Zakon.hr

Republika Hrvatska

Općinski sud u Zadru

Stalna služba u Biogradu na Moru

Trg kralja Tomislava 2 A, Biograd na Moru

Poslovni broj: P-1395/2023-25

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zadru, Stalna služba u Biogradu na Moru, po sucu Ivici Marinoviću, na temelju prijedloga višeg sudskog savjetnika Vinka Pavića, u pravnoj stvari tužitelja JE, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po Šimi Lukačiću, odvjetniku u Biogradu na Moru, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po Josipu Mađariću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui d.o.o. iz Zagreba , radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 16. listopada 2025. u prisutnosti tužitelja osobno, zamjenika punomoćnika tužitelja EE, odvjetničkog vježbenika kod Šime Lukačića, odvjetnika u Biogradu na Moru, i zamjenice punomoćnika tuženika Anite Vuletić, odvjetnice u Biogradu na Moru, na ročištu za objavu 20. studenog 2025.

p r e s u d i o j e

I Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535 da tužitelju JE, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 1.125,83 (tisućustodvadesetipet eura i osamdesetitri centa) EUR-a uvećan za zakonsku zateznu kamatu koja na iznos od:

- 3,06 EUR-a teče od dana 13. siječnja 2009. do isplate,

- 6,74 EUR-a teče od dana 18. veljače 2009. do isplate,

- 4,30 EUR-a teče od dana 1. travnja 2009. do isplate,

- 0,81 EUR-a teče od dana 26. svibnja 2009. do isplate,

- 1,04 EUR-a teče od dana 24. srpnja 2009. do isplate,

- 0,38 EUR-a teče od dana 5. kolovoza 2009. do isplate,

- 1,06 EUR-a teče od dana 18. studenog 2009. do isplate,

- 6,49 EUR-a teče od dana 20. veljače 2010. do isplate,

-10,48 EUR-a teče od dana 2. travnja 2010. do isplate,

- 13,92 EUR-a teče od dana 20. svibnja 2010. do isplate,

- 9,28 EUR-a teče od dana 25. svibnja 2010. do isplate,

- 23,56 EUR-a teče od dana 1. srpnja 2010. do isplate,

- 20,95 EUR-a teče od dana 3. kolovoza 2010. do isplate,

- 29,78 EUR-a teče od dana 7. rujna 2010. do isplate,

- 26,30 EUR-a teče od dana 30. rujna 2010. do isplate,

- 39,58 EUR-a teče od dana 23. prosinca 2010. do isplate,

- 41,79 EUR-a teče od dana 24. prosinca 2010. do isplate,

- 32,71 EUR-a teče od dana 16. veljače 2011. do isplate,

- 33,15 EUR-a teče od dana 30. travnja 2011. do isplate,

- 34,79 EUR-a teče od dana 4. svibnja 2011. do isplate,

- 55,43 EUR-a teče od dana 13. srpnja 2011. do isplate,

- 66,49 EUR-a teče od dana 3. kolovoza 2011. do isplate,

- 47,74 EUR-a teče od dana 12. listopada 2011. do isplate,

- 45,97 EUR-a teče od dana 21. listopada 2011. do isplate,

- 49,19 EUR-a teče od dana 30. studenog 2011. do isplate,

- 49,59 EUR-a teče od dana 1. prosinca 2011. do isplate,

- 55,71 EUR-a teče od dana 24. siječnja 2012. do isplate,

- 55,97 EUR-a teče od dana 14. veljače 2012. do isplate,

- 56,05 EUR-a teče od dana 13. ožujka 2012. do isplate,

- 55,23 EUR-a teče od dana 4. kolovoza 2012. do isplate,

i to do 31.7.2015. po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 (tri) postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koje je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja teče na pojedinačne iznose od dana njihova dospijeća pa do isplate, sve u roku od 5 (petnaest) dana.

II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535 da tužitelju JE, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati trošak postupka u iznosu od 1.353,09 (tisućutristopedesetitri eura i devet centi) EUR, sa zakonskom zateznom kamatom tekućim od 19. studenog 2025. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 (petnaest) dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 53,09 (pedesetitri eura i devet centi) EUR, odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj 13. lipnja 2023. u bitnome navodi da su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik kao banka zaključili Ugovor o kreditu, broj: 138-50-2703276 solemniziran dana 11. ožujka 2005. po javnom bilježniku Dušanu Kvartuču, pod brojem OU-41/05. Prema toč. 1. Ugovora o kreditu, tuženik je odobrio tužitelju kredit u iznosu od 19.266,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a dan korištenja. U toč. 4. Ugovora o kreditu određeno je da je rok otplate kredita 84 mjeseca. Tužitelju je na ime Ugovora o kreditu tuženik uplatila iznos kredita u kunama, sukladno prisilnim propisima o kreditnom poslovanju. Tužitelj je otplaćivao kredit u mjesečnim anuitetima te ga je u cijelosti otplatio. Kako je banka za vrijeme trajanja kredita jednostranim odlukama nekoliko puta mijenjala kamatnu stopu te kako je usto tečaj CHF-a znatno i nepredvidivo porastao, tužitelj je otplatio znatno veći iznos nego što je to bilo predviđeno To je za tužitelja predstavljalo itekako tešku obvezu, a da je on kojim slučajem znao da do toga može doći, odnosno ga je tuženica u skladu s propisima o zaštiti potrošača upoznala s time koje rizike povlače odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, on ovakav kredit nikada ne bi podigao. Da tuženik tužitelja nije informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti niti ga je upozorila da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro, a što je bila dužna učiniti. Stoga je tuženik stekao bez osnove iznose koje joj je tužitelj preplatio na temelju ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli. Poziva se na presudu posl.br.P-1401/12 od dana 4. srpnja 2013. godine Trgovačkog suda u Zagrebu, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda posl.br. Pž-6632/17-10 od dana 13. lipnja 2018. godine u odnosu na tuženika, u dijelu vezanom uz ugovaranje valutne klauzule u CHF i uz ugovaranje promjenjive kamatne stope, koja je i potvrđena odlukom VSRH poslovni broj Rev- 2221/18-11 od dana 3.rujna 2019. godine. Predlaže usvojiti tužbeni zahtjev te obvezati tuženika na plaćanje troškove postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu od 2. siječnja 2024. navodi da nije sporno da su tužitelj i tuženik dana 11. ožujka 2005. g. zaključili Ugovor o kreditu broj 138-50- 2703276 kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 19.266,00 a da je ugovorena redovna kamata 5,55 % godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora i s kamatom po dospijeću u visini zakonske zatezne kamate koja je u trenutku sklapanja Ugovora iznosila 15% godišnje, također promjenjiva. Tuženik ističe da je Ugovor sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Prigovara mjesnoj nadležnosti te budući da je registrirano sjedište tuženika u Zagrebu, sukladno odredbama Zakona o parničnom postupku, mjesno je nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu, no odluku o mjesnoj nadležnosti tuženik prepušta sudu. U odnosu na navode tužitelja o ništetnosti i nepoštenosti ugovorene valutne klauzule navodi da tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika da tužitelja upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF. Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti iz čega proizlazi da je tuženik postupao isključivo u skladu sa zakonom pa tužitelj neosnovano ističe da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule CHF bio nepošten. Tuženik je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora, te je tužitelj po vlastitom izboru, a nakon što je upoznat sa svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, odabrao valutnu klauzulu CHF. Takav odabir, između više predloženih ugovora, predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući da je tužitelj samostalno i neovisno mogao birati ugovorne odredbe (ovdje valutnu klauzulu). Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute. Suprotno tvrdnjama tužitelja, ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj je također preuzeo valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula. Svaki korisnik bilo kojeg kredita u kojem je ugovorena valutna klauzula, neovisno o izboru valute, preuzima rizik moguće promjene tečaja i svojim potpisom preuzima prava i obveze, odnosno odgovornost za ispunjenje obveze sukladno ugovornim odredbama. Nisu osnovani navodi tužitelja da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja Obzirom da je tužitelj, nakon što je upozoren o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, u Zahtjevu za kreditu, vlastoručno odabrao valutnu klauzulu CHF i nakon što je pristao na promjenjivu kamatnu stopu, razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Tuženik, nadalje, ističe prigovor zastare u odnosu na povrat dijela mjesečnih anuiteta na ime ništene valutne klauzule jer je sukladno čl. 226. Zakona o obveznim odnosima propisano da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti. Tuženik se protivi pozivanju tužitelja na odredbe Zakona o obveznim odnosima o stečenom bez osnove jer konkretno nisu ispunjene pretpostavke za primjenu instituta stečenog bez osnove. Takav institut bi došao u obzir samo kada prijelaz imovine neke osobe u imovinu druge osobe ne bi imao osnove u nekom pravnom poslu, odluci sud, odnosno odluci neke druge nadležne vlasti ili zakonu. Tužitelj nije dokazao da je došlo do prijelaza njezine imovine u imovinu tuženika niti da pravne osnove nema ili da je otpala. Sukladno Zakonu o obveznim odnosima o stjecanju bez osnove, tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje. Tužitelj se ne može pozivati ni na jedno utvrđenje iz odluka u “slučaju Franak“ jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te naložiti tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

3. Kako je tijekom postupka došlo do izmjene sudskog savjetnika, sud je na ročištu za glavnu raspravu održanom 16. listopada 2025., uz suglasnost stranaka, dokazni postupak obnovio čitanjem spisa i priležeće dokumentacije, a u smislu odredbe čl. 315. st. 3. Zakona o parničnom postupku, („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, dalje u tekstu: ZPP).

4. Tijekom postupka sud je pročitao cjelokupnu dokumentaciju priloženu spisu i to: ugovor o kreditu (list spisa 6-10), oglas (list spisa 11), obavijest o otplaćenom kreditu (list spisa 13), kontrolni ispis korištenja (list spisa 41), otplatni plan (list spisa 42-47), prijepis knjigovodstvene kartice na dan 12. ožujka 2024. (list spisa 48-54), pročitan je nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo Martine Mate, dipl. oec (list spisa 58-65), te je saslušan tužitelj kao stranka.

4.1. Stranke nisu imale drugih dokaznih prijedloga.

5. Konačan tužbeni zahtjev tužitelj je postavio podneskom od 9. prosinca 2024. (list spisa 72-73) po provedenom financijskom vještačenju na način da isti glasi kao u izreci presude odnosno da sud obveže tuženika na isplatu iznosa od ukupno 1.125,83 EUR i to radi pretplate kamatne stope te pretplate kredita po valutnoj klauzuli.

6. Tužbeni zahtjev je osnovan.

7. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za isplatom utuženog iznosa, a koji predstavlja razliku preplaćenih mjesečnih anuiteta nastalih uslijed promjene tečaja švicarskog franka u odnosu na početni tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita.

8. Između stranaka nije sporno da su tužitelj i prednik tuženika dana 11. ožujka 2005. zaključili ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva, broj: 138-50-2703276 koji je solemniziran po Dušanu Kvartuču, javnom bilježniku u [adresa], pod brojem OU-41/05 kojim je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 19.266,00 CHF, uz valutnu klauzulu i promjenjivu redovnu kamatnu stopu koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,55 %. Nadalje, nije bilo sporno da je predmetnim ugovorom ugovoreno da će se kredit otplaćivati u 84 mjesečna anuiteta, dok je namjena bila kupnja osobnog vozila.

9. Između stranaka je sporna osnova i visina utužene tražbine. Sporno je jesu li ovakve ugovorne odredbe protivne pozitivnim propisima Republike Hrvatske odnosno jesu li iste ništetne, te je li slijedom toga tuženik u obvezi tužitelju isplatiti razliku između plaćenih iznosa i prvotno ugovorenih iznosa do koje je došlo zbog ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica CHF kao i jednostrane promjene kamatne stope. Također je sporno je li nastupila zastara utuženog potraživanja. Nadalje, sporno je ima li tužitelj svojstvo potrošača te je li osnovano njegovo pozivanje na presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

10. Tužitelj u svom iskazu danom na glavnoj raspravi navodi da se 2004. ili 2005. uputio u auto kuću u [adresa] radi kupnje automobila te je izabrao automobil marke Renault Megane. Zaposlenik auto kuće mu je dao ponudu te naveo da se može riješiti kredit i to u švicarskim francima i da mu je potom rečeno da je riječ o sigurnoj valuti, a mjesečni anuitet iznositi 1.200,00 kuna na što je tužitelj pristao budući je mogao financijski podnijeti plaćanje tog iznosa. Ugovor da nije pročitao već kad mu je rečeno koliki će biti iznos rate kredita da je bio zadovoljan i potpisao ugovor. Međutim, da je nakon nekog vremena taj iznos narastao na 1.900,00 kuna. Potom da se obratio banci zbog rasta iznosa anuiteta, ali da mu je odgovoreno da tako mora biti. Nitko ga nije upozorio na rizik niti ga upoznao oko valutne klauzule te o promjenjivoj kamatnoj stopi, a on sam nije znao ništa o tome. Da je znao o rizicima, dobro bi razmislio o sklapanju ugovora o kreditu. On sam ne razumije pojam valutne klauzule već samo da to znači da je kuna vezana za stranu valutu. Nije pokušao pregovarati oko ugovornih odredbi. Također, tada da nije bilo moguće tražiti kredit u drugoj valuti pa i nije tražio promjenu iste

11. U odnosu na ovakav način ugovaranja redovnih kamata kod Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu poslovni broj P-1401/12 vođen je postupak povodom kolektivne tužbe Udruge potrošač protiv banaka u Republici Hrvatskoj, pa tako i ovdje tuženika, a predmet koje kolektivne tužbe je, između ostalog, bilo utvrđenje ništetnosti ovakvog načina ugovaranja redovne kamate uz ugovorenu valutu u CHF.

12. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. utvrđeno je da ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope u Ugovorima o kreditu kojeg su banke, pa tako i tuženik, sklapale s potrošačima, nisu bile uočljive niti jasne kao niti razumljive, zbog čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava uz ostalo načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenoj odredbi, zbog čega su takve odredbe Ugovora o kreditima bile ništetne.

13. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, od 4. srpnja 2013. u dijelu kojim se utvrđuje da je između ostalih i tuženik, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 1. srpnja 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorima o potrošačkom kreditiranju - Ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećega Zakona o zaštiti potrošača te Zakona o obveznim odnosima.

14. Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., odbijena je kao neosnovana revizija tuženih banaka i potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., u dijelu kojim je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužene banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

15. Te presude donesene su na temelju odredbe članka 131. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14, dalje u tekstu: ZZP), a temeljem odredbe članka 138 a. istog zakonskog propisa i članka 502.c ZPP odluka donesena u postupku povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

16. Slijedom čega, ovaj prvostupanjski sud smatra da, u smislu odredbe članka 138.a ZZP-a, pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu poslovni broj P-1401/12, obvezuje sve ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

17. Odredba koja je sadržana u tipskim ugovorima koje je koristio tuženik, a na temelju koje se cijena određuje prema odluci banke (jednostrano) bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za promjenu, protivna je i odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 - dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora.

18. Odredbom članka 81. stavka 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. istog članka propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

19. Tužitelj se u ovom sporu može pozvati na pravno utvrđenje iz presuda donesenih u sporu koji se vodio kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 u kojem je sudjelovao ovdje tuženik, sve u smislu odredbe članka 502.c ZPP u vezi s članka 502.a st. 1. ZPP.

20. Što se tiče svojstva potrošača tužitelja, valja reći da iz odredaba ZZP-a jasno proizlazi da tužitelj ima svojstvo potrošača, a s obzirom da je u samom ugovoru o kreditu navedeno i to od strane tuženika, da se namjenski kredit odobrava za kupnju novog motornog vozila, što proizlazi i iz iskaza tužitelja koji sud ocjenjuje uvjerljivim i životnim, te mu vjeruje, tuženik tijekom postupka suprotno nije dokazao, a u spisu nema podataka o tome da bi kredit bio namijenjen bilo kakvoj poduzetničkoj djelatnosti, pa je tuženikov prigovor vezano za status potrošača tužitelja, ocijenjen neosnovanim.

21. U konkretnom slučaju, tužitelj je u svakom slučaju, prilikom sklapanja ugovora o kreditu, nastupao u svojstvu potrošača jer je kao fizička osoba sklopio pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, ni njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Naime, iz odredaba Zakona o zaštiti potrošača jasno proizlazi da tužitelj ima svojstvo potrošača, a s obzirom da je u samom ugovoru o kreditu navedeno, i to od strane tuženika čiji su djelatnici (a ne tužitelj) napisali tekst ugovora, da se kredit odobrava za kupnju osobnog automobila, što je u skladu i s iskazom tužitelja, a što tuženik tijekom postupka nije argumentirano osporio.

22. Budući da je u konkretnom slučaju tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zajamčene Zakonom o zaštiti potrošača, što je rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na štetu potrošača, ne može se smatrati da je uzrok ništetnosti spornih ugovornih odredbi bila zabrana manjeg značaja te neovisno od okolnosti što je tužitelj u cijelosti otplatio predmetni kredit, on nije izgubio pravo isticati ništetnost spornih ugovornih odredbi i isplatu preplaćenih iznosa.

23. Međutim, ništetnost samih tih odredbi ne dovodi do ništetnosti cijeloga ugovora, jer ugovor može opstati bez njihova izuzimanja u primjeni, budući da sadrži sve bitne elemente nužne za njegovu egzistentnost i pravnu valjanost. Nepoštena odredba u cijelosti ne obvezuje potrošača i to od trenutka sklapanja ugovora, a na temelju samog zakona. Potrošač se dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora, kao da nije bilo nepoštene odredbe, jer je cilj zaštite koja se pruža uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka, te održati ugovor na snazi. Potrošaču pripada pravo i na naknadu svih iznosa koje je platio trgovcu na temelju nepoštene odredbe, a u konkretnom slučaju, tužitelj je prilikom sklapanja ugovora o kreditu nastupao u svojstvu potrošača, kako je ranije i obrazloženo.

24. Budući se radi o ništetnim odredbama, tuženik je, u smislu odredaba članka 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15. i 29/18, dalje: ZOO), dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnim, pa tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta.

25. Na okolnost utvrđivanja visine potraživanja tužitelja sud je, po prijedlogu tužitelja, izveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Martini Maté, dipl.oec., kojim je naloženo vještaku da izračuna iznose koje je tuženica stekla bez osnove tužiteljevom pretplatom na temelju odredbe o valutnoj klauzuli te je tužitelj u skladu s izrađenim pisanim nalazom i mišljenjem uredio tužbeni zahtjev, dok se tuženik na zaprimljeni nalaz i mišljenje očitovao da ne prigovara matematičkom izračunu, ali osporava osnovanost potraživanja tužitelja.

25.1. Ocjenjujući nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Martine Maté, dipl.oec., sud je isti prihvatio u cijelosti kao objektivan, argumentiran i izrađen u skladu s pravilima struke.

25.2. Na temelju citiranog nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno je iznos koji je tuženik stekao bez osnove tužiteljevom pretplatom na temelju odredbe o valutnoj klauzuli, u otplati kredita br. 138-50-2703276 iznosi 783,60 EUR, a samo pozitivni iznosi razlike, za razdoblja kad je primijenjeni tečaj CHF bio viši od tečaja na sam dan isplate kredita iznosi 1.125,83 EUR. Na temelju izvršenog izračuna razlike anuiteta koje je vještak detaljno vremenski i po iznosima tablično prikazao u nalazu i mišljenju, te uzimajući u konačni obračun razdoblja u kojima je tečaj bio viši od onog na dan isplate kredita (pozitivne preplate), to su tužitelju dosuđeni iznosi čiju isplatu je zatražio konačno postavljenim tužbenim zahtjevom, a sve prema nalazu i mišljenju vještaka. Slijedom čega je odlučeno kao u točki I. izreke presude.

26. Glede prigovora zastare, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

26.1. Pored toga, sukladno Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, koje je doneseno na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanom 31. siječnja 2022., zauzeto je pravno shvaćanje prema kojem ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite, te se navedeni zaključak odnosi na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.

26.2. Imajući u vidu da je tužba u ovom sporu podnesena 12. lipnja 2023., te da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF postala pravomoćna 14. lipnja 2018., s time da se odnosi i na zahtjeve restitucije otplaćenih kredita, a ne samo onih koji se otplaćuju, pa u konkretnom slučaju nije protekao zastarni rok od pet godina propisan člankom 225. ZOO-a, slijedom čega je neosnovan istaknuti prigovor zastare utužene tražbine.

27. U odnosu na prigovor mjesne nenadležnosti tuženika ističe se da je odredbom članka 59. ZPP-a propisano je da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nestane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi. Tužitelj je dakle podnošenjem tužbe sudu na čijem se području nalazi poslovna jedinica pravne osobe, iskoristio svoje pravo izbora mjesno nadležnog suda, između tog suda i suda opće mjesne nadležnosti, pa je tuženikov prigovor mjesne nadležnosti odbijen kao neosnovan.

28. Tužitelj ima pravo na zateznu kamatu od plaćanja svakog mjesečnog anuiteta tuženiku na temelju odredbi članka 1111. stavka 1. i 3. i članka 1115. ZOO.

29. Odredbom članka 1111. stavkom 1. ZOO propisano je kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

29.1. Stavkom 3. istog članka propisano je da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

30. Odredbom članka 1115. ZOO propisano je kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

31. Tuženik je, kao trgovačko društvo koje se bavi financijskim poslovanjem, nesavjesni stjecatelj od dana stjecanja tj. od dana kada joj je tužitelj plaćao mjesečne anuitete, te je dužan tužitelju platiti zateznu kamatu od plaćanja svakog mjesečnog anuiteta.

32. Zbog svega iznijetog, ocjenjujući svaki dokaz pojedinačno te dovodeći u međusobnu vezu sve dokaze, sud drži da je tužbeni zahtjev osnovan, kako je to naprijed obrazloženo.

32.1. Visina zatezne kamate određena je na temelju odredbe članka 29. stavka 2. ZOO-a, slijedom čega je odlučeno kao u točki I. izreke presude.

33. Na temelju članka 154. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (" Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19) i Tarife o nagradama i naknadi troška za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23; dalje - OT) tuženik je u obvezi tužitelju naknaditi troškove postupka jer je tužitelj u cijelosti uspio u sporu.

33.1. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 100 bodova (Tbr. 7.t.1. OT), trošak sastava podneska od 9. prosinca 2024. iznosu od 100 bodova (Tbr. 8.t.1. OT), trošak zastupanja na ročištu 11. ožujka 2024.. u iznosu od 100 bodova (Tbr. 9.t.1. OT), trošak zastupanja na ročištu 16. listopada 2025. u iznosu od 100 bodova (Tbr. 9.t.1. OT), što uz vrijednost boda od 2,00 eura (Tbr. 54. Tarife) iznosi 800,00 EUR, a uvećano za PDV od 25 % iznosi 1.000,00 EUR. Nadalje, tužitelju je priznat trošak predujma za vještačenje u iznosu od 300,00 EUR. Ujedno, dosuđenom iznosu valjalo je i pridodati trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 EUR , što sveukupno iznosi 1.353,09 EUR, dok tužitelju nije priznat zatraženi trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 53,09 EUR, jer je oslobođen plaćanja sudskih pristojbi po članku 11. stavku 1. točki 20. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 51/23.) po kojem su od pristojbi oslobođeni tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, pa prema tome tužitelj nije u obvezi platiti sudsku pristojbu na presudu, niti je pozvan da je plati niti ju je platio pa je stoga valjalo tužitelja odbiti s preostalim zahtjevom za naknadom troškova postupka u iznosu od 53,09 EUR, kao neosnovanim, pa je odlučeno kao pod točkom II. izreke presude.

33.2. Odluka o zateznim kamatama na dosuđeni iznos troškova postupka sud je donio na zahtjev tužitelja, na temelju odredbe članka 151. stavka 3. ZPP-a kojom je propisano da parnični troškovi obuhvaćaju i zatezne kamate od dana donošenja odluke ( 20 . studenog 2025.) kojom je naloženo plaćanje troškova postupka, a o kojim sud odlučuje na zahtjev stranke.

34. Na temelju svega iznijetog, odlučeno je kao u izreci presude.

Biograd na Moru, 20. studenog 2025.

Viši sudski savjetnik

Sudac

Vinko Pavić

Ivica Marinović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi pisano, putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku, u roku od 15 (petnaest) dana od dana objave ove odluke odnosno primitka prijepisa ove odluke, ovisno o ispunjenju uvjeta iz čl. 335. ZPP.

Dostaviti:

- tužitelju po punomoćniku

- tuženiku po punomoćnicima

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte