Poslovni broj: P-1285/2022-30

Republika Hrvatska

Općinski sud u Splitu

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu Tomislavu Bagi, u pravnoj stvari tužiteljice CU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Domagoju Olujiću, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, radi naknade štete, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 11. rujna 2025., u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zamjenice Općinskog državnog odvjetnika, na ročištu određenom radi objave presude, 20. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužiteljici iznos od 11.772,98 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa:

- za kolovoz 2019.godine na iznos od 436,28 EUR od 15. kolovoza 2019.godine

- za rujan 2019.godine na iznos od 399,11 EUR od 15. rujna 2019.godine

- za listopad 2019.godine na iznos od 399,11 EUR od 15. listopada 2019.godine

- za studeni 2019.godine na iznos od 399,11 EUR od 15. studenog 2019.godine

- za prosinac 2019.godine na iznos od 399,11 EUR od 15. prosinca 2020.godine

- za siječanj 2020.godine na iznos od 399,11 EUR od 15. siječnja 2020.godine

- za veljaču 2020.godine na iznos od 399,11 EUR od 15. veljače 2020.godine

- za ožujak 2020.godine na iznos od 399,11 EUR od 15. ožujka 2020.godine

- za travanj 2020.godine na iznos od 399,11 EUR od 15. travnja 2020.godine

- za svibanj 2020.godine na iznos od 399,11 EUR od 15. svibnja 2020.godine

- za lipanj 2020.godine na iznos od 399,11 EUR od 15. lipnja 2020.godine

- za srpanj 2020.godine na iznos od 399,11 EUR od 15. srpnja 2020.godine

- za kolovoz 2020.godine na iznos od 399,11 EUR od 15. kolovoza 2020.godine

- za rujan 2020.godine na iznos od 399,11 EUR od 15. rujna 2020.godine

- za listopad 2020.godine na iznos od 472,94 EUR od 15. listopada 2020.godine

- za studeni 2020.godine na iznos od 472,94 EUR od 15. studenog 2020.godine

- za prosinac 2020.godine na iznos od 472,94 EUR od 15. prosinca 2020.godine

- za siječanj 2021.godine na iznos od 472,94 EUR od 15. siječnja 2021.godine

- za veljaču 2021. godine na iznos od 472,94 EUR od 15. veljače 2021. godine

-za ožujak 2021. godine na iznos od 472,94 EUR od 15. ožujka 2021. godine

-za travanj 2021. godine na iznos od 472,94 EUR od 15. travnja 2021. godine

- za svibanj 2021. godine na iznos od 472,94 EUR od 15. svibnja 2021. godine

- za lipanj 2021. godine na iznos od 472,94 EUR od 15. lipnja 2021. godine

- za srpanj 2021. godine na iznos od 472,94 EUR od 15. srpnja 2021. godine

- za kolovoz 2021. godine na iznos od 472,94 EUR od 15. kolovoza 2021. godine

-za rujan 2021. godine na iznos od 472,94 EUR od 15 rujna 2021. godine

-za listopad 2021. godine na iznos od 472,94 EUR od 15. listopada 2021. godine pa do isplate, s tim da se stopa zatezne kamate za razdoblje do 31.12.2022. određuje za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamate stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, a koju prosječnu kamatnu stopu za referentno razdoblje utvrđuje Hrvatska narodna banka, u razdoblju od 01.01.2023. do 29.12.2023. određuje se za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

II Nalaže se tuženiku, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužiteljici, na ime naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti, iznos od 6.636,14 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, koja teče od dana presuđenja pa do isplate, po stopi koja se sukladno članku 29. stavku 2. Zakona o obveznim odnosima određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

III Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužiteljici trošak ovog postupka u iznosu od 6.372,63 eura, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate po stopi koja se sukladno članku 29. stavku 2. Zakona o obveznim odnosima određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

IV Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troška postupka preko određenog iznosa od 6.372,63 eura, a do zatraženog iznosa.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je vlasnica stana označenog kao 1. Suvlasnički dio s neodređenim omjerom ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-1) 1 trosoban stan u prizemlju, koji se nalazi na nekretnini označenoj kao čest. zgr. [katastarska čestica] KUĆA, Z. U. [broj ZK uloška], K. O. [katastarska općina], upisana u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Splitu, Zemljišnoknjižni odjel Split, anagrafske oznake Čulića dvori 4. Predmetni stan da je stekla u vlasništvo nasljeđivanjem iza smrti svoje majke JU, umrle dana **.**.2012. u Splitu. Tužiteljica da je već utužila najamninu za period od lipnja 2015. do srpnja 2019. godine te je u postupku pred Općinskim sudom u Splitu bilo nesporno utvrđeno kako predmetni stan koriste za stanovanje FU i OU, kćerka i unuka zaštićenog najmoprimca DU, kako isti tužiteljici plaćaju iznos zaštićene najamnine tek povremeno te kako imaju prijavljeno prebivalište na predmetnoj adresi koje nikad nisu mijenjale. Presudom Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu, u predmetu Statileo protiv Republike Hrvatske br. 12027/10 od 10. srpnja 2014. godine, utvrđeno je da službeno određeni iznosi zaštićene najamnine ne predstavljaju realnu mjesečnu naknadu za korištenje stana vlasnika čiji stanovi se nalaze u takvom režimu jer spomenuta naknada gotovo ne omogućava prihod njegovim vlasnicima. Tužiteljičin stan površine je 69 m2, a njegovim tržišnim iznajmljivanjem mogla bi ostvariti mjesečnu zaradu u kunskoj protuvrijednosti od minimalnih 500.00 EUR, pogotovo ako uzmemo u obzir okolnosti kao što su to da se predmetna nekretnina nalazi na lokaciji koja je u zadnjih nekoliko godina, kao i cijeli grad Split, doživjela turistički procvat te su svim nekretninama na spomenutoj lokaciji porasle vrijednosti. Također, u presudi Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu, u predmetu Statileo protiv Republike Hrvatske br. 12027/10 od 10. srpnja 2014. godine, utvrđeno je da je vlasnik sigurno pretrpio i nematerijalnu štetu te je Sud, presuđujući na pravičnoj osnovi, dosudio njegovom nasljedniku 1.500,00 EUR s tog naslova, uvećano za sve poreze koji bi se mogli zaračunati na taj iznos. Tužiteljica potražuje i naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti. U tom smjeru se prilaže relevantnu praksa VSRH broj: Rev 2364/2016, iz koje da je evidentno, da vlasnik stana pored imovinske ima pravo i na pravičnu novčanu naknadu na neimovinsku štetu. Ističe da je razvidno kako je Republika Hrvatska na opisani način tužiteljici povrijedila vlasnička prava zajamčena odredbom čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, budući da ne postoji ravnoteža između tužiteljice kao vlasnice predmetnog stana i općeg interesa zaštite prava zaštićenih najmoprimaca, s obzirom da je tužiteljici nametnut prekomjeran individualan teret. Štoviše, takvo stanje nije ograničeno nikakvim zakonskim rokom pa u slučaju tužiteljice traje već dugi niz godina, a neizvjesno je i koliko će trajati ubuduće. Tužiteljica smatra da u skladu s stajalištem Europskog suda u Strasbourgu ima pravo na naknadu mjesečne razlike između tržišne najamnine i zaštićene najamnine koju prima na ime vlasništva predmetne nekretnine kao i na naknadu za pretrpljenu neimovinsku štetu. Stoga potražuje naknadu za ograničenje njenih vlasničkih prava. Posljedično tome, tužbeni zahtjev da je određen prema razlici između zaštićene najamnine koju je tužiteljica primala i primjerene najamnine u visini od 3.752,13 kn mjesečno na način da je za primjerenu mjesečnu najamninu tužiteljica uzela iznos od 500,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan sastavljanja zahtjeva za mirno rješenje spora, te od tog iznosa oduzela iznos mjesečne najamnine koje je do sada primala od zaštićenih najmoprimaca. Zbog svega podnosi tužbu i predlaže prihvatiti tužbeni zahtjev.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu istaknuo kako osporava potraživanje tužiteljice kako u pogledu osnove tako i u pogledu visine, tužiteljica kako ničim ne dokazuje pravni položaj DU kao nositelja stanarskog prava na predmetnom stanu niti dokazuje pravni položaj FU i OU kao članova njegovog obiteljskog domaćinstva. Pri tome je potrebno primijeniti mjerodavne odredbe Zakona o najmu stanova koji ovu materiju regulira u odnosu na stjecanje i prestanak stanarskog prava kao i odredbe Zakona o stambenim odnosima (NN 51/85, 42/86, 22/92 i 70/93) u odnosu na stjecanje pravnog položaja člana obiteljskog domaćinstva. Pretpostavke za koje Zakon o najmu stanova veže pravo na zaštićenu najamninu propisane su odredbama čl. 7. st. 1. i 2. prema kojima se zaštićena najamnina određuje na temelju uvjeta i mjerila koje utvrđuje Vlada Republike Hrvatske, a ista se utvrđuju ovisno između ostalog i o platnim mogućnostima obiteljskog domaćinstva najmoprimca te je odredbom čl. 31. st. 2. alineja 2. propisano da pravo na zaštićenu najamninu nema najmoprimac koji ima u vlasništvu useljivu kuću ili stan. Navedena su stajališta izražena i u odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske i to broj U-III-604/2016 od 4. listopada 2017. kao i u U-III-3849/2011 od 30. siječnja 2018., kao i Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj Rev-448/12-12 od 29. lipnja 2016. prema kojim stajalištima je potrebno utvrditi platne mogućnosti obiteljskog domaćinstva najmoprimca, a što podrazumijeva odnosno uključuje vrijednost ukupne imovine najmoprimca budući upravo o tome ovisi pravo na zaštićenu najamninu kao i visina zaštićene najamnine koju bi zaštićeni najmoprimac bio dužan plaćati. Tužiteljica da uz tužbu nije dostavila Ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom koji ugovor da bi bio sklopljen sa DU a u kojem su kao članovi njegovog obiteljskog domaćinstva upisani FU i OU, kao i uvjerenje o prebivalištu za zaštićenog najmoprimca te članova njegove obitelji. Neosnovanom smatra zatraženu visinu naknade i to kako imovinske tako i neimovinske štete s osnova povrede prava osobnosti budući se takav zahtjev ne temelji na podacima relevantnim za utvrđivanje visine naknade. Upućuje se podnositelj zahtjeva i na primjenu odredaba čl. 7. st. 1. i 2. Zakona o najmu stanova, prema kojem se zaštićena najamnina određuje na temelju uvjeta i mjerila koje utvrđuje Vlada Republike Hrvatske, a ista se utvrđuje ovisno o opremljenosti stana, iskoristivosti stana, troškovima održavanja zajedničkih dijelova i uređaja zgrade te platnim mogućnostima obiteljskog domaćinstva najmoprimca. Iz Zakona o najmu stanova proizlazi da je pravo na zaštićenu najamninu kao i visina zaštićene najamnine uvjetovano ekonomskim mogućnostima najmoprimca i njegovog obiteljskog domaćinstva pa je to pravo potrebno procjenjivati polazeći od okolnosti svakog konkretnog slučaja pri tome se tužena upire na stajalište izneseno u odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-604/2016 od 4. listopada 2017. kao i broj U-III-3849/2011 od 30. siječnja 2018. a nadovezujući se na presudu Europskog suda broj Rev-448/12-2 od 29. lipnja 2016. prema kojemu je potrebno utvrditi platne mogućnosti obiteljskog domaćinstva najmoprimca znači ukupne mjesečne prihode kao i vrijednost značajnijih pokretnina te nekretnina, budući pravo na zaštićenu najamninu kao i visina zaštićene najamnine ovisi o platnim mogućnostima najmoprimca i članova njegovog obiteljskog domaćinstva. Pored toga pravo na korištenje stana te pravo na zaštićenu najamninu ovise o tome imaju li najmoprimci odnosno članovi njegovog obiteljskog domaćinstva u vlasništvu odnosno suvlasništvu useljivu kuću ili stan. U odnosu na istaknutu visinu tužbenog zahtjeva navodi se da upravo u presudi Statileo protiv Republike Hrvatske Europski sud za ljudska prava nije dosudio pravičnu naknadu imovinske štete u visini razlike između zaštićene najamnine i tržišne najamnine već u visini razlike između zaštićene najamnine koju je vlasnik stana imao pravo primati i odgovarajuće (primjerene) najamnine, time da je sud primjerenu najamninu posebno utvrđivao prema okolnostima konkretnog predmeta uzimajući u obzir zadane kriterije i to: visinu zaštićene najamnine, visinu tržišne najamnine, gospodarske prilike u Republici Hrvatskoj, zatim stanje predmetnog stana, njegova katnost, godina izgradnje i dr. Europski je sud za ljudska prava iznio i načelno stajalište kako su kod donošenja pravnih propisa koji reguliraju stanovanje države ugovorne strane Konvencije ovlaštene sniziti najamninu do razumne odnosno odgovarajuće razine ispod tržišne vrijednosti jer zakonodavna vlast može razumno odlučiti u okviru pitanja politike da je naplata tržišne najamnine neprihvatljiva sa stajališta socijalne pravde. U konkretnom slučaju i dosuđivanje i isplata tržišne najamnine upravo bi za Republiku Hrvatsku predstavljalo onaj prekomjerni teret za koji Europski sud smatra da nije opravdan. Načelno Europski sud u ovim predmetima iznosi stajalište da utvrđena naknada mora biti u ravnoteži s ograničenjem koje je tužitelju nametnuto ali i legitimnim ciljem zbog koje je ovo ograničenje ustanovljeno. Od utvrđenog iznosa odgovarajuće (primjerene) najamnine potrebno je odbiti porez i prirez na dohodak od imovine kao i do sada primljena naknada po osnovi zaštićene najamnine. U odnosu na potraživanje neimovinske štete iz podnesenog zahtjeva nije jasno temeljem čega je isto procijenjeno na iznos od 50.000,00 kn, osobito u usporedbi s presudom Statileo protiv Republike Hrvatske gdje je za razdoblje od 102 mjeseca dosuđen iznos od 1.500,00 eura, dok podnositeljica za razdoblje od 27 mjeseci traži iznos od 50.000,00 kn.

3. U postupku su izvedeni dokazi uvidom u prepisku stranaka ( l.s. 6-11), izvadak iz zemljišne knjige ( l.s. 12,13), rješenje o nasljeđivanju iza smrti JU ( l.s. 14,15), ugovor o korištenju stana od 11. svibnja 1982. ( l.s. 46-49), podatke Porezne uprave ( l.s. 113,114), predmet ovog suda P-298/19 ( l.s. 16-23 i u prilogu spisa), sudsku praksu ( l.s. 24-26, 206-212 i u prilogu spisa), procjenu iznosa za stan i stanje na računu ( l.s. 27-34), izvješće o tržištu nekretnina za 2022. godinu za područje-Grad Split ( l.s. 150-205). Stranke su na ročištu od 11. rujna 2025. predložile zaključiti glavnu raspravu. Tužiteljica je odustala od prijedloga za provedbom očevida uz građevinsko vještačenje. Tuženik je odustao od prijedloga za saslušanjem svjedoka OU.

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Prema čl. 1045. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, u daljnjem tekstu: ZOO) tko drugome uzrokuje štetu dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje. Odredbom čl.1100.st.1. ZOO-a propisano je da u slučaju povrede prava osobnosti će sud, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaju opravdaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema. Prema čl. 230. st. 1. ZOO-a tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila. Prema čl. 1. Protokola br. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine - MU 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10, dalje u tekstu: Konvencija) svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojega vlasništva. Nitko se ne smije lišiti svoga vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnoga prava.

6. Između stranaka nije sporno da je tužiteljica vlasnica predmetnog stana, kako predmetni stan koriste za stanovanje FU i OU, kćerka i unuka zaštićenog najmoprimca DU, kako između prednika tužiteljice i bivšeg nositelja stanarskog prava, te sada tužiteljice i članova obiteljskog domaćinstva bivšeg nositelja stanarskog prava nikada nije zaključen Ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom u pisanom obliku i kako je zaštićena najamnina u utuženom razdoblju iznosila od 188,77 kuna mjesečno. Među strankama je sporno je li utemeljen zahtjev tužiteljice za isplatu razlike tržišne najamnine za predmetni stan i zaštićene najamnine koju joj je u utuženom razdoblju plaćao zaštićeni najmoprimac, te je li osnovan prigovor zastare predmetnog potraživanja. Sporno je i ima li OU status zaštićenog najmoprimca.

7. Iz izvedenih dokaza proizlazi da je Republika Hrvatska trebala naknaditi tužiteljici štetu koju trpi zbog činjenice što joj zaštićeni najmoprimac plaća iznimno nisku najamninu na temelju propisa tuženika koje nije na odgovarajući način uskladio s pravima koje Ustav i međunarodne konvencije štite, prvenstveno pravo na mirno uživanje vlasništva. U ovom slučaju, tuženik je svojom pasivnošću da uredi pitanje najamnine na način da postigne potrebnu ravnotežu između općih interesa zajednice i zaštite vlasničkih prava prouzrokovao štetu u vidu izmakle koristi na strani vlasnika te je u obvezi nadoknaditi je u iznosima koje utvrdi primjerenima. Tako je i u konkretnom slučaju dužan tužiteljici naknaditi štetu u vidu izmakle koristi u presuđenom iznosu. Vlasnici stanova imaju pravo na naknadu imovinske štete u visini razlike između tržišne najamnine i zaštićene najamnine, a i pravo na pravičnu novčanu naknadu za neimovinsku štetu. Ovaj sud je stava kako vlasnik stana ne treba dokazati da bi predmetnu nekretninu iznajmio za iznos tržišne najamnine već je dovoljno dokazati visinu tržišne najamnine na istoj ili sličnoj lokaciji u utuženom razdoblju i visinu zaštićene najamnine na koju vlasnik ima pravo. Iz potvrde Ministarstva prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine od 07. veljače 2025. proizlazi da OU ostvaruje status zaštićenog najmoprimca u predmetnom stanu pa je prigovor tuženika u tom smjeru neosnovan. Iz presude ovog suda poslovni broj P2-3749/09 od 23. prosinca 2011. proizlazi da je tužiteljica odbijena sa zahtjevom za predajom u posjed predmetne nekretnine od DU te njegove kćeri i unuke pa se ne može smatrati da je tužiteljica propustila to učiniti, kako je tvrdio tuženik. Prigovor zastare nije osnovan jer je tužbe podnesena 30. ožujka 2022. ( nakon zahtjeva za mirno rješenja spora podnesenog 10. studenog 2021.), odnosi se na razdoblje od najranije 15. kolovoza 2019. ( kao datuma dospijeća) pa rok određen čl. 230. ZOO-a nije istekao.

8. Sud je na prijedlog stranaka pribavio podatke o cijeni najma stambenog prostora od strane Porezne uprave, Ispostava Split, koja je dostavila sudu, a s obzirom da bi mjesečna najamnina prema podacima Porezne uprave Ispostava Split iznosila za stan prema prosječno utvrđenoj najamnini po m2 za stanove slične površine u navedenom području ( slične lokacije) bila u rasponu od 9,29 do 13,41 eur, dakle više od onog što tužiteljica potražuje, sud smatra primjerenim dosuditi tužiteljici traženi iznos mjesečne najamnine. Ovdje se napominje da sustav zaštićenog najma nameće teret stambenog zbrinjavanja zaštićenih najmoprimaca vlasnicima stanova, te predstavlja miješanje u njihovo pravo na mirno uživanje vlasništva, čime im se nameće nerazmjeran i pretjeran teret protivno odredbi čl. 1. Protokola 1 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Stoga vlasnici stanova imaju pravo na naknadu imovinske štete u visini razlike između tržišne najamnine i zaštićene najamnine, a i pravo na pravo na pravičnu novčanu naknadu za neimovinsku štetu, vlasnik stana ne treba dokazati da bi predmetnu nekretninu iznajmio za iznos tržišne najamnine, s obzirom da se time stavlja u nemoguću poziciju jer ne može raspolagati vlastitom nekretninom, već je dovoljno dokazati visinu tržišne najamnine na istoj ili sličnoj lokaciji u utuženom razdoblju i visinu zaštićene najamnine na koju bi imao pravo. Zbog navedenog sud smatra kako je pozivanjem tuženika na drugačije određivanje visine suprotno stavu ESLJP i do sada izraženim stavovima VSRH pa nije prihvatio utvrđenje sukladno dokumentaciji koju je tuženik priložio podneskom od 24. srpnja 2025. Iz postojećih propisa ne proizlazi obveza tužiteljice utvrđivati materijalne mogućnosti zaštićenog najmoprimca ni ima li isti bilo kakvu nekretninu u svom vlasništvu pa to nije uvjet koji bi morao biti ispunjen za odluku u ovom postupku. S obzirom na navedeno, ovaj sud zaključuje kako odgovornost tuženika za štetu postoji sukladno čl. 1045. st.1. ZOO-a imajući u vidu ranije obrazložena utvrđenja pa je odlučeno kao u točki I izreke. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na naknadu štete zbog povrede prava osobnosti ovaj sud je stava kako je za utvrđenje iste dovoljno uzeti u obzir činjenice koje su u postupku utvrđene te izvedene dokaze s obzirom da je notorno kako je tužiteljica onemogućena u uživanju prava vlasništva zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske ( Narodne novine broj 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01,41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 05/14), kao i Konvencijom te Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ( Narodne novine broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15, 94/17) i da je to onemogućavanje jasan uzrok frustracija i stresa koje prosječan čovjek ( vlasnik) zbog toga objektivno trpi za utuženo razdoblje. Sud tu povredu cijeni u visini od 50.000,00 kuna (6.636,14 EUR) pa je toliki iznos i priznat ovom odlukom, sukladno čl. 1100. ZOO- a. Nije zbog navedenog nužno predlagati provedbu odgovarajućeg vještačenja u tom smislu.

9. Sud je o prijedlogu ili tužbenom zahtjevu vezan člankom 2. Zakona o parničnom postupku ( Narodne novine broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, u daljnjem tekstu: ZPP) i nije sam mogao izvoditi dokaze koje stranke nisu predložile. Člankom 7. st. 1. ZPP propisano je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Sud u pravilu nije ovlašten utvrditi činjenice koje stranke nisu iznijele, niti izvesti dokaze koje one nisu predložile (sukladno pravnom stavu izraženom u odluci Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-3152/14 od 27. veljače 2015. godine). Prema čl. 219. st. 2. ZPP-a sud može tijekom postupka, kad ocijeni da je to svrsishodno za pravilno rješenje spora, upozoriti stranke na njihovu dužnost iz stavka 1. toga članka, a osobito na potrebu iznošenja odlučnih činjenica i predlaganja određenih dokaza te iznijeti razloge zbog kojih smatra da je to potrebno. Sukladno čl. 219. st. 2. ZPP-a ne postoji obveza suda upozoriti stranke na njihovu dužnost da iznose činjenice i dokaze na kojima temelje svoj zahtjev ili kojima pobijaju navode i dokaze protivnika ( prema stavu izraženom u odluci VSRH poslovni broj Rev x-148/10). Sud odlučuje samo o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica ( prema čl. 220. st. 3. ZPP-a i sukladno pravnom stavu izraženom u odluci Županijskog suda u Splitu Gžo- 429/11 od 01. ožujka 2012. i Gž-2478/2018 od 22. travnja 2020.– „ Sud ne samo da nije dužan, nego ne smije po službenoj dužnosti utvrđivati, postoje li još koje (neke) činjenice, koje bi možda bile pravno značajne za odlučivanje o istaknutom tužbenom zahtjevu, niti smije izvoditi dokaze koje stranke nisu predložile (osim u slučaju kada posumnja da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati

– članak 7. stavak 2. ZPP).“). Više ne postoji obveza suda da istinito i potpuno utvrdi činjenično stanje o kojem ovisi ili ne ovisi postavljeni tužbeni zahtjev. Sud nije ovlašten utvrđivati činjenice niti izvoditi dokaze koje stranke nisu predložile. ( Županijski sud u Splitu Gž R-755/2022 od 3. studenog 2022.). Sud nije ovlašten ni dužan izvesti dokaze koje stranke nisu predložile. ( VSRH Rev 132/10 od 5. siječnja 2012.).

10. O kamatama je odlučeno temeljem čl. 29. i 1103. ZOO-a.

11. O trošku je odlučeno temeljem čl. 154. i 155. ZPP-a te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ( Narodne novine broj 142/12, 103/2014, 118/2014, 107/2015, 37/22 i 126/22) i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ( Narodne novine broj 138/23), pa tužiteljici, s obzirom da je uspjela s tužbenim zahtjevom, pripada pravo na naknadu troška i to za sastav prijedloga za mirno rješenje spora vrijednost od 250 bodova ( Tbr. 28.), tužbe 250 bodova ( Tarifni broj. 7.1.), sastav podnesaka od 06. prosinca 2022., 15. listopada 2024. i 03. rujna 2025. vrijednost od po 250 bodova ( Tbr. 8.3.), zastupanje na ročištu od 05. rujna 2023., 28. travnja 2024., 05. rujna 2024., 08. listopada 2024. i 11. rujna 2025. vrijednost od po 250 bodova ( Tbr. 9.1.) te za zastupanje na ročištu od 3. lipnja 2024. i 06. svibnja 2025. vrijednost od po 62,5 bodova ( Tbr.9.5.), što uz PDV od 25% te trošak sudskih pristojbi ( za tužbu i presudu 230,54 eura), ukupno iznosi 6.372,63 eura. Odbijen je zahtjev za naknadom troška za pristup objavi presude jer taj trošak nije bio potreban za vođenje parnice. Odbijen je zahtjev za naknadom troška za podnesak od 03. travnja 2023. jer tog dana podnesak nije predan. Za ročište od 3. lipnja 2024. i 6. svibnja 2025. priznata je nagrada po Tbr. 9.5. jer su ista odgođena prije početka raspravljanja pa je odbijen zahtjev za više od tog iznosa. Vrijednost boda određena je prema tarifi koja je bila na snazi u trenutku poduzimanja radnje.

12. Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Splitu, 20. studenog 2025.

S u d a c

Tomislav Bago v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se predaje putem ovog suda, u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa ove presude.

DNA

1. Tužiteljici po punomoćniku.

2. Tuženiku po zastupniku po zakonu.