REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5639/2023-28

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda dr. sc. Ljiljani Matuško Antonić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja AČ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Aleksandri Raach, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, zastupan po punomoćniku Ivu Šućur, odvjetniku iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 13. listopada 2025. godine, u prisutnosti punomoćnice tužitelja Aleksandre Raach, odvjetnice i punomoćnika tuženika DČ, odvjetničkog vježbenika, dana 20. studenog 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb, Jurišićeva 2, isplatiti tužitelju NČ, iz [adresa], iznos u visini od 1.922,28 EUR sa zateznom kamatom tekućom od dana dospijeća do 31. srpnja 2015. godine prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine do 31.prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 1. siječnja 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, i to tekuće:

- iznos od 2,42 EUR s kamatom tekućom od 30. svibnja 2008. sve do isplate,

- iznos od 2,41 EUR s kamatom tekućom od 30. svibnja 2008. sve do isplate,

- iznos od 2,46 EUR s kamatom tekućom od 30. svibnja 2008. sve do isplate,

- iznos od 2,45 EUR s kamatom tekućom od 30. svibnja 2008. sve do isplate,

- iznos od 16,39 EUR s kamatom tekućom od 15. rujna 2008. sve do isplate,

- iznos od 16,63 EUR s kamatom tekućom od 15. rujna 2008. sve do isplate,

- iznos od 16,61 EUR s kamatom tekućom od 15. rujna 2008. sve do isplate,

- iznos od 16,43 EUR s kamatom tekućom od 15. rujna 2008. sve do isplate,

- iznos od 16,55 EUR s kamatom tekućom od 16. rujna 2008. sve do isplate,

- iznos od 17,15 EUR s kamatom tekućom od 08. prosinca 2008. sve do isplate,

- iznos od 17,44 EUR s kamatom tekućom od 08. prosinca 2008. sve do isplate,

- iznos od 16,82 EUR s kamatom tekućom od 16. prosinca 2008. sve do isplate,

- iznos od 31,74 EUR s kamatom tekućom od 15. travnja 2009. sve do isplate,

- iznos od 31,82 EUR s kamatom tekućom od 15. travnja 2009. sve do isplate,

- iznos od 30,84 EUR s kamatom tekućom od 15. travnja 2009. sve do isplate,

- iznos od 31,25 EUR s kamatom tekućom od 23. lipnja 2009. sve do isplate,

- iznos od 31,30 EUR s kamatom tekućom od 09. listopada 2009. sve do isplate,

- iznos od 30,58 EUR s kamatom tekućom od 26. studenog 2009. sve do isplate,

- iznos od 30,83 EUR s kamatom tekućom od 26. studenog 2009. sve do isplate,

- iznos od 30,67 EUR s kamatom tekućom od 26. studenog 2009. sve do isplate,

- iznos od 30,87 EUR s kamatom tekućom od 26. studenog 2009. sve do isplate,

- iznos od 30,58 EUR s kamatom tekućom od 26. studenog 2009. sve do isplate,

- iznos od 30,89 EUR s kamatom tekućom od 15. prosinca 2009. sve do isplate,

- iznos od 30,73 EUR s kamatom tekućom od 16. prosinca 2009. sve do isplate,

- iznos od 31,53 EUR s kamatom tekućom od 18. veljače 2010. sve do isplate,

- iznos od 31,85 EUR s kamatom tekućom od 18. veljače 2010. sve do isplate,

- iznos od 31,95 EUR s kamatom tekućom od 16. lipnja 2010. sve do isplate,

- iznos od 32,34 EUR s kamatom tekućom od 16. lipnja 2010. sve do isplate,

- iznos od 33,14 EUR s kamatom tekućom od 30. lipnja 2010. sve do isplate,

- iznos od 33,04 EUR s kamatom tekućom od 21. rujna 2010. sve do isplate,

- iznos od 34,27 EUR s kamatom tekućom od 24. rujna 2010. sve do isplate,

- iznos od 34,41 EUR s kamatom tekućom od 24. rujna 2010. sve do isplate,

- iznos od 35,73 EUR s kamatom tekućom od 12. studenog 2010. sve do isplate,

- iznos od 34,85 EUR s kamatom tekućom od 12. studenog 2010. sve do isplate,

- iznos od 35,30 EUR s kamatom tekućom od 17. prosinca 2010. sve do isplate,

- iznos od 36,99 EUR s kamatom tekućom od 14. veljače 2011. sve do isplate,

- iznos od 36,69 EUR s kamatom tekućom od 23. veljače 2011. sve do isplate,

- iznos od 36,05 EUR s kamatom tekućom od 23. veljače 2011. sve do isplate,

- iznos od 36,94 EUR s kamatom tekućom od 22. travnja 2011. sve do isplate,

- iznos od 36,53 EUR s kamatom tekućom od 22. travnja 2011. sve do isplate,

- iznos od 37,39 EUR s kamatom tekućom od 07. listopada 2011. sve do isplate,

- iznos od 38,97 EUR s kamatom tekućom od 07. listopada 2011. sve do isplate,

- iznos od 41,05 EUR s kamatom tekućom od 07. listopada 2011. sve do isplate,

- iznos od 43,26 EUR s kamatom tekućom od 07. listopada 2011. sve do isplate,

- iznos od 39,73 EUR s kamatom tekućom od 07. listopada 2011. sve do isplate,

- iznos od 32,87 EUR s kamatom tekućom od 17. listopada 2011. sve do isplate,

- iznos od 32,79 EUR s kamatom tekućom od 16. studenog 2011. sve do isplate,

- iznos od 33,25 EUR s kamatom tekućom od 12. siječnja 2012. sve do isplate,

- iznos od 33,92 EUR s kamatom tekućom od 12. ožujka 2012. sve do isplate,

- iznos od 34,19 EUR s kamatom tekućom od 14. svibnja 2012. sve do isplate,

- iznos od 34,01 EUR s kamatom tekućom od 14. svibnja 2012. sve do isplate,

- iznos od 34,02 EUR s kamatom tekućom od 11. srpnja 2012. sve do isplate,

- iznos od 34,32 EUR s kamatom tekućom od 11. srpnja 2012. sve do isplate,

- iznos od 34,53 EUR s kamatom tekućom od 11. srpnja 2012. sve do isplate,

- iznos od 35,96 EUR s kamatom tekućom od 30. listopada 2013. sve do isplate,

- iznos od 35,86 EUR s kamatom tekućom od 30. listopada 2013. sve do isplate,

- iznos od 36,21 EUR s kamatom tekućom od 30. listopada 2013. sve do isplate,

- iznos od 36,37 EUR s kamatom tekućom od 30. listopada 2013. sve do isplate,

- iznos od 36,48 EUR s kamatom tekućom od 16. studenog 2013. sve do isplate,

- iznos od 36,93 EUR s kamatom tekućom od 13. veljače 2014. sve do isplate,

- iznos od 8,73 EUR s kamatom tekućom od 17. ožujka 2014. sve do isplate,

- iznos od 8,84 EUR s kamatom tekućom od 17. ožujka 2014. sve do isplate,

- iznos od 8,90 EUR s kamatom tekućom od 15. travnja 2014. sve do isplate,

- iznos od 8,84 EUR s kamatom tekućom od 16. lipnja 2014. sve do isplate,

- iznos od 8,76 EUR s kamatom tekućom od 15. srpnja 2014. sve do isplate,

- iznos od 8,79 EUR s kamatom tekućom od 15. srpnja 2014. sve do isplate,

- iznos od 8,85 EUR s kamatom tekućom od 11. rujna 2014. sve do isplate,

- iznos od 8,89 EUR s kamatom tekućom od 16. rujna 2014. sve do isplate,

- iznos od 8,90 EUR s kamatom tekućom od 16. rujna 2014. sve do isplate,

- iznos od 8,95 EUR s kamatom tekućom od 05. studenog 2014. sve do isplate,

- iznos od 9,01 EUR s kamatom tekućom od 29. studenog 2014. sve do isplate,

- iznos od 9,02 EUR s kamatom tekućom od 23. prosinca 2014. sve do isplate,

- iznos od 8,74 EUR s kamatom tekućom od 22. siječnja 2015. sve do isplate,

- iznos od 8,74 EUR s kamatom tekućom od 17. veljače 2015. sve do isplate,

- iznos od 8,74 EUR s kamatom tekućom od 21. ožujka 2015. sve do isplate,

sve u rok od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb, Jurišićeva 2, isplatiti tužitelju NČ, iz [adresa], iznos u visini od 4.295,02 EUR sa zateznom kamatom tekućom od dana od dospijeća u smislu odredbe čl.1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31. prosinca 2007. godine, a od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine prema eskontnoj stopi HNB- a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine do 31.prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 1. siječnja 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, i to tekuće:

- iznos od 4,18 EUR s kamatom tekućom od 20. rujna 2004. sve do isplate,

- iznos od 11,24 EUR s kamatom tekućom od 21. listopada 2004. sve do isplate,

- iznos od 15,24 EUR s kamatom tekućom od 22. studenog 2004. sve do isplate,

- iznos od 11,84 EUR s kamatom tekućom od 16. prosinca 2004. sve do isplate,

- iznos od 8,66 EUR s kamatom tekućom od 20. siječnja 2005. sve do isplate,

- iznos od 8,30 EUR s kamatom tekućom od 23. veljače 2005. sve do isplate,

- iznos od 6,05 EUR s kamatom tekućom od 16. ožujka 2005. sve do isplate,

- iznos od 3,09 EUR s kamatom tekućom od 16. travnja 2005. sve do isplate,

- iznos od 2,73 EUR s kamatom tekućom od 16. svibnja 2005. sve do isplate,

- iznos od 3,91 EUR s kamatom tekućom od 16. lipnja 2005. sve do isplate,

- iznos od 1,68 EUR s kamatom tekućom od 16. kolovoza 2005. sve do isplate,

- iznos od 5,25 EUR s kamatom tekućom od 30. rujna 2005. sve do isplate,

- iznos od 2,73 EUR s kamatom tekućom od 17. listopada 2005. sve do isplate,

- iznos od 3,60 EUR s kamatom tekućom od 16. studenog 2005. sve do isplate,

- iznos od 5,21 EUR s kamatom tekućom od 27. prosinca 2005. sve do isplate,

- iznos od 3,78 EUR s kamatom tekućom od 19. siječnja 2006. sve do isplate,

- iznos od 1,24 EUR s kamatom tekućom od 08. prosinca 2008. sve do isplate,

- iznos od 18,25 EUR s kamatom tekućom od 15. travnja 2009. sve do isplate,

- iznos od 18,94 EUR s kamatom tekućom od 15. travnja 2009. sve do isplate,

- iznos od 9,96 EUR s kamatom tekućom od 15. travnja 2009. sve do isplate,

- iznos od 13,70 EUR s kamatom tekućom od 23. lipnja 2009. sve do isplate

- iznos od 14,20 EUR s kamatom tekućom od 09. listopada 2009. sve do isplate,

- iznos od 7,58 EUR s kamatom tekućom od 26. studenog 2009. sve do isplate,

- iznos od 9,87 EUR s kamatom tekućom od 26. studenog 2009. sve do isplate,

- iznos od 8,37 EUR s kamatom tekućom od 26. studenog 2009. sve do isplate,

- iznos od 10,17 EUR s kamatom tekućom od 26. studenog 2009. sve do isplate,

- iznos od 7,50 EUR s kamatom tekućom od 26. studenog 2009. sve do isplate,

- iznos od 10.37 EUR s kamatom tekućom od 15. prosinca 2009. sve do isplate,

- iznos od 8,88 EUR s kamatom tekućom od 16. prosinca 2009. sve do isplate,

- iznos od 16,33 EUR s kamatom tekućom od 18. veljače 2010. sve do isplate,

- iznos od 19,21 EUR s kamatom tekućom od 18. veljače 2010. sve do isplate,

- iznos od 20,16 EUR s kamatom tekućom od 16. lipnja 2010. sve do isplate,

- iznos od 23,77 EUR s kamatom tekućom od 16. lipnja 2010. sve do isplate,

- iznos od 31,14 EUR s kamatom tekućom od 30. lipnja 2010. sve do isplate,

- iznos od 30,18 EUR s kamatom tekućom od 21. rujna 2010. sve do isplate,

- iznos od 41,55 EUR s kamatom tekućom od 24. rujna 2010. sve do isplate,

- iznos od 42,77 EUR s kamatom tekućom od 24. rujna 2010. sve do isplate,

- iznos od 54,97 EUR s kamatom tekućom od 12. studenog 2010. sve do isplate,

- iznos od 46,88 EUR s kamatom tekućom od 12. studenog 2010. sve do isplate,

- iznos od 50,97 EUR s kamatom tekućom od 17. prosinca 2010. sve do isplate,

- iznos od 66,54 EUR s kamatom tekućom od 14. veljače 2011. sve do isplate,

- iznos od 63,81 EUR s kamatom tekućom od 23. veljače 2011. sve do isplate,

- iznos od 57,87 EUR s kamatom tekućom od 23. veljače 2011. sve do isplate,

- iznos od 66,09 EUR s kamatom tekućom od 22. travnja 2011. sve do isplate,

- iznos od 62,28 EUR s kamatom tekućom od 22. travnja 2011. sve do isplate,

- iznos od 70,22 EUR s kamatom tekućom od 07. listopada 2011. sve do isplate,

- iznos od 84,75 EUR s kamatom tekućom od 07. listopada 2011. sve do isplate,

- iznos od 103,96 EUR s kamatom tekućom od 07. listopada 2011. sve do isplate,

- iznos od 124,23 EUR s kamatom tekućom od 07. listopada 2011. sve do isplate,

- iznos od 91,76 EUR s kamatom tekućom od 07. listopada 2011. sve do isplate,

- iznos od 82,09 EUR s kamatom tekućom od 17. listopada 2011. sve do isplate,

- iznos od 81,18 EUR s kamatom tekućom od 16. studenog 2011. sve do isplate,

- iznos od 86,17 EUR s kamatom tekućom od 12. siječnja 2012. sve do isplate,

- iznos od 93,41 EUR s kamatom tekućom od 12. ožujka 2012. sve do isplate,

- iznos od 96,36 EUR s kamatom tekućom od 14. svibnja 2012. sve do isplate,

- iznos od 94,45 EUR s kamatom tekućom od 14. svibnja 2012. sve do isplate,

- iznos od 94,52 EUR s kamatom tekućom od 11. srpnja 2012. sve do isplate,

- iznos od 97,80 EUR s kamatom tekućom od 11. srpnja 2012. sve do isplate,

- iznos od 100,09 EUR s kamatom tekućom od 11. srpnja 2012. sve do isplate,

- iznos od 2,46 EUR s kamatom tekućom od 12. rujna 2012. sve do isplate,

- iznos od 2,43 EUR s kamatom tekućom od 29. listopada 2012. sve do isplate,

- iznos od 2,23 EUR s kamatom tekućom od 29. listopada 2012. sve do isplate,

- iznos od 2,42 EUR s kamatom tekućom od 02. studenog 2012. sve do isplate,

- iznos od 2,49 EUR s kamatom tekućom od 16. studenog 2012. sve do isplate,

- iznos od 2,43 EUR s kamatom tekućom od 17. prosinca 2012. sve do isplate,

- iznos od 2,27 EUR s kamatom tekućom od 12. ožujka 2013. sve do isplate,

- iznos od 2,35 EUR s kamatom tekućom od 12. ožujka 2013. sve do isplate,

- iznos od 2,34 EUR s kamatom tekućom od 16. ožujka 2013. sve do isplate,

- iznos od 2,50 EUR s kamatom tekućom od 11. lipnja 2013. sve do isplate,

- iznos od 2,17 EUR s kamatom tekućom od 11. lipnja 2013. sve do isplate,

- iznos od 2,20 EUR s kamatom tekućom od 17. lipnja 2013. sve do isplate,

- iznos od 94,65 EUR s kamatom tekućom od 30. listopada 2013. sve do isplate,

- iznos od 93,55 EUR s kamatom tekućom od 30. listopada 2013. sve do isplate,

- iznos od 97,30 EUR s kamatom tekućom od 30. listopada 2013. sve do isplate,

- iznos od 99,08 EUR s kamatom tekućom od 30. listopada 2013. sve do isplate,

- iznos od 100,29 EUR s kamatom tekućom od 16. studenog 2013. sve do isplate,

- iznos od 105,15 EUR s kamatom tekućom od 13. veljače 2014. sve do isplate,

- iznos od 91,58 EUR s kamatom tekućom od 17. ožujka 2014. sve do isplate,

- iznos od 96,12 EUR s kamatom tekućom od 17. ožujka 2014. sve do isplate,

- iznos od 98,50 EUR s kamatom tekućom od 15. travnja 2014. sve do isplate,

- iznos od 96,04 EUR s kamatom tekućom od 16. lipnja 2014. sve do isplate,

- iznos od 92,60 EUR s kamatom tekućom od 15. srpnja 2014. sve do isplate,

- iznos od 94,10 EUR s kamatom tekućom od 15. srpnja 2014. sve do isplate,

- iznos od 96,35 EUR s kamatom tekućom od 11. rujna 2014. sve do isplate,

- iznos od 98,08 EUR s kamatom tekućom od 16. rujna 2014. sve do isplate,

- iznos od 98,37 EUR s kamatom tekućom od 16. rujna 2014. sve do isplate,

- iznos od 100,50 EUR s kamatom tekućom od 05. studenog 2014. sve do isplate,

- iznos od 102,94 EUR s kamatom tekućom od 29. studenog 2014. sve do isplate,

- iznos od 103,41 EUR s kamatom tekućom od 23. prosinca 2014. sve do isplate,

- iznos od 92,03 EUR s kamatom tekućom od 22. siječnja 2015. sve do isplate,

- iznos od 92,03 EUR s kamatom tekućom od 17. veljače 2015. sve do isplate,

- iznos od 92,03 EUR s kamatom tekućom od 21. ožujka 2015. sve do isplate,

sve u rok od 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim zahtijeva isplatu razlike glavnice u visini iznosa od 8.264,08 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 11. veljače 2016. godine do isplate.

IV. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim zahtijeva isplatu utvrđenog manjka prilikom konverzije u visini iznosa od 2.414,54 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 11. veljače 2016. godine do isplate.

V. Nalaže se tužitelju NČ, iz [adresa], naknaditi tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb, Jurišićeva 2, troškove parničnog postupka u iznosu od 660,00 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 20. studenog 2025. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s pravnim prednikom Hrvatske poštanske banke d.d. Zagreb, tuženikom, dana 20. srpnja 2004. godine sklopio Ugovor o kreditu broj 310208 (dalje: Ugovor o kreditu) kojim je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu od 76.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Hrvatske narodne banke važeće na dan isplate kredita i da je predmetnim ugovorom određena redovna kamatna stopa u visini od 4,80% promjenjiva, sukladno odluci Banke te je ugovorena valutna klauzula (čl. 4. i čl. 7. Ugovora o kreditu). Navodi da je dana 19. siječnja 2006. godine sklopio Aneks 1 Ugovoru o kreditu kojim se mijenja točka 8. a koja se odnosi na osiguranje povrata kredita, te je dana 12. srpnja 2012. godine sklopio Aneks 2. Ugovora o kreditu kojim se ugovora poček u otplati kredita u trajanju od maksimalno 12 mjeseci. Navodi da je dana 10. veljače 2016. godine sklopio Aneks 3. Ugovora o kreditu kojim je konvertiran kredit. Navodi da ima pravni interes za podnošenje tužbe u ovoj pravnoj stvari, i da konverzijom kredita nije obeštećen u potpunosti kao potrošač. Tužitelj navodi da se za vrijeme trajanja otplate kredita mijenjala redovna kamatna stopa s početnih 4,80%, da je Trgovački sud u Zagrebu donio je presudu poslovni broj P-1401/2012, koja presuda je djelomično potvrđena presudom poslovni broj Pž-7129/13 Visokog trgovačkog suda u Republike Hrvatske dana 13.06.2014. godine, a kojim presudama je u bitnom utvrđeno kako je tuženik u razdoblju od 10.09.2003. godine do 31.12.2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da tuženik prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kredita kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine do 06.08.2007. godine i to čl. 81.,82.,90, a od 07.08.2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96., 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navodi da Ugovorom o kreditu koji je predmet ovog spora jasno je da tuženik ne navodi parametre i metodologiju izračuna kamatne stope, a niti je tuženik s tužiteljem pregovarao o promjeni kamatne stope. Tužitelj ističe da je prilikom otplate doveden u vrlo nepovoljan položaj zbog aprecijacije CHF u odnosu na HRK na što kao mogućnost prilikom ugovaranja obveze iz Ugovora o kreditu nije bio upozoren od strane tuženika niti mu je obrazložena valutna klauzula i rizici povezani s ugovaranjem kredita u valuti CHF, da mu je kao prosječnom potrošaču kojem je iznos kredita izražen u valuti CHF značio samo manju kamatnu stopu, nikad nije bio upozoren da bi tu nižu početnu stopu nužno pratio rizik koji postoji kod ugovaranja obveze u valuti CHF u odnosu na ugovaranje u valuti EUR ili HRK. Tužitelj se poziva na odluku Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018. godine u odnosu na valutnu klauzulu. Ističe da je tijekom sklapanja ugovora o kreditu tuženik je nudio kredit u valuti CHF koji je predstavljen tužitelju kao „sigurna valuta“, te on nije bio upozoren na rizike koji su postojali u odnosu na njega kao potrošača, to jest nije mu spomenuta vjerojatnost skorašnjeg očekivanog rasta valute i činjenica da se radi o odredbi koja daje sigurnost tuženiku kao banci, pa kako navedene odredbe o valutnoj klauzuli nisu bile razumljive te se o njima nije pojedinačno pregovaralo iste su nepoštene te posljedično tome ništetne. Tužitelj ne spori činjenicu da je tuženik ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji je stupio na snagu 30.09.2015. godine, a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR na način da se položaj potrošača u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti EUR. U odnosu na konverziju kredita poziva se na odluku Suda Europske unije broj C-118/17 od 14.03.2019. godine (predmet IČ protiv Erste bank Hungary Zrt). Navodi kako mu je tuženik u obvezi vratiti sve preplaćene iznose plaćene s osnova jednostrano promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, te navodi kako unatoč provedenoj konverziji ima pravo na punu restituciju. Tužitelj navodi da izračun konverzije nije sastavnim dijelom aneksa niti predstavlja ugovor već je to samo dokument tuženika kojim se vrši rekalkulacija kredita s valutnom klauzulom u CHF u valutnu klauzulu u EUR (dakle, samo simulacija kredita), koji dokument je tužitelj morao potpisati kako bi uopće mogao sklopiti aneks u konverziji. Navodi da usaglašavanje s izračunom koji predstavlja financijsku rekalkulaciju bio je uvjet sklapanja aneksa. Slijedom navedenoga tužitelj se formalno suglasio s izračunom kako bi uopće mogao sklopiti aneks kojim mu se nadalje obračunava niža glavnica te je tako njezin položaj kroz intervenciju zakonodavca ipak djelomično poboljšan. Navodi da je odredba o valutnoj klauzuli CHF utvrđena ništetnom, tužitelj ima pravo na potpunu restituciju svih preplaćenih iznosa, odnosno ima pravo zahtijevati povrat iznosa stečenih bez osnove, a koji mu nisu vraćeni i da bi se doveo u položaj potrošača u kojem bi se nalazio da nije bilo posljedica ništetnih odredbi ugovora mora se uzeti položaj u kojem bi se nalazio da su sve uplate u uvećanom iznosu koje je izvršio uzete u obzir za zatvaranje kredita kako je utvrđen početnim otplatnim planom prema tečaju na dan isplate kredita sve do trenutka dok su trajale posljedice ništetnih ugovornih odredbi. Tužitelju je utvrđena visina neotplaćene glavnice na dan 30.9.2015. godine u iznosu od 54.761,54 CHF, odnosno 387.885,27 kn, da je visina glavnice utvrđena od strane tuženika primjenom važećeg tečaja za CHF na dan 30.9.2015. i primjenom veće kamatne stope od one zakonito ugovorene te je prilikom izrade izračuna konverzije tuženik primjenjivao sve promjene tečaja te promjene ugovorne kamatne stope tijekom cijelog razdoblja otplate kredite, da simulacijom otplate po valuti EUR od početka kredita pa sve do 30.09.2015. godine, a sukladno ZID ZPK preostala nedospjela glavnica izračunata je u iznosu od 39.236,50 EUR odnosno u iznosu od 299.721,03 kn, a koju glavnicu je tužitelj nastavio otplaćivati nakon konverzije, da prema početnom otplatnom planu, da nije bilo primjene nepoštenih odredbi ugovora o kreditu na dan 30.9.2015. nedospjela glavnica koja je iznosila 54.761,54 CHF trebala je po početnom tečaju na dan korištenja kredita iznositi 263.277,07 kn iz čega proizlazi da je i nakon konverzije tužitelj nastavio otplaćivati uvećanu glavnicu. Ističe kako je vidljivo da je primjenom tečaja na dan 30.9.2015. nastala razlika glavnice od 36.443,96 kn koja se tužitelju mora vratiti kako bi se postigla puna restitucija. Navodi da prilikom konverzije kredita, ustanovljen je manje uplaćeni iznos od 18.192,35 kn kojeg je tužitelj podmirio odmah nakon provođenja konverzije i koji se mora pribrojati razlici glavnice koju tužitelj potražuje, pa shodno tome, da bi se postigla puna restitucija, tužitelju se mora vratiti iznos od 54.636,31 kn. Tužitelj predlaže da sud naloži tuženiku povrat svih preplaćenih iznosa s osnova jednostrano promjenjive kamatne stope, ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i da mu tuženik isplati iznos od 4.836,94 EUR s osnova stjecanja bez osnove zbog preplaćene glavnice i iznos od 2.414,54 EUR s osnova stjecanja bez osnove zbog utvrđenog manjka prilikom konverzije. Predlaže usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor zastare u odnosu na tražbinu koja je predmet ovog spora, navodi da nema mjesta primjeni u ovoj pravnoj stvari odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, niti presudi Trgovačkog suda u Zagrebu, a tužitelj niti ne dokazuje da se o pojedinačnim odredbama Ugovora o kreditu koje su predmet ovog spora nije pojedinačno pregovaralo. Tuženik osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Tuženik navodi da je tužitelj konvertirao kredit, te u odnosu na konverziju tuženik se poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Gos-1/19 u kojoj je zauzeto stajalište da Sporazumima o konverziji priznaju se pravni učinci i valjanost čak i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, te je navedeno stajalište obvezno za sve sudove. Ističe da je jasno da među strankama koje su prihvatile konverziju nastala je potpuno nova pravna osnova koja onemogućuje potrošače u ostvarivanju zahtjeva s naslova stjecanja bez osnove jer se konverzijom trajno i potpuno uređuje odnos između potrošača i banke, neovisno o odnosu stranaka iz prvotnog ugovora. Ističe kako tužitelj nema pravni interes za nastavak ovog postupka imajući u vidu da je konverzija provedena sukladno odredbama ZID ZPK/15. Nadalje navodi da presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogle primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut pojedinačnom tužbom, pa se tužitelj neosnovano poziva na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz parnice Potrošač. Navodi da sporne po tužitelju ugovorne odredbe nisu ništetne u presudama iz parnice Potrošač pa tužitelj treba dokazati u ovoj konkretnoj pravnoj stvari da bi iste bile ništetne, a sud u postupku dužan je ocijeniti sve relevantne okolnosti ugovornog odnosa. Tuženik navodi kako treba imati u vidu da odredba čl. 26. Zakona o obveznim odnosima predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u kojem slučaju kamatna stopa takve promjenjive ugovorene kamate ne može biti viša od stope zakonske zatezne kamate koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora, odnosno na dan promjene ugovorne kamatne stope. Tuženik navodi i da se tužitelj mogao informirati o značenju valutne klauzule kod trećih osoba ali i kod djelatnika tuženika prije sklapanja ugovora o kreditu, pa je tužitelj propustio prikupiti sve informacije potrebne za odluku o sklapanju ugovora s valutnom klauzulom u kojem je glavnica vezana uz švicarski franak. Tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan.

3. Sud je tijekom dokaznog postupka izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 310208 od 20.07.2004.g. (list 17-28 spisa), plan otplate kredita, prometnu karticu po kreditu tužitelja (list 29-67 spisa),Aneks 1. Ugovora o kreditu od 19.012006.g., otplatnu tablicu, Aneks 2. Ugovora o kreditu, Aneks 3. Ugovora kreditu od 10.02.2016.g. i Izračun konverzije (list 68-92 spisa), odluke Županijskih sudova, odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, odluke Suda EU (list 127-196 spisa), proveden je dokaz knjigovodstveno-financijskim vještačenjem po vještaku Darku Prpiću, kojeg vještaka je sud dopunski saslušao, te je saslušan tužitelj kao stranka u postupku.

Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svakog za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88105, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22 i 155/23, dalje: ZPP), ovaj sud nalazi tužbeni zahtjev djelomično osnovanim.

4. Predmet ovog spora je utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula ugovorena čl.4. i čl. 7. Ugovora o kreditu, povrat preplaćenih iznosa, isplata razlike glavnice, isplata utvrđenog manjak kod izračuna konverzije.

5. U tijeku postupka tužitelj ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva, protivi se svim navodima tuženika istaknutim u odgovoru na tužbu, protivi se istaknutom prigovoru zastare sadržajno kao u podnesku od 29. siječnja 2024. godine (list 115-126 spisa). U tijeku postupka tuženik ostaje kod odgovora na tužbu, osporava istaknute navode tužitelja.

6. Između stranaka sporan je osnov i visina tužbenog zahtjeva.

Između stranaka nije sporno:

- da je tužitelj sklopio s tuženikom Ugovor o kreditu broj 310208 dana 20. srpnja 2004. godine na iznos od 76.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti sa početno ugovorenom kamatnom stopom od 4,80% na rok od 25 godina, stambeni kredit - kupnja kuće (Ugovor o kreditu – list 17-28 spisa),

- da je tužitelj sklopio s tuženikom Aneks br. 3. Ugovoru o kreditu dana 10. veljače 2016.g. kojim je konvertiran kredit (list 83-90 spisa).

7. Na okolnost sklapanja Ugovora o kreditu i Aneksa 3. Ugovora o kreditu sud je saslušao tužitelja. Tužitelj u svom iskazu navodi da je kupovao zemljište radi gradnje kuće, da je trebao stambeni kredit, da je otišao u poslovnicu tuženika i tražio najpovoljniji kredit. Navodi da mu je djelatnica banke ponudila kredit u CHF i rekla koji su uvjeti i isto tako mu je rekla da je kreditno sposoban za ovu vrstu kredita, da je i on znao da je kredit u CHF najpovoljniji jer je bila najniža kamatna stopa. Navodi da ga djelatnica banke nije upozoravala na bilo kakve rizike u odnosu na valutnu klauzulu, niti mu je govorila temeljem čega bi se mijenjala kamatna stopa, ali da mu je poznao da se štiti tečaj kune u odnosu na valutu EUR, a CHF kao valuta je bio još stabilniji od valute EUR. Tužitelj iskazuje da je po struci građevinski tehničar, pročitao je ugovor o kreditu i bilo mu je jasno što piše u tom ugovoru, da je u to vrijeme bio osnivač trgovačkog društva, ali nije koristio odobreni kredit za poslovanje već kupnju građevinskog zemljišta. Navodi da osobno je otplaćivao kredit. Tužitelj navodi da je pristao na konverziju kredita jer su i njegovi prijatelji prihvatili tu ponudu, da se u to vrijeme kroz medije govorilo da je to spas za građane, ali nigdje nije mogao dobiti podatak što bi bila ta konverzija, te nije mogao niti usporediti što je za njega bolje da li da ostane otplaćivati kredit u CHF ili pristane na konverziju koja je u konačnici za njega bila nepovoljna jer mu je povećana rata kredita u odnosu na visinu koju je plaćao dok je kredit bio u CHF. Navodi da njemu nije bila priznata nikakva preplata, ali mu je povećan anuitet jer je pisalo da je u minusima za otplatu kredita. Iskazuje da je sagradio obiteljsku kuću na ovom građevinskom zemljištu i nikada nije davao kuću u najam.

Iskazu saslušanog tužitelja sud je u cijelosti poklonio vjeru jer je isti iznijet logično i uvjerljivo.

8. Tuženik u tijeku postupka ističe kao u odgovoru na tužbu tj. da tužitelj nema pravni interes voditi ovaj postupak jer je sklapanjem novog ugovora (Aneksa 3. Ugovoru o kreditu) prijašnji Ugovor o kreditu prestao postojati pa tužitelj ne može zahtijevati preplaćene iznose na temelju ugovora koji više ne postoji uključujući i ono što je možebitno stečeno bez pravne osnove jer su sva plaćanja uključujući i preplaćene iznose obuhvaćena novim Ugovorom o kreditu.

Sud je ocijenio navode tuženika kao neosnovane to iz razloga jer konverzijom kredita nije prestao važiti Ugovor o kreditu koji su tužitelj i tuženik sklopili 20.07.2004. godine, jer su sklapanjem Aneksa 3. Ugovora o kreditu ugovorne strane, ovdje tužitelj i tuženik, samo izmijenili njegove odredbe u pogledu valute obveze i kamatne stope, te je utvrđena visina preostalog iznosa glavnice i u slučaju pretplate ili manje uplaćenog iznosa postignut sporazum. Nadalje prema stajalištu ovog suda sama činjenica da je tužitelj potpisao Aneks 3. Ugovora o kreditu ne znači da mu je dug namiren ili da je on izgubio pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe Ugovora o kreditu ništetne, budući da je tek utvrđenjem ništetnosti pojedinih njegovih odredaba za tužitelja kao „potrošača“ nastalo subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa tuženiku do kojih je došlo temeljem nepoštenih i ništetnih Ugovornih odredaba. Nadalje sklapanjem Aneksa 3. Ugovara o kreditu samo se izjednačio položaj tužitelja kao korisnika kredita u valuti CHF s položajem u kojem bi isti bio da je Ugovorom o kreditu utanačeno korištenje kredita u valuti EUR, pri čemu niti odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15) na temelju kojih je i zaključen Aneks 3. Ugovora nije regulirana pravna sudbina onih odredaba kojima se u ugovorima o kreditima koji su izraženi u valuti CHF nije pregovaralo, pa tužitelju pripada pravo da unatoč sklopljenom Aneksu 3. Ugovora o kreditu (izvršenoj konverziji) potražuje od tuženika isplatu razlike u preplaćenom iznosu koja bi nastala zbog ništetne ugovorene valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, ukoliko ona postoji unatoč zaključenom Aneksu 3. Ugovora o kreditu, a koja pretpostavka je u konkretnom slučaju ostvarena.

9. Nadalje u odnosu na navode tuženika da se u ovoj pravnoj stvari ne primjenjuje stajalište viših sudova na koje se poziva tužitelj u tužbi i tijekom postupka sud je takve navode ocijenio kao neosnovane.

U smislu odredbe čl. 118. ZZP/14 – koji je bio na snazi u vrijeme kad je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna – odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Identično je bilo propisano i ranijim ZZP/07 – koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. čl. 138.a kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Također je i odredbom članka 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača.

U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav smisleni način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015., kad obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u obrazloženju svoje presude broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.g. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

10. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka ističe prigovor zastare kojom se tužitelj protivi. U konkretnom slučaju, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno odlučio u postupku o žalbi, između ostalog i o dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama i ništetnosti valutne klauzule u CHF odlukom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine (što je potvrđeno povodom revizije i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske) te se ima smatrati kako vjerovniku odnosno tužitelju pravo na zahtjev za isplatu teče zapravo od tog datuma. Tužitelj je podnio tužbu dana 07. lipnja 2023. godine, a zastara nastupa dana 14. lipnja 2023. godine, pa kako je tužitelj podnio tužbu unutar zastarnog roka to je sud ocijenio prigovor zastare tuženika kao neosnovan.

11. Uvidom u Aneks 3. Ugovora o kreditu utvrđeno je da su ugovorne strane (tužitelj i tuženik) isti sklopili sukladno Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 78/2015 i 102/2015, dalje: ZPK) zajedno sa svim njegovim izmjenama i dopunama na temelju pisanog izračuna konverzije te se istim regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, da početno odobrena glavnica kredita u kunama s valutnom klauzulom u EUR izračunata po tečaju primjenjivom na dan 30. rujna 2015. godine iznosi 41.587,54 EUR, da je uplaćen manji iznos u visini od 18.192,35 kn. Nadalje je sud utvrdio iz sadržaja Aneksa 3. Ugovora o kreditu da je isti sastavljen prema odredbama ZID Zakona o potrošačima.

12. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva kojim tužitelj zahtijeva povrat preplaćenih iznosa s osnova valutne klauzule. U bitnom navodi da je tužitelj bio upoznat sa značenjem valutne klauzule kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak i da je opravdano mijenjao kamatnu stopu. Navodi kako u konkretnom slučaju nema mjesta niti primjeni utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. g. i presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 na koje se tužitelj poziva u tužbi, a sve obzirom da se utvrđenja navedene presude i utvrđenja postupka Franak ne mogu primijeniti u ovom slučaju.

13. Sud je navode tuženika ocijenio kao neosnovane. Naime odredbom čl. 19.c Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju propisan je način izračuna konverzije kredita, te je stavkom 1. propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se:

1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,

2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF,

3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. ovoga stavka, i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta,

4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. ovoga stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate.

14. Iz sadržaja Aneksa 3. Ugovora o kreditu na temelju kojeg je provedena konverzija ne proizlazi da bi tužitelj pristao slobodnom voljom niti da je sporazumno s tuženikom kako to tvrdi tuženik pristao da se iznosi uplaćeni s osnova ništetnih odredbi Ugovora o kreditu od 20.07.2004. godine kojima je bila regulirana valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa uračuna u Izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF od 30.09.2015. godine niti je tuženik na kojem je teret dokaza (čl.221. a ZPP-a) takvu činjenicu dokazao niti je predložio provođenje dokaznog postupka na takvu okolnost. Nadalje tuženik nije dokazao niti je predložio provođenje dokaznog postupka na okolnost utvrđivanja da bi se tužitelj odrekao svojih prava da ostvaruje pravo na povrat uplaćenih iznosa s osnova ništetne odredbe Ugovora o kreditu tj. valutne klauzule i promjenjive kamatne stope za koje ugovorne odredbe je utvrđeno odlukama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske da su ništetne. Ujedno sud ističe kako odredbom čl. 19.c točka 4. ZID ZPK nije propisano da bi se uplate s osnova ništetnih ugovornih odredbi prilikom konverzije uračunavale u iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (čl.19.c.točka 4. ZID ZPK). U konačnici prema odredbi čl. 19.c. ZID ZPK točkom 1. - 3. zakonodavac je propisao kako se konverzija provodi na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (točka 1.) dočim u točki 2. čl. 19.c. ZID ZPK zakonodavac propisuje da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te u točki 3. čl. 19.c. ZID ZPK propisano je da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom.

Imajući u vidu da odredbom čl. 19.c. ZID ZPK nije isključena primjena odredbi Zakona o obveznim odnosima u ovom konkretnom slučaju odredbe o stjecanju bez osnove i povrat onog što su stranke stekle temeljem ništetnih ugovornih odredbi to je sud stajališta da unatoč provedenoj konverziji kredita tužitelju pripada pravo da zahtjeva povrat preplaćenih iznosa s osnova ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli kojeg prava se nije odrekao.

15. Sud ističe kako je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 18/2018 od 26. svibnja 2018. godine zauzeto stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. Imajući u vidu stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske sud je ocijenio kao neosnovane navode tuženika da tužitelj neosnovano zahtjeva isplatu s osnova ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli jer da je tuženik ništetne odredbe zamijenio novim odredbama provedenom konverzijom kredita.

Sud je imao u vidu i presudu suda Europske unije C-118/17 od 14. ožujka 2019. godine u kojem je izraženo stajalište kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavim te zamijenjene novim odredbama da bi se održao postojeći ugovor na snazi ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima. Nadalje ovaj sud je imao u vidu i izraženo stajalište Europskog suda u odluci broj C-452/18 od 09. srpnja 2020. godine u kojoj odluci se navodi „…da članak 6.stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da mu se ne protivi mogućnost da odredba ugovora koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač, a za koju se u sudskom postupku može utvrditi da je nepoštena, valjano bude predmet ugovora o obnovi između tog prodavatelja robe ili pružatelje usluga i tog potrošača, kojim se potonji odriče učinka do kojih bi dovelo proglašavanje te odredbe nepoštenom pod uvjetom da to odricanje rezultat je slobodnog i informiranog pristanka potrošača…“. Nadalje se navodi „Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 u vezi s točkom 1. Podtočkom (q) njezina Priloga, kao njezin članak 6. stavak 1. treba tumačiti na način da:

- odredba sadržana u ugovoru koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač kako bi razriješili postojeći spor, a kojom se potrošač odriče isticanja pred nacionalnim sudom zahtjeva koje bi mogao istaknuti da nema te odredbe, može se smatrati „nepoštenom“, osobito ako navedeni potrošač nije mogao raspolagati relevantnim informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz te odredbe proizlaze;..“

16. U ovoj pravnoj stvari sud je prihvatio stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto u odluci poslovni broj Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. godine iako se u ovoj pravnoj stvari stranke ne pozivaju na citiranu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 1096/2022-2. Pri tome je sud imao u vidu i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022. godine i poslovni broj Rev- 637/19 od 15.11.2022. godine. U odnosu dvojbu o primjeni pravnog shvaćanja između onih izraženih u odlukama Županijskih sudova na koje se poziva tuženik i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022. godine, poslovni broj Rev- 637/19 od 15.11.2022. godine i poslovni broj Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. godine ovaj sud se odlučio na primjenu pravnog shvaćanja izraženog u odluci poslovni broj Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. godine, zbog razloga koji su obrazloženi i navedeni u ovoj odluci.

Sud je imao u vidu i stajališta autora stručnih članaka u odnosu na konverziju kredita a na koje se poziva tuženik. Kako pravna znanost ima utjecaj na odluke sudova snagom svoje uvjerljivosti, a u dvojbi o primjeni stajališta Vrhovnog suda i pravnih autoriteta sud je primijenio stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto u odluci poslovni broj Rev 1096/2022 od 08. studenog 2022. godine kako je prethodno navedeno.

17. Imajući u vidu sadržaj Aneksa 3. Ugovora o kreditu koji su sklopili tužitelj i tuženik te odredbe čl. 19.c. ZID ZPK, kao i stajališta Europskog suda i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci poslovni broj Rev 18/2018 i poslovni broj Rev-1096/2022, sud je stajališta da tužitelj osnovano zahtjeva povrat preplaćenih iznosa s osnova valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Sud ističe kako je prethodno navedeno i obrazloženo da tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao u tijeku ovog postupka niti je dostavio dokaz da bi se tužitelj odrekao svojeg prava na sudsku zaštitu u smislu da zahtjeva povrat pretplaćenih iznosa koji su predmet ovog spora, niti je dokazao da bi tužitelju predočio i informirao ga o ekonomskim posljedicama koje za njega nastaju u smislu da će obuhvatiti izračunom sve uplaćene iznose pa i one koje je tužitelj uplatio na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora o kreditu u postupku konverzije, a nije ni dokazao da se sporazumio s tužiteljem o načinu korištenja iznosa koji je uplatila temeljem ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi.

Nadalje prema mjerodavnoj praksi Europskog suda u predmetu C-186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a koje informacije tuženik nije pružio tužitelju niti je tuženik dokazao da bi tužitelju pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke. Nije sporno da je tuženik proveo konverziju kako je to propisano ZID ZPK, a u ovom konkretnom slučaju imajući u vidu stajališta Europskog suda i Vrhovnog suda Republike Hrvatske tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao da bi tužitelja informirao kako uplaćene iznose s osnova ništetnih odredbi Ugovora o kreditu će uračunavati u otplatu mjesečnih anuiteta („zatvaranje mjesečnih anuiteta“) za kredit u valuti EUR koji su izračunati u otplatnom planu (simulirani otplatni plan) sve do 30.09.2015.godine niti da bi o istome postigao sporazum s tužiteljem. Slijedom navedenog sud je ocijenio kao neosnovane navode tuženika kako tužitelj je postavio zahtjev za povratom preplaćenih iznosa s osnova Ugovora o kreditu koji nije više na snazi.

18. Tijekom postupka u odnosu na osnov tužbenog zahtjev tuženik se poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznesene u odluci iz Oglednog postupku poslovni broj Gos-1/2019 kao i stajalište Ustavnog suda Republike Hrvatske. Prema stajalištu ovog suda tuženik se neosnovano poziva na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos-1/19 od 04. ožujka 2020. godine iz razloga jer je Vrhovni sud Republike Hrvatske u citiranoj odluci jedino odgovorio na postavljeno pravno pitanje glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, tako što je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke, te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu nije izrazio pravno shvaćanje o pravnim pitanjima koja su problematizirana te je Vrhovni sud Republike Hrvatske u obrazloženju istog rješenja između ostalog navodi da "...Vrhovnom sudu Republike Hrvatske nije omogućeno zauzimati pravna shvaćanja o pitanjima glede kojih odgovori ovise o posebnim okolnostima pojedinog slučaja (npr. jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji)." Osim toga, isti sud je u obrazloženju gornjeg rješenja naveo i da "…bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018- 2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…"

19. Sud je po prijedlogu tužitelja proveo dokaz knjigovodstveno financijskim vještačenjem po Darfin d.o.o., vještak Darko Prpić. Na temelju uvida u dokumentaciju koja prileži u spisu i nalaza i mišljenja vještaka od 02.12.2024. godine (list 206-221 spisa) sud je utvrdio da je početno ugovorena kamatna stopa 4,80% te je sačinjen otplatni plan po tuženiku temeljem početne kamatne stope od 4,80%. Vještak u mišljenju navodi da:

- ukupna razlika između iznosa stvarno plaćenih anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na iznose anuiteta prema početnom otplatnom planu iznosi 2.573,43 CHF, odnosno kunska protuvrijednost iznosi 14.483,74 HRK, odnosno eurska protuvrijednost po fiksnom tečaju (1 EUR = 7,53450 kn) iznosi 1.922,28 EUR, za anuitete za koje je Nalazom utvrđen više uplaćen iznos,

- ukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan dospijeća u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 32.360,26 kn, za anuitete koje je Nalazom utvrđen više plaćen iznos, odnosno eurska protuvrijednost po fiksnom tečaju (1 EUR = 7,53450 kn) iznosi 4.295,02 EUR,

- ukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan dospijeća u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi -2.316,89 kn, za anuitete koje je Nalazom utvrđen manje plaćen iznos, odnosno eurska protuvrijednost po fiksnom tečaju (1 EUR = 7,53450 kn) iznosi -307,51 EUR,

- ukupna razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom tečaja na dan konverzije u odnosu na iznos preostale glavnice primjenom početne kamatne stope i tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije iznosi 62.265,69 HRK, odnosno eurska protuvrijednost po fiksnom tečaju (1 EUR = 7,53450 kn) iznosi 8.264,08 EUR,

- Aneksom br. 3 Ugovoru o kreditu br. 310208, članak II. (list spisa 83-88) utvrđen je manjak tužitelja po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR, po tečaju otplate kredita na dan 30.09.2015. godine iznosi 18.192,35 HRK, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR = 7,53450 HRK) iznosi 2.414,54 EUR. Nalaz i mišljenje i pismenu dopunu nalaza i mišljenja vještaka sud je u cijelosti prihvatio, jer je dano na jasan i određeni način, u skladu s pravilima struke. Tužitelj nema primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka. Tuženik ističe primjedbe na računski dio nalaza i mišljenja jer nije uzeta u obzir promjena visine kamatne stope te ističe da je vještak primijenio pogrešnu metodologiju prilikom izračuna.

20. Vještak se pismeno očitovao na primjedbe tuženika. Navodi da je sačinio obračun sukladno zadatku suda u smislu izračuna preplaćenih kamata. Nadalje navodi da je iskazao negativne razlike anuiteta s osnove promjene tečaja, dok je preplata utvrđena konverzijom prikazana u točki 5.b) Nalaza i u točki 4.b) Zaključka nalaza. Navodi da za vještaka način na koji će se preplata priznata tužitelju prilikom provođenja konverzije uzeti u obzir, odnosno hoće li se preplata utvrđena konverzijom oduzimati od zateznih kamata obračunatih na razlike anuiteta zbog promjene tečaja ili samih razlika anuiteta zbog promjene tečaja, te hoće li se uzimati u obzir i manje plaćene razlike s osnove promjene tečaja ili ne, predstavlja pravno pitanje. Ističe da može izraditi dopunu Nalaza prema traženju tuženika uz prethodno postavljeni zadatak suda te uz uplatu dodatnog predujma za izradu dopune nalaza od 150,00 EUR-a. Vještak u usmenom dopunskom očitovanju navodi da je utvrdio visinu preplate time da mu nije naloženo da izvrši obračun zateznih kamata na razlike anuiteta niti redoslijed umanjenja preplate odnosno da umanji priznate iznose za preplatu. Ovakvim pismenim i usmenim očitovanjem po mišljenju suda otklonjene su sve primjedbe tuženika.

Tuženik do zaključenja glavne rasprave ne predlaže da vještak izradi pismenu dopunu nalaza i mišljenja.

21. Tuženik navodi da je prilikom izračuna preplaćenih iznosa vještak trebao uzeti u obzir i tzv. negativnu razliku tj. umanjiti preplaćene iznose za tzv. negativnu razliku. Sud je takvo stajalište tuženika ocijenio kao neosnovano. Prvenstveno sud nije dosudio tuženiku navedene iznose tj. tzv. "negativnu razliku" niti umanjio dosuđene iznose koje zahtjeva tužitelj tužbenim zahtjevom budući da iste tuženik ne potražuje. Nadalje tužitelj uplatom nižeg iznosa nije ništa stekao niti dobio temeljem ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovorenoj valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz valutu CHF. Kako tužitelj ne može vratiti ono što od tuženika nije dobio odnosno primio to sud nije pri odlučivanju umanjio tužbeni zahtjev za negativnu razliku niti je navedeni iznos dosudio tuženiku. Pri tome sud ima u vidu da je tuženik sastavljao Ugovor o kreditu koji je predmet ovog spora, a koji sadrži ništetne ugovorne odredbe, pa niti ne može tražiti isplatu koristi primjenom instituta stjecanja bez osnove temeljem čl. 1111. ZOO-a. Nadalje onaj tko je znao ili morao znati da drugome nešto daje bez osnove nesavjestan je i nema pravo povrata danog. Takvo stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj Rev 580/07 od dana 29. kolovoza 2007. godine i poslovni broj Rev 2624/2015 od 23. siječnja 2019. godine.

Sud je odlučujući o prigovoru prijeboja imao u vidu stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto u presudi poslovni broj Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023. godine u kojem se navodi "...da temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO kod ništetnih ugovora, a isto tako kod djelomično ništetnih odredbi ugovora, svaka strana ima pravo na restitucijski zahtjev pri čemu je osnovna pretpostavka za odlučivanje o osnovanosti takvog zahtjeva da takav svoj restitucijski zahtjev pravilno postavi i istakne. Međutim da bi se uopće moglo odlučivati o potraživanju jedne od strane ugovora koji je djelomično ništetan potrebno je da takva strana u tom smislu postavi tužbeni zahtjev, odnosno ako se radi o tuženiku da postavi protutužbeni zahtjev ili procesnopravni prigovor radi prebijanja. Također je moguće da se postavi materijalnopravni prigovor prijeboja u smislu odredbi čl. 195. i čl. 196. ZOO. Jedino tada sud može odlučivati o potraživanju tuženice na ime restitucije temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu..."

Tuženik ne ističe prigovor prijeboja niti je podnio protutužbu pa sud nije umanjio utužene iznose kako to predlaže tuženik.

22. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj zahtjeva povrat uplaćenih iznosa u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu u Ugovoru o kreditu od 20.07.2004.g. sud je usvojio tužbeni zahtjev.

U svojoj odluci poslovni broj Rev 2221/18 Vrhovni sud Republike Hrvatske u cijelosti je prihvatio odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev glede nedopuštenosti valutne klauzule u ugovorima o kreditu. Time je potvrđeno stajalište da se nije pojedinačno pregovaralo o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak. Tako se u odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske navodi da potrošači nisu bili dovoljno informirani o ekonomskom riziku u odnosu na ugovore o kreditu koji se sklapaju u valuti švicarski franak, da potrošači nisu o postojećem riziku obavješteni uredno i u razumnoj mjeri da bi mogli razumjeti sporne odredbe. Kako je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev 2221/18 zauzeto stajalište da je povrijeđeno pravo potrošača na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe to je sud ocijenio navode tuženika kao neosnovane u dijelu u kojem osporava tužbeni zahtjev za povrat iznosa uplaćenih s osnova valutne klauzule. Ovaj sud je vezan stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a kako tuženik nije dokazao da bi tužitelju bile protumačene ugovorne odredbe uz koju je vezana glavnica – švicarski franak to je sud ocijenio kao neosnovane navode tuženika da tužitelju ne pripada povrat iznosa uplaćenih s osnova valutne klauzule. Pri tome se ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci prihvatio u cijelosti stajalište Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine a kojom presudom u bitnom je utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju - ugovori o kreditu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije toga i prije zaključenja predmetnih ugovora nisu trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti pa su time povrijedili odredbe tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Nadalje tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao da bi odredba o ugovorenoj valutnoj klauzuli bila jasna i razumljiva tužitelju kao ugovornoj strani. Iz iskaza tužitelja sud je utvrdio kako mu djelatnica banke nije tumačila rizike vezane uz ugovaranje valutne klauzule kojom je vezana glavnica uz valutu švicarski franak niti mu je tumačila i predočila parametre na temelju kojih se može mijenjati kamatna stopa te su mu u banci ponudili ugovor o kreditu jer je to bilo za njega najpovoljniji i rečeno mu je da je kreditno sposoban za kredit kojim je glavnica vezana uz valutu švicarski franak.

23. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj zahtjeva povrat preplaćenih iznosa s osnova promjenjive kamatne stope jednostranom odlukom tuženika sud je ocijenio tužbeni zahtjev u tom dijelu kao osnovan.

24. Sporno je u ovom predmetu da li su ugovorne odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi u predmetnom Ugovoru o kreditu bile razumljive tužitelju. Ukoliko iste nisu bile razumljive, to bi dovelo do ništetnosti iste odredbe. Sporno je da li u tom slučaju tužitelju pripada utuženi iznos na ime razlike u obračunatim anuitetima, do koje razlike je došlo upravo radi primjene takve odredbe Ugovora.

Vezano za pojam ugovorne kamate valja navesti kako je ugovorna kamata u ugovoru o kreditu naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, a sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. U smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 112/11, 78/15, dalje: ZOO) ugovorna kamata kao takva mora biti određena, odnosno odrediva.

25. Sukladno čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. godine, nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Ista odredba identična je odredbi čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine.

Vezano uz same odredbe o promjenjivim kamatama, bitno je istaknuti kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Revt 249/14-2 od 09. travnja 2015. godine u svojem obrazloženju odluke povodom revizije na odluku Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-7129/13, (predmet koji se je vodio u slučaju "Franak", a u kojem je Udruga Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača tužila banke radi zaštite kolektivnih interesa), u dijelu u kojem se govori o ugovaranju kamatnih stopa, navodi kako terminologija koja se koristi u odlukama banaka, uključujući tu i dio koji se odnosi na promjenljivu kamatnu stopu i način njezinog obračuna, je "visoko stručna" i kao takva je razumljiva isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu te koje se bave bankarskim poslovanjem. Za prosječnog potrošača ovakva terminologija da je apsolutno nerazumljiva. Nadalje, u obrazloženju odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske navodi se: "To pak znači da unatoč tome što odluke tuženih banaka koje su uređivale pitanje promjenljive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja (odluke su potrošačima bile dostupne u poslovnicama tuženih banaka), im nisu mogle biti razumljive. Pri tome treba reći i to da razlozi za promjenljivost kamatne stope, a kako su prikazani u odlukama tuženih banaka, doista se ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanosti razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita."

Iz spomenutog obrazloženja proizlazi kako je unošenje neodređene formulacije glede promjenljive kamatne stope u ugovore o kreditu, na način kako su to radile banke, suprotno načelima obveznog prava, jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa, korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca, pošto je formulacija ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu bila takva da je na temelju nje tužitelj jedino znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok se nije moglo ocijeniti zašto i kako te u kojem smjeru će tijekom budućeg kreditnog razdoblja se kamatna stopa kretati. Na temelju takvih ugovornih odredbi, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, nije bila niti određena, a niti odrediva.

26. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u gore citiranoj odluci jeste da banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove, čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih "proizvoda", bile su dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti se koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu. Znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju u odnosu na znanje o poslovima prosječnog potrošača je superiorno. Vrhovni sud Republike Hrvatske smatra da upravo zato su banke bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što one međutim nisu na valjani način činile u spornom razdoblju, zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenljivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog ugovora, koja je kao takva potrošačima ostala potpuno nerazumljiva. Takvo nezakonito postupanje banke su kasnije otklonile nakon što je odredbom čl. 11.a. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09 i 112/12) i formalno propisano što sve treba sadržavati ugovorna odredba ako je ugovorena promjenljiva kamatna stopa.

Naime, odredba čl. 11.a Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09 i 112/12) navodi slijedeće: "Ako su ugovorene promjenjive kamatne stope, vjerovnik je dužan: pod a) definirati parametar koji prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji je jasan i poznat potrošačima i pod b) kvalitativno i kvantitativno razraditi uzročno-posljedične veze kretanja parametra iz točke "a" ovoga stavka i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope i pod c) odrediti u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope (koje je bazno razdoblje te koja su referentna razdoblja). Promjenjiva kamatna stopa definira se kao zbroj ugovorenog parametra i fiksne marže banke koja ne smije rasti tijekom otplate kredita i koja se mora ugovoriti zajedno s parametrom. Ako vjerovnik nudi ugovaranje promjenjive kamatne stope, dužan je jasno i nedvojbeno predočiti potrošaču prije sklapanja ugovora o kreditu elemente iz stavka 1. ovoga članka, kao i upozoriti potrošača na sve rizike ove promjenjivosti te jasno i nedvojbeno ugovoriti u samome ugovoru o kreditu promjenjive elemente na temelju kojih se izračunava promjenjiva kamatna stopa."

Nadalje, čl. 11.a.. st. 5 Zakona o potrošačkom kreditiranju ističe slijedeće: "Za sve postojeće ugovore o kreditu sklopljene do stupanja na snagu ovoga Zakona, u kojima nisu definirani parametri i njihove uzročno posljedične veze, vjerovnik u skladu s ovim člankom, mora definirati parametar, i to jednu od sljedećih varijabli:– referentnu kamatnu stopu (EURIBOR, LIBOR) ili – NRS ili – prinos na Trezorske zapise Ministarstva financija ili – prosječnu kamatnu stopu na depozite građana u odnosnoj valuti te fiksni dio kamatne stope i razdoblja promjena kamatnih stopa….Vjerovnici su u roku od šest mjeseci nakon prestanka primjenjivanja zakonskog ograničenja visine kamatne stope dužni, ponuditi konverziju preostalog dijela neotplaćenog kredita u kunski ili kredit s valutnom klauzulom EUR. Ako dužnik ne pristane na konverziju u roku od mjesec dana od datuma ponude, nastavak otplate kredita vrši se prema ugovorenim uvjetima, pri čemu ne vrijedi ograničenje maksimalne kamatne stope iz članka 11.b ovoga Zakona u odnosnoj valuti, nego najpovoljnije ograničenje koje vrijedi za ostale valute sukladno članku 11.b stavku 1. ovoga Zakona. Troškovi ugovaranja u skladu s ovim stavkom i svi popratni troškovi u vezi s tim, ne smiju se zaračunati korisniku kredita."

27. Prilikom ocjene poštenosti ugovorne odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi primjenom odredbi Zakona o zaštiti potrošača, treba se osvrnuti i na odredbe koje se navode u Direktivi 93/13/EEZ, a čije područje primjene su i Direktive i ugovori o kreditu sa ugovorenom promjenljivom kamatnom stopom. Prema odredbi čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom. Nadalje, navodi se kako pružatelj financijskih usluga pridržava pravo izmijene kamatne stope koju plaća potrošač ili se ona plaća njemu, ili iznosa ostalih pristojbi za financijske usluge, bez obavijesti u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome obavijesti drugu ugovornu stranku ili stranke u najkraćem mogućem vremenu i da su one tada slobodne odmah raskinuti ugovor.

28. Na temelju svega gore navedenog, a uvažavajući stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao relevantan i u ovom predmetu, sud smatra kako je nerazumljiva odredba vezana za valutnu klauzulu kojom je glavnica vezana uz valutu CHF sklopljenim između Volksbank d.d. Zagreb, pravnog prednika tuženika u ovoj pravnoj stvari i tužitelja EČ, iz [adresa], te da je samim time ista odredba odnosno dio odredbe i nepošten, te da je sukladno tome u tom dijelu ugovor ništetan, a primjenom odredbe čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača.

29. Sud je na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrdio da je ukupna razlika u iznosu anuiteta zbog promjene tečaja CHF/KN na dan plaćanja u odnosu na tečaj CHF/KN na dan isplate kredita iznosi 4.295,02 EUR, a u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu utvrđena je preplata u iznosu od 1.922,28 EUR.

Slijedom navedenog kako je utvrđen osnov i visina tužbenog zahtjeva u dijelu u kojem tužitelj zahtjeva isplatu s osnova ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke i u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu uz koju je vezana glavnica uz valutu švicarski franak to je sud usvojio tužbeni zahtjev kao pod točkom I. i točkom II. izreke ove presude.

Stopa zatezne kamate na dosuđeni iznos utvrđena je do 31. srpnja 2015. sukladno odredbi čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05), a u smislu čl. 1165. ZOO/05, a od 1. kolovoza 2015. temelji se na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.) i čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 114/22 i 155/23) i čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 156/2022).

30. Tuženik se protivi tijeku zateznih kamata kako to zahtjeva tužitelj budući da tuženik nije nesavjestan stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, pa sve i da jesu ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi kako to tvrdi tužitelj zatezna kamata teče od dana podnošenja zahtjeva. Sud je ocijenio navode tuženika kao neosnovane. Tuženik kao nesavjesna ugovorna strana (a suprotno ne dokazuje tj. savjesnost) u obvezi je platiti zateznu kamatu tekuću od dana dospijeća svakog pojedinog preplaćenog anuiteta. Tužitelj ima pravo i na zakonsku zateznu kamatu i to sukladno odredbi čl. 1115. ZOO- a kojom je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/18 povodom kolektivne tužbe udruge Franak proizlazi utvrđenje drugostupanjskog suda: „ – da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer da im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače; - da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, i za ugovaranje promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke te; - da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita“ koje utvrđenje je Vrhovni sud prihvatio. Iz navedenoga ovaj sud smatra da je tuženik kao ugovorna strana koja se bavi plasiranjem kredita kao glavnom djelatnošću morao, prilikom sklapanja ugovora s tužiteljem kao potrošačem, postupati u skladu s pažnjom dobrog gospodarstvenika sukladno odredbi čl. 10. ZOO-a, a da to nije učinio, te je shvaćanje ovog suda da je tuženik bio svjestan ili barem morao biti svjestan nedopuštenosti i nepoštenosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi zbog čega je bio nepošten od trenutka sklapanja ugovora jer je znao ili morao znati za razloge ništetnosti, a svejedno je primao tužiteljeve isplate prema ništetnim odredbama. Slijedom navedenoga tuženik je dužan platiti tužitelju i zatezne kamate od prvog sljedećeg dana od trenutka primitka svakog pojedinog preplaćenog iznosa sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a.

31. Tužitelj zahtjeva isplatu iznosa u visini od 8.264,08 EUR s osnova razlike glavnice. Navodi da se primjenjivao tečaj kojeg je tuženik primjenjivao na dan isplate kredita 2004. godine bila bi niža glavnica za navedeni iznos od obračunate glavnice na dan 30.09.2015. godine.

Sud je ocijenio kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj zahtijeva isplatu razlike glavnice. Kako je prethodno navedeno utvrđeno je da je konverzija provedena sukladno odredbi čl. 19.c Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, a što tužitelj čini nespornim. Tuženik je konvertirao glavnicu kredita CHF u kunskoj protuvrijednosti u valutu EUR te je potom primijenio na tako konvertiranu glavnicu kamate na stambene kredite koje je nudio u vrijeme kada je tužitelj sklopio s tuženikom Ugovor o kreditu 2004. godine. Tuženik je razliku preplaćenih iznosa koristio za zatvaranje budućih mjesečnih anuiteta.

32. U konačnici sud je u ovoj pravnoj stvari dosudio tužitelju preplaćene iznose tako da je primijenjen tečaj CHF na dan isplate kredita tijekom cijelog ugovornog razdoblja do dana konverzije pa kako tužitelju su dosuđeni preplaćeni iznosi prema početnom tečaju za CHF te kako je tuženik proveo konverziju sukladno ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju to tužitelj neosnovano zahtjeva preplaćeni iznos glavnice. Nadalje sud ističe kako tužitelj neosnovano navodi da nije ostvario potpunu restituciju jer je nastala razlika u glavnici. Naime ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju propisuje postupak konvertiranja kredita u EUR kredite, a koji izračun je tuženik i sačinio sukladno čl. 19.c. ZID Zakona potrošačkom kreditiranju. Sama činjenica da je tuženik primijenio kamatnu stopu koju je primjenjivao na stambene kredite u EUR-o kreditima je primjena visine kamatne stope koja je propisano prisilnim propisima (čl.19.c. ZID ZPK). Tužitelj je u trenutku sklapanja Aneksa 3. Ugovora o namjenskom kreditu mogla znati visinu kamatne stope za stambene kredite koje je ugovarao tuženik jer je takva činjenica bila dostupna tužitelju. Naime visina kamatne stope koja se primjenjivala na stambene kredite s valutnom klauzulom kojom je glavnica vezana uz valutu EUR bila je određena u visini, jer su sve promjene visine kamatne stope primjenjive na stambene kredita tuženika bile poznate u razdoblju od 2004. godine do dana konverzije, pa tužitelja nije trebalo upoznavati s parametrima u odnosu na promjenu kamatnih stopa.

Nadalje tužitelj je prihvatio izračun konverzije, nije bio prisiljena prihvatiti ponudu tuženika, jer je ista bila samo obveza tuženika. Nadalje sud ističe da je tuženik primjeni visinu tečaja kako je propisano čl. 19.c. ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju po točkom 7. i 8. koja glasi:

"7. iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR utvrđuje na dan 30. rujna 2015., kao razlika novog otplatnog plana utvrđenog sukladno točki 3. ovoga stavka i uplaćenih iznosa utvrđenih sukladno točki 4. ovoga stavka, pri čemu iznos preplate utvrđen u točki 5. ovoga stavka ne umanjuje iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR, a manje uplaćeni iznos utvrđen u točki 6. ovoga stavka namiruje se sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača,

8. učinak konverzije utvrdi kao razlika:

– stanja neotplaćene glavnice u CHF i valutnoj klauzuli u CHF evidentirane u poslovnim knjigama vjerovnika na dan 30. rujna 2015. izračunata u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na dan 30. rujna 2015., a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se ograničenje tečaja iz članka 11.d ovoga Zakona odnosi na obroke odnosno anuitete u CHF i valutnoj klauzuli u CHF koji dospijevaju do isteka roka ograničenja iz članka 11.d ovoga Zakona i

– iznosa neotplaćene glavnice iz točke 7. ovoga stavka."

Kako je dakle tuženik proveo izračun prema odredbi čl.19.c. ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju te kako nije bila obveza tuženika primjenjivati povoljniji tečaj kako to tvrdi tužitelj u tužbi to tužitelj neosnovano zahtjeva isplatu razlike glavnice pa je sud odbio tužbeni zahtjev u tom dijelu kao pod točkom III. izreke presude.

Pri tome se ističe i da Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj U-I- 3685/2015. i dr. od 4. travnja 2017.godine nije prihvatio prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) kao i prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama ("Narodne novine" broj 102/15.). Ustavni sud Republike Hrvatske u svom obrazloženju u bitnom navodi ..."Ustavni sud, kada odlučuje o osnovanosti prijedloga za ocjenu suglasnosti osporenih odredaba ZIDZoPK-a i Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama u konkretnom slučaju, ostaje pri svom stajalištu, izraženom u rješenju od 11. studenoga 2016., da su ZIDZoPK i Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama posebni zakoni ne-sistemskog karaktera s trajnim učinkom kojima su uvedene specifične interventne zakonske mjere javnopravnog karaktera donesene u cilju otklanjanja neravnoteže u vjerovničko-dužničkim odnosima u slučaju CHF kredita." (točke 17. do točke 33. rješenja Ustavnog suda Republike Hrvatske).

Slijedom navedenog sud je odbio tužbeni zahtjev u dijelu kojim zahtjeva isplatu razlike glavnice kao pod točkom III. izreke presude.

33. Tužitelj zahtijeva isplatu iznosa u visini od 2.41,54EUR s osnova stjecanja bez osnove. Nije sporno da je prilikom izračuna konverzije utvrđeno da je tužitelj uplatio manji iznos u visini od 18.192,35 kn (2.414,54 EUR), a što je sud utvrdio i na temelju nalaza i mišljenja vještaka. Tužitelj navodi da mu je tuženik prije sklapanja Aneksa 3. Ugovora o kreditu zahtijevao da uplati razliku manje plaćenih iznosa s osnova otplate kredita iz 2004 godine, pa da je tuženik na takav način stekao utuženi iznos bez osnove. Točkom II. Aneksa 3. Ugovora o kreditu ugovorne strane, ovdje tužitelj i tuženik, ugovorili su da će sukladno čl. 19.c. stavak 1. točka 6. ZID ZPK uvećati preostalu neotplaćenu glavnicu kredita s valutnom klauzulom za navedeni iznos od 18.192,35 kn.

Kako je tuženik uračunao manje plaćeni iznos sukladno odredbama čl. 19.c. ZID ZPK to je sud ocijenio kao neosnovan zahtjev za isplatom iznosa koji je tuženik uvrstio u izračun konverzije sukladno odredbama ZID ZPK. Sud pri tome ističe da tužitelj neosnovano zahtjeva i povrat preplaćenih iznosa i iznos koji tuženiku nije platio s osnova otplate kredita do dana konverzije iz razloga kako je prethodno navedeno i obrazloženo. Slijedom navedenog sud je odlučio kao pod točkom IV. izreke presude.

34. Sud je o troškovima postupka odlučivao sukladno čl. 154. st.2. ZPP-a. Tuženiku je priznat trošak sastava odgovora na tužbu 11.01.2024.g. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr.8. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 17.10.2024.g. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 14.04.2025. g. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 13.10.2025.g. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), ukupno 2.000,00 EUR, te je priznat trošak PDV-a u iznosu od 500,00 EUR, ukupno 2.500,00 EUR, a razmjerno uspjehu u parnici 26,40% priznat je trošak u iznosu od 660,00 EUR.

Odluka o zateznim kamatama na parnične troškove od presuđenja do isplate, prema čl.151. stavak 3. ZPP-a.

U Zagrebu, 20. studenog 2025. godine

Sudac:

dr. sc. Ljiljana Matuško Antonić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU :

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka na Županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku