Republika Hrvatska

Općinski sud u Đakovu

Trg dr. Franje Tuđmana 2

31400 Đakovo

Poslovni broj: P-449/2023-20

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Đakovu, po sutkinji toga suda Ivanki Banović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja FD, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Mišević i Jarić d.o.o., Osijek, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Glamuzina i Grošeta d.o.o., Zagreb, radi ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 16. listopada 2025. godine, u prisutnosti zamjeničkog punomoćnika tužitelja Ivke Kemec, odvjetnice u Đakovu i zamjeničkog punomoćnika tuženika Mislava Srba, odvjetnika u Osijeku, dana 20. studenoga 2025. godine, objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 3. Ugovora o kreditu broj 528-50-3326189 sklopljenog dana 9. ožujka 2006. godine između tužitelja FD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kao kreditora u dijelu koji glasi: „3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužitelju FD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 638,94 eura zajedno sa zateznom kamatom koja teče po godišnjoj kamatnoj stopi od 15% za razdoblje počevši od 14. ožujka 2006. do 31. prosinca 2007. godine, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. godine uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. godine prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 526,54 eura zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 20. studenoga 2025. godine pa nadalje do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

IV. Odbija se, kao neosnovan, zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška u preostalom dijelu.

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 16. rujna 2021. godine podnio Općinskom sudu u Osijeku tužbu protiv tuženika, radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi je naveo kako je dana 9. ožujka 2006. godine kao korisnik kredita sklopio s tuženikom kao kreditorom Ugovor o kreditu broj 528-50-3326189, u podružnici tuženika u Osijeku, koji Ugovor je solemniziran i ovjeren od strane javnog bilježnika 13. ožujka 2006. godine pod brojem OU-225/06. Predmetnim Ugovorom tuženik je odobrio tužitelju kredit za kupnju rabljenog vozila u iznosu od 31.276,34 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja, ugovorena visina anuiteta je bila 451,85 CHF, a rok otplate 60 mjeseci. Tužitelj je kredit u cijelosti otplatio u ožujku 2011. godine. Tužitelj je, zatim, naveo kako je predmetni Ugovor sklopljen kao tipski (adhezijski) potrošački ugovor, te je prilikom isplate kredita, dana 14. ožujka 2006. godine, tuženik tužitelju naplatio naknadu iz članka 3. Ugovora, u iznosu od 4.814,07 kn. Tužitelj tvrdi da je odredba članka 3. Ugovora ništetna jer tuženik u vrijeme isplate kredita nije imao zakonski osnov naplatiti ovu naknadu, te je prema odredbi čl. 1021. ZOO/05 tuženik od tužitelja mogao naplatiti samo glavnicu i ugovorene kamate, a za naplatu naknade od 3,30% iznosa kredita da nije imao nikakav zakonski osnov, slijedom čega drži da je takvo postupanje tuženika nepošteno, odnosno da je takva odredba nepoštena i time ništetna.

Osim navedenog, tužitelj ističe kako se u Ugovoru ne navodi od čega se sastoji predmetna naknada, niti zašto je određena baš u visini od 3,30% od iznosa kredita, pa smatra da je takva odredba neodređena i neodrediva, a time suprotna članku 270. ZOO/05. Drži da je takva proizvoljna odredba nametnuta tužitelju ponudom tipskog ugovora, na koji on nije mogao utjecati, niti je imao bilo kakve mogućnosti pregovarati o toj odredbi. Također, navodi kako osporavana naknada ne odgovara nikakvim pruženim uslugama od strane tuženika, niti bilo kakvim troškovima koje je tuženik imao, a ista je na strani tužitelja izazvala samo dodatne i nepotrebne troškove. Tužitelj smatra da je temeljem odredbe članka 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača takva odredba nepoštena, a time i ništetna, a ista je ujedno tužitelju nametnuta a da se on u vezi nje nije ni usuglasio, što je suprotno čl. 247. ZOO/05. Opisano postupanje tuženika je dovelo do njegovog neosnovanog bogaćenja, kao i povrede načela jednake vrijednosti iz članka 7. ZOO/05, ali i suprotno načelu iz članka 6. ZOO/05 o zabrani zlouporabe prava, obzirom je na takav način tuženik ostvario pravo iz obveznog odnosa koje je suprotno svrsi zbog koje je isto to pravo ustanovljeno.

Kako je tuženik temeljem ove ništetne ugovorne odredbe tužitelju naplatio iznos od 4.814,07 kn dana 14. ožujka 2006. godine, to tužitelj smatra da je tuženik bez ikakve pravne osnove stekao naznačena novčana sredstva, pa slijedom svega navedenog predlaže da sud nakon provedenog dokaznog postupka prihvati tužbeni zahtjev kojim bi se utvrdila ništetnost odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu i tuženiku naložila isplata iznosa od 4.814,07 kn zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dana 14. ožujka 2006. godine, a kako je to sve pobliže navedeno u izreci ove presude pod toč. I i II.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu, prije svega, istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti, a zatim osporio tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Tuženik je naveo kako su navodi tužitelja neosnovani, da je iznos sporne naknade točno i jasno određen u članku 3. Ugovora, da je navedena odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva, zbog čega da nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost, a sve i da je dopušteno provođenje testa poštenosti, drži da tužitelj ničim ne dokazuje da bi predmetna odredba prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a koje pretpostavke moraju biti ispunjene da bi se odredba mogla smatrati nepoštenom. Naveo je, zatim, da osim što je predmetna naknada izričito navedena u samom Ugovoru o kreditu, da je ista naznačena i u tuženikovim promotivnim uvjetima temeljem kojih je tužitelj birao ponuđene mu kredite, a isto tako, da je plaćanje jednokratne nagrade za korištenje kredita propisano i tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u članku 9. Ugovora. Slijedom navedenog, tuženik drži da je predmetna naknada valjano ugovorena, a zatim se poziva i na odredbu čl. 326. Zakona o obveznim odnosima, prema kojoj se ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja a ugovor ispunjen u cijelosti, a što je ovdje slučaj. Kada bi sporna odredba i bila ništetna, a što osporava, tuženik drži, dakle, da bi uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja. Konačno, tuženik je prigovorio visini tužbenog zahtjeva i istaknuo prigovor zastare.

3. Rješenjem Županijskog suda u Osijeku broj 31-Su-223/2023-5 od 14. lipnja 2023. godine, ovaj sud je određen kao stvarno nadležan sud te je spis predmeta dostavljen ovome sudu na daljnje postupanje.

4. Povodom istaknutog prigovora tuženika o mjesnoj nenadležnosti, ovaj sud je posebnim rješenjem pod posl. brojem P-449/2023-6 od 25. siječnja 2024. godine, taj prigovor pravomoćno odbio.

5. Tijekom postupka stranke su ostale kod svojih navoda, s time da je tuženik naveo da (ipak) ne prigovara samoj visini tužbenog zahtjeva, ali da osporava njegovu osnovanost iz svih razloga koje je istaknuo u odgovoru na tužbu, dok se tužitelj protivio navodima iz odgovora na tužbu, pogotovo tome da se u predmetnoj stvari ne može provesti test (ne)poštenosti, kao i da bi bio neosnovan prigovor tuženika o zabrani manjeg značaja te njegov prigovor zastare.

6. Da bi utvrdio odlučne činjenice, sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u svu priloženu materijalnu dokumentaciju u spisu te pročitao Potvrdu od 10. rujna 2021. (str. 4 spisa), predmetni Ugovor o kreditu (str. 5 do 9 spisa), Otplatni plan (str. 10 do 12 spisa), Promotivne uvjete (str. 40 do 42 spisa) te saslušao tužitelja. Daljnjih dokaznih prijedloga nije bilo.

7. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe, kao i u njihovoj ukupnosti, sukladno odredbi čl. 8 Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje ZPP), sud je utvrdio tužbeni zahtjev osnovanim.

8. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbe čl. 3 Ugovora o kreditu broj 528-50-3326189 od 9. ožujka 2006. godine te zahtjev za isplatom iznosa koji je tužitelju naplaćen temeljem ove odredbe, na ime jednokratne naknade.

9. Uzimajući u obzir navode stranaka, sud je utvrdio kako među njima nije sporno da su temeljem Ugovora o kreditu broj 528-50-3326189 od 9. ožujka 2006. godine (dalje u tekstu Ugovor o kreditu), zasnovale ugovorni odnos u smislu odredbe čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23. dalje u tekstu ZOO), temeljem kojeg je tuženik odobrio i stavio tužitelju na raspolaganje kredit za kupnju rabljenog vozila, u iznosu 31.276,34 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, uz redovnu kamatu, promjenjivu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, kao što nije sporno da je odredbom čl. 3. Ugovora o kreditu ugovorena naknada u visini od 3,30% od iznosa kredita, jednokratno, a koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, odnosno isplate kredita korisniku. Nije sporno da je tužitelju na ime ove naknade prilikom isplate kredita dana 14. ožujka 2006. naplaćeno 4.814,07 kn, što sukladno odredbama Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine”, broj 57/2022.) te primjenom fiksnog tečaja konverzije od 7,53450, sada iznosi 638,94 eura.

10. Međutim, sporna je osnovanost zahtjeva, te je li nastupila zastara.

11. Prvenstveno, a uz nespornu činjenicu kako je tužitelj u cijelosti otplatio predmetni kredit, ukazuje se kako isti ima pravni interes za vođenje ovog postupka. Ovo iz razloga što ništetan ugovor, odnosno ništetna odredba ugovora ne može protekom vremena konvalidirati, pa tako niti ispunjenjem ugovora, čime, a sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a je svaka strana koja je nešto primila s osnova ispunjenja ništetne ugovorne odredbe, dužna predmetno vratiti. Naime, i odredbom čl. 328. ZOO- a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, iz čega slijedi da svaka zainteresirana osoba (članak 327. stavak 1. ZOO-a) može uvijek isticati ništetnost bez obzira je li ugovor ispunjen, odnosno u ovom slučaju je li kredit otplaćen. Također, tužiteljevo zakonsko ovlaštenje za podnošenje tužbe radi utvrđenja ništetnosti oslobađa tužitelja dužnosti dokazivanja svog konkretnog pravnog interesa, iz razloga što se deklaratornom (prejudicijelnom) zaštitom pruža mogućnost za zasnivanje ili ostvarivanje novih pravnih odnosa, kojima pravni odnos, čiji je sadržaj deklaratornom sudskom presudom pravomoćno razriješen, služi kao temelj i pravna pretpostavka.

12. Nadalje, iz čl. 6. Ugovora o kreditu proizlazi da su stranke ugovorile namjenski kredit za kupnju rabljenog vozila, a kojeg vozila je tužitelj kao korisnik kredita postao vlasnikom tek otplatom kredita, obzirom da je upravo tuženik do otplate kredita na predmetnom vozilu imao upisano pravo vlasništva radi osiguranja tražbine iz Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 8. Ugovora. Iz navedenog, dakle, proizlazi kako je predmetni Ugovor o kreditu sklopio tužitelj kao fizička osoba radi kupnje rabljenog motornog vozila, vlasništvo kojeg je stekao otplatom kredita.

13. Nastavno na navedeno, nedvojbeno se utvrđuje da je tužitelj u predmetnom Ugovoru o kreditu imao svojstvo potrošača, a da je tuženik trgovac u smislu odredbe čl. 3. st. 1. točke 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 96/03., dalje ZZP/03).

14. Sukladno odredbi čl. 173. st. 1. st. 3. t. 4. tada važećeg Zakona o bankama („Narodne novine” broj 84/02.) tuženik je bio dužan na pogodnom mjestu u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima, a pod obveznim informiranjem koje se odnosi na odobravanje kredita podrazumijevaju se podaci o naknadama, odnosno provizijama koje (osim kamata po deklariranoj nominalnoj stopi) banka zaračunava korisniku kredita.

15. Nastavno na navedeno, a uz nespornu činjenicu kako je i odredbom čl. 3. Ugovora o kreditu, ugovorena naknada u iznosu 3,30% od iznosa kredita, to je činjenica ulazne naknade, kao i visina iste, bila poznata tužitelju, tim više što je tužitelj naveo kako je Ugovor o kreditu prije potpisivanja pročitao.

16. Slijedom navedenog, a budući da je naknada određena Ugovorom o kreditu, u kojem iznosu je i plaćena, ne može se zaključiti da je riječ o neodređenoj ili neodredivoj činidbi. Te su tvrdnje bespredmetne kad nije sporno da je tužitelju naknada naplaćena u visini od ugovorenih 3,30% odobrene glavnice kredita obračunate prema tečaju na dan isplate kredita kako je među strankama ugovoreno, što znači da je odredba čl. 3. Ugovora o kreditu omogućavala tužitelju da ju procijeni, pa je riječ o odredbi koja je u smislu čl. 85. ZZP/03.

17. Međutim, iako je riječ o ugovornoj odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora precizno ocijeni visinu te naknade a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe (3,30% od iznosa odobrenog kredita obračunato na dan korištenja kredita), sama činjenica da je riječ o transparentnoj tj. jasnoj i uočljivoj odredbi, ne znači ujedno da je odredba i poštena.

18. Odredba čl. 84. ZZP/03 propisuje da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Iz navedenog jasno proizlazi kako nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim čl. 84. ZZP/03 samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija.

19. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom „predmet ugovora” trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom.

20. S tim u vezi, a uzimajući u obzir prirodu Ugovora o kreditu te njegov pravni i činjenični kontekst imajući na umu da je riječ o dugoročnom kreditu s promjenjivom redovnom kamatnom stopom koja se obračunava na način da se mjesečni iznos anuiteta glavnice u anuitetskoj otplati uvećava za pripadajući iznos redovne kamate obračunate na iznos ostatka vrijednosti kao i činjenici da je odredbom čl. 3. Ugovora o kreditu ugovorena obveza koja se plaća jednokratno na iznos odobrenog kredita, to sporna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu po mišljenju ovog suda ne predstavlja odredbu koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

21. Nadalje, tekst čl. 84. ZZP/03 treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti („cijena“) odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti.

22. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti, stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga.

23. Slijedom navedenog, odredba čl. 3 Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti, pa je u okviru te ocjene, potrebno, a sukladno odredbi čl. 81. st. 1. ZZP/03, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

24. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu čl. 83. ZZP/03 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

25. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 81. st. 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorna odredba čl. 3. Ugovora ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, a posebice imajući na umu da je za iznos naknade tužitelju umanjen iznos kredita koji mu je stoga stavljen na raspolaganje, ne u ugovorenom nego u umanjenom iznosu, ne može se zaključiti da bi tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

26. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

27. Odredbe članaka 1021. do 1024. ZOO-a ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecala na pravni položaj tužitelja kao potrošača, u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

28. U skladu s čl. 59. st. 1. t. 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

29. Nije sporno da Ugovor o kreditu ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, pa prema shvaćanju ovog suda nije niti jasno na što se točno sporna naknada odnosi, odnosno što je istom obuhvaćeno (jesu li to materijalni troškovi uredskog materijala, energenata, poštarine, izrada ponude, provjera i unos podataka, savjetovanje, izrada i potpis ugovora i sl.), a to tuženik tijekom ovog postupka ni ne obrazlaže, niti dokazuje. Naime, razumno je da u troškove banke treba uključiti materijalni trošak uredskog materijala, informatičke opreme te korištenja energenata, međutim nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita kad je jasno da je riječ o troškovima koji ne ovise o toj visini jer su jednaki za sve kredite neovisno o iznosu u kojem su odobreni. Nastavno na navedeno, a budući da u spornoj odredbi Ugovora o kreditu nisu naznačeni troškovi obuhvaćeni ugovorenom naknadom te uzimajući u obzir da je odredbama Ugovora o kreditu tužitelj preuzeo i dodatnu obvezu snošenja svih troškova vezanih uz sastav, potvrđivanje (solemnizaciju) i provedbu tog ugovora, to se može zaključiti da su troškovi koji su na ovoj način prebačeni na tužitelja nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali. Očito je, stoga, da se sporna naknada nije koristila za troškove nastale izradom i potpisom kredita.

30. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz čl. 59. st. 1. t. 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, to je očito da je tuženik na tužitelja čl. 3. Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obveza koja ima učinak da je tuženik de facto oslobođen obveze iz čl. 59. st. 1. t. 3. ZZP/03 da dokazuje da su isplatom kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 3,30% njegove visine, utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, a niti je o istoj tužitelju omogućeno pregovaranje.

31. Naime, iz iskaza tužitelja, a na koji nije bilo prigovora, te ga sud prihvaća u cijelosti kao istinit, utvrđeno je da se radilo o ugovoru na koji on ni u kojem pogledu nije mogao utjecati vezano za sadržaj pojedinih odredbi, jer se radilo o tzv. ugovoru "uzmi ili ostavi", a kako mu je bio nužan kredit, prihvatio je sve uvjete koji su bili navedeni u predmetnom ugovoru, a unaprijed pripremljenom od strane banke.

32. Valja istaći da je Sud Europske unije svojim presudama C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni, i konačno koji su neproporcionalni.

33. Nedostatak zakonske zabrane ne čini utuženu naknadu valjanom, budući je nakon provođenja testa poštenosti utvrđeno kako tuženik nije postupao u dobroj vjeri, zbog čega je ugovorna odredba ništetna. K tome još treba uputiti i na odluku Vrhovnog suda Rev-673/2023 u činjenično istovjetnoj situaciji iz koje proizlazi da kod ocjene postojanja dobre vjere valja uzeti u obzir cjelovito tuženikovo ponašanje u ugovornoj i predugovornoj fazi i u odnosu na odredbe koje čine bitne sastojke ugovora. Budući je tuženik u svojstvu stranke sudjelovao u kolektivnom sporu Potrošač (Pž-7193/13) i da je pravomoćnom presudom utvrđeno kako je tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača time što im je nametnuo nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, za zaključiti je iz svih okolnosti slučaja kako tuženikovo nepoštenje nije prestalo ugovaranjem glavnog predmeta ugovora, naprotiv obuhvatilo je i predmetnu akcesornu ugovornu odredbu o kojoj tužitelj nije imao mogućnost pregovaranja. Ne samo zato jer mu tu mogućnost tuženik nije pružio, nego i zato jer nije bilo izgledno, a time i objektivno moguće utjecati na visinu ulazne naknade ukoliko je tužitelj kao potrošač želio ishoditi kredit.

34. Tuženik u ovom predmetu u Ugovoru o kreditu kojeg je sam sastavio na standardiziranom obrascu nije naveo niti jedan parametar vezan za visinu i svrhu naknade. Navedeno je samo da se naplaćuje 3,30% od odobrenog kredita i zato tuženik bez osnove tvrdi da se radi o transparentnoj odredbi. Opseg naknade je tužitelju zaista bio razumljiv, međutim sadržaj novčane obveze i svrha iste, bez specifikacije u ugovoru i bez ikakve informacije za koje to radnje tuženiku treba 3,30% i zašto troškovi obrade rastu u ovisnosti od visine kredita, tužitelju nije pojašnjen. Nije se o tome pregovaralo i takva mu je novčana obveza nametnuta, zbog čega je sud ocijenio da je nepoštena i stoga ništetna jer je tuženik postupajući suprotno dobroj vjeri uzrokovao značajnu neravnotežu u ugovornom odnosu stranaka na štetu tužitelja.

35. Nije prihvatljiva ni tvrdnja tuženika da bi se radilo o situaciji iz čl. 326. st. 2. ZOO- a. Istina je kako je Ugovor otplatom ispunjen, no nije ostvaren drugi uvjet, a taj je da bi se radilo o zabrani manjeg značaja. Zaštita prava potrošača predstavlja temeljni postulat europske stečevine zasnovan na Direktivi Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. implementiranoj u domaće zakonodavstvo tj. ZZP, o povredama prava potrošača osim nacionalnih sudova odlučuju prije svega Sud EU, ali i Europski sud za ljudska prava, čime stvaraju zakonodavni okvir državama članicama, tako da ni jedna povreda prava potrošača ne može se smatrati onom manjeg značaja.

36. Stoga, a budući da je odredba čl. 3 Ugovora o kreditu utvrđena nepoštenom, to je temeljem odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03 ništetna (ništava), pa je odlučeno kao pod točkom I. izreke ove presude.

37. Slijedom utvrđene ništetnosti, tužitelju temeljem odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO-a pripada pravo na vraćanje isplate koju je učinio na ime ispunjenja ništetne ugovorne odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu, i to u iznosu 638,94 eura/4.814,07 kn.

38. Imajući na umu da je razlog ništetnosti predmetne ugovorne odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo njezina nepoštenost, tužitelju je uz primjenu odredbe čl. 1115. ZOO-a dosuđena zatezna kamata na iznos koji je naplaćen po nepoštenoj ugovornoj odredbi, tekuća od dana plaćanja i neosnovanog stjecanja na strani tuženika, a to je od 14. ožujka 2006. godine.

39. Tužbeni zahtjev je valjalo prihvatiti i iz razloga jer je prigovor zastare nesnovan. Prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući na umu da odluka toč. I. ove presude još nije pravomoćna, to nije niti počeo teći petogodišnji opći zastarni rok, pa neosnovano tuženik tvrdi da je tužbeni zahtjev za isplatu zastario.

40. Odluka o parničnom trošku pod toč. III. i IV. izreke temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. ZPP-a, te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine”, broj 138/23., dalje Tarifa). Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 7.1. Tarife), sastava podneska od 21. rujna 2023. u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 8.1. Tarife), za zastupanje na dva ročišta (5. listopada 2023. i 16. listopada 2025.) u iznosu od 100,00 eura svako (Tbr. 9.1. Tarife), sve uvećano za 25% PDV-a, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 13,27 eura i presudu u iznosu od 13,27 eura, što je ukupno 526,54 eura. Tužitelju nije priznat trošak zahtijevan u iznosu od 100,00 eura uvećano za PDV za sastav podneska od 6. prosinca 2021. godine jer u spisu nema podneska navedenog datuma, te nije priznat trošak sastava podneska od 6. listopada 2025. godine u iznosu od 100,00 eura uvećano za PDV, jer je isti ocijenjen nepotrebnim. Također, nije priznat trošak za objavu presude zahtjevan u iznosu od 62,50 eura, jer tužitelj po punomoćniku nije pristupio ročištu za objavu presude.

U Đakovu 20. studenoga 2025.

Sutkinja

Ivanka Banović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku