Poslovni broj: 83 Pn-688/2025-93

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Blaženki Butigan Matić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari I tužiteljice VE iz [adresa], EE, Republika Slovačka, II tužiteljice FE iz [adresa], Republika Slovačka i III tužiteljice mldb. UE iz [adresa], Republika Slovačka, koju zastupa majka i zakonska zastupnica JE iz [adresa], EE, Republika Slovačka, a svi zastupani po punomoćniku Krešimiru Škarici, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Hrvatski ured za osiguranje, Zagreb, Martićeva 73, OIB: 38922958547, zastupanog po punomoćnicima u Odvjetničkom društvu Špehar & Špehar iz Zagreba, radi naknade štete, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 9. rujna 2025., u prisutnosti punomoćnika I-III tužitelja RE, odvjetnika u [adresa] i punomoćnika tuženika Tomislava Špehar, odvjetnika u Zagrebu, dana 20. studenog 2025. godine,

p r e s u d i o je

I./ Nalaže se tuženiku Hrvatski ured za osiguranje d.d., Martićeva 73, 10 000 Zagreb, OIB:38922958547, da isplati s osnove neimovinske štete radi povrede prava osobnosti na duševno zdravlje zbog gubitka bliskog srodnika I-tužiteljici ZE iz [adresa], R. [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 29.862,63 EUR, II-tužiteljici ŽE iz [adresa], R. [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 29.862,63 EUR, Ill-tužiteljici UE iz [adresa], Republika Slovačka OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 14.931,32 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi od 5% godišnje počev od 30. ožujka 2009. do isplate, a sve to sukladno č. 517 st.1 i st. 2,. Građanskog zakonika u svezi s uredbom Vlade broj 87/1995 Zb Republike Slovačke., a u roku od 15 dana.

II./ Odbijaju se tužiteljice sa dijelom zahtjeva za isplatu zatezne kamate na dosuđeni iznos štete i to I-tužiteljica ČE iz [adresa], Trieda SNP, R. Slovačka, OIB: [osobni identifikacijski broj] na iznos od 29.862,63 EUR počev od 05. veljače 2009. do 29. ožujka 2009., II-tužiteljica ŽE iz [adresa], R. [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na iznos od 29.862,63 EUR počev od 05. veljače 2009. do **.**.2009. te Vtužiteljica UE iz [adresa], Republika Slovačka OIB: [osobni identifikacijski broj] na iznos od 14.931,32 EUR počev od 05. veljače 2009. do 29. ožujka 2009., a i nadalje po stopi do 31. srpnja 2015. određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj, za svako polugodi5te, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, nadalje, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

II./ Nalaže se tuženiku da tužiteljicama naknaditi troškove parničnog postupka od 53.466,11 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 20. studenog 2025. pa do isplate i to po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope u tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine sve to u roku od 15 dana.

III. / Nalaže se tužiteljicama da naknade tuženiku troškove parničnog postupka od 66,36 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 20. studenog 2025. pa do isplate i to po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope u tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.

r i j e š i o j e:

Dozvoljava se preinaka tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva tužiteljica iz podneska od 26. lipnja 2025. na iznos od 29.862,63 EUR, 29.862,633 EUR i 14.931,32 EUR, sve sa zateznom kamatom od 05. veljače 2009. do isplate iz razloga svrsishodnosti.

Obrazloženje

1.Tužiteljice u tužbi od 27. veljače 2009. godine navode da su članovi uže obitelji pokojne HE, koja je dana 7. rujna 2008. godine smrtno stradala kao putnica u autobusu marke Renault Karosa LC956 reg. oznake [registarska oznaka], u prometnoj nesreći koja se dogodila oko 6,05 sati na 179 kilometru i 500 metara zapadnog kolničkog traka autoceste A-1 na području grada Gospića, na način pobliže opisan u dostavljenoj dokumentaciji uz tužbu. Nadalje, tužiteljice ističu da je autobus marke Renault Karosa LC956 reg. oznake [registarska oznaka], čiji je vozač skrivio prometnu nesreću, stranih registarskih oznaka, pa je slijedom navedenog pasivno legitimiran Hrvatski ured za osiguranje, Zagreb, Martićeva 73. Budući da su prije smrti između pokojne HE i članova njezine obitelji postojale jake emotivne poveznice i trajna životna zajednica, tužiteljice su nakon tragičnog događaja trpjele izuzetno jake duševne boli zbog gubitka najužeg člana obitelji, pa stoga tužiteljice konačno postavljenim tužbenim zahtjevom, u podnesku od 26.06.2025. godine, potražuju od tuženika s osnove neimovinske štete, radi povrede prava osobnosti na duševno zdravlje zbog gubitka bliskog srodnika:

- I tužiteljica ĐE, kćer pokojne PE, iznos od 29.862,63 EUR

- II tužiteljica FE, kćer pokojne PE, iznos od 29.862,63 EUR

- III tužiteljica mldb. DE, unuka pokojne PE, iznos od 14.931,32 EUR, sve zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od podnošenja odštetnog zahtjeva do isplate, kao i parnični trošak zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od donošenja prvostupanjske presude do isplate.

2.Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka priznaje nastanak štetnog događaja i svoju pasivnu legitimaciju, budući da je u nezgodi u kojoj je smrtno stradala ŠE sudjelovalo vozilo strane registarske oznake [registarska oznaka], osigurano kod inozemnog osiguravajućeg društva. Tuženik osporava osnovanost tužbenog zahtjeva kao i visinu štete po svim zatraženim osnovama, te ističe da se u konkretnom slučaju za presuđenje predmetnog izvanugovornog odnosa odgovornosti za štetu ima primijeniti strano, odnosno slovačko pravo.

3.Ovdje je potrebno navesti kako je ovaj sud prvotno donio presudu Pn- 1309/2009-22 od 24. svibnja 2011. godine u kojem je naložio tuženiku isplatiti za pretrpljenu neimovinsku štetu I tužiteljici iznos od 150.000,00 kn, II tužiteljici iznos od 150.000,00 kn, te III tužiteljici iznos od 75.000,00 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 27. veljače 2009. godine. Nadalje odbio je zahtjev I tužiteljice, II tužiteljice, te III tužiteljice za isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđene iznose za period od 05. veljače 2009. do 26. veljače 2009. godine, te je naložio tuženiku da isplati tužiteljicama na ravne dijelove trošak parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja pa do isplate, no odbio je i tužiteljice sa zahtjevom za isplatu parničnog troška preko dosuđenog iznosa. Isto tako naložio je tužiteljicama solidarno isplatiti tuženiku trošak parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja pa do isplate, ali je tuženik i odbijen sa zahtjevom za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa kao neosnovanim.

4. Županijski sud u Zagrebu je rješenjem poslovni broj Gžn-3315/11-2 od 21. veljače 2012. ukinuo presudu u pobijanom dosuđujućem dijelu pod točkom I., III. i V. izreke, te u odluci o troškovima postupka pod točkom VII. i X. izreke i u tim dijelovima predmet vratio ovom sudu na ponovno suđenje.

5. Zatim je u ponovljenom postupku ovaj sud ponovno donio presudu poslovnog broja Pn-2317/12 od 29. svibnja 2018. godine u kojem je naložio tuženiku isplatiti za pretrpljenu neimovinsku štetu I tužiteljici iznos od 150.000,00 kn, II tužiteljici iznos od 150.000,00 kn, te III tužiteljici iznos od 75.000,00 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 27. veljače 2009. godine. Nadalje odbio je zahtjev I tužiteljice, II tužiteljice, te III tužiteljice za isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđene iznose za period od 05. veljače 2009. do 26. veljače 2009. godine, te je naložio tuženiku da isplati tužiteljicama trošak parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja pa do isplate.

6. Županijski sud u Zagrebu je presudom poslovni broj Gž-4013/148 od 21.05.2019. preinačio je prethodno navedenu presudu na način da je odbio tužbeni zahtjev tužiteljica u cijelosti, istima naložio plaćanje parničnog troška tuženiku, kao i troška žalbe, a tuženika odbio da zateznom kamatom na dio parničnog troška i djelomično troška žalbe.

7. U obrazloženju istog rješenja stoji kako je donoseći pobijanu odluku, prvostupanjski sud je pravilno primijenio kolizijska pravila Konvencije koja u odredbi čl. 4. st. 1. propisuje, kao odstupanje od čl. 3. Konvencije gdje je propisano da je mjerodavno pravo unutarnje pravo države na čijem se području dogodila prometna nesreća tako, da za slučaj ako je samo jedno vozilo sudjelovalo u prometnoj nesreći i ako je registrirano u drugoj državi osim one na teritoriju koje se dogodila prometna nesreća, se unutarnje pravo države registracije primjenjuje na odgovornost prema oštećenome koji je bio putnik ako se njegovo redovno prebivalište nalazi u nekoj drugoj državi osim one na teritoriju koje se dogodila prometna nesreća. S obzirom da se prometna nesreća dogodila tako da je u njoj sudjelovalo samo jedno vozilo registrirano u Republici Slovačkoj i u toj je nesreći smrtno stradala prednica tužiteljica sa redovnim boravištem u Republici [adresa] gdje je i boravište tužiteljica koje su posredni oštećenici odnosno, bliski srodnici izravne žrtve, putnice u autobusu, a stoga što tužiteljice svoje pravo ostvaruju iz istog prava kao i neposredna žrtva se prvostupanjska presuda u odnosu na mjerodavno pravo treba donijeti sukladno odredbi čl. 4. st. 1. al. 2. Konvencije ocjenom, da se na predmetnu prometnu nesreću primjenjuje unutarnje pravo države registracije vozila u kojem je stradala majka i baka tužiteljica odnosno, pravo Republike Slovačke. Prvostupanjski sud je po tom pravilu, ocjenom odredbi prava Republike Slovačke zaključio kako tim odredbama nije predviđena odgovornost prijevoznika ili njegovog osiguravatelja na naknadu neimovinske štete bliskim srodnicima osoba stradalih u prometnim nesrećama i ta je mogućnost predviđena samo od štetnika. Međutim, daljnji zaključak prvostupanjskog suda o tome kako se tužiteljice "trebaju moći koristiti zaštitom koja proizlazi iz Direktive u duhu Europskog prava, kao obveze hrvatskog suca", nije moguće prihvatiti. Odredbe čl. 3. st. 1. Direktive i čl. 1. st. 1. i 2. Direktive Vijeća br. 84/ izmijenjene su Direktivom 2005/14/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 11. svibnja 2005. i čl. 1. st. 1. III. Direktive vijeća 90/232/EEZ od 14. svibnja 1990. o usklađivanju zakona država članica u odnosu na osiguranje od građanskopravne odgovornosti u pogledu upotrebe motornih vozila i izvršenje obveze osiguranja od takve odgovornosti pa ih treba tumačiti tako da obvezno osiguranje od građanskopravne odgovornosti u pogledu upotrebe motornih vozila mora pokrivati naknadu neimovinske štete koju pretrpe bliski srodnici žrtava koje su poginule u prometnoj nezgodi u mjeri u kojoj je ova naknada na temelju građanskopravne odgovornosti osiguranika predviđena nacionalnim pravom koje se primjenjuje u glavnom postupku. Upravo takvu odluku donio je Europski sud u predmetu C-22/12 dana 24. listopada 2013. povodom zahtjeva za prethodnu odluku Kraisky sud v Preškove- Slovačka – OE protiv TE, IE. Radi se dakle o načinu tumačenja Europskog suda koje se odnosi na obvezno osiguranje od građanskopravne odgovornosti u pogledu upotrebe motornih vozila za naknadu neimovinske štete koju su pretrpjeli bliski srodnici žrtava poginulih u prometnoj nesreći i koja označuje da se radi o naknadi koja daje okvir za pokrivanje naknade neimovinske štete bliskih srodnika žrtava i mjeru u kojoj ova je naknada, na temelju građanskopravne odgovornosti osiguranika, predviđena nacionalnim pravom koje se primjenjuje tom postupku. Dakle, radi se o tumačenju kojim se međutim, ne mijenja nacionalno zakonodavstvo Republike Slovačke. Kako se prema odredbi čl. 8. toč. 6. Konvencije dopuštenost tužbe prosuđuje prema pravu koje se, prema kolizijskim pravilima Konvencije primjenjuje kao mjerodavno pravo za odgovornost na naknadu štete, koje pravo je ovdje za ovaj štetni događaj propisano odredbom čl. 4. st. 1.a al. 2. Konvencije odnosno, primjenjuje se pravo države registracije vozila i kada tužbeni zahtjev podnose posredno oštećene osobe dakle, bliski srodnici stradale putnice ovdje tužiteljice, valjalo je primijeniti slovačko materijalno pravo, prema kojem pravu se smrt bliskog srodnika smatra povredom prava na zaštitu privatnog i obiteljskog života pa se ta bol odnosi samo na neposredno ozlijeđene osobe dok se troškovi pri usmrćivanju odnose samo na imovinsku štetu. Stoga obveza osiguravatelja isplatiti naknadu štete oštećeniku u smislu prava Republike Slovačke ne uključuje naknadu neimovinske štete zbog smrti bliskog srodnika a ta se naknada može ostvarivati samo od štetnika. Slijedom iznijetog, ovaj sud ne može tumačiti strano nacionalno pravo druge države članice u smislu odredbi Direktive drugačije nego što to izričito propisuje nacionalno pravo Republike Slovačke. Kako dakle Republika Slovačka nije uključila Direktive o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti tako, da svaki oblik građanske odgovornosti bude pokriven obveznim osiguranjem a koji je predviđen nacionalnim pravom, ovaj sud ne može interpretirati nacionalno pravo koje je dužan primijeniti sukladno odredbama Konvencije, drugačije nego što to one glase. Ovo s tim više što je tuženik obrađivački ured koji u smislu odredbi Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" broj: 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14) jamči za naknadu štete na području Republike Hrvatske koje počine vozači vozila inozemne registracije i tuženik tada jamči za štetu koju je na području Republike Hrvatske uzrokovalo vozilo strane registracije pri čemu ne može odstupati od odredbi Konvencije glede primjene materijalnog prava. Tako je prvostupanjski sud, iako zaključujući kako slovačko pravo daje pravo tužiteljicama na naknadu neimovinske štete samo izravno od štetnika, pogrešno primijenio materijalno pravo primjenjujući odredbe Direktive koja nije uključena u zakonodavstvo Republike Slovačke. Slijedom iznijetog je prvostupanjski sud, prihvaćajući zahtjev tužiteljica za naknadu neimovinske štete koju traže od tuženika, postupio suprotno slovačkom pravu zbog čega je na temelju odredbe čl. 373. toč. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP) valjalo preinačiti prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke i odbiti tužbeni zahtjev tužiteljica kao i zahtjev za naknadu parničnog troška budući da nije mogla biti utvrđena materijalnopravna osnova njihovog tužbenog zahtjeva.

8. Odlučujući po reviziji tužiteljica Vrhovni sud RH u svojoj odluci Rev-3915/19 od 13.11.2019. ukinuo je prethodno navedene presude ovog suda i Županijskog suda u Zagrebu i predmet vratio ovo sudu na ponovno suđenje.

9. U obrazloženju iste odluke stoji kako je prvostupanjski sud je, ocjenom odredbi prava Republike Slovačke (Građanski zakon - Zbirka zakona br. 47/1992 i Zakon o odgovornosti osiguravajućeg društva u slučaju prometnih nezgoda - Zakon br. 381/2021), zaključio kako tim odredbama nije predviđena odgovornost prijevoznika ili njegovog osiguravatelja na naknadu neimovinske štete bliskim srodnicima osoba stradalih u prometnim nesrećama i da je ta mogućnost predviđena samo u odnosu na štetnika, radi čega tužiteljice ne bi imale pravo na naknadu neimovinske štete zbog smrti bliske osobe na temelju zahtjeva stavljenog prema tuženiku. Međutim, prvostupanjski sud je ocijenio da se tužiteljice trebaju moći koristiti zaštitom sukladno Direktivi vijeća br. 72/166/EEZ od 24. travnja 1972. o usklađivanju zakona zemalja članica vezano na osiguranje od obvezne automobilske odgovornosti glede korištenja motornih vozila i provedbe obveze osiguranja te odgovornosti (dalje: Direktiva 72/166) te drugom Direktivom vijeća br. 84/5/EEZ od 30. prosinca 1983. o usklađivanju zakona država članica na području osiguranja odgovornosti motornih vozila. Stoga je prvostupanjski sud zaključio da ima obvezu interpretacije nacionalnog prava (slovačkog) u skladu s pravom EU. Obzirom da navedene direktive nisu ugrađene u slovačko pravo ili nisu ispravno ugrađene, prvostupanjski sud je zauzeo shvaćanje da se direktive primjenjuju izravno i u horizontalnim odnosima, dakle i u odnosu između osiguratelja i bliskih srodnika oštećenika u sporovima radi naknade neimovinske štete zbog duševnih boli. Stoga je izravnom primjenom navedenih direktiva sud zauzeo shvaćanje da osiguratelj odgovara za neimovinsku štetu posredno oštećenim osobama, bliskim srodnicima osoba stradalih u prometnoj nezgodi. Odluku o visini novčane naknade i odluku o zateznim kamatama na dosuđenu naknadu štete prvostupanjski sud je je donio primjenom prava Republike Hrvatske, smatrajući da na primjenu tog prava upućuju odredbe Uredbe Rim II i Druge Direktive (Vijeća 84/5/EEZ). Drugostupanjski sud je ocijenio da je prvostupanjski sud pravilno primijenio kolizijska pravila sadržana u odredbi čl. 4. st. 1.a alineja 2. Haške konvencije budući da tužiteljice svoje pravo ostvaruju iz istog prava kao i neposredna žrtva, te da se stoga na predmetnu prometnu nesreću primjenjuje unutarnje pravo države registracije vozila u kojem je stradala prednica tužiteljica odnosno, pravo Republike Slovačke. Međutim, drugostupanjski sud obrazlaže da odredbe čl. 3. st. 1. Direktive 72/166 i čl. 1. st. 1. i 2. Direktive Vijeća br. 84/5/EEZ izmijenjene Direktivom 2005/14/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 11. svibnja 2005. i čl. 1. st. 1. III. Direktive vijeća 90/232/EEZ od 14. svibnja 1990. o usklađivanju zakona država članica u odnosu na osiguranje od građanskopravne odgovornosti u pogledu upotrebe motornih vozila i izvršenje obveze osiguranja od takve odgovornosti treba tumačiti tako da obvezno osiguranje od građanskopravne odgovornosti u pogledu upotrebe motornih vozila mora pokrivati naknadu neimovinske štete koju pretrpe bliski srodnici žrtava koje su poginule u prometnoj nezgodi u mjeri u kojoj je ova naknada na temelju građanskopravne odgovornosti osiguranika predviđena nacionalnim pravom koje se primjenjuje u glavnom postupku. Budući da Republika Slovačka nije implementirala Direktive o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti tako da svaki oblik građanske odgovornosti koje nacionalno pravo poznaje bude pokriven obveznim osiguranjem, zaključak drugostupanjskog suda je da obveza osiguravatelja isplatiti naknadu štete oštećeniku u smislu prava Republike Slovačke ne uključuje naknadu neimovinske štete zbog smrti bliskog srodnika, te da se ta naknada može ostvarivati samo od štetnika. Stoga je drugostupanjski sud ocijenio da je prvostupanjski sud, iako je zaključio da slovačko pravo daje pravo tužiteljicama na naknadu neimovinske štete samo izravno od štetnika, pogrešno primijenio materijalno pravo primjenjujući odredbe Direktive koja nije uključena u zakonodavstvo Republike Slovačke, radi čega je drugostupanjski sud preinačio prvostupanjsku presudu i odbio zahtjev tužiteljica kao neosnovan. U reviziji podnesenoj na temelju čl. 382. st. 2. ZPP, tužiteljice su naznačile sljedeća pravna pitanja smatrajući ih važnima za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni: Primjenjuje li se u ovom konkretnom slučaju, kao i u svim činjenično i pravno usporedivim situacijama s međunarodnim elementom kakav je u ovom slučaju, kao mjerodavno pravo radi naknade štete članovima obitelji zbog smrti putnika (njihovog pravnog prednika) stradalog u prometnoj nezgodi na području Republike Hrvatske, odredba čl. 3. Haške konvencije o mjerodavnom pravu za prometne nezgode na cestama iz 1971. – pravo države na čijem području se dogodila prometna nezgoda, kao što je to primijenio Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev-744/11 od 13. rujna 2016. (a koje shvaćanje je zauzeto i u ranijim odlukama VSRH posl. br. Rev- 452/09-2 od 20. ožujka 2012., Rev-878/07-2 od 18. veljače 2010., Rev- 1166/04-2 od 14. lipnja 2006., Rev-100/09-2. od 28. travnja 2010., Rev-218/08-2 od 13. svibnja 2009., Rev-x-802/13-2 od 26. ožujka 2014) ili se primjenjuje odredba čl. 4. st. 1a. al.2., – pravo države registracije vozila (kao iznimka od primjene čl. 3. Haške konvencije) Ako nacionalno pravo države članice EU koje se primjenjuje (u ovom konkretnom slučaju pravo Republike Slovačke) dozvoljava članovima obitelji žrtava prometne nezgode da zahtijevaju naknadu pretrpljene neimovinske štete od štetnika, mora li ta naknada, u ovakvim činjenično i pravno usporedivim situacijama biti pokrivena obveznim osiguranjem motornog vozila, kao što je u svojim odlukama C- 22/12 i C- 277/12 OE GE i IE te MEBaltikus ASS obrazložio sud EU i obuhvaća li u takvim slučajevima zaštita iz Prve direktive (Direktiva vijeća 72/166 EEZ od 24. travnja 1972. o usklađivanju država članica u odnosu na osiguranje od građanskopravne odgovornosti u pogledu uporabe motornih vozila i izvršenje obveze osiguranja od takve odgovornosti) sve osobe koje na temelju nacionalnog prava o građanskopravnoj odgovornosti imaju pravo da naknadu štete uzrokovane motornim vozilima i to sve imajući u vidu da se konkretna nezgoda dogodila u vrijeme kada je Republika Slovačka već bila članica EU. U situaciji kada odredbe Direktiva vijeća 72/166 EEZ od 24. travnja 1972. o usklađivanju zakona država članica u odnosu na osiguranje od građanskopravne odgovornosti u pogledu uporabe motornih vozila i izvršenje obveze osiguranja od takve odgovornosti (konkretno se radi o čl. 3. st. 1. te Direktive) i odredbe Druge direktive Vijeća 84/5/EEZ od 30. prosinca 1983. o usklađivanju zakona država članica na području osiguranja odgovornosti motornih vozila (konkretno čl. 1. st. 1. i. 2. Druge direktive) nisu implementirane u nacionalno pravo koje se primjenjuje u konkretnom slučaju (slovačko nacionalno pravo) te su im odredbe nacionalnog prava koje se konkretno primjenjuju čak i u suprotnosti, primjenjuje li se načelo estoppel i je li sud, koji sudi u ovom činjenično i pravno usporedivom predmetu, dužan interpretirati to nacionalno pravo na način da nacionalnoj normi da onaj značaj koji zahtjeva europska norma dakle direktiva sukladno klauzuli lojalnosti iz čl. 4. st. 3. Ugovora o Europskoj uniji, a kao što je to obrazložio Europski sud u odlukama 6/64 Costa vs. E.N.E.L, Simmenthal II.,14/83 Von Colson i Kammen, C-106/89 Marleasing, C-105/03 Pupino, C-62/00 Markas&Spencer), dakle, da pronađe kompatibilno rješenje koristeći se cjelokupnim nacionalnim pravom?“. Sukladno odredbi čl. 392.a st. 2. ZPP revizijski sud, u povodu revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP, ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojeg je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose. Obzirom na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-3160/2019-5 od 22. listopada 2024., navedena pitanja ovaj sud ocjenjuje važnima za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. U odnosu na prvo pravno pitanje koje su tužiteljice naznačile u reviziji, revizijski sud je navedenoj odluci iznio sljedeće pravno shvaćanje: „Prema tome, u slučaju kada se prometna nezgoda s međunarodnim elementom dogodi u jednoj državi pri čemu u toj nezgodi sudjeluje samo jedno vozilo koje registrirano u državi različitoj od države u kojoj se dogodila nezgoda, tada se na zahtjeve za naknadu štete nastale u toj nezgodi neposrednim i posrednim oštećenicima čije je redovno boravište u istoj državi, i to državi registracije vozila, primjenjuje unutarnje pravo države registracije vozila. U konkretnom slučaju to znači da se na zahtjev tužitelja za naknadu štete koji su pretrpjeli zbog smrti supruge, odnosno majke u predmetnoj prometnoj nezgodi koja se dogodila u Republici Hrvatskoj primjenjuje slovačko i njemu nadređeno pravo Europske unije jer je u trenutku nesreće 2008. Slovačka Republika već bila članica EU.“. U odnosu na drugo i treće naznačeno pravno pitanje, revizijski sud je u odluci broj Rev-3160/2019-5 od 22. listopada 2024. iznio pravno shvaćanje: „…Međutim, slovački je Vrhovni sud u odluci broj 6MCdo/1/2016 od 31. srpnja 2017., naslanjajući se na praksu Ustavnog suda Slovačke Republike iznesenu u odluci broj 666/2016-36 od 11. listopada 2016., odstupio od svoje ranije prakse izražene u odlukama broj Cdo 168/2009 i Cdo 301/2012, te zauzeo pravno shvaćanje prema kojem izraz „šteta“ („škoda“) iz Zakona broj 381/2001 (o obveznom osiguranju) treba tumačiti ekstenzivno tako da ovaj pojam uključuje i nematerijalnu štetu čija naknada pripada bliskim osobama smrtno stradalih osoba u prometnim nezgodama i to zbog građanskopravne odgovornosti za povredu prava na privatni i obiteljski život. Pritom je ocijenjeno da kada postoji građanskopravna odgovornost za štete nastale uporabom motornih vozila, tada ta odgovornost mora biti pokrivena i obveznim osiguranjem (odjeljci 28. i 29.).Štoviše, u odnosu na razloge odstupanja, ocijenjeno je da je ranije određena zadrška u pogledu mogućnosti da društvo za osiguranje može biti utuženo za naknadu neimovinske štete na temelju odgovornosti propisane nacionalnim pravom, očito bila posljedica nesklonosti poštovanju činjenice da pravo EU ne pravi razliku između pojmova „šteta“ (škoda“) i „šteta“ („ujma) ili između imovinske štete („materianymi škodami“) i neimovinske štete „nemajetkpvymi ujmami“) i s time povezane nespremnosti interpretiranja nacionalnog prava u duhu europskog prava (odjeljak 36.). Ovakvom praksom je slovački najviši sud ocijenio kakav učinak na ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva ima činjenica što Slovačka Republika u svoje nacionalno zakonodavstvo nije pravilno odnosno potpuno implementirala direktive o obveznom osiguranju i da zbog toga naknada neimovinske štete zbog smrti bliske osobe nije pokrivena obveznim osiguranjem od automobilske odgovornosti. Pritom je prihvatio interpretirati slovačko nacionalno pravo u duhu europskog prava koristeći, dakle načelo interpretativnog, odnosno neizravnog učinka neimplementiranih direktiva, otklanjajući mogućnost primjene izravnog učinka neimplementiranih direktiva. Valja podsjetiti da interpretativni učinak svojstva prava Europske unije na temelju kojeg su nacionalni sudovi dužni interpretirati nacionalno pravo u svjetlu europskog prava jer se nacionalno pravo interpretira u svjetlu cjelokupnog prava EU, uključujući i direktive, dok je izravni učinak prava EU svojstvo normi europskog prava da izravno dodjeljuju subjektivna prava pojedincima na koja se oni mogu pozivati pred nacionalnim sudovima… …Međutim, u konkretnom slučaju slovački sudovi , prihvatili tumačenje Suda EU iz spomenutog predmeta OE, kako se značenje pojma „štete po zdravlje“ („ujmu na zdravi“-slovački, „personal injures“- engleski), mora tumačiti u skladu sa svrhom direktive, a to je ojačati zaštitu žrtava u prometnim nesrećama te kako je pojam „tjelesna ozljeda/osobna šteta“ iz direktiva dovoljno širok da obuhvaća svaku štetu koja je nastala povodom integriteta osobe, što uključuje kako fizičke, tako i duševne bolove“(OE, paragraf 47, E, paragraf 38.). K tome su prihvatili široko tumačenje odredbe direktiva o ovlaštenosti članova obitelji na naknadu štete koja je prouzročena smrću osobe, putnika u prometnoj nesreći u kojem je navedeno: „ni na temelju jednog elementa Prve, Druge i Treće direktive nije moguće zaključiti da je zakonodavac Unije zaštitu zajamčenu tim direktivama želio ograničiti samo na osobe koje su izravno uključene u događaj koji je doveo do štete (Haasova paragraf 54. E paragraf 46) kao i da direktive nalažu da obvezno osiguranje od automobilske odgovornosti pokriva i neimovinsku štetu koju su pretrpjeli članovi bližnje obitelji žrtava prometne nesreće“. U takvim okolnostima kada se sudska praksa najvišeg suda Slovačke Republike koja se, k tome, naslanja na praksu slovačkog Ustavnog suda, tumači u skladu sa sadržajem i pravnim domašajem europskog prava i u duhu europskog prava, ne može se zaključiti da su unaprijed navedenim interpretativnim tumačenjem prekoračene dopuštene granice interpretacije uspostavljanjem odgovornosti za štetu osiguravajućeg društva.“. Budući da sudovi u ovom postupku trebaju primijeniti strano mjerodavno (slovačko) pravo na način na koji bi ga primijenili i slovački sudovi, kako u pogledu osnovanosti zahtjeva, tako i u pogledu visine tužbenog zahtjeva (prvostupanjski sud u ovom predmetu nije utvrđivao visinu tužbenog zahtjeva prvotužiteljice i drugotužiteljice u skladu sa izmijenjenom sudskom praksom u Slovačkoj Republici), te obzirom na činjenicu da je trećetužiteljica u konkretnom predmetu unuka poginule putnice, a nije poznat sadržaj slovačkog prava glede pitanje poveznice pripadaju li i pod kojima uvjetima unuci u krug bliskih osoba koji imaju pravo na naknadu neimovinsku štete zbog gubitka bliske osobe prema slovačkom pravu i sudskoj praksi, to nije bilo uvjeta za preinaku pobijane odluke. Slijedom navedenog, valjalo je prihvatiti reviziju tužiteljica, ukinuti drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu te predmet u tom dijelu vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, temeljem odredbe čl. 395. st. 2. ZPP. U ponovljenom postupku nižestupanjski sudovi će ponovno sagledati predmet imajući u vidu prethodno izraženo pravno shvaćanje revizijskog suda.

10. U ponovnom dokaznom postupku sud je pročitao posebno izvješće PP- Gospić od 15. listopada 2008. godine (list 6-8 spisa), u smrtni list i ovjereni prijevod smrtnog lista na hrvatski jezik za pokojnu ŠE (list 9-10 spisa), u potvrdu o prebivalištu pokojne ŠE i ovjereni prijevod na hrvatski jezik (list 11-14 spisa), u rodni list za pokojnu ŠE i ovjereni prijevod na hrvatski jezik (list 15-16 spisa), u potvrdu o prebivalištu za III-tužiteljicu CE i ovjereni prijevod na hrvatski jezik (list 17-18 spisa), u rodni list za III-tužiteljicu CE i ovjereni prijevod na hrvatski jezik (list 19-20 spisa), u rodni list i potvrdu o prebivalištu, te u ovjereni prijevod sa slovačkog jezika za II-tužiteljicu FE (list 21-24 spisa), u rodni list i potvrdu o prebivalištu, te u ovjereni prijevod sa slovačkog jezika za I- tužiteljicu KE (list 25-28 spisa), u račune, fakture i ostalu dokumentaciju u vezi s imovinskom štetom u odnosu na koju je tužba naknadno povučena, zajedno s ovjerenim prijevodom sa slovačkog jezika (list 29-75 spisa), u račun za troškove prijevoda sa slovačkog na hrvatski jezik, kao i u presliku naloga za plaćanje navedenog računa (list 76-77 spisa), u presliku prometno-tehničkog vještačenja Centra za forenzična ispitivanja, istraživanja i vještačenja "Ivan Vučetić" od 15. rujna 2008. godine (list 91 - 104 spisa), u dokumentaciju i ovjereni prijevod dokumentacije sa slovačkog na hrvatski jezik iz koje je vidljivo da je Alianz-Slovačka d.d. isplatio cjelokupnu imovinsku štetu s osnova troškova pogreba i ostalih troškova vezanih uz sahranu pok. HE (list 110-116 i 118-125 spisa), izvršen je uvid u presliku presude Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž-529/08 od 15. svibnja 2008. godine (list 129-131 spisa), u pravno mišljenje Doc. dr. sc. ĆE s Pravnog fakulteta u Osijeku (list 143- 146 spisa), u presliku presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. br. Rev-878/08 od 18. veljače 2010. godine (list 150-151 spisa), u pravno mišljenje dr. sc. LE s Pravnog fakulteta u Rijeci (list 156-169 spisa), u pravno mišljenje Doc. dr. sc. AE s Pravnog fakulteta u Zagrebu (list 170-172 spisa), izvršen je uvid u presliku povratnice za preporučenu pošiljku (list 185 spisa), u pravno mišljenje prof. dr. sc. SE s Pravnog fakulteta u Zagrebu (list 189 spisa), u presliku ovjerenog prijevoda s engleskog jezika Konvencije o mjerodavnom pravu koje se primjenjuje na prometne nezgode na cestama (list 191-246 spisa), u očitovanje Glavnog tajnika Stalnog ureda Haške konferencije za međunarodno privatno pravo od 18. studenog 2010. godine (list 248-256 spisa), te u račun za troškove prijevoda sa slovačkog na hrvatski jezik koji je dostavio tuženik (list 261 spisa), ovjereni prijevod Građanski zakonik iz Zbirke zakona Rep. Slovačke 47/92, presudu 10CS/67/2009-214 od 03.04.2012., dopis od 04.10.2012., tužba pod 12.05.2012. (list 291-320, 392-397, spisa), dopis Min. pravosuđa (list 326 spisa); note Ministarstva vanjskih poslova Rep. Slovačke (list 327-329 spisa), presude slovačkih sudova u sličnim predmetima (list 331- 390, 415-448, 518-542, 784-855 spisa), izvod iz Konvencije o mjerodavnom pravu za prometne nagode na cestama iz 1971. (list 403-406 spisa), izvod iz hrvatske sudske prakse (list 412-414, 553-555, 566-573 spisa), izvod iz Zakona br. 381/2001 od 04.09.2001. (list 449-451 spisa), očitovanje Ministarstva pravosuđa u svezi zatražene dokumentacije, propisa Slovačke Republike (list 452454 spisa), dostavljenu dokumentaciju Ministarstva pravosuđa u sveti predmetne problematike (list 501-510 spisa), pravno mišljenje o primjeni prava EU prof.dr. NE (list 587-598, 630- 693, 723-734 spisa), odluku VSRH, Rev-3160/19 od 22.10.2024. (list 856-876 spisa).

11. Nadalje u ponovljenom postupku pročitan je iskaz I i II tužiteljice saslušanih na okolnost duševnih boli zbog smrti pok. PE, te III tužiteljice na okolnost trajne zajednice života sa pok. BE i duševnih boli koje trpi zbog smrti iste.

12. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći brižljivo i savjesno svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05 i 84/08 - dalje ZPP) sud je ocijenio da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev glede glavnice u cijelosti osnovan, dok je glede zatraženih kamata djelomično osnovan.

13. Među strankama nije sporno da su tužitelji, državljani Slovačke Republike, s uobičajenim boravištem u [adresa], da potražuju naknadu štete zbog smrtnog stradavanja majke I i II tužiteljica, te bake III tužiteljice pok. VP, u prometnoj nezgodi od 7. rujna 2008. koja se dogodila u Republici Hrvatskoj, na auto cesti kod grada Gospića, kao putnice u autobusu registarskih oznaka [registarska oznaka], dakle, slovačkih registracijskih oznaka.

14. Aktivna legitimacija I-tužiteljice i II-tužiteljice utvrđena je uvidom u njihove rodne listove i u potvrde o prebivalištu, te je utvrđeno da su I i II-tužiteljice kćerke pokojne ŠE, a što tuženik ne osporava, dok je iz rodnog lista i potvrde o prebivalištu za III-tužiteljicu mldb. EP utvrđeno da je ista unuka pokojne ŠE, te da ima prebivalište na istoj adresi kao i pok. HE.

15. Isto tako tuženik na ročištu dana 11. svibnja 2011. godine ističe da nije sporno postojanje trajne zajednice života III-tužiteljice, mldb. FP i pokojne VP.

16. Također nije sporna pasivna legitimacija tuženika budući je u predmetnoj prometnoj nesreći sudjelovalo vozilo stranih reg. oznaka, osigurano kod inozemnog osiguravajućeg društva; nastanak predmetnog štetnog događaja; uzročno-posljedična veza između predmetnog štetnog događaja i nastale posljedice smrtno stradale pok. VP majke I i II tužiteljice i bake III tužiteljice, te nije sporna odgovornost tuženika.

17. Sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva, kao i primjena mjerodavnog prava, budući tužitelji smatraju da je u ovom slučaju mjerodavno pravo Republike Hrvatske pri čemu se tužitelj poziva na primjenu čl. 3. Haške konvencije iz 1971. godine, dok tuženik smatra da je u ovom slučaju mjerodavno pravo Slovačke Republike, pri čemu se tuženik u bitnome poziva na primjenu čl. 4. Haške konvencije iz 1971. godine. U ovom slučaju prednica tužitelja pok. ŠE, ima status žrtve u predmetnoj prometnoj nesreći, koja je smrtno stradala kao putnica u autobusu (slovačkih reg. oznaka), a u ovoj nesreći sudjelovalo je samo jedno vozilo, i to navedeni autobus registriran u [adresa], u kojem je kao putnica smrtno stradala pok. ŠE s redovnim prebivalištem u [adresa], do koje je prometne nesreće je došlo na autocesti A1 na području grada Gospića, kako to proizlazi iz priložene dokumentacije u prilogu tužbe. U ovom slučaju primjenjuje se kao mjerodavno pravo registracije vozila, dakle mjerodavno pravo Slovačke Republike, a koje se odnosi na građansku izvanugovornu odgovornost za štetu koja potječe iz prometne nesreće (list 247 spisa).

18. Dakle, ovdje je mjerodavno pravo Slovačke Republike, primjenom odredbe čl. 4. st. 1.a podst. 2. Haške konvencije o mjerodavnom pravu za prometne nezgode od 4. svibnja 1971. godine (Narodne novine-MU br. 4/94, dalje: Haška konvencija), kojom je uređena iznimka od pravila o mjerodavnom pravu države na teritoriju koje se dogodila prometna nesreća iz čl. 3. Haške konvencije i to u slučaju ako je samo jedno vozilo sudjelovalo u prometnoj nezgodi i ako je registrirano u nekoj drugoj državi, tako da se unutarnje pravo države registracije vozila primjenjuje na odgovornost prema oštećenom, ako se njegovo redovno boravište nalazi u nekoj drugoj državi osim one na teritoriju kojeg se dogodila prometna nezgoda. Budući da je pravo Slovačke Republike, kao pravo države registracije predmetnog autobusa ujedno i pravo države u kojoj i prednica tužitelja imala i tužitelji imaju uobičajeno boravište, ono je sa spornim odnosom i oštećenicima u bližoj svezi od prava države u kojoj se nesreća dogodila. Temeljem načela jedinstvene mjerodavnosti prava za neposrednu žrtvu, kao i za tužitelje kao posredne oštećenike, na tužitelje se primjenjuje isto mjerodavno pravo iz čl. 4. st. 1.a podst. 2. Haške konvencije, dakle pravo Slovačke Republike.

19. Od Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske zatraženi su podaci o mjerodavnom pravu Slovačke Republike, određeno propise koji uređuju naknadu štete u slučaju prometne nesreće, a koji se odnose na građansku izvanugovornu odgovornost za štetu koja potječe iz prometne nesreće, te je isto pribavljeno (list 290- 294).

20. Tužiteljice su u prilogu podneska od 06.02.2013. dostavile presliku note Ministarstva vanjskih poslova Slovačke Republike od 14. rujna 2010. koja je dostavljena povodom istog štetnog događaja u drugom predmetu ovoga suda (list 297- 354). Sukladno Civilnom (Građanskom) zakonu Republike Slovačke i Zakonu br. 381/2001 Zbirke ugovora o osiguranju (Zakon od 4. rujna 2001. o obveznom ugovornom osiguranju od odgovornosti za štetu počinjenu korištenjem motornog vozila), kao mjerodavnom pravu Slovačke Republike

u

ovom

predmetu, naknada neimovinske štete nanesene bliskim osobama žrtava usmrćenih u prometnoj nesreći ne spada u obvezno osiguranje od automobilske odgovornosti, no, čl. 449. st. 2. slovačkog Civilnog zakona može tumačiti ekstenzivno na način da tužiteljima pripada pravo na naknadu neimovinske štete zbog smrti bliske osobe u prometnoj nezgodi.

21. Naime, u čl. 4. Zakona br. 381/2001 Zbirke ugovora o osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon br. 381/2001) izrijekom se utvrđuje opseg odgovornosti osiguravatelja koji se za slučaj smrti u st. 2. toč. a) ograničava na troškove kod usmrćivanja, i to sukladno st. 3. - dokazane i plaćene troškove zdravstvene skrbi, bolničke troškove, troškove bolničkog osiguranja, troškove nesreće, troškove osiguranja od nesreće, troškove na dohodak, troškove mirovinskog osiguranja, i prihode od mirovinske štednje ako je osiguranik dužan platiti ih preko ovlaštenog subjekta. Dakle, čl. 4. st. 1. Zakona br. 381/2001 uređena je odgovornost osiguravatelja u granicama sklopljene police osiguranja. Sukladno čl. 4. Zakona br. 381/2001, obvezno osiguranje od automobilske odgovornosti pokriva samo prava eksplicitno navedena u citiranoj odredbi čl. 4. Zakona br. 381/2001, međutim ne i druga prava nastala na temelju drugih razloga, dakle pokrivena je isključivo taksativno navedena imovinska šteta, ali ne i neimovinska šteta za zaštitu osobnosti oštećenih osoba u smislu čl. 11. i 13. slovačkog Civilnog zakona. Naime, sukladno čl. 11. slovačkog Civilnog zakona fizička osoba ima pravo na zaštitu svoje osobnosti, prvenstveno života i zdravlja, građanskog i ljudskog dostojanstva, kao i privatnosti, svog imena i oblika osobnih uloga. Sukladno čl. 13. slovačkog Civilnog zakona fizička osoba ima prvenstveno pravo zahtijevati da se neovlašteno ne povrijede prava na zaštitu svoje osobnosti, te kako bi se posljedice ovih povreda odstranile i kako bi joj bila ponuđena primjerena zadovoljština. Dakle, novčana naknada neimovinske štete, propisana je citiranim čl. 11. i 13. slovačkog Civilnog zakona.

22. Stoga, kako bi se utvrdilo ima li neka osoba pravo na naknadu neimovinske štete propisane čl. 11. i 13. slovačkog Civilnog zakona, potrebito bi bilo poći od sadržaja same police osiguranja od odgovornosti za uporabu motornog vozila, odnosno uvjeta osiguranja kao njezinog sastavnog dijela, koji određuju ugovoreni opseg osiguranja - a navedeno sukladno citiranom čl. 4. st. 1. Zakona br. 381/2001. Dakle, obveza isplate ne nastaje na temelju zakona, ne radi se o zakonskom osiguranju od odgovornosti za štetu, nego se radi o obveznom osiguranju, koje je karakteristično po tome što bez sklopljene police osiguranja takva obveza za osiguravajuće društvo ne može niti nastati.

23. Tako odredbom čl. 449. slovačkog Civilnog zakona, u slučaju smrti oštećenika nasljednici, odnosno druge osobe, imaju pravo na ciljane troškove zajedno sa liječenjem i primjerene troškove za pogreb. Međutim, prema odredbi čl. 145. st. 3. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine, br. 56/90., 135/97., 8/98., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 55/01., 76/10., 85/10., 05/14.) ovaj sud štit subjektivna prava utemeljena na pravnoj stečevini Europske unije. Pravo na zaštitu iz osiguranja od odgovornosti za upotrebu motornih vozila proizlazi iz Prve direktive Vijeća br. 72/166/EEZ od 24. travnja 1972 o usklađivanju zakona država članica u odnosu na osiguranje od građansko pravne odgovornosti u pogledu upotrebe motornih vozila i izvršenje obveze osiguranja od takve odgovornosti (Sl. list EU br. 103. 2. svibnja 1972.), Druge Direktive Vijeća br. 84/5/EEZ od 30. prosinca 1983. o usklađivanju zakona država članica u odnosu na osiguranje od građansko pravne odgovornosti u pogledu upotrebe motornih vozila i izvršenje obveze osiguranja od takve odgovornosti (Sl. list EU br. 8, 11. siječnja 1984.), Treće Direktive Vijeća br. 90/232/EEZ od 14. svibnja 1990. o usklađivanju zakona država članica u odnosu na osiguranje od građansko pravne odgovornosti u pogledu upotrebe motornih vozila i izvršenje obveze osiguranja od takve odgovornosti (Sl. list EU br. 129, 19. svibnja 1990.), Četvrte Direktive Europskog parlamenta i Vijeća br. 2000/26/EZ od 16. svibnja 2000. o usklađivanju zakona država članica u odnosu na osiguranje od građansko pravne odgovornosti u pogledu upotrebe motornih vozila i izvršenje obveze osiguranja od takve odgovornosti (Sl. list EU br. 180, 20. srpnja 2000.) i Direktive Europskog parlamenta i Vijeća br. 2005/14/EZ od 11. svibnja 2005. o usklađivanju zakona država članica u odnosu na osiguranje od građansko pravne odgovornosti u pogledu upotrebe motornih vozila i izvršenje obveze osiguranja od takve odgovornosti (Sl. list EU br. 149, 11. lipnja 2005.)

24. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci posl. br. Rev-3160/2019-5 od 22. listopada 2024. izrazio pravno shvaćanje da u slučaju kada se prometna nezgoda s međunarodnim obilježjem dogodi u jednoj državi pri čemu u toj nezgodi sudjeluje samo jedno vozilo koje registrirano u državi različitoj od države u kojoj se dogodila nezgoda, tada se na zahtjeve za naknadu štete nastale u toj nezgodi neposrednim i posrednim oštećenicima čije je redovno boravište u istoj državi, i to državi registracije vozila, primjenjuje unutarnje pravo države registracije vozila. U ovom slučaju to znači da se na zahtjev tužitelja za naknadu štete koji su pretrpjeli zbog smrti supruge, odnosno majke u predmetnoj prometnoj nezgodi koja se dogodila u Republici Hrvatskoj primjenjuje slovačko i njemu nadređeno pravo Europske unije jer je u trenutku nesreće 2008. g. Slovačka Republika već bila članica EU.

25. Međutim, Vrhovni sud Slovačke Republike u odluci broj 6MCdo/1/2016 od 31. srpnja 2017., naslanjajući se na praksu Ustavnog suda Slovačke Republike iznesenu u odluci broj 666/2016-36 od 11. listopada 2016., odstupio od svoje ranije prakse izražene u odlukama broj Cdo 168/2009 i Cdo 301/2012, te zauzeo pravno shvaćanje prema kojem izraz „šteta“ („škoda“) iz Zakona broj 381/2001 (o obveznom osiguranju) treba tumačiti ekstenzivno tako da ovaj pojam uključuje i nematerijalnu štetu čija naknada pripada bliskim osobama smrtno stradalih osoba u prometnim nezgodama i to zbog građanskopravne odgovornosti za povredu prava na privatni i obiteljski život. Pritom je ocijenjeno da kada postoji građanskopravna odgovornost za štete nastale uporabom motornih vozila, tada ta odgovornost mora biti pokrivena i obveznim osiguranjem (odjeljci 28. i 29.). Štoviše, u odnosu na razloge odstupanja, ocijenjeno je da je ranije određena zadrška u pogledu mogućnosti da društvo za osiguranje može biti utuženo za naknadu neimovinske štete na temelju odgovornosti propisane nacionalnim pravom, očito bila posljedica nesklonosti poštovanju činjenice da pravo EU ne pravi razliku između pojmova ''šteta'' (''škoda'') i ''šteta'' (''ujma'') ili između imovinske štete (''materianymi škodami'') i neimovinske štete (''nemajetkpvymi ujmami'') i s time povezane nespremnosti interpretiranja nacionalnog prava u duhu europskog prava (odjeljak 36.).

26. Ovakvom praksom je slovački najviši sud ocijenio kakav učinak na ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva ima činjenica što Slovačka Republika u svoje nacionalno zakonodavstvo nije pravilno odnosno potpuno uvrstila direktive o obveznom osiguranju i da zbog toga naknada neimovinske štete zbog smrti bliske osobe nije pokrivena obveznim osiguranjem od automobilske odgovornosti. Pritom je prihvatio interpretirati slovačko nacionalno pravo u duhu europskog prava koristeći, dakle načelo interpretativnog, odnosno neizravnog učinka neuvrštenih direktiva, otklanjajući mogućnost primjene izravnog učinka neuvrštenih direktiva. Valja podsjetiti da interpretativni učinak svojstva prava Europske unije na temelju kojeg su nacionalni sudovi dužni interpretirati nacionalno pravo u svjetlu europskog prava jer se nacionalno pravo interpretira u svjetlu cjelokupnog prava EU, uključujući i direktive, dok je izravni učinak prava EU svojstvo normi europskog prava da izravno dodjeljuju subjektivna prava pojedincima na koja se oni mogu pozivati pred nacionalnim sudovima. Stoga, u ovom slučaju slovački sudovi su prihvatili tumačenje Suda EU iz spomenutog predmeta L, kako se značenje pojma ''štete po zdravlje'' (''ujmu na zdravi''-slovački, ''personal injures''-engleski), mora tumačiti u skladu sa svrhom direktive, a to je ojačati zaštitu žrtava u prometnim nesrećama te kako je pojam ''tjelesna ozljeda/osobna šteta'' iz direktiva dovoljno širok da obuhvaća svaku štetu koja je nastala povodom integriteta osobe, što uključuje kako fizičke, tako i duševne bolove (Haasova, paragraf 47, Š, paragraf 38.). K tome su prihvatili široko tumačenje odredbe direktiva o ovlaštenosti članova obitelji na naknadu štete koja je prouzročena smrću osobe, putnika u prometnoj nesreći u kojem je navedeno: „ni na temelju jednog elementa Prve, Druge i Treće direktive nije moguće zaključiti da je zakonodavac Unije zaštitu zajamčenu tim direktivama želio ograničiti samo na osobe koje su izravno uključene u događaj koji je doveo do štete (Haasova paragraf 54. Š paragraf 46) kao i da direktive nalažu da obvezno osiguranje od automobilske odgovornosti pokriva i neimovinsku štetu koju su pretrpjeli članovi bližnje obitelji žrtava prometne nesreće. U takvim okolnostima kada se sudska praksa najvišeg suda Slovačke Republike koja se, k tome, naslanja na praksu slovačkog Ustavnog suda, tumači u skladu sa sadržajem i pravnim domašajem europskog prava i u duhu europskog prava, ne može se zaključiti da su unaprijed navedenim interpretativnim tumačenjem prekoračene dopuštene granice interpretacije uspostavljanjem odgovornosti za štetu osiguravajućeg društva.

27. Slijedom navedenog, ovdje treba primijeniti strano mjerodavno (slovačko) pravo na način kako bi ga primijenili i slovački sudovi, a s obzirom na činjenicu da su I i II tužiteljice kćer, a III tužiteljica unuka poginule pok. putnice VP. Dakle, u takvim okolnostima kada se sudska praksa najvišeg suda Slovačke Republike koja se, k tome, naslanja na praksu slovačkog Ustavnog suda, tumači u skladu sa sadržajem i pravnim domašajem europskog prava i u duhu europskog prava, ne može se zaključiti da su unaprijed navedenim interpretativnim tumačenjem prekoračene dopuštene granice interpretacije uspostavljanjem odgovornosti za štetu osiguravajućeg društva. Stoga, ovaj sud zaključuje da je u ovom slučaju moguća primjena prava Europske unije sadržanog u navedenim Direktivama mjerodavnim u vrijeme nastupa predmetnog štetnog događaja 7. rujna 2008. (koje su nakon štetnog događaja stavljene izvan snage Direktivom Europskog Parlamenta i Vijeća br. 2009/103/EZ od 16. rujna 2009.).

28. Zbog izloženog, bez obzira što tužitelji u ovom predmetu nisu dokazali da bi raspolagali ugovorom o osiguranju od odgovornosti za uporabu motornog vozila kojim bi bilo ugovoreno njihovo pravo na naknadu neimovinske štete zbog smrti bliske osobe u prometnoj nezgodi, sukladno citiranom čl. 4. st. 1. Zakona br. 381/2001, s obzirom na praksu Vrhovnog suda Slovačke Republike, koja se, k tome, naslanja na praksu Ustavnog suda Slovačke Republike, tumači u skladu sa sadržajem i pravnim domašajem europskog prava i u duhu europskog prava, dakle primjenom prava Europske unije sadržanog u navedenim mjerodavnim Direktivama, ovaj sud utvrđuje da 1. i 2. tužiteljima pripada pravo na naknadu imovinske štete, kao i neimovinske štete zbog smrti bliskog člana obitelji, bez obzira na sadržaja police osiguranja od odgovornosti za uporabu motornog vozila na kojoj tužitelji temelje svoj zahtjev prema tuženiku kao pravnoj osobi koja štetu obrađuje za slovačkog osiguratelja.

29. Stoga, odlučan je sadržaj slovačkog prava glede pitanje poveznice pripadaju li i pod kojima uvjetima unuci u krug bliskih osoba koji imaju pravo na naknadu neimovinsku štete zbog gubitka bliske osobe, prema slovačkom pravu i sudskoj praksi, kao i o možebitnoj visini iste.

30. U svom iskazu I tužiteljica JE navodi kako je pok. HE bila je njezina majka, te je ista nastradala kao putnica u autobusu marke Renault Carosa u prometnoj nezgodi na području grada Gospića 2008. a za vrijeme odlaska na godišnji odmor u Vodice. Pok. HE je živjela sama na 10-ak minuta udaljenosti od njezinog stana no vrijeme je provodila u njezinoj kući te joj pomagala u odgoju ovdje III tužiteljice koja je njezina kćerka i to na način da bi kod nje dolazila u 8.00 ujutro i odlazila oko 16.00 sati popodne, te je kratak ostatak dana i noć provodila u svojoj kući. Ističe kako je bila izuzetno emotivno vezana za majku budući da je sa njom provodila većinu svoga vremena obzirom su i ona i pok. majka bile razvedene. Navodi kako je doživjela veliki šok zbog pogibije majke. Izvjesno vrijeme nakon njezine smrti ona je odlazila kod psihijatra, te je uzimala lijekove za spavanje. Ovdje III tužiteljica koja je nejzina kćerka također je doživjela stanoviti šok zbog smrti bake, ona uopće nije htjela razgovarati o tom događaju budući da je za nju predstavljao veliku bol i patnju budući je većinu svog vremena provodila sa svojom bakom koja se o njoj brinula na način da je kuhala, čistila te tužiteljici pomagala u školskim obvezama. Njezina majka je živjela od vlastite mirovine, budući da je niz godina bila učiteljica, te je imala dobra mirovinska primanja, no ona je majku financijski pomagala kada je trebalo kupiti neke stvari veće vrijednosti. Može reći da je njezina pok. majka financijski sudjelovala u troškovima i njezina domaćinstva na način da bi povremeno kupila namirnice neophodne za ručak, te je III tužiteljici davala novac za školski obrok i druge potrebe. Njezina pok. majka znala je često i prespavati kod nje budući da se brinula i skrbila o III tužiteljici, a i III tužiteljica je znala prespavati kod bake, obzirom je ona dosta vremena provodila na službenim putovanjima. Ona je razvedena unazad 8 godina.

31. U svom iskazu III tužiteljica UE u svom iskazu navodi kako je pok. HE bila je njezina baka, te je sa istom bila izuzetno emotivno povezana. Ona je stanovala u blizini stana njene majke ovdje I tužiteljice u neposrednoj blizini, te su svakodnevno provodile vrijeme zajedno. Njoj je baka bila praktički druga majka, jer je živjela u istom mjestu od njezine osme godine, te je pretežiti dio dana provodila u stanu njene majke u kojem se brinula o njoj, na način da ju je čuvala, kuhala joj, pospremala kuću, pratila ju u školu i nazad. Nju je njezina smrti izrazito šokirala i ražalostila, te je to za nju bio ogroman gubitak. I danas osjeća stanovitu tugu i bol, obzirom je sa istom bila izrazito povezana u svakom pogledu i jako joj nedostaje. Baka je kod njih svakodnevno provodila vrijeme, a i ona je odlazila baki na čuvanje, budući da je majka dosta vremena provodila na putu. Baka joj je redovno davala i novac za njezine školske potrebe i za sve drugo što joj je trebalo. U svemu ostalom pridružuje se navodima svoje majke ovdje I tužiteljice.

32. Ovaj sud u cijelosti je prihvatio iskaze tužiteljica kao životan, a u kojem su iste iscrpno opisale emotivnu povezanost sa pok. BE.

33. Prilikom odmjeravanja visine pravične novčane naknade za pretrpljenu neimovinsku štetu uslijed smrti majke, sud je imao na umu da su I-tužiteljica JE i II-tužiteljica FE u nezgodi za koju odgovara tuženik izgubile majku. Uvidom u rodni list sud je utvrdio da je I-tužiteljica JE rođena 1967. godine, dok je II-tužiteljica FE rođena 1965. godine. Dakle, u trenutku smrti njihove majke I i II-tužiteljice su bile odrasle osobe, koje više nisu bile ovisne o svojoj pokojnoj majci, odnosno nisu bile na skrbi kod majke, no ovaj štetni događaj pa slijedom navedenog sud smatra da je zatraženi iznos od 29.862,63 EUR u konkretnom slučaju primjerena novčana naknada za pretrpljenu neimovinsku štetu uslijed smrti majke, te je stoga I i II tužiteljici dosuđeno svakoj po 29.862,63 EUR.

34. Isto tako prilikom odmjeravanja visine pravične novčane naknade za pretrpljenu neimovinsku štetu sud je imao na umu da je III-tužiteljica mldb. DE u nezgodi za koju odgovara tuženik izgubila baku. Imajući u vidu da tuženik na ročištu dana 11. svibnja 2011. ne osporava postojanje trajne zajednice života III-tužiteljice mldb. FP i njene bake pokojne ŠE, te imajući u vidu da je III-tužiteljica rođena 1992. godine, kao i posve normalnu činjenicu da je smrt bake kod III-tužiteljice izazvala teške i trajne duševne boli, ovaj sud smatra da je zatraženi iznos od 14.931,32 EUR u konkretnom slučaju primjerena novčana naknada za pretrpljenu neimovinsku štetu uslijed smrti bake, te je stoga III-tužiteljici i dosuđen iznos od 14.931,32.

35. U skladu s mjerodavnom sudskom praksom Slovačke Republike, kao i odredbama, poglavito čl. 449. slovačkog Civilnog zakona, tumačeći ga šire, odnosno u skladu sa sadržajem i pravnim domašajem europskog prava i u duhu europskog prava, dakle primjenom prava Europske unije sadržanog u navedenim mjerodavnim Direktivama, tužiteljima pripada pravo na naknadu imovinske i neimovinske štete zbog smrti bliske osobe usmrćene u prometnoj nesreći, dakle tumači se na način da tužiteljima pripada pravo na naknadu neimovinske štete zbog smrti bliske osobe u prometnoj nesreći.

36. Slijedom navedenog, utvrđeno je da su tužitelji pretrpjeli imovinsku i neimovinsku štetu odnosno povrijeđeno je pravo osobnosti tužiteljica na duševno zdravlje zbog smrti bliske osobe, čime je. tužiteljicama nastala neimovinska šteta, što opravdava dosuđenje pravične novčane naknade za neimovinsku štetu.

37. Ujedno, za dosuđivanje naknade štetu vodilo računa i o proporcionalnosti s obzirom na intenzitet odnosa između tužiteljica te njihove preminule majke, odnosno bake, pri tome uzimajući u obzir trenutnu vrijednost novca u vremenu, a sve obzirom na presude Slovačke Republike i to Županijskog suda u Prešovu broj 2 Co/38/2022, od 22. veljače 2023., Županijskog suda u Trnavi broj 22 Co/34/2023 od 31. listopada 2022., Županijskog suda u Žilini broj 27 C/41/2019 od 18. listopada 2021., te presudu i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-3160/2019-5 od 22. listopada 2024. (list 612-705) i presudu Slovačke Republike, Županijskog suda u Košice broj K2-20 C/23/2022 od 27. rujna 2024. (list 711-734). Tako je glede uzimanja u obzir trenutne vrijednosti novca uzeto u obzir navod da prilikom pravedne dosude iznosa naknade štete ne može se ne uzeti u obzir visinu inflacije. Npr. u 2016. g. inflacija je bila: +0,5%, u 2017.: 1,3%, 2018.: 2,5%, 2019.: 2,7%, 2012.: 1,9%, 2021.: inflacija je bila 3,2%, 2022.: inflacija je dosegla 12,8%, a 2023. inflacija je bila 10,5% (https://www.iz.sk/inflacija). S obzirom na navedene statističke pokazatelje, po ocjeni suda, sud mora uzeti u obzir trenutnu vrijednost novca, i visoku stopu inflacije, pa je slijedom navedenog sud iz razloga svrsishodnosti i dozvolio preinaku tužbe povišenjem zahtjeva koje su tužiteljice izvršile u podnesku pod 26.06.2025., te odlučio kao u izreci ovog rješenja.

38. Zbog izloženog, valjalo je u cijelosti prihvatiti tužbeni zahtjev tužiteljica iz podneska od 26.016.2025. u pogledu glavnice kao osnovan te dosuditi naknadu u prethodno navedenim iznosima.

39. Tužiteljice konačno postavljenim tužbenim zahtjevom, u podnesku od 26.06.2025. potražuju kamatu na zatražene iznose štete od 5. veljače 2009. godine do isplate, tj. od dana podnošenja odštetnog zahtjeva u mirnom postupku.

40. Obzirom je prema iskazanom stavu VSRH u nizu odluka jasno navedeno da je i u ovom dijelu presude neophodno primijeniti Slovačko pravo sud je iz priložene sudske prakse Slovačkog suda (list 838 spisa) utvrdio kako bi u ovom slučaju tužiteljima zatezna kamata pripadala od dana kada je tuženik podnio odgovor na tužbu, a po stopi od 5% godišnje, a sve to sukladno č. 517 st.1 i st. 2,. Građanskog zakonika u svezi s uredbom Vlade broj 87/1995 Zb.

41. Slijedom navedenog tužiteljima je na dosuđeni iznos štete zatezna kamata dosuđena po stopi od 5% godišnje počev od 30. ožujka 2009. do isplate, dok su tužiteljice odbijene u dijelu zahtjeva za isplatu zatezne kamate od 5. veljače 2009. do 29. ožujka 2009. i to po stopi utvrđenoj Hrvatskim propisima tj. čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, čl. 29. st. 2. ZOO-a, a u smislu čl. 1165. ZOO-a čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima NN br. 78/15.), i čl. 29. st. 2. Zakona o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (NN br.114/22) i Uredbi o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (NN br. 156/22), te sukladno čl. 29. st. 2. Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (NN 155/23), slijedom čega je odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom I i II.

42. Posljedično tome, a u odnosu na istaknuti prigovor tijeku zateznih kamata na taj povećani dio, ističe se da tako preinačena tužba nema karakter novog zahtjeva glede početka i tijeka kamata u odnosu na početno postavljeni zahtjev, jer je riječ o istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi od početka samog postupka zbog čega se ne može reći da je u konkretnom slučaju riječ o drugom obliku štete, pa se istaknuti prigovor tijeku zateznih kamata sve na povećani dio zahtjeva, u konkretnom slučaju ukazuje neosnovanim.

43. Nadalje iako su tužiteljice zahtijevale da se o njihovom zahtjevu za naknadu troškova prijevoda stranih isprava odlučuje kao o glavnom zahtjevu, odnosno kao o imovinskoj šteti, sud smatra kako su troškovi prijevoda vezani za ostvarenje njihovog tužbenog zahtjeva u parnici, te da su nastali u povodu ovog parničnog postupka, pa se stoga sukladno čl. 151. st. 1. ZPP-a smatraju parničnim troškovima.

44. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154 st. 1 i 155. st. 1. ZPP- a. Tužiteljicama je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku prema vrijednosti predmeta spora konačno postavljenog tužbenog zahtjeva, a sukladno važećoj Odvjetničkoj tarifi (dalje u tekstu OT) i to Tbr. 7., Tbr. 8., Tbr. 9. i Tbr. 42. prema priloženom troškovniku, i to: za sastav odštetnog zahtjeva 1.000,00 EUR, za sastav tužbe 1.000,00 EUR, za podnesak od 28. travnja 2009. 1.000,00 EUR, za ročište od 04.11.2009. 1.000,00 EUR, za podnesak od 01. prosinca 2009. godine 1.000,00 EUR, za podnesak od 30. travnja 2010. godine 1.000,00 EUR, za podnesak od 9. lipnja 2010. godine 1.000,00 EUR, za podnesak od 31. kolovoza 2010. 1.000,00 EUR, za podnesak od 29. ožujka 2011. godine 1.000,00 EUR, za zastupanje na ročištu dana 11. svibnja 2011. godine 1.000,00 EUR, za sastav podneska od 03. listopada 2011. 1.000,00 EUR, za pristup na ročište 16. listopada 2012. 1.000,00 EUR, za sastav podneska od 06. veljače 2013., 1.000,00 EUR, ukupno: 13.000,00 EUR uvećano za 23% PDV-a od 3.250,00 EUR, za sastav podneska od 30. listopada 2013. 1.000,00 EUR, za sastav podneska od 30. travnja 2014. 1.000,00 EUR, za pristup na ročište 02. rujna 2014. 1.000,00 EUR, za sastav podneska od 29. listopada 2014. 1.000,00 EUR, za pristup na ročište 14. travnja 2015. 1.000,00 EUR, za pristup na ročište 02. rujna 2016. 1.000,00 EUR, za sastav podneska od 05. travnja 2016. 1.000,00 EUR, za pristup na ročište 12. travnja 2016., 1.000,00 EUR, za pristup na ročište 10. lipnja 2016., 1.000,00 EUR, za pristup na ročište 23. studenog 2016, 1.000,00 EUR, za sastav podneska od 08. veljače 2017. 1.000,00 EUR, za pristup na ročište 10. studenog 2017. 1.000,00 EUR, za sastav podneska od 13. prosinca 2017. 1.000,00 EUR, za sastav podneska od 10. travnja 2018. 1.000,00 EUR, za sastav podneska od 02. srpnja 2018. 1.000,00 EUR, za sastav revizije od 18. srpnja 2019. 1.500,00 EUR, za sastav podneska od 5. veljače 2021. 1.000,00 EUR, za sastav podneska od 28. studenog 2022. 1.000,00 EUR, za sastav podneska od 12. prosinca 2022. 1.000,00 EUR, za sastav podneska od 10. rujna 2024. 1.000,00 EUR, za sastav podneska od 11. studenog 2024. 1.000,00 EUR, za sastav podneska od 22. studenog 2024. 1.000,00 EUR, za sastav podneska od 17. travnja 2025. 1.000,00 EUR, za pristup na ročište od 3. lipnja 2025. 1.126,00 EUR, za sastav podneska 26. lipnja 2025. 1.126,00 EUR, za pristup na ročište od 9. rujna 2025. 1.126,00 EUR, ukupno 26.878,00 EUR, uvećano za 25% PDV-a u iznosu 6.719,50 EUR, kao i trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 557,43 EUR, sudske pristojbe na presudu u iznosu od 557,43 EUR, odgovor na žalbu u iznosu od 278,72 EUR i reviziju od 1.000,00 EUR, a sukladno Zakonu o sudskim pristojbama ("Narodne novine" br. 74/95, 57/96, 137/02 , 26/03 i 125/11)., time da im nije dosuđen trošak ročišta za objavu presude jer na isto tužiteljice nisu pristupile, te trošak sastava podneska od 04.11.2009. jer je su sadržaju istog tužiteljice mogle iznijeti na ročištu koje je održano istog dana i za koje im sud dosudio puni iznos Tarife, kao i za sastav podnesak od 18.10.2018. i 18.07.2019. u iznosu od 50,00 EUR za svaki podnesak budući da isti ne prileže sudskom spisu.

45. Tužiteljicama je nadalje dosuđen trošak prevođenja rodnog lista i potvrde o prebivalištu za I, II i III-tužiteljice, smrtnog lista, rodnog lista i potvrde o prebivalištu za pok. UP, odnosno za „9 autorskih kartica teksta“ , te ostale dostavljene dokumentacije, ukupno s PDV-om 1.238,30 EUR.

46. Tužiteljicama temeljem čl. 155. st. 1. ZPP-a nije priznat trošak sastava podneska od 31. kolovoza 2010. godine, budući da isti po mišljenju suda nije bio potreban za vođenje parnice. Iz navedenog razloga nije im priznat ni trošak prijevoda stranih isprava koje se odnose na pretrpljenu imovinsku štetu, obzirom da je zahtjev za naknadu imovinske štete naknadno povučen, a tuženik nije ni dao povoda za taj dio tužbe jer su tužiteljice glede imovinske štete obeštećene od strane stranog osiguravajućeg društva prije utuženja.

47. Isto tako tužiteljicama nije priznat ni trošak zastupanja na ročištu dana 8. rujna 2009. godine, budući da tog dana nije niti održano ročište.

48. Visinu troškova zastupanja sud je dosudio imajući u vidu vrijednost predmeta spora i vrijednosti boda Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika u vrijeme poduzimanja pojedine parnične radnje.

49. Tužiteljicama je trošak parničnog postupka dosuđen u ukupnom iznosu od 53.466,11 EUR, te je skladno čl. 154. st. 3. i 155. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom I i III.

50. Temeljem čl. 156. ZPP-a tuženiku je priznat kao nužan trošak prijevoda dokumentacije sa slovačkog na hrvatski jezik, sukladno priloženom računu u iznosu od 66,36 EUR (list 261 spisa), obzirom da su tužiteljice, iako im je imovinska šteta plaćena prije podnošenja tužbe, ustraje na zahtjevu imovinske štete sve dok tuženik nije svoje tvrdnje dokazao ovjerenim prijevodima stranih isprava.

51. O zateznim kamatama na trošak parničnog postupka stranaka odlučeno je na osnovi odredbe čl. 27. st. 3. Ovršnog zakona (NN br. 57/96., 29/99., 194/05. i 88/05.) i čl. 29. st. 2. Zakon o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (NN 114/22) i Uredbi o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 156/22), a počev od donošenja ove presude, tj. dana 20. studenog 2025. do isplate.

U Zagrebu, 20. studenog 2025. godine

Sudac:

Blaženka Butigan Matić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može izjaviti žalbu Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pismeno, u četiri istovjetna primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa ove presude.

DNA:

1. I - III tužiteljicama po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku