Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Trg bana Josipa Šokčevića 17

32100 Vinkovci

Poslovni broj: P-449/2023-24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima, OIB: 77561654785, po sucu Snježani Kozina kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice AĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Vjekoslavu Rimcu, odvjetniku iz Vinkovaca, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. (ranije Nova hrvatska banka d.d., Sperbank d.d. i Volksbank d.d.) iz Zagreba, Jurišićeva 4, OIB: 78427478595, i tužene sasda zastupana po punomoćniku Jurici Barbariću, odvjetniku iz Vinkovaca, radi utvrđenja ništetnosti ugovora i isplate, nakon održane i zaključene glavne, javne i usmene rasprave održane 23. listopada 2025. u nazočnosti tužiteljice osobno, punomoćnika tužiteljice Vjekoslava Rimca, odvjetnika iz Vinkovaca, i punomoćnika tuženika u zamjeni ĆĆ, odvjetničke vježbenice u uredu Jurice Barbarića, odvjetnika iz Vinkovaca, te potom donijete i objavljene presude na ročištu za objavu održanom 20. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 311028, koji je zaključen između tužiteljice AĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i tužene sada Hrvatska poštanska banka d.d. (ranije Nova hrvatska banka d.d., Sperbank d.d. i Volksbank d.d.) iz Zagreba, Jurišićeva 4, OIB: 78427478595, u dijelu u kojem se navodi da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Banke kreditora za devize važećem na dan dospijeća odnosno na dan plaćanja ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća, tijekom trajanja otplate po predmetnom Ugovoru o kreditu te u navedenom dijelu predmetna odredba nema pravni učinak po ugovorne stranke.

II. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. (ranije Nova hrvatska banka d.d., Sperbank d.d. i Volksbank d.d.) iz Zagreba, Jurišićeva 4, OIB: 78427478595, da tužiteljici AĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli izvrši isplatu novčanog iznosa od 4.738,62 eura (četiri tisuće sedamsto trideset osam eura i šezdeset dva centa) sa zakonskim zateznim kamatama na iznose:

- 7,78 počevši od 31. 10. 2008. do isplate,

- 9,39 počevši od 31. 12. 2008. do isplate,

- 11,99 počevši od 31. 1. 2009. do isplate,

- 13,14 počevši od 28. 2. 2009. do isplate,

- 10,41 počevši od 31. 3. 2009. do isplate,

- 10,02 počevši od 30. 4. 2009. do isplate,

- 5,74 počevši od 31. 5. 2009. do isplate,

- 1,98 počevši od 30. 6. 2009. do isplate,

- 3,29 počevši od 31. 7. 2009. do isplate,

- 6,08 počevši od 31. 8. 2009. do isplate,

- 4,49 počevši od 30. 9. 2009. do isplate,

- 2,94 počevši od 31. 10. 2009. do isplate,

- 6,50 počevši od 30. 11. 2009. do isplate,

- 9,87 počevši od 31. 12. 2009. do isplate,

- 13,42 počevši od 31. 1. 2010. do isplate,

- 12,49 počevši od 28. 2. 2010. do isplate,

- 18,47 počevši od 31. 3. 2010. do isplate,

- 16,93 počevši od 30. 4. 2010. do isplate,

- 19,94 počevši od 31. 5. 2010. do isplate,

- 36,87 počevši od 30. 6. 2010. do isplate,

- 33,02 počevši od 31. 7. 2010. do isplate,

- 47,48 počevši od 31. 8. 2010. do isplate,

- 39,85 počevši od 30. 9. 2010. do isplate,

- 34,12 počevši od 31. 10. 2010. do isplate,

- 51,56 počevši od 30. 11. 2010. do isplate,

- 62,34 počevši od 31. 12. 2010. do isplate,

- 54,53 počevši od 31. 1. 2011. do isplate,

- 55,67 počevši od 28. 2. 2011. do isplate,

- 50,06 počevši od 31. 3. 2011. do isplate,

- 51,79 počevši od 30. 4. 2011. do isplate,

- 70,88 počevši od 31. 5. 2011. do isplate,

- 73,57 počevši od 30. 6. 2011. do isplate,

- 94,70 počevši od 31. 7. 2011. do isplate,

- 87,03 počevši od 31. 8. 2011. do isplate,

- 75,07 počevši od 30. 9. 2011. do isplate,

- 73,90 počevši od 31. 10. 2011. do isplate,

- 72,60 počevši od 30. 11. 2011. do isplate,

- 76,89 počevši od 31. 12. 2011. do isplate,

- 81,62 počevši od 31. 1. 2012. do isplate,

- 81,76 počevši od 29. 2. 2012. do isplate,

- 78,79 počevši od 31. 3. 2012. do isplate,

- 80,00 počevši od 30. 4. 2012. do isplate,

- 81,77 počevši od 31. 5. 2012. do isplate,

- 79,86 počevši od 30. 6. 2012. do isplate,

- 80,02 počevši od 31. 7. 2012. do isplate,

- 78,26 počevši od 31. 8. 2012. do isplate,

- 75,00 počevši od 30. 9. 2012. do isplate,

- 78,97 počevši od 31. 10. 2012. do isplate,

- 80,42 počevši od 30. 11. 2012. do isplate,

- 79,84 počevši od 31. 12. 2012. do isplate,

- 74,04 počevši od 31. 1. 2013. do isplate,

- 78,06 počevši od 28. 2. 2013. do isplate,

- 78,98 počevši od 31. 3. 2013. do isplate,

- 77,17 počevši od 30. 4. 2013. do isplate,

- 71,83 počevši od 31. 5. 2013. do isplate,

- 68,51 počevši od 30. 6. 2013. do isplate,

- 71,45 počevši od 31. 7. 2013. do isplate,

- 73,48 počevši od 31. 8. 2013. do isplate,

- 78,67 počevši od 30. 9. 2013. do isplate,

- 75,81 počevši od 31. 10. 2013. do isplate,

- 77,08 počevši od 30. 11. 2013. do isplate,

- 78,13 počevši od 31. 12. 2013. do isplate,

- 70,27 počevši od 31. 1. 2014. do isplate,

- 72,10 počevši od 28. 2. 2014. do isplate,

- 71,17 počevši od 31. 3. 2014. do isplate,

- 69,34 počevši od 30. 4. 2014. do isplate,

- 68,51 počevši od 31. 5. 2014. do isplate,

- 68,87 počevši od 30. 6. 2014. do isplate,

- 71,17 počevši od 31. 7. 2014. do isplate,

- 73,52 počevši od 31. 8. 2014. do isplate,

- 73,31 počevši od 30. 9. 2014. do isplate,

- 74,49 počevši od 31. 10. 2014. do isplate,

- 76,00 počevši od 30. 11. 2014. do isplate,

- 75,50 počevši od 31. 12. 2014. do isplate,

- 76,45 počevši od 31. 1. 2015. do isplate,

- 76,45 počevši od 28. 2. 2015. do isplate,

- 76,45 počevši od 31. 3. 2015. do isplate,

- 76,45 počevši od 30. 4. 2015. do isplate,

- 76,45 počevši od 31. 5. 2015. do isplate,

- 76,45 počevši od 30. 6. 2015. do isplate,

- 76,45 počevši od 31. 7. 2015. do isplate,

- 76,45 počevši od 31. 8. 2015. do isplate,

- 76,45 počevši od 30. 9. 2015. do isplate,

sve po kamatnoj stopi u visini od 15 % godišnje do 31. 12. 2007., a na dalje u visini eskontne stope HNB-a važeće zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena do 31. 7. 2015., te na dalje u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita nefinancijskih trgovačkih društava za referentno razdoblje dulje od godine dana uvećane za tri postotna poena, kao i da tužiteljici naknadi parnični troška u iznosu od 1.353,09 eura (tisuću tristo pedeset tri eura i devet centi) sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je po punomoćniku 13. lipnja 2023. podnijela tužbu ovome sudu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate.

1.1. U tužbi navodi da je kao korisnik kredita zaključila 17. 1. 2006. s tuženom tada Sperbank d.d. kao kreditorom Ugovor o kreditu broj 311028 (uz valutnu klauzulu u CHF) kojim joj je stavljen na raspolaganje iznos od 54.800,00 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju za devize banke kreditora na dan korištenja kredita.

1.2. Predmetnim ugovorom o kreditu ugovorena je otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke kreditora za CHF važećem na dan dospjeća odnosno na dan plaćanja ukoliko se plaćanje vrši prijeda dana dospjeća s tim da je dospjeća anuiteta ugovoreno svakog dvadesetog dana u mjesecu.

1.3. Tijekom trajanja otplate kredita po predmetnom Ugovoru o kreditu tečaj CHF značajno je rastao u odnosu na HRK što je imalo za posljedicu povećanje anuiteta nominalno iskazanog u HRK. Zbog naprijed navedenog tužiteljica smatra da je navedena odredba o valutnoj kaluzuli u CHF ugovorena u predmetnom ugovoru o kreditu odnosno način primjene iste nepoštena, neodrediva, izaziva neravnotežu prava i odnosa na štetu potrošača te kao takva ništetna i nema pravni učinak na obvezno pravni odnos ugovornih stranaka.

1.4. Nadalje, tužiteljica se poziva i na presudu suda EU broj C-186/2016 prema kojoj je pravomoćno presuđeno da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nije poštena ukoliko vjerovnik-kreditor potrošaču nije dao informacije koje su potrebne za donošenje valjane odluke o ugovaranju valutne klauzule zbog čega je kasnije nastala neravnoteža prava i obveza na štetu potrošača. Isto tako poziva se i na presudu VTS RH broj Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018. kojom je pravomoćno presuđeno da su tužene poslovne banke, među kojima i pravni prednik tužene, u razdoblju od 1. 10. 2004. do 31. 12. 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovora o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica (CHF), a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpujnoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, pa su tuženici postupili suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to člancima 81., 82. i 90. ZZP/03 i čl. 96. i 97. ZPP/07.

1.5. Uslijed ništetne odredbe ugovora kojim je kredit tužiteljice vezan za valutnu klauzulu u CHF-u, a sama ništetnost je već prethodno utvrđena i pravomoćnom presudom VSRH broj Rev-2221/2018-11 od 3. 9. 2019., tužiteljica je preplatila dio iznosa kredita, te slijedom svega naprijed navedenog tužiteljica predlaže da sud nakon provedenog postupka donese presudu kojom će utvrditi ništetnom odredbu o valutnoj klauzuli, te obvezati tuženika na isplatu preplaćenih iznosa uz zakonske zatezne kamate i naknadu troškova postupka.

1.6. Po provedenom financijsko – knjigovodstvenom vještačenju u ovom postupku tužiteljica je uskladila svoj tužbeni zahtjev s nalazom vještaka na način da sada temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli potražuje iznos od 4.738,62 eura, sve to zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama kao i naknadu troškova parničnog postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je prije svega istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda, a sve to iz razloga jer su stranke sporazumno ugovorile mjesnu nadležnost suda u Zagrebu i to temeljem odredbe članka 10. Ugovora o kreditu.

2.1. Tuženik u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev ističući između ostalog da je potraživanje tužitelja u zastari. Smatra da ukoliko bi se zahtjev tužitelja kvalificirao kao postupak radi stjecanja bez osnove, da bi tada zastarni rok iznosio pet godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla. Ukoliko bi se postupak i zahtjev tužitelja kvalificirao kao postupak radi naknade štete, tuženik smatra da bi se tada trebao primijeniti zastarni rok iz članka 376. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju za pet godina od kada je šteta nastala. Po tuženiku je protekao kako trogodišnji tako i petogodišnji rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih iznosa koje tužitelj zahtijeva. Nadalje, ukoliko bi se postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta tada bi se po tuženiku trebao primijeniti zastarni rok iz članka 372. Zakona o obveznim odnosima, a koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja.

2.2. Nadalje tuženik navodi da je u konkretnom slučaju izvršena konverzija ugovora o kreditu temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju. Naime, općepoznata je činjenica da je 30. 9. 2015. stupio na snagu izmijenjeni i dopunjeni Zakon o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., dalje u tekstu: ZPK) kojim je za ugovore o kreditu u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF određena obveza banaka ponuditi korisnicima kredita (potrošačima) konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR, odnosno u kredite denominirane u kune s valutnom klauzulom u EUR. Svrha takve konverzije je da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Prema tome, već je u uvodnim odredbama ZPK otklonjena bilo kakva mogućnost da se na konvertirani odnos primjenjuju utvrđenja iz Parnice Potrošač, s obzirom da tako konvertirani odnos više uopće nije ugovorni odnos u CHF. Sukladno navedenim prisilnim zakonskim propisima, tuženik je tužitelju ponudio izmjene Ugovora u ugovor o kreditu denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Navedenu ponudu tuženika tužitelj je prihvatio sklapanjem Dodatka br. 1 Ugovora o kreditu. Tuženik smatra da su sklapanjem Dodatka br. 1 tužitelj i tuženik sklopili svojevrsnu nagodbu i to s retroaktivnim učinkom od dana sklapanja Ugovora o kreditu, pa slijedom navedenog smatra da tužitelj nema pravni interes za ovaj postupak jer je sklapanjem ovog dodatka kao potrošač izjdnačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

2.3. Tuženik nadalje ističe da utvrđenja iz parnice "Potrošač" nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet tužbe, a sve i kada bi se ista presuda koja je donesena u kolektivnom sporu primjenjivala da niti tada nema mjesta izravnoj primjeni presude Visokog trgovačkog suda i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz presude Visokog trgovačkog suda. Smatra da tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovode do neravnoteže među strankama. Također tuženik smatra da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i nepoštenja značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Posebno se tuženik protivio metodi temeljem koje tužitelj postavlja svoj zahtjev za isplatu. U okviru odgovora na tužbu tuženik se protivi tužbenom zahtjevu tužitelja kao neosnovanom, te slijedom svega navedenog predlaže sudu odbiti tužbu i tužbeni zahtjev uz naknadu troška postupka tuženiku.

3. Sud je odlučujući o prigovoru mjesne nenadležnosti isti prigovor odbio rješenjem broj P-449/2023-6 od 8. srpnja 2024.

4. U dokaznom postupku provedeni su dokazi čitanjem i uvidom u presliku aneksa broj 1. Ugovora o kreditu broj: 311028 od 4. 2. 2016. (list 7-9 i 35-43), parametre kamatnih stopa (list 44-45), presliku rješenja o pripajanju društva i upisu u sudski registrar (list 46-47), otplatnu tablicu po kreditu (list 128-131 i 164-167), prometnu karticu po kreditu (list 132-144 i 168-180), prijedlog za uknjižbu založnog prava (list 145-146), Ugovor o kreditu br. 311028 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama upisanim u zemljišnim knjigama od 17. 1. 2006. (list 147-156), provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku Tomislavu Borković, dipl.oec. iz Vinkovaca, 26. 5. 2025. (list 157-162), te je proveden dokaz saslušanjem tužiteljice kao stranke na zapisniku od 23. 10. 2025. (list 266-268).

5. Tužiteljica u svom iskazu navodi da je ugovor o kreditu s prednikom tužene banke Sperbank d.d. zaključila 17. 1. 2006. u svrhu kupnje nekretnine. U to vrijeme nije imala otvorenu firmu niti obrt niti udio u trgovačkom društvu. Kredit nije koristila kao poreznu olakšicu. Kredit je otplaćen u cijelosti. Za ovu banku se odlučila jer su se raspitivali kod više banaka za kredit i ova banka je imala za njih nepovoljnije uvijete. Nije tražila kredit u CHF, ponudili su joj takav kredit kao najpovoljniji s najpovoljnijom kamatom koja već godinama nije rasla, a bili su kreditno sposobni samo za kredit u CHF. U banci su joj pripremili ugovor kao gotov obrazac koji je samo trebalo potpisati i ovjeriti kod javnog bilježnika. Ugovor je pročitala, a nitko joj ništa nije posebno tumačio. Nije najbolje razumjela pojmove valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa je nije inače financijske struke. Nije mogla pregovarati oko pojedinih odredbi ugovora niti ih mijenjati. Nitko joj nije posebno pojašnjavao pojedine odredbe. Samo joj je rečeno da se rata ne bi trebala uopće mijenjati jer se godinama nije. Mislila je da može porasti nešto minimalno, ali je rata porasla za čak 1.000,00 kn, sa 1.600,00 na 2.600,00 kn. Ne sjeća se da je s bankom sklapala dodatak ugovora o kreditu. Kredit je isplatita prije nekoliko dana i to kreditom kod druge banke tj. PBZ.

6. Temeljem provedenog dokaznog postupka, cijeneći brižljivo i savjesno svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP) sud je utvrdio slijedeće:

6.1. Između stranaka je nesporna činjenica da je tužiteljica kao korisnik kredita s tuženikom kao davateljem kredita zaključila ugovor o kreditu 17. siječnja 2006. na iznos od 58.800,00 CHF u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća. Nesporno je da su od strane korisnika kredita u cijelosti podmirene obveze proistekle iz navedenog ugovora o kreditu, te da su sredstva iz kredita korištena za kupnju nekretnine. Nesporno je da su stranke 4. veljače 2016. zaključile aneks broj 1. ugovora o kreditu, te da je izvršena konverzija u valutnu klauzulu euro. Nesporno je da su zaključenjem aneksa ugovora radi provođenja postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u euro na način i rokovima kako to propisaje Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, te je utvrđen ukupan iznos izvršenih uplata manji za 4.443,40 kuna za koji iznos je uvećana buduća glavnica otplate kredita te je preostala neotplaćena glavnica koja je utvrđena člankom 3. aneksa i iznosi 24.058,83 euro na dan 30. 9. 2015.

6.2. Nesporno je također da je donesena pravomoćna odluka u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., te da je presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. utvrđeno da je tuženik u postupku pod brojem P-1401/2012 u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke. Nije sporno da je u pogledu ništetnosti u ugovaranju valutne klauzule ista presuda Trgovačkog suda u Zagrebu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., a da je istu presudu potvrdio i Vrhovni sud RH u predmetu poslovni broj Rev-2212/2018 od 3. rujna 2019.

7. Između stranaka je sporan osnov, visina, pitanje zastare, pitanje ništetnosti odredbi ugovora u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu, te pitanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Odnosno među strankama bilo je sporno da li su navedene ugovorne odredbe protivne pozitivnim propisima RH i obvezujućem pravu Europske unije i njezine pravne stečevine, odnosno jesu li ništetne i da li tužitelju pripada zatražena isplata po osnovu preplaćenog iznosa razlike tečaja tijekom trajanja otplate kredita.

7.1. Prema odredbi članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 133/09. i 78/12., dalje: ZZP/07.) koji je bio na snazi u vrijeme donošenja gore citiranih odluka Trgovačkog suda u Zagrebu, propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Nadalje prema članku 140. ZZP/07. odnosno članku 120. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14., dalje: ZZP/14.) propisano je da pokretanje i vođenje postupka kolektivne zaštite ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe koja je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.

8. U odnosu na spornu činjenicu tj. pitanje ništetnosti dijela odredbi članka Ugovora o kreditu koja se odnosi na ugovaranje otplate kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, sud je primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03., dalje: ZZP/03.) koji zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

9. Prema odredbi članka 81. stavak 1. ZZP/03. propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje prema stavku 4. istog članka ako trgovac tvrdi da se u pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe i usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor, sve sukladno odredbi članka 83. ZZP/03. Odredbom članka 87. stavak 1. i 2. ZZP/03. propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništavna time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako on može opstati bez ništavne odredbe.

10. Analizirajući spornu odredbu Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je tužitelju stavljen na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 54.800,00 CHF i kojom je regulirana otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećim na dan plaćanja a prema otplatnom planu, odnosno primjena valutne klauzule, proizlazi da se radi o ugovornoj odredbi u odnosu na koju je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 utvrđeno da predstavlja povredu propisa i zaštite potrošača. Između ostalog utvrđeno je da je tužena od 1. rujna 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu na način da nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravu i obvezama ugovornih strana pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.). U razdoblju od 1. rujna 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to članka 96. i članka 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05., 41/08., 63/08., 134/08., dalje: ZOO).

11. Također se posebno napominje da je na tuženiku teret dokazivanja glede činjenice da su stranke pojedinačno pregovarale o spornoj odredbi, a što tuženik tijekom postupka nije dokazao prvenstveno imajući u vidu činjenicu da se radi o tipskom ugovoru. Ovdje sud ima u vidu činjenicu da se radi o tipskom ugovoru gdje su odredbe o promjenjivoj kamatanoj stopi i o valutnoj klauzuli sastavni dio standardnog ugovora o kreditu koji je sačinio tuženik, te korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj tih odredbi i u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije mogao objektivno istu sagledati kao cjelinu zbog čega je takva odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita u odnosu na banku. Stoga proizlazi da je navedena odredba nepošteno ugovorena odredba u smislu članka 81. stavak 1. ZZP/03. slijedom čega je ista i ništavna sukladno člankom 87. stavak 1. ZZP/03. Kod utvrđivanja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu, a koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule, sud je posebno vodio računa da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14., 110/15., dalje: ZZP/14.), u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavak 1. toga zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, ali i članka 502.c ZPP-a kojim je propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa, a kojom je određeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćen tužbeni zahtjev iz tužbe za kolektivnu zaštitu potrošača, te da je u tom slučaju sud u pojedinačnom postupku vezan za ta utvrđenja. Cijeneći naprijed navedeno, a posebno da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope i o ugovaranju valutne klauzule, to je primjenjujući odredbe Zakona o parničnom postupku, presudu donesenu u tom sporu sud primijenio na ovaj konkretan slučaj.

12. U odnosu na tvrdnje tuženika da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita te da je tužitelj na isto pristao, valja istaći da je provedenim vještačenjem utvrđeno da unatoč provedenoj konverziji nije postignuta ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka. Kako zaštita potrošača u odnosu na stupanj zaštite omogućava potrošaču ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj prema ocjeni suda i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na utvrđenje same nepoštenosti početno ugovorenih odredbi tako i na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka kao i u konkretnom slučaju, a što proistječe iz presude suda Europske unije C-118/2017 od 14. 3. 2019. i Direktive 93/13/EZZ o ništetnim uvjetima u potrošačkim ugovorima u kojoj je utvrđeno da se člankom 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio, da navedena odredba ne postoji.

13. Činjenica da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Isto tako je odlukom Vrhovnog suda Rev-18/2018 od 26. 5. 2020. izneseno stajalište da Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznos preostale neplaćene glavnice, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, jer ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kad uzrok ništetnosti naknadno nestane osim u izuzetnim slučajevima kad je zabrana manjeg značaja i u cijelosti je ugovor ispunjen.

U odnosu na navedeno također valja istaknuti da je u rješenju Vrhovnog suda RH broj Rev-2868/2018 od 12. 2. 2019. zauzeto stajalište da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu, tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim zahtjevima. Kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog ugovornog odnosa koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što se radi u konkretnom slučaju. Budući provedena konverzija nije ispravila posljedicu nepoštenog ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, to istaknuti prigovor tuženika u odnosu na provođenje konverzije i njezin utjecaj na mogućnost kondemnatorne zaštite tužitelja kao potrošača, nije osnovan.

14. Slijedom navedenog sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan, a radi utvrđenja visine preplaćenog dijela kredita zbog primjene valutne klauzule provedeno je vještačenje po vještaku Tomislavu Borković dipl.oec. iz Vinkovaca.

14.1. Vještak u svom nalazu od 26. 5. 2025. navodi da je ukupan iznos više plaćenih anuiteta uzimajući u obzir tečaj na dan dospijeća svakog pojedinačnog anuiteta u odnosu na tečaj na dan splate predmetnog ugovora o kreditu 31. 1. 2006. za 1 CHF = 4,733603 kn, utvrđen je u visini od 4.738,62 eura.

14.2. Ukupan iznos manje plaćenih anuiteta uzimajući u obzir tečaj na dan dospijeća svakog pojedinačnog anuiteta u odnosu na tečaj na dan isplate predmetnog ugovora o kreditu 31. 1. 2006. za 1 CHF = 4,733603 kn, utvrđen je u visini od – 320,51 eura.

14.3. Ukupan iznos razlike anuiteta nastalih uslijed promjena tečaja tijekom trajanja otplate po predmetnom ugovoru o kreditu broj 331028 utvrđen je u visini od 4.418,11 eura.

15. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Tomislava Borković kao stručan i objektivan, zasnovan na vjerodostojnoj dokumentaciji i sačinjen prema opće prihvaćenoj metodologiji izračuna u identičnim predmetima. Iz nalaza vještaka utvrđeno je da je uslijed promjene tečaja iznos od 4.738,62 eura koji je tužitelj platio na temelju ništetne ugovorne odredbe o primjeni valutne klauzule, upravo onaj iznos koji tužitelj i potražuje po konačno uređenom tužbenom zahtjevu iz podneska od 17. 10. 2025.

15.1. Kako iz nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka proizlazi da je tijekom trajanja otplate kredita tužitelj zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli platio viši iznos od ukupno 4.738,62 eura, to je sud obvezao tuženika na isplatu preplaćenoga iznosa kako je to odlučeno u izreci ove presude, a što je u skladu s odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-549/2023 od 11. siječnja 2024.

15.2. Tuženik je po osnovi odredbe članka 1111. Zakona o obveznim odnosima obvezan vratiti tužitelju navedene novčane iznose i to zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki pojedinačni mjesečno više plaćeni iznos, s tim da je kamata određena sukladno odredbi članka 29. stavak 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima.

16. U odnosu na prigovor zastare istaknut od strane tuženika, isti je po zaključku suda neosnovan. Naime, sukladno članku 361. Zakona o obveznim odnosima zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu kojom je utvrđena ništetnost valutne klauzule potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., to znači da zastara nastupa od 15. lipnja 2023. Obzirom da je tužba podnijeta 13. lipnja 2023. to znači da potraživanje tužitelja nije obuhvaćeno zastarom.

17. Imajući u vidu sve naprijed izloženo ovaj sud je donio odluku kao u izreci ove presude.

18. Odluka o naknadi troškova parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. u svezi sa člankom 155. Zakona o parničnom postupku. Tužiteljici je sukladno označenoj vrijednosti predmeta spora i važećoj Odvjetničkoj tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22., 151/22. i 138/23., dalje: Tarifa) odobren trošak i to: za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura, za sastav obrazloženog podneska od 17. 10. 2025. u iznosu od 200,00 eura, za zastupanje na dva ročišta i to od 29. 10. 2024. i 23. 10. 2025. svako u iznosu od 200,00 eura, što uz pripadajući PDV u iznosu od 200,00 eura čini ukupan iznos od 1.000,00 eura.

18.1. Tužiteljici je također priznat uplaćeni trošak za vještačenje u iznosu od 300,00 eura, kao i plaćena sudska pristojba na tužbu u iznosu od 53,09 eura tako da je tužiteljici sveukupno dosuđen parnični trošak u visini od 1.353,09 eura.

U Vinkovcima 20. studenog 2025.

Sudac:

Snježna Kozina

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana ovjerenog primitka istog. Žalba se podnosi Županijskom sudu putem ovoga suda pismeno u tri primjerka.

DOSTAVITI:

1. Odvjetnik Vjekoslav Rimac, Vinkovci – pun. tužitelja

2. Odvjetnik Jurica Barbarić, Vinkovci – pun. tuženika