Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

Stalna služba u Valpovu

Kralja P. Krešimira IV br. 3

31550 Valpovo

Poslovni broj: P-941/2019-34

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, po sucu toga suda Goranu Jokiću, u pravnoj stvari tužitelja SMA, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćniku Saši Pufler, odvjetnici iz Osijeka, protiv tuženika Privredne banke Zagreb, OIB:02535697732 sa sjedištem u [adresa], zastupana po punomoćnicima, odvjetnicima iz Odvjetničkog društava Leko i partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne rasprave održane 23. listopada 2025., u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja Željke Ivanušić, odvjetnice u Uredu Saše Pufler i zamjenika punomoćnika tuženika Ivice Kućinca, odvjetnika iz Valpova, odlukom objavljenom 20. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje je se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu, Broj:9010899806, sklopljenog dana 14. prosinca 2005. godine između tužiteljice SMA, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] kao korisnika kredita I tuženika PRIVREDNE BANKE ZAGREB D.D., OIB: 02535697732 iz [adresa] koji je solemniziran kod javne bilježnice Mandice Popović iz Valpova, pod Posl.Broj:OU-l178/05.-1, od 16. prosinca 2005. godine, a koja u čI.1. glasi: ,,...koji odgovara protuvrijednosti....po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita.", u č1.4.1. glasi:"...po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana,...“ u č1.4.2. glasi: "Kamata se obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom), sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima.", u č1.5.st.2. glasi: "Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate.", u čl.6. st.2 glasi:" Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CFIF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate.", u č1.7.2. glasi:"...,plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja...", te u č1. 7.2. glasi: "...U slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog Ugovora, Korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete...“, u č1.12.9. glasi: "Potpisom ovog Ugovora Korisnik kredita i Založni dužnici izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF, te potvrđuju da ih je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF. te u čl. 12.10. glasi: ,,Korisnik kredita izjavljuje da je, sukladno važećim propisima, upoznat s uvjetima kredita i efektivnom kamatnom stopom..“

II. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB D.D., OIB: 02535697732 sa sjedištem u [adresa] da tužitelju MELITI BRKIĆ TAJZ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], isplati iznos od 3.152,85 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30. rujna 2015 do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, od 01. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 01. siječnja 2024. sve do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužitelj SMA, OIB: [osobni identifikacijski broj] s preostalim djelom tužbenog zahtjeva u djelu za isplatu iznad dosuđenog iznosa od 3.152,85 EUR do zatraženog iznosa od 5.441,65 EUR te sa zahtjevom za isplatu pripadajućih zakonskih zateznih kamata na tako odbijeni dio tužbenog zahtjeva, kao neosnovanim.

IV. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB D.D., OIB: 02535697732 sa sjedištem u [adresa] da naknadi tužitelju SMA, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] troškove parničnog postupka u iznosu od 1.457,45 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 20. studenog 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

V. Odbija se tužitelj sa preostalim zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka iznad iznosa od 1.457,45 eura do zatraženog iznosa od 2.515,44 eura, kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Tužitelj je ovome sudu dana 7. lipnja 2019. podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate. Iz tužbe i priložene dokumentacije u bitnom proizlazi da je tužitelj u svojstvu korisnika kredita sa tuženikom kao kreditorom sklopio dana 14. prosinca 2005. Ugovor o kreditu broj: 9010899806, dalje u tekstu: Ugovor. Tuženik je Ugovorom tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 61.700,00 CHF prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Tužitelj se obvezao navedeni iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama na rok od 240 mjeseci otplatom kroz mjesečne anuitete na način da se anuitet plaća u kunama, a isti se obračunava po srednjem tečaju za CHF tuženika na dan dospijeća, s tim da je ugovoreno da se redovne kamate za cijelo vrijeme otplate obračunavaju prema promjenjivoj kamatnoj stopi koja je vezana uz određenu valutnu klauzulu. Odredbe Ugovora u kojima je ugovoreno vezivanje glavnice kredita uz valutu CHF i odredbu koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, tužitelj smatra u cijelosti ništetnim, jer prilikom zaključenja Ugovora tuženik nije tužitelju omogućio da o istima pregovara niti je tužitelju pružio dovoljno informacija o rizicima koji proizlaze iz tih odredbi. Pri tom se tužitelj poziva na utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P1401/2012 od 04. srpnja 2013., koja je u djelu utvrđenja ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014, odnosno koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u djelu ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli. Zbog ugovaranja ništetnih odredbi tužitelj smatra da je tuženiku preplatio dugovani iznos. Tužitelj je sa tuženikom sklopio Dodatak Ugovora sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/2015, dalje ZID ZPK). Smatra da Dodatkom Ugovora, kojim je provedena konverzija nisu otklonjene sve posljedice nepoštenog postupanja tuženika prema tužitelju koje su nastale ugovaranjem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi pa potražuje razliku preplaćenog iznosa koju je okvirno naznačio u iznosu od 41.000,00 kuna. Isti je zadržao pravo postaviti, konačni tužbeni zahtjev u djelu koji se odnosi na isplatu, nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja jer ne raspolaže dovoljnim stručnim znanjem za točan izračun preplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Mišljenja je da tužitelj nema pravni interes za podnošenje tužbe. Navedeno iz razloga što je tužitelj provedbom konverzije sukladno ZID ZPK u potpunosti već ostvario pravnu zaštitu koju traži u ovom postupku budući su stranke dodatkom ugovora o kreditu retroaktivno uredili svoj odnos od samog početka. Zbog toga više ne postoje sporne odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi pa se iste ne mogu više utvrditi ništetnima niti se na temelju istih može više tražiti plaćanje po osnovi stjecanja bez osnove. Opreza radi, osporava da bi odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi bile nepoštene i nedopuštene pa samim tim smatra da iste nisu niti ništetne. Naglasio je da je tuženik tužitelju omogućio izbor između više predloženih ugovora, što tuženik smatra da predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući da je tužiteljica samostalno i neovisno mogla birati ugovorne odredbe. Tužitelj je nakon što je od strane tuženika upozoren o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, u Zahtjevu za kredit, vlastoručno odabrao valutnu klauzulu u CHF čime je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Naglasio je da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva pa stoga niti tuženik nije mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute. Suprotno tvrdnjama tužitelja, ugovaranjem valutne klauzule, smatra da je tužitelj preuzeo valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule podrazumijeva rizik moguće promjene tečaja jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula. Na kraju je istakao prigovor zastare.

3. Tijekom postupka stranke su u cijelosti ostale kod svojih navoda iz tužbe, odnosno odgovora na tužbu, s tim da je tužitelj nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja specificirao tužbeni zahtjev, u djelu kojim traži isplatu, podneskom zaprimljenim 10. veljače 2025. (206-210 spisa). Tužitelj konačno specificiranim zahtjevom traži isplatu iznosa od 5.441,65 eura s zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dana s kojim je provedena konverzija 30. rujna 2015. do isplate, a što ustvari odgovara prema fiksnom tečaju konverzije od 7,53450 kuna za 1 EUR, iznosu od 41.000,00 kuna, koji je iznos tužitelj potraživao i u prvobitno postavljenom tužbenom zahtjevu.

4. Sud je u dokaznom postupku proveo financijsko knjigovodstveno vještačenje na okolnost utvrđenja visine preplate po kreditu, uz naglasak da se vještak očituje u izračunu na efekte provedene konverzije odnosno da utvrdi jesu li utvrđene razlike u cijelosti iskorištene prilikom provedene konverzije. Saslušan je tužitelj na okolnosti ima li isti svojstvo potrošača, je li neposredno pregovarao s tuženikom o spornim odredbama Ugovora te je li od tuženika dobio informacije i obavijesti o rizicima vezanima za zaključenje Ugovora s valutnom klauzulom u CHF. Na istu okolnost je u svojstvu svjedoka saslušan, u to vrijeme zaposlenik tuženika SM. Na kraju dokaznog postupka izvršen je uvid te je pročitana dokumentaciju sadržanu u spisu i to: Ugovor o kreditu na str. 6-8 spisa, plan otplate na str. 9-11 spisa, prvi dodatak ugovoru na str. 12-13 spisa, drugi dodatak ugovoru na str. 14-15 spisa, dodatak ugovoru na str. 16-18 spisa, ponuda na str. 19-20, potvrda o uplati na str. 22, tuženikovi uvjeti poslovanja s građanima i o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima na str. 32-40 spisa, ugovor o kreditu na str. 89-94 spisa, plan otplate na str. 95-104 spisa, knjigovodstvena kartica na str. 105- 123 spisa, pregled uplata po kreditu na str. 124-127 spisa, nalaz, mišljenje i zaključak vještaka na str. 135-173 spisa, račun vještaka na str. 174, potvrda o uplati na str. 134 spisa, kartica predmeta na str. 177, očitovanja vještaka na str. 237-239 spisa te 240-241 spisa.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi u dijelu u kojom je otplata kredita vezana uz tečaj švicarskog franka te odredbi u djelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, koja se tijekom otplate mijenja sukladno jednostranoj odluci tuženika. Predmet spora je i zahtjev tužitelja za povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetnih odredbi.

6. Među strankama nije sporno da je između tužitelja i tuženika dana 14. prosinca 2005. sklopljen predmetni Ugovor (str. 6-8 spisa) te da je isti potvrđen 16. prosinca 2005. po javnom bilježniku Mandici Popović iz [adresa] pod poslovnim brojem: OU-1178/05.-1 (str. 9 spisa). Također nije sporno da je temeljem Ugovora tuženik odobrio tužitelju isplatu stambenog kredita za kupnju nekretnine i adaptaciju u iznosu 61.700,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita s rokom otplate 240 mjeseci. Nije sporno niti da se za trajanja otplate kredita mijenjao tečaj CHF u odnosu na kunu te da je kredit otplaćivan u anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF, važećem na dan dospijeća ili dan plaćanja anuiteta. Nije sporno niti da se tijekom otplate mijenjala kamatna stopa sukladno jednostranoj odluci tuženika. Nesporno je i da su stranke sklopile dva dodatka Ugovoru, kojima su dodacima ugovarali poček otplate nedospjele glavnice i prolongirali rok otplate (str. 12-15 spisa), a nije sporno niti da su na kraju sklopili 23. prosinca 2025. Dodatak Ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita prema odredbama ZID ZPK (str. 16-20 spisa).

7. Među strankama je sporno jesu li ništetne odredbe Ugovora u djelu u kojem je otplata kredita vezana uz tečaj švicarskog franka i promjenjivu kamatnu stopu. Također je sporno ima li tužitelj pravo na povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi u okolnostima kad je provedena konverzija kredita, a s tim u vezi sporna je i visina tužbenog zahtjeva. Spornim se ukazuje i je li nastupila zastara potraživanja.

8. Iz dokumentacije koja je pročitana u dokaznom postupku u cijelosti proizlaze činjenice koje su među strankama nesporne pa ih sud zbog toga ne smatra u bitnome ponavljati.

9. Iz iskaza tužitelja proizlazi da se 2001. godine razvela od supruga te je otišla živjeti kao podstanar. S obzirom da je radila u Domu zdravlja Valpovo i da je primala redovitu plaću, koja je isplaćivan iz državnog proračuna odlučila je podići kredit kako bi kupila vlastitu nekretninu. Obišla je banke te joj je jedino Zagrebačka banka ponudila 2002. kredit po kamatnoj stopi od 7% koji je prihvatila i iz kojeg je kupila stan u [adresa] površine 43,23 m2. S obzirom da je taj kredit za nju bio jako nepovoljan, jer je osim visoke kamatne stope plaćala i proviziju FINI, budući je preko iste uplaćivala otplatne rate zbog toga što Zagrebačka banka nije imala poslovnicu u [adresa], odlučila se kod tuženika podići predmetni kredit u CHF. Predmetnim kreditom je zatvorila raniji nepovoljni kredit u Zagrebačkoj banki iz kojeg je kupila stan te je manji iznos utrošila na opremanje stana. U to vrijeme tuženik nije nudio nikakve druge kredite, već samo kredite u valuti CHF. Iako je ekonomist po struci, savjetovala se je prije podizanja kredita sa prijateljima, čak i s jednim koji je radio u banci te su joj svi rekli da su krediti u CHF u to vrijeme najpovoljniji i da bi ih i oni prihvatili. Djelatnici tuženika nisu joj pojašnjavali moguće rizike zbog sklapanja ugovora s valutnom klauzulom i promjenjivom kamatnom stopom, na potpis je dobila gotovi ugovor koji je sastavio tuženik te na sadržaj pojedinih odredbi ugovora nije mogla utjecati. Stan je cijelo vrijeme koristila za stanovanje, nikad ga nije iznajmljivala. Cijelo vrijeme je zaposlena u Domu zdravlja nikad se nije bavila nikakvom slobodnim zanimanjem niti je imala obrt. U početku su oplatne rate iznosile oko 1.500,00 kuna dok je njena plaća iznosila oko 3.200,00 kuna. Kasnije tijekom otplate je došlo do povećanja otplatne rate do iznosa od oko 2.500,00 kuna, što je predstavljalo znatno financijsko opterećenje. Zbog toga se je i odlučila u konačnici na konverziju jer se nakon toga otplatna rata ustalila. Stekla je dojam da se prije provedene konverzije glavnica uopće nije smanjivala, već da je ista postajala viša unatoč uplatama.

10. Iz iskaza svjedoka SM proizlazi da je bio zaposlen kod tuženika od 2012. do početka 2024.Zbog toga isti nije mogao sudjelovati u sklapanju predmetnog Ugovora, a nema niti saznanja jesu li i u kojem smislu djelatnici tuženika u to vrijeme upozoravali klijente na posljedice sklapanja ugovora sa spornim odredbama. Za svog rada kod tuženika klijente je upozoravao prilikom sklapanja ugovora o kreditu na tri osnovna rizika, valutu, kamatu i rizik od gubitka stalnog posla, a sve kako bi klijenti nakon toga mogli donijeti konačnu odluku hoće li ili ne sklopiti ugovor o kreditu. Sudjelovao je u sklapanju dodataka ugovora za vrijeme konverzije, sjeća se da je zvao klijente i obavještavao ih o mogućnosti provođenja konverzije, a sve kako bi to bilo odrađeno u propisanim rokovima. Smatra da su klijenti imali dovoljno vremena za donošenje odluke hoće li ili ne potpisati ugovore s a tuženikom.

11. Sud u cijelosti smatra vjerodostojnim i životnim iskaz tužitelja i svjedoka, jer su isti dani životno i okolnosno, isti su u skladu s materijalnom dokumentacijom priloženom spisu. Uz to treba naglasiti da je iskaz tužitelja u dijelu koji se odnosi na samo sklapanje ugovora i njegovu formu u skladu sa sadržajem ugovora (str. 6-8 spisa), jer iz istog proizlazi da je sastavljen na unificiranom obrascu koji je koristio tuženik za sklapanje istovrsnih ugovora, u kojemu su odredbe u većem dijelu strogo formalne te se u istima mijenjaju samo osnovni podaci o korisniku kredita, iznosu kredita i roku otplate. Općepoznate su činjenice da se je visina otplatne rate uslijed tečajne razlike i promjenjive kamatne stope mijenjala kod istovrsnih kredita, a što nije niti sporno među strankama. Također je poznato, da su i sami banke i njihovi djelatnici nakon rasta otplatnih rata po istovrsnim kreditima u CHF uslijed promjene tečaja i kamatne stope, a što je općepoznato, u narednim razdobljima postali oprezniji pa je i u tom djelu životan iskaz svjedoka da je on nakon što se 2012. zaposlio kod tuženika klijente upozoravao na rizike valutne klauzule, promjenjive kamatne stope i gubitka stalnog posla. Zbog svega navedenog ne postoji niti jedan razlog zbog kojeg bi sud posumnjao da su iskazi tužitelja i svjedoka u cijelosti ili u nekom dijelu neistiniti.

12. Iz Nalaza sudskog vještaka Posrednik d.o.o. od 16. ožujka 2020. (str. 135- 173 spisa) i Dodatka Ugovoru (str. 16-18 spisa), proizlazi da je tuženik za vrijeme otplate kredita mijenjao stopu redovne kamate, kao i tečaj valute CHF u odnosu na početni otplatni plan. Tuženik je proveo konverziju sukladno čl. 19. c. ZID ZPK s danom 30. rujna 2015. te je utvrdio suglasno sa tužiteljem da ukupna preplata po kreditu iznosi 1.435,50 eura/ 10.963,63 kuna( članak treći Dodatka-str. 16-17 spisa, Nalaz vještaka str. 163 spisa). Iz Nalaza nadalje proizlazi da ukupna razlika u pretplati u odnosu na početni otplatni plan, a koja se odnosi na pretplatu u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu iznosi 1.718,19 kuna, odnosno koja se odnosi na tečajnu razliku iznosi 22.036,97 kuna. Dakle ukupna preplata po obje navedene osnove iznosi 23.755,16 kuna (1.718,19 + 22.036,97) te je ista umanjena za iznos priznat u konverziji, a što je razvidno i iz rekapitulacije na str. 167 spisa (str. 29. Nalaza). Preplata po svakom pojedinom anuitetu razvidna iz tabelarnog prikaza (str. 170-172 spisa).

12.1. Iz pisanih očitovanja vještaka na primjedbe tuženika te na tužiteljev zahtjev za dopunom nalaza od 12. srpnja 2025. (str. 237-239 spisa i 240-241 spisa) proizlazi da je vještak prilikom izrade prvobitnog Nalaza uzeo u obzir oba Dodatka Ugovoru, kojima su stranke ugovarale poček otplate i prolongirali rok otplate, kao i Dodatak kojim su kasnije proveli konverziju te sve uplate koje je tuženik knjižio. Zbog toga vještak nije smatrao potrebnim dopunjavati svoj prvobitni Nalaz, s tim da je naglasio da su primjedbe tuženika pravne prirode i da o istima treba odlučiti sud.

12.3. Nalaz financijsko-knjigovodstvenog vještaka, ovaj sud u cijelosti prihvaća jer je isti izrađen sukladno zadatku suda te je dan u skladu s pravilima struke jasno i određeno. Neosnovano je tuženikovo prigovaranje da je vještački nalaz u cijelosti zasnovan na pogrešnoj premisi da je između stranaka ugovorena fiksna kamatna stopa i fiksni tečaj, jer se taj prigovor svodi na prigovore pravne ocjene spora o kojima vještak ne odlučuje. Vještak je nalaz i zaključak dao u skladu i u okviru zadatka koji mu je postavio sud i prema pravnoj ocjeni koju je dao ovaj Sud.

13. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., na koju se tužitelj poziva u tužbi, utvrđeno je da je i tuženik u razdoblju od 01. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. To stoga što je ugovarana valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećih odredbi čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 i 46/07 – dalje: ZZP/03), koji je bio na snazi do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09). U dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu CHF navedena presuda potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., s tim da je u tom djelu presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. odbijena revizija tuženika. U dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu navedena presuda potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., s tim da je u tom djelu presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. odbijena revizija tuženika. .

14. Iz čl. 502. a. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22; dalje ZPP) proizlazi da udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz prethodno citiranog članka proizlazi iz čl. 502. c ZPP-a kojim je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

15. Posljedice ništetnosti proizlaze iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje ZOO) kojim je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Zaključno treba naglasiti da iz čl. 324. st. 1. ZOO-a proizlazi da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, s tim da identično proizlazi i iz čl. 87. st. 2. ZZP/03. Štoviše iz čl. 324. st.2. ZOO-a proizlazi da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

16. Nakon ovako provedenog dokaznog postupka, te savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, u skladu sa čl. 8. ZPP-a, a na temelju rezultata cjelokupnog postupka i primjene citiranih odredbi, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

17. Budući je tužitelj pokrenuo ovu parnicu nakon prethodno pravomoćno okončanog kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača provedenog pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem: P-1401/2012, isti je ovlašten temeljem čl. 502.c ZPP-a pozvati se na pravno utvrđenje suda iz navedenog kolektivnog spora, kao što je i ovaj Sud u predmetnoj parnici vezan tim pravnim utvrđenjem. Stoga tužitelj u ovoj parnici nije niti trebao dokazivati nepoštenost ugovornih odredbi Ugovora koji je on kao potrošač zaključio sa tuženikom kao davateljem kredita, čije odredbe su dio po kreditoru unaprijed pripremljenog ugovora, na čiji sadržaj tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati i koje odredbe su u suštini identične onim odredbama koje je imao u vidu i sud u kolektivnom sporu pri donošenju svojih odluka. Tužitelj prema čl. 328. ZOO-a ima pravo na isticanje ništetnosti, jer se ništetnost ne gasi, bez obzira je li kredit otplaćen u cijelosti ili je sklopljen Dodatak istog pa se na ništetnost osnovnog ugovora ili pojedine njegove ugovorne odredbe može pozivati svaka zainteresirana osoba, a tužitelj, kao stranka Ugovora, to u svakom slučaju jeste i za navedeno ima pravni interes budući da traži i povrat danog u izvršenju predmetnih ništetnih ugovornih odredbi.

18. Iz iskaza tužitelja te iz samog Ugovora proizlazi da je kredit odobren strogo namjenski radi kupnje nekretnine, s tim da je iz tog kredita tužitelj zatvorio raniji stambeni kredit kod Zagrebačke banke kojim je kupio stan, a koju je nekretninu (stan) tužitelj koristio za svoje stanovanje, a iz čega proizlazi da tužitelj ima svojstvo potrošača u konkretnom ugovornom odnosu. Nadalje, proizlazi da su u biti djelatnici tuženika tužitelju moguće samo paušalno isticali mogućnost rasta anuiteta zbog sklapanja ugovora s valutnom klauzulom i promjenjivom kamatnom stopom. U takvim okolnostima treba naglasiti da ne bi bilo dostatno niti da su tužitelju sporne odredbe, odnosno rizici valutne klauzule i promjenjive kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora pojašnjeni samo formalno i gramatički kroz informativne letke kojima je moguće tuženik prezentirao kredite ili kroz kratke obavijesti djelatnika tuženika, ako tužitelju takve obavijesti nisu bile suštinski razumljive. Stoga je tuženik tužitelju trebao pružiti potpune informacije temeljem kojih je tužitelj suštinski mogao shvatiti značenje odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi te kako bi na temelju toga nastavno mogao procijeniti ekonomske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njegove financijske obveze. To je tuženik mogao samo da je tužitelju omogućio aktivno pregovaranje i potpune obavijesti kojim se sporne ugovorne odredbe čine suštinski razumljivima, a isti očito to nije omogućio jer je prema izjavi tužitelja istom predao na potpis unaprijed sročeni ugovor koji da je tužitelj odbio potpisati tad ne bi realizirao kredit. Na taj način je tuženik suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročio značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača zbog čega su odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene u smislu, u vrijeme sklapanja Ugovora važeće odredbe čl. 81. stavak 1. ZZP/03, koja je odredba u osnovi identična odredbi članka 96. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09,89/09, 133/09, 78/12 i 56/13), kao i odredbi članka 49. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 41/14, 110/15 i 14/19).

19. Slijedom navedenoga, polazeći od utvrđenja iz kolektivnog spora provedenog u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012, koji obvezuje i ovaj Sud temeljem citirane odredbe čl. 502.c ZPP-a, kao i činjenice da tuženik tijekom postupka nije dokazao da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi iz predmetnog Ugovora nisu identične onim odredbama koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu, proizlazi da je u konkretnom slučaju ništetan onaj dio odredbi Ugovora naznačen u točki I. izreke ove Presude, koji se odnosi na valutnu klauzulu kojom se otplata anuiteta veže uz neizvjestan tečaj CHF koji će važiti na dan dospijeća svakog pojedinog anuiteta i promjenjivu kamatnu stopu koja je vezana uz valutu kredita.

20. Ništetnost dijela odredbi Ugovora naznačen u točki I. izreke ove Presude, koji se odnosi na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu zbog razloga iz citiranog čl. 324. ZOO-a te odredbe čl. 87. st. 2. ZZP/03, koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, nije za sobom povukao ništetnost cijelog Ugovora. To znači da nije ništetan preostali dio odredbi navedenih članaka Ugovora pa s obzirom na to i s obzirom da sud nije ovlašten svojom odlukom nadomještati ništetne ugovorne odredbe, visinu preplate zbog ništetnosti navedene ugovorne odredbe bilo je moguće utvrditi jedino na način da je ugovorena otplata u kunskoj protuvrijednosti CHF prema tečaju važećem na dan korištenja (isplate) kredita. U tom smislu je sud i dao zadatak sudskom vještaku te je isti polazeći od tečaja u kunskoj protuvrijednosti CHF na dan korištenja (isplate) kredita izračunao preplatu.

21. U odnosu na prigovor tuženika u pogledu činjenice da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita na koju je tužitelj pristao pa tuženik nalazi da je takvim postupanjem nastao novi ugovorni odnos koji isključuje mogućnost provođenja kontrole nepoštenosti prvotnih ugovornih odredbi, ukazuje se da takvo stajalište tuženika nije pravilno te je suprotno standardima zaštite potrošača ustanovljenim u okviru jurisprudencije Europskog suda. Naime, navedeni sud je u predmetu C-118/17 S od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207, raspravljao ne istovjetnu, ali činjenično sličnu situaciju unutar mađarskog nacionalnog prava i pitanje njegove usklađenosti sa odredbama čl. 6. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima te je jasno i nedvosmisleno ukazao kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavima te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može imati učinak na smanjenje zaštite zajamčene potrošačima (par. 43. predmetne odluke). S tim u vezi treba naglasiti i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu je isti sud u obrazloženju svoje odluke naveo da: ".....bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima...". Stoga iz tog razloga istaknuti prigovor tuženika u odnosu na provođenje konverzije i njezin utjecaj na mogućnost kondemnatorne zaštite tužitelja kao potrošača, nije osnovan.

22. Stoga je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi. U konkretnom slučaju je temeljem provedenog vještačenja jasno utvrđeno da konverzijom tužitelj nije u cijelosti obeštećen. Naime, i nakon što se od utvrđene preplate odbije iznos koji je tužitelju priznat konverzijom preostane preplata u iznosu od 23.755,16 kuna (Zaključak iz Nalaz vještaka str. 173. spisa ). Kad se taj iznos preračuna zbog promjene službene valute u Republici Hrvatskoj prema fiksnom tečaju konverzije od 7,53450 kuna za 1 EUR, proizlazi da ukupna prelata po osnovi tečajne razlike i kamatne stope prema Nalazu vještaka iznosi ukupno 3.152,85 eura. Dakle, iznos od 3.152,85 eura odgovora prema fiksnom tečaju konverzije valute kune u valutu euro iznosu od 23.755,16 kuna.

23. Utvrđeni preplaćeni iznosi od 3.152,85 eura, naznačen u točki II. izreke ove Presude, koji predstavljaju ono što je tuženik od tužitelja primio po ništenim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, tuženik je dužan vratiti tužitelju temeljem čl. 323. ZOO-a, kao i po odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO-a, jer je preplaćeni iznos ujedno dio imovine tužitelja koji je bez valjane osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno odluci druge nadležne vlasti ili zakonu prešao u imovinu tuženika. Kada se vraća ono što je stečeno bez osnove tada se moraju vratiti i plodovi i platiti zatezna kamata i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, čl. 1115. ZOO-a. Dakle, kako je tuženik temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, naplatio od tužitelja više nego što bi mu pripadalo da takvih odredbi nije bilo, to tužitelju pripada pravo tražiti povrat više plaćenog po osnovi promjene tečaja i kamatne stope sa zateznim kamatama od dana kad je svaki pojedini iznos preplaćen, budući je tuženik nepošten stjecatelj koji je znao za nepoštenost predmetnih ugovornih odredbi, a koje ujedno predstavljaju cijenu kredita, bitan element ugovora o kreditu. Tužitelj je u konačno postavljenom tužbenom zahtjevu zatražio zakonsku zateznu kamatu na ukupni preplaćeni dio od dana s kojim je provedena konverzija pa mu je ta kamata i dosuđena od tad jer bi u protivnom sud prekoračio tužbeni zahtjev.

24. Nejasno je zašto je tužitelj unatoč Nalazu vještaka i njegovim pojašnjenjima, u kojima je na jasan način otklonio prigovore tuženika te je naglasio da je u obzir uzeo i sve Dodatke Ugovoru, ostao kod zahtjeva koji je konačno specificirao podneskom od 10. veljače 2025. (str. 206-2210 spisa). Naime, u tako specificiranom zahtjevu tužitelj je u djelu zahtjeva za isplatu samo izvršio preračun iznosa koji je potraživao u tužbi u iznosu od 41.000,00 kuna u iznosi od 5.441,64 eura prema naprijed navedenom fiksnom tečaju konverzije zbog promjene službene valute u Republici Hrvatskoj. Isti nije tražio da vještak dopuni Nalaz na način da iznose koje je u Nalazu prikazao u valuti kuna preračuna sukladno promjeni valute u eure pa sud takav zadatak nije niti dao vještaku. Slijedom navedenog, budući tužitelj u konačno postavljenom zahtjevu neosnovano traži isplatu većeg iznosa od iznosa preplate koji je vještak utvrdio svojim Nalazom, sud je odbio dio tužbenog zahtjeva iznad dosuđenog i stvarno utvrđenog iznosa preplate od 3.152,85 eura do zatraženih 5.441,64 eura, s pripadajući zakonskim zateznim kamatama na tako odbijeni dio tužbenog zahtjeva pa je odlučeno kao u izreci Presude pod točkom III.

25. U odnosu na tuženikov prigovor zastare potrebno je naglasiti da je isti u cijelosti neosnovan. Naime, postavljeni tužbeni zahtjev u predmetnoj parnici predstavlja restitucijski zahtjev iz odredbe čl. 323. st.1. ZOO-a, slijedom toga rok zastare za predmetnu tražbinu iznosi pet godina (opći rok zastare), s tim da zastara te tražbine ne počinje teći prije nego što je utvrđena ništetnost ugovora ili neke njegove ugovorne odredbe, što je u skladu i sa pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske glede pitanja zastare restitucijskih zahtjeva. Pri tome treba reći da navedeno pravno shvaćanje u potpunosti koincidira i sa pravnim shvaćanjima izraženim u odlukama Suda EU donesenim u spojenim predmetima C- 776/19 do C-782/19, prema kojima potrošač koji je sklopio zajam izražen u stranoj valuti i nije bio svjestan nepoštenosti ugovorne odredbe uključene u taj ugovor o zajmu ne može biti izložen roku zastare za povrat iznosa plaćenih na temelju te ugovorne odredbe. Polazeći od navedenog u svim predmetima u kojima se, na temelju čl.502.c. ZPP-a, primjenjuje pravno shvaćanje iz presude donesene u sporu po kolektivnoj tužbi, rok zastare nije počeo teći prije pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu - jer je tek sa donošenjem tih presuda potrošač stekao saznanje o nepoštenosti, a time i o ništetnosti tih ugovornih odredbi. To nadalje znači da rok zastare, kada je riječ o tražbini preplate s osnova ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi počinje teći 13. lipnja 2014., a kada je riječ o tražbini pretplate s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli počinje teći 13. lipnja 2018.. Predmetnu tužbu u ovom postupku tužitelj je podnio 7. lipnja 2019.. Dakle, tražbina tužitelja nije u zastari, jer rok zastare od pet godina nije istekao do navedenog dana kada je pokrenuta predmetna parnica.

26. U odnosu na tuženikovo prigovaranje da se u obzir trebaju uzeti iznosi kada je tečaj bio niži od početno ugovorenog tečaja i kad je kamatna stopa bila niža od početno ugovorene te da se za te iznose treba umanjiti preplata, treba naglasiti da bi takav prigovor bio osnovan samo u okolnostima kad bi tuženik točno određene iznose, kada su tečaj i kamata bili niži, potraživao protutužbom ili prigovorom radi prebijanja ili materijalno pravnim prigovorom prijeboja, a što isti nije učinio. Naime, isti je tek paušalno istaknuo te prigovore općenito ih navodeći bez navođenja konkretnih iznosa koje prebija/potražuje po tim osnovama. Stoga je njegov prigovor u tom dijelu u cijelosti neosnovan, a što je u skladu i sa pravnim shvaćanjem istaknutim u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023..

27. Odluka o trošku parničnog postupka temelji se na čl. 154. st. 2. ZPP-a, s tim da su troškovi odmjereni sukladno Tarifi o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika, "Narodne novine" broj: 138/23, dalje H. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. Tužitelj je uspio u postupku sa 78,97 % (100 % u odnosu na osnovu i 57,93 % u odnosu na visinu 3.152,85 / 5.441,65=0,5793x100=57,93%, dakle 100% + 57,93% = 157,93% : 2=78,97%). Tuženik je uspio u postupku sa 21,03% (0% u odnosu na osnovu i 42,07% u odnosu na visinu 2.288,80/ 5.441,65=0,4207x100=42,07%, dakle 0% + 42,07% = 42,07% : 2=21,03%). Budući je tužitelj uspio u većoj mjeri i to sa 78,97 %, od njegovog uspjeha oduzima se uspjeh tuženika koji iznosi 21,03% pa je ukupan uspjeh tužitelja u ovoj parnici 57,94%.

28. Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku, koji su po ocjeni ovog suda bili nužni za uspjeh tužitelja u ovom sporu i to kako slijedi:

- sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7. točka 1. Tarife),

- sastav obrazloženog podneska od 3. listopada 2019., u iznosu od 200,00 eura. (Tbr. 8. 1. Tarife), jer se tužitelj tim podneskom očitovao o tuženikovom odgovoru na tužbu,

- sastav obrazloženog podneska od 21. svibnja 2020. u iznosu od 200,00 eura. (Tbr. 8. 1. Tarife), jer se tužitelj istim očitovao o Nalaz vještaka,

- sastav podneska od 13. veljače 2024. u iznosu od 100,00 eura. (Tbr. 8. 3. Tarife), jer je tim podneskom tužitelj obavijestio sud da ga je zbog stupanja u radni odnos prestao zatupiti prijašnji punomoćnik i da je njegov ured kao preuzimatelj preuzeo drugi odvjetnik koji u svojstvu punomoćnika nastavlja zastupati tužitelja,

- sastav obrazloženog podneska od 10. veljače 2025. u iznosu od 200,00 eura. (Tbr. 8. 1. Tarife), jer je tužitelj istim postavio konačni tužbeni zahtjev,

- zastupanje na ročištu održanom 7. listopada 2019., 11. studenog 2019., 17. veljače 2025. i 23. listopada 2025.., (Tbr. 9.1. Tarife) ili ukupno 800,00 eura (4x200,00),

- zastupanje na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 9.1. Tarife).

Prema tome tužitelju su ukupno za radnje punomoćnika temeljem Tarife priznati troškovi u iznosu od 1.800,00 eura na koje je pridodan PDV po stopi od 25% pa troškovi zastupanja ukupno iznose 2.250,00 eura. Tužitelju je pored navedenih troškova punomoćnika priznat i stvarni trošak plaćenog predujma za vještačenje po vještaku financijsko knjigovodstvene struke u iznosu od 165,90 eura, a vještačenje je bilo nužno za utvrđivanje visine preplate i trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 99,54. Slijedom navedenog, tužitelju je priznat ukupni trošak u iznosu od 2.515,44 eura. S obzirom da je tužiteljev konačni uspjeh u postupku 57,94%.istom je s obzirom na navedeni uspjeh odmjeren i dosuđen trošak u iznosu od 1.457,45 eura.

29. Tužitelj je zbog djelomičnog uspjeha od 57,94 % odbijen s preostalim zahtjevom za naknadu troškova iznad dosuđenih 1.457,45 eura do zatraženih 2.515,44 eura, kao neosnovanim.

30. Slijedom iznijetoga, odlučeno je kao u izreci presude.

Valpovo, 20. studenog 2025.

Sudac

Goran Jokić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu, koja se podnosi putem ovog suda, u roku 15 (petnaest) dana od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena bez obzira što na isto nije pristupila, odnosno od dana primitka prijepisa presude, ako nije bila uredno obaviještena.

Dostaviti:

1.Tužitelju po punomoćniku

2.Tuženiku po punomoćniku