REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Pr-763/2025-72

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

D J E L O M I Č N A P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sutkinji Nikolini Labuhar Bazina, u pravnoj stvari tužiteljice PZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Petri Gjurašić, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Gjurašić, Fak i partneri u Zagrebu, protiv tuženika TAKKO FASHION CROATIA d.o.o., Zagreb, Radnička cesta 39, OIB: 66107665439, zastupanog po punomoćniku Damiru Delišimunoviću, odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu Delišimunović & Kovač u Zagrebu, radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu, sudskog raskida i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave djelomično zaključene 6. listopada 2025. u prisutnosti punomoćnice tužiteljice i zamjenice punomoćnika tuženika Anamarije Kovač, odvjetnice, dana 20. studenoga 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„1. Utvrđuje se da nije dopušten otkaz ugovora o radu koji je tuženik dao tužiteljici Odlukom o redovitom otkazu ugovora o radu od dana 04.03.2016., kao i da nije dopuštena odluka tuženika od dana 31.03.2016. kojom je potvrdio odluku o otkazu te odbio zahtjev za zaštitu prava tužiteljice, te da radni odnos tužiteljice nije prestao.

2. Raskida se s danom 28.02.2017. Ugovor o radu na neodređeno vrijeme od dana 25.05.2010., sklopljen između tužiteljice, kao radnice, i tuženika kao poslodavca, izmijenjen Aneksom ugovora o radu od dana 05.11.2010., Dodatnim sporazumom kao dodatkom ugovora o radu od 01.06.2011., Dodatnim sporazumom kao dodatkom ugovora o radu od 01.06.2012., Aneksom IV. ugovora o radu od dana 21.05.2013. i Aneksom V. ugovora o radu od dana 01.05.2014., temeljem kojih je tužiteljica započela s radom dana 01.06.2010. i bila zaposlena na radnom mjestu “Regionalni menadžer za prodaju”.“

II. Odluka o troškovima postupka ostavlja se za kasniju presudu.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je bila u radnom odnosu kod tuženika na radnom mjestu "regionalni menadžer za prodaju" te je 4. ožujka 2016. zaprimila Odluku tuženika o redovitom otkazu ugovora o radu s obrazloženjem da je ukinuto njezino radno mjesto, a da su poslovi preraspoređeni na više rangirano radno mjesto "direktora prodaje" za regiju Hrvatska, Slovenija, Srbija i Rumunjska. Tužiteljica je 18. ožujka 2016. podnijela Zahtjev za zaštitu prava u odnosu na kojeg je tuženik 31. ožujka 2016. donio Odluku kojom se Zahtjev odbija kao neosnovan. Tužiteljica smatra da je predmetna odluka o otkazu epilog ophođenja tuženika prema tužiteljici kao radnici tijekom 2016. i prije toga. Tuženik je svojim ponašanjem i izravnim prijetnjama dao naslutiti da će prekinuti radni odnos tužiteljici kod tuženika, a g. LZ, koji je tužiteljici bio direktno nadređen, kao član Uprave, istu je šikanirao. Na sastanku 4. veljače 2016. tužiteljicu je sramotio i ponižavao pred kolegama, prekinuo je u govoru i rekao joj na engleskom neka "začepi usta", podigavši prst u zrak u znak prijetnje te ju upozorio da ukoliko ne izvrši promjene vezano za "prljavštinu i nered u poslovnicama i to do 4. ožujka 2016., da joj slijedi opomena pred otkaz". Nakon navedenog uslijedile su objektivno neopravdane i nevaljale opomene o ukidanju radnog mjesta tužiteljice. Tužiteljica se u veljači 2016. obratila Upravi Takko holdinga u Njemačkoj sa zahtjevom koji sadržajno predstavlja zahtjev za zaštitu dostojanstva radnika, budući je g. LZ od početka dolaska u Upravu tuženika diskriminirao tužiteljicu zbog nepoznavanja engleskog jezika, (pri čemu tužiteljica govori njemački jezik). Na tužiteljičin zahtjev za zaštitu dostojanstva, matično Društvo iz Njemačke nije odgovorilo već je slijedila daljnja diskriminacija i šikaniranje tužiteljice na način da je njezino radno mjesto ukinuto. Nakon toga, pod krinkom poslovnog sastanka u Zagrebu 4. ožujka 2016., tužiteljici je uručena predmetna odluka o otkazu. Nadalje tvrdi da je odluka o ukidanju njezinog radnog mjesta fiktivna i nepotrebna, da tuženik nije poštivao proceduru donošenja Odluke o ukidanju radnog mjesta, da nije objavio tu Odluku, da ta Odluka nije prevedena na hrvatski jezik te da tuženika ne može obvezivati odluka koju je donijela uprava u Njemačkoj. Tuženik nije mogao ukinuti radno mjesto tužiteljice budući to radno mjesto formalno niti ne postoji u njegovoj sistematizaciji te da nije bilo opravdanog razloga za ukidanje radnog mjesta jer se obujam posla nije smanjio već je povećan. Odluku o otkazu donijela je IZ u ime tuženika na temelju punomoći koja nije priložena niti jednoj od pobijanih odluka tuženika, pa tužiteljica osporava da je IZ ovlaštena za donošenje tih odluka. Također prigovara da nije naveden ugovor o radu koji se otkazuje, da nije prestala potreba za obavljanje njezinih poslova, pa da time nije bilo potrebe za ukidanjem njezinog radnog mjesta. Tužiteljica tvrdi i da joj je tuženik povrijedio materijalna prava iz radnog odnosa na način da joj je blokirao karticu za gorivo, nije joj isplatio dnevnice, prekovremene sate rada i bonus za skraćenu poslovnu godinu 2015./2016., pa tužiteljica predlaže da sud presudom utvrdi da nije dopuštena Odluka o redovitom otkazu ugovora o radu od 4. ožujka 2016. i Odluka tuženika od 31. ožujka 2016., da utvrdi da tužiteljici nije prestao radni odnos i da je vrati na rad, da joj isplati naknade plaća i drugih bruto primanja koje bi ostvarila da nije došlo do nezakonitog otkaza, da joj isplati dnevnice, prekovremene sate rada, bonus za skraćenu poslovnu godinu 2015./2016., troškove benzina u iznosu 660,50 kuna, kao i parnični trošak sve sa zakonskim zateznim kamatama. Tužiteljica je podneskom od 13. srpnja 2025. konačno uredila tužbeni zahtjev te tužbenim zahtjevom traži da se utvrđuje se da nije dopušten otkaz ugovora o radu koji je tuženik dao tužiteljici Odlukom o redovitom otkazu ugovora o radu od 4. ožujka 2016., kao i da nije dopuštena odluka tuženika od 31. ožujka 2016. kojom je potvrdio odluku o otkazu te odbio zahtjev za zaštitu prava tužiteljice, te da radni odnos tužiteljice nije prestao. Tužiteljica je ujedno podnijela i zahtjev za sudskim raskidom ugovora o radu te predlaže da se ugovor o radu raskine s pripadajućim aneksima s danom 28. veljače 2017.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je 2. ožujka 2016. društvo TAKKO FASHION AT Vermogensverwaltungs GmbH, Austrija kao društvo majka donijelo autonomnu odluku kojom se ukida radno mjesto tužiteljice, te se poslovi toga radnog mjesta preraspodjeljuju na više rangirano radno mjesto "Head of sales/Direktor prodaje" za područje Hrvatska, Slovenija, Srbija i Rumunjska. Na temelju ove odluke tuženik je 3. ožujka 2016. donio Odluku o ukidanju radnog mjesta "regionalni menadžer za prodaju", a 4. ožujka 2016. Odluku o redovitom otkazu ugovora o radu tužiteljice. Poslovi tužiteljice preraspodijeljeni su na radno mjesto "Head of sales/Direktor prodaje" za područje Hrvatska, Slovenija, Srbija i Rumunjska na kojem radnom mjestu je radio LZ. Odluku o otkazu donijela je ovlaštena osoba IZ prema specijalnoj punomoći od 9. listopada 2014., a prema kojoj je, između ostaloga, ovlaštena da samostalno i pojedinačno poduzme sve radnje vezane za ostvarivanje prava i obveza iz radnog odnosa ili vezanih za radni odnos - npr. donošenje i uručivanje otkaza ugovora o radu. Ne može biti sporno koji se ugovor o radu otkazuje tužiteljici budući između radnika i poslodavca može na snazi biti samo jedan ugovor o radu te iz razloga što su stranke imale sklopljen samo Ugovor o radu od 25. svibnja 2010. Tuženik tvrdi da je u cijelosti poštivao proceduru kod donošenja Odluke o otkazu kao i Odluke o ukidanju radnog mjesta tužiteljice te ističe da se na Odluku o ukidanju radnog mjesta ne primjenjuje članak 27. Zakona o radu, jer nije riječ o pravilniku o radu. Neosnovane su tvrdnje tužiteljice da se poslovi njezinog radnog mjesta moraju preraspodijeliti isključivo na radna mjesta u Republici Hrvatskoj i to iz razloga što je tuženik poslove preraspodijelio hijerarhijski višem radnom mjestu regionalnog tipa. U konkretnom slučaju prestala je potreba za obavljanje poslova radnog mjesta tužiteljice iz organizacijskih razloga te tuženik ističe da je njegovo autonomno pravo da određuje organizaciju svog poslovanja. U odnosu na zahtjev za isplatu bruto dnevnica i prekovremenih sati tuženik ističe prigovor zastare, te prigovor da su člankom 4. stranke ugovorile da je tužiteljica rukovodeće osoblje na koju se ne primjenjuju zakonske odredbe o radnom vremenu, te dnevnom i tjednom odmoru. Također osporava zahtjev za isplatu troškova benzina, jer je tužiteljica za vrijeme otkaznog roka bila oslobođena rada, pa time i obveze dolaska na posao. Stoga tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška.

3. Tužiteljica je podneskom od 15. rujna 2016. (list 376-379 spisa) preinačila tužbu na način da je uz postojeće tužbene zahtjeve istaknula i zahtjev za isplatu dijela otpremnine u iznosu 7.404,26 kuna sa zakonskim zateznim kamatama. Tuženik se protivio preinaci tužbe te je sud 30. kolovoza 2017. donio rješenje (list 404 spisa) kojim nije dopustio preinaku tužbe iz razloga što je odredbom članka 190. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13. i 89/14.) propisano da se tužba može preinačiti samo do zaključenja prethodnog postupka. U ovoj parnici prethodni postupak zaključen je na pripremnom ročištu održanom 8. srpnja 2016. čime nije dopuštena preinaka tužbe koja je učinjena kasnijim podneskom od 15. rujna 2016.

4. Sud je sukladno članku 329. stavku 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.; dalje: ZPP) na ročištu održanom 6. listopada 2025. djelomično zaključio glavnu raspravu i donio djelomičnu presudu iz razloga što je na temelju raspravljanja za konačnu odluku sazrio tužbeni zahtjev koji se odnosi na utvrđenje nedopuštenosti Odluke o redovitom otkazu ugovora o radu od 4. ožujka 2016. i Odluke od 31. ožujka 2016. te sudskog raskida ugovora o radu, dok je u odnosu na ostale zahtjeve potrebno provesti složeno financijsko- knjigovodstveno vještačenje i izvesti druge dokaze, a što će značajno produžiti trajanje postupka. Na ročištu koje je održano 22. srpnja 2025. stranke su suglasno predložile donošenje djelomična presuda kojom bi se odlučilo o zahtjevu tužiteljice u kojem traži utvrđenje nedopuštenosti odluke o otkazu. Sud je upoznao stranke da smatra ekonomičnim i svrsishodnim donijeti djelomičnu presudu i u odnosu na zahtjevu tužiteljice u kojem traži sudski raskid ugovora o radu s pripadajućim aneksima.

5. Sud je odbio prijedlog tužiteljice da se dopunski sasluša tužiteljica i svjedokinja SZ budući je tužiteljica saslušana kao stranka u postupku na ročištu koje je održano 17. siječnja 2018. (list 413-414 spisa), a svjedokinja je saslušana na ročištu koje je održano 7. ožujka 2017. (list 401-402 spisa). Ovaj sud smatra da je činjenično stanje bilo dovoljno utvrđeno te da su tužiteljica i svjedokinja detaljno iskazivala vezano uz sporne činjenice. Osim prijedloga za dopunskim saslušanjem tužiteljice i svjedokinje SZ, punomoćnici stranaka su naveli da nemaju drugih dokaznih prijedloga u odnosu na tužbene zahtjeve koji se odnose na utvrđenje nedopuštenosti odluke o otkazu i sudski raskid ugovora o radu s pripadajućim aneksima.

6. Tijekom postupka izvedeni su dokazi pregledom i čitanjem Odluke o redovitom otkazu ugovora o radu od 4. ožujka 2016. (list 17-20 spisa), Odluke o ukidanju radnog mjesta "regionalni menadžer za prodaju" od 3. ožujka 2016. (list 21 i 22 spisa), Odluke tuženika od 31. ožujka 2016. (list 23-27 spisa), preslika računa za gorivo (list 28-31 i 277-278 spisa), preslika kartice za INA d.d. (list 32-33 spisa), specijalne punomoći izdane PZ **.**.2012. s ovjerom (list 34-36 spisa), Ugovora o korištenju službenog vozila od 27. kolovoza 2010. (list 37-44 spisa), Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 25. svibnja 2010. (list 45-51 spisa), opisa radnog mjesta "regionalni voditelj" (list 52-56 spisa), Aneksa ugovoru o radu od 5. studenog 2010. (list 57-58 spisa), Dodatnog sporazuma kao dodatak postojećem ugovoru o radu zaposlenika od 1. lipnja 2011. (list 59 spisa), Dodatnog sporazuma kao dodatak postojećem ugovoru o radu zaposlenika od 1. lipnja 2012. (list 60 spisa), Aneksa IV ugovoru o radu od 21. svibnja 2013. (list 61-62 spisa), Aneksa V ugovoru o radu od 1. svibnja 2014. (list 63-64 spisa), Pravilnika o radu od 28. svibnja 2015. (list 65-85 spisa), Sporazuma o isplati bonusa za regionalne voditelje za skraćenu poslovnu godinu 2015./2016. od 18. lipnja 2015. (list 86-87 spisa), očitovanja EZ (list 88 spisa), pritužbe tužiteljice od 10. veljače 2016. upućen upravi tuženika na njemačkom i hrvatskom jeziku (list 89-94 spisa), Zahtjeva za zaštitu prava od 17. ožujka 2016. s preslikama potvrda o preporučenoj pošiljci (list 95-104 spisa), svjedodžbe o radu tužiteljice od 30. rujna 2014. na hrvatskom i njemačkom jeziku (list 108-110 spisa), shematskog prikaza organizacije tuženika (list 111, 300 i 316 spisa), ispisa ENC prolaza za razdoblje uz evidenciju tužiteljice o radnom vremenu (list 114-216 spisa), specijalne punomoći za IZ (list 229-230 spisa), kaznene prijave protiv tužiteljice podnesenu Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu s preslikom potvrda o preporučenoj pošiljci (list 243-246 spisa), ovjerenog prijevoda e-mail korespondencije s njemačkog na hrvatski jezik (list 257-263 spisa), obračuna plaće tužiteljice (list 264-268, 279, 323 i 382 spisa), izvatka iz sudskog registra tuženika (list 269-270 spisa), povijesti bolesti tužiteljice (list 271 spisa), ovjerenog prijevoda s njemačkog jezika Odluke od 2. ožujka 2016. (list 285-291 spisa), ovjerenog prijevoda s rumunjskog na hrvatski jezik "Aneks ugovoru" (list 306-308 spisa), ovjerenog prijevoda s rumunjskog na hrvatski jezik "Aneks opisa radnog mjesta" (list 309-315 spisa), e-mail korespondencije s prilozima (list 329-342 spisa), ovjerenog prijevoda s njemačkog jezika "Dodjela sektora za travanj 2016." (list 352-360 spisa), potvrda o slanju pošiljke (list 407-409 spisa) i druge dokumentacije koja je priložena u sudski spis te je proveden dokaz saslušanjem svjedokinje IZ (list 396-397 i 659-660 spisa), svjedokinje EZ (list 400-401 spisa), svjedokinje SZ (list 401-402 spisa), sud je saslušao i tužiteljicu (list 413-414 spisa), članicu uprave tuženika FZ (list 415 spisa) i člana uprave JZ (list 654-657).

7. Tužiteljica je nakon zaključenja prethodnog postupka uz podnesak od 15. rujna 2016. priložila Odluku o izmjeni organigrama - organizacije radnih mjesta od 19. srpnja 2016. sa shematskim prikazom (list 380-381 spisa). Sukladno članku 299. stavak 2. ZPP-a sud je uzeo u obzir ove dokaze tužiteljice budući se radi o odluci koja je donesena nakon zaključenja prethodnog postupka, pa tu ispravu tužiteljica nije mogla priložiti ranije.

8. Tuženik je nakon zaključenja prethodnog postupka uz podnesak od 31. listopada 2016. priložio ovjereni prijevod s njemačkog jezika Odluke od 1. srpnja 2016. (list 391-393 spisa) i e-mail IZ od 30. lipnja 2016. (list 394-395 spisa). Sud je uzeo u obzir ove dokaze tuženika sukladno članku 299. stavak 2. ZPP-a, jer je ove dokaze tuženik priložio nakon što je tužiteljica priložila Odluku o izmjeni organigrama

- organizacije radnih mjesta od 19. srpnja 2016. Naime, prilaganjem Odluke o izmjeni organigrama tužiteljica je iznijela novu činjenicu (ponovno ustrojavanje njezinog radnog mjesta) za koju tvrdi da je relevantna za predmet spora, pa sud smatra da tuženik ima pravo iznijeti dokaze u pogledu utvrđivanja predmetne nove činjenice, tj. da ove dokaze bez svoje krivnje nije mogao priložiti prije zaključenja prethodnog postupka.

9. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a sukladno članku 8. ZPP-a, ovaj sud smatra da tužbeni zahtjev nije osnovan.

10. Presudom Općinskog radnog suda u Zagrebu od 9. veljače 2018., poslovni broj Pr-928/2016 odbijen je tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tužiteljica tražila da se utvrdi da je nedopuštena Odluka o otkazu ugovora o radu od 4. ožujka 2016. i Odluka tuženika od 31. ožujka 2016. te u djelu u kojem traži da se utvrdi da nije prestao radni odnos. Također je odbijen i zahtjev za vraćanjem na radno mjesto "regionalni menadžer za prodaju" ili drugo odgovarajuće radno mjesto u roku od 8 dana.

11. Presudom Županijskog suda u Zagrebu od 20. studenog 2018., poslovni broj Gž R-344/2018, odbijena je žalba i dopuna žalbe tužiteljice te je potvrđena djelomična presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu od 9. veljače 2018., poslovni broj Pr- 928/2016.

12. Povodom revizije tužiteljice, Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem od 28. veljače 2024., poslovni broj Rev-549/2019, ukinuo presudu Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-334/2018 od 20. studenoga 2018. u toč. I. i II. izreke te je predmet vraćen na ponovno odlučivanje drugostupnjskom sudu.

12.1. U obrazloženju odluke Vrhovni sud Republike Hrvatske navodi da imajući u vidu navode tužiteljice iznošene u postupku i u žalbi o postojanju njene diskriminacije po osnovi jezika odnosno socijalnog podrijetla, kao dvjema osnovama koje, iako nisu predviđene Zakonom o radu kao diskriminatorne osnove, predviđene su po članku 1. stavku 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije ("Narodne novine", broj 85/08. i 112/12., dalje: ZSD) (… da joj je, kao podređenoj radnici, g. LZ na sastanku 4. veljače 2016. rekao da začepi usta i prijeteći digao prst, da se obratila upravi Takko holdinga u Njemačkoj da ju zaštite od diskriminacije, iz razloga što ona, pored hrvatskoga govori i njemački jezik koji je bio i uvjet za zapošljavanje, dok je g. LZ govori, uz svoj materinji rumunjski, samo engleski jezik, a što je bio suštinski motiv za donošenje predmetnog otkaza…), s pravom tužiteljica tvrdi da drugostupanjski sud nije dao obrazloženje o svim žalbenim razlozima tužiteljice pa da je time počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a u vezi članka 385. stavka 1. točke 2. ZPP-a. Vrhovni sud Republike Hrvatske dodatno navodi da u presudi drugostupanjskog suda nema razloga o tome je li ili nije tužiteljica diskriminirana po osnovama na koje se poziva, kao dvjema osnovama koje su po članku 1. stavku 1. ZSD-a zabranjene osnove stavljanja pojedinca u nepovoljniji položaj, a kojim karakteristikama tužiteljica smatra da je uzrokovan njezin otkaz ugovora o radu. Budući da se prema članku 8. ZSD-a navedeni zakon primjenjuje na postupanje svih državnih tijela, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, pravne osobe s javnim ovlastima te na postupanje svih pravnih i fizičkih osoba, osobito u područjima, između ostalih, i rada i radnih uvjeta; mogućnosti obavljanja samostalne ili nesamostalne djelatnosti, uključujući kriterije za odabir i uvjete pri zapošljavanju te napredovanju; pristup svim vrstama profesionalnog usmjeravanja, stručnog osposobljavanja i usavršavanja te prekvalifikacije, zbog izostanka obrazloženja na navedene žalbene razloge, odluku u tom dijelu nije moguće ispitati. U odluci se konačno navodi da drugostupanjska odluka nije pravilna i iz razloga nepostojanja razloga u obrazloženju pobijane presude u vezi žalbenih navoda da je provedena fiktivna reorganizacija, u smislu da bi se poslovi tužiteljice i dalje nastavili obavljati kod poslodavca samo pod drugim nazivom radnoga mjesta (da je tužiteljici ugovor o radu otkazan 4. ožujka 2016., a dan prije toga da je tuženik sklopio s g. P aneks njegovog ugovora o radu u kojemu je „prekopiran“ cijeli opisa poslova iz tužiteljičinog ugovora o radu.

13. Županijski sud u Zagrebu je rješenjem od 23. srpnja 2024., poslovni broj Gž R- 425/2024 ukinuo djelomičnu presudu Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-928/2024 od 9. veljače 2018. i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

13.1. U obrazloženju odluke Županijski sud u Zagrebu navodi da se u dosadašnjem tijeku postupka radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu i izraženog stava da je sud ograničen utvrđivanjem opravdanih razloga za otkaz navedenih u Odluci o redovitom otkazu te se ne utvrđuju neki drugi razlozi, pa tako niti razlozi za koje tužiteljica tvrdi da su stvarni razlozi zbog kojih joj je otkazan ugovor o radu. Radi čega nije posebno cijenio, niti obrazlagao iskaz tužiteljice i svjedokinje SZ, kao ni članice uprave tuženika FZ u dijelu u kojem su iskazivale o sastanku održanom 4. veljače 2016., jer pitanje zaštite dostojanstva tužiteljice nije predmet ovog spora, te da te činjenice ne mogu biti predmetom utvrđivanje valjalo je ukinuti pobijanu djelomičnu presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu koji će u ponovljenom postupku izvesti predložene dokaze i njihovom pravilnom ocjenom uzimajući u obzir da je u postupcima kao što je ovaj, onaj koji tvrdi da je određenim postupanjem/nepostupanjem bio doveden u nepovoljniji položaj – diskriminiran (u ovom slučaju tužiteljica), dovoljno je, prema članka 20. stavka 1. ZSD-a, da takvo postupanje/nepostupanje učini vjerojatnim, a nakon toga teret dokaza da takvog postupanja nepostupanja nije bilo, je na protivnoj stranci, u ovom slučaju tuženiku, donijeti novu pravilnu i zakonitu odluku o postavljenom tužbenom zahtjevu tužiteljice.

14. Presudom Općinskog radnog suda u Zagrebu od 19. prosinca 2024., poslovni broj Pr-928/2024 odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu u kojem je tužiteljica tražila da se utvrdi da je nedopuštena Odluka o otkazu ugovora o radu od 4. ožujka 2016. i Odluka tuženika od 31. ožujka 2016. te u djelu u kojem traži da se utvrdi da nije prestao radni odnos te vraćanje na radno mjesto "regionalni menadžer za prodaju" ili drugo odgovarajuće radno mjesto, u roku od 8 dana.

15. Odlukom Županijskog suda u Zagrebu od 11. ožujka 2025., poslovni broj Gž R- 29/2025. ukinuta je djelomična presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu od 19. prosinca 2024., poslovni broj Pr-928/2024 i predmet je vraćen na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu pred drugim sucem toga suda.

16. Prema odredbi članka 115. stavka 1. točke 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14., dalje: ZR), poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdan razlog, u slučaju ako prestane potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehnoloških ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz).

16.1. Nadalje, odredbom članka 7. stavka 4. ZR-a propisana je zabrana izravne ili neizravne diskriminacije na području rada i radnih uvjeta, uključujući kriterije za odabir i uvjete pri zapošljavanju, napredovanju, profesionalnom usmjeravanju, stručnom osposobljavanju i usavršavanju te prekvalifikaciji, prema posebnim zakonima, dok je odredbom stavkom 5. istog članka propisano da je poslodavac dužan zaštiti dostojanstvo radnika za vrijeme obavljanja posla od postupanja nadređenih, suradnika i osoba s kojima radnik redovito dolazi u doticaj u obavljanju svojih poslova, ako je takvo postupanje neželjeno i u suprotnosti s posebnim zakonima.

16.2. Nadalje, prema odredbi članka 1. stavka 1. ZSD-a koji je poseban zakon u smislu ranije citirane odredbe, diskriminacija je stavljanje u nepovoljniji položaj bilo koje osobe po osnovi rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog naslijeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije. Prema stavku 3. diskriminacijom se smatra i stavljanje neke osobe u nepovoljniji položaj na temelju pogrešne predodžbe o postojanju osnove za diskriminaciju.

16.3. Prema odredbi članka 2. ZSD-a, izravna diskriminacija znači postupanje uvjetovano nekim od temelja iz stavka 1. toga članka kojim se osoba stavlja ili je bila stavljena ili bi mogla biti stavljena u nepovoljniji položaj od druge osobe u usporedivoj situaciji (stavak 1.).

16.4. Dakle, diskriminacija je nejednako postupanje odnosno stavljanje osobe u nepovoljniji položaj na osnovu određenih karakteristika, a postoji kada se zadovolje elementi postojanja slične ili podudarne grupe odnosno pojedinca, različito tretiranje prema zabranjenim osnovama bez opravdanja (bez legitimnog cilja ili je cilj neprimjeren) i u postupcima kao što je ovaj, onaj koji tvrdi da je određenim postupanjem/nepostupanjem bio doveden u nepovoljniji položaj – diskriminiran (u ovom slučaju tužiteljica), dovoljno je, prema članku 20. stavku 1. ZSD-a, da takvo postupanje/nepostupanje učini vjerojatnim, a nakon toga teret dokaza da takvog postupanja/nepostupanja nije bilo, je na protivnoj stranci, u ovom slučaju tuženiku (tako i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revr-50/2016 od 14. travnja 2016.).

17. Predmet spora je zahtjev tužiteljice da se utvrdi nedopuštenom tuženikova Odluka o poslovno uvjetovanom otkazu tužiteljičinog ugovora o radu, kojeg je tuženik otkazao odlukom od 4. ožujka 2016., kao i zahtjev tužiteljice za sudskim raskidom ugovora o radu s pripadajućim aneksima, pri čemu tužiteljica još tvrdi i da je uznemiravana i diskriminirana na radnom mjestu, čime su joj povrijeđena prava na dostojanstvo i zdravlje.

18. U postupku je utvrđeno:

- da je tužiteljica bila zaposlena na radnom mjestu "regionalni menadžer za prodaju“ zajedno sa SZ (bile su zaposlene na istom radnom mjestu, a zadužene za različita područja unutar Hrvatske),

- da je tuženik ukinuo radno mjesto "regionalni menadžer za prodaju", a nakon četiri mjeseca ustrojio je novo radno mjesto "regionalni voditelj za područje Slovenije i Hrvatske", a te poslove obavlja UZ,

- da je tužiteljica obavljala poslove "regionalnog menadžera za prodaje" za područje dijela Hrvatske (od istočne granice do Varaždina, uključujući i Zagreb), dok je MZ zaposlen na radnom mjestu "regionalnog voditelja" za područje Slovenije i Hrvatske,

- da je tuženik 4. ožujka 2016. donio odluku o redovitom otkazu ugovora o radu tužiteljice, protiv kojeg je tužiteljica podnijela zahtjev za zaštitu prava, a kojega je tuženik odbio kao neosnovan odlukom od 31. ožujka 2016. i koju je tužiteljica zaprimila 5. travnja 2016.,

- da su, nakon poslovne odluke o ukidanju radnog mjesta „regionalnog menadžera za prodaju“, poslovi koje je obavljala tužiteljica raspoređeni na radno mjesto "direktor prodaje" za područje Rumunjske, Srbije, Hrvatske i Slovenije, na kojem radnom mjestu je radio LZ,

- da je i SZ otkazan ugovor o radu,

- da je, prema Odluci o izmjeni organigrama - organizacije radnih mjesta od 19. srpnja 2016., u organizaciji Takko grupe došlo do promjena na način da je Hrvatska pripojena drugoj regiji (sada regiji Italija, Austrija, Švicarska i Slovenija, a prije je bila u regiji Srbija, Rumunjska, Slovenija i Hrvatska).

19. Između stranaka nije sporno da je tužiteljica bila zaposlena na radnom mjestu "regionalni menadžer za prodaju" te da je tuženik 4. ožujka 2016. donio Odluku o redovitom otkazu ugovora o radu protiv koje je tužiteljica podnijela Zahtjev za zaštitu prava. Tuženik je odgovorio na podneseni zahtjev na način da je 31. ožujka 2016. donio Odluku kojom je zahtjev odbio kao neosnovan (list 23-27 spisa).

19.1. Članak 133. stavak 1. i 2. ZR-a propisuje da radnik ima pravo na sudsku zaštitu pod uvjetom da je u roku od 15 dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo zahtijevao od poslodavca ostvarenje tog prava, a ako mu poslodavac u roku od 15 dana od dostave zahtjeva nije udovoljio, radnik može u daljnjem roku od 15 dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom. U konkretnom slučaju, a radi utvrđenja ima li tužiteljica pravo na sudsku zaštitu, relevantno je utvrditi kada je tužiteljica zaprimila Odluku tuženika o zahtjevu za zaštitu prava, jer joj od tada teče rok od 15 dana za podnošenje tužbe. Sud je rješenjem od 30. kolovoza 2017. (list 404 spisa) naložio tuženiku da se očituje kada je tužiteljica zaprimila Odluku od 31. ožujka 2016., te je tuženik dostavio očitovanje i dokaz da je Odluka zaprimljena 5. travnja 2016. (list 405 spisa). Uvidom u potvrdu o preporučenoj pošiljci (koverta - list 207 spisa) utvrđeno je da je tužba podnesena 18. travnja 2016., pa sud zaključuje da je tužiteljica sudsku zaštitu zatražila na način i u rokovima propisanim člankom 133. stavak 1. i 2. ZR-a.

20. Tužiteljica u tužbi i tijekom postupka osporava opravdanost i zakonitost predmetne Odluke o redovitom otkazu te navodi slijedeće:

-da postoje drugi razlozi za otkaz, a ne oni koje je naveo tuženik, tj. da je odluka o otkazu fiktivna,

-da je Odluku o redovitom otkazu donijela IZ koja nije ovlaštena donijeti takvu odluku,

- da nije točno navedeno koji ugovor o radu se uopće otkazuje,

-da tuženik nije poštivao proceduru donošenja Odluke o ukidanju radnog mjesta od 3. ožujka 2016. te da društvo majka ne može donijeti odluku koja bi obvezivala tuženika i Odluka o ukidanju radnog mjesta nije objavljena u skladu s člankom 27. ZR-a,

-da tuženik nije mogao ukinuti radno mjesto "regionalni menadžer za prodaju" za Republiku Hrvatsku jer to radno mjesto ne postoji u njegovoj sistematizaciji,

-da nije bilo potrebe za ukidanjem radnog mjesta regionalnog voditelja za prodaju, jer nije prestala potreba za obavljanje tih poslova te da "direktor prodaje" za područje regije Hrvatske, Slovenije, Srbije i [adresa] LZ niti teoretski ne može stići obavljati te poslove,

- da je tuženik četiri mjeseca nakon otkaza ponovno ustrojio radno mjesto "regionalni voditelj prodaje".

21. Odluku o redovitom otkazu potpisala je IZ te tužiteljica prigovara da ona nije ovlaštena osoba da donese odluku o otkazu. Na ovakve prigovore tuženik je odgovorio da je IZ ovlaštena za donošenje predmetne odluke na temelju specijalne punomoći u kojoj je, između ostaloga, navedeno da je ovlaštena da samostalno donese i uruči otkaz ugovora o radu. Članak 131. stavak 3. ZR-a propisuje da osoba ili organ, koji imaju ovlast da zastupaju pravnu osobu u ostvarivanju prava i obveza iz radnog odnosa, mogu svoja ovlaštenja prenijeti na drugu poslovno sposobnu punoljetnu osobu. Uvidom u specijalnu punomoć od 9. listopada 2014. (list 229-230 spisa) utvrđeno je da je ista izdana od strane ovlaštenih osoba tuženika te da je IZ ovlaštena samostalno i pojedinačno poduzimati radnje u ime i za račun tuženika, pa je tako ovlaštena i donositi i uručivati otkaz ugovora o radu. Slijedom navedenog, ovaj sud smatra da je IZ imala ovlaštenje donijeti Odluku o redovitom otkazu ugovora o radu tužiteljici neovisno o tome što punomoć nije ovjerena niti ima apostilu. Stoga prigovor tužiteljice sud ocjenjuje neosnovanim.

22. Tužiteljica prigovara da tuženik nije točno naveo koji se ugovor o radu otkazuje. Prigovor nije osnovan, jer je tuženik jasno naveo da se otkazuje Ugovor o radu od 25. svibnja 2010. i svi pripadajući aneksi. Upravo Ugovor o radu od 25. svibnja 2010. (list 45-51 spisa) priložila je tužiteljica kao ugovor na temelju kojeg je imala zasnovan radni odnos, a tuženik je jasno naveo koji se ugovor otkazuje, kao i da se otkazuju svi aneksi toga ugovora.

23. Uvidom u izvadak iz sudskog registra za tuženika (list 269 spisa) utvrđeno je da je jedini osnivač tuženika društvo TAKKO FASHION AT Vermögensverwaltungs GmbH, Austrija. Nije sporno da je osnivač tuženika 2. ožujka 2016. donio Odluku (list 286 spisa) kojom je ukinuto radno mjesto "regionalni voditelj prodaje" za područje Republike Hrvatske, a sa svrhom provedbe reorganizacije poslovanja u Republici Hrvatskoj. Na temelju ove odluke tuženik je 3. ožujka 2016. donio Odluku o ukidanju radnog mjesta "regionalni menadžer za prodaju" na kojem radnom mjestu su bile zaposlene tužiteljica i SZ (list 22 spisa).

23.1. Tužiteljica prigovara da osnivač (društvo majka) ne može donijeti odluku koja bi obvezivala tuženika, jer da za to ne postoje niti formalni niti materijalni uvjeti, kao niti razlozi ili cilj. Sud nije ovlašten ocjenjivati pravne odnose tuženika i njegovog osnivača, niti je to predmet ove parnice. U ovom postupku pravno je odlučna Odluka tuženika o ukidanju radnog mjesta tužiteljice od 3. ožujka 2016., jer jedino ta odluka ima učinak na radni odnos tužiteljice.

23.2. Tužiteljica nadalje tvrdi da je odluka osnivača tuženika od 2. ožujka 2016., koja je priložena uz Odluku o otkazu ugovora o radu od 4. ožujka 2016. sastavljena na njemačkom jeziku te da zbog izostanka prijevoda na hrvatski jezik, Odluka o otkazu je nedopuštena, jer hrvatski jezik predstavlja službeni jezik u Republici Hrvatskoj. Prigovor tužiteljice je neosnovan. Za pravni odnos između tužiteljice i tuženika relevantna je odluka tuženika od 3. ožujka 2016. o ukidanju radnog mjesta "regionalni menadžer za prodaju", a koja odluka je sastavljena i priložena na hrvatskom jeziku. Dodatno se ističe da, iako su odluke od 2. i 3. ožujka 2016. priložene uz Odluku o otkazu od 4. ožujka 2016., iste nisu sastavni dio Odluke o otkazu.

24. Također su neosnovane tvrdnje tužiteljice da tuženik nije mogao ukinuti radno mjesto "regionalni menadžer za prodaju" za Hrvatsku, jer to radno mjesto ne postoji u sistematizaciji. Ovo iz razloga što je tužiteljica bila zaposlena na radnom mjestu "regionalni menadžer za prodaju", a kako to proizlazi iz njezinog ugovora o radu. Točno je da ona nije bila zadužena za područje cijele Hrvatske, ali tuženik nije niti naveo da ukida takvo radno mjesto, već da ukida radno mjesto "regionalni voditelj prodaje" za područje Republike Hrvatske. U Republici Hrvatskoj na radnom mjestu "regionalnog voditelja prodaje" bile su zaposlene dvije radnice: tužiteljica i SZ i Odluka o ukidanju radnog mjesta odnosi se na njih obje zbog čega je i tužiteljici i SZ otkazan ugovor o radu. Dakle, imajući u vidu nespornu činjenicu da su tužiteljica i svjedokinja SZ imale sklopljen ugovor o radu za radno mjesto "regionalni menadžer za prodaju", iako isto nije bilo sistematizirano kod tuženika, ovaj sud je mišljenja da je tuženik bio ovlašten donijeti odluku o ukidanju predmetnog radnog mjesta za područje Republike Hrvatske, a poslove ukinutog radnog mjesta preraspodijeliti na radno mjesto Head of sales/Direktora prodaje za regije Hrvatsku, Sloveniju, Srbiju, Rumunjsku, koje postoje neposredno hijerarhijski nadređeno nižerangiranim radnim mjestima od ukinutog radnog mjesta. Također je ovaj sud mišljenja da tuženika prilikom donošenja odluke o ukidanju radnog mjesta nije bio vezan procedurom propisanom člankom 27. ZR-a za donošenje pravilnika o radu budući navedena odluka ne predstavlja pravilnik o radu. Iz iskaza svjedokinje IZ (list 397 spisa), a kojem sud vjeruje, tuženik je Odluku o ukidanju radnih mjesta objavio na oglasnoj ploči, a također iz iskaza svjedokinje IZ proizlazi da kod tuženika nije organizirano radničko vijeće (niti sindikat), stoga tuženik nije bio u obvezi provesti savjetovanje prilikom donošenja odluke o ukidanju radnog mjesta sukladno odredbi članka 150. Zakona o radu.

25. Dodatno, tužiteljica u ovom postupku nije ni tvrdila ni dokazivala da je kod tuženika u vrijeme donošenja odluke o otkazu djelovao sindikalni povjerenik, odnosno radničko vijeće te da je postojala obveza tuženika provesti savjetovanje prije donošenja odluke o ukidanju radnog mjesta i predmetne odluke o otkazu.

26. Među strankama nije sporno da je tuženik ukinuo radno mjesto na kojem je tužiteljica bila zaposlena, međutim navedeno samo po sebi ne opravdava donošenje odluke o otkazu iz poslovnih uvjetovanih razloga. Stoga je tuženik dužan dokazati da je prestala potreba za obavljanjem poslova koje je obavljala tužiteljica na ukinutom radnom mjestu. Iz Odluke osnivača tuženika od 2. ožujka 2016., Odluke tuženika od 3. ožujka 2016. kao i iz Odluke o otkazu razvidno je da su poslovi radnog mjesta na kojem je bila zaposlena tužiteljica preraspodijeljeni na poslove drugog radnog mjesta, odnosno Head of sales/Direktor prodaje za područje Hrvatske, Slovenije, Srbije, Rumunjske. Nije sporno između stranaka da je poslove tog radnog mjesta, na koje su nakon otkaza ugovora o radu preraspodijeljeni poslovi ukinutog radnog mjesta, obavljao g. LZ, koji iako nije bio radnik tuženika, bio je nadređeni tužiteljici.

27. Činjenicu preuzimanja poslova koje je do otkazivanja ugovora o radu obavljala tužiteljica, potvrdila je i svjedokinja IZ i članica uprave tuženika FZ. Iste su suglasno iskazale da je osnivač tuženika donio odluku o ukidanju mjesta regionalnog menadžera za prodaju na kojem su bila zaposlena dva radnika te su poslovi tog radnog mjesta preneseni na hijerarhijski nadređenu osobu tj. na radno mjesto "direktora prodaje" za područje Hrvatske, Slovenije, Srbije i Rumunjske, a na tom radnom mjestu je bio g. LZ. Sud vjeruje iskazima svjedokinja u ovom dijelu, jer su u skladu s materijalnim dokazima koji su priloženi u sudski spis, tj. Odluci osnivača tuženika od 2. ožujka 2016. i Odluci tuženika od 3. ožujka 2016. Osim toga i tužiteljica je u iskazu potvrdila donošenje ovih Odluka. Stoga sud zaključuje da se nije radilo o fiktivnoj reorganizaciji već da je g. ČZ i faktički preuzeo obavljanje poslova koje je do otkazivanja obavljala tužiteljica.

28. Svjedokinja EZ iskazala je da je bila zaposlena kod tuženika od 4. siječnja 2010. do 15. listopada 2014. na radnom mjestu voditelja ljudskih resursa, da joj je poznato da je tužiteljica radila na poslovima voditelja prodaje te su joj poznati poslovi koje je obavljala. Nakon što je prestala raditi kod tuženika nije upoznata s poslovima tužiteljice, a poznato joj je da je došlo do reorganizacije i da je tužiteljica dobila otkaz. Sud nije posebno ocjenjivao iskaz ove svjedokinje, jer je svjedokinji radni odnos kod tuženika prestao dvije godine prije nego što je donesena Odluka o redovitom otkazu ugovora o radu tužiteljici zbog čega svjedokinja nema neposrednih saznanja o okolnostima odlučnim za predmet spora.

29. Svjedokinja SZ i tužiteljica su suglasno iskazale da su bile zaposlene na radnom mjestu „regionalni menadžer za prodaju“ te da su svaka bile zadužene za određeni dio Hrvatske. Iako je tuženik donio Odluku od 3. ožujka 2016. iste osporavaju da je g. LZ faktički preuzeo obavljanje predmetnih poslova jer je to fizički nemoguće. Također su navele da je njihove poslove nakon g. JZ, preuzeo MZ, regionalni voditelj za Sloveniju i Hrvatsku.

30. U odnosu na činjenicu preuzimanja poslova koje je do otkaza ugovora o radu obavljala tužiteljica sud je saslušao i člana uprave tuženika LZ koji je u svom iskazu naveo da se zaposlio u travnju 2007. u Takko Fashion International Romania, a 2011. je postao odgovoran za Hrvatsku, Srbiju i Sloveniju. Nikada nije bio zaposlen kod tuženika, a kasnije je postao član uprave. U ožujku 2016. Takko Fashion Austrija, kao vlasnik tuženika, donio je odluku da se provede reorganizacija na način da se ukine radno mjesto tužiteljice. Nakon otkaza ugovora o radu tužiteljici, g. LZ je potvrdio da je osobno preuzeo obavljanje poslova ukinutog radnog mjesta na određeno vrijeme. Te poslove je obavljao na način da je automobilom obilazio poslovnice sa svojom suradnicom koja je prevodila komunikaciju između njega i drugih radnika. On je kao glavni jezik koristio engleski jezik, ali u firmi je uvijek postojao suradnik koji je prevodio svu potrebnu komunikaciju između njega i radnika. Sjećam se da je u to vrijeme njegova suradnica, koja je prevodila komunikaciju, bila L, ali se ne sjećam prezimena. Negdje krajem 2014., početkom 2015., kada je počeo preuzimati poslove za Hrvatsku, Srbiju i Sloveniju, počeo je surađivati sa tužiteljicom. Bio je nadređen svim voditeljima prodaje u Hrvatskoj, Srbiji i Sloveniji. Poslovi koje je tužiteljica obavljala su obilaženje poslovnica, pregled vizuala i kako odjeća izgleda u prodavaonici, koordinacija zaposlenih u poslovnici te izvještavanje o rezultatima prodaje. Tada je tuženik ostvarivao lošije poslovne rezultate u odnosu na Takko Fashion Srbiju i Sloveniju. Upravo ti lošiji poslovni i ekonomski rezultati bili su razlog ukidanja radnog mjesta voditelja prodaje koje je tužiteljica obavljala u Hrvatskoj. Tada je radna mjesta u Sloveniji i Srbiji nisu ukinuta jer se te države ostvarivale očekivane poslovne rezultate. Ukidanje radnih mjesta je, dakle, ekonomska odluka i nije nikako osobna odluka prema tužiteljici ili pak gđi SZ. Na sastancima koji su održavani, prisustvovali su voditelji prodaje iz drugih država za koje sam bio zadužen te tako npr. ŽZ iz [adresa], MZ iz [adresa], a također, je tužiteljica bila prisutna i suradnici koji su voditelji prodaje. Tužiteljica i gđa SZ su imale iste poslovne obveze kao i svi drugi voditelji prodaje u drugim državama. Sud vjeruje članu upravu DZ jer je životan i logičan te je u skladu s iskazima svjedokinja IZ i FZ te dokumentacije koja je priložena u sudski spis.

31. Na temelju iskaza saslušanih svjedokinja, tužiteljice i članova uprave tuženika kojima sud vjeruje u tom djelu, sud nalazi utvrđenim da su nakon poslovne odluke o ukidanju radnog mjesta "regionalnog voditelja prodaje" za područje Republike Hrvatske, poslovi raspoređeni na radno mjesto "direktor prodaje" za područje regije Rumunjska, Srbija, Hrvatska i Slovenija. Dakle, sud zaključuje da je tuženik proveo reorganizaciju te da je poslove koje je do tada obavljala tužiteljica, određeno vrijeme obavljao osobno g. LZ. Navedene poslove je obavljao na način da je tokom cijelog radnog tjedna boravio u [adresa] te automobilom obilazio poslovnice. Imajući u vidu da je imao dobre radnike u Srbiji, Sloveniji i Rumunjskoj, imao se vremena posvetiti preuzetim obvezama u Hrvatskoj. Navedene činjenice potvrđuje i materijalna dokumentacija iz spisa i to aneks ugovoru o radu i aneks opisa poslova člana uprave tuženika JZ **.**.2016. (list 307-311 spisa), e- mail korespondencija koja je priložena u sudski spis (list 331-335 spisa) uključujući i e- mail u kojem se radnicima dostavlja popis o zaduženim sektorima za travanj 2016. (list 352-360 spisa).

32. Nadalje, iz Odluke tuženika od 19. srpnja 2016. (list 380-381 spisa), vidljivo je da je tuženik nastavio s daljnjom reorganizacijom te je ukinuo regiju Hrvatska, Slovenija, Rumunjska i Srbija te odlučio da će Hrvatska i Slovenija sada činiti novu regiju zajedno s Austrijom, Švicarskom i Italijom. Zbog navedenog, radno mjesto Regionalni voditelj (Takko Fashion d.o.o. Slovenija) postaje neposredno nadređeno radnim mjestima Takko Fashion Croatia d.o.o. i to voditelju tima, zamjeniku voditelja, prodavačima i asistentima/prevoditeljima (umjesto radnog mjesta Head of sales/Direktor prodaje za regiju Hrvatska, Slovenija, Srbija i Rumunjska). Isto tako, iz priloženog organigrama proizlazi da je nakon daljnje reorganizacije koja je uslijedila nakon otkazivanja ugovora o radu tužiteljici, poslove koje je obavljala tužiteljica i koje poslove je preuzeo g. RZ nakon ukidanja tužiteljičina radna mjesta, sada preuzeo g. MZ, kao regionalni voditelj za područje Slovenije i Hrvatske. Navedeno dodatno potvrđuje i e-mail korespondencija temeljem koje je tuženik potvrdio prethodno navedenu daljnju reorganizaciju te dodatno utvrdio da MZ nije novi radnik već je zaposlenik tvrtke u Sloveniji od 2008. Članica uprave tuženika FZ potvrdila je da je u srpnju 2016. provedena nova reorganizacija kojom je Hrvatska pripojena većoj regiji koju su činile Italija, Austrija, Švicarska i Slovenija. Poslovi koje je prethodno radila tužiteljica preraspoređeni su odgovornoj osobi na višoj razini MZ koji je zaposlen u Sloveniji, dok je g. LZ zaposlen u Rumunjskoj.

32.1. Na temelju ovih iskaza te uvida u Odluku o izmjeni organigrama - organizacije radnih mjesta od 19. srpnja 2016. ovaj sud nalazi utvrđenim da je tuženik ponovno reorganizirao svoje poslovanje te prihvaća iskaz gđe FZ da je Hrvatska pripojena drugoj regiji (sada regiji Italija, Austrija, Švicarska i Slovenija, a prije je bila u regiji Srbija, Rumunjska, Slovenija i Hrvatska), jer njezin iskaz potvrđuje obrazloženje predmetne Odluke u kojem se navodi da je ukinuta regija Hrvatska, Slovenija, Rumunjska i Srbija te da Slovenija i Hrvatska čine novu regiju zajedno s Austrijom, Švicarskom i Italijom. Tužiteljica je obavljala poslove regionalnog voditelja prodaje za područje dijela Hrvatske (od istočne granice do Varaždina, uključujući i Zagreb), dok je MZ zaposlen na radnom mjestu regionalnog voditelja za područje Slovenije i Hrvatske, pa se nikako ne može raditi o istim poslovima već iz same činjenice da je područje zaduženosti puno šire. Dakle, sud je mišljenja kako radno mjesto regionalnog voditelja za područje Slovenije i Hrvatske nije identično radnom mjesto za koje je tužiteljica imala sklopljen ugovor o radu jer se radi o radnom mjestu koje obuhvaća širu geografsku regiju i širi opseg odgovornosti u odnosu na radno mjesto tužiteljice. Radno mjesto regionalnog voditelja za područje Slovenije i Hrvatsku, dakle, nije samo drugačije nazivom, već je i različito u odnosu na područje odgovornosti i u odnosu na hijerarhijsku razinu. Stoga nisu osnovani navodi tužiteljice da je tuženik 4 mjeseca nakon otkaza ustrojio isto radno mjesto.

33. Sud je mišljenja da je tuženik dokazao postojanje opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu tužiteljici iz organizacijskih razloga. Naime, autonomno je pravo poslodavca organizirati proces rada tako da postiže bolje rezultate, a koja organizacija uključuje i mogućnost ukidanja radnog mjesta. Tako se organizacijski razlog može u konkretnom slučaju odnositi i na ukidanje pojedinog radnog mjesta jer se u svrhu racionalizacije poslovanja poslovi određenog radnog mjesta raspoređuju na druga postojeća radna mjesta (tako i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revr-214/2014). Stoga sud zaključuje da je tuženik dokazao prestanak potrebe za obavljanjem posla upravo na radnom mjestu za koje je tužiteljica imala sklopljen ugovor o radu. Dodano, ovaj sud ističe da radnik nije ovlašten procjenjivati i osporavati poslovne odluke poslodavca koje se odnose na organizaciju rada i ustrojstvo radnih mjesta. Radnik ne sudjeluje u donošenju poslovnih odluka, ne sudjeluje u poslovnim rezultatima rada poslodavca, odnosno profitu ili gubicima, već mu je temeljna obveza prema uputama poslodavca osobno obavljati preuzeti posao (članak 7. stavak 1. ZR- a). Stoga nisu od nikakvog značaja tvrdnje tužiteljice da tuženik nije imao opravdani razlog za donošenje Odluke od 3. ožujka 2016. kojom je ukinuto njezino radno mjesto.

33.1. Neovisno o naprijed navedenome, valja reći da poslodavac koji prije isteka roka od 6 mjeseci zaposli drugog radnika na poslovima za koje je utvrdio da je prestala potreba za njihovim obavljanjem, a nije ponudio sklapanje ugovora o radu radniku kojem je otkazao iz poslovno uvjetovanih razloga, čini teži prekršaj iz članka 228. stavak 1. točka 18. ZR-a. Pri tome je ugovor s novim radnikom pravno valjan, jer je jedina sankcija za poslodavca prekršajna odgovornost. Takvo postupanje poslodavca protivno članku 115. stavak 5. i 6. ZR-a ne utječe na zakonitost otkaza ugovora o radu, te naknadnim zapošljavanjem drugog radnika otkaz radniku koji je prethodno obavljao iste poslove nije nedopušten (tako i VSRH u Revr-68/06 od 10. svibnja 2006.).

34. Tužiteljica je tijekom postupka i u žalbama iznosila činjenice o postojanju njene diskriminacije po osnovi jezika odnosno socijalnog podrijetla, kao dvjema osnovama koje, iako nisu predviđene Zakonom o radu kao diskriminatorne osnove, predviđene su po članku 1. stavku 1. ZSD-a (… da joj je, kao podređenoj radnici, g. LZ na sastanku 4. veljače 2016. rekao da začepi usta i prijeteći digao prst, da se obratila upravi Takko holdinga u Njemačkoj da ju zaštite od diskriminacije, iz razloga što ona, pored hrvatskoga govori i njemački jezik koji je bio i uvjet za zapošljavanje, dok g. LZ govori, uz svoj materinji rumunjski, samo engleski jezik, a što je bio suštinski motiv za donošenje predmetnog otkaza…). Kako je tijekom postupka tužiteljica učinila vjerojatnim takvo postupanje/nepostupanje tuženika prema članka 20. stavka 1. ZSD- a, na tuženiku je u konkretnom slučaju teret dokazivanja da Odluka o otkazu nije bila posljedica diskriminacije tužiteljice po navedenim osnovama.

35. Član uprave tuženika LZ je naveo da je negdje krajem 2014. ili početkom 2015. godine počeo preuzimati poslove za Hrvatsku, Srbiju i Sloveniju, te je tada započeo suradnju s tužiteljicom. U tom razdoblju postao je nadređen svim voditeljima prodaje u navedenim državama, što su bile različite države i različite nacionalnosti. LZ je naglasio da su u njegovoj nadležnosti bile regije s različitim poslovnim rezultatima i specifičnostima, te je surađivao s voditeljima prodaje iz svake od tih država. Također je naveo da je u ožujku 2016. Takko Fashion Austria, kao vlasnik tuženika, donijela odluku o reorganizaciji kojom je ukinuto radno mjesto tužiteljice zbog lošijih poslovnih i ekonomskih rezultata u Hrvatskoj u odnosu na Srbiju i Sloveniju. Nakon otkaza ugovora o radu tužiteljici, on je osobno preuzeo obavljanje tih poslova na određeno vrijeme, obilazeći poslovnice u Hrvatskoj sa suradnicom I. Što se tiče komunikacije, LZ je naveo da je u trenutku otkazivanja ugovora o radu tužiteljici koristio engleski jezik kao glavni jezik, ali je u firmi uvijek bio prisutan suradnik koji je prevodio svu potrebnu komunikaciju između njega i radnika. Istaknuo je da je tužiteljica govorila hrvatski i djelomično njemački jezik, te da njemu osobno to nije predstavljalo problem u poslovnom odnosu. Dodao je da je generalna komunikacija bila omogućena putem prevoditelja, a na većim sastancima korišteno je simultano prevođenje. Naveo je i da su na regionalne sastanke bili pozivani samo voditelji prodaje iz država na koje se sastanak odnosio, pa tako tužiteljica nije bila pozivana na sastanke koji su se ticali drugih država, kao što ni voditelji iz drugih država nisu bili pozivani na sastanke koji su se ticali Hrvatske, Srbije i Slovenije. LZ je istaknuo da je poslovni odnos s tužiteljicom bio uobičajen, bez posebnih pozitivnih ili negativnih obilježja, te da nije bio upoznat s eventualnim zahtjevima tužiteljice za zaštitu dostojanstva, budući da su takvi postupci tajni i njima upravlja osoba na razini grupacije u Njemačkoj. Vezano uz sastanak iz veljače 2016. g. LZ je naveo da koliko se sjeća sastanka održanog 4. veljače 2016., da su na tom sastanku tužiteljica i SZ iznijele određene optužbe protiv financijske direktorice iz [adresa], ZZ, koja je bila zaposlenica Takko Fashion Mađarska i zadužena za Hrvatsku. Tom prilikom, tužiteljica, SZ i ZZ razgovarale su na hrvatskom jeziku povišenim tonovima, a on ih je zamolio da se stišaju i da nastave razgovarati na način da i on može razumjeti razgovor. LZ je također naveo da je vrlo moguće da su na sastancima u veljači 2016. godine prikazivane fotografije poslovnica, budući da su se na tim sastancima analizirale poslovnice, a najlakše je bilo izvršiti analizu pokazivanjem fotografija iz kojih bi bilo vidljivo jesu li poslovnice dobre ili nisu. Prema njegovom sjećanju, na sastanku u veljači 2016. godine prikazane su fotografije iz poslovnice u Dubrovniku, za koju tužiteljica nije bila zadužena. Istaknuo je da na tom sastanku nije bilo riječi o otkazu.

36. Članica uprave FZ je u svom iskazu navela da nije u radnom odnosu kod tuženika. Navela je da je vlasnik tuženika donio odluku o ukidanju radnog mjesta regionalnog menadžera za prodaju u Hrvatskoj. Pojašnjava da razlika između naziva „regionalni menadžer za prodaju” i „regionalni voditelj za prodaju” zapravo ne postoji, budući da je „voditelj” hrvatski prijevod naziva „menadžer”. Nakon što je vlasnik, odnosno društvo iz Austrije, donio odluku o ukidanju navedenog radnog mjesta, dan kasnije istu odluku donio je i tuženik, a drugi dan su donesene i odluke o otkazima. U Hrvatskoj su na radnom mjestu regionalnog voditelja za prodaju bile zaposlene tužiteljica i SZ te su obje dobile otkaz. Poslovi su preraspoređeni na višu razinu radnog mjesta, i to direktora prodaje za područje Rumunjske, Srbije, Hrvatske i Slovenije, a na tom radnom mjestu bio je LZ. Navela je i da je bila prisutna na jednom sastanku na kojem su bili još tužiteljica, SZ, LZ i ĐZ, te da na tom sastanku nije bilo neprimjerenih riječi. LZ nije rekao tužiteljici da zašuti na engleskom jeziku. Tema sastanka bila je komunikacija između pojedinih sudionika i inženjera tuženika. Čula je da je tužiteljica podnijela pritužbu na ponašanje g. JZ.

37. Radi utvrđivanja odlučnih činjenica vezano uz diskriminaciju tužiteljice, sud je dopunski saslušao svjedokinju IZ budući ista na ročištu koje je održano 15. studenoga 2016. nije iskazivala vezano uz pitanje diskriminacije tužiteljice. IZ je navela da je i danas zaposlena kod tuženika te da je sastanak u veljači 2016. sazvan s ciljem poboljšanja poslovnih procesa i međuljudskih odnosa kod tuženika. Na sastanku su, prema njezinom iskazu, bili prisutni: ona osobno, njezina asistentica, tri kolegice iz financija, tužiteljica, gospođa SZ, asistentica – prevoditelj, gđa KZ i g. LZ. Pojašnjava da se poboljšanje poslovnih procesa i međuljudskih odnosa odnosilo na činjenicu da su se pojedini poslovni procesi preklapali, pa su pojedini kolege istodobno mislili da su zaduženi za obavljanje određenog posla ili da je netko drugi zadužen, a ne oni, te da je cilj bio poboljšati komunikaciju između prodaje i financija, kao i između poslovnica međusobno. Na sastanku je svatko imao priliku iznijeti ono što ga je mučilo. Svjedokinja navodi da nije primijetila da je došlo do eskalacija na tom sastanku. Svjedokinja je izjavila da je od 2016. godine ona osoba ovlaštena za zaprimanje pritužbi za zaštitu dostojanstva, ali da nije zaprimila pritužbu tužiteljice, niti joj se tužiteljica obratila. Također, nije nikada primijetila da bi se g. LZ neprimjereno ponašao prema tužiteljici, jer se u firmi uvijek pazilo na primjerenu komunikaciju. Što se tiče načina komunikacije na sastanku, svjedokinja je navela da je prevoditeljica prevodila kome god je od sudionika to bilo potrebno, ali da se na sastanku pretežno govorilo na hrvatskom jeziku, jer se sastanak odnosio na Hrvatsku. LZ bio je jedini koji nije govorio hrvatski jezik. Vezano za upit o broju sastanaka 4. veljače 2016. na kojima je sudjelovala zajedno s tužiteljicom i g. P, svjedokinja je izjavila da je tog dana sudjelovala samo na jednom sastanku i ne sjeća se da ih je bilo više. Što se tiče pritužbe za zaštitu dostojanstva podnesene sestrinskom društvu u Njemačkoj, svjedokinja navodi da ne zna kada je podnesena, a za pritužbu je saznala od svoje nadređene, HZ, koja je bila zaposlenica Takko Fashion Rumunjska i zadužena za ljudske resurse za više država, uključujući Hrvatsku.

38. Tužiteljica je u svom iskazu navela da je bila zaposlena kod tuženika na radnom mjestu regionalnog voditelja za prodaju za područje dijela Hrvatske, od istočne granice do Varaždina, uključujući Zagreb. Istaknula je da joj je otkazan ugovor o radu zbog navodne reorganizacije, pri čemu su njezini poslovi preraspodijeljeni voditelju prodaje DZ, koji je bio zadužen za Srbiju, Rumunjsku, Sloveniju i Hrvatsku. Prema njezinom iskazu, LZ je te poslove obavljao samo kratko vrijeme, nakon čega je nekoliko mjeseci nakon njezina otkaza poslove ponovno preuzeo regionalni voditelj za prodaju, odnosno kolega iz Slovenije. Opisala je da je kod tuženika radila pet godina bez problema, a promjena je nastupila dolaskom g. JZ na mjesto njezinog nadređenog. Navela je da je g. LZ govorio isključivo engleski jezik i u početku se trudio oko komunikacije, no kasnije je došlo do prekida komunikacije – LZ ju je počeo ignorirati, a mjesec dana prije otkaza pozvao je nju i kolegicu na sastanak te im rekao da se neće tolerirati nered, da se moraju popraviti i da će dobiti otkaz. Tužiteljica je izjavila da je zbog takvog ponašanja podnijela pritužbu za zaštitu dostojanstva nadređenima u Njemačkoj. Tužiteljica je pojasnila da ju je g. LZ vrijeđao na način da je na sastanku rekao da zašutim i podignuo je prst. Navela je da je bila zadužena za 15 poslovnica, a njezini poslovi uključivali su kontrolu rada poslovnica, brojanje blagajni i trezora, pregled urednosti zaliha, odobravanje i premještanje robe, školovanje i ocjenjivanje djelatnika, provođenje razgovora za posao te rješavanje međuljudskih odnosa. Istaknula je da je godišnje prelazila 65–70.000 kilometara, prosječno radila 10 sati dnevno, često posjećujući više poslovnica u jednom danu. Prekovremeni rad i dnevnice za rad u Republici Hrvatskoj nisu joj bili plaćeni, a radila je i subotom i nedjeljom. Nakon g. JZ, poslove njezinog radnog mjesta preuzeo je g. MZ, regionalni voditelj za Sloveniju. Navela je da je na radnom mjestu regionalnog menadžera za prodaju, osim nje, bila zaposlena i SZ, koja je također dobila otkaz i pokrivala područje Dalmacije i Istre. Tužiteljica je pojasnila da je g. LZ na sastanku rekao njoj i SZ da se zašute.

39. Svjedokinja SZ je izjavila da je bila zaposlena kod tuženika od 1. rujna 2009. do 4. lipnja 2016. na radnom mjestu regionalnog voditelja za Dalmaciju, Zagreb i Rijeku. Navela je da je dobila otkaz zbog navodne reorganizacije te da vodi sudski spor protiv tuženika. SZ je pojasnila da joj je poznat rad tužiteljice jer su obje bile na istoj poziciji, a nadređeni im je od svibnja 2015. bio g. LZ. Navela je da je g. LZ na jednom sastanku izjavio da su trgovine prljave i neuredne, bez dodatnog objašnjenja, te je pokazivao slike drugim voditeljima ne pojašnjavajući u čemu je problem. Istaknula je da je na sastanku **.**.2015. LZ vrijeđao prisutne, govoreći da ne znaju raditi svoj posao, da se to uči u prvom razredu osnovne škole, te se pritom smijao. Također je navela da ih na sastanku u [adresa] g. LZ nije pozvao gdje je bila prisutna njihova regija, a sastanak je organizirao holding u Njemačkoj. Svjedokinja je izjavila da nije postojala sistematizacija radnih mjesta te da je nakon njezinog otkaza poslove preuzeo g. LZ, koji nije znao hrvatski ni njemački jezik, a nakon njega regionalni voditelj za [adresa], g. MZ. Svjedokinja je izjavila da ih je g. LZ okrivio za određene probleme, navodeći da je asistentica S dala zbog njih otkaz, te ih je vrijeđao na sastanku 4. veljače 2016. godine, na kojem je bilo prisutno 12 djelatnika. Istaknula je da je LZ boravio u [adresa], nije znao hrvatski jezik i nije bio fizički prisutan za vođenje poslova u Hrvatskoj.

40. Sud poklanja vjeru iskazima članova uprave JZ i FZ te svjedokinji IZ jer su njihovi iskazi u bitnim dijelovima međusobno suglasni, logični i životni. Manje razlike u njihovim iskazima sud cijeni kao posljedicu različitih funkcija i radnih mjesta na kojima su radili, kao i činjenice da su iskazivali pred sudom nakon proteka značajnog vremena od otkazivanja ugovora o radu tužiteljici (IZ i ČZ). Iskaz g. JZ sud ocjenjuje detaljnim i uvjerljivim, pri čemu je član uprave bez oklijevanja odgovarao na sva postavljena pitanja. Nasuprot tome, sud nije povjerovao tužiteljici i svjedokinji SZ u dijelovima u kojima su njihovi iskazi proturječni dokumentaciji u spisu te iskazima svjedokinje IZ te članova uprave JZ i FZ. Sud posebno ističe da su tužiteljica i svjedokinja SZ iznosile i subjektivne procjene situacija koje su se dogodile kod tuženika, a svjedokinja SZ dodatno je iskazivala o sastancima na kojima ih je g. LZ navodno vrijeđao, o čemu tužiteljica nije iskazivala, što upućuje na nedosljednost. Sud je, primjenom načela slobodne ocjene dokaza iz članka 8. ZPP-a i to u pogledu navoda vezanih uz diskriminaciju i šikaniranje, zaključio da su iskazi članova uprave JZ i FZ te svjedokinje IZ uvjerljiviji, objektivniji i u skladu s ostalim izvedenim dokazima, dok su iskazi tužiteljice i SZ subjektivni, djelomično proturječni i nisu potkrijepljeni relevantnom dokumentacijom.

41. Nadalje, sud je mišljenja da iz iskaza tužiteljice i svjedokinje SZ ne proizlazi niti jedan relevantan dokaz koji bi upućivao na postojanje diskriminacije i šikane prema tužiteljici. Naime, g. LZ, kao neposredno nadređeni rukovoditelj tužiteljici i svjedokinji SZ, bio je ovlašten, sukladno svojoj rukovodećoj poziciji, ukazivati na eventualne nepravilnosti i „nered u poslovnicama“ za koje su iste bile zadužene i odgovorne, ukoliko je smatrao da takve nepravilnosti postoje. Ujedno, bio je ovlašten davati naloge i upute za rad, što je uobičajeno i očekivano u svakom radnom odnosu. Sud posebno ističe da sama činjenica što je g. LZ u komunikaciji koristio engleski i rumunjski jezik, dok je tužiteljica hrvatski i njemački, može dovesti do nesporazuma u komunikaciji i takva okolnost, sama po sebi, ne predstavlja diskriminaciju niti neprimjeren odnos nadređenog prema podređenom. Sud ne nalazi uvjerljivim navod tužiteljice i svjedokinje SZ da im je g. LZ na jednom sastanku rekao da zašute i podigao prst, osobito imajući u vidu da se tužiteljica i svjedokinja nisu koristile engleskim jezikom. Dodatno, iz iskaza članova uprave JZ i FZ te svjedokinje IZ, koji su također bili nazočni predmetnom sastanku, ne proizlazi da se g. LZ na opisani način obratio tužiteljici. Naprotiv, g. LZ je uvjerljivo iskazao da je na jednom sastanku zamolio prisutne da se stišaju i da nastave razgovarati na način koji će svima biti razumljiv, što sud smatra životnim i logičnim postupanjem rukovoditelja u situaciji kada komunikacija među zaposlenicima nije bila optimalna. Slijedom navedenog, sud zaključuje da u konkretnom slučaju nisu ostvareni elementi diskriminacije, niti je utvrđeno postojanje neprimjerenog odnosa nadređenog prema tužiteljici, a navodi tužiteljice u tom dijelu sud ocjenjuje neuvjerljivima i neosnovanima.

42. Spisu je priložen i e-mail tužiteljice od 10. veljače 2016. koji predstavlja pritužbu u kojoj se Upravi u Njemačkoj žali vezano uz otežanu komunikaciju s g. P te nadalje ukazuje da joj g. LZ prigovara da su joj filijale "prljave", pri čemu ne dobiva prilika za objašnjenje, navodi da nedostaje potpora u vezi s problemima s poslovnicama i ne priopćavaju joj se informacije. Dakle, iz sadržaja pritužbe tužiteljice od 10. veljače 2016. ne proizlaze činjenice koje bi upućivale na postupanje koje bi se moglo podvesti pod diskriminaciju tužiteljice po osnovi jezika i socijalnog podrijetla. Navodi tužiteljice odnose se prvenstveno na njezin subjektivan dojam o načinu komunikacije, za nju nejasnim poslovnim zahtjevima i neslaganje s nadređenim u pogledu vođenja poslovanja. E, kao njezin nadređeni rukovoditelj, je ovlašten ocjenjivati rad filijala, a iz same pritužbe ne proizlazi da je prekoračio granice dopuštenog postupanja.

43. Iz dokaza provedenih u ovom postupku ne proizlazi da je g. LZ diskriminirao tužitelju zbog nepoznavanja engleskog jezika i socijalnog podrijetla, već proizlazi da su postojali problemi u komunikaciji, a da je g. LZ ukazivao na propuste i probleme u okviru svojih ovlasti.

44. Slijedom navedenog, iz pritužbe koju je tužiteljica uputila e-mailom Upravi u Njemačkoj te iz iskaza tužiteljice, svjedokinja i članova Uprave ne slijedi da je predmetni otkaz posljedica diskriminacije po osnovi jezika i socijalnog podrijetla ili šikaniranja.

45. Budući je tuženik u konkretnom slučaju dokazao postojanje opravdanih razloga za poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu te da otkaz nije posljedica diskriminacije tužiteljice po osnovi jezika i socijalnog podrijetla ili šikaniranja, sud je odbio tužbeni zahtjev kojim tužiteljica traži da se utvrdi nedopuštenom Odluka o redovitom otkazu ugovora o radu od 4. ožujka 2106., kao i Odluka od 31. ožujka 2016. kojom je tuženik odbio Zahtjev za zaštitu prava te kojim traži da se utvrdi da radni odnos tužiteljice kod tuženika nije prestao. Također je odbijen zahtjev za sudskim raskidom ugovora o radu s pripadajućim aneksima temeljem članka 125. stavka 1. ZR-a.

46. Ostali priloženi dokazi i navodi stranaka nisu posebno ocijenjeni jer isti nisu odlučni za rješavanje u ovoj pravnoj stvari.

47. Sukladno članku 165. ZPP-a odluka o troškovima postupka ostavlja se za kasniju presudu.

48. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 20. studenoga 2025.

Sutkinja

Nikolina Labuhar Bazina

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 8 dana računajući od dana primitka otpravka ove presude. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o istoj odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Tužiteljici po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku