Poslovni broj: P-537/2023-27
Republika Hrvatska
Općinski sud u Crikvenici
Kralja Tomislava 85A, Crikvenica
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Crikvenici, po sutkinji toga suda Kristini Pavelić, u parničnom predmetu tužiteljice AR iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnicima iz zajedničkog odvjetničkog ureda Gjergj Lekaj i Marko Rogić u Rijeci, protiv tuženika OTP banka d.d., OIB: 52508873833, Domovinskog rata 61, Split, zastupano po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Kovačević, Koren i partneri d.o.o., Rijeka, radi isplate, nakon zaključene glavne rasprave održane 3.listopada 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, 20.studenog 2025.
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu, broj Ugovora: 88553/05, sklopljenog 19. rujna 2005. između tužitelja AR, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] i tuženika OTP BANKE d.d., OIB 52508873833, Domovinskog rata 61, Split kojom je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima odnosno kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, koja je dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika te o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, sadržana u čl. 1. Ugovora, u dijelu koji glasi: „kredit u iznosu od 28.300,00 CHF, kredit će se isplatiti u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom tečaju Kreditora na dan korištenja“ te u čl. 10. Ugovora u kojem se iznos mjesečnog anuiteta odnosno zbroj glavnice i kamate vezuje uz tečaj CHF na dan plaćanja, u dijelu koji glasi „mjesečni anuiteti izraženi u CHF valuti plaćaju se uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, po prodajnom tečaju za CHF prema tečajnoj listi Kreditora na dan dospijeća“.
II Nalaže se tuženiku OTP BANKA d.d., OIB: 52508873833, Domovinskog rata 61, Split isplatiti tužitelju AR, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], u roku od 15 dana, po osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli preplaćeni iznos od 3.102,32 € s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodiš te referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja teče na pojedinačne iznose, od dana njihova dospijeća pa do isplate, kako slijedi:
0,28 €
14.11.2005.
na iznos od
od
do isplate
1,05 €
22.12.2005.
na iznos od
od
do isplate
30,83 €
8.8.2007.
na iznos od
od
do isplate
0,97 €
20.5.2008.
na iznos od
od
do isplate
112,13 €
20.6.2008.
na iznos od
od
do isplate
206,75 €
17.7.2008.
na iznos od
od
do isplate
6,86 €
27.1.2009.
na iznos od
od
do isplate
5,35 €
11.2.2009.
na iznos od
od
do isplate
15,19 €
27.4.2009.
na iznos od
od
do isplate
0,58 €
15.6.2009.
na iznos od
od
do isplate
2,69 €
20.7.2009.
na iznos od
od
do isplate
54,43 €
24.8.2009.
na iznos od
od
do isplate
1,48 €
21.9.2009.
na iznos od
od
do isplate
4,17 €
23.11.2009.
na iznos od
od
do isplate
14,14 €
31.12.2009.
na iznos od
od
do isplate
13,65 €
18.1.2010.
na iznos od
od
do isplate
18,31 €
22.2.2010.
na iznos od
od
do isplate
25,55 €
24.3.2010.
na iznos od
od
do isplate
23,86 €
26.4.2010.
na iznos od
od
do isplate
22,29 €
24.5.2010.
na iznos od
od
do isplate
40,23 €
21.6.2010.
na iznos od
od
do isplate
44,90 €
21.7.2010.
na iznos od
od
do isplate
61,86 €
31.8.2010.
na iznos od
od
do isplate
58,94 €
20.9.2010.
na iznos od
od
do isplate
52,95 €
22.10.2010.
na iznos od
od
do isplate
48,47 €
22.11.2010.
na iznos od
od
do isplate
74,96 €
20.12.2010.
na iznos od
od
do isplate
80,44 €
24.1.2011.
na iznos od
od
do isplate
66,66 €
21.2.2011.
na iznos od
od
do isplate
79,46 €
21.3.2011.
na iznos od
od
do isplate
77,55 €
26.4.2011.
na iznos od
od
do isplate
97,35 €
24.5.2011.
na iznos od
od
do isplate
106,24 €
20.6.2011.
na iznos od
od
do isplate
119,50 €
22.7.2011.
na iznos od
od
do isplate
132,05 €
26.8.2011.
na iznos od
od
do isplate
108,48 €
21.9.2011.
na iznos od
od
do isplate
100,61 €
31.10.2011.
na iznos od
od
do isplate
103,31 €
23.11.2011.
na iznos od
od
do isplate
122,20 €
28.12.2011.
na iznos od
od
do isplate
111,07 €
23.1.2012.
na iznos od
od
do isplate
127,90 €
27.2.2012.
na iznos od
od
do isplate
na iznos od 111,84 € od 21.3.2012. do isplate
na iznos od
od
do isplate
121,13 €
23.4.2012.
na iznos od
od
do isplate
124,54 €
21.5.2012.
na iznos od
od
do isplate
133,66 €
26.6.2012.
na iznos od
od
do isplate
116,06 €
23.7.2012.
119,42 €
20.8.2012.
na iznos od
od
doisplate.
III Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.010,00 eura, sve u roku od 15 dana, dok se tužitelj sa preostalim zatraženim troškom odbija.
Obrazloženje
1.Tužitelj u tužbi navodi da su tužitelj i tuženik 16. rujna 2005. sklopili Ugovor o kreditu broj 88553/05, temeljem odluke od 16. rujna 2005. Navedenim Ugovorom, u čl. 1. korisniku kredita kreditor stavlja na raspolaganje kredit u iznosu od 28.300,00 CHF, kredit će se isplatiti u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom tečaju Kreditora na dan korištenja. Nadalje, čl. 3. je ugovoren rok otplate kredita 84 mjeseca. Nakon sklapanja Ugovora tužitelj da je, sukladno preuzetoj ugovornoj obvezi, u ugovorenim rokovima ispunjavao svoje obveze na način da je redovito uplaćivao mjesečne anuitete/rate. Međutim, obzirom na prethodno navedene odredbe iz Ugovora, odnosno čl. 1. i 10. istog te ugovorenu valutnu klauzulu u švicarskim francima, početni tečaj CHF koji je prilikom sklapanja Ugovora iznosio 4,5227 kn za 1 CHF značajno se promijenio te je dostigao iznos od čak 6,469818 kn za 1 CHF. Slijedom navedenog, kao i zbog svjetske financijske krize koja je utjecala i na bankarski sektor, došlo je do značajne promjene iznosa mjesečnih anuiteta/rata, a što je tužitelju uzrokovalo velike poteškoće prilikom uplate mjesečnih anuiteta odnosno u pojedinim trenucima je čak došlo i do ugrožavanja njegove egzistencije, obzirom da je tečaj valute CHF, potpuno neočekivano, značajno narastao te je iznos mjesečne rate bio znatno veći od početno ugovorenog. Tužitelj navodi da, a obzirom na odredbu Ugovora o valutnoj klauzuli, kao i činjenicu da se radi o tipskom unaprijed sastavljenom ugovoru i to adhezijskom koji je sklopljen pristupanjem jedne strane-tužitelja, bez mogućnosti pregovaranja i izmjene sadržaja pojedinih ugovornih odredbi na eventualno postavljeni zahtjev tužitelja, razvidno je kako je odredba Ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak nepoštena. Naime, sukladno čl. 296. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22, dalje u tekstu: ZOO) koji se u konkretnom slučaju primjenjuje kao lex generalis te koji je usklađen s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva 93/13), a koji uređuje ništetnost pojedinih odredaba, propisano je da su ništetne odredbe općih uvjeta ugovora koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela.
Iz citirane zakonske odredbe proizlazi kako se radi o pretpostavkama za proglašenje pojedine ugovorne odredbe nepoštenom, a iz čega kao posljedica proizlazi ništetnost iste odredbe. Nadalje, sukladno odredbi čl. 81. st. 1. važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/03) u vrijeme sklapanja Ugovora, kao i odredbi čl. 53. st. 1. trenutno važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 19/22, dalje u tekstu: ZZP) koji se u konkretnom slučaju primjenjuje kao lex specialis budući da se radi o potrošačkom ugovoru odnosno ugovoru između potrošača i trgovca, utvrđuje se opća klauzula za određivanje je li pojedina ugovorna odredba nepoštena odnosno tzv. “test nepoštenosti” te ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U st. 2. istog čl. propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Slijedom citiranih zakonskih odredbi, razvidno je kako je dio odredbe čl. 1. Ugovora o kreditu, u dijelu kojim je ugovoreno da se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak odnosno kredit u iznosu od 28.300,00 CHF, će se isplatiti u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom tečaju Kreditora na dan korištenja te dio odredbe čl. 10. Ugovora u kojem se iznos mjesečnog anuiteta odnosno zbroj glavnice i kamate vezuje uz tečaj CHF na dan dospijeća, koja odredba u dijelu glasi mjesečni anuiteti plaćaju se uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, po prodajnom tečaju za valutu Ugovora prema tečajnoj listi Kreditora na dan dospijeća nepošten odnosno ništetan, budući da se radi o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a koja je i u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja budući da je tužitelju sklapanjem Ugovora nametnuta obveza koju on nije mogao objektivno sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja Ugovora odnosno nije mogao niti predvidjeti buduće kretanje tečaja CHF tijekom trajanja kreditnog razdoblja, a sve i temeljem činjenice da tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati na spornu ugovornu odredbu niti ugovoriti drugačiji sadržaj iste. Isto tako, čl. 56. ZZP propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Iz navedenog proizlazi kako u slučaju ispunjenja propisanih kumulativnih pretpostavki ne bi bilo dopušteno ocjenjivati poštenost pojedine ugovorne odredbe, međutim tužitelj kao potrošač ovdje posebno ističe činjenicu da mu navedene odredbe nisu bile lako razumljive. Konkretno, sporne ugovorne odredbe u sebi ne sadrže objašnjenje samog mehanizma promjene u CHF valutu odnosno ne sadrže objašnjenje odnosa tog mehanizma spram mehan izma koji se odnosi na isplatu kredita. Naime, tužitelj je pristupio sklapanju Ugovora kao potrošač koji nema ekonomsku naobrazbu niti se bavi bankarskim poslovanjem odnosno ne poznaje osnove istog, pa mu slijedom toga nisu niti mogle biti lako razumljive odredbe o valutnoj klauzuli, niti je bio u stanju na temelju razumljivih kriterija procijeniti ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe, već je isti sukladno uputama i savjetima osobnog bankara sklopio predmetni Ugovor u dobroj vjeri, bez ikakvih sumnji da bi moglo doći do toliko velikih promjena tečaja CHF koje uzrokuju štetu tužitelju, a koje bi značajno promijenile početno ugovorene uvjete po kojima je Ugovor sklopljen. Slijedom navedenog, obzirom da je u Ugovoru korištena ništetna odredba, a budući da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna drugoj strani vratiti ono što je primila na temelju takve ništetne odredbe, tuženik je dužan tužitelju vratiti sve iznose po osnovi valutne klauzule odnosno promjene tečaja CHF koje je tužitelju naplatio u razdoblju od 12. listopada 2005. do 10. rujna 2012., umanjene za iznose koje je tuženik osnovano naplatio tužitelju. Naime, tužitelj da je sukladno početnom otplatnom planu bio u obvezi isplatiti tuženiku iznos od 162.387,41 kn / 21.552,51 €, međutim isti je isplatio tuženiku ukupan iznos od 194.811,50 kn / 25.855,93 € odnosno preplatio je iznos od 32.424,09 kn / 4.303,42 €, od čega se iznos od 7.146,39 kn / 948,49 € odnosi na preplatu po osnovi promjenjive kamatne stope, koji iznos je tužitelj već utužio u parničnom postupku koij se vodi pred Općinskim sudom u Crikvenici pod poslovnim brojem P-2327/19, a iznos od 25.277,70 kn / 3.354,93 € se odnosi na preplatu po osnovi valutne klauzule. Također, tužitelj upućuje i na sudsku praksu nadležnih sudova u Republici Hrvatskoj odnosno na odluke donesene u postupku tužitelja Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, protiv 8 banaka kao tuženika, između kojih je i ovdje tuženik, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Tužitelj se poziv a presuduTrgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. Slijedom iznijetog, tužitelj predlaže da sud prihvati njegov tužbeni zahtjev.
Tužitelj potražuje trošak parničnog postupka.
2. U svom odgovoru na tužbu tuženik osporava sve tužbene zahtjeve te ističe prigovor zastare. Navodi da su stranke sklopile Ugovor o kreditu broj 88553705 na iznos od 28.300,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom tečaju kreditora na dan korištenja. Tuženik osporava da bi utužene odredbe ugovora bile ništetne. Odredbe ugovora koje reguliraju vezanje kredita uz kunsku protuvrijednost uz CHF odnosno valutnu klauzulu nisu zabranjene niti jednim propisom u RH, te ne postoji niti jedna pravomoćna odluka koja valutne klauzule smatra ništavim ili zabranjenima. Uostalom, tužitelj da je izričito pristao na primjenu valutne klauzule pa time i na mogućnost osciliranja tečaja švicarskog franka tijekom trajanja ugovora o kreditu, rast, ali pad tečaja valute ugovorene valutnom klauzulom, što je tužitelj i mogao objektivno predvidjeti prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Tuženik naglašava činjenicu da valutna klauzula kao oblik ugovaranja u domaćim odnosima ne predstavlja iznimku od pravila monetarnog nominalizma, tuženica da je upoznala sve svoje korisnike kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima o monetarnoj politici Hrvatske narodne banke te nije ostvarila dobit koju ne bi mogla ostvariti da su ugovorili valutnu klauzulu vezanu uz euro. Tuženik navodi da je u više navrata svim svojim korisnicima kredita u švicarskim francima još 2008. godine ponudila besplatnu konverziju kredita u kredite bez valutne klauzule ili sa valutnom klauzulom u eurima, što tužitelj nije iskoristio. Tužitelj da se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 04.07.2013. godine (dio potvrđen presudom VTSRH Pž-6632/2017 od14.06.2018.g.) kojom je utvrđeno da je pravni prednik tuženika povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetna i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditimana način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana…
Tužitelj da očito smatra da osnovu tužbenog zahtjeva ne treba dokazivati, nego samo navodi presudu Pž-6632/2017 od 14.06.2018. Tuženik osporava da bi bilo koja odredba Ugovora o kreditu bila ništetna kao i što se osporava da bi tuženik nešto stekao bez osnove, pa tako i odredbe o naknadi za obradu kredita. Tuženik navodi da ukoliko bi sud smatrao zahtjeve tužitelja glede valutnog tečaja opravdanim te odredio vještačenje, tada tuženik traži da se prilikom vještačenja potraživanja utvrde i iznosi "minusa" odnosno razdoblja otplate kredita u kojima je tužitelj bio u potplati, odnosno valutni tečaj bio niži od onog utvrđenog osnovnim ugovorom. Naime, ukoliko se radi o ništavim odredbama onda pravo povrata odnosno potraživanja vrijedi jednako za obije strane, te niti tužitelj ne može uživati u plodovima stjecanja bez osnove. Sve takve iznose koji bi bili potplaćeni tuženik stavlja tužitelju u prijeboj i traži da se za te iznose i pripadajuću kamatu umanje potraživanja tužitelja prema tuženiku. Tuženik potražuje trošak parničnog postupka.
3. U tijeku dokaznog postupka sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu ( str. 11-15 spisa ), tekući račun ( str. 16-23 spisa), nalaz i mišljenje vještaka ( str. 61-88 spisa ) te je saslušao tužitelja kao stranku.
4. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka, na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka u smislu odredbe čl. 8 Zakona o parničnom postupku (Službeni list SFRJ br. 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991, Narodne novine br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023), sud je odlučio kao u izreci ove presude.
5. U svojem iskazu tužiteljica je iskazala da je kredit podigla u poslovnici u [adresa], da je rata za otplatu kredita bila 2.000,00 kuna pa da je kasnije bila 3.500,00 kuna, da je išla s punim povjerenjem te da nije niti znala da se može pregovarati, u banci da je mogla biti 2-3 puta, da joj ništa nije pojašnjeno u vezi valutne klauzule i eventualnih rizika.
6. Nije sporno da su tužitelj i tuženik sklopili ugovor o kreditu na iznos od 28.300,00 chf, te da su u u čl. 10. Ugovora u kojem se iznos mjesečnog anuiteta odnosno zbroj glavnice i kamate vezuje uz tečaj CHF na dan plaćanja, u dijelu koji glasi „mjesečni anuiteti plaćaju se uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, po prodajnom tečaju za valutu Ugovora prema tečajnoj listi Kreditora na dan dospijeća.
7. U svome pisanom nalazu i mišljenju vještak financijsko- računovodstvene struke Darko Hanik je izračunao kako su se anuiteti mijenjali s obzirom na promjenu tečaja, te je sve prikazao u ukupnom iznosu i po mjesecima, a izračunao je i negativnu razliku.
8. Nije sporno da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu pod posl. br. P-1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa, a predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je Presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. Pž-7129/13 od 13.06.2014.g. i Presudom Vrhovnog suda RH pod posl. br. Rev-249/14 od 09.04.2015.g. utvrđeno da je, između ostalih i tuženik, u razdoblju od 10.09.2003.g. do 31.12.2008.g., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime da je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN 96/03 ) u razdoblju od 10.09.2003.g. do 06.08.2007.g. i to čl. 81., 82. i 90., a od 07.08.2007.g. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama ZOO-a. Konačno nije sporno niti da je Vrhovni sud RH u svojoj odluci Rev- 2221/18 od 03.09.2019.g. u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog Trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.g. kojom je utvrđeno da su tužene banke, među kojima je i ovdje tuženik, u razdoblju od 01.10.2004.g. do 31.12.2008.g. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 ) u razdoblju do 6.08.2007. da od 7.08.2007. do 31.12.2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 i dr.). Nedvojbeno je naprijed citiranim pravomoćnim sudskim odlukama pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa utvrđeno da je, između ostalih banaka i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača- korisnika kredita prilikom zaključenja predmetnih ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF.
9. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ( NN 96/03, dalje ZZP iz 2003.g. ) koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u trgovačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe Zakona o obveznim odnosima (NN-35/05, nastavno ZOO-a). Međutim, obzirom na utuženo razdoblje u konkretnom slučaju mjerodavne su i odredbe Zakona o zaštiti potrošača iz 2007.g. ( NN 79/07 i 125/07). Odredbom čl. 84. ZZP-a iz 2003.g. i čl. 99. ZZP-a iz 2007.g. propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Tijekom postupka status tužitelja kao potrošača nije doveden u pitanje.
10. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog među strankama proizlazi da je odredba koje su odnosile na obvezu povrata kredita u valutnoj klauzuli bila vidno istaknuta, odnosno da je ta ugovorna odredba bila lako uočljiva. Isto tako proizlazi i da je u navedenoj odredbi bilo jasno naznačeno da se obveza isplata anuiteta u kunama vezuje uz srednji tečaj CHF prema tečajnoj listi kreditora na dan dospijeća. Međutim tijekom postupka je utvrđeno da o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti da je tužitelj kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno bio informiran o svim rizicima koja prati ugovorenu valutu CHF ili pak da su tužitelju jasno objašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena tečaja, a što u konačnosti nije navedeno niti u ugovoru. Zbog toga prosječnom potrošaču odredba kojom se glavnica veže za valutnu klauzulu CHF nije bila razumljiva. Stoga je i navedena odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja jer su banke kao savjesni gospodarstvenici i stručne osobe trebale same, prema temeljnom načelu savjesnosti i poštenja voditi računa i o interesima druge strane, te tužitelja kao potrošača informirati o svim rizicima koje sklapanjem predloženog ugovora prihvaća ili te iste informacije uklop iti u ugovor kako bi tužitelj kao potrošač mogao razumjeti što mu donosi sporna zaštitna klauzula i o tome donijeti informiranu odluku. Navedeno uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima o obvezama ugovornih strana na štetu potrošača koja je k tome i značajna jer je neizvjestan iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci i cijena jer se i kamata plaća u istoj valuti tj. u CHF, a čime su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora. Slijedom navedenog, a kako i predmetne odredbe uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao korisnika kredita i potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na tuženika kao banku i trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu suradnje, te načelu zabrane zlouporabe prava, to su iste također ništetne. Valja istaknuti da nedvojbeno nije zakonom zabranjeno ugovarati valutnu klauzulu, međutim ne na način kako je to tuženik u konkretnom slučaju učinio, odnosno bez da je tužitelja informirao o mogućim rizicima. Stoga tečaj CHF u vrijeme zaključenja ugovora nije fiksan, već se radi o v isini tečaja koja je tužitelju u vrijeme ugovaranja bio poznat, odnosno naveden u otplatnom planu koji mu je uručen, te na koji je pristao. Isto tako Presuda VTS pod posl. br. Pž6632/17 od 14.06.2018.g. ima učinak pravno relevantne činjenice i u ovom postupku iz razloga što se ista odnosi na kolektivni spor koji je vođen i protiv tuženika, a u svezi potrošačkih ugovora koji su sklapani u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008. u kojem razdoblju je zaključen i predmetni Ugovor o kreditu.
11. Nadalje, valja istaknuti i da je Vrhovni sud u svojoj odluci Rev- 3142/2018 od 19.03.2019.g. jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ( NN 41/14 i 110/15 ) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru.
12. Dakle, iz svega gore navedenog proizlazi da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o valutnoj klauzuli.
13. Valja istaknuti da u smislu odredbe čl. 296. st. 1. i 3. i čl. 323. st. 1. i 2. ZOO- a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takva ugovora, te je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje takvog ugovora, odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema tečaju CHF tuženika na dan plaćanja tijekom utuženog razdoblja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi koju je primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz članka 1111. ZOO dužan vratiti tužitelju. Iako je vještak je u svome nalazu i mišljenju utvrdio i da je razlika manje uplaćenih anuiteta 235,84 EUR-a po mišljenju ovoga suda isto nije od značaja jer tužitelj tu negativnu razliku nije primio, već je tuženiku vršio isplatu kako je zatraženo, te je u tom razdoblju došlo isključivo do prijelaza imovine tužitelja u imovinu tuženika, a ne i obratno.
14. U odnosu na prigovor zastare valja reći da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u postupku kolektivne zaštite potrošača (od 13. lipnja 2014. za odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i od 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu), a prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. godine iz kojeg proizlazi da ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Potraživanje iz ove parnice zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina iz čl. 225. ZOO, a kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 12. lipnja 2023. primjenom odredbe čl. 225. ZOO- a proizlazi da zastara nije nastupila pa je predmetni prigovor tuženika neosnovan.
15. Slijedom navedenog, a uvažavajući izračun iz nalaza i mišljenja vještaka tuženik je dužan tužitelju temeljem čl. 1111. u svezi s čl. 323 st. 1. ZOO-a vratiti iznose primljene primjenom ništetnih odredbi uz zatezne kamate primjenom odredbe čl. 1115. ZOO-a i to od dana stjecanja obzirom na utvrđeno nesavjesno postupanje tuženika, te je odlučeno je kao u točci III. izreke ove presude.
16. Budući je tuženik izgubio u sporu, u obvezi je na plaćanje troškova parničnog postupka tužitelju, a na temelju odredbe čl. 154. ZPP i sukladno Tarifi o nagradama i naknadama za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023), a tužitelja je u ovom postupku zastupao odvjetnik i sve sukladno označenoj vrijednosti predmeta spora . Sud je priznao tužitelju trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura, trošak pristupa na ročišta i to 8.ožujka 2024., 29. svibnja 2025., 3.listopada 2025., svako u iznosu od po 200,00 eura, trošak podneska od 14.svibnja 2025. u iznosu od 200,00 eura, sve uvećano za trošak PDV, uvećano za trošak vještačenja u iznosu od 600,00 eura, i trošak sudskih pristojbi na tužbu i presudu u iznosu od po 80,00 eura. Ostali zatraženi trošak nije bio nužan niti potreban radi vođenja ovog spora.
U Crikvenici, 20.studenog 2025.
S U T K I NJ A:
Kristina Pavelić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv presude, donesene u prvom stupnju, stranke mogu podnijeti žalbu, u roku od petnaest (15) dana od dana dostave prijepisa presude.
Žalba se podnosi sudu koji je izrekao prvostupanjsku presudu, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku. Pravovremeno podnesena žalba sprečava da presuda postane pravomoćna u dijelu koji se pobija žalbom. O žalbi protiv presude odlučuje drugostupanjski sud.
Dostiviti:
-punomoćniku tužitelja
-punomoćniku tuženika
