REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27

21000 Split

Posl. broj: Ps-17/2025-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, u ime Republike Hrvatske, po sutkinji tog suda Irmi Dujić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Republika Hrvatska, Ministarstvo obrane, OIB: 52634238587, zastupan po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, Građansko-upravni odjel protiv tuženika VA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici odvjetnici Vesni Restović, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 08. listopada 2025. u prisutnosti zakonske zastupnice tužitelja ŽA te punomoćnice tuženika odvjetnice Vesne Restović, na ročištu za objavu i uručenje presude dana 20. studenoga 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"I. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju na ime stečenog bez pravne osnove iznos od 1.482,62 EURA sa zateznom kamatom koja na pojedine mjesečne iznose teče kako slijedi:

- na iznos od 211,83 eura od 30. lipnja 2013. pa nadalje,

- na iznos od 208,72 eura od 31. srpnja 2013. pa nadalje,

- na iznos od 210,00 eura od 31. kolovoza 2013. pa do isplate,

- na iznos od 211,83 eura od 30. rujna 2013. pa do isplate,

- na iznos od 213,12 eura od 31. listopada 2013. pa do isplate,

- na iznos od 213,29 eura od 30. studenog 2013. pa do isplate,

- na iznos od 213,82 eura od 31. prosinca 2013. pa do isplate,

sve to po stopi propisanoj čl. 29. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15), a koja stopa se određuje do 31. srpnja 2015., za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024., pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine.

II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana naknaditi tužitelju parnični trošak zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dana presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine."

II. Nalaže se tužitelju u roku od 15 dana nadoknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 1.700,00 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 20. studenoga 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Kod Općinskog suda u Splitu dana 27. siječnja 2016. zaprimljena je tužba u kojoj se navodi da je tužitelj vlasnik poslovnog prostora u Splitu na adresi Table 2, površine 30,60 m2 temeljem Uredbe o preuzimanju sredstava JNA i SSNO na teritoriju Republike Hrvatske u vlasništvo Republike Hrvatske (NN 52/91) te toč. I. Odluke o davanju ovlaštenja Ministarstvu obrane za upravljanje stanovima, garažama i poslovnim prostorima u vlasništvu Republike Hrvatske (NN 56/92). Tuženik da koristi navedeni poslovni prostor bez ikakve pravne osnove. Tuženik da tužitelju ne plaća nikakvu naknadu za korištenje poslovnog prostora, a tužitelj tuženiku nije dozvolio da predmetni prostor koristi bez naknade. Sukladno Odluci o utvrđivanju visine zakupnine za poslovne prostore u vlasništvu Republike Hrvatske kojim upravlja Ministarstvo obrane (NN 115/93 i 10/96) mjesečni iznos zakupnine iznosi 1.406,60 kn. Tuženik da je na zapisnik od 16. travnja 2012. izjavio da je za navedeni prostor spreman plaćati najam prema propisima Republike Hrvatske ali isto nije učinio. Tužitelj se sukladno odredbi čl. 186. a. Zakona o parničnom postupku obratio tuženiku mirnim putem sa zahtjevom za iseljenjem te predajom u posjed predmetnog poslovnog prostora kao i naknadom postignute koristi, čemu tuženik nije udovoljio. Obzirom da tuženik koristi predmetni poslovni prostor tužitelja bez ikakve pravne osnove i bez plaćanja naknade to je predloženo da sud prihvati tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži da se tuženika obveže na isplatu iznosa od ukupno 11.170,78 kn sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mjesečne iznose u periodu od lipnja do prosinca 2013. kako se to navodi u tužbi te da ga se obveže na plaćanje troškova postupka.

2. U odgovoru na tužbu od 10. ožujka 2016. tuženik se u cijelosti usprotivio tužbi i predložio da tužbeni zahtjev bude odbijen kao neosnovan, a tužitelj obvezan na naknadu parničnih troškova tuženiku. Istaknuo je prigovor nedostatka aktivne legitimacije uz obrazloženje da tužitelj priloženim ispravama nije dokazao da je vlasnik predmetnog poslovnog prostora, pozvao se na odluku Vlade RH sa 218 sjednice održane dana 12. ožujka 2015. o prijenosu prava upravljanja i raspolaganja poslovnih prostora s Ministarstva obrane na Državni ured za upravljanje državnom imovinom, slijedom čega da Ministarstvo obrane nema aktivnu legitimaciju za pokretanje i vođenje predmetnog postupka sve kada bi poslovni prostor doista i bio vlasništvo Republike Hrvatske. Navodi da je netočno da je tuženik u posjedu predmetnog poslovnog prostora bez ikakve pravne osnove. Navodi da je tuženik kao hrvatski ratni vojni invalid, sa utvrđenim invaliditetom od 20% uveden u posjed predmetnog prostora još 1996. i to od strane tadašnje Stambene komisije u Splitu, od strane voditelja NA, a koja komisija je u vrijeme poslije Domovinskog rata bila nadležna za ovakvu vrstu raspolaganja nekretninama. Poslovni prostor koji je tuženik preuzeo da je bio potpuno devastiran, bez instalacija i sanitarija te je tuženik morao uložiti znatna novčana sredstva da bi prostor uredio. Navodi da dugi niz godina nije mogao dobiti odobrenje za vodovodni priključak i da priključak električne energije nije dobio ni do danas. S obzirom da poslovni prostor nema struje tuženik ga ne može koristiti ni u kakve svrhe radi čega smatra da nije dužan snositi zakupninu koja se od njega potražuje. Nadalje navodi kako nije jasan izračun visine mjesečne zakupnine radi čega prigovara i visini tužbenog zahtjeva.

3. Na ročištu od 15. veljače 2018. tuženik je naveo da je kao pošteni posjednik imao ulaganja u predmetni prostor u iznosu od 242.910,52 kn radi čega je istaknuo prigovor radi prebijanja međusobnih potraživanja i to do visine utuženog potraživanja tužitelja.

4. Rješenjem ovog suda posl. broj Ps-19/16, od 15. veljače 2018. postupak je prekinut do pravomoćnog okončanja postupka ovog suda Ps-109/16 budući utvrđenja iz tog postupka predstavljaju rješenje prethodnog pitanja za odluku u ovome sporu.

5. Rješenjem ovog suda posl. broj Ps-19/2016-15, od 11. listopada 2024. nastavljen je postupak.

6. Na ročištu od 14. svibnja 2025. tuženik je naveo kako je bio pošteni posjednik predmetnog poslovnog prostora sve do 6. listopada 2015. kada mu je u predmetu ovog suda Ps-109/16 uručena tužba radi iseljenja te se pozvao na članak 164. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima prema kojoj odredbi pošteni posjednik nije dužan vlasniku platiti naknadu te se pozvao na sva utvrđenja iz postupka ovog suda Ps- 109/16.

7. Podneskom od 4. rujna 2025. tužitelj je uredio tužbeni zahtjev na način da je isti uskladio sa važećom valutom ( eur) pa isti glasi kako je to navedeno u izreci.

8.Tijekom dokaznog postupka izvedeni su dokazi: čitanjem Z. U. [broj ZK uloška] K. O. [katastarska općina], uvjerenja Grada Splita Klasa 930-01/13-01/0526, od 24. rujna 2013., zapisnika od 16. travnja 2012., odluka Ministarstva obrane od 9. prosinca 1993. i od 21. prosinca 1995., specifikacije izračuna zakupnine za poslovni prostor u Splitu na adresi Table 2 ( površine 30,40m2) za korisnika V iz [adresa], od 15. svibnja 2014., zahtjeva za mirno rješenje spora od 05. studenoga 2015., rješenja Ministarstva hrvatskih branitelja Klasa: 562-02/98-01/9489 od 05. siječnja 1999., priložene sudske prakse, suglasnosti Ministarstva obrane od 11. rujna 2001., odluke Vlade RH sa 218 sjednice održane dana 12. ožujka 2015., zapisnika od 16. travnja 2012., čitanjem spisa Ps-109/2016 i priležeće dokumentacije, traženje suglasnosti za odvajanje mjernog mjesta za električnu energiju od 06. lipnja 2014., dopisa VA od 16. listopada 2014. upućenog Ministarstvu obrane, dopisa uprave za materijalne resurse Ministarstva obrane od 14. svibnja 2012. upućenog službi za pravne poslove uz račune, troškovnika građevinskih radova te izvješća Ministarstva obrane od 02. studenoga 2006.

9. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

10. Iz Z. U. [broj ZK uloška] K. O. [katastarska općina], od 31. ožujka 2014. proizlazi da bi na čest. zem. [katastarska čestica] zgrada Table 2,4,6 i zem. 6627/40 dvor tada bili upisani u listu B kao vlasnik stana na I. katu Paić Duje etaža 0/0 te Republika Hrvatska. Međutim, iz zemljišne knjige proizlazi da bi na dan pisanja ove odluke kao vlasnik čest. zem. [katastarska čestica] K. O. [katastarska općina] upisane u Z. U. [broj ZK uloška] K. O. [katastarska općina] bila upisana Republika Hrvatska, a da bi provedbom upisa pod Z-11530/2013, od 12. studenoga 2013. čest. zgr. [katastarska čestica] K. o. [katastarska općina] bila otpisana u Z. U. [broj ZK uloška] te da je temeljem rješenja ovog suda br. Z-11530/13 ( ZS-1451/13) 19.09.2019., međuvlasnički ugovor za zgradu Table 2 s privitkom 01.09.2013., međuvlasnički ugovor za zgradu Table 4. s privitkom 01.09.2013., međuvlasnički ugovor za zgradu Table 6 s privitkom 01.09.2013. pod etažom e-1 kao suvlasnički dio 29/1444 u naravi poslovni prostor u prizemlju , površine 29,00 m2, Table 2, upisano vlasništvo Republike Hrvatske. Napominje se da nema drugih upisanih poslovnih prostora na adresi Table 2 u ovome zemljišnoknjižnom izvatku te da nema upisanog poslovnog prostora površine 30,60 m2.

Iz uvjerenja Grada Splita, Odsjeka za geodeziju, Klasa: 930-01/13-01/0526, od 24. rujna 2013. proizlazi da bi na z. k. čest. zem. [katastarska čestica] K. O. [katastarska općina] bio evidentiran objekt koji nosi kućni broj Table 2.

Prema tome nesporno je utvrđeno da bi tužitelj bio vlasnik poslovnog prostora u Splitu anagrafske oznake Table 2 te da je površina ovog prostora 29,00 m2.

11. Odlukom sjednice Vlade Republike Hrvatske od 12. ožujka 2015. odlučeno je da se poslovni prostori u vlasništvu Republike Hrvatske kojima je do dana stupanja na snagu te odluke upravljalo i raspolagalo Ministarstvo obrane prenose na upravljanje i raspolaganje Državnom uredu za upravljanje državnom imovinom, a da odluka stupa na snagu danom donošenja.

Odlukom Ministarstva obrane Klasa: 371-01/93-03/26 od 09. prosinca 1993. odlučeno je da invalidi domovinskog rata kojima je nekretnina dana u zakup plaćaju zakupninu do 30m2 i to postotak oštećenja 20% 90% po 1m2, a da je zakupnina od najmanje 4 boda po 1m2 za zatvorena skladišta i nadstrešnice ( točke II. i V.). Iz ovih odluka proizlazilo bi da je neosnovan prigovor tužitelja glede pomanjkanja aktivne legitimacije na strani tužitelja jer je isti u utuženom periodu bio ovlašten na upravljanje i raspolaganje predmetnim poslovnim prostorom pa sukladno tome ovlašten i na podnošenje predmetne tužbe.

12. Iz specifikacije izračuna zakupnine za poslovni prostor u Splitu na adresi Table 2 ( površine 30,40m2) za korisnika V iz [adresa], od 15. svibnja 2014. izrađenog od Ministarstva obrane proizlazi da je evidentiran izračun zakupnine za period koji je utužen upravo u iznosima koji se navode u tužbenom zahtjevu. Međutim, kako je naprijed navedeno površina poslovnog prostora iznosi 29,00 m2 pa su osnovani prigovori tuženika kojim osporava visinu potraživanja, ali se ovo neće posebno obrazlagati budući nije od utjecaja na donošenje odluke u ovome predmetu.

13. Iz zapisnika o izvršenom očevidu poslovnog prostora od 16. travnja 2012. od strane Službe za nekretnine po pukovniku mr. sc. ŠA i ĐA proizlazi da je tuženik kao korisnik tog prostora dao izjavu da poslovni prostor koristi od 1996. na osobno traženje prema dogovoru sa tadašnjim predstavnikom stambene komisije FA, da je prostor bio u devastiranom stanju bez instalacija i sanitarne opreme, da je za uređenje istog napravljen troškovnik koji je dostavljen Službi za nekretnine, graditeljstvo i zaštitu okoliša, Zagreb i Središnem Državnom uredu za upravljanje imovinom, sa prijedlogom da isti uredi osobnim sredstvima, a da mu se uložena sredstva priznaju kod zakup, a o čemu nije dobio očitovanje te da je Ž 20% trajno. Također je izjavio da je za navedeni prostor spreman plaćati najam prema propisima RH.

Iz suglasnosti Ministarstva obrane, Službe za graditeljstvo i zaštitu okoliša Odsjek Knin, Klasa: 372-05/01-1/1, od 11. rujna 2001. proizlazi da je tada dana tuženiku suglasnost da u poslovnom prostoru u prizemlju stambene zgrade Table 2 ugradi vodomjer o svom trošku.

Iz dopisa od 06. lipnja 2014. razvidno je da je istim VA od Ministarstva obrane Republike Hrvatske tražio suglasnost za odvajanje mjernog mjesta za električnu energiju za predmetni poslovni prostor odnosno da do tada prostor nije imao priključak na električnu energiju. Ovo proizlazi i iz dopisa kojeg je tuženik uputio 16. listopada 2014. kojim opetovano tuženik traži da mu se izda suglasnost za odvajanje mjernog mjesta kako bi se prostor mogao staviti u funkciju te kojim traži da mu se dostavi ugovor o zakupu. Također je tuženik u spis dostavio i dokaz da je platio uplatnice koje mu je poslao tužitelj, za siječanj i veljaču 2014.

Dakle, iz dostavljenih isprava proizlazi da je tužitelj i prije pokretanja ovog postupka čitav niz godina bio upoznat sa činjenicom da se tuženik nalazi u predmetnom poslovnom prostoru, da je u isti uveden još 1996. po NA, tadašnjem predstavniku stambene komisije tužitelja, da je tuženik izvršio ulaganja u predmetni prostor, a da do rujna 2001. prostor nije imao vodomjer, da je tuženik višekratno tražio da se u prostor dovede priključak za električnu energiju čemu nije bilo udovoljeno u vremenskom periodu za koji se ovim postupkom traži naknada stečenog bez osnove u visini zakupnine kako to proizlazi iz tužbe budući se poziva na Odluku o utvrđivanju visine zakupnine za poslovne prostore u vlasništvu Republike Hrvatske kojim upravlja Ministarstvo obrane ( "Narodne novine" broj: 115/93 i 10/96) prema kojoj mjesečni iznos zakupnine iznosi 1.406,60 kn.

14. Čitanjem presude Općinskog suda u Splitu, posl. broj Ps-109/16, od 28. prosinca 2017. proizlazi da je točkom I. izreke VA naloženo iseljenje iz poslovnog prostora na adresi [adresa], površine 30,60 m2 te da istog slobodnog od osoba i stvari preda u posjed tužitelju Republici Hrvatskoj dok je točkom II. izreke odbijen tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio od tuženika isplatu iznosa na ime stečenog bez pravne osnove od 72.011,14 kn, za period od 1. kolovoza 2009. do zaključno 1. travnja 2013. Navedena presuda je potvrđena presudom Županijskog suda u Šibeniku posl. broj Gž-338/2018-2, od 6. svibnja 2019. Iz obrazloženja presude posl. broj Ps-109/16, od 28. prosinca 2017. proizlazi da je u tom postupku utvrđeno:

- da je sporni poslovni prostor koji se nalazi u Splitu, Table 2, vlasništvo tužitelja,

- da je tuženik od strane voditelja Stambene komisije MORH-a u Splitu, NA, nakon završetka Domovinskog rata, tijekom 1996.g., uveden u posjed spornog prostora u Splitu, Table 2,

-da tada nije zaključen bilo kakav pisani ugovor, a da bilo kakav pisani ugovor nije zaključen niti do danas,

- da u spisu nema dokaza da bi tuženik plaćao bilo kakve novčane iznose po bilo kojem osnovu,

- da su sporni poslovni prostor obilazile i posjećivale razne komisije tužitelja, da bi prostor bio pregledom od tih komisija, te da bi o pregledu prostora komisije sastavljale zapisnike,

- da je sporni prostor u vrijeme tuženikova ulaska u posjed bio derutan, nenamješten i bez struje,

- da je očevidom održanim dana 26. listopada 2017.g. utvrđeno da je prostor derutan, zapušteni i neočišćen, da u istome nema struje ni brojila od struje, a temeljem tih utvrđenja da je zaključeno:

- da je prvobitna intencija stranaka bila ta da se zaključi ugovor o zakupu poslovnog prostora u Splitu, Table 2, u vlasništvu tužitelja, međutim, da pisani ugovor nikad nije zaključen, a da usmeni dogovor između stranaka nije izvršen u pretežitom dijelu, te da naknadno nije konvalidirao, slijedom čega ne proizvodi pravne učinke,

- da je tuženik bio u poštenom posjedu spornog prostora u Splitu, Table 2 sve do kraja studenoga 2013., a najkasnije do 6.10.2015., kada je tuženiku uručena presuda zbog ogluhe pod posl. br. Pst 383/14 od 25. rujna 2015., nakon kojeg datuma je tuženik postao nepošteni posjednik spornog posl. prostora u Splitu, Table 2,

- da tuženik nema pravo pridržaja (retencije) predmetnog posl. prostora u Splitu, Table 2.

15. S obzirom da je ovaj postupak bio prekinut do pravomoćnog dovršetka postupka ovog suda posl. broj Ps-109/2016, a sve iz razloga što se u tom postupku rješavalo pitanje je li se tuženik nalazio u poštenom posjedu predmetnog poslovnog prostora i ako jest do kada te ima li tužitelj pravo na traženje stečenog bez osnove u vidu zakupnine te da je u tom postupku utvrđeno da se tuženik sve vrijeme od ulaska u posjed pa do najkasnije do 6. listopada 2015. nalazio u poštenom posjedu spornog poslovnog prostora, za navesti je da sva ta utvrđenja prihvaća i ovaj sud.

16. Naime, iz spisu priloženih isprava proizlazi da se tuženik u utuženom periodu nalazio uz znanje i odobrenje tužitelja u posjedu predmetnog poslovnog prostora u koji je i izvršio određena ulaganja, da između parničnih stranaka nije nikada zaključen ugovor o zakupu, da nema dokaza da je prije ove tužbe tužitelj tuženika pozivao na plaćanje novčanog iznosa za utuženi period, a u spisu ovog suda posl. broj Ps-109/2016 nema dokaza da je tuženik zaprimio dopis tuženika od 28. studenoga 2013. radi čega se i ovdje sud priklanja zaključku da je tuženik bio u poštenom posjedu predmetnog poslovnog prostora sve do zaprimanja presude zbog ogluhe pod posl. br. Pst 383/14 od 25. rujna 2015., tj. do 6. listopada 2015. Napominje se i da iz zapisnika od 6. lipnja 2016. i od 13. srpnja 2016. spisa ovog suda broj Pst-383/2014 ( kasnije Ps- 109/2016) proizlazi da tuženik zbog bolesti ranije i nije imao saznanja o pokretanju tog postupka, sve do zaprimanja navedene presude zbog ogluhe.

17. S obzirom na činjenicu da se tuženik u utuženom razdoblju nalazio u poštenom posjedu predmetnog poslovnog prostora ovo bi značilo da prema odredbi članka 164. stavka 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ( " Narodne novine" broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15, dalje ZV) prema kojoj pošteni posjednik tuđe stvari koju nema pravo posjedovati mora je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi, ali nije dužan dati naknadu za to što ju je upotrebljavao i od nje imao koristi primjerene onom pravu na posjed za koje je vjerovao da mu pripada radi čega je odbijen tužbeni zahtjev u cijelosti te je odlučeno kao u izreci pod točkom I.

18. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 151. stavka 3. i 154. stavak 1. i 5. Zakona o parničnom postupku ( „Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje ZPP) i odredbama Tarife o nagradama i naknadama za rad odvjetnika ( "Narodne novine" broj 138/23, dalje Tarifa). Tuženiku je priznat trošak sastava odgovora na tužbu, zastupanja na 6 ročišta ( 12.09.2017., 08.11.2017., 15.02.2018., 14.05.2025., 02.07.2025. i 08.10.2025.) te sastava podneska od 11. rujna 2017. u iznosu od po 200,00 eura sukladno odredbama Tbr.8.t.1., 9.t.1., 46. i 54. Tarife te trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 100,00 eura, a što sveukupno iznosi 1.700,00 eura radi čega je odlučeno kao pod točkom II. izreke.

U Splitu, 20. studenoga 2025.

SUTKINJA

Irma Dujić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka iste. Žalba se podnosi Županijskom sudu putem ovog suda u tri primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste (čl. 335. st. 11. ZPP-a).

DNA:

z.z. tužitelja

pun. tuženika