REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U BJELOVARU

STALNA SLUŽBA U GRUBIŠNOM POLJU

Grubišno Polje, Kolodvorska 2

Poslovni broj: P-51/2024-77.

(Raniji broj: P-651/2020, P-983/2019)

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, Stalna služba u Grubišnom Polju, po sucu toga suda Milki Katić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja KŠ iz [adresa], Ul. 4. studenog 1991. kbr. 1, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Jugoslavu Puranu, odvjetniku iz Bjelovara, J. Jelačića 12, protiv tužene Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija, odvjetnicima iz Zagreba, Galleria Importanne, Iblerov trg 10/VII, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 7. listopada 2025. godine, u prisutnosti tužitelja osobno uz punomoćnika te u prisutnosti punomoćnice tuženika, temeljem čl. 335 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu ZPP), dana 20. studenog 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuju se ništetnim odredbe sadržane u člancima 1., 2. i 7. Ugovora o kreditu broj 7103691390 sklopljenog dana 08.06.2007. između tužitelja KŠ iz [adresa], **.**.1991. 1, OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika ZAGREBAČKA BANKA D.D., Zagreb, Trg bana J. Jelačića 10, OIB: 92963223473 na iznos 83.200,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita u dijelu u kojem su ugovorene promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula.

II Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA D.D., Zagreb, Trg bana J. Jelačića 10, OIB: 92963223473 da tužitelju KŠ iz [adresa], **.**.1991. 1, OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 13.206,56 € sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01.10.2015. do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope - kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, uvećane za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

III Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužitelja preko zatraženog 16.943,46€ a dosuđenog 13.206,56€, tj. za iznos od 3.736,90€, kao neosnovan kao i zahtjev koji se odnosi na isplatu zakonskih zateznih kamata koje teku na pojedinačne iznose i to s osnova tečajne razlike i razlike u glavnici:

-0,06 € od 06.07.2007.

-4,76 € od 15.08.2007.

-4,69 € od 15.09.2007.

-6,94 € od 15.11.2007.

-14,81 € od 15.01.2008.

-11,78 € od 15.02.2008.

-30,21 € od 15.03.2008.

-26,23 € od 15.04.2008.

- 4,28 € od 15.05.2008.

-12,48 € od 15.06.2008.

- 6,02 € od 15.07.2008.

- 4,65 € od 15.08.2008.

- 4,40 € od 15.09.2008.

-28,79 € od 15.10.2008.

-43,49 € od 15.11.2008.

-22,38 € od 15.12.2008.

-78,67 € od 15.01.2009.

-78,98 € od 15.02.2009.

-59,91 € od 15.03.2009.

-64,00 € od 15.04.2009.

-64,64 € od 15.05.2009.

-57,07 € od 15.06.2009.

-58,14 € od 15.07.2009.

-53,25 € od 15.08.2009.

-60,97 € od 15.09.2009.

-51,99 € od 15.10.2009.

-57,44 € od 15.11.2009.

-56,33 € od 15.12.2009.

-71,23 € od 15.01.2010.

-80,63 € od 15.02.2010.

-78,24 € od 15.03.2010.

-87,48 € od 15.04.2010.

-104,55 € od 15.05.2010.

-106,57 € od 15.06.2010.

-126,23 € od 15.07.2010.

-125,09 € od 15.08.2010.

-165,89 € od 15.09.2010.

-141,32 € od 15.10.2010.

-146,30 € od 15.11.2010.

-167,18 € od 15.12.2010.

-168,82 € od 15.01.2011.

-159,33 € od 15.02.2011.

-164,11 € od 15.03.2011.

-163,80 € od 15.04.2011.

-179,45 € od 15.05.2011.

-213,17 € od 15.06.2011.

-251,38 € od 15.07.2011.

-289,62 € od 15.08.2011.

-222,63 € od 15.09.2011.

-199,72 € od 15.10.2011.

-200,47 € od 15.11.2011.

-202,78 € od 15.12.2011.

-220,92 € od 15.01.2012.

-225,78 € od 15.02.2012.

-218,81 € od 15.03.2012.

-217,09 € od 15.04.2012.

-219,39 € od 15.05.2012.

-223,93 € od 15.06.2012.

-216,45 € od 15.07.2012.

-213,82 € od 15.08.2012.

-196,84 € od 15.09.2012.

-210,01 € od 15.10.2012.

-215,67 € od 15.11.2012.

-210,59 € od 15.12.2012.

-204,69 € od 15.01.2013.

-202,17 € od 15.02.2013.

-199,60 € od 15.03.2013.

-211,38 € od 15.04.2013.

-192,18 € od 15.05.2013.

-188,45 € od 15.06.2013.

-189,50 € od 15.07.2013.

-186,90 € od 15.08.2013.

-192,79 € od 15.09.2013.

-196,31 € od 15.10.2013.

-197,61 € od 15.11.2013.

-204,21 € od 15.12.2013.

-195,99 € od 15.01.2014.

-189,26 € od 15.02.2014.

-193,03 € od 15.03.2014.

-188,89 € od 15.04.2014.

-183,19 € od 15.05.2014.

-183,87 € od 15.06.2014.

-187,15 € od 15.07.2014.

-189,66 € od 15.08.2014.

-189,95 € od 15.09.2014.

-192,65 € od 15.10.2014.

-196,70 € od 15.11.2014.

-197,07 € od 15.12.2014.

-197,24 € od 15.01.2015.

-196,41 € od 15.02.2015.

-195,92 € od 15.03.2015.

-195,43 € od 15.04.2015.

-194,95 € od 15.05.2015.

-194,46 € od 15.06.2015.

-193,97 € od 15.07.2015.

-193,48 € od 15.08.2015.

-192,99 € od 15.09.2015.

-354,11 € od 01.10.2015.

te s osnova promjenjive kamate:

-30,04 € od 01.11.2007.

-29,80 € od 01.12.2007.

-30,07 € od 01.01.2008.

-29,82 € od 01.02.2008.

-58,27 € od 01.03.2008.

-57,76 € od 01.04.2008.

-57,26 € od 01.05.2008.

-56,76 € od 01.06.2008.

-56,26 € od 01.07.2008.

-55,76 € od 01.08.2008.

-55,26 € od 01.09.2008.

-54,76 € od 01.10.2008.

-54,26 € od 01.11.2008.

-53,76 € od 01.12.2008.

-52,80 € od 01.01.2009.

-52,30 € od 01.02.2009.

-51,80 € od 01.03.2009.

-51,31 € od 01.04.2009.

-50,81 € od 01.05.2009.

-50,31 € od 01.06.2009.

-49,82 € od 01.07.2009.

-65,57 € od 01.08.2009.

-64,90 € od 01.09.2009.

-64,24 € od 01.10.2009.

-63,58 € od 01.11.2009.

-62,91 € od 01.12.2009.

-62,24 € od 01.01.2010.

-61,58 € od 01.02.2010.

-60,91 € od 01.03.2010.

-60,24 € od 01.04.2010.

-59,58 € od 01.05.2010.

-51,63 € od 01.06.2010.

-51,05 € od 01.07.2010.

-50,47 € od 01.08.2010.

-49,89 € od 01.09.2010.

-49,30 € od 01.10.2010.

-48,73 € od 01.11.2010.

-33,25 € od 01.12.2010.

-32,85 € od 01.01.2011.

-32,46 € od 01.02.2011.

-32,06 € od 01.03.2011.

-31,67 € od 01.04.2011.

-31,27 € od 01.05.2011.

-30,88 € od 01.06.2011.

-30,48 € od 01.07.2011.

-23,99 € od 01.08.2011.

-23,68 € od 01.09.2011.

-23,37 € od 01.10.2011.

-23,06 € od 01.11.2011.

-22,75 € od 01.12.2011.

-22,74 € od 01.01.2012.

-22,42 € od 01.02.2012.

-22,10 € od 01.03.2012.

-21,79 € od 01.04.2012.

-21,48 € od 01.05.2012.

-21,16 € od 01.06.2012.

-20,84 € od 01.07.2012.

-20,53 € od 01.08.2012.

-20,21 € od 01.09.2012.

-19,90 € od 01.10.2012.

-19,59 € od 01.11.2012.

-19,27 € od 01.12.2012.

-18,71 € od 01.01.2013.

-18,40 € od 01.02.2013.

-18,09 € od 01.03.2013.

-17,78 € od 01.04.2013.

-17,47 € od 01.05.2013.

-17,16 € od 01.06.2013.

-16,85 € od 01.07.2013.

-16,54 € od0 1.08.2013.

-16,23 € od 01.09.2013.

-15,92 € od 01.10.2013.

-15,61 € od 01.11.2013.

-15,30 € od 01.12.2013.

-14,98 € od 01.01.2014. godine, pa do 30. rujna 2015. godine.

IV Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA D.D., Zagreb, Trg bana J. Jelačića 10, OIB: 92963223473 da tužitelju KŠ iz [adresa], **.**.1991. 1, OIB: [osobni identifikacijski broj] nadoknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 2.184,87€ zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope - kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, uvećane za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom od dana donošenja presude do dana isplate, sve u roku od 15 dana.

V O zahtjevu tužitelja za naknadom troškova za pristup na ročište za donošenje, objavu i uručenje presude, sud će odlučiti posebnim rješenjem nakon održanog ročišta.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika ovome sudu radi utvrđenja i isplate.

U tužbi navodi da je sa tuženikom sklopio dana 08.06.2007. Ugovor o namjenskom kreditu, broj 3209569001, kreditna partija 7103691390, na iznos od 83.200,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za CHF važeće na dan plaćanja, a što je na dan isplate kredita 19.06.2007. iznosilo 367.331,32 kn. Kredit je odobren i iskorišten za kupnju stana. Otplata kredita ugovorena je na rok od 10 godina.

Ugovorom o kreditu ugovorena je redovna kamata od 4,90%.

Rate dospijevaju na naplatu prvog dana u mjesecu. Prva rata dospjela je na naplatu 01.08.2007., a zadnja je dospijevala najkasnije 08.06.2018.

Ugovorom o kreditu predviđena je otplata u mjesečnim ratama u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za CHF važeće na dan plaćanja. U navedeni ugovor o kreditu između tužitelja i tuženika, tuženik je uvrstio odredbe o kamatnoj stopi koja je tijekom otplate kredita promjenjiva sukladno Odluci banke o kreditiranju građana, odnosno promjenjiva je temeljem jednostrane odluke tuženika. Prilikom sklapanja ugovora o takvoj ugovornoj odredbi nije se pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj imao mogućnost na takvu odredbu utjecati. Navedena odredba imala je za posljedicu, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača budući da cijena (kamate) kredita kao bitan sastojak ugovora za tužitelja nije precizno određena niti odrediva, a zbog nedostatka egzaktnih parametara za njezino određivanje. Stoga je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi sadržana u čl. 2. Ugovora o kreditu nepoštena, te time i ništetna sukladno čl. 81. i 87. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) važećeg u vrijeme sklapanju ugovora o kreditu.

Ništetnost takve odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi utvrđena je pravomoćnim presudama i to povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, slijedom čega o osnovanosti ove tužbe postoji pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 04.07.2013. koja je u dijelu koji se odnosi na ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine. Prema navedenoj presudi VTS-a potvrđena je presuda TS u Zagrebu broj P-1401/12 u dijelu točki 1, 2, 3, 4, 5, 6 i 7 izreke kojom je utvrđeno da je među ostalim i tuženik u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008. počinio povredu kolektivnih interesa i prava potrošača korisnika kredita, a koja povreda traje i dalje, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo pa je stoga ništetna. Ista presuda potvrđena je i odlukom Vrhovnog suda RH, broj Revt-249/14-02 od 09.04.2015.

Prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu tuženik je svjesno propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o sklapanju Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF utemeljene na potpunoj obavijesti. Tuženik nije upoznao tužitelja o općem riziku vezanja glavnice kredita za valutu švicarski franak, o činjenici da je rizik promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu euro, da je rast tečaja švicarskog franka gotovo potpuno izvjestan kao ni o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Niti o toj odredbi se prilikom sklapanja ugovora nije pojedinačno pregovaralo već je tuženik odredbu unaprijed formulirao te tužitelj nije utjecao niti je mogao utjecati na takvu odredbu. Takvim postupanjem tuženik je počinio povredu Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, rezultiralo znatnom neravnotežom u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača zbog čega je odredba o vezanju glavnice kredita za valutu švicarski franak iz Ugovora o kreditu nepoštena, a time i ništetna. Ništetnost navedenih odredbi u ugovorima o kreditu s valutnom klauzulom u CHF potvrđena je pravomoćnim presudama donesenim povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pa tako o osnovanosti ovih navoda postoji pravomoćna presuda TS u Zagrebu, br. P-1401/2012 od 04.07.2013. koja je u dijelu koji se odnosi na ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli u CHF potvrđena presudom VTS-a RH broj 6632/17-10 od 14.06.2018. Navedenom presudom VTS-a broj 6632/17-10 potvrđena je presuda TS u Zagrebu broj 1401/12 od 04.07.2013. u dijelu točki 1, 2, 3, 4, 5, 6 i 7 izreke kojim je utvrđeno da je tuženik među ostalim i tuženik u razdoblju od 01.04.2005. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita uvrštenjem u ugovore o kreditima nepoštenih i ništetnih odredbi kojima je ugovoreno da je glavnica kredita vezana za valutu CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, među ostalim i tuženik, potrošače nije u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti te da je navedeno za posljedicu imalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Iznosi anuiteta u kunskoj protuvrijednosti koje je tužitelj tijekom otplate kredita plaćao tuženiku uslijed primjene nepoštenih i ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli definitivno i potvrđuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja budući da je kompletan rizik takvih odredbi prenesen na teret tužitelja koji se manifestirao upravo kroz izuzetno visok porast anuiteta.

Sporazum tužitelja i tuženika od dana 28.12.2015. predstavlja akt kojim se postiže sporazum tužitelja i tuženika glede raspolaganja utvrđenom preplatom nakon konverzije predmetnog kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Unatoč tome, tužitelju niti tako provedenom konverzijom kredita nije nadoknađen iznos koji je uslijed nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu preplatio tuženiku te stoga ima pravni interes za podnošenjem ove tužbe. Pristupanjem konverziji kredita tužiteljeva jedina namjera bila je prekinuti daljnji rizik rasta već prevelikih anuiteta prema osnovnom ugovoru. Osnovni ugovor o kreditu tuženik je jednostrano pripremio kao tipski i adhezijski ugovor bez prethodnog pregovaranja o njegovom sadržaju. Isto tako navedeni Sporazum i obračun konverzije tužitelj je jednostrano pripremio pritom ne ostavljajući tužitelju mogućnost pregovora oko visine kamatnih stopa koje će biti primijenjene u konverziji. Konverziju i navedeni sporazum tužitelj je bio primoran prihvatiti isključivo kako bi otklonio rizik daljnjeg rasta mjesečnih anuiteta.

Tužitelj je redovito ispunjavao svoje obaveze iz ugovora prema zahtjevima tuženika. Tužitelj je do konverzije kredita redovnom otplatom tuženiku platio ukupan iznos od 512.721,02 kn. Nakon konverzije kredita tužitelju je utvrđeno da je uplatama do konverzije izvršio sve obveze po kreditu te je utvrđena preplata u iznosu od 79.403,22 kn koja je tužitelju isplaćena od strane banke. Međutim, konverzijom nije pravilno obračunata preplata po kreditu tužitelja budući da tužitelj nije utjecao niti mogao utjecati na kamatnu stopu koju mu je tuženik odredio konverzijom. Imajući u vidu da nepoštene i ništetne odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi iz osnovnog ugovora, ali i nakon konverzije te valutnoj klauzuli u CHF nisu valjani elementi izračuna tužiteljeve obveze, tužitelj smatra da je njegovu obvezu prema ugovoru potrebno obračunati primjenom tečaja za CHF na dan isplate kredita uz primjenu prve, ugovorene kamatne stope. Takvim pristupom te primjenom ugovorene kamatne stope od 4,90% na kunski iznos plasiranog kredita u visini od 367.331,32 kn ukupno zaduženje po ratama do konverzije iznosi 385.055,95 kn. Dakle, uslijed primjene nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu tužitelj je tuženiku preplatio iznos od 127.665,07 kn. Izračunom konverzije tuženik je tužitelju priznao preplatu po kreditu u iznosu 79.403,22 kn, pa kada se preplata po kreditu umanji za navedeni iznos priznate preplate od strane tuženika, proizlazi da preplata po kreditu tužitelja iznosi 48.288,51 kn, a koji iznos ovom tužbom potražuje.

U prilog valjanosti obračuna preplaćenog iznosa tužitelj dostavlja prikaz obračuna temeljem kojeg je utvrđena razlika između obveze po kreditu i stvarno plaćenog iznosa prema metodologiji koju je tužitelj objasnio. Ukoliko pak tuženik osporava osim osnove i visinu potraživanja obračunatog u priloženom izračunu i zatraži drugi način izračuna razlike plaćenog iznosa prema podacima i ispravama koje će dostaviti, a koji upravo zbog neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stanaka nisu tužitelju poznati, tužitelj pridržava pravo da tužbeni zahtjev konačno postavi nakon provedbe knjigovodstveno-financijskog vještačenja u postupku, te stoga smatra da se u takvoj situaciji opravdano ovu tužbu ima smatrati tužbom podnesenom sukladno čl. 186.b ZPP-a.

Stoga, predlaže da sud donese presudu kojom se utvrđuju ništetnim odredbe sadržane u člancima 1., 2. i 7. Ugovora o kreditu broj 7103691390 sklopljenog dana 08.06.2007. između tužitelja KŠ iz [adresa], **.**.1991. 1, OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika ZAGREBAČKA BANKA D.D., Zagreb, Trg bana J. Jelačića 10, OIB: 92963223473 na iznos 83.200,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita kojima su ugovorene promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula te članak 2. Sporazuma tužitelja i tuženika od 28.12.2015.godine, te kojom se nalaže tuženiku da tužitelju na ime više plaćenih iznosa po Ugovoru o kreditu broj 3209569001, kreditna partija 7103691390 isplati ukupni novčani iznos od 48.288,51 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate tekućom od plaćanja svakog preplaćenog iznosa do 31.12.2007., a od 01.01.2008. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, sve do 31.07.2015., a od 01.08.2015. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, s tim da kamata teče na iznos od:

- 9,35 kn od 01.08.2007.

- 30,54 kn od 01.09.2007.

- 192,26 kn od 01.11.2007.

- 233,93 kn od 01.12.2007.

- 240,75 kn od 01.01.2008.

- 317,65 kn od 01.02.2008.

- 612,19 kn od 01.03.2008.

- 676,09 kn od 01.04.2008.

- 523,51 kn od 01.05.2008.

- 470,14 kn od01.06.2008.

- 532,64 kn od 01.07.2008.

- 422,92 kn od 01.08.2008.

- 434,69 kn od 01.09.2008.

- 501,60 kn od 01.10.2008.

- 913,96 kn od 01.11.2008.

- 603,83 kn od 01.12.2008.

- 932,99 kn od 01.01.2009.

- 972,99 kn od 01.02.2009.

- 990,17 kn od 01.03.2009.

- 930,19 kn od 01.04.2009.

- 916,76 kn od 01.05.2009.

- 826,80 kn od 01.06.2009.

- 747,55 kn od 01.07.2009.

- 901,21 kn od 01.08.2009.

- 950,62 kn od 01.09.2009.

- 912,12 kn od 01.10.2009.

- 874,74 kn od 01.11.2009.

- 938,80 kn od 01.12.2009.

- 998,62 kn od 01.01.2010.

- 1.061,44 kn od 01.02.2010.

- 1.035,92 kn od 01.03.2010.

- 1.145,43 kn od 01.04.2010.

- 1.107,84 kn od 01.05.2010.

- 1.095,11 kn od 01.06.2010.

- 1.410,99 kn od 01.07.2010.

- 1.329,55 kn od 01.08.2010.

- 1.595,24 kn od 01.09.2010.

- 1.442,48 kn od 01.10.2010.

- 1.326,36 kn od 01.11.2010.

- 1.499,73 kn od 01.12.2010.

- 1.688,25 kn od 01.01.2011.

- 1.538,56 kn od 01.02.2011.

- 1.551,58 kn od 01.03.2011.

- 1.442,98 kn od 01.04.2011.

- 1.466,68 kn od 01.05.2011.

- 1.799,85 kn od 01.06.2011.

- 1.838,89 kn od 01.07.2011.

- 2.136,57 kn od 01.08.2011.

- 1.993,38 kn od 01.09.2011.

- 172,07 kn od 01.10.2011. do dana vraćanja-isplate koje iznose će tužitelj konačno postaviti nakon provedbe knjigovodstveno-financijskog vještačenja i utvrđivanja točnih preplaćenih iznosa, uz nadoknadu troškova postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, tekućom od dana donošenja presude do dana isplate, sve u roku od 15 dana.

2. Tuženik je dostavio odgovor na tužbu pismenim podneskom od 8. kolovoza 2019. godine u kojem osporava istaknute zahtjeve tužitelja kao neosnovane i u pogledu pravne osnove, visine, te ističe prigovor zastare u odnosu na potraživanja dospjela prije 12. lipnja 2014. godine odnosno, tužbeni zahtjev u cijelosti. Ističe da tužitelj nije objasnio u kojim od različitih zahtjeva iz odredbe čl. 186.b ZPP-a se radi i da tužiteljeva tužba ne udovoljava pretpostavkama stupnjevite tužbe. Predmetni kredit je konvertiran sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015 – u daljnjem tekstu: ZID ZPK/15) i s obzirom na to stranke su 28. prosinca 2015. godine sklopile sporazum kojim je izvršena konverzija kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit u EUR. Sve tužiteljeve uplate s osnove svakog povišenja CHF, kamatne stope tijekom otplate kao i s osnove svakog povišenja CHF uzete su u obzir prilikom izrade konverzije i iskorištene odnosno uračunate u otplatu usporednog EUR kredita u skladu s odredbama ZID ZPK/15.

Tuženik je izračun konverzije sačinio sukladno propisima čl. 19.c ZID ZPK/15 i o čemu je pribavio mišljenje ovlaštenog revizora pa na strani banke postoji zakonska presumpcija da je izračun izvršen u skladu sa zakonom s obzirom da je to i potvrdio neovisni revizor.

Tužitelj je svojom slobodnom voljom prihvatio konverziju sklapanjem Dodatka Aneksa ugovora pa je sklapanjem istog iskazana volja u pravnom smislu na način da je tužitelj prihvatio konverziju, ali unatoč tome traži povrat uvodno naznačenih iznosa na temelju stjecanja bez osnove pozivajući se na ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli a za takvo stajalište nema uporišta.

Navodi da ukoliko je tužitelj iz bilo kojeg razloga smatrao da mu zakonom propisani uvjeti konverzije nisu prihvatljivi, tada nije trebao prihvatiti konverziju a tužitelj je imao, za razliku od tuženika, punu slobodu izbora kojom se i koristio. Tužitelju su kamatne stope u trenutku prihvata konverzije bile poznate u brojčanom iznosu kao da su bile ugovorene kao fiksne a nakon toga razdoblja kamate su u budućem razdoblju se ravnale prema ugovorenom parametru i fiksnom dijelu kamatne stope za EUR kredite.

Tužitelj se poziva na pravomoćnu presudu VTSRH iz kolektivnog spora (Pž- 7129/13), presudu VSRH (Revt-249/14) i ocjenu Ustavnog suda RH (U-III-2521/15), koje su potvrdile da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u ugovorima svih banaka u RH u CHF kreditima bile nejasne, nerazumljive odnosno nepoštene jer nisu omogućivali potrošaču da predvidi buduće posljedice njihove primjene tijekom razdoblja trajanja ugovora o kreditu.

Tuženik nema mogućnosti dovoditi u pitanje sadržaj tih odluka ali ukazuje na to da one ne potvrđuju osnovanost tužiteljevog tužbenog zahtjeva nego ih te odluke izravno demantiraju.

Isto tako, navodi da tužiteljeve tvrdnje u pogledu naknadnog osporavanja preplate po osnovi promjene CHF tečaja također nisu osnovane jer je preplata i po toj osnovi uzeta u obzir na način kako je to propisao ZID ZPK/15.

Ističe da su sve tužiteljeve uplate uvrštene u izračun konverzije i iskorištene za namirenje duga po kreditu s EUR valutnom klauzulom a preplata je iskorištena za namirenje budućih EUR anuiteta ili isplaćena korisniku kredita, ovisno kakav je slučaj bio primjenjiv.

Izračun preplate uzeo je u obzir sve promjene CHF tečaja i svi uplaćeni iznosi su sukladno odredbi čl. 19.c st. 1. toč. 4. ZID ZPK/15 preračunati u EUR prema tečaju na dan uplate pa upravo ti iznosi pretvoreni u EUR predstavljali su osnovu za namirenje EUR anuiteta utvrđenih novim otplatnim planom koji je uključivao i sve promjene pa tako i promjene tečaja koje su uvjetovale izmjene početnog plana i početnih anuiteta. Stoga, predlaže da sud nakon provedenog postupka odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti kao neosnovan.

Tuženik je tijekom postupka pismenim podnescima istakao prigovor da tužitelj nema svojstvo potrošača te ističe da je isti dužan to dokazati s obzirom da je odredbom čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača izričito propisano da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti a tužitelj nije dokazao da je potrošač.

3. Radi razjašnjenja spornih činjenica sud je izvršio uvid u cjelokupni spis ovoga suda pod poslovnim brojem P-51/2024 (Raniji broj: P-651/2020, P-983/2019), tj. uvid u Ugovor o namjenskom kreditu broj 3209569001, kreditna partija: 7103691390 od 8. lipnja 2007. godine (list 5-7), u sporazum temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR od 28. prosinca 2015. godine (list 8), u otplatni plan od 8. lipnja 2007. godine (list 9-12), u izračun konverzije na dan 30. rujna 2015. godine (list 13-14, 784-787), u nalaz Rašić računovodstva od 10. svibnja 2019. godine (list 15-22) te od 28. listopada 2020. godine (list 320-338), u izračun konverzije (list 37-52), u sudsku praksu (list 60-73, 84-89, 94-103, 127-189, 238-316, 388-392, 411-764, 822- 827, 852-890), u povijesni izvadak iz sudskog registra (list 191-223), u oglase za apartmane u [adresa] (list 224-229), u otplatni plan (list 777-783), u nalaz i mišljenje vještaka Sanje Radoš od 8. listopada 2024. godine (list 790-813), u očitovanje vještaka od 10. veljače 2025. godine (list 835-842), u očitovanje vještaka od 6. lipnja 2025. godine (list 896-899, 900-902).

Izveo dokaz saslušanjem stranaka – tužitelja (list 937-938).

4. Izvedene dokaze sud je cijenio u smislu čl. 8. ZPP-a.

5. Predmet spora je utvrđenje ništetnosti odredbi čl. 1., 2. i 7. Ugovora o kreditu 7103691390 od 8. lipnja 2007. godine kao i zahtjev tužitelja za isplatu iznosa s osnova preplaćene promjenjive kamatne stope i valutne klauzule i razlike glavnice.

6. Među strankama nije sporno da su tužitelj i tuženik dana 8. lipnja 2007 godine sklopili ugovor o namjenskom kreditu za kupnju stana, broj 3209569001, kreditna partija: 7103691390 kojim je tuženik odobrio i isplatio tužitelju kredit u iznosu od 83.200,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju HNB- a na dan isplate kredita.

7. Predmet spora je isplata preplaćenog iznosa zbog promjenjive kamatne stope i preplaćenih iznosa temeljem rasta tečaja za valutu CHF-a u odnosu na početni tečaj kakav je važio u trenutku podizanja kredita te razlike glavnice u iznosu od 16.943,46€ zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose, a prema uređenom tužbenom zahtjevu od 3. rujna 2025. godine a nakon što je isti postavljen nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja.

8. Sporno je među parničnim strankama da li se na predmetni spor primjenjuju pravna utvrđenja po kolektivnoj tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač" iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4.7.2013. godine, Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13 od 13.06.2014. godine presuda Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. godine iz presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine , i da li su odredbe Ugovora o kreditu i to u dijelu čl. 1., 2. i 7. u kojima se tužitelj kao korisnik kredita obvezuje platiti tuženiku određeni iznos kredita čije su glavnica i kamate vezane uz valutu švicarski franak, te kojima je ugovorena promjenjivost kamatne stope na temelju jednostranih odluka o visini kamatnih stopa banke, nepoštene i ništetne i koji iznos pripada tužitelju po osnovu preplaćenog iznosa zbog promjenjive kamatne stope kao i valutne klauzule, kao i da li je osnovan prigovor zastare kao i visine potraživanja, te da li tužitelj ima status potrošača te da li tužitelj može postaviti stupnjevitu tužbu u konkretnoj pravnoj stvari.

9. Prije svega, sud nalazi da je neosnovan prigovor tuženika da je tužitelj protivno zakonskim propisima postavio stupnjevitu tužbu s obzirom da uvidom u tužbu se utvrđuje da tužitelj nije niti postavio stupnjevitu tužbu već je u tužbi određeno postavio tužbeni zahtjev.

10. Među strankama nije sporno, a isto proizlazi iz Ugovora o kreditu, da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, dana 8. lipnja 2007. godine sklopili Ugovor o namjenskom kreditu broj 3209569001, kreditna partija: 7103691390 kojim je tuženik Zagrebačka banka d.d. odobrio tužitelju kredit za kupnju stana iznosu od 83.200,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate (čl. 1), rok otplate kredita 10 godina sa kamatom, a koja kamata je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana koja na dan sklapanja iznosi 4,90 % (članak 2.).

U čl.7. istoga kredita, stranke su ugovorile da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim ratama u kunskoj protuvrijednosti u iznosu 1.025,66 CHF obračunatoj po srednjem tečaju HNB-a važećem za CHF na dan plaćanja. Iznos rate sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja ugovora. Za slučaj izmjene promjenjive redovne kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos rate te se obvezuje plaćati tako izmijenjene rate. O izmijenjenom iznosu rate kreditor će obavijestiti korisnika kredita u skladu s Općim uvjetima poslovanja kreditora. Rate dospijevaju na naplatu uzastopno mjesečno prvog dana u mjesecu počev od dana dospijeća prve rate. Kredit se stavlja u otplatu prvog dana u narednom mjesecu nakon iskorištenja kredita ili računajući od isteka roka iz čl. 4. Ugovora.

Stranke su u ostalim odredbama ugovora ugovorile ostala prava i obveze kako kreditora, tako i korisnika kredita.

11. Uvidom u promet po kreditu za razdoblje od 8. lipnja 2007. godine do 28. prosinca 2015. godine, utvrđuje se da je iznos kredita 83.200,00 CHF, a da je prva rata 15. kolovoza 2007. godine u iznosu od 1.025,67CHF odnosno 4.564,20HRK, a zdanja rata je 28. prosinca 2015. godine u iznosu od 7.922,11 CHF odnosno 60.560,28 HRK, kada je i bila konačna otplata kredita kada je izvršena konverzija.

12. Uvidom u izračun konverzije na dan 30. rujna 2015. godine za kredit broj 3209569001, kreditna partija: 7103691390 za kredit u iznosu od 83.200,00CHF a što predstavlja iznos glavnice u kunama na dan isplate 367.331,32HRK, inicijalni rok otplate u mjesecima 120 a preostali rok otplate na dan 30. rujna 2015. godine 22 mjeseca, te da je na dan 30. rujna 2015. godine razlika u glavnici kredita CHF-EUR u HRK 36.470,33, na isti dan razlika u uplatama po CHF kreditu u EUR 79.403,22HRK.

13. Tužitelj je uz tužbu dostavio i preliminarni vještački nalaz po Rašić računovodstvu i reviziji Daruvar iz kojeg proizlazi da bi na dan 30. rujna 2015. godine razlika plaćenih anuiteta po kreditu bila 127.691,73kune, da je zatezna kamata na razliku u anuitetima obračunato do 30. rujna 2015. godine 51.837,37KN, te da je to ukupno 179.529,11KN, preplata po konverziji na dan 30. rujna 2015. godine 79.403,22KN, i da je razlika na dan 30. rujna 2015. godine 100.125,89KN.

14. Nesporno je da je Visoki trgovački sud RH u presudi pod poslovnim brojem Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine koja je donesena po žalbi izjavljenoj na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine u parnici tužitelja Udruge Potrošač protiv ovdje Zagrebačke banke d.d. i drugih, radi zaštite kolektivnih interesa utvrdio u točki 2. da su kamatne stope tuženici mijenjali bez ugovorenih parametara, jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle, o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, što je imalo za posljedicu nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. Nadalje nesporno je da je Vrhovni sud u svojoj odluci Revt-249/14 od 09. travnja 2015. godine odbio revizije tuženika od 1-7 među kojima i tuženik a koje su izjavljene protiv presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine kojom je djelomično potvrđena, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine. Dakle, u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P- 1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine, i Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Revt-249/2014 od 09. travnja 2015. godine, pravomoćno je utvrđeno da je kamatne stope tuženik mijenjao bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle o kojoj promjeni nije pojedinačno pregovarano, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe.

Ovo je značajno zbog toga što sada potrošači u individualnim restitucijskim parnicama, a takva je i ova parnica, imaju mogućnost potraživati preplaćeno s osnove promjenjive kamatne stope u skladu sa člankom 502.c a u svezi članka 502.a ZPP-a. Promjenom kamatne stope, koja je s vremenom mijenjana na štetu tužitelja, došlo je do povećanja mjesečnih anuiteta koje su potrošači bili dužni plaćati u odnosu na anuitete koji su bili ugovoreni prilikom sklapanja ugovora o kreditu.

Nadalje, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. godine, potvrđena je presuda Visokog trgovačkog suda Republike broj Gž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine kojom je potvrđeno da je između ostalih i tužena u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem Ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarskih franaka a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih Ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime je tuženik postupio suprotno odredbama članka 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju do 6. kolovoza 2007. godine (NN 96/03), a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. godine suprotno odredbama članka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09).

Kolektivni interes potrošača (sadašnjih i budućih), prema navedenim presudama, temelji se na tome da određeni trgovci u svojim standardnim ugovorima ne koriste određene odredbe koje su nepoštene po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača i da njihova poslovna praksa ne bude po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača nepoštena.

Nadalje, navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. 7. 2013. odnosno presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13 od 13. 6. 2014. i br. Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018., temeljem odredbe čl.. 502.c ZPP obvezuju ovaj sud, jer se u ovom predmetu radi o individualnom sporu kojeg je pojedinačni potrošač, ovdje tužitelj, pokrenuo protiv ovdje tuženika radi utvrđenja i isplate iznosa kojeg je tuženik na temelju ništetnih odredaba čl. 1., te čl. 2. i 7. Ugovora o kreditu od 8. lipnja 2007. godine, u dijelu kojem je redovna kamata promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora i u dijelu kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, dakle, upravo radi zaštite svog pojedinačnog interesa povrijeđenog postupanjem tuženika protivno propisima o zaštiti potrošača, na štetu ovdje tužitelja, a u odnosu na koju povredu propisa o zaštiti potrošača je donesena osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa.

Utoliko što je navedenim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. 7. 2013. odnosno Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13 od 13. 6. 2014. i br. Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018. pružena apstraktna pravna zaštita kolektivnih interesa i prava svih potencijalnih potrošača i koja pravna zaštita nema kompenzacijski karakter, a ne i zaštita svakog potencijalnog potrošača, to tužitelj u ovom sporu ima pravo zahtijevati i isplatu iznosa preko ugovorene kamatne stope od 4,95% godišnje te iznosa anuiteta plaćenog preko iznosa po tečaju švicarskog franka na dan isplate kredita.

15. Stoga, u odnosu na odredbu čl. 1., 2. i 7. Ugovora o kreditu od 8. lipnja 2007. godine, u dijelu u kojem je redovna kamata promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, za zaključiti je da se radi o neodređenoj ugovornoj odredbi jer je na temelju iste tužitelj jedino znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok, po mišljenju ovog suda, nije mogao ocijeniti zašto, kako i u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kamatna stopa kretati, zbog čega je stav ovog suda da buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva (čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima, Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, u daljnjem tekstu: ZOO-a), a ujedno je po svom sadržaju, prosječnom potrošaču, objektivno takva ugovorna odredba bila nerazumljiva, dok tuženik nije podnio nikakve dokaze u prilog suprotnom zaključku.

Tuženik nije podnio nikakve dokaze da je tužitelju kao korisniku kredita na razumljiv način objasnio postupak formiranja kamatne stope odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi tužitelj kao prosječni potrošač mogao spoznati učinke koji bi za njega u budućnosti proizašli iz takve ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, pa stoga sud zaključuje da tužitelj kao potrošač nije raspolagao osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju.

Nadalje, u odnosu na odredbu čl. 1. i 7. Ugovora o kreditu od 8. lipnja 2007. godine, u dijelu u kojem je otplata anuiteta vezana uz valutu švicarski franak, sud zaključuje da tuženik nije na transparentan način informirao tužitelja o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak, o činjenici da je takav rizik veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro, a niti o činjenici povećanog rizika istovremenog ugovaranja i promjenjive kamatne stope i valutne klauzule.

Dakle, proizlazi da se o ugovorenoj valutnoj klauzuli kao i o promjenjivoj kamatnoj stopi nije pojedinačno pregovaralo, odnosno, da je navedena odredba ugovora dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, na koju tužitelj nije imao mogućnost utjecaja, te tuženik koji je bankarska institucija u čije poslovanje ulazi sklapanje ugovora o kreditu i koji raspolaže stručnim znanjem, u odnosu na kojeg je tužitelj u „slabijem“ položaju, nije tužitelja informirao o mogućim posljedicama sklapanja navedenog ugovora o kreditu, a tuženik nije dokazao suprotno. Pravo je tuženika da s aspekta isplativosti svog poslovanja u ugovorima o kreditu ugovara promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, međutim tuženik je bio dužan, nudeći svoj proizvod tužitelju, istog informirati o smislu i sadržaju odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i skrenuti mu pozornosti na parametre o kojima ovisi kamatna stopa i kretanje tečaja švicarskog franka u budućem razdoblju kretanja kredita, a tuženik nije dokazao da je to i učinio.

Sud ne može prihvatiti kao uvjerljivo opravdanje tuženika da na strani tuženika kao banke nije postojalo bilo kakvo znanje o budućem kretanju tečaja i da je banka imala razloga vjerovati u stabilnost tečaja, međutim, imajući u vidu status tuženika i poslovanje čime se bavi, onda sigurno banka je mogla i trebala imati saznanja o eventualnoj mogućnosti nestabilnosti tečaja i na isto upozoriti tužitelja.

Dakle, temeljem svega navedenog sud zaključuje da su odredbe čl. 1., 2. i 7. Ugovora o kreditu od 8. lipnja 2007. godine, u dijelu u kojem je redovna kamata promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora i u dijelu kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, bile sastavni dio ugovora sastavljenog od strane tuženika, da o tim odredbama između stranaka nije bilo pregovora, niti je tužitelj utjecao na sadržaj istih, čime je tužitelju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, kao jednom od temeljnih načela obveznog prava, nametnuta obveza koju objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključivanja ugovora, te da su takve odredbe nepoštene sukladno odredbama čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu i čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje: ZZP/07) a koji su bili na snazi u vrijeme otplate kredita, kojima je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te u konačnici ništetne, sukladno odredbama čl. 87. st. 1. ZZP/03 i čl. 102. ZZP/07.

16. U odnosu na isplatu po osnovi promjenjive kamatne stope, a polazeći od navedenih utvrđenja ovaj sud zaključuje da odredba čl. 2. kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci banke o kreditima građana prema kojoj visini kamatne stope ovisi isključivo o odluci tuženika i koja ne sadrži kriterij koje će tuženik pri donošenju takve odluke primijeniti nerazumljiva je i nepoštena i kao takva ništetna sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a (NN 96/03) čije odredbe su bile na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu između stranaka.

Odredbom čl. 81. st. 2., 3. i 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. istoga zakona da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

Analizom predmetnog ugovora o kreditu ovaj sud zaključuje da je isti unaprijed formuliran od strane tuženika i da tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj. Tuženik je više puta mijenjao ugovorenu kamatnu stopu temeljem ovlasti iz čl. 2. predmetnog ugovora, a kreditor tužitelju nije dostavljao obavijest osobno u kojoj bi naznačio razloge za donošenje odluke o povišenju kamatne stope, već je dostavio samo obavijest o promjeni kamatne stope i iznosu anuiteta.

Ovakav način promjene kamatne stope navedenim presudama, a i u ovom postupku je utvrđen kao nepoštena ugovorna odredba zbog čega je taj dio ugovora po navedenim presudama utvrđen ništetnim pravnim poslom sve u skladu sa odredbom čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13). Takva presuda prema odredbi čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13) obvezuje sve ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi isplate koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Tužitelj je tuženiku u konkretnom slučaju na temelju ništetne ugovorne odredbe o načinu utvrđivanja promjenjive kamatne stope isplatio više nego što je ugovoreno, s obzirom da je ugovorena kamatna stopa od 4,95% a tuženik je svojom jednostranom odlukom o promjenjivim kamatnim stopama mijenjao ugovorenu kamatu na način da je istu povećavao.

17. Naime uvidom u izračun konverzije utvrđuje se da je tuženik mijenjao kamatnu stopu koja je na dan sklapanja ugovora 8. lipnja 2007. godine bila 4,90%, i to 1. studenog 2007. godine na 5,55%; dana 1. ožujka 2008. godine na 6,30%; 1. kolovoza 2009. godine na 6,80%, 1. lipnja 2010. godine na 6,55%; 1. prosinca 2010. godine na 6,00%, 15. srpnja 2011. godine na 5,75%, 1. veljače 2014. godine 3,23% a koja je bila do 30. rujna 2015. godine kada je sačinjena i konverzija.

18. U postupku je izveden dokaz saslušanjem tužitelja iz čijeg iskaza proizlazi da je ugovor sklopio sa Zagrebačkom bankom 2007. godine s obzirom da je bio klijent Zagrebačke banke, datuma se točno ne sjeća, iznos kredita je bio negdje preko 80.000,00CHF. Ugovor je zaključen u poslovnici u Virovitici. Imao je svog osobnog bankara u Zagrebačkoj banci u Virovitici, kredit je bio potreban radi kupovine stana u [adresa] na Pagu i kada je došao u poslovnicu u Viroviticu ponudili su mu taj kredit u CHF i nijedan drugi, rekli su da je najpovoljniji i on je tada imao najmanju kamatu i kamata je bila 4%. Banka je pripremila obrazac ugovora već napisan, on je pročitao ali ništa nije mogao nikakve odredbe mijenjati, bilo je uzmi ili ostavi. Rok otplate je mogao dogovoriti jer je i sam inzistirao s obzirom na plaću i rok otplate je bio 10 godina. Otplata je bila trajnim nalogom na računu tekućem jer je tada bio zaposlenik Zdenke d.d. Veliki Zdenci i otplata je bila sa tog računa na koji je primao plaću. Rata je bila utvrđena u CHF a otplaćivao je u kunama, a iznos kuna se mijenjao s obzirom na tečaj jer zavisi od tečaja CHF kao i od kamata koje su se mijenjale. Znao je što znači valutna klauzula da je to kredit vezan uz neku stranu valutu, i znao je da se može primijeniti kamata ali nije znao da banka svojevoljno može mijenjati bez bilo kakvog utjecaja njega kao korisnika. Navodi da je samo prve dvije rate platio u iznosu kako je kamata ugovorena, i već nakon dvije rate se kamata mijenjala i povećavala. Ne sjeća se da je bilo perioda da bi se kamata smanjivala. Zna da mu je rata kredita sa 4.000,00 kuna otišla na 6.000,00 kuna. On je bio jedini koji je otplaćivao kredit. Ugovor o kreditu je bio ovjeren kod javnog bilježnika i to bilježnika s kojim je banka surađivala, ovjera potpisa je bila kod javnog bilježnika i ništa posebno nije objašnjavano. Da li su stizale pisane obavijesti o promjeni uvjeta otplate kredita u smislu promjene kamatne stope ne sjeća se ali zna da se mijenjala rata. Osiguranje tog kredita je bila hipoteka na toj nekretnini. Varjačić d.o.o. su zapravo bili investitori i izvođači tih stanova koje su prodavali u [adresa] koji je bio u to vrijeme vlasnik kada je on kupovao taj stan pa je on morao dati da se upiše založno pravo na toj nekretnini, to je bilo i upisano sve do otplate kredita. Stan u [adresa] je kupljen isključivo za potrebe obitelji a nikada nije korišten u komercijalne svrhe za iznajmljivanje. Otplata je išla uredno iako otežano nikada nije kasnio kod otplate.

2015. godine kada je donesen Zakon da se mogu krediti konvertirati, još uvijek nije bio otplaćen kredit, i banka mu je ponudila konverziju kredita što je on prihvatio jer je u to vrijeme ostalo još otplate negdje manje od dvije godine, odnosno tom konverzijom on više nije otplaćivao kredit već mu je sve uračunato u otplatu kredita, misli da je dobio jednu ratu povrata, a to je bilo negdje oko 5.000,00 kuna i to je dobio na svoj račun i tako je tom konverzijom zapravo otplaćen kredit 2015. godine. Kod zaključenja konverzije mogao je prihvatiti ili ne, nije imao druge mogućnosti a s obzirom da mu je priznata preplata, prihvatio je. U vrijeme otplate kredita nije pokušavao ništa da bi sam napravio konverziju kredita u neku drugu valutu već je otplaćivao kredit otežano kako je morao kako je banka dostavljala obavijesti o rati. Stan je prodao da bi financirao kupovinu stana u [adresa]. Ne sjeća se da li je bilo vremena kada je kamatna stopa bila fiksna, ali je već drugu ili treću ratu platio više zbog kamata i tečaja, a točna adresa stana je [adresa], stan broj 7. Stan nikada nije iznajmljivan, a preko e-Visitora prijavljivao je boravišnu pristojbu za članove obitelji jer je mogao jeftinije prijaviti tri člana obitelji radi jeftinije boravišne pristojbe a vlasnici su imali besplatno.

19. Dakle, cijeneći iskaz tužitelja, sud utvrđuje da tuženik prilikom zaključenja ugovora o kreditu tužitelju nije posebno objašnjavao što točno znači zaključenje ugovora sa valutnom klauzulom i promjenjivom kamatnom stopom, već mu je ponuđen ugovor u valuti CHF i tada mu je rečeno da je najpovoljniji, pa sud nalazi da se tužitelj u navedenom pravnom poslu ponašao savjesno.

Isto tako, sud nalazi da je tužitelj sa tuženikom zaključio ugovor o potrošačkom kreditu i da ima status potrošača s obzirom da je tužitelj fizička osoba kojemu je odobren kredit i to upravo kredit koji je bio proizvod tuženika namijenjen za potrošače za kupnju stana.

Naime, čl. 3. st. 1. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhu koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

Kako iz iskaza tužitelja proizlazi da je kredit podigao za kupovinu stana koji je koristio za svoje potrebe i potrebe svoje obitelji, to onda doista sud smatra da je tužitelj imao status potrošača u smislu citiranog čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača.

20. Naime, tuženik je dostavio u spis oglase za iznajmljivanje apartmana Tommy, [adresa], za 2020. godinu, međutim, ti oglasi se ne odnose na iznajmljivanje stana koji je kupio tužitelj, pa onda tuženik nije dokazao da bi se tužitelj bavio iznajmljivanjem stana koji je kupio temeljem zaključenog ugovora o kreditu kao svojom poslovnim aktivnošću.

21. U odnosu na prigovor tuženika o zastari potraživanja ovaj sud smatra da je prigovor neosnovan jer temeljem odredbe čl. 215. st.1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i dr.) zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.

Naime, u odnosu na istaknuti prigovor zastare valja navesti da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine u pogledu promjenjive kamatne stope u odnosu na tuženika postala je pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13 13. lipnja 2014. godine a u odnosu na valutnu klauzulu donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Pž-6632/2017-10. od 14. lipnja 2018. godine.

Prema ustaljenoj sudskoj praksi VSRH rok za restituciju kod ništetnog ugovora teče od svake pojedine isplate, a takvo pravno shvaćanje VSRH je izrazio u presudi i rješenju broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. godine kojom je odbio reviziju Zagrebačke banke d.d. Zagreb koja je izjavljena protiv presude i rješenja Županijskog suda u Osijeku Gž-820/17-3 od 29. lipnja 2017. godine, a predmet koje je bilo utvrđenje ništetnosti i isplate dakle u istovjetnoj pravnoj stvari.

Tužba u ovom predmetu je podnesena 12. lipnja 2019. godine, pa onda u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu kao i na zahtjev koji se odnosi na valutnu klauzulu nije protekao rok od pet godina a koji se računa od 14. lipnja 2018. godine za valutnu klauzulu a za kamatnu stopu od 13. lipnja 2014. godine.

Stoga, ovaj sud smatra da nije nastupila zastara utuženih iznosa budući da je tužitelj podnio tužbu ovome sudu 12. lipnja 2019. godine, dakle unutar roka od pet godina računajući od 13. lipnja 2014. godine, tj. od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine u odnosu na promjenjivu kamatu a u odnosu na zahtjev za valutnu klauzulu zastarni rok se računa od 14. lipnja 2018. godine, kada je presudom Visokog trgovačkog suda pod poslovnim brojem Pž- 6632/17-10 od 14. lipnja 2018. godine potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine, pa je onda razvidno da je i s osnova valutne klauzule tužba podnesena unutar zakonskog roka te potraživanja tužitelja nisu u zastari.

22. U ovom postupku tužitelj potražuje isplatu preplaćenog iznosa po osnovi promjenjive kamatne stope i po osnovi promjene tečaja valute CHF u odnosu na početni tečaj kako je važio u trenutku podizanja kredita kao i razlike glavnice,

23. Budući da je među strankama bila sporna i visina tužbenog zahtjeva, na prijedlog tužitelja sud je odredio knjigovodstveno-financijsko vještačenje po ovlaštenom sudskom vještaku Sanji Radoš koji je sačinio nalaz i mišljenje od 8. listopada 2024. godine.

24. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je tužitelj sa tuženikom dana 08.06.2007. godine sklopio Ugovor o namjenskom kreditu broj 3209569001 u iznosu od 83.200,00 CHF obračunato po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Hrvatske narodne banke važeće na dan isplate kredita.

Kamatna stopa koja je ugovorena prilikom sklapanja ugovora o kreditu bila je 4,90 %.

Ugovoreni rok otplate kredita bio je 120 mjeseci.

Preračun kredita u kune u Ugovoru o kreditu izvršen je s tečajem na dan isplate kredita 19.6.2007. godine, a koji je prema podacima tuženika 4,415040 kn za jedan CHF. Na taj datum i prema tom tečaju banka je odobreni iznos kredita isplatila tuženiku, a koji tečaj je naveden i u dokumentu Izračun konverzije.

Tužitelj i tuženik ugovorili su da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim rata od po 693,34 uvećano za kamate.

U spisu nema ugovorenog plana otplate, a isti nije dostavljen ni od strane tuženika te se izračun po vještaku može razlikovati od ugovorenog otplatnog plana. Prema ugovorenom otplatnom planu tužitelj je na glavnicu od 83.200,00 CHF trebao platiti 20.044,59 CHF kamata što ukupno iznosi 103.244,59 CHF. Preračunato u kune, tužitelj je na glavnicu od 367.331,33 kune trebao platiti 88.497,65 kuna kamata što ukupno iznosi 455.828,98 kuna .

Tijekom otplate kredita došlo je do promjene visine anuiteta zbog promjene visine kamatne stope kao i zbog promjene tečaja CHF u odnosu na kunu. Tijekom otplate kredita tuženik je više puta mijenjao kamatnu stopu. U periodu od isplate kredita pa do 30.09.2015. tuženik je tužitelju na dan dospijeća obračunao 508.319,05 kuna na ime otplate anuiteta, a koji bi , da su kamatna stopa i tečaj CHF ostali isti kao u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu iznosili 385.684,75 kuna. To čini razliku od 122.634,30 kuna.

Tijekom otplate kredita, a kao što je to prikazano žutom bojom više je puta došlo do promjene kamatnih stopa. U nastavku su prikazane razlike koje su nastale između ugovorene i plaćene kamate izraženo u CHF i preračunano u kune prema tečaju banke na dan dospijeća pojedinog anuiteta i prema tečaju na dan ugovora o kreditu. Razlika u kamatama koje je tužitelj trebao platiti prema ugovorenoj kamatnoj stopi i stopi koja se tijekom otplate kredita nekoliko puta mijenjala iznosi 4.247,00 CHF, a što preračunato prema tečaju na dan ugovora iznosi 18.750,66 kuna. Više plaćene kamate iznose 21.161,84 kune, a manje plaćene kamate iznose - 2.411,17 kuna. Prema podacima iz prometa po kreditu kao i podacima iz izračuna konverzije vještak je napravio raspored uplata na naknade, kamate i glavnicu.

Koristila je metodologiju kojom je banka radila izračun konverzije na način da je podmirila dospjelu naknadu, zatim dospjelu kamatu i nakon toga glavnicu. Tužitelj je do 30.09.2015. godine platio 508.180,61 kunu od kojih je cijeli iznos raspoređen na podmirivanje anuiteta.

U tablici je prikazan tijek otplate kredita i utjecaj promjene tečaja na iznos anuiteta na način da je napravljena razlika između iznosa stvarno plaćenog anuiteta koji bi se u kunama platio po tečaju koji je bio u vrijeme sklapanja ugovora i iznosa stvarno plaćenog anuiteta koji je plaćen prema tekućem tečaju odnosno tečaju na dan plaćanja pojedinog anuiteta, a temeljem rasporeda uplata.

Pri izračunu tečajne razlike koristi tekući tečaj po kojem je tužitelj stvarno platio anuitet na dan plaćanja, a što odgovara prometu po kreditu kao i izračunu konverzije. U periodu otplate kredita tužitelj je zbog porasta tečaja plaćene anuitete platio 508.180,60 kuna , a da je tečaj bio isti kao u vrijeme sklapanja ugovora te bi anuitete platio 404.432,85 kuna. To je 103.747,75 kuna više u odnosu na tečaj u vrijeme ugovaranja kredita.

Ukupna tečajna razlika u korist tužitelja iznosi 103.830,34 kune dok tečajna razlika u korist tuženika iznosi -82,60 kuna.

Razlika glavnice koja je utvrđena konverzijom i inicijalnog otplatnog plana je 2.668,01 kunu.

Razlika u decimalama u mišljenju u odnosu na nalaz rezultat je korištenja programa excel koji se koristio u izradi nalaza i koji pozadinski koristi više decimala , a mišljenje je napravljeno na dvije decimale.

Iz mišljenja vještaka proizlazi da tijekom otplate kredita koji je tužitelj sklopio s tuženikom tužitelj je platio ukupno 21.161,83 kune (2.808,65 € ) više zbog promjene kamatne stope.

Tijekom otplate kredita koji je tužitelj sklopio s tuženikom tužitelj je platio ukupno

-2.411,20 kuna (- 320,02 € ) manje zbog promjene kamatne stope.

Tijekom otplate kredita koji je tužitelj sklopio s tuženikom tužitelj je platio ukupno 103.830,31 kunu (13.780,70 €) više zbog promjene tečaja CHF u odnosu na kune. Tijekom otplate kredita koji je tužitelj sklopio s tuženikom tužitelj je platio ukupno

- 82,60 kuna ( -10,96 € ) MANJE zbog promjene tečaja CHF u odnosu na kune a što je sve vještak prikazao u Tablicama.

Razlika glavnice koja je utvrđena konverzijom i inicijalnog otplatnog plana je 2.668,01 kunu odnosno 354,11 eura s napomenom da u dokumentaciji nisam imala inicijalni plan otplate već sam sama napravila izračun otplatnog plana.

Prilikom konverzije kredita iz CHF u eure tuženik je početno odobreni iznos kredita u CHF denominirao u eure i cjelokupnu otplatu kredita u CHF izjednačio s položajem u kojem bi tužitelj bio da je koristio kredit denominiran u EUR iste vrste i trajanja , a kako je to u skladu sa zakonskim odredbama međutim prilikom konverzije nisu priznate pretplate tužitelja utvrđene ovim nalazom u ukupnom iznosu od 125.166,35 kuna , već je u konverziji utvrđena pretplata u iznosu od 79.403,22 kune čime tužitelj konverzijom nije obeštećen za više plaćene iznose u odnosu na početno ugovorene uvjete u iznosu od 45.763,13 kuna odnosno 6.073,86 € ,a kako je to prikazano u točki 8. Ukupni učinci konverzije pri čemu sam u obzir uzela i manje plaćene iznose.

Prema Sporazumu temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) od 28.12.2015. godine prema članku 4. konverzijom je utvrđena pretplata u iznosu od 10.403,88 EUR odnosno 79.403,22 kuna. Člankom 5. navodi se

„ lznos utvrđen kao preplata iz prvog stavka članka 4. Ovog Sporazuma prelazi zbroj anuiteta /rata po kreditu u EUR preostalih na dan 30.09.2015. te se ovom preplatom podmiruje kredit u EUR u cijelosti.

Razlikom preplate obračunate u skladu s drugim stavkom članka 4. ovog Sporazuma i zbroja anuiteta/rata po kreditu u EUR preostalih na dan sklapanja ovog Sporazuma Korisnik kredita ima pravo slobodno raspolagati, te se Kreditor obavezuje ovaj iznos isplatiti na račun [broj bankovnog računa] otvoren kod Zagrebačke banke d.d., najkasnije u roku od 60 dana od datuma prihvata konverzije od strane Korisnika kredita.“

Iz prometa po kreditu proizlazi da je kredit konačno otplaćen 28.12.2015. godine te je pretplata po konverziji iskorištena za zatvaranje kredita, a iz prometa po kreditu nije vidljivo da li je i koliko uplaćeno na račun tužitelja, a kako je to navedeno u sporazumu.

25. Vještak se očitovao na primjedbe tužitelja pismenim podneskom od 6. ožujka 2025. godine iz kojeg proizlazi da za period do 28.12.2015. godine kada je sklopljen dodatak ugovoru, zatezne kamate na više plaćene kamate i više plaćene tečajne razlike iznose 53.811,46 HRK , a pretplata po konverziji je utvrđena u iznosu 79.403,22 HRK iz koje sam namirila cjelokupne zatezne kamate, cjelokupne više plaćene redovne kamate i više plaćene tečajne razlike u iznosu od 4.429,93 HRK dok nisu namirene više plaćene tečajne razlike u iznosu 99.400,38 HRK odnosno 13.192,72 eura i isto je prikazano u Tablicama.

26. Isto tako, vještak se očitovao pismenim podnescima od 8. lipnja 2025. godine na primjedbe stranaka, iz kojeg proizlazi da za period do 28.12.2015. godine kada je sklopljen dodatak ugovoru, zatezne kamate na više plaćene kamate i više plaćene tečajne razlike iznose 53.811,46 HRK , a pretplata po konverziji je utvrđena u iznosu 79.403,22 HRK iz koje sam namirila cjelokupne zatezne kamate, cjelokupne više plaćene redovne kamate i više plaćene tečajne razlike u iznosu od 4.429,93 HRK dok nisu namirene više plaćene tečajne razlike u iznosu 99.400,38 HRK odnosno 13.192,72 eura.

Prema sporazumu od 28.12.2015. člankom 5. ugovoreno je da iznos utvrđen kao pretplata prelazi zbroj anuiteta po kreditu u EUR preostalih na dan 30.09.2015. godine te da se pretplatom podmiruje kredit u EUR u cijelosti.

Iz prometa po kreditu evidetno je da je 28.12.2015. godine kredit podmiren u cijelosti sa 7.958,29 EUR-a odnosno 60.836,86 HRK.

Prema Sporazumu je nadalje ugovoreno da razlikom pretplate Korisnik kredita ima pravo slobodno raspolagati te se Kreditor obavezuje ovaj iznos isplatiti na tekući račun korisnika kredita.

Namirivanje zateznih kamata iz utvrđene preplate radila sam prema preporučenoj metodologiji pa daljnja pravna pitanja prepuštam odluci suda, a u nalazu i mišljenju postoji podloga za eventualno drugačiji prikaz namirenja iz pretplate. Isto tako, vještak navodi da kao što je vidljivo iz nalaza i mišljenja na stranici 7. u prikazu ugovorenih i obračunatih uvjeta otplate na dan 01.02.2014. godine ugovoreno i stvarno stanje glavnice razlikovalo se za 0,39 CHF, a na dan 30.09.2015. godine za 0,58 CHF.

Kredit je ugovoren s jednakom otplatom glavnice pa ova sitna razlika proizlazi samo iz izračuna proizašlog iz promjena kamatnih stopa i generiranja novih planova otplate od strane tuženika jer od 01.12.2010. tuženik koristi glavnicu 693,33 CHF, a početno je bila 693,34 CHF.

Obzirom da je stanje glavnice na dan 1.2.2014. gotovo identično prema ugovorenom i stvarnom planu otplate primjenom stope od 3,23 % na ugovoreni plan nestalo bi razlike prikazane kao manje plaćene kamate.

Prema tome ako se u izračunu u ugovorenom planu primjeni kamatna stopa 3,23 % u izračunu za razdoblje od primjene te stope neće biti manje plaćenih kamata. U odnosu na obračun zateznih kamata do 30.09.2015. iz odgovora na podnesak tužitelja na stranici 6. zatezne kamate od 30.09.2015. godine do 28.12.2015. godine iznose 2.480,87 HRK pa su prema tome zatezne kamate do 30.09.2015. godine iznose 51.330,59 HRK.

Obzirom da je u članku 4. Sporazuma definirano da će sve uplate od dana 1.10.2015. do dana sklapanja Sporazuma Kreditor utvrditi u skladu s člankom 19.f. Zakona te će se njihov učinak povećati ili smanjiti iznos iz prethodnog stavka prema preporuci se zatezna kamata računa do datuma sklapanja sporazuma o konverziji , a Kreditor, u ovom slučaju Zagrebačka banka utvrđuje novi iznos pretplate na dan sporazuma kao obavijest o izračunu efekata konverzije. U ovom spisu nije postojao takav prilog pa kao primjer dajem prilog iz jednog drugog spisa.

27. Sud je nalaz i mišljenje kao i očitovanje financijsko-knjigovodstvenog vještaka Sanje Radoš u cijelosti prihvatio kao stručne i objektivne, i s obzirom da je isti vještak odgovorio na sve zadatke suda i očitovao se na prigovore stranaka.

28. Tužitelj je pismenim podneskom od 21. srpnja 2025. godine postavio tužbeni zahtjev na iznos od 13.206,56€, sa zateznom kamatom od 1. listopada 2015. godine.

U istom podnesku a temeljem nalaza i mišljenja vještaka tužitelj navodi da je preplatio s osnova promjenjive kamatne stope iznos od 2.808,65€, a zbog promjene tečaja iznos od 13.769,69€, te da je zatezna kamata na navedene iznose do dana konverzije 30. rujna 2015. godine 6.812,73€ te da je razlika više obračunate glavnice iz konverzije 354,11€, odnosno da je tužiteljevo potraživanje na dan konverzije 23.745,18€ te da je tužitelju u konverziji priznat iznos od 10.538,62€ pa kada se od tražbine tužitelja 23.745,18€ oduzme iznos priznat u konverziji 10.538,62€ onda preostaje tražbina tužitelja u iznosu od 13.206,56€ koji tužitelj potražuje zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 1. listopada 2015. godine zajedno sa troškovima postupka.

29. Međutim, tužitelj je svojim pismenim podneskom od 3. rujna 2025. godine postavio tužbeni zahtjev da potražuje ukupni iznos od 16.943,46€ i to 14.134,81€ a što predstavlja razliku tečaja i razliku glavnice s tim da potražuje zakonsku zateznu kamatu računatu na pojedinačne iznose do isplate, te iznos od 2.808,65€ što se odnosi na promjenjivu kamatu sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose od dospijeća pa do isplate s tim da u tom svom tužbenom zahtjevu nije uračunao priznati iznos konverzije a osim što je naveo u slučaju da sud smatra osnovanim ranije postavljeni tužbeni zahtjev da izvrši uračunavanje sukladno čl. 171. i 172. ZOO-a.

30. Tijekom postupka sud je utvrdio da je tuženik, Ugovorom o kreditu, broj 3209569001, kreditna partija broj: 7103691390, koji je zaključio sa tužiteljem dana 8. lipnja 2007. godine, povrijedio interes i prava potrošača, korisnika kredita (tužitelja), jer se u Ugovoru koristio ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije u cijelosti informirao potrošača o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravilima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama članaka 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03, dalje: ZZP).

Pregovori stranaka, prije sklapanja Ugovora, sveli su se samo na podatak o visini rate kredita i trajanju otplate kredita. Tuženik nije na valjan i razumljiv način objasnio tuženiku postupak formiranja kamatne stope, odnosno tužitelj nije raspolagao osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju pa tako ugovorena kamata nije bila određena, razumljiva pa time ni poštena. Isto se odnosi i na valutu u kojoj je kredit odobren – švicarski franak-CHF, odnosno njegov tečaj tijekom trajanja otplate kredita.

Tužitelj, kao građanin sa prosječnim obrazovanjem i razumijevanjem bankarskog poslovanja nije mogao predvidjeti da će rata, koja mu je predočena prije sklapanja ugovora, porasti više od ugovorenog, i to u nekoliko navrata. S druge strane, tuženik kao bankar, je trebao upozoriti tužitelja i na te okolnosti, ako ih je znao ili ih je trebao znati.

Kako je utvrđeno da je tuženik, temeljem tih nepoštenih odredbi stekao određenu nepripadnu korist, a za to nema pravne osnove, dužan ju je vratiti tužitelju, a ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi (članak 1111. ZOO-a). Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva (članak 1115. ZOO-a).

Tako tužitelj ima pravo povrat iznosa koje je utvrdio stalni sudski vještak u nalazu i mišljenju od 23. listopada 2024. godine i to iznos od 2.808,65€ zajedno sa zateznom kamatom od dana zaključenja ugovora o kreditu tj. od 8. lipnja 2007. godine do 30. rujna 2015. godine – na ime promjenjive kamatne stope, te iznos od 13.769,69€ na ime razlike tečaja zajedno sa zateznom kamatom od dana zaključenja ugovora o kreditu tj. od 8. lipnja 2007. godine do 30. rujna 2015. godine, te iznos od 354,11€ na ime razlike glavnice koja je utvrđena konverzijom i inicijalnog otplatnog plana, a s obzirom da je financijsko knjigovodstveni vještak sačinio obračun zakonskih zateznih kamata od dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana konverzije tj. do dana 30. rujna 2015. godine a što iznosi 6.812,73€, to onda tužitelj na dan konverzije ima potraživanje prema tuženiku u iznosu od 23.745,18€.

Kako je nesporno da je tuženik tužitelju priznao iznos od 10.538,62€ prilikom konverzije, a koji iznos je korišten za konačnu otplatu kredita, to onda tužitelj nema pravo ponovno potraživati navedeni iznos a imajući u vidu da je tužitelju priznata preplata utvrđena konverzijom pa se onda ne može kumulirati navedeni iznos sa preplatom koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije, već tužitelj ima pravo na njihovu razliku odnosno na iznos preplate temeljem ništetnih odredbi umanjen za priznati iznos preplate u konverziji. Sud je izvršio uračunavanje sukladno čl. 171. i 172. ZOO-a tako što je od priznatog iznosa u konverziji 10.538,62€ namirio zakonsku zateznu kamatu koju tužitelj potražuje a obračunatu do 30. rujna 2015. godine od dospijeća svakog pojedinog iznosa na preplaćene kamate u iznosu 2.808,65€ i preplaćene tečajne razlike u iznosu od 13.769,69€ a koja obračunata kamata iznosi 6.812,73€, te dalje glavnicu na promjenjivu kamatnu stopu u iznosu od 2.808,65€ i razliku glavnice u iznosu od 354,11€, te dio glavnice koja se odnosi na tečajne razlike i to u iznosu od 563,13€, pa je onda nakon uračunavanja navedenih iznosa utvrđeno da tužitelj ima potraživanje s osnova tečajne razlike 13.206,56€ koji je i dužan mu tuženik nadoknaditi a sve sa zakonskom zateznom kamatom od 1. listopada 2015. godine do isplate, stoga je sud i odbio tužbeni zahtjev tužitelja koji se odnosi na isplatu zakonske zatezne kamate računate od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate.

31. Imajući u vidu posljedice ništetnosti, prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO, to tužitelj ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena, slijedom čega je valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev i naložiti tuženiku da isplati tužitelju iznos od 13.206,56€ a što se odnosi na tečajne razlike sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2015. godine do isplate, odnosno od slijedećeg dana nakon provedene konverzije koja je provedena 30. rujna 2015. godine, a sukladno odredbi čl. 29. st. 1. i 2. ZOO, slijedom čega je odlučeno kao u točki II. izreke presude.

32. Tužitelju je na pojedine preplaćene iznose priznata zakonska zatezna kamata od dana plaćanja pa do dana provedene konverzije a koju zateznu kamatu je vještak izračunao u iznosu od 6.812,73€ a koja je računata na iznose glavnice tj. preplate zbog promjene kamatne stope u iznosu od 2.808,65€ i promjene tečaja u iznosu od 13.769,69€ do dana provedene konverzije, pa je onda sud navedenu zakonsku zateznu kamatu uračunao budući da je nesporno među strankama da je tuženik priznao tužitelju u postupku konverzije iznos od 10.538,62€ a s obzirom da se preplata koja je priznata konverzijom ne može kumulirati s preplatom koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora po kreditu do dana konverzije.

33. Tužitelj je u svom tužbenom zahtjevu postavljenom u pismenom podnesku od 3. rujna 2025. godine zahtijevao isplatu preplate nastale zbog tečajne razlike i razlike glavnice u iznosu od 14.134,81€ zajedno sa zakonskom zateznom kamatom računatom od dospijeća na pojedine iznose do isplate kao i iznos od 2.808,65€ što se odnosi na promjenjivu kamatu zajedno sa zakonskom zateznom kamatom računatom na pojedine iznose od dospijeća do isplate, s tim da tužitelj nije u navedenom podnesku i svom tužbenom zahtjevu uračunao priznati iznos u konverziji u iznosu od 10.538,62€, pa je onda sud sukladno čl. 172.ZOO-a izvršio uračunavanje tako da je prvo namirio zateznu kamatu u iznosu od 6.812,73€ i onda glavnicu koja se odnosi na razliku glavnice u iznosu od 354,11€, te glavnicu koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu u iznosu od 2.808,65€, te dio glavnice koja se odnosi na razliku po tečaju u iznosu od 563,13€ te nakon takvog uračunavanja tužitelju je sud dosudio iznos od 13.206,56€, a što se odnosi na razliku tečaja zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 1. listopada 2015. godine do isplate.

Budući da tužitelju pripadaju preplaćeni iznosi sa zakonskim zateznim kamatama od dana plaćanja pa do dana konverzije na pojedine iznose koje je preplatio a i nadalje na preostali iznos koji se odnosi na preplaćene tečajne razlike do dana plaćanja (čl. 7. ZOO), budući je nesporno kako je tuženik nesavjestan stjecatelj obzirom je tuženik unaprijed sastavio ugovor o kreditu, pa je do stjecanja došlo na temelju ništetnih ugovornih odredbi, slijedom čega je tuženik dužan platiti stečeni novčani iznos po čl. 1115. ZOO od dana stjecanja, odnosno od idućeg dana od dana plaćanja svakog anuiteta tužitelju.

Nakon što je sud izvršio uračunavanje priznatog iznosa u postupku konverzije, a imajući u vidu sve navedeno, sud je naložio tuženiku da tužitelju isplati na ime preplaćenih iznosa po osnovi valutne klauzule iznos od 13.206,56€, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 1. listopada 2015. godine do isplate, te odlučio kao u izreci temeljem odredbe čl. 1111. ZOO-a, a odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18).

Shodno navedenom, a u skladu s odredbom čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) odlučeno je kao u izreci pod točkom I i II.

34. O troškovima postupka sud je odlučio temeljem članka 154. st. 2. ZPP- a, s obzirom na postignuti uspjeh u parnici a imajući u vidu cjelokupni postupak kao i vrijednost tužbenog zahtjeva koji je tužitelj postavio nakon provedenog financijsko- knjigovodstvenog vještačenja.

Budući da je tužitelj u pogledu osnove tužbenog zahtjeva uspio u cijelosti odnosno u omjeru od 100% a u pogledu visine tužbenog zahtjeva sud cijeni da je njegov uspjeh 56% (budući da tužitelj u konačno postavljenom tužbenom zahtjevu potražuje iznos od 23.745,18€ a dosuđeno mu je 13.206,56€), onda ukupan uspjeh mu je 156% koji se podijeli sa 2 pa se dobije ukupni omjer uspjeha tužitelja u postupku od 78%.

Tuženik je uspio u postupku sa 44% i kada se njegov uspjeh podijeli sa 2, dobije se da je tuženik uspio ukupno u postupku sa 22% i kada se tužiteljev uspjeh u parnici umanji za tuženikov uspjeh onda proizlazi da je tužitelj ukupno uspio u postupku sa 56% a prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu.

Pri odlučivanju koji će se troškovi priznati tužitelju, sud je u smislu članka 155. st. 1. ZPP-a, priznao samo one troškove koji su bili neophodno potrebni za vođenje ovoga postupka, a imajući u vidu vrijednost predmeta spora.

Sud je tužitelju priznao troškove sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika sukladno vrijednosti predmeta spora kao i vrijednosti boda (1 bod 2,00€) i to koji se odnose na sastav tužbe 200,00€, sastav podneska od 16. listopada 2019. godine 200,00€, zastupanje na ročištu 22. listopada 2019. godine 200,00€, sastav podneska od 29. listopada 2019. godine 50,00€, zastupanje na ročištu 14. siječnja 2020. godine 200,00€, sastav podneska od 28. listopada 2020. godine 200,00€, zastupanje na ročištu 4. studenog 2020. godine 100,00€ umjesto traženih 200,00€ odnosno 50% Tarife, sastav podneska od 5. siječnja 2021. godine 50,00€ sastav podneska od 16. siječnja 2024. godine sud je priznao 100,00€ umjesto traženih 200,00€, odnosno 50% Tarife zastupanje na ročištu 18. ožujka 2024. godine 200,00€, sastav podneska od 2. prosinca 2024. godine 200,00€, sastav podneska od 26. svibnja 2025. godine 50,00€, sastav podneska od 18. srpnja 2025. godine 200,00€, umjesto traženih 500,00€ s obzirom na vrijednost predmeta spora i Tarifu, zastupanje na ročištu 7. listopada 2025. godine 500,00€, trošak PDV-a 612,50€, sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 124,76€ umjesto traženih 138,03€ ili sveukupno 3.187,26€. Budući da je tužitelj uspio u postupku sa 56%, to onda sukladno njegovom uspjehu tuženik mu je dužan nadoknaditi troškove postupka u iznosu od 1.784,87€. Tužitelju je sud priznao trošak predujma za vještačenje 400,00€ u cijelosti bez obzira na postignuti uspjeh u parnici budući da je tuženi prigovorio osnovi tužbenog zahtjeva a budući da je navedeni trošak bio neophodno potreban.

Kada se troškovi priznati s obzirom na postignuti uspjeh u parnici u iznosu od 1.784,87€ pridodaju troškovi predujma koje je sud priznao u cijelosti u iznosu od 400,00€, onda je sud priznao ukupne troškove tužitelju u iznosu od 2.184,87€ pa je naložio tuženiku da tužitelju nadoknadi navedeni trošak, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja presude, do isplate.

Tužitelju nije priznat trošak kao opravdan i potreban za sastav podneska od 2. studenog 2020. godine 200,00€, za sastav podneska od 8. prosinca 2023. godine 200,00€, te za sastav podneska od 20. ožujka 2024. godine 100,00€, te za sastav podneska od 3. rujna 2025. godine u iznosu od 500,00€.

35. O zahtjevu tužitelja za naknadom troškova za pristup na ročište za donošenje, objavu i uručenje presude, sud će odlučiti posebnim rješenjem nakon održanog ročišta.

36. Slijedom navedenog, sud je odlučio kao u izreci.

U Grubišnom Polju, 20. studenog 2025. godine

S u t k i n j a

Milka Katić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku do 15 dana računajući od dana ročišta za objavu presude tj. od 20. studenog 2025. godine. Žalba se podnosi u tri primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni sud drugog stupnja.