Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split

Poslovni broj: Gž-1334/2023-4

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to Vedrane Perkušić predsjednice vijeća, dr. sc. Ivana Tironija, člana vijeća i suca izvjestitelja te dr. sc. Daniele Pivčević, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice OP, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnicima, Radomiru Borotiću i Darku Novačiću, odvjetnicima u Virovitici, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po zakonskom zastupniku, Općinskom državnom odvjetništvu u Virovitici, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Virovitici, poslovni broj: 7 P-379/2022-12 od 31. ožujka 2023., na sjednici vijeća održanoj 20. studenog 2025.

r i j e š i o  j e

Ukida se presuda Općinskog suda u Virovitici, poslovni broj: 7 P-379/2022-12 od 31. ožujka 2023., te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski je sud donio presudu koja u izreci glasi:

„I. Utvrđuje se da je tužiteljica, OP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], postala vlasnik u cijelosti na nekretninama koje su upisane u z. k. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], a koje se sastoje od kčbr. [katastarska čestica] LIVADA [adresa] u površini 1515 čhv i kčbr. [katastarska čestica] LIVADA [adresa] u površini 1508 čhv.

II. Tužena je dužna trpjeti da na nekretninama upisanim u z. k. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], a koje se sastoje od kčbr. [katastarska čestica] LIVADA [adresa] u površini 1515 čhv i kčbr. [katastarska čestica] LIVADA [adresa] u površini 1508 čhv, tužiteljica OP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], ishodi uknjižbu prava vlasništva na svoje ime.

III. Nalaže se tuženoj da tužiteljici nadoknadi parnični trošak u iznosu od 743,24€/6.000,00 kuna, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.i da s ovog osnova isplati tužitelju iznos od 1.777,00 eura. U točki III. izreke prvostupanjski je sud odbio zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška u iznosu od 625,50 eura.“

2. Protiv prvostupanjske presude tuženica je podnijela žalbu i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, žalbenih razloga predviđenih odredbama članka 353. stavak 1. točke 1. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08. - Odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11.

- pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. - Odluka USRH, 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje ZPP). Žaliteljica predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu na način da odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan odnosno podredno da ju ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tužiteljica nije podnijela odgovor na žalbu.

4. Žalba tuženice je osnovana. Predmet spora u ovoj žalbenoj fazi postupka jest zahtjev tužiteljice da se utvrdi vlasnicom nekretnina katastarskih oznaka kčbr. [katastarska čestica] obje k. o. [katastarska općina], a koje pravo vlasništva da je stekla dosjelošću, te s tim u svezi kako je ovlaštena za uknjižbu prava vlasništva predmetnih nekretnina.

5. Prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev uz zaključak da su predmetne nekretnine pobliže označene u odlomku 1. obrazloženja ove odluke, u posjedu tužiteljice i njezinog pravnog prednika od 1958. odnosno 1959. slijedom čega da su na strani tužiteljice ispunjene zakonske pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću.

6. Tuženica u žalbi u bitnome ističu kako pobijana presuda nema razloga o odlučnim činjenicama u svezi sa posjedovanjem predmetnih nekretnina, režimom društvenog vlasništva i pojmom vodnog dobra.

7. Nakon razmatranja žalbe tuženice, pobijane presude, te dokazne građe koja se nalazi u spisu za reći je slijedeće. Dosjelost je stjecanje prava vlasništva na temelju posjedovanja stvari kroz zakonom određeno vrijeme. Dosjelošću se faktično stanje pretvara u pravno. Za stjecanje prava vlasništva dosjelošću bitan je stvarni, aktivni posjed, a ne tabularni. Tabularni posjed je posjed upisan u katastarski operat. Pravno relevantni, stvarni posjed, sud utvrđuje izvođenjem dokaza saslušanjem svjedoka, stranka, uviđajem na licu mjesta, kao i putem drugih odgovarajućih dokaza, pa i isprava, a sve u smislu odredbe članka 8. ZPP-a.

8. Nakon čitanja prvostupanjske presude za primijetiti je kako prvostupanjski sud ne razlikuje pojmove stvarnog, aktivnog posjeda i tabularnog posjeda. Tako prvostupanjski sud utvrđuje da je otac tužiteljice u posjed predmetnih nekretnina stupio kupoprodajom kčbr. [katastarska čestica]., a kčbr. [katastarska čestica]. Međutim, iz obrazloženja pobijane presude ne može se zaključiti do kada je tužiteljica bila u aktivnom - stvarnom posjedu predmetnih nekretnina odnosno je li na predmetnim zemljištima izvršavala kakve posjedovne čine. Činjenica da je tužiteljica u katastarskom operetu bila upisana kao posjednica predmetnih nekretnina do 2007. ne odnosi se na pojam aktivnog, stvarnog posjeda, već tabularnog, i sama po sebi ne znači kako je tužiteljica zaista i bila u posjedu spornih zemljišta.

9. Uzimajući u obzir sadržaj pobijane presude kao i žalbu tuženice za pojasniti je i pravni pojam posjeda stvari. Posjed stvari podrazumijeva faktičnu vlast na stvari (članak 10. stava 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" br. 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 129/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 143/12., 152/14., 81/15. i 94/17., dalje ZVDSP). Odredbom članka 11. stavak 1. ZVDSP-a je pored ostalog propisano da onaj tko stvar posjeduje kao da je njezin vlasnik ili posjeduje pravo kao da je nositelj toga prava – samostalni je posjednik. Odredbom članka 2. istog članka je određeno kako će se posjed smatrati samostalnim, ako se ne dokaže suprotno. Faktična vlast na stvari znači da se prema društvenom i prometnom shvaćanju gospodari stvari. Samostalni posjednik (kako za sebe sugerira tužiteljica) pokazuje taj svoj posjed na način da njome ili na njoj obavlja sve one akte koji u normalnom gospodarskom životu znače faktično raspolaganje stvarju, npr. upotrebljava je, popravlja, obrađuje (kod zemljišta) i sl. Stvarna vlast na stvari – nekretninom, postoji kad osoba ima realnu mogućnost faktičnog raspolaganja stvarju. To znači da se osoba može nalaziti i prostorno udaljena od stvari, ali ima mogućnost da u svakom trenutku gospodari sa stvari.

10. Do kad je tužiteljica u predmetnom slučaju bila u aktivnom – stvarnom posjedu predmetnih nekretnina prvostupanjski sud nije utvrdio, odnosno to iz obrazloženja pobijane presude nije razvidno. Također, iz sadržaja pobijane presude ne može se zaključiti kada su se točno (koje godine) ispunile zakonske pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću.

11.1. Nadalje je za reći kako tuženica u žalbi pravilno ističe da prvostupanjski sud u pobijanoj presudi pogrešno zaključuje da predmetne nekretnine nisu bile u režimu društvenog vlasništva.

11.2. Naime, sporne nekretnine (kčbr. [katastarska čestica] i kčbr. [katastarska čestica], obje k. o. [katastarska općina]) bile su uknjižene kao vlasništvo Nezavisne države Hrvatske slijedom čega su na temelju zakona (ex lege) i to baš odredbi Zakona o prijelazu u državno vlasništvo neprijateljske imovine i o sekvestraciji nad imovinom odsutnih osoba ("Službeni list" br. 63/46.) postale općenarodna imovina odnosno društveno vlasništvo. Odredbom članka 362. stavak 3. ZVDSP-a propisano je kako se smatra da su vlasništvo Republike Hrvatske sve stvari iz društvenoga vlasništva na području Republike Hrvatske glede kojih nije utvrđeno u čijem su vlasništvu niti djeluje predmnjeva vlasništva iz stavka 1. i 2. ovoga članka, a tko tvrdi suprotno, treba to dokazati. Stoga je Republika Hrvatska na temelju zakona postala vlasnica predmetnih nekretnina i to baš u suglasju sa odredbama članka 362. stavak 3. i 382. stavak 2. ZVDSP-a. Nadalje, na temelju odredbe članka 130. stavak 1. ZVDSP-a tuženica je i uknjižena kao vlasnica predmetnih nekretnina.

11.3. Za pojasniti je da su pojmovi općenarodna imovina i društveno vlasništvo sinonimi. Razlika je jedino u razvojnoj fazi društvenovlasničkog uređenja koji je zamijenjen vlasničkim režimom stupanjem na snagu Zakona o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Narodne novine“ br. 53/91). Pojam općenarodna imovina se odnosi na prvu fazu tzv. administrativnog socijalizma kad je država bila najveći vlasnik i upravljala svojom imovinom (državnim vlasništvom, općenarodnom imovinom). Nakon razmimoilaženja sa Sovjetskim Savezom napušten je i sovjetski model gospodarenja, ali bez napuštanja društvenog uređenja. Stoga se dotadašnji sustav državnog upravljanja sredstvima u državnom vlasništvu (općenarodnoj imovini) transformirao u specifičan sustav radničkog samoupravljanja. Tada se počinje koristi pojam društvenog vlasništva za državnu imovinu.

11.4. Slijedom navedenog prvostupanjski sud pogrešno smatra da se u predmetnom slučaju nije radilo o društvenom vlasništvu na predmetnim nekretninama, ovo stoga jer da se nisu koristile u nekoj kolektivnoj proizvodnji pod upravom Organizacije udruženog rada - OUR-a (odlomak 23. prvostupanjske presude).

12.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci br. Rev-291/14-2 od 17. travnja 2018., u povodu odluka Europskog suda za ljudska prava (Gashi protiv Hrvatske, Trgo protiv Hrvatske i Radomilja i dr. protiv Hrvatske, Jakeljić protiv Hrvatske) zauzeo stav: „…Kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („NN“, broj 91/96, itd. - dalje: ZVDSP), nego na temelju drugih odredaba tog Zakona…”

12.2. Iz izvoda iz zapisnika br. Su IV-148/2018 sa sastanka predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 21. studenoga 2018. proizlazi da je rok dosjedanja četrdeset godina.

12.3. Dakle, kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu može se u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991. Za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na društvenom vlasništvu nije odlučno vrijeme podnošenja tužbe - nego ispunjenje zakonskih pretpostavki u razdoblju od 1.siječnja 1997. do 17. studenog 1999. Rok dosjedanja je četrdeset godina. U svakom pojedinom predmetu potrebno je provesti i odgovarajući test razmjernosti radi utvrđenja vrijeđaju li se možebitno vlasnička prava trećih osoba.

13. Za navesti je i to kako u ovom parničnom postupku prvostupanjski sud ne smije dovoditi u pitanje pravilnost i zakonitost pravomoćne sudske odluke iz drugih sudskih postupaka pa tako ni rješenje o uknjižbi Republike Hrvatske Općinskog suda u Slatini posl. br. Z-64/07 od 9. siječnja 2007. kojim je Republika Hrvatska uknjižena kao vlasnica predmetnih nekretnina (odlomak 27. prvostupanjske presude). Naime, smisao pravomoćnosti je to da se pravomoćna odluka smatra istinitom i zakonitom. Pravomoćna odluka djeluje kao pravno relevantna činjenica samim faktom svog postojanja.

14.1. Nadalje je za pojasniti i pojam sjecanja prava vlasništva temeljem povjerenja u zemljišne knjige.

14.2. Odredbom članka 122. ZVDSP-a, propisano je kako se smatra da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje nekretnine, pa tko je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, ne znajući da ono što je u njih upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnoga stanja, uživa glede toga stjecanja zaštitu prema odredbama zakona. Stjecatelj je bio u dobroj vjeri ako u trenutku sklapanja posla, a ni u trenutku kad je zahtijevao upis, nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati u to da stvar pripada otuđivatelju. Nedostatak dobre vjere ne može se predbaciti nikome samo iz razloga što nije istraživao izvanknjižno stanje. Odredbom članka 123. stavak 1. ZVDSP-a, propisano je da stjecatelj upisom stječe nekretninu kao od njezina vlasnika, ako je, postupajući s povjerenjem u zemljišnu knjigu, u dobroj vjeri stekne od osobe koja je bila upisana kao vlasnik te nekretnine premda to nije bila, i ako mu upis ne bude izbrisan zbog nevaljanosti. Prema odredbi članka 124. stavak 1. ZVDSP-a, stjecatelj koji je postupajući sa povjerenjem u zemljišne knjige, u dobroj vjeri stekao vlasništvo neke nekretnine, stekao je tu nekretninu kao da na njoj ne postoje tuđa prava, tereti ni ograničenja koja u tom trenutku nisu bila upisana, niti je iz zemljišnih knjiga bilo vidljivo da je zatražen njihov upis.

14.3. Odredbom članka 8. stavci 2. i 3. Zakona o zemljišnim knjigama ("Narodne novine" br. 63/19., 128/22., 155/23., 127/24.) propisano je da se smatra da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje zemljišta. Stjecatelj koji je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, pravno je zaštićen, ako nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da ono što je upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnoga stanja. Nedostatak dobre vjere ne može se prigovoriti nikome samo iz razloga što nije istraživao izvanknjižno stanje.

14.4. Citirane odredbe reguliraju načelo povjerenja u zemljišne knjige i pravne učinke načela povjerenja u zemljišne knjige. Navedenim odredbama jasno je propisano da načelo povjerenja djeluje samo u korist stjecatelja koji je postupao u dobroj vjeri, koji nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da je zemljišnoknjižno stanje nepotpuno, odnosno da je različito od izvanknjižnog stanja.

14.5. Jedini način da se izvanknjižni vlasnik zaštiti od djelovanja načela povjerenja u zemljišne knjige je da na vrijeme uknjiži svoje pravo vlasništva. Vlasnik koji se ne uknjiži u zemljišnoj knjizi kao vlasnik nekretnine, a niti na nekretnini vrši posjedovne čine izvrgava se posljedicama djelovanja načela povjerenja u zemljišne knjige.

15.1. U svezi sa žalbenim navodima tuženice za primijetiti je kako prvostupanjski sud pogrešno zaključuje da se u predmetnom slučaju ne radi o vodnom dobru na realnom dijelu predmetnih nekretnina. Naime, iz uvjerenja Hrvatskih voda klasa: 325- 02/22-02/0000663 od 19. srpnja 2022. proizlazi da se na dijelu predmetnih nekretnina oznake kčbr. [katastarska čestica], obje k. o. [katastarska općina] u površini cca 150 m[2] nalazi evakuacijski kanal retencije [adresa], kanal II. reda [adresa] slijedom čega se radi o javnom vodnom dobru temeljem odredbe članka 12. Zakona o vodama ("Narodne novine" br. 66/19., 84/21. i 47/23. dalje ZV) u svezi s odredbom članka 9. ZVDSP-a.

15.2. Navedeno uvjerenje Hrvatskih voda je javna isprava koja dokazuje istinitost onoga što se u njoj potvrđuje ili određuje, a ovo u suglasju s odredbom članka 230. stavak 1. ZPP-a.

15.3. Odredbom članka 230. stavak 3. ZPP-a propisano je kako je dopušteno dokazivati da su u javnoj ispravi neistinito utvrđene činjenice ili da je isprava nepravilno sastavljena. Međutim, tužiteljica ničim ne dokazuje da se u predmetnom slučaju ne radi o javnom vodnom dobru, štoviše u svom iskazu potvrđuje postojanje odvodnog kanala na terenu.

16. Tuženica pravilno prigovara i to da prvostupanjski sud pogrešno primjenjuje odredbu članka 11. stavak 1. ZV-a koja propisuje da Ministarstvo rješenjem utvrđuje pripadnost zemljišta iz članka 9. ovoga Zakona vodnom dobru, na zahtjev Hrvatskih voda rješenjem o utvrđenju pripadnosti vodnom dobru, prije diobe u zasebnu katastarsku česticu. Naime, navedena odredba se odnosi na utvrđenje pripadnosti vodnom dobru, prije diobe u zasebnu katastarsku česticu, o čemu se u predmetnom slučaju ne radi.

17. Slijedom svega navedenog prvostupanjski sud je prilikom donošenja pobijane presude počinio bitnu povredu iz odredbe članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju se povredu tuženica u žalbi izričito poziva. Naime zbog pogrešnog pravnog pristupa prvostupanjskog suda pobijane presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, posebno stoga što nema razloga o odlučnim činjenicama. Sukladno iznijetom trebalo je prvostupanjsku presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a ovo na temelju odredbe članka 369. stavak 1. ZPP-a.

18. U ponovljenom će postupku prvostupanjski sud otkloniti uočenu bitnu povredu odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a te će iskoristiti svoja procesna ovlaštenja kako bi se relevantno činjenično stanje, na koje ukazuje ovaj drugostupanjski sud, točno i potpuno utvrdilo. Prvostupanjski će sud potom, nakon cjelovito provedenog dokaznog postupka, vodeći računa i o odredbama članaka 7., 8. i 221.a ZPP-a, te uz pravilnu primjenu materijalnog prava, ponovno odlučiti o tužbenom zahtjevu i parničnom trošku.

U Splitu 20. studenog 2025.

Predsjednica vijeća:

Vedrana Perkušić