Republika Hrvatska
Općinski sud u Sisku
Sisak, Trg Ljudevita
Posavskog 5
Poslovni broj: P-297/2025-15
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Sisku po sucu toga suda Andrei Vasiljević, u pravnoj stvari tužitelja PE iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po ZOU Milenko Jakšić i Vanja Jakšić, odvjetnicima iz Siska, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, zastupanog po Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon glavne rasprave održane i zaključene 7. listopada 2024., u prisutnosti punomoćnika stranaka, temeljem članka 335. stavak 4. Zakona o parničnom postupku, 20. studenog 2025.,
p r e s u d i o je
I. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, 10000 Zagreb, OIB: 53056966535, isplatiti tužitelju PE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 302,63 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za razdoblje od 20. lipnja 2002. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., prema stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, 10000 Zagreb, OIB: 53056966535, isplatiti tužitelju PE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka u iznosu od 1.507,72 €, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 20. studenog 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. U tužbi zaprimljenoj na ovome sudu 28. ožujka 2024., tužitelj PE, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] (dalje; tužitelj), u bitnom navodi da je sa tuženikom Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69 OIB: 53056966535 (dalje; tuženik), sklopio 14. lipnja 2002. Ugovor o kreditu broj: 029-50- 1431711 (dalje: Ugovor o kreditu). Tužitelju je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti od 12.438,00 EUR obračunato prema srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja s rokom otplate od 84 mjeseca. Odredbom čl. 3. Ugovora o kreditu tuženik je obvezao tužitelja da plati Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 2,50 % od iznosa kredita, jednokratno, naplaćenu prilikom prvog korištenja kredita, bez da mu je prethodno i naknadno jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu, zašto je baš određena naknada u visini od 2,50 % od iznosa kredita, što navedenu obvezu tužitelja kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom. Nadalje, u članku 9. st. 2. spornog ugovora određeno je da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor. Tuženik je tužitelju s osnova prijevremene otplate kredita na dan 6. srpnja 2006. obračunao i naplatio iznos od 142,75 eur. Kako se niti o ovoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, tužitelju nije objašnjavano što to znači, ova odredba je također nepoštena i suprotna načelu savjesnosti i poštenja. Sukladno navedenom tužitelj potražuje da se sporne odredbe utvrde ništetnim te da mu se s osnova troškova kredita i troškova prijevremene otplate kredita isplati iznos od ukupno 445,38 €.
2. U odgovoru na tužbu zaprimljenom kod ovog suda 20. lipnja 2024., tuženik osporava tužbeni zahtjev u cijelosti, smatra isti neosnovanim, ističe prigovor zastare te predlaže da se tužitelj odbije sa tužbom i tužbenim zahtjevom.
3. U tijeku dokaznog postupka sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu (stranica 7- 11 spisa), otplatni plan (stranica 48-50 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice (stranica 51-53 spisa), saslušan je tužitelj kao stranka.
4. Tijekom ovog postupka sud je donio prvostupanjsku odluku kojom je u cijelosti usvojen tužbeni zahtjev. Odlukom Višeg suda navedena presuda je potvrđena u odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim su utvrđene ništetnim odredbe ugovora o kreditu, te u odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim je tuženiku naloženo da isplati tužitelju iznos od 142,75 €, kao naknadu za prijevremenu otplatu kredita, dok je presuda ukinuta u odnosu na isplatu s osnova jednokratne naknade od 2,50% iznosa kredita za korištenje kredita i u dijelu u kojem je odlučeno o trošku postupka. Sukladno navedenom, sud je cijenio dokaze u pogledu ukinutog dijela odluke.
5. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23) - u daljnjem tekstu: ZPP) ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.
6. Između stranaka nje bila sporna visina tužbenog zahtjeva već samo osnov pa nije provođeno financijsko vještačenje već je visina utvrđena sukladno potraživanju tužitelja.
7. Tijekom postupka, a na okolnosti sklapanja Ugovora o kreditu te pregovaranja o odredbama tog ugovora, sud je saslušao tužitelja PE. Tužitelj u svom iskazu navodi da je trebao kredit za automobil te je ciljano išao u Raiffeisenbank, jer je njihov klijent a iz auto kuće u kojoj je kupovao auto, su ga tamo uputili. Njega je već čekao gotov ugovor o kreditu te nije mogao pregovarati o niti jednoj odredbi kredita. On je ugovor pročitao, zanimala ga je visina rate i rok na koji podiže kredit, Nije niti vidio da treba plaćati bilo kakvu naknadu ga je istome bilo tko upozoravao. Isto tako ga nitko nije upozoravao na bilo kakve naknade niti za prijevremenu otplatu kredita niti da je potrebna suglasnost i ne zna kakvi su to uvjeti koje je odredio kreditor. Po struci je vozač kamiona, tada je radio u Gospodarenju otpadu Sisak, a sada radi u jednoj riječkoj firmi kao vozač kamiona. Ima suprugu koja radi i dvoje djece koji su studenti u Varaždinu i Zagrebu te s obzirom na njihova primanja, supruga radi u Gospodarenju otpada i plaća joj je 800,00 €, dok je njegova plaća 720,00 €, zasigurno da će im svaki euro dobro doći pa ovi iznosi koje potražuje tužbom, za njega predstavljaju znatan iznos kojim može zadovoljiti potrebe režija ili potrebe studenata kroz mjesec. Nije imao nikakav obrt ili tvrtku u vrijeme kada je podizao kredit.
8. Dakle, temeljem provedenih dokaza utvrđeno je da je kredit sklopljen 14. lipnja 2002. pa sukladno navedenom Zakon o zaštiti potrošača/03 se na ove stranke ne može primijeniti budući da je isti stupio na snagu 18. lipnja 2003.
9. Na ovopredmetne obvezno-pravne odnose između stranaka imaju se primijeniti odredbe Zakona o obveznim odnosima (NN 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001, 35/2005; dalje ZOO/91).
10. Člankom 142. stavak 3. ZOO/91 određeno je da opći uvjeti obvezuju ugovornu stranu ako su joj bili poznati ili morali biti poznati u času sklapanja ugovora.
11. Člankom 143. ZOO/91 određeno je da su ništave odredbe općih uvjeta koje su protivne samoj svrsi sklopljenog ugovora ili dobrim poslovnim običajima, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog organa. Sud može odbiti primjenu pojedinih odredbi općih uvjeta koje lišavaju drugu stranu prava da stavi prigovore, ili onih na temelju kojih ona gubi prava iz ugovora ili gubi rokove, ili koje su inače nepravične ili pretjerano stroge prema njoj.
12. Sukladno navedenom, iz iskaza saslušanog tužitelja, a kojeg u tom dijelu ne dovode u pitanje provedeni dokazi, sud je utvrdio je tužitelj postupao u dobroj vjeri i radi kupovine automobila za obiteljske potrebe sklopio je ovaj ugovora. Kako tužitelj nije tijekom sklapanja ovog ugovora bio upoznat od strane tuženika na što se odnosi navedena naknada niti mu je prilikom sklapanja ugovora jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova i od čega se oni sastoje, ovakvo postupanje tuženika lišile su tužitelja na pravo da stavi kakav prigovor ili da prigovara vezano uz ovu odredbu, a koja uslijed svega toga je prema stavu ovog suda nepravična i pretjerano stroga i dovodi tužitelja u bitno nepovoljniji položaj kada plaća nešto što ne zna, odnosno nešto što mu nije razjašnjeno, a za njega predstavlja znatan teret. Suprotno načelu savjesnosti i poštenja, navedene odredbe ugovora uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, a sve kako je već i utvrđeno u točki 1. presude P-112/2024, koja je u tom dijelu potvrđena i kojom je utvrđeno da su ništetne odredbe kojim je ugovorena naknada od 2,50%.
13. Člankom 210. ZOO/91 određeno je da kad dio imovine jedne osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti tu imovinu.
14. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 029-50-1431711 utvrđeno je da je tužitelju je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti od 12.438,00 EUR obračunato prema srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja s rokom otplate od 84 mjeseca. Odredbom čl. 3. Ugovora o kreditu tuženik je obvezao tužitelja da plati Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 2,50 % od iznosa kredita, jednokratno, naplaćenu prilikom prvog korištenja kredita, bez da mu je prethodno i naknadno jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu, zašto je baš određena naknada u visini od 2,50 % od iznosa kredita.
15. Člankom 10. ZOO/91 propisano je da sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, a ne mogu ih uređivati suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva.
16. Člankom 11. ZOO/91 propisano je kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni.
17. Člankom 12. ZOO/91 propisano je da u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.
18. Člankom 13. ZOO/91 propisana je zabrana ostvarivanja prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato. Nastavno je člankom 15. stavkom 1. ZOO/91propisano da sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba, dok je člankom 16. ZOO/91 propisano da se svatko dužan suzdržati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta. Odredbom člankom 18. ZOO/91 je propisano da je sudionik u obveznom odnosu dužan u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka). U smislu članka 103 ZOO/91 određeno je da ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva ništav je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo. Člankom 104 ZOO/91 određeno je da u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.
19. Dakle stav je suda da ugovoranje ulaznih troškova naknade za obradu kredita su nepoštene jer dovode do značajne neravnoteže u pravima i obvezama između ugovornih strana na štetu tužitelja jer su bile unaprijed formulirane od strane tuženika na koje tužitelj nije mogao imati utjecaj.
20. Plaćanje naknade koja smanjuje iznos kredita predstavlja povredu odredaba ZOO-a jer se radi o naknadi o kojoj naknadi se nije pojedinačno pregovaralo niti informiralo tužitelja na što se ista odnosi, umanjilo je iznos kredita te je došlo do narušenja ravnoteže između stranaka. Iznos od 302,63 eur za tuženika kao bankarsku instituciju ne predstavlja velik iznos i sukladno tome neravnotežu u pravima, međutim za tužitelja kao prosječnog čovjeka (gotovo minimalna plaća njega i supruge, dva studenta u dva različita grada) predstavlja iznos kojim onom može zadovoljiti svoje osnovne potrebe u jednom mjesecu, pa je za njega isti iznos značajna neravnoteža u pravima proizašlim iz ugovora, a naročito što je iz iskaza tužitelja jasno da je u tom trenutku taj iznos dostatan za njegove režije ili potrebe djece koja studiraju, pa ovaj trošak o kojem se nije pregovaralo za njega svakako predstavlja neravnotežu. Činjenica da tužitelj prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije mogao sagledati opseg svoje obveze, (pri čemu na sadržaj ugovora kojim se traži njezin bezuvjetni pristanak na troškove obrade i osiguranja nije mogao utjecati), uzrokovao je upravo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.
21. Tijekom postupka tuženik istakao prigovor zastare potraživanja tužitelja.
22. Člankom 110. ZOO/91 propisano je kako se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Vezano uz prigovor zastare, prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na osnovi ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO-a (članak 104. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. To pravno shvaćanje potvrđuje i stajalište Suda Europske unije izraženo u presudi u predmetu C-485/19 od 22. travnja 2021. prema kojem načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenog iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive Vijeća 93/13EZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ili odredaba protivnih zahtjevima Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanja izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ primjenjuje rok zastare od tri godine koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove.
23. U konkretnom slučaju, a u skladu s navedenim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, zastarni rok počinje teći tek nakon što sud utvrdi ništetnost odredbe ugovora, odnosno od pravomoćnosti presude kojom je ta ništetnost utvrđena, stoga ovdje zastarni rok još nije ni počeo teći jer nije zastario restitucijski zahtjev tužitelja za povrat plaćenog po ništetnom dijelu ugovora točnije naknade sadržane u članku 3. Ugovora o kreditu, pa se tužiteljev prigovor zastare smatra neosnovanim.
24. U ovom postupku tužitelj ima potraživanje prema tuženiku i potražuje iznos onoga što je tuženik, primio po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Radi se o stjecanju bez osnove i o restitucijskom zahtjevu iz članka 104. ZOO/91, u okolnostima u kojima je tuženik nepošteni stjecatelj, pa je odgovoran tužitelju za štetu koju isti trpi zbog ništetnih odredbi Ugovora. Tužitelj plaćanjem naknada tuženiku nije primao nikakve iznose jer je tužitelj taj koji je vršio uplatu, a obveza vraćanja neosnovano stečenog odnosi se na stjecatelja (članak 210. ZOO/91). Stoga je tuženik nepošteni stjecatelj jer je povrijedio prava i interese tužitelja kao potrošača koristeći u ugovoru nepoštene i ništetne ugovorne odredbe.
25. Na tako dosuđeni iznos tužitelju je dosuđena i zakonska zatezna kamata i to temeljem članka 214. ZOO/91 od dana stjecanja neosnovano stečenog pa do isplate i to u visini određenoj člankom 29. ZOO. Ovdje sud ističe da je tuženik kao bankarska institucija u konkretnom slučaju propustila osnovne radnje (pregovaranje u svezi kredita te upozorenje na moguće naknade za troškove i osiguranje kredita), a kojim činom je njezino postupanje dovelo do netransparentnosti ugovorne odredbe pa i ništetnosti iste, slijedom čega ovaj sud smatra da je tuženik nepošten stjecatelj te je njegova obveza isplate kamate od dana stjecanja pa do isplate.
26. Odluka o troškovima temelji se na čl. 154. st 1. ZPP-a sud je odlučio o troškovima postupka te je tužitelju dosudio parnični trošak i to: trošak sastava tužbe u iznosu od 250,00 €, trošak sastava podneska od 24. lipnja 2024. u iznosu od 250,00 €, trošak zastupanja na ročištima od 20. studenog 2024., 18. prosinca 2024., te 7. listopada 2025., svako u iznosu od 250,00 €, zatim trošak ročišta za objavu presude u iznosu od 125,00 €, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 66,36 € i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 66,36 €, što ukupno iznosi 1.507,72 €.
27. Na tako dosuđeni trošak tužitelju je dosuđena i zatražena zakonska zatezna kamata u visini određenoj člankom 29. ZOO i to tekuća od presuđenja pa do isplate kao trenutka kada je određena visina takvog troška i od kada je tuženiku poznata njegova obveza za naknadom takvog troška.
28. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci ove odluke.
Sisak, 20. studenog 2025.
Sudac
Andrea Vasiljević
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od petnaest (15) dana od objave presude. Žalba se podnosi ovom sudu putem e-komunikacije, a o njoj odlučuje nadležni Županijski sud.
Dostaviti:
1. Tužitelju po ZOU Milenko Jakšić i Vanja Jakšić, odvjetnicima iz Siska
2. Tuženiku po Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui d.o.o. iz Zagreba
