Republika Hrvatska

Općinski sud u Đakovu

Trg Dr. F. Tuđmana 2

31400 Đakovo

Posl. broj: P-40/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Đakovu po sutkinji Snježani Brajko u pravnoj stvari tužiteljice OI, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] zastupane po punomoćniku Marijanu Belčić odvjetniku iz [adresa], protiv tuženika Addiko Bank dioničko društvo, OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb zastupana po punomoćniku Hrvoju Matić odvjetniku iz Zagreba, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 30. rujna 2025. u nazočnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika i javno objavljene presude 20. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba iz čl. 4. st.2. Ugovora o kreditu broj 5140060251-61000062200/2006. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, sklopljenog dana 30.03.2006. godine između tužiteljice i prednika tuženika, potvrđenog dana 05.04.2006. godine po javnom bilježniku Nikoli Braču iz Đakova pod brojem OU-224/2006, u dijelu odredbe koji glasi:„Izmjena kamatne stope se smatra sastavnim dijelom ovog Ugovora, bez posebnog zaključivanja Aneksa ovom Ugovoru, a što stranke potvrđuju svojim potpisom na ovom Ugovoru.“

II. Nalaže se tuženiku da u roku od petnaest dana plati tužitelju po osnovi preplaćenih kamata iznos od 5.320,38 €, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos:

34,60 EUR tekućom od 15.11.2007.

35,70 EUR tekućom od 15.12.2007.

34,86 EUR tekućom od 15.01.2008.

36,05 EUR tekućom od 15.02.2008.

36,55 EUR tekućom od 15.03.2008.

34,71 EUR tekućom od 15.04.2008.

37,58 EUR tekućom od 15.05.2008.

35,31 EUR tekućom od 15.06.2008.

36,11 EUR tekućom od 15.07.2008.

35,41 EUR tekućom od 15.08.2008.

35,79 EUR tekućom od 15.09.2008.

35,90 EUR tekućom od 15.10.2008.

35,25 EUR tekućom od 15.11.2008.

39,54 EUR tekućom od 15.12.2008.

36,03 EUR tekućom od 15.01.2009.

67,19 EUR tekućom od 15.02.2009.

67,95 EUR tekućom od 15.03.2009.

61,64 EUR tekućom od 15.04.2009.

67,48 EUR tekućom od 15.05.2009.

65,20 EUR tekućom od 15.06.2009.

95,08 EUR tekućom od 15.07.2009.

90,67 EUR tekućom od 15.08.2009.

94,15 EUR tekućom od 15.09.2009.

95,18 EUR tekućom od 15.10.2009.

91,54 EUR tekućom od 15.11.2009.

93,99 EUR tekućom od 15.12.2009.

92,23 EUR tekućom od 15.01.2010.

96,52 EUR tekućom od 15.02.2010.

97,83 EUR tekućom od 15.03.2010.

88,05 EUR tekućom od 15.04.2010.

99,59 EUR tekućom od 15.05.2010.

95,83 EUR tekućom od 15.06.2010.

100,09 EUR tekućom od 15.07.2010.

102,89 EUR tekućom od 15.08.2010.

104,86 EUR tekućom od 15.09.2010.

110,17 EUR tekućom od 15.10.2010.

103,90 EUR tekućom od 15.11.2010.

105,21 EUR tekućom od 15.12.2010.

108,01 EUR tekućom od 15.01.2011.

104,07 EUR tekućom od 15.02.2011.

101,46 EUR tekućom od 15.03.2011.

91,97 EUR tekućom od 15.04.2011.

99,86 EUR tekućom od 15.05.2011.

97,18 EUR tekućom od 15.06.2011.

106,68 EUR tekućom od 15.07.2011.

104,07 EUR tekućom od 15.08.2011.

114,46 EUR tekućom od 15.09.2011.

111,91 EUR tekućom od 15.10.2011.

104,45 EUR tekućom od 15.11.2011.

58,39 EUR tekućom od 15.12.2011.

56,26 EUR tekućom od 15.01.2011.

58,86 EUR tekućom od 15.02.2011.

59,52 EUR tekućom od 15.03.2012.

55,68 EUR tekućom od 15.04.2012.

58,92 EUR tekućom od 15.05.2012.

57,20 EUR tekućom od 15.06.2012.

59,38 EUR tekućom od 15.07.2012.

57,10 EUR tekućom od 15.08.2012.

58,98 EUR tekućom od 15.09.2012.

58,63 EUR tekućom od 15.10.2012.

56,14 EUR tekućom od 15.11.2012.

58,67 EUR tekućom od 15.12.2012.

57,00 EUR tekućom od 15.01.2013.

58,74 EUR tekućom od 15.02.2013.

57,82 EUR tekućom od 15.03.2013.

52,84 EUR tekućom od 15.04.2013.

58,59 EUR tekućom od 15.05.2013.

56,35 EUR tekućom od 15.06.2013.

57,22 EUR tekućom od 15.07.2013.

54,77 EUR tekućom od 15.08.2013.

57,06 EUR tekućom od 15.09.2013.

57,38 EUR tekućom od 15.10.2013.

56,38 EUR tekućom od 15.11.2013.

57,70 EUR tekućom od 15.12.2013.

56,02 EUR tekućom od 15.01.2014.

58,03 EUR tekućom od 15.02.2014.

godine do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01.01.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine

III. Utvrđuje se da je ništetna odredba iz čl. 3. st.4. Ugovora o kreditu broj 5140060251-61000062200/2006. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, sklopljenog dana 30.03.2006. godine između tužiteljice i prednika tuženika, potvrđenog dana 05.04.2006. godine po javnom bilježniku Nikoli Braču iz Đakova pod brojem OU-224/2006, u dijelu odredbe koji glasi: „…po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, ukoliko se plaćanje vrši prije rok dospijeća.“

IV. Nalaže se tuženiku da u roku od petnaest dana plati tužitelju po osnovi preplaćenog tečaja iznos od 5.862,98 €, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos:

4,81 EUR tekućom od 15.04.2009.

14,04 EUR tekućom od 15.08.2010.

7,23 EUR tekućom od 15.09.2010.

18,70 EUR tekućom od 15.10.2010.

16,18 EUR tekućom od 15.11.2010.

8,18 EUR tekućom od 15.12.2010.

26,20 EUR tekućom od 15.01.2011.

34,09 EUR tekućom od 15.02.2011.

27,36 EUR tekućom od 15.03.2011.

38,08 EUR tekućom od 15.04.2011.

25,28 EUR tekućom od 15.05.2011.

29,42 EUR tekućom od 15.06.2011.

41,49 EUR tekućom od 15.07.2011.

47,19 EUR tekućom od 15.08.2011.

61,64 EUR tekućom od 15.09.2011.

56,73 EUR tekućom od 15.10.2011.

48,55 EUR tekućom od 15.11.2011.

58,87 EUR tekućom od 15.12.2011.

59,64 EUR tekućom od 15.01.2011.

61,98 EUR tekućom od 15.02.2011.

65,91 EUR tekućom od 15.03.2012.

69,90 EUR tekućom od 15.04.2012.

63,93 EUR tekućom od 15.05.2012.

66,52 EUR tekućom od 15.06.2012.

66,21 EUR tekućom od 15.07.2012.

66,89 EUR tekućom od 15.08.2012.

64,76 EUR tekućom od 15.09.2012.

63,25 EUR tekućom od 15.10.2012.

62,76 EUR tekućom od 15.11.2012.

63,80 EUR tekućom od 15.12.2012.

67,17 EUR tekućom od 15.01.2013.

64,81 EUR tekućom od 15.02.2013.

59,42 EUR tekućom od 15.03.2013.

68,66 EUR tekućom od 15.04.2013.

64,46 EUR tekućom od 15.05.2013.

64,38 EUR tekućom od 15.06.2013.

57,85 EUR tekućom od 15.07.2013.

57,21 EUR tekućom od 15.08.2013.

57,61 EUR tekućom od 15.09.2013.

59,85 EUR tekućom od 15.10.2013.

65,91 EUR tekućom od 15.11.2013.

59,58 EUR tekućom od 15.12.2013.

65,03 EUR tekućom od 15.01.2014.

63,72 EUR tekućom od 15.02.2014.

58,34 EUR tekućom od 15.03.2014.

60,00 EUR tekućom od 15.04.2014.

59,22 EUR tekućom od 15.05.2014.

57,29 EUR tekućom od 15.06.2014.

56,95 EUR tekućom od 15.07.2014.

56,97 EUR tekućom od 15.08.2014.

59,22 EUR tekućom od 15.09.2014.

61,86 EUR tekućom od 15.10.2014.

61,32 EUR tekućom od 15.11.2014.

62,48 EUR tekućom od 15.12.2014.

64,47 EUR tekućom od 15.01.2015.

63,46 EUR tekućom od 15.02.2015.

63,95 EUR tekućom od 15.03.2015.

63,95 EUR tekućom od 15.04.2015.

63,95 EUR tekućom od 15.05.2015.

54,34 EUR tekućom od 15.12.2015.

54,34 EUR tekućom od 15.01.2016.

54,34 EUR tekućom od 15.02.2016.

74,08 EUR tekućom od 15.03.2016.

77,23 EUR tekućom od 15.04.2016.

72,81 EUR tekućom od 15.05.2016.

71,28 EUR tekućom od 15.06.2016.

69,13 EUR tekućom od 15.07.2016.

74,55 EUR tekućom od 15.08.2016.

73,74 EUR tekućom od 15.09.2016.

70,98 EUR tekućom od 15.10.2016.

74,37 EUR tekućom od 15.11.2016.

74,97 EUR tekućom od 15.12.2016.

76,80 EUR tekućom od 15.01.2017.

79,06 EUR tekućom od 15.02.2017.

78,24 EUR tekućom od 15.03.2017.

76,84 EUR tekućom od 15.04.2017.

76,48 EUR tekućom od 15.05.2017.

73,63 EUR tekućom od 15.06.2017.

70,41 EUR tekućom od 15.07.2017.

69,14 EUR tekućom od 15.08.2017.

58,95 EUR tekućom od 15.09.2017.

57,03 EUR tekućom od 15.10.2017.

60,29 EUR tekućom od 15.11.2017.

57,36 EUR tekućom od 15.12.2017.

57,43 EUR tekućom od 15.01.2018.

55,94 EUR tekućom od 15.02.2018.

54,38 EUR tekućom od 15.03.2018.

57,17 EUR tekućom od 15.04.2018.

51,83 EUR tekućom od 15.05.2018.

46,82 EUR tekućom od 15.06.2018.

55,77 EUR tekućom od 15.07.2018.

54,01 EUR tekućom od 15.08.2018.

25,39 EUR tekućom od 15.09.2018.

62,12 EUR tekućom od 15.10.2018.

58,79 EUR tekućom od 15.11.2018.

60,80 EUR tekućom od 15.12.2018.

61,16 EUR tekućom od 15.01.2019.

60,60 EUR tekućom od 15.02.2019.

59,64 EUR tekućom od 15.03.2019.

60,46 EUR tekućom od 15.04.2019.

59,52 EUR tekućom od 15.05.2019.

62,08 EUR tekućom od 15.06.2019.

godine do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01.01.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

V. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.193,54 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude prvog stupnja, tj. od 20. studenog 2025. godine, pa nadalje do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. U tužbi i tijekom postupka tužitelj navodi da su tužitelj i tuženik dana 30. ožujka 2006. godine zaključili Ugovor o kreditu broj: 5140060251-61000062200/2006 prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje iznos kredita od 70.000.00 CHF po srednjem tečaju HNB-a na dan korištenja kredita. Citiranim Ugovorom ugovoren je rok otplate kredita od 30 godina kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti 346,57 CHF.

2. Redovna kamatna stopa se tokom otplate kredita u više navrata mijenjala na štetu tužitelja. Tužitelj drži da je takav način promjene kamatne stope ništetan obzirom da se ista mijenjala bez tužitelju jasnih parametara, odnosno bez posebnog pregovaranja o istom. Isto tako, tuženik prilikom zaključenja Ugovora nije tužitelju pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF.

3. Tužitelj se poziva na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda RH, br. Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018. godine u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih i tuženik, u razdoblju od 1. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Također, odlukom VTS RH, br. Pž-7129/13-4 od 13.06.2014. godine utvrđeno je kako je, između ostalih i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

4. Zbog ugovaranja ništetnih odredbi u priležećem Ugovoru, a koje se odnose na način promjene kamatne stope, kao i na ugovaranje valutne klauzule prema kojoj se glavnica veće uz valutu CHF tuženik je od tužitelja naplatio iznos za koji ne postoji valjana pravna osnova.

5. Obzirom da je pravomoćnim presudama VTS RG utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10.09.2023 do 31.12.2008. godine kao i ništetnost ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 01.01.2004. do 31.12.2008. godine to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 125/11) dužan vratiti sve što primio na temelju takvih odredbi Ugovora.

6. Tužitelj je u tužbi u smislu čl. 502.c ZPP-a postavio manifestacijski zahtjev, te je tijekom postupka naloženo tuženiku da dostavi dokumentaciju i to specifikacije uplata i obročni otplatni plan s naznačenim promjenama kamatne stope budući da u trenutku podnošenja tužbe tužitelj nije raspolagao tom dokumentacijom. Nakon što je provedeno vještačenje po vještaku financijsko knjigovodstvene struke tužitelj je, a što se tiče visine tužbenog zahtjeva, specificirao tužbeni zahtjev tako da po osnovi pretplaćenih kamata potražuje iznos od 5.320,38 eura, a po osnovi pretplaćenog tečaja iznos od 5.862,98 eura, a sve sa zateznim kamatama od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate.

7. U odgovoru na tužbu i tijekom postupka, tuženik se u cijelosti protivio tužbenom zahtjevu, kako po osnovi, tako i po visini. Navodi kako se na pravni odnos između tužitelja i tuženika ne mogu primijeniti odluke donesene u kolektivnom sporu, budući da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u predmetnom ugovoru o kreditu različite od onih koje su utvrđene ništetnim u kolektivnom sporu. Odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi je odrediva budući je vezana uz promjenu valute, ista je jasna, lako razumljiva i uočljiva i stoga ne podliježe testu nepoštenosti. Da bi se neka odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom potrebno je kumulativno ispuniti uvjete iz čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/03) i to da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se suprotno načelu savjesnosti i poštenja takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prije sklapanja ugovora o kreditu tužitelj je mogao izabrati između više opcija ugovora i to ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u Eurima, CHF ili ugovor o kreditu u HRK, te također ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom stopom i ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom, ali je tužitelj samostalno procjenjujući rizike odabrao sklopiti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF s promjenjivom kamatnom stopom, jer je očito taj model u vrijeme sklapanja ugovora za tužitelja bio najpovoljniji. Tuženik navodi da je životno nelogično i u praksi neprovedivo da svaki klijent s djelatnikom banke osobno pregovara i raspravlja o svakoj pojedinačnoj klauzuli ugovora. Stoga tuženik nije postupio nepošteno i nesavjesno, a što bi dovelo do ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana.

8. Tuženik nadalje navodi da je o svim relevantnim okolnostima obavijestio tužitelja prilikom sklapanja ugovora o kreditu i upozorio ga na eventualne rizike valutnih klauzula pa tako i CHF valutne klauzule, pa je nejasno zbog čega tužitelj smatra da bi valutna klauzula bila nepoštena i nedopuštena. Promjena tečaja strane valute ni na koji način nije mogla biti predvidiva a niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF, pa nije niti mogao predmetnu valutnu klauzulu koristiti radi stjecanja dobiti.

9. Nadalje tuženik ističe i prigovor zastare te naveo kako se na eventualno potraživanje tužitelja primjenjuje zastarni rok od 5 godina računajući od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta, te da u konkretnom slučaju nije došlo do prekida zastare podnošenjem kolektivne tužbe u predmetu br. P-1401/12.

10. Tuženik ističe kako je predmetni ugovor o kreditu sklopljen s prednikom tuženika Slavonskom bankom d.d. Osijek koja nije bila pasivno legitimirana u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa pa stoga kolektivne presude niti iz jednog razloga nisu primjenjive u ovom postupku. Slavonska banka d.d. Osijek bila je samostalna pravna osoba različita od tuženika, te sklapala ugovore različite od onih tuženika koji su taksativno navedeni u kolektivnom sporu. Pravni sljedništvom je tuženik preuzeo sve do tada nastala prava i obveze Slavonske banke d.d. kao prednika, a budući je prednik bio samostalna pravna osoba koja je sklapala ugovore različite od ugovora koje je sklapao tuženik, tuženik ne može snositi odgovornost kao da je za prednika bila utvrđena ništetnost spornih odredbi.

11. Radi utvrđenja odlučnih činjenica, sud je proveo dokaze uvidom u Ugovor o kreditu od 30. ožujka 2006. godine, otplatni plan, sasluša tužitelja, provedeno je vještačenje po vještaku financijsko knjigovodstvene struke Lidije Balog, kao dopuna i očitovanje istog vještaka i pročitani su podnesci stranaka.

12. Saslušana kao stranka tužiteljica OI u svom iskazu je navela da je Ugovor o kreditu sa prednikom tuženika zaključila u ožujku 2006. godine a radi se o stambenom kreditu za kupnju obiteljske kuće, a u kojoj kući i sada živi. Radi se o iznosu od 70.000,00 CHF na rok vraćanja od 30 godina. Zbog nemogućnosti plaćanja rata kredita njoj je banka ovaj kredit reprogramirala na način da joj je dozvolila otplatu na još daljnjih 10 godina ali je kredit ostao u valuti CHF što znači da ona nije radila konverziju kredita. Prilikom zaključenja ugovora njoj su u banci ponudili upravo ovaj ugovor u valuti CHF kao najpovoljniji i tada su joj još sugerirali, a što je i učinila, da stavi zalog i na maminu kuću i na kuću koju su kupili. U vrijeme zaključenja ugovora a i danas ona je zaposlena u Konzumu i s obzirom na visinu kamatne stope i njezina primanja upravo su joj sugerirali ovaj kredit kao najpovoljniji. Ugovor o kreditu je pročitala isključivo ono što je nju zanimalo i što je razumjela a to je visina rate kredita, a tada joj u banci nisu pojasnili što znači valutna klauzula. Nadalje je navela da nije pregovarala s tuženikom o ugovornim odredbama o kreditu, već je došla potpisati ugovor koji je već bio sačinjen. Navela je da je ona kredit plaćala na način da je odlazila u banku svaki mjesec i plaćala ratu kredita koja je uvijek bila veća jer je porasla i kamatna stopa koja je sa 4,30% došla i preko 7%. Prilikom zaključenja ugovora nju u banci nisu upozorili niti su to spominjali da HNB ne štiti tečaj CHF kao tečaj EUR, a da je sve anuitete kredita plaćala sama.

13. Na upit punomoćnika tuženika navela je da je po zanimanju ekonomski tehničar ali više od 25 godine je zaposlena kao trgovkinja u Konzumu i ovaj ugovor joj je bio prvi ugovor koji je zaključila, ali je 5 ili 6 godina prije toga ugovora imala ugovor za kupnju automobila. Ugovor je pročitala i neke odredbe je razumjela a koliko ih je kao laik mogla razumjeti, nije tražila pojašnjenje preostalih ugovornih odredbi. Navela je da se nije susretala s pojmovima promjenjive kamatne stope i valutne klauzule i da nije uočila navode u odredbi čl. 5. Ugovora da može promijeniti otplatu kredita u drugoj valuti. Također je navela da nije pitala u banci dali može zaključiti kredit u drugoj valuti jer joj je ovaj kredit u to vrijeme u potpunosti odgovarao.

14. Tužbeni zahtjev je osnovan.

15. Nije sporno da su stranke zaključile 30. ožujke 2006. godine Ugovor o kreditu broj: 5140060251-61000062200/2006 prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje iznos kredita od 70.000.00 CHF po srednjem tečaju HNB-a na dan korištenja kredita. Citiranim Ugovorom ugovoren je rok otplate kredita od 30 godina kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti 346,57 CHF.

16. Sporno je među strankama dali je ništetna odredba u čl. 4. st. 2. Ugovora o kreditu u dijelu odredbe kojim je regulirana izmjena kamatne stope sastavnim dijelom predmetnog ugovora bez posebnog zaključivanja aneksa ugovora, te dali je i ništetna odredba iz čl. 3. st. 4. Ugovora o kreditu u dijelu odredbe koji glasi: "po srednjem tečaju HNB na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja", odnosno dali je tuženik temeljem takvih ništetnih odredbi stekao nešto što mu ne pripada i to na štetu tužitelja kao potrošača, te dali je nastupila zastara potraživanja i dali je tuženik pasivno legitimiran. Dakle, predmet ovog spora je utvrđenje ništetnih odredbi Ugovora o kreditu kojim je regulirana valutna klauzula, promjenjiva kamatna stopa i isplata novčanog iznosa na osnovu tečajne razlike i promjenjive kamatne stope.

17. Iz provedenih dokaza, iskaza tužiteljice koji je dan logično i uvjerljivo, te joj sud u cijelosti poklanja vjeru, utvrđeno je da se o spornim odredbama Ugovora o kreditu o ugovorenoj valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nije pregovaralo. Suprotno navodima tuženika, tuženik nije dokazao da je s tužiteljem, kao potrošačem, pregovarao o spornoj odredbi, niti je tužitelja u cijelosti valjano informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Upravo suprotno iz iskaza tužitelja utvrđeno je da prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije bio upozoren na rizike koje donosi ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Sud prihvaća iskaz tužitelja istinitim u dijelu u kojem kazuje da mu je kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF predočen kao najpovoljniji, a što ga je i ponukalo na sklapanje tog ugovora. Nadalje, iskaz tužitelja je i u skladu s materijalnom dokumentacijom iz spisa i to pregleda prometa po kreditu i specifikacijama uplata iz kojih je razvidno da je tužitelju tijekom razdoblja otplate mjesečna rata kredita konstantno rasla.

18. Neosnovano tuženik osporava pozivanje tužitelja na presude Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/17, odnosno presudu Trgovačkog suda u Zagrebu br. P- 1401/12, te presudu Vrhovnog suda RH br. Revt-249/14, jer upravo pravomoćna presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu i revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH je odlučeno da je između ostalih tuženika i tuženik Addiko bank d.d. Zagreb u navedenom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istome ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirala o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/03) u razdoblju od 1. lipnja 2004. godine do 6. kolovoza 2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. godine pa do 31. prosinca 2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 79/07) i to člancima 96. i 97. i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

19. Također su neosnovani navodi tuženika da Slavonska banka d.d. Osijek, a s kojom je tužitelj zaključio Ugovor o kreditu, nije bila stranka postupka za zaštitu kolektivnih prava i interesa, tzv. Franak, valja reći da nije pravno odlučno što nekadašnja Slavonska banka d.d. Osijek nije stranka u prethodno navedenim parničnim postupcima, jer je tuženica pripajanjem Slavonske banke 2009. godine kao univerzalna pravna slijednica preuzela sva prava i obveze Slavonske banke d.d. kao pripojenog društva. Pored toga Slavonska banka d.d. u vrijeme pokretanja kolektivnog spora i kasnijeg presuđenja više nije postojala kao pravni subjekt, jer je pripojena tuženici radi čega se učinak presuda u kolektivnom sporu proteže na tuženicu neovisno o tome je li ona ili pak Slavonska banka d.d. zaključila ugovor s tužiteljem.

20. Tako je i Trgovački sud u Zagrebu zaključio, a što je pravomoćno i potvrđeno, da je rast tečaja CHF bankama bio predvidiv, no unatoč tome banka nije klijentima, pa ni tužitelju, ukazala na rizik nepovoljnih kretanja tečaja, već je štoviše savjetovala uzimanje takvog kredita. Budući da tuženik nije tužitelja informirao o potencijalnim rizicima kreditiranja u švicarskim francima, tada tužitelj kao prosječni potrošač uz razumnu pažnju i oprez nije imao mogućnosti, niti kapaciteta da uvidi sve moguće rizike i posljedice predmetne ugovorne odredbe, dok s druge strane tuženik je sve to znao ili morao znati i unatoč tome tužitelju je kredit u švicarskim francima prezentirao kao najbolji i najpovoljniji i time postupio protivno odredbi čl. 10. Zakona o obveznim odnosima kojom je propisano da je trgovac profesionalac u obveznim odnosima dužan postupati s pažnjom dobrog stručnjaka sve s obzirom na neravnopravan položaj dvije ugovorne strane. Također i tužitelj u svom iskazu potvrđuje i opisuje na koji način je zaključio ugovor o kreditu, te je i naveo da je ugovor zaključio na preporuku službenika banke, jer je takav kredit bio najpovoljniji u tom trenutku, te da i prije zaključenja ugovora i tijekom otplate kredita nije pregovarao s tuženikom o nikakvim uvjetima iz ugovora kao što su promjena kamatne stope, rate kredita, tečaj i sl.

21. U čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

22. Osim toga odredbom čl. 3. st. 1. Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima reguliraju se nepošteni uvjeti u potrošačkim ugovorima te se smatra nepoštenom ona jednostrano određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Opća klauzula nepoštenosti obuhvaća tri glavna kriterija i to: da ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama i mora se protiviti načelu savjesnosti i poštenja.

23. Sud ne prihvaća navode tuženika da ne bi bilo dopušteno provoditi test poštenja ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Odredba Ugovora o kreditu u dijelu ugovaranja valutne klauzule prema mišljenju suda predstavlja ugovorne odredbe čiji je sadržaj jasan i lako uočljiv, ali ne i ugovorne odredbe čije je sadržaj lako razumljiv u smislu čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača pa kako takve ugovorne odredbe ne predstavljaju lako razumljive ugovorne odredbe, to se na takve odredbe ne mogu primijeniti odredbe koje propisuju nedopuštenost ocjene njezine poštenosti.

24. Prilikom ocjene jeli određena ugovorna odredba poštena treba uzeti u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora kao i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora. Imajući u vidu da je valuta predmet ugovora, a predmet je bitan element ugovora o kreditu sadržaj odredbi čl. 3. st. 4. Ugovora prema kojem se kredit podmiruje u kunama obračunatim po srednjem tečaju Slavonske banke d.d. Osijek za devize na dan plaćanja, odnosno na temelju koje se predmet ugovora veže uz stranu valutu uz činjenicu da u navedenoj odredbi čak nije navedeno koje devize, te uzimajući u obzir da tužitelju nisu uopće pojašnjeni rizici ugovaranja valutne klauzule, već naprotiv, takav mu je kredit predočen kao najpovoljniji, po ocijeni ovog suda predstavlja ugovornu odredbu koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja i kao takva uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to sve na štetu tužitelja kao potrošača. Odredba o valutnoj klauzuli određena je u tipskom ugovoru od strane prednika tuženika u unaprijed formuliranom obrascu, pa se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranka, a konkretno tužitelj, nije imao mogućnosti pregovarati niti utjecati na njegovo sadržaj.

25. Neosnovani su navodi tuženika da se o spornim odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo te je sud u cijelosti poklonio vjeru iskazu tužitelja koji je uvjerljivo iskazao da mu je kredit u valuti CHF predočen kao najpovoljniji od strane službenice banke koju je opravdano smatrao stručnom i čiju je sugestiju za sklapanje takvog ugovora i prihvatio. Tuženik tijekom postupka nije dokazao da je s tužiteljem kao potrošačem pregovarao i istog upozoravao što znači valutna klauzula, te da može doći do rasta tečaja, a osim toga i sam tuženik u odgovoru na tužbu ističe da nije imao razumnog osnova predvidjeti značajni porast tečaja CHF, pa je stoga nelogično da bi o istome upozoravao potrošače.

26. Odredbe čl. 502.c ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarivanja prava potrošača za naknadu mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

27. Sud nije prihvatio osnovanim istaknuti prigovor zastare, jer je stava da je zastara prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača Visokom trgovačkom sudu dana 4. travnja 2012. godine, u kojem je postupku u konačnici dana 14. lipnja 2018. godine donesena pravomoćna presuda Pž-6632/17, a od pravomoćnosti koje presude zastara počinje ponovno teći. Navedeno je i pravno shvaćanje izneseno i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2245/17-2 od 20. veljače 2018. godine, te suglasno pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. godine, a koji glasi da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništavog ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništavog ugovora. Naknadnim tumačenjem Vrhovnog suda broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. godine, prethodno je tumačenje dopunjeno uz obrazloženje da se isto odnosi samo na one Ugovore o kreditu koji su sklopljeni s pravnim osobama koje nisu bile stranke kolektivnog spora. Kako je tuženik bio stranka kolektivnog spora, a tužba podnesena 7. lipnja 2019. godine to do podnošenja tužbe nije protekao rok iz čl. 371. ZOO/91, odnosno opći zastarni rok od 5 godina (jer je riječ o stjecanju bez osnove), pa nije nastupila niti zastara tražbine. Iz navedenog razloga, kako je sud stava da se ima primijeniti opći zastarni rok, nije cijenio osnovanim navode tuženika da u konkretnom slučaju treba doći do primjene zastarni rok iz čl. 376. Zakona o obveznim odnosima.

28. U pogledu prigovora da je odredbom čl. 22. ZOO-a dopušteno ugovaranje valutne klauzule za istaknuti je da je u predmetnom postupku sporno je li nepoštena a time i ništena odredba o valutnoj klauzuli CHF, a ne valutna klauzula općenito. Naime, valuta CHF nosi veći rizik od ostalih valuta, a ta činjenica prosječnom potrošaču nije bila objašnjena od strane banke, kako je to utvrđeno u kolektivnom sporu.

29. U odnosu na visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, sud je proveo financijsko knjigovodstveno vještačenje. Vještak je svoj nalaz i mišljenje dao prema nalogu, odnosno zadatku suda na način da se vještačenje provede na okolnost utvrđenja činjenica koliko je tužitelj pretplatio obvezu po kreditu zaključenog dana 30. ožujka 2006. godine po osnovi tečajne razlike na način da izračuna svakomjesečnu razliku između tečaja u razdoblju od 1. siječnja 2009. do 30. svibnja 2019. godine i svakog naknadno povećanog tečaja do konačne otplate kredita, te po osnovi kamatne stope u odnosu na kamatnu stopu na dan sklapanja ugovora u razdoblju od 10. travnja 2007. do 31. prosinca 2013. godine.

30. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da su stranke zaključile Ugovor o kreditu 30. ožujka 2006. godine, kredit je odobren u iznosu koji odgovara protuvrijednosti 70.000,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste HNB važećeg na dan korištenja kredita, ugovoren je rok otplate kredita od 30 godina u jednakim mjesečnim anuitetima, plativim u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste HNB, da kamatna stopa iznosi 4,30% godišnje, a ugovorena je promjenjivost kamatne stope sukladno odlukama banke, bez posebnog zaključenja aneksa ugovora. Iz nalaza proizlazi da je tužitelj tijekom otplate kredita u zadanom periodu od 10. travnja 2007. godine do 31. prosinca 2013. godine radi povećanja kamatnih stopa platio više ukupno 5.329,85 eura. Vještak je nadalje, a sukladno nalogu suda, sačinio izračun tečajne razlike za period od 1. siječnja 2009. godine do 30. svibnja 2019. godine, te utvrdio da je tužitelj tijekom otplate kredita u navedenom razdoblju radi ugovorene valutne klauzule u CHF platio više radi povećanja tečaja na dan dospijeća pojedinog anuiteta, u odnosu na vrijednost tečaja na dan isplate kredita u zadanom periodu u ukupnom iznosu od 5.857,64 eura, dok negativne stavke tečajne razlike iznose 152,63 eura.

31. Na nalaz i mišljenje vještaka tuženik se očitovao podneskom od 9. travnja 2025. godine te naveo da je ugovorom o kreditu ugovoreno da se visina anuiteta obračunava po srednjem tečaju HNB, a vještak je koristio tečaj Addiko Bank d.d., te da vještak nije ispravno prikazao stvarno realizirane otplatne planove a tako ni simulirani otplatni plan, budući je tužitelj reprogramirao kredit ugovaranjem Aneksa br. 1. na način da su cijela dospjela, a nepodmirena glavnica i sva nedospjela glavnica proglašene nedospjelom, te otvorena nova partija kredita u novo utvrđenom iznosu glavnice uz prolongat krajnjeg roka dospijeća slijedom čega treba promatrati dvije partije kredita.

32. Vještak se na istaknute prigovore očitovao podneskom od 18. svibnja 2025. godine te naveo da je nesporno da je tužitelj reprogramirao kredit ugovaranjem Aneksa br. 1. na način kako je to tuženik opisao, ali vještak smatra da obje partije kredita su bile otvorene radi otplate istog ugovorenog kredita, a zadatak vještaku se odnosio na cjelokupnu otplatu predmetnog kredita te smatra da nije pogrešno otplatu po obje partije kredita promatrati u jednoj tablici. Svi podaci koji su uneseni u tablicu 2. nalaza u kojoj je prikazan realizirani otplatni plan točni su sukladno otplatnim planovima po obje partije kredita, odnosno otplatnim planovima prije i nakon reprograma kredita, a izračuni su točni.

33. Međutim, vještak ne čini spornim da je doista prilikom sačinjavanja nalaza i mišljenja greškom primijenila tečaj banke dok je ugovoreno da se visina anuiteta obračunava po srednjem tečaju HNB-a. Slijedom navedenog, a uvažavajući prigovor tuženika, vještak je izračunao razliku pretplaćenih kamata i tečajnu razliku. Na očitovanje vještaka te ponovni izračun pretplaćenih kamata i tečajnih razlika stranke nisu imale primjedbu, te je tužitelj, a sukladno takvom izračunu i specificirao tužbeni zahtjev i to podneskom od 4. lipnja 2025. godine tako da pored utvrđenja ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu potražuje 5.320,38 eura po osnovi pretplaćenih kamata i 5.862,98 eura po osnovi pretplaćenog tečaja a sve sa zateznim kamatama od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, odnosno dopunu nalaza kao stručan i objektivan i na koji stranke nisu imali primjedbi, te je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja upravno na način kako je to tužitelj i specificirao.

34. Vještak je također sukladno nalogu suda izračunao i tzv. negativne razlike u iznos od -152,63 eura, odnosno one anuitete koje je tužitelj manje platio, međutim, sud nije umanjio visinu ukupne pretplate tužitelju, budući da tuženik nije istaknuo prigovor prijeboja niti protutužbeni zahtjev u pogledu prebijanja ili potraživanja takvih razlika.

35. Sud je dozvolio preinaku tužbenog zahtjeva, odnosno povećanje istog, a nakon provedenog vještačenja. U smislu čl. 190. st. 1. ZPP-a tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu, a u st. 2. je regulirano da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, a u konkretnom slučaju tužitelj je specificirao tužbeni zahtjev nakon zaključenja prethodnog postupka i nakon što je vještak financijsko knjigovodstvene struke dostavio nalaz, jer isti kao nestručna osoba tužitelj nema znanja da bi postavio tužbeni zahtjev a prije provođenja vještačenja.

36. Sukladno čl. 1111. st. 1. ZOO-a kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe na imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, dok je st. 2. istog članka, određeno da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Prema st. 3. istog članka obveza vračanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, a slijedom svega obrazloženoga presuđeno je kao pod točkom I izreke ove presude.

37. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 155. ZPP-a, a tužitelju su priznati troškovi za sastav tužbe 200,00 eura, sastav obrazloženog podneska od 14. svibnja 2020. godine 200,00 eura, sastav obrazloženog podneska od 22. prosinca 2024. godine 200,00 eura, sastav obrazloženog podneska od 4. lipnja 2025. godine 200,00 eura, zastupanje na ročištu 19. rujna 2024. godine 200,00 eura, zastupanje na ročištu 15. travnja 2025. godine 200,00 eura, zastupanje na ročištu 30. rujna 2025. godine 200,00 eura, zastupanje na ročištu za objavu presude 100,00 eura, uvećano za troškove PDV-a 375,00 eura, te troškove vještačenja u iznos od 265,45 eura, te trošak sudskih pristojbi na tužbu 53,09 eura, tj. ukupno 2.193,54 eura, a sve prema zahtjevu tužitelja za naknadu troškova postupka, a koji je u skladu s odvjetničkom tarifom i VPS-om, te je tužitelju i dosuđen.

38. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci presude.

U Đakovu, 20. studenog 2025. g.

Sutkinja

Snježana Brajko

POUKA O PRAVU NA ŽALBU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Žalba se podnosi putem ovog suda, nadležnom županijskom sudu. Rok za žalbu je 15 dana. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana objave presude, a za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku