REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-226/2023-18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Davorki Ćurko Nasić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice OH, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnica Vlatka Glad-Zakšek, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, iz Zagreba, Magazinska cesta 69, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 22. listopada 2025., u nazočnosti punomoćnice tužiteljice i punomoćnice tuženika, dana 20. studenoga 2025.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. isplatiti tužiteljici OH iznos od 15.738,31 EUR sa zateznim kamatama tekućim na iznos od 12.796,38 EUR od 1. listopada 2015. do isplate, i to za razdoblje do 31. prosinca 2022., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, te za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

II Odbija se tužbeni zahtjev za isplatu zateznih kamata tekućih na iznos od 2.941,93 EUR od 20. studenog 2025. do isplate.

III Odbija se kao neosnovan prigovor prijeboja za iznos od 21.874,07 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2015. do isplate.

IV Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 6.375,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 20. studenoga 2025. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu broj 028- 50-3926407 koji je 19. veljače 2007. potvrđen po javnom bilježniku Mladenu Matošu iz Zagreba, pod poslovnim brojem OU-4015/2007, a kojim joj je tuženik stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 88.230,00 CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, koji iznos se ona obvezala tuženiku vratiti u 357 mjesečnih rata, s tim da je istim ugovorena valutna klauzula, odnosno obveza plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tuženika na dan plaćanja, a istim je ugovorena i promjenjiva kamatna stopa, koja se od početnih 3,95% godišnje, tijekom otplate kredita, mijenjala u više navrata na štetu tužiteljice. Tužiteljica smatra da je takav način promjene kamatne stope ništetan s obzirom da se ista mijenjala bez jasnih parametara, odnosno bez pregovaranja o istome, te s obzirom da se ista mijenjala temeljem jednostrane odluke tuženika, pa su bez pravnog učinka i sve odluke tuženika o promjeni kamatne stope tijekom trajanja kredita. Nadalje, navodi i da se tečaj CHF od početka otplate kredita mijenjao na štetu tužiteljice tako da se bitno povećavao, što je uzrokovalo znatno povećanje mjesečnih obveza tužiteljice po kreditu, a prilikom sklapanja ugovora o kreditu tuženik joj nije pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz ugovaranje valutne klauzule u CHF. Sukladno navedenom, tužiteljica smatra da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, kojima je tuženik prouzrokovao znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice (potrošača), sve protivno načelu savjesnosti i poštenja. Navodi da je s tuženikom sklopila i Aneks Ugovora o kreditu, međutim, smatra da su navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu ništetne, kako je to i utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena u tom dijelu presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., a kojom je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditu u razdoblju od 1. siječnja 2004. i 31. prosinca 2008. i koristeći u istima ništetne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja istih ugovora, nije potrošače u cijelosti informirao o svim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Navodi i kako je pravomoćnom presudom u istom postupku utvrđena i ništetnost ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope u skladu sa jednostranom odlukom tuženika, o kojoj odredbi se nije pregovaralo, za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10. rujna 2003. i 31. prosinca 2008., pa je tuženik, sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima, dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi, odnosno smatra da ona ima pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bila dužna platiti prema tečaju kune spram CHF na dan isplate kredita, kao i u odnosu na iznose koje bi trebala platiti po početnoj kamatnoj stopi, a radi se o ukupnom iznosu od 74.767,59 kn. Nadalje, smatra da je oštećena i jer joj je tuženik prilikom konverzije neosnovano uvećao nedospjelu glavnicu za iznos od 31.808,23 kn, slijedom čega je zatražila isplatu ukupnog iznosa od 106.575,82 kn (14.145,04 EUR) sa zateznim kamatama tekućim na pojedini preplaćeni iznos od dana njegovog plaćanja do isplate, odnosno na razliku glavnice tekuće od 11. ožujka 2016. do isplate. Konačno postavljenim tužbenim zahtjevom zatražila je isplatu ukupnog iznosa od 15.738,31 EUR sa zateznim kamatama na iznos glavnice od 12.796,38 EUR, u koji iznos su uključene preplate po osnovi ništetnih odredbi te utvrđena razlika glavnice, tekuće od 1. listopada 2015. do isplate, te je na preostali iznos od 2.941,93 EUR, koji se odnosi na uglavničene zatezne kamate na preplaćene iznose do dana konverzije ugovora, zatražila zatezne kamate tekuće od dana donošenja presude do isplate, sve uz naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, a podredno je prigovorio i visini tužbenog zahtjeva te istaknuo prigovor zastare. Nadalje, naveo je i da je Dodatkom ugovoru broj Konv-01/2016 izvršena konverzija kredita u skladu s prisilnim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, a koju konverziju je tužiteljica dobrovoljno prihvatila, čime je kredit izmijenjen u kredit s valutnom klauzulom u EUR, te su tom prilikom sve uplate izvršene po otplatnom planu u CHF uračunate prilikom izračuna konverzije uz uvažavanje promjene kamate i valute ugovora, te je istom konverzijom tužiteljici smanjena neotplaćena glavnica za ukupno 20.930,34 EUR, pa smatra da su konverzijom iscrpljene sve pravne pretpostavke za bilo kakva daljnja potraživanja na ime valute CHF ili kamate po otplatnom planu u CHF. Smatra da je tužbeni zahtjev neosnovan i jer se temelji na ništetnosti ugovornih odredbi koje kao takve više ne postoje, pa stoga ne postoji ni ugovorna ni zakonska pretpostavka za isplatu temeljem otplatnog plana u CHF, jer je isti izmijenjen u otplatni plan u EUR i s kamatama primjenjivim na kredite vezane uz valutnu klauzulu EUR i to s danom zaključenja osnovnog ugovora o kreditu. Dakle, tuženik smatra da sve i da su odredbe o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu bile ništetne, što tuženik osporava, prisilnim propisom i voljom stranaka retroaktivno su izmijenjene kao da nikad nisu bile ni ugovorene, a predmetni Ugovor o kreditu postoji kao da je od samog početka vezan uz valutu EUR s kamatnom stopom primjenjivom na kredite u EUR. Predložio je tužbeni zahtjev odbiti i naložiti tužiteljici da mu naknadi parnični trošak sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate. Tijekom postupka (do zaključenja prethodnog postupka), tuženik je istaknuo i prigovor radi prebijanja za iznos umanjene preostale glavnice (20.930,34 EUR) i za iznos preplate utvrđene konverzijom (5.068,16 kn), te je predložio da sud utvrdi postojanje njegove tražbine prema tužiteljici u iznosu od 164.810,15 kn, odnosno 21.874,07 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2015. do isplate.

3. Tijekom postupka izvedeni su dokazi uvidom u Ugovor o kreditu broj 028-50- 3926407 od 16. veljače 2007. (dalje: Ugovor), potvrdu javnog bilježnika broj OV- 4015/2007 od 19. veljače 2007., Dodatak br. 1. Ugovoru o kreditu broj 028-50- 3926407 od 7. veljače 2013. (dalje: Dodatak br. 1.), dopis tuženika, prijepis knjigovodstvene kartice, otplatni plan, Dodatak broj Konv-01/2016 Ugovoru o kreditu broj 028-50-3926407 od 29. veljače 2016. (dalje: Dodatak broj Konv-01/2016) , dopis tuženika od 15. siječnja 2016., otplati plan kredita s valutnom klauzulom u CHF, novi otplatni plan kredita s valutnom klauzulom u EUR, pregled izvršenih uplata, Izjava o prihvatu izračuna konverzije, dopis od 10. rujna 2015., Izvještaj ovlaštenog revizora - nadopuna od 13. siječnja 2016., zahtjev za kredit od 22. prosinca 2006., promotivne uvjete RBA odobravanja flexi stambenih kredita u periodu od 1. siječnja 2007. do 28. veljače 2007., pregled kretanja tržišnih parametara od prvog kvartala 2004. do prvog kvartala 2013., izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću iz društva Darfin d.o.o., te je saslušana tužiteljica.

4. Ocjenjujući u postupku izvedene dokaze, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan kao pod točkom I izreke.

5. Među strankama nije sporno da su 16. veljače 2007. sklopile Ugovor, kojim je tuženik tužiteljici stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 88.230,00 CHF i to po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan korištenja kredita, kako to i proizlazi iz čl. 1. Ugovora, a iz sadržaja Ugovora proizlazi i da se radilo o stambenom kreditu te da je istim ugovorena otplata u razdoblju od 357 mjeseci, u jednakim mjesečnim anuitetima plativima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tečajne liste tuženika za CHF važećem na dan dospijeća, prema otplatnom planu koji će kreditor uručiti tužiteljici prilikom isplate kredita, s tim da anuiteti dospijevaju zadnjeg dana u mjesecu. Iz sadržaja Ugovora proizlazi i da je istim ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika (čl. 2.). S obzirom da iz iskaza tužiteljice, koji je sud u cijelosti prihvatio kao logičan i neposredno uvjerljiv, proizlazi da je kredit podigla radi kupnje stana kojeg koristi isključivo za potrebe svoje obitelji, utvrđeno je da se radi o potrošačkom ugovoru u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP/03), što tuženik niti ne osporava. Nije sporno niti da su stranke, nakon Dodatka br. 1., iz kojeg proizlazi da je istim ugovoren moratorij na otplatu za određeno razdoblje, sklopile dana 29. veljače 2016. i Dodatak broj Konv-01/2016 kojim je izvršena konverzija istog u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR, te nije sporno da je isti Dodatak sklopljen temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15, dalje: ZID ZPK/15), što i proizlazi iz sadržaja navedenog Dodatka, u kojem je navedeno i da je tužiteljica prihvatila izračun konverzije u kredit s valutnom klauzulom u EUR sa stanjem na dan 30. rujna 2015. te da je na taj dan u istom utvrđena preostala nedospjela glavnica u iznosu od 49.998,72 EUR, kao i da je ista smanjena za 20.930,34 EUR, te utvrđena preplata obveze tužiteljice temeljem konverzije u iznosu od 664,06 EUR, a istim je utvrđeno i da se navedena utvrđena nedospjela glavnica, uvećana za redovnu kamatu, otplaćuje u 254 jednakih mjesečnih anuiteta, svaki u iznosu od 340,51 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji je uručen korisniku kredita.

6. Sporno je jesu li odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne, a sporno je i, s obzirom na izvršenu konverziju ugovora o kreditu, ima li tužiteljica pravo tražiti isplatu po osnovi ništetenosti istih odredbi. Nadalje, sporna je visina tražbine, kao i je li nastupila zastara, a sporna je i osnovanost prigovora radi prijeboja.

7. Tužiteljica je iskazala da joj je, kada se radi kredita obratila tuženiku, s obzirom da je njihov dugogodišnji klijent, ponuđena opcija kredita s valutnom klauzulom u CHF, kao najbolji kredit trenutno na tržištu, s tim da joj je bila ponuđena i opcija kredita s valutnom klauzulom u EUR, ali joj je opcija kredita s valutnom klauzulom u CHF prezentirana kao bolja opcija, jer je rata bila niža, kao i kamatna stopa, pa je tu opciju prihvatila. Pritom nije bilo govora o rizicima koji bi bili vezani uz tu valutu, već joj je rečeno da će se rata eventualno neznatno mijenjati, a i s obzirom na promjenjivu kamatnu stopu, da će doći do neznatnih promjena, ali isto tako i da se stopa može i sniziti, dok joj nije ništa rečeno o kojim parametrima će ovisiti promjena kamatne stope, te ona nije bila svjesna da bi moglo doći do tako značajnog rasta rate, do čega je i došlo godinu kasnije. Dodala je i da je Ugovor, kada ga je došla potpisati, već bio pripremljen te nije bilo nikakvog pregovaranja oko odredbi ugovora, niti joj je takva opcija prezentirana, kao i da, kada je sklapala dodatak o konverziji, nije bilo govora da bi se morala odreći nekih potraživanja. Iskazala je i da je pročitala ugovor prije potpisivanja, te da je kredit otplaćivala trajnim nalogom na plaći.

8. Među strankama nije sporno da je, sukladno čl. 502.a Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), vođen sudski postupak radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača - korisnika kredita protiv više banaka, koji postupak je vođen pred Trgovačkim sudom u Zagrebu i u kojem je dana 4. srpnja 2013. sud donio presudu poslovni broj P-1401/2012, kojom je utvrđeno da je tuženik (kao 4. tuženik u tom postupku) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima te koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe, tako da je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz valutu CHF (švicarski franak), te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o potrošačkim kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na neizvjesnosti iznosa glavnice koju je potrošač u obvezi vratiti te jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama ZZP/03, ovo u razdoblju do 6. kolovoza 2007., i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007., pa nadalje, protivno odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09, dalje: ZZP/07) te suprotno odredbama u pojedinom razdoblju važećeg Zakona o obveznim odnosima.

9. Navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu, koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva, potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalih, i revizija tuženika protiv navedene presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.

10. Glede povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutnu klauzulu kojom je glavnica vezana uz valutu CHF, za istaknuti je da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. preinačio prvostupanjsku presudu i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva, te je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlukom broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva.

11. Međutim, Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj U-III-2521/2015, U- III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U- III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. ukinuo presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev usmjeren na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu, nakon čega je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutnu klauzulu u CHF, te je potom Visoki trgovački sud Republike Hrvatske 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17, kojom je odbijena u tom dijelu, između ostalih, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.

12. Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 i u dijelu kojim je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu CHF uz koju je vezana glavnica.

13. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, korisnika kredita, odlučeno je da je tuženik u razdoblju kada je sklopljen i predmetni Ugovor povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je ugovarana valutna klauzula u valuti CHF i jednostranom odlukom tuženika promjenjiva kamatna stopa, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora, tuženik, kao trgovac, i korisnici kredita, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali o pojedinim ugovornim odredbama, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, odnosno svim rizicima takvog pravnog posla, te ga nije informirao o parametrima uz koje je vezana promjena kamatne stope, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na neizvjesnosti iznosa glavnice kredita kojeg je potrošač kao dužnik imao obvezu vratiti banci te utemeljenu na jednostranom povećanju kamatne stope.

14. Sukladno čl. 502.c ZPP, ovaj sud je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, odnosno konkretno, vezan je za utvrđenje da je u ugovorima o kreditu sklopljenima od strane tuženika kao kreditora, u razdoblju kada je sklopljen i predmetni ugovor, ništetna odredba o valutnoj klauzuli vezanoj uz valutu CHF te odredba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, i to neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s tim da je tuženik u ovom postupku mogao dokazivati da je u konkretnom slučaju bilo pregovaranja oko spornih ugovornih odredbi, te da je tužiteljica bila upozorena na sve rizike predmetnog pravnog posla, što međutim, nije s uspjehom učinio, jer je na temelju iskaza tužiteljice sud utvrdio da su joj u banci, kao najpovoljniji, ponudili kredit s valutnom klauzulom u CHF, te da pritom nije bila upozorena na rizike takve ugovorne odredbe, a utvrdio je i da nije bilo mogućnosti pregovaranja o pojedinačnim ugovornim odredbama te da tužiteljici nije ništa objašnjeno o načinu promjene kamatne stope i uz koje parametre će to biti vezano. Za dodati je da je tuženik odustao od prijedloga za saslušanje svjedokinje EH, djelatnice tuženika, dok je sud odbio prijedlog tuženika za saslušanje u svojstvu svjedoka javnog bilježnika Mladena Matoša koji je solemnizirao predmetni Ugovor, jer isti nije sudjelovao prilikom njegovog sklapanja, pa ne može imati saznanja o informacijama koje je tužiteljica tom prilikom dobila i je li bilo pregovaranja o pojedinačnim ugovornim odredbama.

15. Iz navedenog slijedi da su odredbe konkretnog Ugovora o kreditu koji su sklopile stranke, u dijelu u kojem su ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, nepoštene i kao takve ništetne, a s obzirom da se radi o ništetnim odredbama, to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi, odnosno, sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO), tuženik je dužan vratiti tužiteljici sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnim. Dakle, tužiteljica bi imala pravo na povrat u dijelu u kojem je njezina obveza preplaćena, i to kao razliku između iznosa obračunatog po tečaju za valutu CHF primijenjenog kod otplate i onog po tečaju na dan isplate kredita, te kao razliku između iznosa plaćenog po promijenjenoj kamatnoj stopi u odnosu na iznos koji bi bio plaćen po početnoj kamatnoj stopi.

16. Nadalje, iako je sklapanjem Dodatka broj Konv-01/2016 neravnoteža u pravima i obvezama otklonjena za buduće razdoblje, jer je istim Dodatkom Ugovor konvertiran u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu je tužiteljici priznata i preplata obveze, to ne znači da je tužiteljica uistinu i obeštećena kao da ništetnih ugovornih odredbi nije bilo, odnosno ne znači da je u potpunosti dovedena u pravni položaj u kojem bi bila da u predmetnom Ugovoru nije bilo nepoštenih i ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli. Naime, o pitanju postojanja pravnog interesa za pokretanje i vođenje parnica u kojima tužiteljica ističe ništetnost ili traži utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi ugovora o kreditu zaključenog u valuti CHF, a u slučajevima kada su stranke zaključile dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita, već se izjasnio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci od 12. veljače 2019. donesenoj u predmetu broj Rev-2868/18 povodom izvanredne revizije, u kojoj je postavljeno pitanje gubi li sklapanjem dodatka ugovora o kreditu korisnik kredita pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Na tako izričito postavljeno pravno pitanje, navedeni sud je izrazio stav da sama činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK/15, kojim je izvršena konverzija kredita u valuti CHF u kredit uz valutnu klauzulu u valuti EUR, a kojim su u prethodno zaključenom ugovoru o kreditu izmijenili odredbe glede valute obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, i kojim su postigle sporazum o raspolaganju preplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu u valuti CHF ništetne. Ovo stoga što korisnik kredita i nadalje tvrdi da mu nije u cijelosti podmiren dug, odnosno da provedbom konverzije nije u potpunosti obeštećen glede posljedica koje su proizvele ništetne ugovorne odredbe, slijedom čega i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatu, tražeći u konkretnom slučaju i da sud odluči o ništetnosti spornih odredbi kao o prethodnom pitanju, pri čemu treba imati u vidu i to da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, kao i da ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO. Isto stajalište je taj sud izrazio i u kasnije donesenoj odluci broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. Dakle, tužiteljica, neovisno o zaključenom sporazumu o konverziji, ima pravni interes za pokretanje predmetne parnice, odnosno ovlaštena je u istoj pozivati se na ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga ostvarila zaštitu povrijeđenih prava za koja smatra da joj pripadaju, odnosno kako bi ostvarila pravo na obeštećenje zbog primjene tih ništetnih odredbi, a takav zaključak je u skladu i s pravnim shvaćanjem izraženim i u odluci Suda EU, donesenoj 14. ožujka 2019. u predmetu C-118/17 (O protiv Erste bank Hungary), prema kojem shvaćanju odredbu čl. 6. st. 1. Direktive 93/13/EEZ o nepoštenim ugovornim odredbama uvijek treba tumačiti tako da nepoštene ugovorne odredbe nisu obvezujuće za potrošače, i to kao da nikada nisu postojale, tako da ne mogu imati učinak u odnosu na potrošača, sve to s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala. Stoga u situaciji kada su nepoštene ugovorne odredbe izmijenjene ili zamijenjene drugim odredbama, s ciljem kako bi se neki ugovor održao na snazi, i to ne samo onda kada do toga dođe izravnom intervencijom zakonodavca, već i onda kada do toga dođe intervencijom ugovornih strana, izvršenom temeljem neke zakonske odredbe, kao što je to ovdje slučaj, to nikako ne može imati za posljedicu smanjenje zajamčene pravne zaštite potrošača, što znači da potrošač u svakoj situaciji, pa tako i u konkretnom slučaju tužiteljica, mora imati mogućnost uspostave činjenično i pravno one situacije u kojoj bi se nalazio da takva nepoštena odredba nije postojala, a osobito mora imati mogućnost ostvarivanja povrata koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu temeljem nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. Dakle, konverzija kredita u valuti CHF, onako kako je uređena navedenim Zakonom, odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu i niti jedna odredba ZID ZPK/15 ne širi primjenu konverzije na izvanugovorne odnose stranaka, kao što su restitucijski zahtjevi (stečeno bez osnove) temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Konačno, treba imati u vidu i to da se tužiteljica niti jednom odredbom sklopljenog Dodatka Ugovora ne odriče prava zahtijevati potpuno obeštećenje temeljem ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu u valuti CHF.

17. Zaključno, s obzirom na ništetnost navedenih odredbi, tuženik ne bi imao pravo na naplatu svog potraživanja na temelju istih do dana konverzije, odnosno, sukladno čl. 323. ZOO, bio bi dužan vratiti tužiteljici sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnim, a za dodati je i da se s obzirom na sve okolnosti (način sklapanja ugovora i visinu preplaćenog iznosa), ne bi radilo o zabrani manjeg značaja, pa da tužiteljica ne bi mogla tvrditi da se radi o ništetnoj ugovornoj odredbi (čl. 326. ZOO). Nadalje, i čl. 1111. ZOO, koji uređuje institut stjecanja bez osnove, propisano je da je stjecatelj dužan vratiti dio imovine druge osobe koji je prešao u njegovu imovinu, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi, ako taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu. Pritom je za istaknuti da se tužiteljica može pozivati na utvrđenja iz presude donesene u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, čak i ako ne potražuje naknadu štete, jer pravilnim tumačenjem odredbe čl. 502.c ZPP, proizlazi da taj termin podrazumijeva sve vrste, odnosno oblike kompenzacija koje potrošač postavlja prema trgovcu, a ne samo zahtjeve za naknadu štete, s tim da tužiteljica, pored tvrdnje da se radi o stjecanju bez osnove na strani tuženika, tvrdi i da provedenom konverzijom nije u potpunosti obeštećena.

18. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva, odnosno je li tužiteljica sklapanjem Dodatka Ugovoru obeštećena do dana konverzije Ugovora, ako bi se njezina obveza do tada uzela po početnom tečaju i početnoj kamatnoj stopi, sud je proveo vještačenje po vještaku financijske struke Darku Prpiću iz društva Darfin d.o.o., koji je u nalazu utvrdio da je ukupna razlika između iznosa stvarno plaćenih anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na iznose anuiteta prema početnom otplatnom planu iznosi 4.061,23 CHF, što u kunama iznosi 21.568,92 kn, odnosno u eurskoj protuvrijednosti po fiksnom tečaju (1 EUR = 7,53450 kn) iznosi 2.862,71 EUR, i to za anuitete za koje je nalazom utvrđen više uplaćen iznos. Ukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 42.354,29 kn, za anuitete koje je nalazom utvrđen više plaćen iznos, odnosno po fiksnom tečaju eura iznosi 5.621,29 EUR. Utvrdio je i da ukupna razlika između iznosa stvarno plaćenih anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na iznose anuiteta prema početnom otplatnom planu i to za one za koje je utvrđen manje plaćen iznos iznosi -466,41 CHF, što u kunama iznosi -2.955,03 kn, odnosno u eurskoj protuvrijednosti po fiksnom tečaju iznosi -392,24 EUR. Ukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita, za koje je utvrđen manje plaćen iznos iznosi -578,64 kn, odnosno -76,80 EUR. Vještak je utvrdio i da ukupna razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice primjenom početne kamatne stope i tečaja na dan isplate kredita, umanjena za razliku glavnice iz konverzije iznosi 32.491,64 kn, odnosno po fiksnom tečaju eura iznosi 4.312,38 EUR. Naime, iznos preostale glavnice prema konvertiranom EUR kreditu na dan konverzije, tj. 30. rujna 2015., prema Dodatku broj KONV-01/2016 iznosi 48.998,72 EUR, što u kunskoj protuvrijednosti po tečaju Banke na dan konverzije iznosi 373.962,05 kn, dok iznos preostale glavnice po početnom otplatnom planu iznosi 75.337,09 CHF, što u kunskoj protuvrijednosti po tečaju Banke na dan isplate kredita iznosi 341.470,41 kn. Razlika između iznosa 373.962,05 kn i iznosa 341.470,41 kn je 32.491,64 kn, a vještak je utvrdio i da je istim Dodatkom utvrđena i preplata obveze tužitelja na dan 30. rujna 2015. u iznosu od 664,06 EUR. Utvrdio je i da ukupno zatezne kamate na više plaćene razlike anuiteta po osnovi promjene kamatne stope i po osnovi promjene tečaja, obračunate do dana konverzije (30. rujna 2015.), iznose 3.605,99 EUR. Pritom je dodao i kako način na koji će se preplata priznata tužiteljici prilikom provođenja konverzije uzeti u obzir, odnosno hoće li se ista oduzimati od zateznih kamata obračunatih na razlike anuiteta zbog promjene tečaja ili samih razlika anuiteta zbog promjene tečaja, te hoće li se uzimati u obzir i manje plaćene razlike s osnove promjene tečaja ili ne, predstavlja pravno pitanje. Zaključno je ponovio kako više plaćene razlike anuiteta s osnove promjena kamatne stope iznose 2.862,71 EUR, a više plaćene razlike u anuitetima s osnove promjene tečaja iznose 5.621,29 EUR, kao i da zatezne kamate na navedene iznose do dana konverzije iznose 3.605,99 EUR (ukupno 12.089,99 EUR) te da preplata utvrđena konverzijom iznosi 664,06 EUR, pa ukupni iznos preplate i zateznih kamata umanjeno za preplatu utvrđenu konverzijom iznosi 11.425,93 EUR. Ponovio je i da razlika preostale glavnice po konverziji iznosi 4.312,38 EUR, pa se uvećanjem iznosa od 11.425,93 EUR i za taj iznos dolazi do ukupnog iznosa od 15.738,31 EUR. Ukoliko bi se trebale uračunati i manje plaćeni iznosi (392,24 EUR i 76,80 EUR), tada bi se, po mišljenju vještaka, radilo o ukupnom iznosu od 15.296,27 EUR. Vještak je utvrdio i da je postupak konverzije, odnosno izračun iste, proveden sukladno ZIDZPK/15.

19. Nalaz i mišljenje vještaka sud je prihvatio kao nepristrano i obrazloženo, te sukladno pravilima struke, a na izračun i utvrđenja iste niti stranke nisu imale primjedbi te su se usuglasile da nije potrebno usmeno obrazloženje nalaza i mišljenja, koje sud iz razloga ekonomičnosti postupka stoga nije niti proveo.

20. Zahtjev tužiteljice usmjeren na isplatu je restitucijski zahtjev, zastarijevanje kojeg počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje zauzeto na 1. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 30. siječnja 2020.). Kako je odluka suda donesena u sporu povodom kolektivne tužbe, u dijelu koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi postala pravomoćna 13. lipnja 2014., a odredbi o valutnoj klauzuli u CHF tek 14. lipnja 2018., proizlazi da za potraživanje isplate zbog ništetnosti ovih odredbi petogodišnji zastarni rok do podnošenja tužbe (3. lipnja 2019.) nije protekao.

21. Tužiteljica je konačno postavila tužbeni zahtjev u skladu s utvrđenjima vještaka, potražujući iznos od 15.738,31 EUR, odnosno iznos ukupne prelate s obračunatim zateznim kamatama na pojedine preplaćene iznose do dana konverzije te iznos razlike preostale glavnice, sve uz umanjenje za preplatu priznatu prilikom konverzije, čime je preinačila tužbu jer je zatražila ukupno viši iznos od onoga u tužbi, koju preinaku je sud dopustio kao svrsishodnu i takvu do koje je došlo bez krivnje tužiteljice, s obzirom da je rezultat usklađenja tužbenog zahtjeva s provedenim vještačenjem (čl. 190. st. 2. ZPP).

22. Kako je u postupku utvrđeno da je tužiteljica do dana konverzije Ugovora po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi preplatila svoju obvezu za iznos od 2.862,71 EUR, a po osnovi promjene tečaja za iznos 5.621,29 EUR, te da zatezne kamate na te iznose do dana konverzije iznose 3.605,99 EUR, koji iznos umanjen za priznatu preplatu prilikom konverzije (čl. 313. ZOO), iznosi 2.941,93 EUR kao i da je tužiteljici neosnovano utvrđen prilikom konverzije viši iznos neotplaćene glavnice i to za 4.312,38 EUR, temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO, tužiteljici je dosuđen ukupan zatraženi iznos od 15.738,31 EUR. Pritom je za dodati da nema osnove za uračunavanje tzv. negativnih razlika, jer odredba čl. 323. st. 2. ZOO propisuje da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, pa stoga tuženik, na čijoj su strani razlozi krivnje za sklapanje takvog ugovora, ne može ostvariti pravo na naknadu štete od tužiteljice ili isplatu tražbine s osnove tzv. negativne razlike, odnosno u konkretnom slučaju ne postoji osnova da se za navedene negativne razlike umanje po tužiteljici preplaćeni iznosi, a osim toga, za iste tuženik nije niti istaknuo prigovor prijeboja niti postavio protutužbeni zahtjev. Isto se odnosi i na iznos od umanjene neotplaćene glavnice prilikom konverzije priznate preplate prilikom konverzije od 21.874,07 EUR, za koji je tuženik istaknuo prigovor prijeboja, sa zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2015. do isplate, tim više što iz rezultata vještačenja proizlazi da je primjenom početnog tečaja ta glavnica trebala biti smanjena za daljnji iznos od 4.312,38 EUR, dok je iznos priznate preplate uzet u obzir i za isti je tužiteljica umanjila svoju tražbinu, pa je prigovor prijeboja u cijelosti odbijen kao neosnovan.

23. Za dodati je da tužiteljici pripada pravo na zatezne kamate od dana plaćanja pojedinog preplaćenog anuiteta, odnosno od dana stjecanja, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO, s obzirom da se radi o povratu stečenog bez osnove, i to zato jer je tuženik bio nesavjestan, budući da je morao znati, s obzirom na izostanak pregovaranja i informiranja o svim rizicima predmetne valutne klauzule, i s obzirom na moguće posljedice (znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice), da se radi o ništetnim ugovornim odredbama, pa zatezne kamate teku od dana uplate pojedinog preplaćenog anuiteta do isplate. Međutim, kako su zatezne kamate obračunate od dana plaćanja pojedinog anuiteta do dana konverzije u apsolutnom iznosu, koji je primjenom čl. 313. ZOO, umanjen za preplatu priznatu prilikom konverzije, pa je preostala razlika istih u iznosu od 2.941,93 EUR, tužiteljici su dosuđene zatezne kamate na ukupan utvrđeni iznos preplate po osnovi ništetnih odredbi, a isto tako i na utvrđenu razliku glavnice, tekuće od dana konverzije do isplate, dok joj na ostatak iznosa obračunatih zateznih kamata od 2.941,93 EUR ne pripada pravo na zatezne kamate, pa je u tom dijelu tužbeni zahtjev odbijen. Ovo stoga što, sukladno odredbi čl. 31. st. 1. ZOO, na neisplaćene zatezne kamate ne teku zatezne kamate. Iznimka je kada je glavno potraživanje podmireno, jer se tek tada zatezne kamate osamostaljuju i na njih može potraživati zatezna kamata od dana podnošenja zahtjeva za njenu isplatu (čl. 31. st. 2. ZOO).

24. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. st. 5. ZPP, s obzirom da tužiteljica nije uspjela tek s neznatnim dijelom sporednog zahtjeva u vezi kojeg nisu nastali posebni troškovi, a uzeto je u obzir i da tuženik nije u cijelosti uspio s prigovorom prijeboja. Troškovi su odmjereni primjenom čl. 155. ZPP, kao i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23, dalje: Tarifa).

25. Tužiteljici su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to: trošak sastava tužbe po Tbr. 7. toč. 1. (250 bodova), sastava podnesaka od 2. lipnja 2020., 1. rujna 2023., 29. siječnja 2025. i 11. lipnja 2025., sve po Tbr. 8. toč. 1. (4x250 bodova), trošak sastava podnesaka od 14. ožujka 2025. i 17. srpnja 2025., oba po Tbr. 8. toč. 4. (2x50 bodova), trošak zastupanja na ročištima od 10. studenog 2020., 10. rujna 2024., 12. ožujka 2025. i 22. listopada 2025., sve po Tbr. 9. toč. 1. (4x250 bodova), kao i trošak PDV-a u iznosu 1.175,00 EUR te trošak vještačenja u iznosu od 500,00 EUR.

26. Slijedom navedenog, dosuđena joj je naknada parničnog troška u ukupnom iznosu od 6.375,00 EUR i to sa zateznim kamatama, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP, tekućim od dana donošenja presude pa do isplate.

27. Odluka o visini kamatne stope temelji se na čl. 29. st. 2. ZOO.

U Zagrebu, 20. studenoga 2025.

Sutkinja:

Davorka Ćurko Nasić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka presude, a koja se podnosi putem ovoga suda županijskom sudu.

DNA:

- pun. tužiteljice

- pun. tuženika