Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Trg bana Josipa Šokčevića 17

32100 Vinkovci

OIB:77561654785

Poslovni broj: P-20/2025-15

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima, OIB: 77561654785, po sucu Hrvoju Smital kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja SM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Hani Lukić Hob, odvjetnici iz Vinkovaca, protiv Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupana po punomoćniku Petri Vatavuk, odvjetnici iz Zagreba, kao tuženika, radi utvrđenja ništetnosti odredbi i isplate., nakon održane i zaključene glavne, javne i usmene rasprave održane dana 9. listopada 2025. godine, u nazočnosti tužitelja SM uz zamjenika punomoćnika Mihovila Peći, odvjetnika iz Vinkovaca i u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, te potom donijete i objavljene presude na ročištu za objavu održanom dana 20. studenog 2025. godine.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba članka 1. Ugovora o brzom gotovinskom kreditu br. 9011169787 od 20. travnja 2006. godine zaključenog između tužitelja i tuženika u dijelu određivanja jednokratne naknade, a koja glasi: „ Korisnik kredita obvezuje se platiti jednokratnu naknadu označenu pod (D) u visini 2,50% od iznosa od iznosa kredita označenog pod (A) koja dospijeva na naplatu na dan dospijeća prvog anuiteta. „.

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. Radnička cesta 50, Zagreb OIB:02535697732, da tužitelju HM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 334,00 eur (tristotinetridesetčetirieura), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 1. lipnja 2006. do isplate, po kamatnoj stopi od 15% godišnje za period od dospijeća do 31. srpnja 2008. godine, zatim od 01. kolovoza 2008. godine do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope HNB-a važeće posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015.god. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%, a od 01.01.2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi prouzročene parnične troškove u iznosu od 500,00 eur (petstotinaeura) sa zateznim kamatama tekućim od 20. studenog 2025. kao dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, prema kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za isplatom troškova parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika u kojoj navodi kako je sa tuženikom sklopio Ugovora o brzom gotovinskom kreditu br. 9011169787 od 20. travnja 2006. na iznos od 100.000,00 kuna, s rokom otplate na 84 mjeseca. Navedeni ugovor o kreditu je sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju, a radi se o standardno formuliranom ugovoru pripremljenom od strane tuženika kao jače/dominantne ugovorne strane, a tužitelj ni na koji način nije bio u mogućnosti utjecati na sadržaj ugovora, niti pojedinačno pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama.

1.1. Prema odredbi članka 81. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotnosti načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

1.2. Tuženik je nadalje u navedeni Ugovor o kreditu ugradio odredbu kojom je određena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 2,50 % od iznosa odobrenog kredita (točka 1. Ugovora o kreditu) koja dospijeva na naplatu na dan dospijeća prvog anuiteta, tim više što iz navedene odredbe nije vidljivo na što se navedena naknada odnosi, od kojih se troškova sastoji te zašto je određena baš u tom iznosu (postotku od iznosa kredita) i očito je da se radi o jednostranoj odluci tuženika o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj mogao utjecati na sadržaj navedene ugovorne odredbe. Takav način određivanja naknade potpuno je netransparentan za tužitelja kao potrošača, pa je stoga takva odredba ugovora protivna načelu savjesnosti i poštenja i posljedično ništetna. Jednako tako, tuženik prije zaključenja predmetnog ugovora o kreditu nije kao trgovac u cijelosti informirao tužitelja kao potrošača o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je također imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

2. Temeljem nepoštene/ništetne odredbe Ugovora o kreditu o jednokratnoj naknadi za obradu kredita, tuženik je 1. lipnja 2006. naplatio od tužitelja naknadu od 2,50 % od iznosa kredita 100.000,00 kuna, što je iznosilo 2.500,00 kuna, što je vidljivo iz pregleda uplata po kreditu na dan 4. rujna 2025. dostavljenih po tuženiku (list 51 spisa).

3. Tužitelj, a sukladno odredbi čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, 35/05, 41/08, 63/08 i 134/08, 78/15, 29/18, 114/22,156/22 i 155/23 – dalje Zakon o obveznim odnosima) kojom je određeno da je u slučaju ništetnosti ugovora/ugovorne odredbe svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora/ugovorne odredbe. Nadalje, sukladno odredbi čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, dok odredba stavka trećeg istog članka Zakona određuje da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, s time da je tuženik kao nepošteni stjecatelj dužan platiti tužitelju i zakonske zatezne kamate na svaki pojedini preplaćeni iznos od dana stjecanja (čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima).

3.1. Tužitelj temeljem odredbe članka 1111. stavak 1. u svezi odredbe članka 1115. Zakona o obveznim odnosima, potražuje od tuženika isplatu onog što je primio, odnosno naplatio od tužitelja na osnovu ništetne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita, odnosno stekao je nepripadnu imovinsku korist u iznosu od 334,00 eura i to sa zakonskim zateznim kamatama od dana plaćanja naknade tj. od 1. lipnja 2006. Identično ovim navodima tužitelja proizlazi i iz presude Vrhovnog suda RH broj Rev-673/2023 od 13. veljače 2024.

4.Slijedom iznesenog predlaže da sud donese presudu kojom će utvrditi ništetnom odredbu točke 1. Ugovora o brzom gotovinskom kreditu br. 9011169787 od 20. travnja 2006. te obvezati tuženika na isplatu iznosa naknade za obradu kredita, uz naknadu troškova postupka.

5. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka prije svega ističe da utužena naknada nije naplaćena a u odnosu na naknadu za prijevremenu otplatu napominje da je odredbom članka 59. Zakona o zaštiti potrošača propisano da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Nadalje, sukladno odredbi članka 2. stavka 1. točke 7. Zakona o potrošačkom kreditiranju ukupni troškovi kredita za potrošača uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu, te koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika.

5.1. Tuženik također ističe i da je odredbom članka 2. Zakona o obveznim odnosima propisano da sudionici u prometu slobodno određuju obvezne odnose te nije zabranjeno ugovaranje predmetne naknade a iz ranije citiranih odredaba Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o potrošačkom kreditiranju, kao lex specialis, proizlazi da je ugovaranje takve naknade dopušteno. Prema tome, u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu naplata naknade za obradu kredita je bila redoviti trošak kreditiranja koji je prepoznat kako u nacionalnom zakonodavstvu tako i na razini Europske unije. Tuženik navodi da je neosnovano i pogrešno isticanje tužitelja da je odredba ugovora o kreditu kojom je ugovorena predmetna naknada ništetna, budući je tužitelj u trenutku sklapanja ugovora znao da će naknada iznositi određeni, ugovorom definirani postotak od iznosa kredita i na nju je pristao, dakle, iznos naknade je fiksan i poznat tužitelju u trenutku sklapanja ugovora o kreditu.

5.2. Nadalje, činjenica da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ne vodi automatski do zaključka da je među ugovornim stranama nastala značajna neravnoteža.

5.3. I na kraju tuženik ističe prigovor zastare s obzirom da je sporna naknada za obradu kredita plaćena 2006., a tužba je podnesena 2025. godine, pa je očito da je predmetni kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva u zastari temeljem odredbe članka 215. stavka 1. i članka 225. Zakona o obveznim odnosima još od 2011. kada je istekao petogodišnji zastarni rok, a kako je kondemnatorni dio u zastari tužitelj niti nema pravni interes za utvrđenje ništetnosti jer deklaratorni tužbeni zahtjev ne može biti sam sebi svrha već interes za takav zahtjev mora proizlaziti iz mogućnosti da tužitelj tužbom potražuje povrat nečeg plaćenog temeljem ništetne odredbe.

5.4. Predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obveže tužitelja da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka.

6. Tužitelj se svojim podneskom od 13. ožujka 2025. u odnosu na odgovor na tužbu tuženika protivi svim navodima iz odgovora na tužbu smatrajući ih u cijelosti neosnovanima, te se poziva na sudsku praksu, prije svega Vrhovnog suda Republike Hrvatske i utvrđenja iz odluka broj Rev-673/2023 od 13. veljače 2024., broj Rev- 1051/2023 od 3. travnja 2024. i Revd-1601/2024 od 30. travnja 2024.

7. Ističe se da je tuženik kasnije tijekom postupka podneskom od 17. rujna 2025. potvrdio visinu tužbenog zahtjeva i priznao da je utužena naknada naplaćena u iznosu od tada 2.500,00 kuna, i to s prvom uplatom 31. svibnja 2006., tako da je tužitelj odustao od provođenja knjigovodstveno-financijskog vještačenja radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva, jer je ona sada postala nesporna.

8. U dokaznom dijelu postupka sud je izvršio uvid i čitanje u preslik ugovora o brzom gotovinskom kreditu br. 9011169787 od 20. travnja 2006. sa lista 5 spisa, u presliku potvrde javnog bilježnika Mirodara Kovača OV-8672/2006 od 21. travnja 2006. sa lista 6 spisa, u zamolbu za dostavom podataka sa lista 7 spisa, u otplatnu tablicu sa lista 9 spisa, u rješenje sa lista 10 – 11 spisa, u Opće uvjete poslovanja sa lista 19 – 27, u presudu Vrhovnog suda RH Rev 673/2023-2 od 13. veljače 2024. sa lista 31 – 35 spisa, u presudu Vrhovnog suda RH Rev-1051/2023-2 od 33. travnja 2024. sa lista 36 – 40 spisa, u presudu Vrhovnog suda RH Revd-1601/2024-2 od 30. travnja 2024. sa lista 41 – 42 spisa, te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja kao parnične stranke.

9. Temeljem provedenog dokaznog postupka, cijeneći brižljivo i savjesno svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23 – dalje Zakon o parničnom postupku) sud je utvrdio da su tužba i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovani.

10. Tužitelj saslušan kao stranka u postupku iskazao je kako je podignuo gotovinski nenamjenski kredit za adaptaciju obiteljske kuće. Kredit je podignuo kod banke tuženika budući je tamo imao otvoren tekući račun i preko njih je primao plaću. Kredit u nekoj drugoj valuti nije mu nuđen. Ugovor je bio tipski već otisnuti obrazac u koji su samo dodani tužiteljevi podatci. Ugovor je prije potpisivanja pročitao, uočio je odredbu za obradu troškova kredita koja je bila srazmjerno visoka u iznosu od 2.500,00 kn, pitao je o čemu se radi i rečeno mu je da ne može dobiti kredit ako to ne plati, taj iznos mu je zaista i naplaćen sa prvom ratom kredita. Izvršio je ovjeru potpisa kod javnog bilježnika, koji mu ništa nije tumačio samo je ovjerio njegov potpis. U to vrijeme nije imao obrt ili trgovačko društvo, a nema ni sada, pa da bi mu kredit služio kao porezna olakšica. Kredit je u cijelosti isplaćen.

11. Sud je prihvatio iskaz tužitelja kao stranke budući je isti iskazivao životno, logično i uvjerljivo o onim činjenicama kojih se sjeća i o svojem viđenju same stvari, tim više što iskaz tužitelja nije doveden u pitanje.

12. Sud je kao vjerodostojne prihvatio sve isprave koje su pročitane i u koje je izvršen uvid na glavnoj raspravi budući njihova vjerodostojnost nije dovedena u pitanje po parničnim strankama pri čemu je dokaznu snagu istih cijenio dovodeći ih u vezu s drugim dokazima te odredbama zakona.

13. Sud je utvrdio da je između stranaka nesporno da je tužitelj kao korisnik kredita sa prednikom tuženika kao davateljem kredita zaključio ugovor o brzom gotovinskom kreditu 20. travnja 2006., na iznos od 100.000,00 kuna sa rokom otplate od 84 mjeseca.

13.1. Između stranaka je sporno je li ništetna i nepoštena ugovorna odredba članka 1. ugovora o brzom gotovinskom kreditu broj 9011169787 od 20. travnja 2006. i može li proizvoditi pravne učinke, te je sporna zastara potraživanja tužitelja.

14. U odnosu na spornu činjenicu tj. pitanje ništetnosti dijela odredbe Ugovora o kreditu sud je primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje u tekstu ZZP 96/2003.) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu tj. 20. travnja 2006.

14.1. Prema odredbi članka 81. st. 2. ZZP, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

14.2. Odredbom st. 4. istoga članaka je propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

14.3. Sukladno čl. 87. st. 1. i 2. ZZP/03, propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništavna time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako on može opstati bez ništavne odredbe.

15. Prema odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog ugovora trgovca. Ističe se da takvu istovjetnu regulativu sadrži odredba članka 49. aktualnog Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15 i 14/19) koji je kao takav usklađen sa Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva).

15.1. Prema članku 3. Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetima u dobroj vjeri, na štetu potrošača, prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora. Iz daljnje odredbe članka 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor po tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredbi. O prethodno navedenom je svoje stajalište izrazio i Sud Europske unije u presudi od 27. lipnja 2000. u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98.

16. Na temelju dokaza izvedenih tijekom postupka, a polazeći od naprijed navedenih odredbi, proizlazi da su odredba o naknadi za obradu kredita (jednokratna naknada) uz uvjete koje odredi kreditor sadržane u dijelu pod odredbom članka 1. Ugovora o kreditu ništetne.

16.1. Navedena odredba je nepošteno ugovorena u smislu članka 81. stavka 1. i 2. ZPP/03, a slijedom čega je i ništavna sukladno članku 87. stavku 2. ZZP/03. Također, po stavu suda navedena odredba ne prolazi test poštenja s obzirom da je cjelokupan rizik prebačen samo na jednu stranu odnosno na tužitelja koji u cijelosti ovisi o volji tuženika, jer na odluku banke tuženika tužitelj apsolutno nije imao mogućnosti utjecaja.

17. Kako iz stanja spisa proizlazi da tuženik nije s uspjehom osporio navode tužitelja da se o spornim dijelovima ugovorne odredbe iz članka 1. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, nedvojbeno je utvrđeno da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu u kojem tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati ni na koji način na sadržaj navedene odredbe, pa je stoga po shvaćanju ovoga suda sporna ugovorna odredba zaista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te su zbog toga ove odredbe ništetne u smislu članka 87. stavka 1. ZZP/03.

18. Imajući u vidu citirane zakonske odredbe i iste dovodeći u vezu sa iskazom tužitelja, sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan.

19. Uvidom u pregled uplata po kreditu na dan 4. rujna 2025. izdan od banke tuženika proizlazi da je tužitelj prilikom prve uplate rate kredita dana 31. svibnja 2006. zbog ništetnosti odredbe o jednokratnoj naknadi u visini 2,50 % od iznosa kredita, platio iznos od 2.500,00 kuna, odnosno sada 334,00 eura, a koji iznos tuženik niti ne osporava, to je sud obvezao tuženika na isplatu navedenog iznosa kako je to odlučeno u izreci ove presude.

19.1. Tuženik je po osnovi odredbe članka 1111. Zakona o obveznim odnosima obvezan vratiti tužitelju navedeni novčani iznos i to zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, s tim da je kamata određena sukladno odredbi članka 29. stavka 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima.

20. Prigovor zastare novčanog potraživanja, a kojeg je istaknuo tuženik nije osnovan i u ovom slučaju nema zastare na isplatu bez obzira što je ugovor zaključen 20. travnja 2006. iz razloga što prema stavu Vrhovnog suda RH i to pravnim shvaćanjem sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. zastara nastupa istekom roka od 5 godina od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili nekog njegovog dijela iz kojeg proizlazi isplata. Budući je tužitelj ovom tužbom tražio i utvrđenje ništetnosti odredbe zbog koje traži isplatu, zastara će početi teći tek pravomoćnošću dijela presude koji utvrđuje ništetnost odredbe. Ukazuje se da je takav stav osim Vrhovnog suda RH zauzela i brojna sudska praksa nakon tog mišljenja ( tako i Županijski sud u Zagrebu u svojoj odluci posl. broj: Gž-2406/18 ).

21. Odluka o troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku.

22. Tužitelj je potraživao trošak parničnog postupka u ukupnom iznosu od 500,00 eura, uvećano za zatezne kamate od presuđenja do isplate, koji mu je sud u cijelosti priznao kao nužan i opravdan, a sastoji se od troška zahtjeva za dostavu dokumentacije od 22. studenog 2024. u iznosu od 100,00 eura po Tbr. 32/1, sastava tužbe u iznosu od 100,00 eura sukladno Tbr. 7/1, sastava jednog obrazloženog podneska u iznosu od 100,00 eura sukladno Tbr. 8/1, za pristup na dva raspravna ročišta i to od 3. srpnja 2025. i od 9. listopada 2025., svako po 100,00 eura po Tbr. 9/1, nadalje, sukladno Tarifi o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23).

22.1. Tužitelj je oslobođen plaćanja sudskih troškova i to sudskih pristojbi na tužbu i presudu jer je korisnik prava na zajamčenu minimalnu naknadu temeljem rješenja Hrvatskog zavoda za socijalni rad, Područni ured Vinkovci od 23. studenog 2023.

23. Tuženik je odbijen sa zahtjevom za naknadu troška postupka budući u istom nije uspio, a sve kako je navedeno u točci IV. izreke ove presude.

Vinkovci, 20. studenog 2025. godine.

Sudac

Hrvoje Smital

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana. Žalba se podnosi u pisanom obliku putem ovoga suda u četiri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a nije uredno obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana dostave prijepisa presude.

DOSTAVITI:

1. Odvjetnica Hana Lukić Hob, Vinkovci

2. Odvjetnica Petra Vatavuk, Zagreb