REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-2833/2023-19
U IME REPUBLIKE HRVATSKE
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Saši Bušić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice IO, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], Ulica 89 1, zastupane po punomoćniku Matku Novincu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika OTP banka d.d., OIB: 52508873833 iz Splita, Ulica Domovinskog rata 61, zastupan po punomoćnici Sanji Vukina, odvjetnici u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 4. rujna 2025. u nazočnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, 20. studenog 2025.,
p r e s u d i o j e:
I Utvrđuje se da su ništetne odredbe čl. 2. i čl. 10. Ugovora o kreditu br. 47714/06 od dana 24. srpnja 2006.g. koji su sklopili tužitelj IO, Ulica 89 br. 1, Korčula, OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnik kredita i tuženik OTP banka d.d., Ulica Domovinskog rata br. 61, Split, OIB 52508873833, kao kreditor u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.
II Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., Ulica Domovinskog rata br. 61, Split, OIB 52508873833, s osnove neosnovano naplaćenih iznosa s osnova nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju IO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 8.055,82 EURA zajedno sa zakonskom zateznom kamatom sukladno ZOO i Zakonu o zateznim kamatama koja teče na:
1,77
11.08.2006.g.
pa do isplate
3,14
12.09.2006.g.
pa do isplate
4,36
11.10.2006.g.
pa do isplate
0,26
11.11.2006.g.
pa do isplate
1,61
12.12.2006.g.
pa do isplate
16,39
17.09.2009.g.
pa do isplate
0,46
16.10.2008.g.
pa do isplate
10,77
18.11.2008.g.
pa do isplate
0,36
17.12.2008.g.
pa do isplate
33,44
24.02.2009.g.
pa do isplate
24,28
26.03.2009.g.
pa do isplate
22,78
17.04.2009.g.
pa do isplate
25,05
24.04.2009.g.
pa do isplate
19,41
22.05.2009.g.
pa do isplate
17,68
16.06.2009.g.
pa do isplate
19,99
18.07.2009.g.
pa do isplate
18,06
20.08.2009.g.
pa do isplate
18,25
17.09.2009.g.
pa do isplate
14,70
16.10.2009.g.
pa do isplate
19,21
18.11.2009.g.
pa do isplate
17,25
18.12.2009.g.
pa do isplate
29,25
18.02.2010.g.
pa do isplate
30,70
24.02.2010.g.
pa do isplate
32,93
19.03.2010.g.
pa do isplate
46,07
18.05.2010.g.
pa do isplate
48,91
19.06.2010.g.
pa do isplate
58,47
20.07.2010.g.
pa do isplate
65,63
18.08.2010.g.
pa do isplate
76,87
17.09.2010.g.
pa do isplate
68,59
20.10.2010.g.
pa do isplate
71,39
17.11.2010.g.
pa do isplate
88,91
18.12.2010.g.
pa do isplate
88,63
18.01.2011.g.
pa do isplate
82,56
18.02.2011.g.
pa do isplate
90,56
18.03.2011.g.
pa do isplate
83,90
16.04.2011.g.
pa do isplate
99,47
18.05.2011.g.
pa do isplate
111,58 01.06.2011.g.
pa do isplate
138,42 19.07.2011.g.
pa do isplate
151,58 18.08.2011.g.
pa do isplate
122,56 15.09.2011.g.
pa do isplate
108,79 18.10.2011.g.
pa do isplate
109,67 18.11.2011.g.
pa do isplate
117,16 20.12.2011.g.
pa do isplate
125,57 21.01.2012.g.
pa do isplate
127,28 21.02.2012.g.
pa do isplate
126,14 20.03.2012.g.
pa do isplate
124,87 19.04.2012.g.
pa do isplate
129,03 24.05.2012.g.
pa do isplate
127,75 22.06.2012.g.
pa do isplate
125,61 25.07.2012.g.
pa do isplate
122,14 18.08.2012.g.
pa do isplate
113,12 19.09.2012.g.
pa do isplate
117,27 22.02.2013.g.
pa do isplate
123,13 29.03.2013.g.
pa do isplate
119,16 27.04.2013.g.
pa do isplate
119,54 16.11.2013.g.
pa do isplate
120,87 30.11.2013.g.
pa do isplate
123,62 28.12.2013.g.
pa do isplate
122,99 30.01.2014.g.
pa do isplate
128,24 14.03.2014.g.
pa do isplate
124,25 29.04.2014.g.
pa do isplate
122,35 17.05.2014.g.
pa do isplate
122,16 30.05.2014.g.
pa do isplate
126,25 12.07.2014.g.
pa do isplate
126,44 26.07.2014.g.
pa do isplate
128,03 12.09.2014.g.
pa do isplate
128,03 12.09.2014.g.
pa do isplate
128,52 08.10.2014.g.
pa do isplate
122,82 04.11.2014.g.
pa do isplate
101,01 04.11.2014.g.
pa do isplate
102,37 06.12.2014.g.
pa do isplate
101,79 24.12.2014.g.
pa do isplate
163,07 31.01.2015.g.
pa do isplate
156,71 18.02.2015.g.
pa do isplate
151,82 18.03.2015.g.
pa do isplate
96,95
16.04.2015.g.
pa do isplate
96,95
12.05.2015.g.
pa do isplate
96,95
22.05.2015.g.
pa do isplate
96,95
16.06.2015.g.
pa do isplate
96,95
20.06.2015.g.
pa do isplate
96,95
22.07.2015.g.
pa do isplate
96,95
25.08.2015.g.
pa do isplate
96,95
29.09.2015.g.
pa do isplate
96,95
02.10.2015.g.
pa do isplate
96,95
02.10.2015.g.
pa do isplate
96,95
02.10.2015.g.
pa do isplate
96,95
02.10.2015.g.
pa do isplate
96,95
15.10.2015.g.
pa do isplate
96,95
16.10.2015.g.
pa do isplate
96,95
27.10.2015.g.
pa do isplate
96,95
02.12.2015.g.
pa do isplate
96,95
24.12.2015.g.
pa do isplate
96,95
02.03.2016.g.
pa do isplate
96,95
04.03.2016.g.
pa do isplate
za svaki iznos sve po kamatnoj stopi za razdoblje do 31. prosinca 2007. određenoj čl. 1. čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, te za razdoblje od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.
III Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., Ulica Domovinskog rata br. 61, Split, OIB 52508873833, da tužitelju OTP banka d.d., Ulica Domovinskog rata br. 61, Split, OIB 52508873833, s osnove razlike nedospjelog iznosa glavnice na dan 03.03.2016.g. kao dana provođenja konverzije u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe isplati iznos od 4.974,70 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 04.03.2016.g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.
IV Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 2.087,08 eur uzrokovan ovom parnicom sa zakonskom zateznom kamatom sukladno Zakonu o obveznim odnosima i Zakonu o zateznim kamatama tekućom od dana 20. studenog 2025. godine pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu br. 47714/06 dana 24. srpnja 2006.g. na iznos od 79.710,00 CHF. Člankom 2. Ugovora o kreditu tuženik je odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu od 79.710,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom deviznom tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Tužitelj se obavezao isti iznos kredita, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama vratiti u vrijeme i na način utvrđen istim Ugovorom. Ugovorne strane ugovorile su sukladno čl. 10. navedenog ugovora kako se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u iznosu od 431,31 CHF, u kunskoj protuvrijednosti obračunatim po prodajnom tečaju tuženika za CHF na dan plaćanja. Dana 22. veljače 2016. godine tužitelj i tuženik su sklopili Dodatak Ugovora o kreditu br. 47714/06. U trenutku isplate kredita 31.07.2006.g. tečaj CHF po prodajnom deviznom tečaju tuženika u odnosu na Kunu iznosio je 4,6471 Kn za 1 CHF. U odnosu na predmetni tužbeni zahtjev koji se odnosi na utvrđenu ništetnost valutne klauzule tužitelj se poziva na presudu Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 od dana 14.06.2018. godine kojom je odbijena žalba i ovdje tuženika ( povodom kolektivne tužbe ), te je utvrđeno kako je ovdje tuženik u razdoblju od 01.04.2005. godine do 31.12.2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošača u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljenoj na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženi postupili protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Protiv navedene odluke poslovne banke, pa i tuženik, su uložili reviziju, te je Vrhovni sud RH u predmetu Rev-221/2018 donio presudu i rješenje kojom se revizije tuženika, a kojima je utvrđeno da su te banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača, odbijaju kao neosnovane. Ni tvrdnje tuženika da ugovorna odredba prema kojoj je odredba kojoj se glavnica veže uz valutu švicarski franak potrošačima razumljiva, jer im je prilikom solemnizacije ugovora o kreditu od strane javnog bilježnika objašnjen smisao i posljedica pravnog posla i javni bilježnici su se uvjerili o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji, jer inače ugovore ne bi solemnizirali, nisu osnovane. Stoga bez obzira što u vrijeme kada su bili sklopljeni ugovori koji sadrže odredbe koje su predmet ovog spora zakonom nije bilo propisano da se u reklamama moraju navesti svi parametri pojedinog kredita, banke su sukladno načelu savjesnosti i poštenja potrošače trebale informirati o svim rizicima koji potrošači sklapanjem predloženog ugovora prihvaćaju ili te iste informacije uklopiti u sadržaj ugovora, kako bi potrošači mogli razumjeti što im donosi sporna zaštitna klauzula i o tome donijeti informiranu odluku. Temeljna načela, kao što su načelo savjesnosti i poštenja postoje upravo zato da bi se njima nadopunile pravne praznine, a što je ovdje slučaj. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je time veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja švicarskog franka, nego misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Priroda i specifičnost valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije, a niti može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocijeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja, jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje, te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovorenu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošača da je švicarski franak sigurna valuta, a često im daje pojedinačnu procjenu da su kreditno sposobni samo za sklapanje ugovora koji sadrži odredbe kojima se glavnica veže za tečaj švicarskog franka. Tako i prosječnog potrošača i pojedinačnog potrošača izravno navodi na sklapanje ugovora o kreditu s tom, za potrošača, posebno rizičnom valutnom klauzulom. Neravnoteža u pravima i obvezama koji postoje ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti u švicarskim francima. Dakle, promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, a ugovori o stambenim kreditima su u pravilu dugoročni, s tim da banka, koja je u tom ugovorima vjerovnik, zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima potrošač, a da to ne zna. Nuđenje najniže ugovorene kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franaka banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima, pri čemu propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača, protivno načelu savjesnosti i poštenja. Prosječni potrošač u RH je načelno bio upoznat s pojmom valutne klauzule, ali kako je uglavnom bila u opticaju valutna klauzula u DEM, nije bio upoznat da između pojedinih stranih valuta postoje razlike zbog kojih rizik promjene vrijednosti svake od tih stranih valuta u odnosu na kunu nije jednak. Budući da potrošač to nije znao, bilo mu je praktično svejedno za koju stranu valutu će vezati glavnicu, te stoga nije znao da odredbu kojom je iznos glavnice vezao za valutu švicarski franak koja mu je bila jasna, zapravo ne razumije, i nije znao da ne razumije ni kakve će ekonomske posljedice za njega proizaći iz eventualnog sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Prema oglasima, jedini razlikovni kriterij između ugovora s valutnom klauzulom u švicarskim francima i ugovora s valutnom klauzulom u drugim valutama bila je početna stopa ugovorene kamate, koja nije bila ista za svaku valutnu klauzulu. Logično je da su potrošači, polazeći od načela povjerenja prema bankama, na temelju niže stope ugovorene kamate u slučaju ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima procijenili da će njihova obveza vraćanja ( čija visina osim o kamatama i o tečaju ) dobivenog iznosa u kunama ( koji je određen u trenutku sklapanja ugovora ) biti najlakše ostvariva i njima najisplativija sklapanjem ugovora s valutnom klauzulom uz koju je vezana najniža ugovorna kamata. Objavljivanjem niske kamatne stope za kredit u švicarskim francima i istovremenim propuštanjem davanja informacija o rizičnosti kredita u švicarskim francima, banke su, suprotno načelu savjesnosti i poštenja navodile potrošače na sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom. Iz navedenog proizlazi da odredbe kojima se glavnica veže za švicarski franak, već samim njihovim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača. Banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i opći rizik valutne klauzule i dodatni veliki rizik koji je specifičan za švicarski franak kao valutu utočišta, sve to dugoročno, dok traje ugovor, uz činjenicu da banke navedene odredbe i njihove posljedice razumije, a potrošač ih ne razumije i nije ni svjestan da ih ne razumije, jer su mu na prvi pogled jasne, pa misli da je preuzeo samo opći rizik koji je vezan uz sam pojam svake valutne klauzule. Naime, sama preambula Direktive navodi kako su Države članice dužne osigurati da ugovori sklopljeni s potrošačima ne sadrže nepoštene odredbe, da onoga koji stječe robu ili usluge treba zaštiti od zloupotrebe moći koju imaju prodavatelji robe ili pružatelji usluga, posebno kod jednostranih standariziranih ugovora i nepoštenog ispuštanja osnovnih prava iz ugovora, da bi ugovori trebali biti sastavljeni jasnim, razumljivim jezikom, potrošač bi zapravo trebao dobiti mogućnost da pregleda sve odredbe i u slučaju kakvih dvojbi trebalo bi prevagnuti tumačenje koje je za potrošača najpovoljnije, te da države članice bi trebale osigurati da se u ugovorima koje prodavatelj robe ili pružatelj usluga sklapa s potrošačima nema nepoštenih odredaba, te da ako se takve odredbe ipak upotrijebe, one potrošača ne obvezuju i da u takvim uvjetima ugovor nastavi obvezivati stranke ako je u stanju i dalje važiti bez tih nepoštenih odredaba. Članak 3. Direktive definira nepoštene ugovorne odredbe: Ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora. Uvijek se smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed, pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprije formuliranog standardnog ugovora. Kad god prodavatelj robe ili pružatelj usluga izjavi da se o nekoj standardnoj odredbi pojedinačno pregovaralo TERET DOKAZA JE NA PRODAVATELJU ROBE ILI PRUŽATELJU USLUGA. Iako je tužitelj sklopio Dodatak Ugovoru o kreditu, jasno je kako isti samim sklapanjem Dodatka postojećeg ugovora i konvertiranjem svoje obveze iz CHF u EUR nije izgubio pravni interes za pokretanjem predmetnog postupka. Takvo stajalište zauzeo je i Vrhovni sud RH u predmetu Rev-2868/2018 gdje je isti odgovorio na pitanje da li sklapanjem dodatka Ugovora o kreditu korisnik kredita gubi pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Vrhovni sud RH u navedenom rješenju zauzeo je stajalište “kako sama činjenica da su stranke sklopile 19.01.2016. godine dodatak Ugovora o kreditu na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđivanjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. To iz razloga jer tužiteljica ističe da joj nije u cijelosti podmiren dug, i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatom. Osim toga, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane ( čl. 326 st. 1 ZOO), osim u izuzetnim uvjetima propisanim čl. 326 st. 2 ZOO.“ Prema tome i samim odredbama ZOO jasno je propisano kako samom konverzijom ugovora ništetna odredba ne može postati pravovaljana, već moraju biti ispunjene zakonske pretpostavke iz čl. 325. ZOO, a koje u ovom slučaju dakako nisu ispunjene. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15.) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u Euro na način da se položaj potrošača u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u Eurima. U odnosu na potraživanje tužitelja u ovom predmetu nije nastupila zastara. Takvo mišljenje zauzeo je i Vrhovni sud RH, koji se očitovao i na okolnost od kada počinje teći zastara u konkretnim predmetima povrata pretplaćenih kamata i koliki je zastarni rok. S obzirom da je u odnosu na ništetnost valutne klauzule presuda P1401/2012 Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna presudom Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-6632/2017 od 14.06.2018. godine, u odnosu na predmetni postupak vezan za ništetnost valutne klauzule nije nastupila zastara. Tužitelj u odnosu na preplaćene anuitete zbog tečajne razlike potražuje iznos od 8.564,02 EUR / 64.525,51 Kn. Tužitelj potražuje i razliku u neotplaćenoj glavnici koju je tuženik obračunao prilikom provedbe konverzije. Naime, tužitelj ističe da bi od potpisa Ugovora o kreditu pa do 30. rujna 2015. glavnica u CHF bila daleko manja da nije bilo drastičnog porasta tečaja i povećanja kamatne stope radi čega su sve izvršene uplate na ime kredita najvećim dijelom iskorištene za podmirivanje tako nastalog povećanja anuiteta, pa sukladno tome kada je došlo do konverzije kredita tužitelj je praktički bio na početku otplate svoje glavnice čime je od sklapanja kredita do konverzije došlo do bitnog poremećaja u strukturi samih anuiteta, te se glavnica minimalno smanjivala, pa sukladno tome napravljena konverzija ne može biti pravedna imajući gore sve u vidu i jer se, radi povećanja kamatnih stopa i povećanja tečaja CHF, podizala visina anuiteta i mijenjala se struktura unutar samog anuiteta u korist kamata na štetu glavnice, pa konverzijom tužitelj zasigurno nije mogao biti obeštećen. Preostala nedospjela glavnica konvertirana u EUR na datum 30.09.2015. godine, primjenjujući iste ugrađene parametre kao i kod izvornog kredita u CHF te dinamiku uplata Korisnika kredita tijekom cijelog razdoblja do datuma primjene konverzije, iznosila je 36.166,48 EUR. Prema izračunu Banke na datum 03.03.2016. godine preostala nedospjela glavnica iznosi 40.373,32 EUR, što predstavlja preplačenu razliku od 4.206,84 EUR / 31.696,43 kn. Tužitelj zadržava pravo specificirati svoj tužbeni zahtjev po provedenom financijskom vještačenju u ovom predmetu.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu postavlja deklaratorni tužbeni zahtjev kojim tražio od suda utvrđenje ništetnosti odredaba čl. 2. i čl. 10. Ugovora o kreditu br. 47714/06 od dana 24. srpnja 2006.g. u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF; kondemnatorni tužbeni zahtjev kojim traži od suda da naloži tuženiku platiti tužitelju iznos od 8.564,02 EUR/ 64.525,51 kn, na ime navodno preplaćenog iznosa s osnove zakonske zatezne kamate koje na pojedine iznose teku od dospijeća tih iznosa do isplate; kondemnatorni tužbeni zahtjev kojim traži od suda da naloži tuženiku platiti tužitelju iznos od 4.206,84 EUR/ 31.696,43 kn, na ime navodno preplaćenog iznosa s osnove razlike u neotplaćenoj glavnici obračunatoj prilikom konverzije, uvećano za zakonske zatezne kamate koje na pojedine iznose teku od dospijeća tih iznosa do isplate. Tuženik osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, kao i osnovu i tijek zateznih kamata. Tuženik osporava tužiteljevo svojstvo potrošača, kao i da bi se u konkretnom slučaju radilo o potrošačkom ugovoru u smislu Zakona o zaštiti potrošača, koji definira da je potrošač „svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti“. Tužitelj je dužan u tužbi dokazati svojstvo potrošača. Tužitelj tužbom navedeno ne dokazuje. Stoga, tuženik predlaže bez izvođenja daljnjih dokaza odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja. Tužitelj uz tužbu nije dostavio niti jedan dokaz da bi upravo tužitelj izvršio ijednu uplatu po predmetnom Ugovoru o kreditu. Stoga, u skladu s odredbom čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima i pravilima o teretu dokazivanja, tuženik predlaže sudu bez izvođenja daljnjih dokaza odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti. Potraživanje tužitelja je zastarjelo. Tuženik napominje da tužitelj nije svojom radnjom (podnošenjem tužbe) prekinuo zastaru. Podnošenje kolektivne tužbe ne prekida zastaru. Tužitelj nije niti bio stranka kolektivnog spora. Zastarni rok je kogentna zakonska odredba koju sud ne može mijenjati svojom odlukom. Odredbe ugovora o valutnoj obvezi nisu ništetne. Iste su dopuštene temeljem čl. 22. Zakona o obveznim odnosima. U skladu sa čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača jasne su, lako razumljive i uočljive. Korisnik kredita je o istima bio u razumnoj mjeri obaviješten. Uvjeti na tržištu su se naknadno nepredvidivo izmijenili i bili su rezultat izvanrednih okolnosti za koje tuženik nije odgovoran niti je za njih mogao znati niti je na njih mogao utjecati. Tuženik je postupio sukladno gore citiranoj zakonskoj obvezi te je tužitelju poslao ponudu izračuna konverzije zajedno s prijedlogom dodatka ugovoru o kreditu. U dokaz činjenici da je banka postupila u skladu s citiranom zakonskom odredbom, tuženik dostavlja i Mišljenje ovlaštenog revizora društva Ernst & Young d.o.o. sa sjedištem u [adresa], čiji je zadatak na temelju odredbe čl. 19.d. ZID ZPK/15 bio provjeriti pravilnost i usklađenost kreditnog kalkulatora u konverziji kredita denominiranih u CHF, odnosno denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, s načinom izračuna propisanim člankom 19.c ZID ZPK/15. Tužitelj na izračun konverzije nije imao prigovora nego je prihvatio ponudu za konverziju kredita dana 22.02.2016. te su tužitelj i tuženik sklopili Dodatak i izvršili konverziju kredita. Potrebno je naglasiti kako je tužitelj samostalno izrazio svoju volju i suglasnost za sklapanjem Dodatka, dok je ponuda izračuna konverzije i Dodataka za tuženika bila prisilna zakonska obveza. Navedenim Dodatkom stranke su dogovorno promijenile osnovni CHF Ugovor na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, koja se sastoji od fiksnog i varijabilnog dijela, 6M EURIBOR, i koja je na dan sklapanja Dodatka iznosila 6,59%, također je i promijenjena valuta uz koju je bila vezana glavnica kredita u valutu EUR, te je utvrđen ostatak glavnice nakon konverzije u iznosu od 40.373,32 EUR. Prilikom sklapanja konverzije utvrđena je razlika (preplata) između ukupno uplaćenih iznosa utvrđenih u EUR i ukupnog iznosa EUR anuiteta prema novom EUR otplatnom planu u iznosu od 3.061,00 EUR/ 23.063,12 kn. Ako bi Sud usprkos provedenoj konverziji i gore iznesenim navodima tuženika, tužbeni zahtjev našao osnovanim, tuženik ovime ističe prigovor radi prebijanja u minimalnom iznosu od 3.061,00 EUR/ 23.063,12 kn koji iznos odgovara iznosu preplate utvrđenom Sporazumom od 22.02.2016.g., uvećano za zakonske zatezne kamate koje na navedeni iznos teku od 23.02.2016. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije tri postotnih poena. Ujedno, obzirom da je tužitelj predložio izvođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, tuženik, isto kao i tužitelj, pridržava pravo specificirati visinu navedenog iznosa. Tužitelj je, dakle, prihvatom ponude konverzije pristao: na početno ugovorenu kamatnu stopu višu od kamatne stope koja je bila ugovorena osnovnim Ugovorom, na EUR kamatne stope koje su tijekom cijelog razdoblja otplate kredita više od kamatnih stopa koje je plaćao po CHF kreditu, na promjenu valute uz koju se veže njegova kreditna obveza, da iznos eventualne preplate koristi za namirenje budućih anuiteta po EUR otplatnom planu. Slijedom navedenog, tuženik ističe kako su konverzijom promijenjeni bitni sastojci Ugovora o kreditu: kamatna stopa iz osnovnog CHF ugovora i valutna klauzula vezana uz CHF i to s učincima od dana sklapanja osnovnog Ugovora (tj. od dana 24.07.2006.g.). Također, prilikom konverzije svi iznosi koje je tužitelj plaćao po CHF kreditu (uključujući iznose za koje tužitelj smatra da ih je više platio zbog promjene kamatne stope i tečaja HRK u odnosu na CHF) tužitelj je odlučio koristiti za namirenje anuiteta po EUR kreditu sve do dana 30.09.2015.g. Stoga, tuženik ističe kako tužitelj nema pravo potraživati isplatu bilo kakvih iznosa iz osnovnog CHF Ugovora niti tužitelj ima pravni interes na podnošenje ove tužbe. Stoga, tuženik predlaže u cijelosti odbiti tužbu i tužbeni zahtjev. Zaključno, tuženik podsjeća da je zakonska obveza tuženika bila ponuditi tužitelju konverziju kredita te izračun konverzije prema strogim (i za tuženika kogentnim) zakonskim pravilima iz odredbe čl. 19.c ZID ZPK/15. Navedena pravila ne propisuju obvezu tuženika da prilikom izračuna konverzije koristi početni CHF anuitet u iznosu od 431,31 CHF kao fiksni, odnosno da kao fiksnu kamatnu stopu koristi početno ugovorenu CHF kamatnu stopu od 4,20 % za cijelo vrijeme otplate kredita, niti da koristi tečaj CHF – HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita kao fiksni. U tom smislu, napominje se da nije točan navod tužitelja da iznos glavnice naveden u obračunu konverzije nije točan jer da isti ne odgovara stvarnom stanju. Naime, čl. 19.c. st.1. toč.8. ZID ZPK/15 propisuje da učinak konverzije koji se utvrđuje kao razlika: (i) stanja neotplaćene glavnice u CHF i valutnoj klauzuli u CHF evidentirane u poslovnim knjigama banke na dan 30. rujna 2015. izračunata u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na dan 30. rujna 2015., a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, i (ii) iznosa preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR utvrđuje na dan 30. rujna 2015., kao razlika novog EUR otplatnog plana i svih tužiteljevih uplaćenih iznosa pretvorenih u EUR anuitete i utvrđenih sukladno odredbi čl. 19.c. st.1. toč. 4. ZID ZPK/15. Banka je postupka sukladno citiranim kogentnim zakonskim odredbama. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na cjelokupno potraživanje iz tužbe. Obzirom da kolektivni spor koji se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vodio pod posl. brojem P-1401/2012 na koji se poziva tužitelj u tužbi nije primjenjiv na ovaj slučaj iz razloga opisanih pod odlomkom I. i II. ovog odgovora na tužbu (posebno se naglašava da ne postoji objektivni identitet ove parnice i kolektivnog spora), kolektivna tužba ne prekida zastarni rok u ovom predmetu. Nadalje, u povodu eventualnog argumenta da kolektivna tužba ipak prekida zastaru, a što tuženik osporava, tuženik ističe da je i u tom slučaju cjelokupno potraživanje iz tužbe u zastari. Obzirom da se isključivo individualnom tužbom svakog pojedinog potrošača može tražiti isplata iznosa za koje tužitelj smatra da ih je tuženik stekao bez pravne osnove, zastarni rok se računa pojedinačno od svake mjesečne isplate. Stoga, obzirom da bi se u tom slučaju radilo o institutu stjecaja bez osnove trebalo bi primijeniti opće pravilo o zastarnom roku iz Zakona o obveznim odnosima o petogodišnjem zastarnom roku. Nadalje, čl. 241. Zakona o obveznim odnosima propisano je kada se zastarni rok prekida: „Zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine“. Valja napomenuti da kolektivna tužba nije vjerovnikova radnja, nego radnja treće osobe (podnositelja kolektivne tužbe) niti se njome traži utvrđivanje, osiguranje ili ostvarenje pojedinog eventualnog prava na isplatu. Nadalje, Zakon o zaštiti potrošača izričito navodi da pokretanje i vođenje postupka temeljem kolektivne tužbe ne sprječava potrošača da pokrene postupak radi naknade štete, ako smatra da mu je ista nastala, pritom ne navodeći posebne zastarne rokove, niti mogućnost da kolektivna tužba prekida zastaru. Stoga, da je namjera zakonodavca bila da kolektivna tužba prekida zastaru, isto bi bilo navedeno u Zakonu o zaštiti potrošača. Slijedom navedenog, tuženik smatra da ne može sud odrediti pravilo koje zakon ne predviđa, odnosno ne primijeniti opće pravilo koje Zakon o obveznim odnosima predviđa. Ništetnost ugovornih odredbi 33. Tuženik se protivi navodima tužitelja da bi odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je glavnica vezana uz švicarski franak, bile ništetne. Zaista nije jasno zbog čega i kojih razloga tužitelj navedene odredbe smatra ništetnim i u kakvoj su vezi navedene odredbe s tužbeni zahtjevom iz predmetne tužbe. Tuženik smatra da u ovom predmetu treba utvrditi pa i procjenjivati postupanje tuženika u trenutku sklapanja Ugovora. U trenutku sklapanja Ugovora, što je vidljivo već iz samog zahtjeva tužitelja, stanje tržišta, a time i kamatne stope je bilo povoljno za tužitelja. Stoga je i jasno zašto je tužitelj u trenutku sklapanja Ugovora izabrao baš ovu vrstu ugovora. Naime, primjena valute švicarskog franka s odgovarajućom kamatnom stopom u odnosu na druge valute, primjerice EUR bila je povoljnija u trenutku sklapanja ugovora. I to je rizik na koji je tužitelj pristao, a koji je bio izričito naveden u ugovoru. Tuženik je tužitelja prilikom potpisivanja Ugovora upozorio na rizik ugovaranja valutne klauzule kao i na mogućnost rasta ili pada tečaja švicarskog franka u odnosu na HRK. Događaji koji su na globalnom ekonomskom tržištu uslijedili, a kako je to objašnjeno u navedenim stručnim analizama, predstavljaju izvanredne događaje koje nitko nije mogao predvidjeti, pa tako niti tuženik. Stoga, tuženik smatra da iz navedenih razloga nema osnove za njegovu odgovornost za povećanje mjesečnih anuiteta jer isti za nadolazeće promjene nije mogao znati, niti na njih utjecati niti ih je on skrivio. U skladu s navodima iz ovog odgovora na tužbu, tuženik se protivi neodređeno postavljenom tužbenom zahtjevu, dok se u odnosu na njegovu visinu nije niti moguće očitovati jer je ista nepoznata. Tuženik prije svega, a obzirom na konverziju izvršenu sukladno ZID ZPK/15, smatra kako se u ovom postupku radi o pravnom pitanju, te se protivi izvođenju dokaza financijskim vještačenjem. No, podredno bi se iz tužbe moglo zaključiti kako tužitelj predlaže da se provede financijsko vještačenje uz fiksiranje tečaja CHF na dan isplate kredita za cijelo vrijeme otplate kredita, što bi u tom slučaju predstavljalo u potpunosti drugu vrstu ugovora uz drugačije uvjete, koji u vrijeme sklapanja Ugovora nisu niti postojali na tržištu, stoga se tuženik protivi takvom prijedlogu tužitelja. Kada bi Sud i utvrdio ništetnost pojedine ugovorne odredbe, posljedica ništetnosti ne može biti izmjena ugovora na predloženi način. Tuženik još jednom ističe kako u ovom postupku nije sporno da: ugovor kojim je bila ugovorena CHF valutna klauzula više ne postoji, tužitelj je prihvatio izračun konverzije sukladno ZID ZPK/15 u EUR valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu za EUR kredit s retroaktivnim učinkom, tj. s učinkom od sklapanja osnovnog Ugovora (24.07.2006.g.), je tuženik konverziju proveo upravo na način kako je to zakonodavac propisao ZID ZPK/15, ugovorena je valuta kredita je EUR te se na ugovorni odnos tužitelja i tuženika navedena valuta vezana uz EUR primjenjuje od 24.07.2006.g., tj. od sklapanja osnovnog Ugovora. Tuženik ističe da razlika između početno ugovorene CHF kamatne stope i naknadnih promjena iste više ne postoji, ne postoje razlike u tečaju HRK – CHF. Naime, i Ugovorom i Dodatkom jasno je definirano da se ugovara promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula. Tužitelj je prilikom sklapanja Dodatka mogao pregovarati s tuženikom te je imao izbora izabrati drugu vrstu kredita. Tuženik ističe kako je tužbeni zahtjev kojim tužitelj zahtjeva kunski kredit evidentno suprotan pravoj volji tužitelja koju je izrazio 2016. godine i prihvaćanjem konverzije osnovnog Ugovora o kreditu s EUR valutom i promjenjivom kamatom. Tužitelj je, dakle, 2016. godine opet izabrao kredit u kojem je glavnica vezana uz stranu valutu. U odnosu na alternativni zahtjev iz tužbe, tuženik ističe kako je i navedeni zahtjev tužitelja neosnovan jer s obzirom na to da iz svih gore iznesenih razloga ne postoji glavno potraživanje, samim time ne postoje niti zakonske zatezne kamate, slijedom čega se predlaže odbiti i alternativni zahtjev iz tužbe. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti te naloži tužitelju naknaditi parnični trošak tuženiku.
3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj: 47714/06 od 24.7.2006., plan otplate kredita, nalaz i mišljenje financijskog vještaka Darka Prpića iz Darfin d.o.o., aneks ugovora broj 1 od 22.2.2016., iskaz tužiteljice, zapisnici s ročišta te priležeći podnesci.
4. Nesporno je da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili namjenski ugovor o kreditu br. 47714/06 od 24.7.2006., godine kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 79.710,00 CHF.
1. Nesporno je prema čl. 2. i 10. Ugovora o kreditu da je ugovorena za tužiteljicu obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku, u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja za CHF. Nesporno je da su tužiteljica i tuženik dana 22. veljače 2016. godine sklopili aneks broj 1 ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama zakona o izmjeni i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju.
2. Sporno je da li je tuženik jednostranim odlukama mijenjao valutnu klauzulu, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, te je time tužiteljica dovedena u neravnopravan položaj, sporna je zastara potraživanja, da li je aneksom izmijenjen osnovni ugovor o kreditu, bez značaja obnove kao i osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva, i da li osnovano tužiteljica potražuje preostalu nedospjelu glavnicu konvertiranu u eur na datum 30. rujna 2015. godine.
3. U odnosu na prigovor zastare tijek zastare za valutnu klauzulu je prekinut podnošenjem kolektivne tužbe i počeo je ponovno teći pravomoćnošću presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od dana 14.06.2018., a prema odredbi čl. 215. ZOO-a zastara počinje teći prvog dana kada je vjerovnik ima pravo zahtijevati ispunjenje obveze, od dana utvrđenja ništetnosti, počinje teći tužiteljevo pravo zahtijevati isplatu, te je tužba podnesena u roku manjem od 5 godina. Sud je rješenjem dozvolio preinaku tužbenog zahtjeva od 16.12.2020., a prema odredbi čl.191 st 2 ZPP jer temeljem iste činjenične osnove zahtjev za isplatu višeg iznosa a koji je tužitelj mogao postaviti nakon provođenja financijskog vještačenja, jer su navedene okolnosti nastale nakon provođenja financijskog vještačenja iz iste osnove. Za ocjenu prigovora zastare odlučan je dan kada je podnesena tužba s obzirom da je za nastupanje zastare bitan identitet tužbenog zahtjeva koji je u slučaju generičkog zahtjeva kao što je ovaj određen činjeničnom osnovom.
4. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je bila kod prednika tuženika i da joj je zaposlenik prednika tuženika rekao da uzme kredit u CHF jer je bio povoljniji. Nisu ništa govorili o tečaju i riziku tečaja. Kasnije su se rate povećale. Tužiteljica je bila zadovoljna sa početnim mjesečnim anuitetom. Kredit joj je bio potreban za izgradnju kuće,. tužiteljica je kuću koristila u osobne svrhe, nije ju iznajmljivala niti je bio registriran obrt na kuću. Pročitala je ugovor i nije imala primjedbi na dijelove ugovora. Na pitanje tužiteljice da li može rasti tečaj valutne klauzule, zaposlenik prednika tuženika navodi da je sigurno i da neće rasti. Pristala je na ponudu tuženika da sklopi konverziju, aneks ugovora iz razloga jer je rata bila manja.
5. Prema odredbi čl. 296. st. 2. ZOO-a, ništetne su odredbe općih uvjeta ugovora koje suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroče očigledno neravnopravnost u obvezama strana na štetu suugovaratelja, sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak iako su opći uvjeti koji sadrže odobreni od nadležnog tijela. Prema odredbi istog čl. st. 2. ZOO-a prilikom ocjene ništetnosti određene odredbe općih uvjeta ugovora uzimam se u obzir sve okolnosti prije i u vrijeme sklapanja ugovora, pravna narav ugovora, vrsta robe ili usluge, koja je objekt činidbe, ostale odredbe ugovor kao i odredbe drugog ugovora s kojim je ta odredba općih uvjeta ugovora povezana. Nesporno je da je dana 07.04.2013. Trgovački sud u Zagrebu donio presudu br. P-1401/2012., a koja je potvrđena presudom br. Pž-6632/2017. od 14.06.2018. Visokog trgovačkog suda RH, u odnosu na promjenjivu redovnu kamatu u skladu s jednostranim odlukama tuženika je nepoštena i ništetna, a u odnosu na valutnu klauzulu utvrđeno kako je tuženik u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe, u odnosu na ugovornu valutnu klauzulu koja glavnica je vezana švicarski franak. Valutna klauzula je tzv. zaštitna klauzula i njena je funkcija čuvanje vjerovnika i dužnika od aprecijacije i deprecijacije domaćeg tečaja, odnosno devalvacije i hiperinflacije. Sva plaćanja za navedeni kredit i iznos ugovora o kreditu kojeg je tuženik ispatio tužitelju te anuitete koje je tužitelj plaćao tuženiku, plaćali su se isključivo u hrvatskim kunama. Hrvatska kuna kao valuta je ostala stabilna dok je vrijednost CHF oscilirala i aprecirala, te je tuženik bio dužan izvršiti korekciju iznosa u CHF valuti a ne u hrvatskoj kuni. Iz navedenog proizlazi da je funkcija valutne klauzule zaštitna funkcija, očuvanje jednake vrijednosti činidaba iz čega proizlazi da je ugovaranje valutne klauzule i njezina implementacija na način koji je to tuženik činio, ništetna. Prema odredbi čl. 502c ZPP-a, propisuje se direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošači obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu, mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u kolektivnoj tužbi. Sud je utvrdio da se na tužiteljicu primjenjuje Zakon o potrošačima jer je tužiteljica potpisala ugovor kao fizička osoba- potrošač i plaćala je sve mjesečne rate, a što je i iskazala u svom iskazu, stoga ne stoji prigovor da tužiteljica nije aktivno legitimiran u ovom postupku. Teret dokazivanja je bio na strani tuženika, a prema čl. 221a ZPP-a. Tuženik nije dokazao da li je zaposlenik tuženika dao odgovarajuće obavijesti potrošaču prije sklapanja ugovora, na okolnost pregovaranja o značenju promjenjive kamatne stope i o metodi i parametrima kod ugovaranja promjenjive kamatne stope i rizika tečaja CHF-valutne klauzule te da li su stranke pregovarale o potrebnim parametrima i metodi kod obračuna promjenjive kamatne stope i da li je tuženik upozorio tužiteljicu na rizik vezivanja kredita u stečaj CHF, promjene tečaja CHF i promjene kamatne stope na financijske obveze tužitelja po ovom kreditnom odnosu, a što je i tužiteljica iskazala da su joj nudili kredit u švicarcima jer je najstabilniji i nisu ništa rekli u odnosu na rizik valutne klauzule. Sud zaključuje da je tuženik nesavjesni stjecatelj, a radi ništetnosti dijela navedenog ugovora u odnosu na promjenjivu kamatu i valutnu klauzulu, a prema odredbi čl. 1111 koji je u svezi s čl. 1115 ZOO-a, jer u ovom slučaju je stjecatelj nepošten od dana stjecanja iz razloga jer je tuženik nesavjesni stjecatelj.
6. Vještak Darko Prpić iz Darfin d.o.o. zaključuje da je sveukupna razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita, utvrđeno da je sveukupna razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose iznosi 8.055,82 eur. Ukupna razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom tečaja na dan dospijeća u odnosu na iznos preostale glavnice primjenom tečaja na dan isplate umanjena za razliku glavnice iz konverzije iznosi 4.974,70 eur.
7. Stranke nisu imale primjedbe na nalaz i mišljenje financijskog vještaka.
8. Sud je dao vjeru vještaku da je svoje vještačenje iznio savjesno u skladu s pravilima znanosti i vještine prema čl. 258. ZPP-a.
9. Sporazum o konverziji je sklopljen temeljem zakona o izmjeni i dopunama zakona o potrošačko kreditiranju koji ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovanog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Sud je mišljenja da u sudskom postupku kao što je ovaj i nakon izvršene konverzije po odredbama zakona o izmjeni i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju može se zahtijevati utvrđenje ništetnosti određenih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja kao potrošača i banaka kao davatelja kredita. Korisnik kredita, ovdje tužitelj, ne gubi pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovanog ugovora o kreditu sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu po pravilima zakona o potrošačkom kreditiranju. Ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane osim u izuzetnim slučajevima kada je zabrana manjeg značaja i kada je ugovor u cijelosti ispunjen, a što nije slučaj kod sklapanja ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom. Tužiteljica koja je sklopila sporazum o konverziji kredita iz čl. 19c st. 1 toč. 6 Zakona o izmjeni i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenog iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju da se utvrdi da postoji razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita i to po pravilima o stjecanju bez osnove. Sklapanje navedenog sporazuma mora za posljedicu imati stvaranje potpune zaštite potrošača kao korisnika kredita i prilikom njegova sklapanja mora biti u potpunosti uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana koje je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi ugovora o kreditu. Dodatkom ugovoru o kreditu sklopljenom prema odredbama navedenog zakona uređuju se pitanja kamatnih stopa nakon sklapanja istog ali ne i onih nepoštenim postupanjem banaka, prethodno ugovorenih, a iz sadržaja dodatka ne proizlazi da se prilikom njegovog sklapanja tužitelj odrekao svojih prava koji u ovom postupu zahtijeva, a niti je takvo odricanje propisano odredbama istog zakona već je tom odredbom čl. 41 Zakona o zaštiti potrošača propisano da se potrošač ne može odreći svojih prava niti mu se ista mogu ograničiti. U konkretnom slučaju sklapanjem dodatka ugovora o kreditu tužitelj i tuženik su u skladu s odredbama zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju trajno i konačno uredili svoj pravni odnos za razdoblje njegova sklapanja, a ne i za razdoblje koje je tome prethodilo stoga aneks ugovora ne utječe na osnovanost potraživanja tužitelja s osnove ništetnosti za tečaj valutne klauzule.
10. Budući da je sud utvrdio da je ništetna valutna klauzula u dijelu čl. 2 i 10. navedenog ugovora, jer je protivna odredbi čl. 81., 82., 90., 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, a prema odredbi čl. 322., 323. i 324. ZOO-a, sud je tužitelju na ime stjecanja bez osnove dosudio iznos od 8.055,82 eur u odnosu na preplaćenu valutnu klauzulu (čl. 1111. ZOO-a koji je u svezi s čl. 1115. ZOO-a.) sve to sa zakonskim zateznim kamatama, a mjesečne iznose tekuće od svakog pojedinog preplaćenog iznosa pa sve do isplate, prema čl. 29. st. 2. ZOO-a, koji je u svezi s čl. 183. ZOO-a.
11. Nalazom i mišljenjem vještaka utvrđena je razlika preostale nedospjele glavnice konvertirane u eur na datum 30. rujna 2015. godine primjenjujući iste ugrađene parametre kao i kod izvornog kredita u CHF te dinamiku uplata korisnika kredita tijekom cijelog razdoblja do datuma primjene konverzije što bi pri izračunu 3. ožujka 2016. godine preplaćena razlika iznosila 4.974,70 eur te budući da je sud utvrdio djelomičnu ništetnost odredbu za tečaj valutne klauzule dosudio je za navedenu preplaćenu razliku iznos od 4.974,70 eura (čl. 1111. ZOO-a koji je u svezi s čl. 1115. ZOO-a) zakonskom zateznom kamatom tekućom od 4. ožujka 2016. godine (od dana preostale nedospjele glavnice) pa do isplate, a prema čl. 29. st. 2. ZOO-a koji je u svezi s čl. 183. ZOO-a.
11. Sud je dosudio parnični trošak tužiteljici temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a iznos od 2.087,08 eur, a koji se sastoji od: tužba 100 bodova, podnesak 1.12.2023. 100 bodova, ročište 10.04.2024. 100 bodova, ročište 8.10.2024. 100 bodova, podnesak 4.12.2024. 100 bodova, podnesak 1.07.2025. 100 bodova, ročište 4.09.2025. 100 bodova, a što ukupno iznosi 1.400,00 eur za rad odvjetnika prema OT, PDV 350,00 eur, trošak financijskog vještačenja 250,00 eur, trošak sudske pristojbe na tužbu 87,08 eur.
U Zagrebu, 20. studenog 2025.
Sudac:
Saša Bušić
NAPUTAK O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude strankama je dopuštena žalba u roku od 15 dana od primitka prijepisa presude. Žalba se podnosi pisanim putem u 4 istovjetna primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje Županijski sud.
DNA:
- tužitelju po pun
- tuženiku po pun
