Republika Hrvatska

Županijski sud u Sisku

Sisak, Trg Ljudevita Posavskog 5

Poslovni broj: Gž-359/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Sisku, u vijeću sastavljenom od sudaca Zlatane Bihar, predsjednice vijeća, Martine Budinski Modronja, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Kristine Devčić Merzel, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice NĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnica Zdenka Nakićen Vukičević, odvjetnica u Šibeniku, protiv tuženice Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, koju zastupaju punomoćnici u Odvjetničkom društvu Glamuzina i Grošeta, odvjetnici u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj: P-2107/2022-18 od 13. veljače 2024., u sjednici vijeća održanoj 20. studenoga 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se djelomično kao neosnovana žalba tuženice RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj: P- 2107/2022-18 od 13. veljače 2024. pod točkom I. izreke, pod točkom II. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženici RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. naknaditi tužiteljici NĆ troškove parničnog postupka u iznosu od 833,18 eura s pripadajućim zateznim kamatama i pod točkom III. izreke.

II. Uvažava se djelomično žalba tuženice RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. i preinačuje se navedena presuda u dijelu pod točkom II. izreke kojim je prihvaćen zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka u iznosu od 66,36 eura s pripadajućim zateznim kamatama i sudi:

Odbija se zahtjev tužiteljice NĆ za naknadu troškova postupka u iznosu od 66,36 eura kao neosnovan.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženice RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici platiti tužiteljici iznos od 1.670,21/12.584,21 kn s pripadajućim zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose pobliže određene izrekom presude (točka I. izreke), naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 899,54 eura s pripadajućim zateznim kamatama (točka II. izreke), dok je zahtjev tuženice za naknadu parničnih troškova odbijen kao neosnovan (točka III. izreke).

2. Protiv navedene presude pravovremenu žalbu je izjavila tuženica pozivajući se na sve žalbene razloge iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 114/22. i 155/23. – dalje: ZPP), odnosno na bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Žalbenim navodima osporava zaključak prvostupanjskog suda o ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, ponavlja navode kako se o tome s tužiteljicom pojedinačno pregovaralo, da su te odredbe jasne i razumljive te lako uočljive, ukazuje kako ta odredba nije uzrokovala znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Osporava zaključak o neosnovanosti prigovora zastare, te predlaže preinačiti pobijanu presudu na način da se odbije tužbeni zahtjev tužiteljice uz naknadu troškova postupka tuženiku. Potražuje naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Tužiteljica nije podnijela odgovor na žalbu tuženika.

4. Žalba tuženice je djelomično osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji je prethodio njezinu donošenju u granicama razloga određenih u žalbi, ovaj drugostupanjski sud ne nalazi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP u svezi s člankom 338. stavak 4. ZPP jer pobijana presuda sadrži sve što po zakonu treba sadržavati, pa i u svom obrazloženju. Naime, suprotno žalbenim navodima tuženice prvostupanjski sud je u obrazloženju presude sumarno izložio zahtjeve stranaka, naveo je činjenice koje su stranke iznijele, naveo je koje je dokaze izveo i kako je izvedene dokaze ocijenio, koje je činjenice utvrdio i temeljem kojih dokaza ih je utvrdio, a naveo je i koje materijalno pravo je primijenio.

5.1. U povezanosti s navedenim ocjena je ovog drugostupanjskog suda da prvostupanjski sud nije počinio ni bitnu povredu iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP na koju tuženica ukazuje žalbom jer je pobijana presuda razumljiva, za svoju odluku prvostupanjski sud je dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama i ne nalaze se razlozi zbog kojih se navedena presuda ne bi mogla ispitati.

5.2. Stoga su neosnovani žalbeni navodi tuženice kojima ukazuje da joj je povrijeđeno pravo na pravilno suđenje jer da je prvostupanjski sud u potpunosti zanemario navode i dokazne prijedloge tuženice, da postupak pred prvostupanjskim sudom nije imao element kontradiktornosti suda što je dovelo do arbitrarne odluke, a u povezanosti s tim nije počinjena ni bitna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP na koju sadržajno tuženica ukazuje žalbenim navodima. Naime, iz spisa proizlazi da je tuženici omogućeno raspravljanje pred sudom, što je tuženica zastupana po odvjetniku, dakle kvalificiranom punomoćniku i koristila dostavom brojnih podnesaka i prisustvom na ročištima. Sukladno članku 220. stavak 2. ZPP sud odlučuje koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica, a ocjena je i ovog drugostupanjskog suda da je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je odbio prijedlog tuženice za saslušanje javnog bilježnika. Napominje se da je tuženica od dokaznog prijedloga za saslušanje djelatnika banke EĆ odustala na ročištu 18. svibnja 2023.

5.3. Ovaj drugostupanjski sud ne nalazi ni druge bitne povrede iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje temeljem članka 365. stavak 2.

ZPP pazi po službenoj dužnosti.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice da joj tuženica isplati iznos od 12.584,21 kunu odnosno 1.670,21 euro, sa zakonskim zateznim kamatama na svaki pojedini iznos na ime preplaćenih anuiteta kredita zbog valutne klauzule (švicarski franak – CHF). Svoj zahtjev tužiteljica temelji na navodima da su odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu ništetne.

6.1. Napominje se da tužiteljica tužbenim zahtjevom nije tražila da se presudom utvrdi ništetnost navedenih odredbi Ugovoru o kreditu. Iz činjeničnog supstrata tužbe proizlazi da činjenicu da je ta odredba ugovora o kreditu ništetna, tužiteljica temelji na utvrđenjima iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenima u postupcima kolektivne tužbe tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv, između ostalih i tuženice, a u kojima je utvrđeno da je tuženica sklapajući ugovore o kreditu s tim ništetnim odredbama, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača.

7. Za donošenje pravilne odluke o tužbenom zahtjevu tužiteljice, prvostupanjski sud je utvrdio sve relevantne činjenice, na tako potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno je primijenio materijalno pravo, odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23. – dalje: ZOO) i Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/23. – dalje: ZZP), pa su neosnovani i ti žalbeni prigovori tuženice.

8. Među strankama i nije sporno da su tužiteljica i tuženica 24. kolovoza 2007. zaključile Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila za novčani iznos od 9.192,00 CHF, a koji iznos je tužiteljici isplaćen u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju kreditora (dakle tuženice) važećem na dan isplate istog, da je ugovoren rok otplate od 7 godina, da se tužiteljica obvezala vratiti kredit u 84 mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju kreditora važećem na dan dospijeća, kao i da je ugovorena redovna kamatna stopa od 5,95% godišnje promjenjiva sukladno odlukama o kamatnim stopama kreditora, dakle tuženice.

9. Među strankama nije sporno ni da je Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. donesena u postupku koji je tužbom pokrenula Udruga Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv osam poslovnih banaka pa i tuženice u dijelu kojim je utvrđeno da je tuženica u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta - švicarski franak (CHF) uz koju je vezana glavnica, a da prije i u vrijeme zaključivanja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. U navedenom dijelu presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019.

10. Nedvojbeno je da se radi o ugovornim odredbama koje su unaprijed sastavljene za veći broj ugovora u kojima prodavatelj robe ili pružatelj usluga predlaže potrošaču kao drugoj ugovornoj strani uvjete u obliku tzv. Općih uvjeta ili formaliziranog tipskog ugovora na čije sadržaje potrošači najčešće ne mogu utjecati.

11. Obzirom na navedeno, a suprotno žalbenim navodima tuženice, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i to u smislu odredbe članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.) u povezanosti s odredbama članka 322. stavak 1. i članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18., dalje: ZOO). Ukazuje se i na odredbu članka 269. stavak 2. i članka 272. ZOO kojima je propisano da činidba mora biti određena, odnosno odrediva, a činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da je odredi. Ugovor o kreditu predstavlja dvostrani pravni posao pa je unošenje u isti neodređenih formulacija pa i o valutnoj klauzuli (kunska protuvrijednost prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja/dospijeća) suprotno zakonskom načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu i načelu savjesnosti i poštenja, a korisnik kredita kao potrošač od samoga početka ugovornog odnosa je doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku. Naime, utvrđeno je da je tužiteljica zapravo isključivo pregovarala o visini kredita i mjesečnom anuitetu u vrijeme potpisivanja ugovora o kreditu (tada početnom i za tužiteljicu prihvatljivom), budući da formulacija ugovornih odredbi o tečaju omogućava potrošačima samo uvid u visinu tečaja na dan sklapanja ugovora o kreditu. Slijedom navedenog proizlazi da o rizicima i razlozima promjene tečaja tijekom predstojećeg kreditnog razdoblja tužiteljica nije bila upoznata od strane tuženice niti se o tome posebno pregovaralo.

11.1. Odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača imaju pravni učinak "erga omnes", sve sukladno članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/14. i 110/15.), odnosno obvezne su i za ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete uzrokovane postupanjem tuženika, a pokretanje ili vođenje postupka kolektivne zaštite ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca prouzrokovana šteta da pokrene postupak za naknadu štete protiv osobe koja joj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti sklopljenog ugovora. Prvostupanjski sud je i u ovom konkretnom predmetu utvrdio ništetnost odredbe ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu kao prethodno pitanje.

12. Tužitelj stoga i nije bio dužan dokazivati ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli već je dovoljno da se pozvao na utvrđenu ništetnost u navedenim presudama povodom kolektivne tužbe. Naime, stav je ovog drugostupanjskog suda da bi svako drugačije postupanje bilo nesvrsishodno i neekonomično pa i previše tegobno za potrošača.

13. To ne znači da tuženici ne treba omogućiti u sporovima o individualnim restitucijskim zahtjevima, kao što je ovaj, dokazivanje da je određenom potrošaču u postupku koji je prethodio sklapanju ugovora o kreditu dao odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama ugovora o kreditu jer takva utvrđenja nisu bila predmetom raspravljanja i dokazivanja u kolektivnom sporu. I u ovom konkretnom predmetu tuženik je imao mogućnost dokazivanja da je postojao informirani pristanak tužiteljice na sklapanje predmetnog ugovora o kreditu na način da su joj prilikom sklapanja istog bile dane odgovarajuće obavijesti o načinu i valutarnom riziku, a da je unatoč punoj obaviještenosti tužiteljica svejedno pristala na sklapanje takvog ugovora.

14. Međutim, kako je već ranije navedeno, prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je odbio dokazni prijedlog tuženice za saslušanje javnog bilježnika. To stoga što se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer pri solemnizaciji ugovora o kreditu javni bilježnik ne objašnjava potrošaču rizike fluktuacije tečaja CHF, jer za to nema ovlasti. U odnosu na to postoji i shvaćanje Ustavnog suda.

14.1. Napominje se da tuženica tijekom postupka sudu i nije predložila dokaze koji bi bili adekvatni odnosno na temelju kojih bi se te sporne činjenice (pojedinačno pregovaranje o spornim odredbama ugovora i obaviještenost o rizicima promjene tečaja CHF) mogle utvrditi. Naime, tuženica je još u odgovoru na tužbu predložila kao svjedoka saslušati svog djelatnika EĆ, ali je od tog dokaznog prijedloga odustala.

14.2. Stav je ovog drugostupanjskog suda da se navedene sporne činjenice ne mogu utvrđivati ni iz promotivnih letaka tuženice gdje su navedeni uvjeti za odobravanje kredita građanima za kupnju vozila.

15. Nasuprot tome, temeljem iskaza tužiteljice prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da se o spornim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, da joj prije sklapanja ugovora nisu protumačeni i objašnjeni značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi i da joj te odredbe nisu učinjene razumljivima na način kako pojam razumljivosti tumači sud EU u predmetu C-186/16. Razumljivost prema tom tumačenju podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije na temelju kojih može procijeniti ekonomske posljedice takvih odredbi za njegove financijske obveze i donijeti informiranu odluku. Naime, iz iskaza tužiteljice proizlazi da joj je u prodavaonici motora ponuđeno da sklopi kredit s bankom radi otplate motora, nakon čega je otišla kod javnog bilježnika, slijedom čega proizlazi da tužiteljica u banci, odnosno poslovnici tuženice zapravo nije ni bila.

16. Obzirom da ugovorena valutna klauzula uz kamatu faktično čini cijenu, a cijena je bitan element ugovora o kreditu i mora biti određena, odnosno odrediva, sukladno članku 83. Zakona o zaštiti potrošača, odredba ugovora koju koristi tuženica, a na temelju koje je iznos anuiteta vezan za CHF, dakle cijena se određuje bez formiranog čvrstog kriterija, protivna je načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu i načelu savjesnosti i poštenja. Banke kao dobri i odgovorni gospodarstvenici, visoko specijalizirane novčarske ustanove koje novac plasiraju potrošačima dužne su maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali ne na štetu potrošača. Nezakonito postupanje banaka je u kasnijem poslovanju i otklonjeno i to nakon što je odredbom članka 11.a Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 75/09., 112/12.) formalno propisano što sve treba sadržavati ugovorna odredba u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu.

17. Osnova odgovornosti tuženice sastoji se u tome što tuženica prije sklapanja ugovora nije tužiteljicu u cijelosti informirala o značenju valutne klauzule čime su povrijeđena prava potrošača, jer tuženica u konkretnom slučaju s tužiteljicom nije posebno pregovarala o valutnoj klauzuli, niti je omogućila tužiteljici da utječe na te odredbe ugovora, niti je upoznala tužiteljicu s posljedicama i potencijalnim rizikom koji nastaje primjenom valutne klauzule.

18. Postupajući na navedeni način, primjenjujući valutnu klauzulu tuženica je dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka i to na štetu tužiteljice. Naime, u konkretnom slučaju obveza tužiteljice po predmetnom Ugovoru o kreditu ovisila je zapravo o dva bitna i ujedno promjenjiva elementa (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa), koji elementi utječu na cijenu koja je bitni sastojak ugovora, a putem tih spornih ugovornih odredbi tuženica je izbjegla utjecaj druge ugovorne strane na cijenu što je suprotno odredbi članka 247. ZOO, koja propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Obzirom tužiteljici nije moglo biti poznato kako će se kretati tečaj CHF (ali uz to i kako će se mijenjati kamatna stopa) u kreditnom razdoblju od 7 godina, kao što nije imala mogućnosti pregovaranja i utjecaja u pogledu ugovornih odredbi o tečaju, to je uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka.

19. Slijedom svega navedenog, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu i pravilno je postupio kada je obvezao tuženicu i na vraćanje više uplaćenog iznosa jer je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je tuženica nepošteni stjecatelj (članak 323. ZOO), a neosnovani su žalbeni navodi kojima se pravilnost tog zaključka osporava.

19.1. Vezano za utvrđenje ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi, pravo na isticanje ništetnosti ne gasi se sukladno članku 328. ZOO.

20. Na ročištu održanom 18. svibnja 2023. tuženik je učinio nespornom visinu više uplaćenog iznosa i tužbenog zahtjeva tužiteljice.

21. Suprotno žalbenim navodima tuženice pravilno je prvostupanjski sud ocijenio neosnovanim prigovor zastare koji je tuženica istaknula. Prema ocjeni ovog suda zastarni rok, koji je prekinut podnošenjem kolektivne tužbe, počeo je ponovno teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je u postupku kolektivne zaštite potrošača utvrđena ništavost spornih ugovornih odredbi. Kako je odluka kojom je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli 14. lipnja 2018., to je tužba u ovoj pravnoj stvari, koju je tužitelj podnio 11. listopada 2021., podnesena unutar zastarnog roka iz članka 225. ZOO.

22. Neosnovani su žalbeni navodi tuženice kojima ukazuje da je ugovor u cijelosti ispunjen pa da stoga tužiteljica nema pravo na vraćanje onog što je temeljem ništetnih odredbi dala. Nema mjesta primjeni odredbe članka 326. stavak 2. ZOO, odnosno ograničenju isticanja (djelomične) ništetnosti spornog ugovora samo zato što je ugovor u cijelosti ispunjen (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev- 112/2018-2 od 9. ožujka 2022.). To i stoga što spornom ugovornom odredbom nije povrijeđen (samo) interes jedne ugovorne strane (tužitelja) već je njime, s obzirom na općepoznati veliki broj potrošačkih kredita koje su korisnici sklapali s tuženikom i drugim bankama, povrijeđen javni interes zbog čega se onda ne radi o zabrani manjeg značaja.

23. Ispitujući odluku o troškovima postupka, obzirom da je tužiteljica u ovom sporu u cijelosti uspjela, pravilno je prvostupanjski sud o troškovima postupka odlučio primjenom odredbe članka 154. stavak 1. ZPP. Iz žalbenih navoda proizlazi da tuženik odluku o troškovima postupka osporava zbog stava da je tužbeni zahtjev neosnovan i da ga je trebalo odbiti.

23.1. Međutim, osnovani su žalbeni navodi tuženice kojima osporava dosudu tužiteljici naknade troškova za plaćenu sudsku pristojbu na presudu. Naime, a kako to osnovano tuženica žalbenim navodima ukazuje, sukladno članku 11. stavak 1. točka 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine", broj: 118/18., 51/23., dalje: ZOSP) potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutima na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa oslobođeni su plaćanja sudske pristojbe. Napominje se da je navedena odredba izmijenjena ZOSP iz 2023. koji je na snagu stupio 20. svibnja 2023., a presuda u ovom predmetu je donesena 13. veljače 2024. Slijedom navedenog tužiteljica nije bila dužna platiti sudsku pristojbu na presudu, sve to i bez obzira što je prvostupanjski sud pozvao tužiteljicu na plaćanje te pristojbe rješenjem od 13. veljače 2024. na koje rješenje je tužiteljica trebala podnijeti prigovor. Stoga joj tuženica taj trošak nije dužna naknaditi.

24. Slijedom svega navedenoga, na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP žalbu tuženice valjalo je djelomično odbiti kao neosnovanu i prvostupanjsku je presudu potvrditi u točki I. izreke, dijelu točke II. izreke (odluka o troškovima postupka) za iznos od 833,18 eura i točki III. izreke.

24.1. Temeljem odredbe članka 373. točka 3. ZPP, valjalo je žalbu tuženice djelomično usvojiti i pobijanu presudu preinačiti u dijelu točke II. izreke i zahtjev tužiteljice za iznos od 66,36 eura odbiti kao neosnovan.

25. Budući da je tuženica sa žalbom uspjela u razmjerno neznatnom dijelu koji se odnosi na troškove postupka, temeljem članka 166. ZPP odbijen je kao neosnovan njezin zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.

U Sisku 20. studenoga 2025.

Predsjednica vijeća

Zlatana Bihar