Republika Hrvatska

Općinski sud u Pazinu

Stalna služba u Bujama-Buie

Buje, Istarska 1

Repubblica di Croazia

Tribunale Comunale di Pisino

Sezione distaccata di Buje-

Buie

Buie, Via dell’ Istria 1

Posl. broj Povrv-145/2024-31

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Bujama-Buie, po sutkinji: Margareta Vivoda, u pravnoj stvari ovrhovoditelja: Awaze A/S, OIB: 87687957339, Virumgardsvej 27, 2830 Virum, Danska, zastupan po punomoćniku Marku Zagorac, odvjetnik iz Rijeke, protiv ovršenika: ZO, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], radi isplate, nakon održane i zaključene glavne rasprave 14. listopada 2025. u nazočnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, dana 20. studenoga 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Željka Krajine iz Umaga, poslovni broj Ovrv-8812/2023 od 29. svibnja 2024. godine, kojim je naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 4.434,00 eur zajedno sa zakonskim zateznim kamatama i zajedno sa troškovima postupka, te se tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

II. Nalaže se tužitelju da tuženiku isplati parnični trošak od 1.000,00 eura, u roku od 15 (petnaest) dana

III. Tužitelj se odbija sa svojim zahtjevom za naknadu parničnog troška.

Obrazloženje

1. Rješenjem o ovrsi javnog bilježnika Željka Krajine, posl. br. Ovrv-8812/2023 od 29. svibnja 2024. godine određena je ovrha radi prisilne naplate tražbine ovrhovoditelja-tužitelja, a radi isplate iznosa od 4.434,00 eur zajedno sa zakonskim zateznim kamatama i zajedno sa troškovima postupka.

2. Obzirom da je protiv navedenog rješenja o ovrsi ovršenik izjavio prigovor to je rješenje o ovrsi stavljeno van snage i odlučeno je da će se postupak nastaviti kao u povodu prigovora protiv platnog naloga, rješenjem posl.br. Povrv-145/2024-19 od 8. svibnja 2024. godine. To rješenje je pravomoćno s danom 30. svibnja 2025. godine.

3. Tužitelj u ovom postupku od tuženika potražuje isplatu iznosa od 4.434,00 eur po osnovi naknade štete nastale tužitelju zbog neispunjenja ugovornih obveza koje je tuženik preuzeo sklopivši s tužiteljem Ugovor o pružanju usluga smještaja za šifru objekta CIU 717 i CIU 718.

4. Konkretnije tužitelj objašnjava da je bio dužan gostima za određene rezervacije naći zamjenski smještaj i snositi troškove eventualno veće cijene tog smještaja, a sve zbog toga što tuženik nije omogućio pružanje usluga smještaja u svom objektu u tom razdoblju kako je bilo ugovoreno. Iznos od 750,00 eura potražuje na ime troškova marketinških aktivnosti, zbog nemogućnosti pružanja usluga koje je tužitelj oglašavao. Predmetne iznose tužitelj potražuje na temelju odredbe članka 6. Općih uvjeta tužitelja. Tužitelj potražuje i razliku veće cijene smještaja.

5. Tuženik navodi da sa tužiteljem nije zaključio i nije mogao zaključiti ugovore, zato što on nije bio jedini vlasnik apartmana, a niti je on imao "rješenje o kategoraizaciji", koje bi mu uopće omogućavalo da se bavi poslovima iznajmljivanja preko agencije tužitelja, odnosno njegova pravnog prednika NOVASOL AS.

6. Tužitelj u podnesku od 30. travnja 2025., podbroj 18 detaljno navodi po kojim osnovama traži naknadu štete od tuženika te ističe da su parnične strane dana 20. srpnja 2018. godine zaključile dva Ugovora o posredovanju u pružanju usluga smještaja s pripadajućim općim uvjetima poslovanja za smještajne jedinice koje se vode pod šiframa CIU 717 i CIU 718. Ugovorna obveza tuženika bila je primiti goste koji su njegovu smještajnu jedinicu rezervirali putem tužitelja. Tuženik je dana 13. svibnja 2019. godine e-mail porukom izjavio kako odbija primiti sve rezervacije koje postoje za njegovu smještajnu jedinicu u 2019. godini i raskinuo je suradnju s tužiteljem za tu godinu. Sukladno Općim uvjetima poslovanja, čl. 7., ukoliko vlasnik smještajne jedinice želi raskinuti ugovor, on to mora učiniti najkasnije do 31. svibnja tekuće godine. Tako izjavljeni raskid ugovora stupa na snagu istekom kalendarske godine u kojoj je izjavljen i smatra se pravovremenim. U konkretnom slučaju to znači da je tuženik trebao raskid suradnje za 2019. godinu izjaviti do 31. svibnja 2018. godine kako bi se taj raskid smatrao pravovremenim i kako bi ga ugovor prestao obvezivati istekom 2018. godine. S obzirom da je tuženik raskinuo suradnju za 2019. godinu nakon 31. svibnja 2018. godine, takav raskid ima se smatrati nepravovremenim, a ugovor ga je prestao obvezivati tek istekom 2019. godine. Čl. 6.1. općih uvjeta poslovanja propisuje da u slučaju nepravovremenog raskida suradnje vlasnik je dužan podmiriti naknadu za operativne i marketinške troškove u visini od 750 Eura. S obzirom da je tuženik s tužiteljem imao zaključena dva Ugovora o posredovanju u uslugama smještaja, a koja su oba raskinuta nepravovremeno, tuženik je dužan naknaditi tužitelju ukupni iznos od 1.500,00 Eura. U trenutku raskida ugovora za smještajne jedinice tuženika postojalo je sedam rezervacija. Budući da tuženik nije ispunio svoju ugovornu obvezu smještanja gostiju tih rezervacija u svoju smještajnu jedinicu, tužitelj je gostima predmetnih rezervacija ponudio smještaj u drugim smještajnim jedinicama, te je tužitelj bio u obvezi snositi eventualnu razliku smještaja, a Čl. 6.2. općih uvjeta propisano je da ukoliko vlasnikovim nepoštivanjem ugovornih obveza dođe do premještaja opcija i/ili rezervacija, troškove istih snosit će vlasnik u cijelosti (izgubljena dobit i/ili razlika u cijeni zamjenske smještajne jedinice te ostali mogući troškovi). Vlasnik je dužan podmiriti naknadu za pokretanje premještaja u visini od 250 eura po svakoj opciji i/ili rezervaciji, kao i razliku u cijeni ukoliko je zamjenski smještaj skuplji. Tužitelj je u navedenom podnesku i specificirao sve troškove koji su mu nastali zbog marketinških troškova, naknada za pokretanje premještaja i razlika u cijeni, te izgubljena dobit. Dakle, tužitelj traži osnovom raskida ugovora 1.500,00 eura, trošak premještaja 1.461,00 eura, trošak izgubljene dobiti 1.429,00 eura.

7. U podnesku od 5. rujna 2025., podbroj 25 tuženik ističe da je još 2018. godine pregovarao sa djelatnikom prednika tužitelja oko sklapanja tzv. Ugovora o alotmanu (o pružanju usluge smještaja). Tuženik je jasno naznačio djelatniku tužitelja da je suvlasnik u 1/2 nekretnine (apartmana) dok je u preostalom udjelu suvlasnica sestra tuženika EO koja je ujedno i nositeljica rješenja o kategorizaciji za predmetne apartmane. Slijedom navedenog tuženik je s navedenim upoznao djelatnika tužitelja ŽO koji se imao obratiti EO (ranije ZOF) za sklapanje ugovora. Tuženik je o ponudi upoznao suvlasnicu apartmana koja se nije složila sa sklapanjem ugovora sa prednikom tužitelja slijedom čega ugovor nikad nije stupio na snagu. O navedenom je tuženik obavijestio tužitelja te je prednik tužitelja prije sklapanja ugovora morao izvršiti uvid u zk izvadak za nekretninu za koju ugovor sklapa, i bilo je razvidno da je suvlasnik nekretnine uz tuženika EO. Zato ugovor nije nikada stupio na snagu, a sve kako ga nije tužitelj sklopio sa oba suvlasnika niti je tražio suglasnost drugog suvlasnika. Tuženik ističe da je i ugovor naslovljen kao "Ugovor između NOVASOL-a AS i i vlasnika kuće/apartmana za odmor, slijedom čega je tužitelj trebao provjeriti vlasništvo. Dana 22.10.2019. godine tuženik je primio dopis prednika tužitelja u kojem se od njega potražuje iznos od 4.349,00 eura pod prijetnjom ovrhe. Na predmetni se dopis tuženik očitovao pozivom na tel. broj u istom naznačen gdje je ponovio kako drži da ugovor nikada nije sklopljen budući se njegova sestra kao suvlasnica apartmana sa navedenim nije suglasila. Tuženik smatra kako je potraživanje tužitelja nepostojeće, a sve kako nikada nije sklopljen valjani ugovor temeljem kojeg bi isto nastalo. Ako je i došlo do izmiještanja gostiju, o čemu tuženik nema informacija, do istog je došlo zbog očite neorganizacije i izostanka dužne pažnje od strane prednika tužitelja. Tuženi nadalje ističe da: tuženik unatoč činjenici što je bio suvlasnik nekretnine koja je predmetom ovog postupka, odnosno čiji su apartmani predmet postupka nikada nije bio iznajmljivač. Turistička agencija, što je tužitelj, sukladno zakonu o obveznim odnosima čl. 909 i 915 može sklopiti ugovor o pružanju smještajnih kapaciteta isključivo sa osobom koja je registrirana kao ugostitelj ili iznajmljivač. Turistička agencija prije sklapanja ugovora o pružanju smještajnih kapaciteta s ugostiteljem (ugovor o alotmanu) mora provjeriti da li je druga odgovorna strana registrirana za obavljanje ugostiteljske djelatnosti ili je kao fizička osoba iznajmljivač upisana u upisniku o obavljanju ugostiteljskih usluga u domaćinstvu što sa tuženikom nikada nije bio slučaj. Slijedom naprijed navedenog ugovor sklopljen između tuženika i tužitelja kao turističke agencije nije zakonit budući isti je protivan prisilnim propisima (Zakon o obveznim odnosima) i čl. 5 i 30 st. 1 Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti koji propisuje da ugostiteljsku djelatnost, a što je i iznajmljivanje postelja putnicima odnosno pružanje usluga smještaja može obavljati samo registrirani ugostitelj ili iznajmljivač fizička osoba. Tuženik ukazuje na čl. 2 zakona o obveznim odnosima kojim je određeno da sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, ali ih ne mogu uređivati suprotno prisilnim propisima slijedom čega, a u svezi čl. 322 ZOO-a predmetni ugovori sklopljeni između tužitelja i tuženika su ništetni. Tužitelj je ugovor o alotmanu u odnosu na apartmane na adresi [adresa] mogao sklopiti isključivo sa sestrom tuženika uz privolu tuženika, a sve kako je isključivo ona bila iznajmljivač a što proizlazi iz priloženih rješenja u spisu i to rješenja u klasa UP/I- 335-03/15-01/222 od 24.07.2015. godine rješenja o privremenom odobrenju za pružanje ugostiteljskih usluga u domaćinstvu kojim se ZOF odobrava pružanje usluga u domaćinstvu, te ostalih rješenja priloženih spisu. Iz predmetnih rješenja proizlazi da je ZOF (kasnije EO) upisana u upisnik o obavljanju ugostiteljskih usluga u domaćinstvu pod upisnim brojem 1356 a što je tužitelj običnim uvidom u javni upisnik morao utvrditi. Slijedom čega tuženik nije tužitelju prouzročio nikakvu štetu.

8. Tužitelj smatra da on nije dužan provjeravati da li druga strana ima status iznajmljivača niti da bi tužitelju bilo zabranjeno sklapanje ugovora s drugom stranom koja nema svojstvo iznajmljivača. Ako je i postojala zabrana za sklapanje ugovora između parničnih strana onda je ona postojala na strani tuženika, međutim isto ne znači da bi predmetni ugovori bili ništetni budući da sukladno odredbi čl. 322 st. 2 ZOO- a propisuje da ako sklapanje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani da je takav ugovor i dalje valjan osim ako nešto drugo nije određeno zakonom. Ni jednom odredbom nije određeno da bi ovakav ugovor bio ništetan te je jedino tuženik osoba koja bi trebala snositi odgovarajuće posljedice za povredu zakonske zabrane za zaključenje ugovora.

9. Radi utvrđenja pravno relevantnih činjenica u postupku su izvedeni dokazi: uvidom u sve materijalne dokaze u spisu, pročitani su ugovori, potvrde o otvorenim bankovnim računima, opći uvjeti, saslušani su svjedoci EO i ŽO, pregledane su se sve ostale isprave.

10. Tužitelj u postupku nije saslušan zato je je sud ocijeno da njegovo saslušanje više nije potrebno kraj iskaza njegove sestre EO i svjedoka ŽO. Svjedokinja ĆO nije saslušana jer je ona bila predložena na okolnosti izračuna visine štete i primjene parametara, a kako je sud ocijenio tužbeni zahtjev neosnovanim, onda nije bilo potrebno saslušavati svjedoka na okolnosti izračuna iznosa koji tužitelj potražuje od tuženika. Tuženik i nije posebno osporio izračun, već smatra da nije dužan isplatiti ništa tužitelju.

11. Nije sporno da je tužitelj pravni sljednik NOVASOL AS.

12. Iz izvadka iz poslovnih knjiga utvrđeni su iznosi za koje tužitelj tereti tuženika. (str 38).

13. Iz mail korespodencije (str 156-157) utvrđeno je da tuženik nije prihvatio rezervacije od strane tužitelja i da je i nakon što ga je tužitelj obavijestio da će postojati nastanak mogućih troškova i dalje ostao pri odluci da otkazuje sve rezervacije. (13. svibnja 2019.).

13. Iz zk izvadka str. 185. je utvrđeno da su u vrijeme zaključenja ugovora između tužitelja i tuženika vlasnik nekretnine, u kojoj se nalaze predmetni apartmani bili tuženik u 5/12 dijela i Pastorčić Petra u 7/12 dijela.

14. Iz rješenja o privremenom odobrenju za pružanje ugostiteljskih usluga od 24. srpnja 2015 godine, Ureda državne uprave u Istarskoj županiji (205-207) je utvrđeno da se odobrava pružanje ugostiteljskih usluga ZOF.

15. Svjedok EO, sestra tuženika iskazala je da je njezina nona iznajmljivala 4 apartmana, umrla je 2015. i nakon toga je ona navedena kao iznajmljivač. U kući gdje su ti apartmani ona i ZO su suvlasnici i to ona u 6/10 dijela i ZO u 4/10 djela. Ta kuća je danas prodana. ZO nikada nije imao rješenje da bi on bio iznajmljivač. Kategorizacija je glasila isključivo na nju. Također i sve režije su glasile na nju i sa bratom je bila dogovorila da iz zarade od najma plati troškove režija. Ostatak se trošio za kuću. Nakon smrti none nastavila je sa iznajmljivanjem nešto sama, a nešto preko agencije Plavo More. ZO joj je bio rekao negdje 2017 da su ga zvali iz Nova Sol vezano za iznajmljivanje, a ona mu je rekla da sa Nova Sol ne želi zaključiti ugovor zato što nije bila čula dobre reference za agenciju. Ona nije znala da je ZO zaključio neki ugovor. Iz Nova Sol je nikada nitko nije kontaktirao i niti jedni gosti nisu nikada došli preko Nova Sol.

16. ŽO je u Nova Solu radio od 2012. do 2019. kao ugovaratelj privatnog smještaja za Nova Sol. Tuženika se sjeća. Nova Sol je imao praksu kontaktirati osobe kada su te osobe putem službe za korisnike kontaktirale nova Sol radi iznajmljivanja i potencijalne suradnje, te je gotovo siguran da je na taj način došao do ZO. Praksa Nova Sola nije bila da zove potencijalne klijente, jer je u to vrijeme bilo jako puno upita od potencijalnih klijenata – iznajmljivača pa za to nije bilo niti potrebe. On je došao u [adresa] kod ZO, obišli su apartmane. Nije bila praksa ali se sjeća da je ostavio ispunjene ugovore kod ZO jer mu je bio rekao da mora vidjeti sa svojom sestrom jer da i ona sudjeluje u tome, ali on je bio siguran da ZO sve vodi. U pravilu uvijek su tražili rješenje o kategorizaciji jer je to bilo bitno za isplatu i zakonski je tako trebalo biti. Iznimno su se zaključivali ugovori i sa osobama na koje nije glasila kategorizacija, a kako NovaSol ne bi izgubio klijente. To su bili izuzetno rijetki slučajevi. Npr., to je bilo u slučaju ako se jedan član obitelj nije više htio baviti sa iznajmljivanjem. U ovom slučaju ne može se baš sjetiti ali mu se čini da su ugovori bili glasili na EO jer misli da mu je ZO bio rekao da je kategorizacija na nju, nije siguran možda su ugovori bili na ZO pa da će kasnije se prebaciti na EO. 80% da je u trenutku razgovora sa ZO imao saznanje da je nositelj kategorizacije bila EO, odnosno da je EO bila službeni iznajmljivač na koga je glasilo rješenje. Nikada Nova Sol nije zaključivao ugovore gdje nije postojalo rješenje o kategorizaciji ili postupak nije bio u tijeku. On ne zna u konačnici sa kime je ugovor bio zaključen, ali da baš mora reći rekao bih da ih je potpisala EO nakon što je ZO ugovore odnio kući. U slučaju da je ugovor bio zaključen sa osobom na koju ne glasi rješenje o kategorizaciji odnosno sa osobom koja nema status iznajmljivača agent bi "dobio po nosu" i Nova Sol bi sa tom osobom poništio odnosno raskinuo ugovor. Kao agenti trebali su dobiti povjerenje klijenta, a ne provjeravati svaku sitnicu te da je u slučaju da je ugovor o pružanju usluga iznajmljivanja zaključen sa osobom koja nije registrirani iznajmljivač odgovornost je tu i na Nova Solu. Također je naveo da osoba koja zaključi ugovor sa agencijom, a nije iznajmljivač od toga nema nikakve koristi jer mu agencija neće niti isplatiti novac. Kada mu se pokazao ugovor u spisu naveo je da je zaključio taj ugovor u ime Z i zaključio ga je ZO. Sjeća se da je ZO često spominjao sestru u razgovorima i govorio da sestra sudjeluje u tome. On pretpostavlja da ga je ZO uvjerio da će kategorizacija u konačnici glasiti na njega. Nikada nije provjeravao da li je promijenjeno rješenje o osobi iznajmljivača jer je to bilo na vlasniku. Sjetio se da je ZO otkazao rezervacije, ali on to nije mogao napraviti preko njega, već preko službenih kanala Nova Sola. Također je naveo da je u slučaju ako nije bilo rješenja o kategorizaciji, ili je dobivanje tog rješenja bilo u postupku postojao još jedan obrazac preko kojeg se klijent obvezao da će do određenog trenutka dostaviti rješenje kojim potvrđuje svojstvo iznajmljivača. U slučaju da rješenje nije dostavljeno do određenog datuma, a bukinzi su već počeli onda bi Nova Sol selio goste na trošak iznajmljivača i iznajmljivač bi plaćao i razliku ukoliko je gost preseljen u skuplji objekt. Takva izjava da se iznajmljivač obvezuje ishoditi rješenje da je iznajmljivač je bila u pisanom obliku. (Ovdje sud ističe da nikakve izaje o toj činjenici u spisu nema). Njegovo radno mjesto u vrijeme zaključenja ugovora se nazivalo "ugovaratelj". U edukacijama su bili obučeni da prilikom razgovora i zaključivanja ugovora trebaju tražiti rješenje tko je iznajmljivač odnosno rješenje o kategorizaciji. To je bila njegova praksa i uvijek je govorio da nositelj ugovora, nositelj kategorizacije i osoba na koju će ići isplata moraju biti jedna te ista osoba. Tuženik mu nikada nije prezentirao rješenje o kategorizaciji jer da je zasigurno ugovor bi glasio na osobu koja je na kategorizaciji ili ugovor ne bi glasio na nikoga. U konkretnom slučaju vjerojatno je ulogu odigrala igra povjerenja jer se nije dovodio u situaciju da zaključuje ugovor sa osobom koja nema kategorizaciju jer ni ta osoba od toga nema ništa.

17. Nakon iskaza ŽO ponovno je pozvana EO koja je iskazala da ona i brat nikada nisu razgovarali o tome da će rješenje o kategorizaciji glasiti na njega i da će on biti službeni iznajmljivač. Brat joj nikada nije rekao da je on zaključio ugovor sa Nova Solom. Njoj brat nikada nije rekao da se on obratio Nova Solu već da su oni iz Nova Sola njega kontaktirali. Ona je bila navedena kao iznajmljivač i plaćala je paušalni porez i nju se oporezivalo za porez na dohodak. ZO je imao ključeve od apartmana i pristup apartmanima u svako vrijeme jer su bili suvlasnici. ZO uopće nije sudjelovao u djelatnosti iznajmljivanja.

18. Tužitelj ističe a u odnosu na iskaze svjedoka da je u konačnici irelevantna činjenica je li je tužitelj bio upoznat sa statusom tuženika o statusu iznajmljivača, s obzirom da zabrana zaključenja ugovora poput predmetnih, a zbog nedostatka svojstva iznajmljivača postoji na drugoj ugovornoj strani odnosno tuženiku slijedom čega su predmetni ugovori valjani a sve sukladno čl. 322 st. 2 ZOO. Sud stav tužitelja ocjenjuje pogrešnim.

19. Među strankama nije sporno da su zaključena dva ugovora pod šiframa CIU 717 i CIU 718, od dana20.7.2018. U ugovoru spominje naziv "vlasnik" pa je tužitelj bio obvezan provjeriti sa kime zaključuje ugovor. Utvrđeno je da je ugovor zaključen sa .tuženikom koji uopće nije imao status iznajmljivača, sukladno odredbi člana 34 st. 1. Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti "(1) Za pružanje ugostiteljskih usluga u domaćinstvu iznajmljivač je dužan ishoditi rješenje nadležnog upravnog tijela o odobrenju za pružanje ugostiteljskih usluga u domaćinstvu (u daljnjem tekstu: rješenje o odobrenju)" Svjedok ŽO jasno iskazuje da je to bio preduvjet za zaključenje ugovora, jer je upitno na koji drugačiji način bi se ugovor uopće mogao zaključiti. On je jasno iskazao: " i zakonski je tako trebalo biti.", da se tražila pismena izjava da će se ishoditi odobrenje, a takve izjave u spisu nema, a po mišljenu suda upitno je čemu bi ona i služila, ukoliko nema potrebnog odobrenja nadležnog tijela za poslove iznajmljivanja. To što je navodno nekada Novasol zaključio ugovor "na povjerenje", nije od odlučne važnosti za ovaj predmet. Novasol- TO je znao da tuženik nema rješenje o dopuštenu za iznajmljivanje nadležnog tijela i sa takvom osobom nije mogao zaključiti ugovor zato jer je to u protivnosti s čl. 34. st. 1. Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti koji jasno propisuje što je iznajmljivač u domaćinstvu dužan ishoditi. Dakle, nije u pravu tužitelj kad navodi da je zaključenje ugovora o iznajmljivanju bilo zabranjeno samo tuženiku, naprotiv i agenciji –tužitelju to je zabranjeno, jer tužitelj ne može i ne smije zaključivati ugovore sa osobom koja nema potrebno odobrenje sukladno zakonu, jer na taj način potiče "iznajmljivanje na crno", i naknada bi takvom iznajmljivaču moga biti isplaćena jedino mimo zakonskih propisa. Tužitelj je to trebao znati, stoga je ugovor zaključen sa tuženikom ništetan. Novasol se obvezuje platiti usluge smještaja sukladno odredbi 1.3. Općih uvjeta, a to svakako ne bi niti mogao isplatiti tuženiku, koji nije registrirani iznajmljivač, na zakonit način. Tužitelj je sam sebe doveo u situaciju, da ne može smjestiti goste u smještajne jedinice gdje je suvlasnik bio tuženik i tužitelj je za to znao i morao znati. O svemu je jasno iskazivao ŽO, koji je bio upoznat od strane tuženika da on nije jedini vlasnik nekretnine, znao je da tuženik nema potrebno odobrenje za iznajmljivanje, i to mu tuženik nije prešutio niti ga je doveo u zabludu,. Unatoč tome, iako je ugovor bio zaključen "na povjerenje", a čekalo se odobrenje za iznajmljivanje od strane nadležnog tijela, tužitelj je pristupio popunjavanju apartmana, a za što nije bio udovoljen niti osnovni preduvjet, a to je da je osoba iznajmljivača imala odobrenje za pružanje ugostiteljskih usluga u domaćinstvu, u skladu za Zakonom o ugostiteljskoj djelatnosti, jer bilo što drugo bilo bi od strane tužitelja kao pravne osobe koja se bavi posredovanjem u iznajmljivanju kršenje propisa. Dakle, tuženik ničime tužitelju nije učinio štetu, budući je tuženik bio transparentan i rekao je da on nije jedini vlasnik, da nema potrebno odobrenje, i tužitelj, putem ovlaštene osobe ŽO koji je bi na poslovima zaključenja ugovora znao je da tuženik nema nikakvo ovlaštenje za iznajmljivanje. Tuženik je i potvrdio u mail korespodenciji da ne želi iznajmljivanje, a to je potvrdila i njegova sestra koja je u kritično vrijeme jedino i imala valjano rješenje Ureda državne uprave i Istarskoj županjij.

20. Čl. 322. Zakona o obveznim odnosima NN35/05 i 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 propisuje da (1) Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. (2) Ako je sklapanje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor je valjan ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povrijedila zakonsku zabranu snosit će odgovarajuće posljedice. Dakle, zaključenje ugovora nije bilo zabranjeno samo tuženiku, već i tužitelju kao turističkoj agenciji koja se bavi iznajmljivanjem apartmana i mora znati da pravo iznajmljivanja apartmana u domaćinstvu ima samo osoba koja ima valjano odobrenje sukladno Zakonu o ugostiteljskoj djelatnosti, a to nema tuženik.

21. Posljedice ništetnosti propisane su odr. čl. 323. ZOO-a:(1) U slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. (2) Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tužitelj nema pravo na naknadu štete zato što je znao i morao znati da ne može zaključiti ugovor sa tuženikom, koji nije imao valjano odobrenje i nije bio jedini vlasnik nekretnina gdje su apartmani. Tuženik je tužitelja sa tim upoznao.

22. Na kraju sud ističe da u čl. 1.1. Općih uvjeta tužitelja-prednika piše: 1.1. "Odgovornost u poslovanju: NOVASOL posluje u svoje ime i za svoj račun. Slijedom navedenog, NOVASOL je odgovoran za korektno i adekvatno poslovanje u skladu sa zakonima na snazi. Upravo je NOVASOL postupio protivno odredbi iz Općih uvjeta koje je sam donio zaključivši ugovor sa osobom sa kojom nije mogao i smio zaključiti ugovor.

23. U odnosu na trošak parničnog postupka sud je primijenio odvjetničku tarifu te je priznao trošak za zastupanje na ročištu od 9. rujna 2025. i 14. listopada 2025. godine, podnesak – prigovor od 23. rujna 2024. godine i podnesak od 5. rujna 2025. godine, svaka radnja 200,00 eura, ukupno 800,00 eura, uz PDV, ukupno 200,00 eura, sveukupno 1.000,00 eura. Kako je tuženik uspio u postupku, to mu i pripada parnični trošak, sukladno odr. čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku.

24. Tužitelju koji nije uspio u postupku ne pripada parnični trošak.

25. Temeljem naprijed navedenih odredbi zakona i čl. 325. i 451. st. 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 84/08 i 123/08, 57/11., 78/15 i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 u nastavku: ZPP) odlučeno je kao u izreci.

Buje-Buie, 20. studenog  2025.

Sutkinja

Margareta Vivoda

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od 15 (petnaest) dana od dana objave presude.

Dna:

1. Punomoćniku tužitelja,

2. Punomoćniku tuženika.