Posl. br. 15 P-63/2022-26

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Posl. br. 15 P-63/2022-26

 

 

            

     Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

  Stalna služba u Županji

        Veliki kraj 48 

    OIB: 77561654785                                                  

                                                                                                               

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

I

 

R J E Š E NJ E

 

Općinski sud u Vinkovcima, Stalna služba u Županji, po sucu Anici Pastović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja S. K., OIB …, iz B. G., zastupanog po punomoćniku V. B., odvjetnici u S. B., protiv tuženika E.&S. B. d.d., OIB …, R., zastupan po D. M., odvjetniku u Odvjetničkom društvu M., K. & P.  d.o.o., Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 5. rujna 2023. u prisutnosti tužitelja s punomoćnikom i zamjenika punomoćnika tuženika, te nakon ročišta na kojem je donesena i objavljena presuda dana 10. listopada 2023., 

 

r i j e š i o   j e

 

1. Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti.

 

  p r e s u d i o    j e

 

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu br.2402006- 1031262160/51400607-5102975402 koji su tužitelj S. K. iz B. G., OIB: …, kao korisnik kredita i tuženik E.&S. B. d.d. OIB: …, R. kao kreditor sklopili 04. svibnja 2006. godine u dijelu kojim je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF te da ne proizvode nikakve pravne učinke za ugovorne strane.

 

II. Nalaže se tuženiku E.&S. B. d.d. OIB: …, R. da tužitelju S. K. iz B. G., OIB: … isplati s osnova valutne klauzule iznos od 5.183,07EUR[1] /39.050,97 kn (pettisućastoosamdesettrieuraisedamcenti / tridesetdevettisućapedesetkunaidevedesetsedamlipa) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2008. godine po stopi od 15%, a od 01. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015. godine, a od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem razdoblju za tri postotna poena godišnje, a od 1. siječnja 2023. u visini kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećano za tri postotna poena, koja na pojedine iznose teče kako slijedi:

- 3,34 eura1/25,18 kn sa kamatom od 2. srpnja 2006. do isplate

- 3,34 eura1/25,18 kn sa kamatom od 2. kolovoza 2006. do isplate

- 3,34 eura1/25,18 kn sa kamatom od 2. rujna 2006. do isplate

- 3,34 eura1/25,18 kn sa kamatom od 2. listopada 2006. do isplate

- 3,34 eura1/25,18 kn sa kamatom od 2. studenoga 2006. do isplate

- 3,34 eura1/25,18 kn sa kamatom od 2. prosinca 2006. do isplate

- 3,34 eura1/25,18 kn sa kamatom od 4. siječnja 2007. do isplate

- 3,34 eura1/25,18 kn sa kamatom od 2. veljače 2007. do isplate

- 3,34 eura1/25,18 kn sa kamatom od 2. ožujka 2007. do isplate

- 3,34 eura1/25,18 kn sa kamatom od 2. travanj 2007. do isplate

- 3,34 eura1/25,18 kn sa kamatom od 2. svibanj 2007. do isplate

- 3,34 eura1/25,18 kn sa kamatom od 2. lipnja 2007. do isplate

- 3,34 eura1/25,18 kn sa kamatom od 2. srpnja 2007. do isplate

- 3,34 eura1/25,18 kn sa kamatom od 2. kolovoza 2007. do isplate

- 3,34 eura1/25,18 kn sa kamatom od 2. rujna 2007. do isplate

- 3,34 eura1/25,18 kn sa kamatom od 2. listopada 2007. do isplate

- 3,34 eura1/25,18 kn sa kamatom od 2. studenoga 2007. do isplate

- 3,34 eura1/25,18 kn sa kamatom od 2. prosinca 2007. do isplate

- 3,34 eura1/25,18 kn sa kamatom od 2. siječnja 2008. do isplate

- 7,02 eura1/52,87 kn sa kamatom od 2. veljače 2008. do isplate

- 7,02 eura1/52,87 kn sa kamatom od 2. ožujka 2008. do isplate

- 7,02 eura1/52,87 kn sa kamatom od 2. travnja 2008. do isplate

- 7,02 eura1/52,87 kn sa kamatom od 2. svibnja 2008. do isplate

- 7,02 eura1/52,87 kn sa kamatom od 2. lipnja 2008. do isplate

- 7,02 eura1/52,87 kn sa kamatom od 2. srpnja 2008. do isplate

- 7,02 eura1/52,87 kn sa kamatom od 2. kolovoza 2008. do isplate

- 7,02 eura[1]/52,87 kn sa kamatom od 2. rujna 2008. do isplate

- 7,02 eura1/52,87 kn sa kamatom od 2. listopada 2008. do isplate

- 7,02 eura1/52,87 kn sa kamatom od 2. studenoga 2008. do isplate

- 7,02 eura1/52,87 kn sa kamatom od 12. prosinca 2008. do isplate

- 7,02 eura1/52,87 kn sa kamatom od 2. siječnja 2009. do isplate

- 7,02 eura1/52,87 kn sa kamatom od 2. veljače 2009. do isplate

- 7,02 eura1/52,87 kn sa kamatom od 2. ožujka 2009. do isplate

- 7,02 eura1/52,87 kn sa kamatom od 2. travnja 2009. do isplate

- 7,02 eura1/52,87 kn sa kamatom od 2. svibnja 2009. do isplate

- 7,02 eura1/52,87 kn sa kamatom od 2. lipnja 2009. do isplate

- 7,02 eura1/52,87 kn sa kamatom od 2. srpnja 2009. do isplate

- 7,02 eura1/52,87 kn sa kamatom od 2. kolovoza 2009. do isplate

- 7,02 eura1/52,87 kn sa kamatom od 2. rujna 2009. do isplate

- 7,02 eura1/52,87 kn sa kamatom od 2. listopada 2009. do isplate

- 7,02 eura1/52,87 kn sa kamatom od 2. studenoga 2009. do isplate

- 7,02 eura1/52,87 kn sa kamatom od 2. prosinca 2009. do isplate

- 7,02 eura1/52,87 kn sa kamatom od 2. siječnja 2010. do isplate

- 7,02 eura1/52,87 kn sa kamatom od 2. listopada 2010. do isplate

- 7,02 eura1/52,87 kn sa kamatom od 2. ožujka 2010. do isplate

- 7,02 eura1/52,87 kn sa kamatom od 2. travnja 2010. do isplate

- 7,02 eura1/52,87 kn sa kamatom od 2. svibnja 2010. do isplate

- 7,02 eura1/52,87 kn sa kamatom od 2. lipnja 2010. do isplate

- 7,02 eura1/52,87 kn sa kamatom od 2. srpnja 2010. do isplate

- 7,02 eura1/52,87 kn sa kamatom od 2. kolovoza 2010. do isplate

- 7,02 eura1/52,87 kn sa kamatom od 2. rujna 2010. do isplate

- 7,02 eura1/52,87 kn sa kamatom od 2. listopada 2010. do isplate

- 7,02 eura1/52,87 kn sa kamatom od 2. studenoga 2010. do isplate

- 7,02 eura1/52,87 kn sa kamatom od 2. prosinca 2010. do isplate

- 7,02 eura1/52,87 kn sa kamatom od 2. siječnja 2011. do isplate

- 7,02 eura1/52,87 kn sa kamatom od 2. veljače 2011. do isplate

- 7,02 eura1/52,87 kn sa kamatom od 2. ožujka 2011. do isplate

- 7,02 eura1/52,87 kn sa kamatom od 2. travnja 2011. do isplate

- 7,02 eura1/52,87 kn sa kamatom od 2. svibnja 2011. do isplate

- 7,02 eura1/52,87 kn sa kamatom od 2. lipnja 2011. do isplate

- 7,02 eura1/52,87 kn sa kamatom od 2. srpnja 2011. do isplate

- 7,02 eura1/52,87 kn sa kamatom od 2. kolovoza 2011. do isplate

- 7,02 eura1/52,87 kn sa kamatom od 2. rujna 2011. do isplate

- 7,02 eura1/52,87 kn sa kamatom od 2. listopada 2011. do isplate

- 160,06 eura1/1.205,95 kn sa kamatom od 2. studenoga 2011. do isplate

- 41,13 eura1/309,88 kn sa kamatom od 2. prosinca 2011. do isplate

- 41,13 eura1/309,88 kn sa kamatom od 2. siječnja 2012. do isplate

- 41,13 eura1/309,88 kn sa kamatom od 2. prosinca 2012. do isplate

- 41,13 eura1/309,88 kn sa kamatom od 2. ožujka 2012. do isplate

- 41,13 eura1/309,88 kn sa kamatom od 2. travnja 2012. do isplate

- 41,13 eura1/309,88 kn sa kamatom od 2. svibnja 2012. do isplate

- 4.355,74 eura1/32.818,29 kn sa kamatom od 22. svibnja 2012. do isplate

- 41,13 eura1/309,88 kn sa kamatom od 2. lipnja 2012. do isplate, sve u roku od 15 dana.

 

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.704,21 eura[1] /12.840,39 kn (tisućusedamstočetirieuraidvadesetjedancent / dvanaesttisućaosamstočetrdesetkunaitridesetdevetlipa) sa zakonskim zateznim kamatama od 10. listopada 2023. do isplate, u visini kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećano za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

 

IV. Odbija se tužitelj sa zatraženim troškom parničnog postupka preko dosuđenog iznosa od 1.704,21 eura /12.840,39 kn do zatraženog iznosa od 2.629,20 eura /19.809,14 kn uvećano za sudske pristojbe na tužbu i presudu po odluci suda.

 

Obrazloženje

 

1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi da je kao korisnik kredita s tuženikom kao davateljem kredita zaključio Ugovor o kreditu br. 2402006-1031262160/51400607-5102975402 dana 04. svibnja 2006 godine ( u daljem tekstu Ugovor o kreditu), kojim je tužitelju odobren kreditu u visini od 23.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj, namjenski, sa kamatom od 5,490% godišnje, a koja je promjenjiva u skladu s važećim odlukama banke, s rokom otplate kredita i kamata od 240 mjeseci, a kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatim po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke.

 

1.1. Nadalje tužitelj navodi da je navedeno da se povrat obveza iz Ugovora o kreditu (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunava po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke, te da se o navedenomu u Ugovoru o kreditu nije posebno pregovaralo niti je za tužitelja postojala takva mogućnost, te se nisu utvrdili egzaktni parametri i metode izračuna parametara koji bi utjecali na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamatne stope kao niti o valutnoj klauzuli, a uz to tuženik nije tužitelja prilikom zaključenja ugovora upoznao sa općim rizikom vezanim uz svaku valutnu klauzulu kao i sa mogućnošću promjene visine kamatne stope osim samo općenito usmeno da postoji mala mogućnost za zanemarivom promjenom visine kako kamatne stope tako i promjene tečaja te je time postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja u ugovornim odnosima, a sve jer se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo.

 

1.2. Nadalje tužitelj navodi da je kao potrošač od strane djelatnika tuženika aktivno savjetovan da zaključi kredit u CHF kao povoljniji za njega, što je prihvatio u uvjerenju da je to za njega najpovoljnije, s tim da je došao u situaciju da se anuiteti kredita povećavaju na mjesečnoj razini i koliko god plaćao najveći dio anuiteta odlazio je na kamate a glavnica kredita se umanjivala u minimalnim iznosima.

 

1.3. Tužitelj se poziva na presudu Trgovačkog suda u Z. br. P-1401/12 od 04.07.2013, koja je djelomično preinačena presudom Visokog trgovačkog suda u Z. br. Pž-7129/13-4 od 13.06.2014. godine kao i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017 te Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18-11, navodeći da je donesena odluka u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koji su podizali kredite u švicarskim francima. Nadalje poziva se na odredbu čl. 131. st.1. Zakona o zaštiti potrošača u smislu da odluka donesena u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupcima koji potrošač samostalno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana.

 

1.4. Tužitelj tvrdi da odredba o valutnoj klauzuli je ključna ugovorna odredba a u ovomu ugovoru ista je ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja-banke, pa ista odredba na taj način uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Nadalje ističe se da je nepošten način na koji je ugovorena valutna klauzula u konkretnom ugovoru. Ugovorne odredbe prosječnom potrošaču nisu bile razumljive kao niti način izračuna i identificiranja razloga o kojima će ovisiti buduća promjenjivost valutne klauzule. Tuženik je jednostrano svojim odlukama mijenjao visinu anuiteta tako da je po ovomu kreditu tužitelj oštećen za razliku u tečaju švicarskog franka a koji iznosi će se utvrditi nakon provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja.

 

1.5. Tužitelj navodi da nije u mogućnosti u trenutku podizanja tužbe zatražiti da sud obveže tuženika na isplatu određenog iznosa novca na ime naknade štete dok se ne provede vještačenje po vještaku knjigovodstveno financijske struke, stoga u smislu odredbi čl. 186 b st. 3 Zakona o parničnom postupku (NN 26/91, 34/91, 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 78/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 – u daljem tekstu ZPP) podnosi tzv. stupnjevitu tužbu, stoga predlaže da sud naloži tuženiku da dostavi podatke o promjenama kamatnih stopa s novim otplatnim planovima, sva stanja početne i preostale glavnice nakon uplate pojedinih otplatnih anuiteta i pregled prometa-knjigovodstvenu karticu sa specifikacijom uplata, te da potom provede knjigovodstveno financijsko vještačenje na okolnost utvrđenja razlike s osnova više plaćene glavnice s osnove promjene kamatne stope i tečaja, nakon čega bi postavio tužbeni zahtjev po visini.

 

1.6. Tužitelj predlaže sudu da po provedenom postupku donese presudu kojom će utvrditi ništetnim Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF te utvrditi da navedene odredbe ne proizvode nikakve pravne učinke za ugovorne strane, te naložiti tuženiku da tužitelju isplati s osnova valutne klauzule kao i na ime razlike više plaćene glavnice kredita u kunama zbog promjene tečaja i jednostrane promjene visine kamate određeni iznos novca sa pripadajućom zateznom kamatom računajući od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate koje će tužitelj precizirati nakon provedenog knjigovodstveno financijskog vještačenja, uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama od dana presuđenja do isplate.

 

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu istaknuo prije svega prigovor mjesne nenadležnosti navodeći da su stranke čl. 14. Ugovora o kreditu ugovorile mjesnu nadležnost prema mjestu sjedišta banke, tako da je nadležan Općinski sud u R..

 

2.1. Podredno i opreza radi tuženik daje odgovor na tužbu u kojem navodi da nisu ispunjene pretpostavke za institut stupnjevite tužbe u smislu odredbe čl. 186. b. ZPP-a, jer navedena zakonska odredba obvezuje tužitelja da jasno naznači postojanje razloga za stupnjevitu tužbu, a to je da tuženik ne  želi položiti račun ili da mu tuženik ne želi dati podatke kojima raspolaže, radi čega predlaže pozvati tužitelja na ispravak tužbe.

 

2.2. Tuženik nadalje ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja u zastari, s obzirom  da se na zahtjev tužitelja za isplatu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača u svezi odredbe čl. 230. ZOO-a. S tim u svezi tuženik navodi da odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove  u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 24. lipnja 2022. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari.

 

2.3. Nadalje tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je dana 17. rujna 2019. godine objavljena odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. godine, posl.br. Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik prije svega ističe da smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuje odluka Suda EU u predmetu C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) iz koje proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. ZOO-a.

 

2.4. U svezi sa gore navedenim tuženik navodi da je u predmetu C-81/19 u glavnom postupku pred Sudom EU bilo riječ o ugovoru o kreditu zaključenom 2008. godine između banke i potrošača kojim je refinanciran prethodno zaključeni ugovor o kreditu između ugovornih stranaka. Novi ugovor o potrošačkom kreditu bio je denominiran u švicarskim francima (CHF) po tečaju na dan isplate. Opći uvjeti koji su činili sastavni dio ugovora predviđali su da povrat kredita mora biti u valuti u kojoj je kredit izražen, dakle u ovom konkretnom slučaju u valuti CHF. Ta je odredba bila u skladu s rumunjskim Općim građanskim zakonikom koji propisuje da je obveza koja proizlazi iz kredita u novcu uvijek ograničena na isti brojčani iznos naveden u ugovoru i da ako se vrijednost valute poveća ili smanji prije roka za otplatu, dužnik mora vratiti iznos koji brojčano odgovara pozajmljenom iznosu i obvezan ga je vratiti samo u valuti koja se koristila prilikom plaćanja. Dakle, odredba općih uvjeta koja se primjenjivala na ugovor između trgovca i potrošača odgovarala je odredbi rumunjskog Općeg građanskog zakonika.

 

2.5. Nadalje tužitelj se poziva i na predmet C-243/20 u glavnom postupku pred sudom EU gdje su tužitelji s bankom koja ima sjedište u Grčkoj sklopili Ugovor o kreditu za kupnju nekretnine, a taj ugovor je bio denominiran u eurima, s tim da su stranke 2007. potpisale dva dodatka ugovoru o kreditu kako bi taj ugovor konvertirale u švicarske franke.

 

2.6. Odgovarajući na prethodna pitanja koja su uputili sudovi u oba predmeta, Sud EU je prije svega podsjetio da je odredbom čl. 2. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva) propisano da ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, posebno u području prijevoza, ne podliježu odredbama ove Direktive. Posebno je istaknuo u predmetu C-81/19 da je to isključenje od primjene režima iz Direktive opravdano činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora te da je ta okolnost opravdanje za isključenje Direktive u situacijama kada su u potrošačkim ugovorima ugovorene odredbe koje su odraz zakonskih odredbi.

 

2.7. Primjenjujući taj stav Suda EU na konkretni slučaj, proizlazi da je odredba o valutnoj klauzuli iz ovo-predmetnog ugovora o kreditu, a koja odredba je odraz odredbe čl. 22. ZOO-a, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te da je stoga isključena iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. Međutim, ukoliko bi sud smatrao da je ipak potrebno utvrditi okolnosti informiranosti tužitelja kao potrošača, tj. informacije koje su mu bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kao što to proizlazi iz odluka VTS-a i VSRH-a, tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina.

 

2.8. Konkretno, iz Ugovora o kreditu je vidljivo da je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju kreditora za CHF, te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama, a koji može nastati uslijed promjene tečaja, sa čim je informiran od strane službenika tuženika na koju okolnost predlaže saslušanje svjedoka I. I. I. i Đ. D., te prilaže izjavu D. K. . Dakle, jasno je da je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, na koju okolnost predlaže saslušanje tužitelja.

 

2.9. Tuženik također ističe kako nije ostvario, niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sama zadužena u CHF te tako trpi isti tečajni rizik u CHF. U slučaju kada bi se valutna klauzula utvrdila ništetnom kako to predlaže tužitelj, to nikako ne bi značilo da Banka gubi navodno stečeni ekstra profit, nego štoviše da ona kao kreditor snosi izravan gubitak na tečajnim razlikama jer ona i dalje i sama ima kreditnu obvezu prema svojim vjerovnicama. Tužitelj je dobio brošuru u kojoj je naveden Grafički prikaz kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998g. do 2004g. godine u kojoj je tuženik počeo odobravati kredite uz valutnu klauzulu u CHF. Iz navedenih grafova upravo je vidljivo da se tečaj CHF-a u odnosu na kunu kretao u rasponu od 1 CHF = 4,2 kune do 1 CHF = 5,2 kune. Obzirom da je tužitelj nesporno bio svjestan kretanja tečaja kroz razdoblje prije sklapanja ugovora kreditu te obzirom da je kao razuman i pažljiv potrošač mogao pretpostaviti da mu obveza u kunskoj protuvrijednosti s osnove tečaja CHF može oscilirati i to barem do razine povijesnog maksimuma gledajući period prikazan na letku, to stoga tuženik ističe da se navedeni učinci moraju primijeniti i prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu tužitelja u ovom postupku. Ističe da se „preplate“ tečajnih razlika eventualno mogu uzimati kao osnovane za period kada je tečaj bio iznad tadašnjeg maksimuma.

 

2.10. Slijedom navedenog, iako tuženik smatra da nije potrebno uopće određivati financijsko vještačenje u ovom predmetu, obzirom da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan, ukoliko bi sud ipak odredio navedeno vještačenje, tuženik predlaže da sud naloži vještaku da prikaže i tečajeve CHF u odnosu prema HRK po kojima je tužitelj vršio plaćanja te da sud, a obzirom da je tužitelj bio upoznat s povijesnim maksimumom kretanja tečaja, odbije kao neosnovano potraživanje tužitelja koje je unutar navedenog okvira.

 

2.11. U zaključnom dijelu odgovora na tužbu tuženik navodi da je Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ugovoru o kreditu odraz odredbe članka 22. ZOO-a. Stoga, sukladno recentnom stajalištu Suda EU izraženom u odluci br. C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) i odluci C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) ta je odredba isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti pa se predlaže naslovnom sudu odbijanje tužbenog zahtjeva s te osnove. Stoga, ističe da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF-u bila razumljiva tužitelju te je bio svjestan ekonomskih posljedica ugovaranja takve odredbe.

 

2.12. Vezano za tužbeni zahtjev kojim se potražuju zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan, pri tom se tuženik poziva na odredbu članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18), pri tom se poziva i na mišljenje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva, te na odluku posl.br. Rev-2781/2011 od 16. ožujka 2015. godine, tako da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos od podnošenja tužbe.

 

2.13. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

 

3. U dokaznom postupku provedeni su dokazi uvidom u ugovor o kreditu s lista 6-9 sudskog spisa, s otplatnim planom s lista 10-15 sudskog spisa, uvidom u promidžbeni materijal tuženika s lista  62-122 sudskog spisa, uvidom u nalaz i  mišljenje sudskog vještaka knjigovodstvene struke M. I. s lista 298-303 sudskog spisa, kao i saslušanjem sudskog vještaka M. I.te saslušanjem tužitelja.

 

4. Na temelju ovako provedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, sud tužbu smatra osnovanom, radi čega je presuđeno kao u izreci.

 

5. Odlučujući o prigovoru mjesne nenadležnosti, uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno je da je Ugovor sklopljen dana 4. svibnja 2006. na tiskanici ugovora na kojoj piše da je ugovor sklopljen u Rijeci, nadalje je utvrđeno da je čl. 14. st. 5. izričito ugovoreno da je u slučaju spora nadležan sud u mjestu sjedišta banke.

 

5.1. Budući da je riječ o tipskom ugovoru zatraženo je očitovanje stranaka gdje je uistinu sklopljen Ugovor o kreditu na što je tužitelj naveo da je ugovor o kreditu sklopljen u Županji, dok je tuženik naveo da to ne može učiniti nespornim, te je ustrajao kod prigovora mjesne nenadležnosti, ukazujući da potvrde o stanju kredita, obavijest o kreditu i otplatna tablica s lista 282-290 sudskog spisa koje su izdane u filijali Županja nisu dokaz o mjestu sklapanja Ugovora o kreditu.

 

6. Gore navedena ugovorena mjesna nadležnost nije u suprotnosti s čl. 46. st. 1. i 2. i čl. 59. ZPP-a.

 

7. Isto tako je nesporno da je predmetna odredba o ugovaranju mjesne nadležnosti za sporove koji bi mogli proizaći iz istog Ugovora o kreditu odredba koja je sadržana u naprijed pripremljenom obrascu Ugovora o kreditu i da se stoga o takvoj odredbi nije pregovaralo prije sklapanja Ugovora o kreditu, zbog čega je onda nužno na odgovarajući način primijeniti odredbu čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 u daljem tekstu ZZP/03), a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, a kojom je odredbom propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

 

8. Takvu istovjetnu regulativu sadrži odredba čl. 49. aktualnog Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15 i 14/19) koji je usklađen s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ  od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (u daljem tekstu Direktiva).

 

8.1. Prema čl. 3. Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetima u dobroj vjeri, na štetu potrošača, prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora.

 

8.2. Iz daljnje odredbe čl. 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor o tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredbi.

 

8.3. O prethodno navedenom je svoje stajalište izrazio i Sud Europske unije u presudi od 27. lipnja 2000. u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98.

 

8.4. Obzirom da po ocjeni ovog suda o odredbi čl. 14. st. 5. predmetnog Ugovora o kreditu, kao odredbi unaprijed formuliranog ugovora, stranke nisu posebno pregovarale, slijedom čega tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na sadržaj takve odredbe, nesporno je da ta odredba dovodi do znatne neravnoteže u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača jer bi on iz mjesta svog prebivališta koje se prema podacima JRO MUP RH nalazi u Babinoj Gredi u Vukovarsko-srijemskoj županiji, radi zaštite svojih prava u slučaju vođenja parničnog postupka pred sudom u Rijeci bio izvrgnut dodatnim troškovima, te potrebi ulaganja dodatnog vremena, dok se jednako ne odnosi na tuženika čije je sjedište u Rijeci.

 

8.5. Nadalje, osim navoda iz Ugovora o kredit, da je Ugovor sklopljen u R. a što je tzv. tipski ugovor tuženik nije priložio niti jedan drugi dokaz da je ugovor sklopljen u Rijeci, već upravo suprotno tome predlaže na okolnost informiranja tužitelja o uvjetima ugovora saslušati svjedoke I. I. I. i Đ. D. koje su upravo u to vrijeme bile zaposlene u poslovnici tuženika u Ž., što upravo ukazuje da je ugovor sklopljen u Ž..

 

8.6. Uzimajući u obzir predmet postupka i prema odredbi čl. 59. ZPP-a za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi, te mjesna nadležnost ovog suda proizlazi iz naprijed citirane zakonske odredbe budući da je Ugovor o kreditu uistinu zaključe u Ž., a ne u R., tako da je ovaj sud mjesno nadležan temeljem odredbe čl. 59. ZPP-a, ovakva stajališta zauzimaju i Županijski sudovi u RH kao npr. Županijski sud u Varaždinu u odluci poslovni  broj Gž-1752/2019 od 30. ožujka 2020., i Županijski sud u Splitu u odlukama poslovni broj Gž-1089/2020 od 13. srpnja 2020. i  poslovni broj Gž-1887/2019 od 28. listopada 2019.

 

9. Radi izloženog riješeno je kao u točki I. izreke rješenja.

 

10. Nesporno je da su parnične stranke Ugovor o kreditu br. 2402006-1031262160/51400607-5102975402 dana 04. svibnja 2006. godine, temeljem kojeg ugovora je tužitelju odobren kredit u iznosu od 23.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju kreditora na dan puštanja kredita u tečaj, da je čl. 7. određeno da se korisnik kredita obvezuje odobreni iznos vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama radi čega je moguća promjena iznosa anuiteta uslijed promjene tečaja. Nadalje, člankom 8. Ugovora o kreditu određeno je da je kamatna stopa promjenjiva i u trenutku ugovaranja iznosi 5,490% godišnje.

 

11. Nesporno je nadalje među parničnim strankama da je kreditom ugovoren rok otplate na 240 mjeseci, kao i da je temeljem čl. 7. st. 1.  ugovoreno da mjesečni anuitet iznosi 161,52 CHF, te da je kredit otplaćen.

 

12. Nesporno je među parničnim strankama da je u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih  interesa potrošača  pred Trgovačkim sudom u Zagrebu,  pod  poslovnim brojem P-1401/12, od 4. srpnja 2013., donesena pravomoćna presuda, a kojom presudom je utvrđeno da je ovdje tuženik od 1. travnja 2004. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora ista banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača,  te da je ista presuda u tom dijelu potvrđena i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13, od 13. lipnja 2014.

 

13. Nesporno je nadalje da je istom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, od 4. srpnja 2013., i to točkom 1., utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima na način daje  koristio u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima  i potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja istih ugovora tužena banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

 

14. Nesporno je da je u pogledu ništetnosti ugovaranja valutne klauzule ista presuda Trgovačkog suda u Zagrebu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž 6632/17, od 14. lipnja 2018., a da je istu presudu potvrdio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetnu poslovni broj Rev 2221/18, od 3. rujna 2019.

 

15. Uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno je da je Ugovor tužitelj zaključio kao fizička osoba i da je riječ o kreditu s namjenom: stambeni kredit građana preko tri godine uz čvrstu valutnu klauzulu, stambeni kredit za adaptaciju.

 

15.1. Prema odredbi čl. 5. st. 1. toč. 15. ZZP/03, i prema svim kasnijim izmjenama istoga zakona, određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

 

15.2. S obzirom na navedeno, stav je suda da tužitelju pripada pravo na pravnu zaštitu temeljem Zakona o zaštiti potrošača i to iz razloga jer njegovo svojstvo potrošača proizlazi iz samih odredbi zaključenog Ugovora o kreditu.

 

16. Sporno je među parničnim strankama da li je ništetan dio zaključenog Ugovora o kreditu, i to odredbe sadržane u čl. 2. i 7. kojima se određuje da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti, obračunato po srednjem tečaju banke, te da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja, kao i da li je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na ovaj konkretni slučaj tj. na zaključeni Ugovor o kreditu između tužitelja i tuženika.

 

17. U odnosu na navode tuženika iz odgovora na tužbu i podneska od 26. travnja 21023., da nisu ispunjene zakonske pretpostavke za podnošenje tzv. stupnjevite tužbe u smislu odredbe čl. 186. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 – u daljnjem tekstu ZPP), odnosno da je tužitelj kojemu je tuženik dostavio svu dokumentaciju mogao postaviti tužbeni zahtjev, proizilazi da je ovaj prigovor tuženika neosnovan, budući da tužitelj ne raspolaže sa stručnim znanjem temeljem čega bi mogao izračunati iznose koje smatra da je više platio kroz svaki mjesec otplate kredita, a što je potrebno utvrditi knjigovodstvenim vještačenjem.

 

18. U odnosu na sporne činjenice tj. pitanje ništetnosti dijela ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula, sud je primijenio odredbe ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu.

 

19. Prema odredbi čanka 81. stavak 1. ZZP/03, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u  pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

 

19.1. Prema odredbi čl. 81. st. 2. ZZP/03 smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, prema stavku 4. istoga članka ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

 

20. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe i usluga koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor, sve sukladno odredbi članka 83. ZZP/03.              

 

21. Odredbom članka 87. stavak 1. i 2. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništavna time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako ona može opstati bez te ništavne odredbe.

 

21.1. Analizirajući sporne odredbe članka 2. i 7. Ugovora o kreditu, kojima je ugovorena valutna klauzula proizlazi da se radi o ugovornoj odredbi u odnosu na koju je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12, utvrđeno da predstavlja povredu propisa i zaštite potrošača.

 

21.2 Ovo stoga jer je odredba o valutnoj klauzuli je jedna od ključnih odredbi ugovora o kreditu, koja motivira ili demotivira korisnike kredita na zaključenje istog.

 

22. U postupku kolektivne zaštite potrošača nesporno je utvrđeno da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo.

 

22.1. Da se radi o unaprijed pripremljenom obrascu ugovora o kreditu vidljivo je iz samog priloženog ugovora o kreditu, a iz kojeg nesporno proizlazi da isti predstavlja tipski ugovor u kojem se samo unose podaci o datumu zaključenja ugovora, korisniku kredita, sredstvima osiguranja, mijenjaju se podaci o iznosu kredita i roku otplate, dok je iz samog Ugovora o kreditu nesporno utvrđeno da je sporna odredba o valutnoj klauzuli unaprijed formulirana, dakle nije bilo nikakve mogućnosti pregovaranja parničnih stranaka o eventualnom utjecaju tužitelja na iste odredbe.

 

22.2. Upravo zbog tog razloga stav je suda da su odredbe članaka 2. i 7. Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli nepoštene ugovorne odredbe u smislu odredbe članka 81. stavak 1. ZZP/03, slijedom čega su iste ništetne sukladno članku 87. stavak 1. ZZP/03.

 

23. U prilog tome da su odredbe o valutnoj klauzuli ništetne idu i navodi tužitelja koji navodi da mu je kredit trebao za adaptaciju kuće te je u tu svrhu i utrošen, da je kredit ishodio u poslovnici tuženika u Ž., da je službeniku u banci rekao da mu treba iznos od cca 15.000,00 eura ili 100.000,00 kn na što mu je službenik tuženika ponudio i predložio da uzme kredit sa valutnom klauzulom u CHF te mu je primjera radi rekao koliko bi mu iznosila rata s kamatom u valuti euro, valuti CHF i u kunama. Nadalje je naveo kako mu je rata u početku bila oko 750,00 kn a s vremenom se povećala na iznos do 1200,00 kn i više, radi čega je išao u poslovnicu tuženika u Ž., ali mu je rečeno da se tu ne može napraviti ništa. Dalje navodi da kod sklapanja ugovora o kreditu ga nitko nije upozorio sa rizicima promjene tečaja CHF u odnosu na kunu niti mu je rečeno da u ugovoru stoji nadležnost suda u R. u slučaju spora te da nije mogao pregovarati niti o jednom dijelu ugovora. Dalje navodi da u vrijeme sklapanja ovog ugovora nije imao obrt niti je bio član nekog trgovačkog društva. Na pitanje punomoćnika tuženika tužitelj navodi da ugovor o kreditu prije potpisivanja nije pročitao odnosno da ga je "letimično" prošao, žurilo mu se da dobije kredit, vjerovao je službeniku tuženika. Dalje navodi je prije potpisivanja ugovora o kreditu na brzinu provjerio kamatnu stopu, iznos kredita, u to vrijeme nije niti razumio pojam valutne klauzule. Dalje navodi da je otprilike godinu dana prije predmetnog ugovora o kreditu sklopio sličan ugovor o kreditu i u PBZ- za što je također podnio tužbu. Dalje navodi da je predmetnim kreditom adaptirao kuću za stanovanje svoje obitelji.

 

24. Nesporno je da je tuženik na ročištu 5. rujna 2023. povukao dokazni prijedlog saslušanja svjedoka.

 

25. Sud je stava unatoč navodima tužitelja da mu je prilikom zaključenja Ugovora o kreditu bilo poznato što znači ugovaranje kredita uz valutnu klauzulu, ali samo to nije dovoljno da bi se ista ugovorna odredba mogla tretirati kao poštena ugovorna odredba, budući je prema zauzetom stavu suda Europske unije u predmetu C 186/16, i to u presudi donesenoj 20. rujna 2017., jasno navedeno da odredbu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13, a koja odgovara čl. 84. ZZP/03, treba tumačiti na način da nije dovoljno da ugovorna odredba mora biti samo jasno i razumljivo sastavljena, već da je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite i formirane odluke, te sa tim potrošač mora biti upoznat kako na formalnoj, tako i na gramatičkoj razini, da može procijeniti ekonomske posljedice te odredbe za njegove financijske obveze.

26. U postupku koji se vodio za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, a u kojem je i donesena presuda poslovni broj P-141/12, od 4. srpnja 2013., nesporno je utvrđeno da odredbe ugovora koje sadrže valutnu klauzulu nisu prošle "test poštenja", odnosno da isti test poštenja u konkretnom slučaju nije prošao niti tuženik, odnosno da je i tuženik kao i sve druge banke u tom promatranom razdoblju isti kredit prikazivao na način da se rizik tečajnih razlika klijentima uglavnom prešućivao ili im se umanjivao isti rizik, odnosno u svakom slučaju da taj rizik tečajnih razloga korisnicima kredita nije dovoljno obrazložen, zbog čega su potrošači mogli doći do zaključka da je ponuda kredita vezanih u CHF najpovoljnija.

 

27. S obzirom na navedeno nesporno je da su ništetne odredbe čl. 7. gdje se tužitelj obvezuje vraćati kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro računa banke.

 

28. Kod utvrđenja ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu, a koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule, sud je posebno vodio računa da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1.  Zakona o zaštiti potrošača  (NN 41/14 i 110/15 u daljem tekstu ZZP/14),  u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete  koja  mu je uzrokovana postupanjem tuženika, ali i odredbi čl. 502. c ZPP-a, kojom je propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa, a kojom je određeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni tužbeni zahtjevi iz tužbe za kolektivnom zaštitom potrošača te da je u tom slučaju sud u tom pojedinačnom postupku vezan za ta utvrđenja.

 

28.1. Ovakav direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i presude koja  bude  donesena  u  tom  postupku  i  koja   kao  takva  obvezuje  sudove  u pojedinačnim postupcima zauzima i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi poslovni broj Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019.             

                                         

28.2. Iz iste revizijske odluke nedvojbeno proizlazi da u pojedinačnim postupcima koje pokreću potrošači uopće nije nužno provoditi poseban dokazni postupak, jer bi isto bilo, a s obzirom na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, potpuno neekonomično i previše tegobno za potrošača, a isto tako i suprotno odredbama Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača, te je upravo iz tog razloga i odbijen dokazni prijedlog tuženika  da se u ovom postupku saslušava tužitelj kao stranka, te svjedok službenik banke. 

 

28.3. Ova presuda Vrhovnog suda RH bila je predmet ispitivanja i pred Ustavnim sudom RH i to upravo povodom podnese ustavne tužbe protiv presude Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019., te je u ustavnosudskom postupku utvrđeno da je Vrhovni sud u osporavanoj presudi iznio detaljne razloge o direktnom učinku pravomoćne presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa pri tome dovodeći u vezu odredbu čl. 502. c ZPP-a o okolnostima konkretnog slučaja i općom svrhom te odredbe za pravni sustav zaštite potrošača zbog čega Ustavni sud u svojoj odluci poslovni broj U-III-2233/19 od 10. lipnja 2020. utvrđuje da takvo stajalište Vrhovnog suda nije neobrazloženo niti je proizvoljno.

 

 

29. S obzirom na gore navedeno, temeljem odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 185/11, 78/15, 29/18 – u daljnjem tekstu ZOO), a u svezi s čl. 1111. ZOO-a, tužitelju pripada pravo da mu tuženik naknadi sve ono što je stekao temeljem tako ništetnih odredbi ugovora.

 

30. S obzirom na to da je odredba Ugovora o kreditu koja se odnosi na valutnu klauzulu, odredba o bitnom sastavnom dijelu ugovora, a koji je nesporno utvrđen ništetnim, potrebno je utvrditi može li se Ugovor o kreditu  održati na snazi bez djelomično ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

 

30.1. Pri tome su mjerodavne odredbe čl. 87. ZZP/03, a prema kojoj odredbi je ništava nepoštena ugovorna odredba, dok prema st. 2. istog članka ništavost pojedine odredbe ne povlači i ništavost samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe, a podredno i opća odredba iz čl. 324. st. 1. ZOO-a, a prema kojoj ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora, ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

 

30.2. Iste odredbe potrebno je tumačiti na način da predmetni Ugovor o kreditu može opstati i bez ništetne odredbe prema kojoj se visina anuiteta određuje u švicarskim francima plativo u kunama prema tečaju kreditora na dan plaćanja, te se taj dio odredbe Ugovora o kreditu ima smatrati kao da nikada nije postojao, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala.

                           

30.3. Način na koji bi se mogle nadomjestiti odredbe Ugovora o kreditu koja je utvrđena ništetnom je volja stranaka, zakon i odluka suda ili neke druge vlasti, a što je izostalo tako da se ima primijeniti tečaj CHF važeći na dan realizacije kredita jer je to jedini tečaj CHF koji je bio poznat tužitelju.

 

31. Radi utvrđivanja visine onoga što je tuženik dužan vratiti tužitelju, provedeno je odgovarajuće financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku M. I.

 

32. Sudski vještak knjigovodstvene struke M. I. u nalazu i mišljenju od 8. ožujka 2023. navodi da je za ugovoreni iznos kredita od 23.500,00 CHF s rokom otplate 240 mjeseci i sa kamatnom stopom 5,49 %, utvrđen iznos anuiteta 161,52 CHF, a primjenom srednjeg tečaja kreditora Erste & Steiermaerkische bank d.d. na dan korištenja kredita, odnosno 08.05.2006. godine u visini 4,644100 kuna za 1 CHF, daje visinu anuiteta od 750,12 kuna (99,56 Eura).

 

32.1. Dalje navodi da ukupna razlika u uplatama vršenim od strane tužitelja u odnosu na povećanje tečaja CHF-a i to uzimajući u obzir početno ugovoreni tečaj CHF-a u vrijeme korištenja kredita i naknadna povećanja tečaja CHF-a, odnosno promjene na više od početno ugovorenog tečaja i to u razdoblju otplate kredita predstavlja tzv. pozitivne razlike i iznosi 39.050,97 kuna, a primjenom fiksnog tečaja konverzije iznosi 5.183,07 EURA, s tim da nije bilo perioda kada je tečaj za CHF bio manji od tečaja u vrijeme realizacije kredita.

 

 

32.2. Tužitelj je izvršio prijevremenu otplatu kredita dana 18.05.2012. godine, a zatvaranje kredita je banka provela 21.05.2012. godine, pri čemu je naplatila naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 2.414,74 kuna (320,49 Eura) koju je tužitelj uplatio dana 21.05.2012. godine.

 

33. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, te je postavio tužbeni zahtjev po kojem traži isplatu iznosa od 5.183,07 eura / 39.050,97 kn zbog ''preplaćene valute'', s kamatom od svakomjesečne uskrate do ispate.

 

34. Tuženik  u podnesku od 26. travnja 2023. navodi da prigovara matematičkom izračunu i to iz razloga što vještak u predmetnom nalazu i mišljenju ne prikazuje tečajne razlike sukladno mjesečnim promjenama tečaja HRK naspram CHF već prilikom izračuna uzima u obzir procijenjeni iznos i tako prikazuje isti iznos tečajne razlike za svaki mjesec. Navedeno nije ispravno jer ne prikazuje stvarno kretanje promjene tečaja HRK naspram CHF. Slijedom navedenoga, tuženik predlaže naslovnom sudu pozvati vještaka na ispravak predmetnog nalaza i mišljenja, a sukladno gore iznesenim prigovorima tuženika.

 

34.1. Nadalje u navedenom podnesku navodi da je tužitelj u tužbi od 24. veljače 2022. godine neosnovano postavio neodređeni zahtjev za isplatu na osnovi navodno preplaćenih kamata i tečajnih razlika, a na što je tuženik upućivao već u odgovoru na tužbu i na pripremnom ročištu održanom 19. siječnja 2023. godine. Naime, osim što tužitelj nije pravilno postavio manifestacijski zahtjev sukladno odredbi članka 186.b ZPP-a, isti nije niti dokazao da bi u konkretnom slučaju bile ispunjene pretpostavke za podnošenje tzv. stupnjevite tužbe - odnosno nije dokazao da bi u konkretnom slučaju od tuženika prije podnošenja tužbe uopće zatražio dostavu dokumentacije niti da tuženik takvom zahtjevu tužitelja nije udovoljio.

 

34.2. Tuženik ističe da je uredan tužbeni zahtjev procesna pretpostavka za suđenje u postupku, a početno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja ne ispunjava navedene nužne pretpostavke. Obzirom da je sud zanemario ove prigovore tuženika, tužitelj sukladno nalazu i mišljenju vještaka postavlja tužbeni zahtjev za isplatu u iznosu od 39.050,97 kuna odnosno 5.183,07 eura zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, i to isključivo na osnovi tečajnih razlika (iako je tužbom potraživao iznos navodno preplaćenih tečajnih razlika i kamata). Stoga tuženik ističe kako predmetnim podneskom tužitelj povlači tužbeni zahtjev za isplatu navodno preplaćenih kamata u neodređenom iznosu, a kojem povlačenju se tuženik u otvorenom zakonskom roku izričito protivi.

 

34.3. Slijedom navedenoga, tuženik predlaže pozvati tužitelja na uređenje početno postavljenog tužbenog zahtjeva, a radi svega gore navedenoga, a podredno i na dalje predlaže odbaciti tužbu tužitelja kao neurednu.

 

35. Tužitelj u podnesku od 3. svibnja 2023. očitujući se na navode tuženika iz podneska od 26. travnja 2023. navodi da u cijelosti ostaje kod tužbe i preciziranog tužbenog zahtjeva u podnesku od 05. travnja 2023. godine. Tužitelj u cijelosti osporava prigovore tuženika na neodređenost tužbenog zahtjeva. Tužitelj ističe da je tijekom postupka dokazao i materijalnim dokazima da je tužba postavljena na tražbinu više plaćenoga s osnova promjene tečaja a napominje se da je tužitelj s tuženikom vodio postupak pri ovomu sudu pod brojem: P-511/2019 radi nepoštene odredbe promjenjive kamatne stope, pa se postavlja pitanje iz kojeg razloga bi tužitelj ovom tužbom potraživao nešto što je okončano.

 

36. Tužitelj konstatira da je u tužbenomu zahtjevu zatražio da se isplati razlika više plaćene glavnice ako postoji s osnova razlike kamate i valutne klauzule. Kako vještak nije izračunom utvrdila da je tužitelj platio više s osnova glavnice kredita to tužitelj nije niti potraživao u preciziranomu tužbenomu zahtjevu u svomu podnesku od 5.4.2023. godine.

 

37. Osnovani su navodi tužitelja u pogledu urednosti tužbe odnosno navodi da nije tražio da se utvrde ništetnim odredbe ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope o čemu je ishodio ranije presudu kod ovog suda pod posl. br. P-511/2019., a što i sam tužitelj pojašnjava i navodi da je u tužbenomu zahtjevu zatražio da se isplati razlika više plaćene glavnice ako postoji s osnova razlike kamate i valutne klauzule, a s obzirom da je vještak pronašao razliku samo zbog valutne klauzule, na navedeni način je postavio tužbeni zahtjev.

 

38. Sudski vještak M. I. u svom iskazu na ročištu 5. rujna 2023. navodi da ostaje u cijelosti kod nalaza mišljenja. Što se tiče primjedbi tuženika navodi da se kod izrade nalaza i mišljenja rukovodila uputom suda iz rješenja o vještačenju, tako da je primijenila tečaj u vrijeme isplate kredita i iskazala kroz svaki mjesec razliku između tako utvrđene rate i uplaćenog iznosa.

 

39. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka kao stručan i objektivan budući da je sudski vještak odgovorio na sve primjedbe te nalaz i mišljenje izradio u skladu s pravilima struke.

 

40. Radi gore navedenog presuđeno je kao u kao u izreci ove presude, te je tuženik sukladno odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO-a obvezan tužitelju vratiti zatraženi novčani iznos od 5.183,07 eura/ 39.050,97 kn s naslova preplate zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od svakomjesečne uskrate do isplate. Kamata je određena sukladno Uredbi o visini stope zateznih kamata (NN 72/02 i 153/04) i prema odredbi članka 29. stavak 1. i 2. ZOO-a, dok je tijek zakonskih zateznih kamata koji je gore naveden određen sukladno odredbi čl. 1115. st. 1. ZOO-a, budući se u konkretnom slučaju tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem.

 

41. Prigovor zastare tuženika je neosnovan i to iz razloga jer je prema pravnom shvaćanju Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, iznesenom u njegovoj odluci poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., određeno da podnesena tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača predstavlja radnju vjerovnika kojom se prekida zastara sukladno odredbi čl. 241. ZOO-a i zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

 

41.1. Po gore navedenom shvaćanju je zastara ponovno počela teći od 14. lipnja 2018., a kako je tužba u ovom predmetu podnesena 24. veljače 2022., nakon ponovnog početka tijeka zastarnog roka od 15. lipnja 2018., nije istekao zastarni rok od 5 godina iz čl. 225. ZOO-a.

 

42. Radi izloženog presuđeno je kao u izreci.

 

43. O troškovima postupka odlučeno je temeljem čl. 154. st. 1. uz primjenu čl. 155. ZPP-a. Imajući u vidu vrijednost predmeta spora i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15 u daljem tekstu Tarifa), tužitelju zastupanom po punomoćniku odvjetniku kao osnovani priznati su troškovi sastava tužbe prema Tbr. 7. toč. 1. Tarife u iznosu od 100 bodova, trošak zastupanja na ročištu od 24. studeni 2022, na kojem se raspravljalo o procesnim pitanjima za što se temeljem Tbr. 9. toč. 2. Tarife mogao priznati iznos od 50 bodova, trošak zastupanja na ročištima od 19. siječnja 2023. i 5. rujna 2023. na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari, za što se temeljem Tbr. 9. toč. 1. Tarife mogao priznati iznos od 100 bodova za svako ročište. Nadalje, tužitelju je priznat trošak pristupa njegovog punomoćniku na ročište za objavu i uručenje presude, za što se temeljem Tbr. 9. toč. 3. Tarife mogao priznati iznos od 50 bodova.

 

43.1. Nadalje, tužitelju je priznat trošak sastava podneska od 11. svibnja 2022. u kojem se očitovao na odgovor na tužbu, za što se temeljem Tbr. 8. toč. 1. Tarife mogao priznati iznos od 100 bodova, trošak sastava podneska od 2. prosinca 2022. u kojem se očitovao na traženje suda o mjestu zaključenja Ugovora o kreditu za što se temeljem Tbr. 8. Toč. 3. Tarife mogao priznati iznos od 25 bodova i trošak sastava podneska od 5. travnja 2023. u kojem se očitovao na nalaz i mišljenje sudskog vještaka za što se temeljem Tbr. 8 Toč. 1. Tarife mogao priznati iznos od 100 bodova.

 

43.2. Tužitelju se nije mogao priznati zatraženi trošak sastava podnesaka od 30. kolovoza 2022. i 3. svibnja 2023. u kojima se očitovao na tuženikove podneske od 13. srpnja 2022. i od 25. travnja 2023. koji su mu dostavljeni ali mu nije dodijeljen rok za očitovanje na iste jer za to nije bilo potrebe, budući da tuženik u navedenim podnescima ponavlja ranije navedene navode što također čini i tužitelj u navedena dva podneska. Tužitelju je s obzirom na navedeno na ime zastupanja po punomoćniku odvjetniku priznat iznos od 525 bodova, što s obzirom na vrijednost boda s uključenim PDV-om iznosi 9.843,75 kn.

 

43.3. Nadalje, tužitelju je priznat trošak knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 1.996,64 kn, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 500,00 kn i trošak sudske pristojbe na presudu također u iznosu od 500,00 kn, što ukupno iznosi s osnova parničnog troška tužitelja 12.840,39 kn.

 

44. Temeljem odredbi Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 57/2022) dosuđeni iznosi iskazani su i u eurima po fiksnom tečaju konverzije 7,53450.

 

45.  Temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a tužitelju  je na dosuđeni parnični trošak dosuđena i zatezna kamata od dana donošenja odluke s obzirom da je postavio zahtjev za dosudom zatezne kamate na parnični trošak.

 

      U Županji, 10. listopada 2023. 

 

Sudac

Anica Pastović v.r.

 

 

 

 

Uputa o pravnom lijeku:

              Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu u roku od 15 dana, od dana primitka iste.

Žalba se predaje putem ovog suda pisana u tri primjerka.

 

 

                 Obavijest:

1. V. B., odvjetnica u S. B.,
2. Odvjetničko društvo M., K. & Pa. d.o.o., Z.