kreditnog zahtjeva i odobrenja kredita namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita kad je jasno da je riječ o troškovima koji ne ovise o toj visini jer su jednaki za sve kredite neovisno o iznosu u kojem su odobreni.

22. Zbog toga se može zaključiti da su (nepoznati) troškovi koji su na ovaj način prebačeni na tužitelja nerazmjerni kako u odnosu na postojanje troškova tako i u odnosu na visinu u kojoj su eventualno stvarno nastali posebno kad se uzme u obzir učinak ostalih odredbi ugovora o kreditu prema kojima je, neovisno o naknadi ugovorenoj u članku 3. tog ugovora, tužitelj preuzeo i dodatnu obvezu primjerice snošenja troška upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela, podmirenja svih javnobilježničkih i sudskih troškova pristojbi i sve druge troškove vezane za provedbu i povrat sredstava osiguranja, naplatu tražbine te sve eventualne poreze utvrđene posebnim propisima.

23. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. stavka 1. točke 3. ZZP/2003 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja člankom 3. ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obveza koja ima učinak to da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. stavka 1. točke 3. ZZP/2003 da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 3,30% njegove visine, utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

24. Odredbom članka 87. stavkom 1. ZZP/2003 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

25. Okolnost da tužitelju banka, ovdje tuženik nije prezentirala o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, okolnost da se radi o tipskom ugovoru te okolnost da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, sveukupno je očito prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača pa je takva ugovorna odredba ništetna u smislu odredbi čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03 zbog čega je sporna odredba sadržana u izreci stavak I. utvrđena ništetnom. Tužitelj ima pravni interes utvrditi navedenu odredbu ništetnom jer mu tuženik, kao što je vidljivo, osporava navedeno, a pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi (čl. 328. ZOO).

26. Odluka o trošku donijeta je temeljem čl. 154. st. 1. ZPP - a i sukladno važećoj vrijednosti predmeta spora (1.327,22,EUR) i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'', broj 138/2023, dalje u tekstu: OT)

27. Tužitelju zastupanom po odvjetniku priznat je parnični trošak koji se odnosi na sastav tužbe (Tbr 7. toč. 1. OT - 250 eura s PDV-om sukladno traženju tužitelja), zastupanje na ročištima 16.01.2025. i 17.10.2025. (Tbr 9. toč. 1. OT - 250 eura s PDV-om svako sukladno traženju tužitelja), sastav podneska od 06.11.2024. (Tbr. 8. toč. 1. OT - 250 eura s PDV-om sukladno traženju tužitelja), trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 eura i presudu u iznosu od 53,09 EUR, ukupno 1.079,64 EUR, sukladno čl. 155. ZPP - a.

28. S obzirom da je tužitelj tražio zateznu kamatu na dosuđeni trošak parničnog postupka tekuću od presuđenja do isplate, a kako tumačenjem čl. 30. st. 3. Ovršnog zakona (''Narodne novine'', broj 112/2012, 25/2013, 93/2014, 55/2016, 73/2017, 131/2020, 114/2022 i 6/2024, dalje u tekstu: OZ) proizlazi da sud može u ovršnoj ispravi odrediti plaćanje kamate na parnični trošak, sud je na dosuđeni parnični trošak dosudio zateznu kamatu tekuću od donošenja presude, tj. od 20. studenoga 2025. do isplate jer ova presuda predstavlja ovršnu ispravu u smislu čl. 23. Ovršnog zakona.

29. Zatezna kamata na parnični trošak dosuđena je sukladno čl. 29. st. 2. ZOO.

30. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 20. studenoga 2025.

Sutkinja:

Sanja Grgurić Hojski

POUKA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi ovom sudu, u 4 primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.

Dna:

- tužitelju po pun. uz rj. za s.p. na presudu

- tuženiku po pun.