Poslovni broj: P-10306/2023-24

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E N J E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Biserka Pavković Fućak, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja SG, [adresa], Dubravica, OIB; 80053025929, zastupana po Matku Novinc, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Blue Iris Resolution d.o.o., Zagreb, Radnička cesta 48, OIB; 47140111884, zastupan po odvjetnicima odvjetničkog društva Glamuzina i Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave, dana 20. studenog 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o operativnom leasingu br. HR/010103554 od dana 07.11.2008.g. a koji su sklopili tužitelj SG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao primatelj leasinga i tuženik Blue Iris Resolution d.o.o. (ranije: Hypo Leasing Kroatien društvo za financiranje d.o.o.) kao davatelj leasinga, u dijelu u kojem je ugovorena otplata leasinga uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

II Nalaže se tuženiku Blue Iris Resolution d.o.o., Radnička cesta 48, Zagreb, OIB 87064273078, isplatiti tužitelju SG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe iznos od 4.873,65 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom sukladno ZOO i Zakonu o zateznim kamatama koja teče na iznos od;

- 14,02 EUR od dana 16.1.2009. pa do isplate

- 0,66 EUR od dana 16.1.2009. pa do isplate

- 11,32 EUR od dana 11.2.2009. pa do isplate

- 0,55 EUR od dana 11.2.2009. pa do isplate

- 20,25 EUR od dana 11.3.2009. pa do isplate

- 7,41 EUR od dana 16.4.2009. pa do isplate

- 0,36 EUR od dana 16.4.2009. pa do isplate

- 7,81 EUR od dana 16.5.2009. pa do isplate

- 0,38 EUR od dana 16.5.2009. pa do isplate

- 3,68 EUR od dana 13.6.2009. pa do isplate

- 0,18 EUR od dana 13.6.2009. pa do isplate

- 4,68 EUR od dana 17.7.2009. pa do isplate

- 0,91 EUR od dana 15.8.2009. pa do isplate

- 0,28 EUR od dana 17.7.2009. pa do isplate

- 0,01 EUR od dana 15.8.2009. pa do isplate

- 5,17 EUR od dana 15.9.2009. pa do isplate

- 0,34 EUR od dana 15.9.2009. pa do isplate

- 1,65 EUR od dana 16.10.2009. pa do isplate

- 0,11 EUR od dana 16.10.2009. pa do isplate

- 4,16 EUR od dana 14.11.2009. pa do isplate

- 0,38 EUR od dana 27.11.2009. pa do isplate

- 3,84 EUR od dana 16.12.2009. pa do isplate

- 0,26 EUR od dana 16.12.2009. pa do isplate

- 11,43 EUR od dana 19.1.2010. pa do isplate

- 0,76 EUR od dana 19.1.2010. pa do isplate

- 15,05 EUR od dana 13.2.2010. pa do isplate

- 1,00 EUR od dana 13.2.2010. pa do isplate

- 15,33 EUR od dana 17.3.2010. pa do isplate

- 0,63 EUR od dana 17.3.2010. pa do isplate

- 20,34 EUR od dana 23.4.2010. pa do isplate

- 1,28 EUR od dana 23.4.2010. pa do isplate

- 27,14 EUR od dana 19.5.2010. pa do isplate

- 1,69 EUR od dana 19.5.2010. pa do isplate

- 26,79 EUR od dana 17.6.2010. pa do isplate

- 1,67 EUR od dana 17.6.2010. pa do isplate

- 37,35 EUR od dana 18.7.2010. pa do isplate

- 2,33 EUR od dana 18.7.2010. pa do isplate

- 32,10 EUR od dana 13.8.2010. pa do isplate

- 2,01 EUR od dana 13.8.2010. pa do isplate

- 45,50 EUR od dana 21.9.2010. pa do isplate

- 2,84 EUR od dana 21.9.2010. pa do isplate

- 46,63 EUR od dana 16.10.2010. pa do isplate

- 2,96 EUR od dana 16.10.2010. pa do isplate

- 49,27 EUR od dana 16.11.2010. pa do isplate

- 3,15 EUR od dana 16.11.2010. pa do isplate

- 60,96 EUR od dana 15.12.2010. pa do isplate

- 61,38 EUR od dana 13.1.2011. pa do isplate

- 17,56 EUR od dana 13.1.2011. pa do isplate

- 4,59 EUR od dana 13.1.2011. pa do isplate

- 57,71 EUR od dana 17.2.2011. pa do isplate

- 3,56 EUR od dana 17.2.2011. pa do isplate

- 66,28 EUR od dana 18.3.2011. pa do isplate

- 4,09 EUR od dana 18.3.2011. pa do isplate

- 55,16 EUR od dana 13.4.2011. pa do isplate

- 3,40 EUR od dana 13.4.2011. pa do isplate

- 73,20 EUR od dana 18.5.2011. pa do isplate

- 4,51 EUR od dana 18.5.2011. pa do isplate

- 87,52 EUR od dana 16.6.2011. pa do isplate

- 5,40 EUR od dana 16.6.2011. pa do isplate

- 107,53 EUR od dana 23.7.2011. pa do isplate

- 4,92 EUR od dana 23.7.2011. pa do isplate

- 4,62 EUR od dana 11.8.2011. pa do isplate

- 112,87 EUR od dana 20.8.2011. pa do isplate

- 5,98 EUR od dana 20.8.2011. pa do isplate

- 94,90 EUR od dana 17.9.2011. pa do isplate

- 5,57 EUR od dana 17.9.2011. pa do isplate

- 83,80 EUR od dana 16.10.2011. pa do isplate

- 4,94 EUR od dana 16.10.2011. pa do isplate

- 82,04 EUR od dana 19.11.2011. pa do isplate

- 90,77 EUR od dana 16.12.2011. pa do isplate

- 4,11 EUR od dana 16.12.2011. pa do isplate

- 98,06 EUR od dana 20.1.2012. pa do isplate

- 5,72 EUR od dana 20.1.2012. pa do isplate

- 99,08 EUR od dana 18.2.2012. pa do isplate

- 4,77 EUR od dana 18.2.2012. pa do isplate

- 98,08 EUR od dana 18.3.2012. pa do isplate

- 5,75 EUR od dana 18.3.2012. pa do isplate

- 96,29 EUR od dana 18.4.2012. pa do isplate

- 5,71 EUR od dana 18.4.2012. pa do isplate

- 98,40 EUR od dana 16.5.2012. pa do isplate

- 5,83 EUR od dana 16.5.2012. pa do isplate

- 101,07 EUR od dana 20.6.2012. pa do isplate

- 5,99 EUR od dana 20.6.2012. pa do isplate

- 96,90 EUR od dana 19.7.2012. pa do isplate

- 4,66 EUR od dana 19.7.2012. pa do isplate

- 98,79 EUR od dana 15.8.2012. pa do isplate

- 4,68 EUR od dana 29.8.2012. pa do isplate

- 90,90 EUR od dana 15.9.2012. pa do isplate

- 4,32 EUR od dana 15.9.2012. pa do isplate

- 96,83 EUR od dana 18.10.2012. pa do isplate

- 4,61 EUR od dana 18.10.2012. pa do isplate

- 100,11 EUR od dana 17.11.2012. pa do isplate

- 3,73 EUR od dana 17.11.2012. pa do isplate

- 1,04 EUR od dana 2.12.2012. pa do isplate

- 98,56 EUR od dana 19.12.2012. pa do isplate

- 4,68 EUR od dana 19.12.2012. pa do isplate

- 90,45 EUR od dana 18.1.2013. pa do isplate

- 4,30 EUR od dana 18.1.2013. pa do isplate

- 94,03 EUR od dana 19.2.2013. pa do isplate

- 4,47 EUR od dana 19.2.2013. pa do isplate

- 93,47 EUR od dana 19.3.2013. pa do isplate

- 4,44 EUR od dana 19.3.2013. pa do isplate

- 99,71 EUR od dana 23.4.2013. pa do isplate

- 3,76 EUR od dana 23.4.2013. pa do isplate

- 88,60 EUR od dana 23.5.2013. pa do isplate

- 3,81 EUR od dana 23.5.2013. pa do isplate

- 87,37 EUR od dana 22.6.2013. pa do isplate

- 3,29 EUR od dana 22.6.2013. pa do isplate

- 88,62 EUR od dana 20.7.2013. pa do isplate

- 3,32 EUR od dana 20.7.2013. pa do isplate

- 89,61 EUR od dana 15.8.2013. pa do isplate

- 2,30 EUR od dana 15.8.2013. pa do isplate

- 93,56 EUR od dana 19.9.2013. pa do isplate

- 3,54 EUR od dana 19.9.2013. pa do isplate

- 93,97 EUR od dana 17.10.2013. pa do isplate

- 3,71 EUR od dana 17.10.2013. pa do isplate

- 95,80 EUR od dana 16.11.2013. pa do isplate

- 3,79 EUR od dana 17.11.2013. pa do isplate

- 1.039,55 EUR od dana 29.11.2013. pa do isplate

te da mu nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.096,94 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 20.11.2025.godine, pa do isplate, s time da su kamate do 31.07.2015. godine u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotnih poena, od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, te od 31. prosinca 2023. godine do isplate po kamatnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je povučen tužbeni zahtjev u iznosu od 352,10 eura sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je kao primatelj leasinga je s tuženikom (ranije: HYPO LEASING KROATIEN društvo za financiranje, d.o.o.) kao davateljem leasinga sklopio Ugovor o operativnom leasingu br. HR/010103554 od dana 07.11.2008.g. na iznos od 31.230,27 CHF. Tužitelj je sklopio predmetni ugovor u svojstvu potrošača te je svrha ugovora bila financiranje troškova kupnje vozila za osobne potrebe tužitelja i to Opel Zafira Enjoy Z18XER. Stranke su ugovorile trajanje ugovora na 60 mjeseci, da iznos financiranja iznosi 31.230,27 CHF s mjesečnim obrokom od 551,82 CHF, te s troškovima zaključenja ugovora u iznosu od 530,91 CHF. U trenutku isplate iznos kupoprodajne cijene tečaj CHF prema srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja za CHF u odnosu na Kunu iznosio je 4,719658 Kn za 1 CHF. U odnosu na predmetni tužbeni zahtjev koji se odnosi na ništetnost valutne klauzule tužitelj ističe da je tuženik u odnosu sa tužiteljem koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovoru o operativnom leasingu na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog ugovora, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Nastavno, tužitelj ističe da je tuženik u ugovoru koristio takve ugovorne odredbe koje su bile lako uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, te su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Također, tuženik u fazi pregovaranja i općenitog komuniciranja s tužiteljem kao potrošačem nije tužitelju dao sve potrebne informacije, a na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u ugovorima i sve rizike koje takve ugovorne odredbe nose. Iako se ista ne odnosi direktno na tuženika tužitelj upućuje da su povrede pojedinih ugovornih odredbi koje se navode u ovoj tužbi utvrđene u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P- 14101/2012 od 04. srpnja 2013. godine kao i presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine. To iz razloga što je postupanje ovdje tuženika prilikom zaključivanja predmetnog ugovora bilo istovjetno postupanju tuženih banaka. Tužitelj naglašava da je tuženik prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustio informirati tužitelja o općem riziku vezanom za valutnu klauzulu, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, što sve ugovorne odredbe o promjenjivoj valutnoj klauzuli o kojima se nije pojedinačno pregovaralo čini nepoštenim, pa samim time i ništetnim. Poziva se na Zakon o zaštiti potrošača kao i Direktivu 93/13 o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima. Kako je predmetni Ugovor o operativnom leasingu bio unaprijed formuliran od strane tuženika, te tužitelj nije mogao nikako utjecati na njegov sadržaj, u smislu naprijed citirane odredbe čl. 81. ZZP-a smatra se da se o prijepornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo. U situaciji kada se radi o unaprijed formuliranom ugovoru od strane tuženika, ne može se ugovor tumačiti na štetu tužitelja, jer je na tuženiku teret dokazivanja da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed pregovaralo, pri čemu je tuženik dužan dokazati da su stranke o spornoj odredbi doista pregovarale. Dakle, tuženik prije sklapanja Ugovora nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja predmetnog ugovora, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka. Takve ugovorne odredbe iz predmetnog ugovora su stoga bile lako uočljive i jasne, međutim, nisu bile razumljive. Stoga se u konkretnom slučaju ne može primijeniti odredba čl. 84. ZZP te navedene odredbe podliježu testu poštenosti. Korisnik kredita mora, s jedne strane, biti jasno obaviješten o činjenici da se, sklapajući ugovor u stranoj valuti, izlaže tečajnom riziku koji će gospodarski teško moći snositi u slučaju pada vrijednosti valute u kojoj ostvaruje svoj dohodak, u odnosu na stranu valutu u kojoj je nominiran zajam. S druge strane, pružatelj usluge mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti. Tuženik dakako nije poštivao kogentna pravila te jasno obavijestio tužitelja da se izlaže tečajnom riziku koji će gospodarski teško moći snositi u slučaju pada vrijednosti kune, a što se itekako ostvarilo. Tužbom predlaže da sud navedene odredbe o korištenju valutne klauzule vezane za CHFutvrdi ništetnim te da naloži tuženiku platiti tužitelju preplaćene iznose zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose, te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, kao i sve navode iz tužbe na kojima tužiteljica temelji postavljeni tužbeni zahtjev. Osporava aktivnu legitimaciju tužiteljice. Naime, iz ugovora o operativnom leasnigu broj HR/010103554 vidljivo je da su stranke istog ovdje tuženik i UG iz [adresa], JMBG: [jedinstveni matični broj građana], kao primatelj leasinga, dok tužbu podnosi tužiteljica SG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]. Tužiteljica nije dokazala da ima svojstvo potrošača. Tuženik ističe da su sporne odredbe ugovora o leasingu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima (CHF) tužiteljici bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da iste nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice. Isto tako, tužiteljica ničime nije dokazala suprotno, već potvrđuje navode tuženika o tome da su sporne odredbe bile jasne i lako uočljive. Niti jednoj od ugovornih strana u vrijeme pregovaranja i u trenutku sklapanja ugovora o leasingu nije bilo poznato na koji način će se kretati tečaj hrvatske kune prema CHF. Međutim, ono što je nesporno bilo poznato objema ugovornim stranama je da se ne radi o fiksiranom tečaju i da bi do određenih promjena ipak moglo doći, a osobito imajući u vidu ugovoreno trajanje otplate. Isto tako, tuženik ukazuje kako je ugovor o operativnom leasingu kratkoročni pravni posao kojem je svrha korištenje predmeta leasinga, a slijedom čega je po naravi samog ugovora rizik promjene tečaja ugovorene valute značajno manji nego što je to kod ugovora o kreditu. Navedeno je ujedno i razlog zbog kojeg upravo Zakon o potrošačkom kreditiranju člankom 3. stavak 1. izrijekom isključuje primjenu navedenog zakona na ugovor o operativnom leasingu. Nadalje, takvo ugovaranje valutne klauzule u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o leasingu nije bilo protivno niti jednom pozitivnom propisu na snazi u Republici Hrvatskoj. Niti jedna odredba mjerodavnih propisa nije zabranjivala ugovaranje valutne klauzule. Vezano uz navode tužiteljice da je ista trebala biti jasno obaviještena o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, tuženik prvenstveno ukazuje kako isti kao leasing društvo u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora o leasingu, pa sve do 2014. godine, nije bio zakonski obvezan biti upoznat s valutnim rizicima niti imati sustav upravljanja valutnim rizikom, a slijedom čega nije niti bio dužan o takvim rizicima posebno upozoravati svoje klijente s obzirom da je riječ o rizicima o kojima nije bio, niti mogao biti upoznat, a iz čega je razvidno kako isti nije postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Isto tako, tuženik ističe kako je tužiteljica dobrovoljno pristala sklopiti predmetni ugovor s tuženikom te je pristala na sve uvjete ugovora i na iste nije imala nikakvih prigovora, kako prilikom sklapanja ugovora, tako i prilikom otplate.

3. U tijeku postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o operativnom leasingu motornog vozila od 07.11.2008. godine s popratnom dokumentacijom (list 10-16 spisa), u pregled plaćenosti potraživanja (list 17-27 spis), u pregled kamatnih stopa (list 28-29 spisa), u plan otplate najmoprimca UG (list 30-31 spisa), u presliku računa od 11.11.2008. (list 32-33 spisa), proveden je dokaz financijskim vještačenjem po Darfin d.o.o. (list 80.88 spisa), te je proveden dokaz saslušanjem vještaka Darko Prpić (list 104 spisa), i tužiteljice (list 105 spisa) i svjedoka NG (list 110-111 spisa).

4. Među strankama nije sporno da su tužitelj i tuženik dana 16.07.2007. godine sklopili Ugovor o operativnom leasingu br. HR/010103554 na iznos od 31.230,27 CHF dok je svrha ugovora bila financiranje troškova kupnje vozila za osobne potrebe tužitelja i to Opel Zafira Enjoy Z18XER. Ugovoreno je trajanje ugovora na 60 mjeseci s mjesečnim obrokom od 551,82 CHF, te s troškovima zaključenja ugovora u iznosu od 530,91 CHF.

5. Sporno je da li su odredbe o valutnoj klauzuli ništetne, sporno je da li je tužiteljica potrošač, te je sporna visina tužbenog zahtjeva. Također je sporno da li tuženik ima pravo na prijeboj za razdoblja kada je tečaj bila niža od tečaja na dan isplate, koji ističe tijekom postupka.

6. U odnosu na aktivnu legitimaciju tužiteljice, valja reći kako je iz Ugovora o operativnom leasnigu broj HR/010103554 vidljivo je da su stranke istog ovdje tuženik i UG iz [adresa], JMBG: [jedinstveni matični broj građana], kao primatelj leasinga, dok tužbu podnosi tužiteljica SG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]. No, uvidom u JRO za tužiteljicu vidljivo je da je istoj rođeno prezime UG, te da JMBG UG odgovara JMBG ovdje tužiteljice, a iz čega proizlazi da je tužiteljica ima aktivnu legitimaciju.

7. Temeljem provedenih dokaza, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze zajedno, na osnovi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP), ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

8. Prvenstveno valja reći kako se presuda na koje se tužitelj poziva u tužbi, odnosno presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-14101/12 od 04. Srpnja 2013. Godine, kao i presuda Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 u odnosu na ugovorne odredbe vezano uz valutnu klauzulu, ne mogu direktno primijeniti na ovaj postupak odnosno da se u ovom slučaju ne mogu primijeniti odredbe čl. 502.c ZPP-a te odredbe Zakona o zaštiti potrošača vezano uz kolektivne tužbe i to obzirom tuženik nije bio stranka predmetnih kolektivnih sporova (Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Revd-2379/21 od 01. lipnja 2021. godine), a kako i tužitelj sam navodi u tužbi.

9. Slijedom navedenog, sve navode o nepoštenosti ugovornih odredbi, sud će cijeniti u ovom postupku temeljem provedenih dokaza.

10. Iz iskaza svjedoka MG proizlazi da se ne sjeća konkretnog ugovora no tada je imala specijalnu punomoć za sklapanje ugovora u ime tuženika. U takvim situacijama općenito bi navodila klijentima da postoje određeni rizici kod sklapanja ugovora s valutnom klauzulom te da se tečajevi mijenjaju odnosno da se gleda tečaj na dan plaćanja rate. Isto bih navodila i kod sklapanja ugovora u CHF i u EUR. Nije ništa posebno govorila klijentima vezano uz rizik kod valutne klauzule u CHF u odnosu na EUR. Nudili su ugovore i u CHF i u EUR te je klijent mogao birati. Već deset godina nije zaposlena kod tuženika. Nije joj poznat termin valuta utočišta. Tada niti ona nije bila upoznata sa činjenicom da HNB štiti valutnu klauzulu u EUR, a ne u CHF, tada nije bila proširena svijest o tome. Korisnicima je davala sve obavijesti koje sam i sama znala.

11. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je 2008. g htjela kupiti vozilo te je otišla u auto kuću, odabrala vozilo te rekla da želi isti kupiti na kredit. Zaposlenik te auto kuće im je tada donio papire, odnosno već sačinjen prijedlog ugovora te joj je rečeno da jedino sklapanjem tog ugovora može dignuti kredit za vozilo i da je valutna klauzula može biti jedino u CHF. Ništa joj posebno nije bilo rečeno o rizicima kod sklapanja takve vrste ugovora jedino je rečeno da je moguć mali porast mjesečne rate. Taj ugovor sklopila je u auto kući gdje je kupila i vozilo. Prije sklapanja ugovora isti je pročitala no koliko se sjeća nije joj bilo jasno što to znači otkupna cijena vozila. Kada je dobila obavijest da mora platiti otkupnu vrijednost rečeno joj je da je to uvjet a kako bi vozilo bilo njezino vlasništvo. Tražila je ugovor o kreditu, a ovo je bila jedina opcija koja joj je ponuđena.

12. Iz predmetnog Ugovora proizlazi da isti ne sadrži nikakav precizan način obračunavanja mjesečnih anuiteta u valuti CHF, te njihove naplate u kunskoj protuvrijednosti. Nikakvi egzaktni i jasno definirani parametri nisu određeni. Iz iskaza svjedoka ne proizlazi da su zaposlenici tuženika klijentima objašnjavali rizike kod sklapanja ovakve vrste ugovora, da te da se o istima moglo pregovarati. Dakle, iz navedenog proizlazi da stranke nisu pojedinačno pregovarale o odredbi ugovora prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze promjenjiva, a niti je tužitelju objašnjeno išta o parametrima temeljem kojih se ugovorena valutna klauzula može mijenjati, dok sam navod da svjedoka da se tečajevi mijenjaju odnosno da se gleda tečaj na dan plaćanja rate se sam po sebi podrazumijeva te ne znači da su tužiteljici objašnjeni rizici sklapanja takve vrte ugovora. K tome, tuženik u odgovoru na tužbu i nastavno tijekom postupka niti ne tvrdi da je tužitelj kao korisnik kredita na tu odredbu mogao utjecati. Osim toga, kod tipiziranog ugovora se i po prirodi stvari o tim uvjetima ne može pojedinačno pregovarati.

13. U ovom postupku nije utvrđeno općenito nepošteno ponašanje tuženika, nego je utvrđena nepoštenost (a time i ništavost) pojedinih odredbe ugovora koji ugovor je sastavljen od strane tuženika, bez pojedinačnog pregovaranja s tužiteljem.

14. Tuženik navodi da je ugovorna odredba vezana uz valutnu klauzulu lako razumljiva i uočljiva. No, tuženik ponovno nigdje ne navodi da je tužitelj imao ikakve mogućnosti sudjelovanja u pisanju takvih odredbi, a koje su se direktno ticale i tužitelja, odnosno da je time isključena njegova obveza pregovaranja i upoznavanja tužitelja sa istim, a iz čega još dodatno proizlazi obveza tuženika da upozna tužitelja s mogućim rizicima sklapanja takve vrste ugovora, odnosno s rizicima promjene tečaja.

15. Također, unošenje neodređene formulacije glede tečaja valute u ugovore o kreditu, tužitelj kao potrošač doveden je u neravnopravni položaj u odnosu na tuženika kao trgovca, pošto je formulacija ugovornih odredbi koja postoji u ugovoru o kreditu. Na temelju takve ugovorne odredbe, bez obzira na naknadno djelomično pojašnjenje, osim precizno određenog anutiteta s trenutnim tečajem, budući iznosi anuiteta nisu bili niti određeni, a niti odredivi.

16. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5.4.1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.

17. Prema odredbi čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

18. Tužitelju je trebalo detaljno ponuditi (objasniti) razloge promjene tečaja valute, pojedinačno o tome razgovarati i na taj način omogućiti tužitelju, kao klijentu- potrošaču, da pristane na takve odredbe. Primjenom navedene ugovorne odredbe tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane (tužitelja) na cijenu, što je suprotno čl. 247. ZOO-a koji propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci su predmet i cijena (kamate također predstavljaju cijenu). Takva jednostrano određena ugovorna odredba protivna je i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg klijent (tužitelj) ima obvezu vratiti banci i cijena. Predmetna odredba u ugovor je unesena samo od strane tuženika, na koju odredbu tužitelj nije mogao utjecati jer o istoj nije pojedinačno pregovarao (kako je ranije obrazloženo), a ni u ugovoru tuženika nisu navedeni egzaktni parametri, što sve čini predmetnu ugovornu odredbu suprotnu načelu savjesnosti i poštenja. Sve navedeno dovodi do zaključka da su predmetne odredbe ugovora o kreditu ništetne.

19. Slijedom svega navedenog, ugovaranje valutne klauzule nije bilo zakonom zabranjeno, ali način na koji je to napravljeno predmetnim Ugovorom o kreditu nije bilo u skladu sa zakonom, to je ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u dijelu kojim zahtijeva utvrditi ništavim dio odredaba Ugovora o kreditu i Sporazuma radi osiguranja novčane tražbine prijenosom vlasništva na pokretnini te je stoga odlučeno kao u toč. I izreke ove presude.

20. Parametri koje tuženik navodi nisu dovoljan razlog da bi sud imao drugačije mišljenje od već iznesenog.

21. Čl. 81 Zakona o zaštiti potrošača određuje da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Slijedom navedenog, a kako se radi o unaprijed formuliranom ugovoru, odnosno tipskom ugovoru, teret dokaza pada na tuženika, a koji, po mišljenju suda, nije dokazao suprotno, odnosno da bi se o pojedinoj ugovornoj odredbu, koje odredbe tužitelj traži utvrditi ništetnim, pojedinačno pregovaralo te da je isti imao utjecaj na sadržaj tih odredbi.

22. Čl. 87 Zakona o zaštiti potrošača određuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

23. Sukladno čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

24. Kako su odredbe Ugovora ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Odnosno, sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 - dalje ZOO) tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna tuženika zbog promjene valute po srednjem tečaju tuženika te iznosa obračunatom prema početnom tečaju CHF.

25. U odnosu na navod tuženika da tužitelj nije dokazao da je potrošač u predmetnom ugovoru, valja reći kako iz Ugovora o operativnom leasingu nigdje ne proizlazi da bi tužitelj vozilo kupio za neku drugu svrhu osim osobne uporabe, dok iz iskaza tužiteljice proizlazi da je ista vozilo kupila za vlastitu uporabu, te je sve rate sama podmirila, dok sud nije imao nikakvog razloga sumnjati u istinitost takvog iskaza.

26. Čl. 3 st. 1 Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 93/03) određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, a što sud smatra da je tužitelj bio prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, a što je sud utvrdio gore provedenim dokazima, a iz čega proizlazi da je tužitelj predmetni ugovor sklopio u svojstvu potrošača.

27. Uvidom u Ugovor o operativnom leasingu od 16.07.2007. u plan otplate te u uplate tužitelja a poglavito iz nalaza i mišljenja vještaka Darfin d.o.o., a koji dokaz je sud prihvatio jer je dan stručno, sažeto i jasno, te uzimajući u obzir činjenicu da sud je utvrdio da se tečaj mijenjao na više u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita , te je utvrđeno da je prvi anuitet dospio 01.12.2008., a da je posljednji utuženi anuitet dospijeva 04.11.2023. godine. Tuženik ne spori da je tužitelj platio sve anuitete.

28. Na okolnost visine utuženog potraživanja, iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka Darfin d.o.o. utvrđeno da razlika u iznosu rate primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na ratu primjenom tečaja na dan isplate utvrđen više plaćen iznos od ukupno 3.830,31 eura. Razlika u iznosu otkupa primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na otkup primjenom tečaja na dan isplate iznosi 1.043,34 eura. Razlika s osnove promjene tečaj, ukoliko uplatu jamčevine izrazimo po tečaju na dan uplate te usporedimo s jamčevinom po tečaju na dan korištenja, ista bi iznosila 491,01 euro. Razlika u iznosu rate primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na ratu primjenom tečaja na dan isplate za koje je utvrđen manje plaćeni iznos ukupno iznosi 13,00 euro.

29. Na nalaz i mišljenje tuženik je podnio prigovor, a na koji se vještak očitovao i naveo da ostaje u cijelosti kod danog pisanog nalaza i mišljenja. U odnosu na prigovor tuženika, naveo je da je nalaz izradio u skladu sa zadatkom suda.

30. U odnosu na izračun razlike valutne klauzule pod točkom 3 nalaza u odnosu na otkupnu cijenu predmetnog ugovora, sud ne vidi razloga zbog kojeg tužitelj ne bi imao pravo na razliku za isto. Tuženik navodi da iznos otkupa nije ugovoren niti definiran ugovorom o operativnom leasingu, dok sud smatra da otkup upravo proizlazi iz predmetnog ugovora u kojem je ugovoren i temeljem kojeg ga je tužitelj i platio tuženiku.

31. Ovakav nalaz i mišljenje sud je u cijelosti prihvatio jer smatra da je isti dat stručno, istinito i jasno, dok je vještak logično i jasno otklonio sve prigovore tuženika.

32. Tuženik je podneskom od 30. prosinca 2024. godine postavio prigovor radi prijeboja, predlažući da sud utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju koja ukupno iznosi 13,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose, a koliko konačno tuženik potražuje.

33. Člankom 323. stavak 2. ZOO-a propisano je da ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora je odgovoran suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ako ovaj nije znao ili morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tuženik nije pregovarao s tužiteljem niti ga je informirao o odlučnim okolnostima vezanim za rizičnost promjene kamatne stope, tako da je krivnja za ništavosti ugovornih odredbi na strani tuženika. Dakle, nije tužitelj kao stranka ugovora odgovorna za ništavosti navedenih odredbi već je, upravo suprotno, tuženik kao kreditor povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi. Isto tako tuženik je banka, tj. financijska institucija čija je osnovna funkcija da pruža usluge u vezi s izdavanjem kredita što znači da mu je itekako bila poznata mogućnost promjene kamatne stope i taj rizik je preuzeo kao rizik poslovanja. Dakle, obračun po eventualnoj manjoj kamatnoj stopi je poslovni rizik koji je tuženiku kao financijskoj instituciji bio poznat. Osim toga, tuženik nije potrošač te nema pretpostavki da se zaštita pružena korisnicima kredita u kolektivnom sporu primjenjuje i na tuženika. Stoga je sud odbio takav prigovor tuženika.

34. Tužitelju pripadaju zakonske zatezne kamate temeljem odredbe čl. 1111. ZOO jer je tuženik stekao taj iznos bez osnove i to od svake mjesečne uplate. Kamate su određene sukladno čl. 29 ZOO-a.

35. Tužbom tužiteljica potražuje iznos od 5.225,75 dok podneskom od 17.01.2025. godine potražuje iznos od 4.873,65 eura, odnosno istim je povukla tužbeni zahtjev za iznos od 352,10 eura. Prema shvaćanju Građanskog odjela ovog suda od 26. travnja 2021. smanjenje tužbenog zahtjeva, iako nije preinaka tužbe, djelomično je povlačenje tužbe iz članka 193. ZPP. Tuženik se nije protivio ovakvom smanjenju tužbenog zahtjeva, te je sud sukladno odredbi čl. 193. st. 2. ZPP-a sud odlučio kao u točki I. izreke rješenja.

36. Prema odredbi čl. 158. st. 1. ZPP tužitelj koji povuče tužbu dužan je protivnoj stranci nadoknaditi parnične troškove. Sukladno čl. 164. st. 2 i 8 ZPP-a tuženik je podnio zahtjev za naknadom troškova parničnog postupka. No kako tuženiku nije nastao nikakav poseban trošak u odnosu na iznos od 352,10 eura za koji iznos je tužitelj povukao tužbeni zahtjev, a novi tužbeni zahtjev i onaj prije povlačenja sukladno čl. 7 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ulaze u isti omjer kod plaćanja troškova zastupanja po odvjetniku, to sud smatra da tuženik zbog povlačenja nema pravo na nikakav trošak.

37. U odnosu na navode tuženika da je člankom 3. stavak 1. točka b) Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 75/09., 112/12., 143/13., 9/15., 102/15., 52/16., 128/22. i 156/23.) propisano da se taj zakon ne primjenjuje na ugovore o operativno leasingu kada nije propisana obveza kupnje predmeta ugovora. Iznimke koje nabraja članak 3. Zakona o potrošačkom kreditiranju odnose samo na primjenu toga Zakona, odnosno da se na ugovore koje su navedeni u članku 3. ne primjenjuju ograničenja iz Zakona o potrošačkom kreditiranju. Nasuprot tome, odredbe o nepoštenim ugovornim odredbama uređene su Zakonom o zaštiti potrošača, a ne Zakonom o potrošačkom kreditiranju, a predmet ovog spora je upravo tvrdnja tužitelja da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena ugovorna odredba. To znači da je Zakon o zaštiti potrošača lex specialis u odnosu na Zakon o potrošačkom kreditiranju. Zakon za zaštiti potrošača u definiciji potrošačkog ugovora (članak 3.) primjenjuje funkcionalno načelo, odnosno da je potrošač sklopio ugovor izvan poslovne djelatnosti i to neovisno o iznosu kredita. Zato tužitelj ima pravo na zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi, koju i traži, neovisno o tome je li riječ o potrošačkom kreditiranju u smislu Zakona o potrošačkom kreditiranju. Prema tome, vrsta leasinga nije od značaja na pitanje je li predmetni ugovor potrošački budući se na ugovorni odnos, kao lex specialis, primjenjuje Zakon o zaštiti potrošača.

38. Neosnovan je prigovor zastare. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela dana 20. siječnja 2020. godine zauzeo je pravno shvaćanje kako slijedi; "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Kako se upravo ovom presudom pod točkom I utvrđuje da su pojedine odredbe ugovora ništetne, to je jasno da nije nastupila zastara potraživanja, obzirom zastari rok još nije niti počeo teći (tako i Županijski sud u Osijeku u presudi broj Gž-539/23 od dana 29. lipnja 2023 godine). Navodi tuženika da se ovakav stav ne može odnositi na situacije kada su ništetne samo pojedine odredbe ugovora, sud smatra neosnovanim.

39. Temeljem čl. 154 st. 1 ZPP-a sud je tužitelju dosudio trošak parničnog troškova, a prema vrijednosti boda Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to; trošak sastava tužbe prema Tbr 7/1 100 bodova, trošak sastava podneska od 01.03.2024. prema Tbr 8/1 100 bodova, trošak pristupa na ročište dana 28.10.2024 prema Tbr 9/1 100 bodova, trošak sastava podneska od 17.01.2025. prema Tbr 8/1 100 bodova, trošak sastava podneska od 22.05.2025. prema Tbr 8/1 100 bodova, trošak pristupa na ročište dana 29.05.2025. prema Tbr 9/1 100 bodova, te trošak pristupa na ročište dana 06.10.2025. prema Tbr 9/1 100 bodova, što ukupno iznosi 700 bodova, odnosno 1.400,00 eura, a što uvećano za iznos PDV-a čini iznos od 1.750,00 eura. Tužitelju je također priznat trošak predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 250,00 eura te trošak pristojbe za tužbu u iznosu od 49,35 eura, te trošak pristojbe na presudu u iznosu od 47,59 eura (čl. 7 st. 2 Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 118/18 i 51/23), tako da ukupan trošak dosuđen tužitelju iznosi 2.096,94 eura. Kamate na dosuđeni trošak dosuđene su sukladno čl. 151 st. 3 ZPP-a.

40. Temeljem čl. 154 ZPP-a sud je odbio zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka.

U Zagrebu, dana 20. studenog 2025. godine

Sudac:

Biserka Pavković Fućak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu.

Dna:

tužitelj po punomoćniku

tuženik po punomoćniku

Rj/

rješenje tuženiku na platež pristojbe na presudu 95,18 eura