REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Splitu

Gundulićeva 29 a, Split

Poslovni broj Gž-3364/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda i to Andree Boras-Ivanišević, kao predsjednice vijeća, Borisa Mimice, kao suca izvjestitelja, te Sonje Meštrović, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Republika Hrvatska, OIB: 52634238587, zastupanog po Općinskom građanskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, protiv tuženika OB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Ivani Špehar, odvjetnici u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3023/2020-75 od 18. listopada 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 20. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3023/2020-75 od 18. listopada 2024., u pobijanom dijelu pod točkom II i III. izreke.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom odlučeno je:

„I. Nalaže se tuženiku OB da tužitelju Republika Hrvatska isplati iznos od 3.603,13 eur zajedno sa zateznom kamatom i to na iznos od:

- 36,39 eur od 14. prosinca 2001.,

- 36,39 eur od 14. prosinca 2001.,

- 36,39 eur od 14. prosinca 2001.,

- 36,39 eur od 25. siječnja 2002.,

- 36,39 eur od 27. veljače 2002.,

- 36,39 eur od 22. ožujka 2002.,

- 36,39 eur od 20. travnja 2002.,

- 36,39 eur od 11. svibnja 2002.,

- 36,39 eur od 4. srpnja 2002.,

- 36,39 eur od 3. kolovoza 2002.,

- 36,39 eur od 11. rujna 2002.,

- 36,39 eur od 11. rujna 2002.,

- 43,67 eur od 30. studenoga 2002.,

- 43,67 eur od 7. prosinca 2002.,

- 43,67 eur od 1. siječnja 2003.,

- 43,67 eur od 1. veljače 2003.,

- 43,67 eur od 20. veljače 2003.,

- 43,67 eur od 3. travnja 2003.,

- 43,67 eur od 25. travnja 2003.,

- 43,67 eur od 10. svibnja 2003.,

- 42,94 eur od 10. lipnja 2003.,

- 42,94 eur od 17. srpnja 2003.,

- 42,94 eur od 26. srpnja 2003.,

- 42,94 eur od 2. rujna 2003.,

- 50,80 eur od 30. siječnja 2004.,

- 78,11 eur od 30. ožujka 2004.,

- 27,29 eur od 30. ožujka 2004.,

- 78,11 eur od 10. travnja 2004.,

- 78,11 eur od 12. svibnja 2004.,

- 154,29 eur od 28. svibnja 2004.,

- 78,11 eur od 28. svibnja 2004.,

- 78,11 eur od 19. lipnja 2004.,

- 78,11 eur od 14. srpnja 2004.,

- 78,11 eur od 10. kolovoza 2004.,

- 78,11 eur od 24. kolovoza 2004.,

- 179,66 eur od 20. studenoga 2004.,

- 89,83 eur od 10. prosinca 2004.,

- 89,83 eur od 29. prosinca 2004.,

- 59,14 eur od 28. siječnja 2005.,

- 59,14 eur od 3. ožujka 2005.,

- 59,14 eur od 26. ožujka 2005.,

- 59,14 eur od 29. travnja 2005.,

- 59,14 eur od 1. lipnja 2005.,

- 59,14 eur od 1. srpnja 2005.,

- 43,52 eur od 16. srpnja 2005.,

- 65,36 eur od 16. srpnja 2005.,

- 65,36 eur od 6. rujna 2005.,

- 74,02 eur od 1. studenoga 2005.,

- 74,02 eur od 18. studenoga 2005.,

- 74,02 eur od 6. prosinca 2005.,

- 74,02 eur od 31. prosinca 2005.,

- 74,02 eur od 31. siječnja 2006.,

- 74,02 eur od 4. ožujka 2006.,

- 74,02 eur od 29. ožujka 2006.,

- 74,02 eur od 4. svibnja 2006.,

- 74,02 eur od 6. lipnja 2006.,

- 14,00 eur od 20. travnja 2002.,

- 37,16 eur od 25. rujna 2002.,

- 0,61 eur od 14. veljače 2003.,

- 18,39 eur od 28. ožujka 2003.,

- 8,80 eur od 15. svibnja 2003.,

- 6,53 eur od 28. svibnja 2003.,

- 6,70 eur od 4. srpnja 2003.,

- 0,21 eur od 16. srpnja 2004.,

- 3,37 eur od 16. srpnja 2004.,

- 3,42 eur od 17. srpnja 2004.,

- 0,27 eur od 27. kolovoza 2004.,

- 3,25 eur od 20. studenoga 2004.,

- 69,61 eur od 24. prosinca 2004.,

- 26,64 eur od 23. srpnja 2005.,

- 20,56 eur od 1. listopada 2005.,

- 6,98 eur od 7. prosinca 2005.,

- 5,29 eur od 21. veljače 2006. te na iznos od

- 1,70 eur od 21. veljače 2006., sve do isplate, sve po stopi koju određuje čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se preostali dio tužbenog zahtjeva tužitelja Republika Hrvatska za isplatu daljnjih 3.036,20 eur zajedno sa zatraženom zateznom kamatom.

III. Svaka stranka snosi svoje troškove postupka. „

2. Protiv navedene presude u odbijajućem dijelu pod točkom II. izreke kao i odluke o troškovima postupka pod točkom III. izreke, žali se tužiteljica zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22,114/22, i 155/23 dalje u tekstu: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u skladu s žalbenim razlozima, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tužiteljice nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila počinjena bilo koja od bitnih povreda parničnog postupka koje su predviđene odredbom članka 354. stavak 2., točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a.

6. Nadalje, nije ostvaren ni žalbeni razlog nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je prvostupanjski sud raspravivši sve tvrdnje na kojima tužitelji temelje svoj tužbeni zahtjev, kao i tvrdnje kojima ih tužena pobija na osnovu provedenih dokaza i njihovom pravilnom ocjenom u smislu članka 8. ZPP-a, potpuno i pravilno utvrdio odlučne činjenice za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovoj pravnoj stvari, te je za odlučna činjenična utvrđenja naveo potpune i jasne razloge, a kako ta utvrđenja nisu žalbenim navodima dovedena u sumnju, prihvaća ih i ovaj sud.

7. Predmet spora u ovom stadiju postupka je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 3.036,20 eura sa zateznim kamatama (naknada troškova školovanja sa zateznim kamatama i zahtjev za naknadu troškova predmetne parnice sa zateznim kamatama (list 220. - 223. spisa).

8. Iz rezultata raspravljanja i stanja spisa proizlazi:

- da su stranke 20. studenog 2001. sklopile Ugovora o školovanju tuženika - stipendiranju za stjecanje visokog obrazovanja - zvanje diplomirani inženjer aeronautike - pilot (u daljnjem tekstu: Ugovor) i da se tuženik Ugovorom obvezao nakon završenog školovanja ostati u službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: OS RH) najmanje 10 godina (članak 3. Ugovora), a u slučaju prijevremenog raskida djelatne službe u OS RH naknaditi tužiteljici troškove školovanja i štete koja je time pričinjena OS RH sa zateznim kamatama od dana plaćanja troškova, odnosno nastanka štete (članak 4. Ugovora);

- da je tuženiku djelatna vojna služba prestala uz častan otpust na temelju rješenja Personalne službe Uprave za ljudske resurse Ministarstva obrane od 30. prosinca 2010. (Klasa: UP/I 805-06/10-01/23, Urbroj: 512M2-010402-10-5) s danom 31. prosinca 2010., uz obvezu vraćanja troškova školarine sukladno obvezama iz Ugovora;

- da je tužiteljica u dopisu od 07. veljače 2011. upućenom tuženiku navela da Ministarstvo obrane raskida Ugovor od 20. studenog 2001. s nadnevkom 31. prosinac 2010. i pozvala tuženika da se u roku od 15 dana po tom raskidu javi u Personalnu službu radi dogovora o načinu podmirenja financijski obveza, među kojima je i trošak školovanja u iznosu od 50.024,03 kn (list 9. i 10. spisa);

-da iz dopisa zapovjednika, Zapovjedništva HRZ i PZO od 17. prosinca 2010., razvidno je da „nije suglasno sa zahtjevom imenovanog“ uz napomenu da se radi o mladom pilotu u čije školovanje su utrošena značajna materijalna sredstva, te je njegov ostanak od interesa u HRZ i PZO.

-da je iz nalaza i mišljenja Vještaka Tkalec d.o.o. (stranica 193-197) razvidno da je tužitelj na ime troškova školovanja tuženika (stipendije, troška prijevoza te smještaja i prehrane), a sukladno čl. 11. predmetnog Ugovora o školovanju prema podacima u spisu (knjigovodstvena kartica i potvrda) ukupno platio iznos od 49.505,55 kn s time da je prema navedenoj dokumentaciji platio i iznos od 518,48 kn za koje tužitelj navodi da se radi o trošku prehrane,

-da u pisanoj dopuni nalaza i mišljenja (stranica 208-212) Vještak Tkalec d.o.o. očitujući se na prigovor tuženika pri čemu je prema prijedlogu tuženika i naknadnom zadatku suda da utvrdi iznos troškova školovanja razmjerno neispunjenom dijelu obveze tuženika uzimajući u obzir da je tuženik u djelatnu vojnu službu primljen 25.6.2006., da mu je ista prestala s danom 31.12.2010., a da je u toj službi trebao ostati do 25.6.2016., utvrdio da je tuženik kod tužitelja trebao odraditi ukupno 3654 dana, a da je ostalo neodrađeno 2004 dana što je 54,84% vremena koje je trebao odraditi radi čega razmjerni dio neispunjenog dijela obveze iznosi 3.603,26 eur (27.148,80 kn),

-da razmjerni dio iznosa koji tužitelj potražuje, a za koji iz dokumentacije u spisu nije moguće utvrditi na što se odnosi, iznosi 37,74 eur (284,34 kn).,

- da je tuženik zbog neočekivane dinamika letenja nakon završetka školovanja tražio od tužiteljice da mu se omogući polaganje za dozvolu profesionalnog pilota (civilna dozvola), iako im je i ta mogućnost bila predočena pri prezentaciji na temelju koje se je odlučio za ovo zvanje, što tužiteljica nije odobrila, nakon čega je tuženik sam platio školovanje za polaganje dozvole za profesionalnog pilota (civilna dozvola).

-da su uvjeti smještaja bili iznimno loši, te da su sami obavljali poslove domara , čistača, a što su potvrdili svi saslušani svjedoci TB, ČB, ŠB i RB.

9. Pravilima o obveznom obavljanju službe u oružanim snagama nakon završetka školovanja i prestanku službe (Zakon o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske /Narodne novine, broj: 23/1995., 33/1995., 105/1999., 128/1999., u daljnjem tekstu: ZSOSRH/1995/, Zakon o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske /Narodne novine, broj: 33/2002., 58/2002., 175/2003., 136/2004., 76/2007., 88/2009., 124/2009., u daljnjem tekstu: ZSOSRH/2002/), koja su bila na snazi od sklapanja Ugovora /20. studenog 2001./, do prestanka djelatne vojne službe uz častan otpust prema rješenju od 30. prosinca 2010., u kontinuitetu je propisano:

- da se kadet, djelatna vojna osoba i vojni stipendist koji se školovao poradi popune oružanih snaga nakon završetka školovanja raspoređuje na odgovarajuće ustrojbeno mjesto, da su te osobe koja svojom krivnjom ne završi školovanje ili nakon završenog školovanja ne stupi na službu u oružane snage dužne Ministarstvu obrane nadoknaditi troškove školovanja i štetu koja je time počinjena oružanim snagama i da je kadet koji se školovao u vojnoj školi za pilota obvezan ostati u službi najmanje 10 godina, poslije završetka školovanja, ukoliko ugovorom nije utvrđeno dulje (članak 156. i 157. stavak 2. ZSOSRH/1995, članak 184. ZSOSRH/2002);

- da služba prestaje po sili zakona, na temelju osobnog zahtjeva, nakon isteka roka na koji je primljena u službu, otkazom, nakon proteka probnog rada i sporazumom, da se djelatnoj vojnoj osobi u aktu o prestanku djelatne vojne službe naznačava da je otpuštena iz službe uz "častan otpust" ili uz "nečastan otpust" i da djelatnoj vojnoj osobi, službeniku ili namješteniku koji nije ispunio obveze u svezi sa školovanjem, stipendiranjem ili specijalizacijom služba može prestati na osobni zahtjev i prije ispunjenja obveza, ako ne postoji poseban interes službe uz obvezu naknade troškova stipendiranja i specijalizacije razmjerno neispunjenom dijelu obveze (članak 94., članak 104. ZSOSRH/1995, članak 188., 193. i 195. ZSOSRH/2002).

10. Imajući u vidu naprijed navedeno, a kako iz rezultata raspravljanja pred prvostupanjskim sudom proizlazi da je tuženik nakon završenog školovanja stupio u službi OS RH i u istoj službi radio četri godine, šest mjeseca i 6 dana, da je tuženiku djelatna vojna služba prestala uz častan otpust s nadnevkom 31. prosinca 2010., na temelju rješenja tužiteljice od 30. prosinca 2010., na koji način je po tužiteljici iskazano i nepostojanje posebnog interesa za zadržavanje tuženika u djelatnoj vojnoj službi pilota, to se ne mogu prihvatiti žalbeni navodi tužiteljice u dijelu pozivanja na obrazloženje rješenja od 17. prosinca 2010„… u kojem je navedeno kako zapovjednik HRZ i PZO zbog posebnog interesa za Hrvatsko ratno zrakoplovstvo i protuzračnu obranu i oružane snage u cjelini nije suglasan sa zahtjevom tuženika za prestanak djelatne vojne službe …“, (list 31. spisa).

11. Naime, tužiteljica ispušta iz vida da je u istom dijelu obrazloženja tog rješenja navedeno da ta činjenica nije od utjecaja za drugačije rješenje predmetne stvari, te činjenicu da se tuženik dalje profesionalno razvija izvan sustava, a koje činjenice je potvrdio i sam tuženik u svom iskazu kako nije mu dana mogućnost omogući polaganje za dozvolu profesionalnog pilota-civilna dozvola, i sam je platio školovanje.

12. Stoga, kao jedini objektivni zaključak ostaje da u vrijeme donošenja rješenja od 30. prosinca 2010. kojim je odlučeno o prestanku tuženikove djelatne vojne službe uz častan otpust s nadnevkom 31. prosinca 2010. tužiteljica nije imala poseban interes za zadržavanje tuženika u službi HRZ i da je tuženik prema navedenim pravilima o službi u OS RH obvezan naknaditi tužiteljici troškove školovanja razmjerno neispunjenom dijelu obveze, kako je to zaključio i sud prvog stupnja.

13. Zakonom o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., u daljnjem tekstu: ZOO-a), propisano je da su sudionici u obveznom odnosu dužni ispuniti svoju obvezu i odgovorni su za njezinu ispunjenje (članak 9. ZOO-a) i da je dužnik dužan platiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi, osim kad zakon određuje što drugo (članak 21. ZOO-a), a odredbom članka 195. ZSOSRH/2002 dužnost naknade troškova školovanja razmjerna je neispunjenom dijelu obveze iz članka 3. Ugovora.

14. Dakle, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio činjenice i primijenio materijalno pravo o visini razmjernog djela neispunjene obveze, odnosno iznosa koji je tuženik dužan naknaditi tužiteljici po osnovi troškova školovanja, u visini od 3.603,13 eur, s pripadajućim kamatama (točka I. izreke prvostupanjske presude), dok je za više zatraženom u pobijanom iznosu od 3.036,20 eura odbio zahtjev tužiteljice kao neosnovan.

15. Prvostupanjska odluka o troškovima postupka temelji na pravilno izvršenom obračunu primjenom odredbe članka 154. stavak 4. i članka 155. ZPP-a sukladno odredbama Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika, pa se žalba tužiteljice u tom pravcu smatra neosnovanom.

16. Kako nisu ostvareni žalbeni navodi žalitelja niti je prvostupanjski sud počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a na koje ovaj sud temeljem odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti trebalo je temeljem odredbi članka 658. stavak 1. ZPP-a odbiti žalbu tužiteljice kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

17. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Splitu, 20. studenog 2025.

Predsjednica vijeća

Andrea Boras-Ivanišević