Republika Hrvatska

Trgovački sud u Osijeku

Osijek, Zagrebačka 2

Poslovni broj: Povrv-357/2024-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Osijeku, po sucu pojedincu mr. sc. Borisu Vukoviću, u pravnoj stvari tužitelja Sto Ges.m.b.H., Austrija, 9500 Villach, Richtstrr. 47, OIB: 14083159683, s podružnicom u Republici Hrvatskoj: Sto Ges.m.b.H. podružnica za proizvodnju, trgovinu i usluge, Zagreb, Ulica Franje Lučića 32A, zastupan po punomoćniku Mariu Migiću odvjetniku iz Zagreba, Ulica kneza Višeslava 11, protiv tuženika FASADER BOJA d.o.o., Osijek, Vilajska ulica 9, OIB: 06128727643, koga zastupa punomoćnik Vedran Pajić odvjetnik iz Osijeka, F. Krežme 11, radi isplate iznosa od 11.884,00 EUR, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave 14. listopada 2025. godine u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, te ročišta za objavu sudske odluke održanom dana 20. studenog 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I Održava se na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Jasminke Pavlov, Beli Manastir, Trg slobode 33, poslovni broj UPP/OS- Ovrv-812/2024 od 23. kolovoza 2024. u kojem je tuženiku FASADER BOJA d.o.o., Osijek, Vilajska ulica 9, OIB: 06128727643 naloženo da tužitelju Sto Ges.m.b.H., Austrija, 9500 Villach, Richtstrr. 47, OIB: 14083159683, s podružnicom u Republici Hrvatskoj: Sto Ges.m.b.H. podružnica za proizvodnju, trgovinu i usluge, Zagreb, Ulica Franje Lučića 32A, na temelju vjerodostojne isprave i to: izvadak iz poslovnih knjiga, Izvod otvorenih stavki (IOS) na dan 30. srpanj 2024., namiri tražbinu u iznosu od 11.884,00 EUR (slovima: jedanaesttisućaosamstotinaosamdesetčetirieura), uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku:

- na iznos od 4.755,30 EUR od 08.05.2024.,

- na iznos od 544,38 EUR od 10.05.2024.,

- na iznos od 159,48 EUR od 15.05.2024.,

- na iznos od 232,35 EUR od 17.05.2024.,

- na iznos od 62,13 EUR od 25.05.2024.,

- na iznos od 6.130,36 EUR od 25.05.2024.,

u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima i to od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, na račun tužitelja IBAN [broj bankovnog računa], model HR99, u roku od osam dana.

II Tuženik FASADER BOJA d.o.o., Osijek, Vilajska ulica 9, OIB: 06128727643 je dužan tužitelju Sto Ges.m.b.H., Austrija, 9500 Villach, Richtstrr. 47, OIB: 14083159683, s podružnicom u Republici Hrvatskoj: Sto Ges.m.b.H. podružnica za proizvodnju, trgovinu i usluge, Zagreb, Ulica Franje Lučića 32A naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.506,00 EUR (slovima: tisućupetstotinašesteura) sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja presude 20. studenog 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III Odbija se tužitelj FASADER BOJA d.o.o., Osijek, Vilajska ulica 9, OIB: 06128727643 sa zahtjevom na naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 750,00 EUR (slovima: sedamstotinapedeseteura) kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Na tužiteljev prijedlog javni bilježnik Jasminka Pavlov iz Belog Manastira, Trg slobode 33 izdala je rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave pod poslovnim brojem UPP/OS-Ovrv-812/2024 od 23. kolovoza 2024. godine kojim je tuženiku naloženo platiti tužitelju iznos od 11.884,00 EUR za neplaćene račune, s pripadajućim zateznim kamatama i troškovima ovršnog postupka.

2. Tuženik je protiv rješenja o ovrsi izjavio prigovor te je rješenjem Općinskog suda u Osijeku poslovni broj: Povrv-206/2024-2 od 3. rujna 2024. isto stavljeno izvan snage u dijelu kojim je određena ovrha. Istim rješenjem Općinski sud u Osijeku oglasio se stvarno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari, te je određeno da će se nakon pravomoćnosti navedenog rješenja postupak nastaviti pred Trgovačkim sudom u Osijeku kao stvarno i mjesno nadležnim sudom za postupanje.

3. U prigovoru tuženik navodi da predmetni dug osporava iz razloga što smatra da je isplata uvjetovana izdavanjem jamstva za kvalitetu materijala koje ovrhovoditelj nije nikada izdao ovršeniku, iako je ovršenik to od njega zatražio. Tuženik kao ovršenik smatra da dugovani iznos nije u obvezi isplatiti i da isti nije dospio do trenutka izdavanja jamstva od tužitelja kao ovrhovoditelja.

4. Tužitelj tijekom postupka navodi da tuženik prigovara samo paušalno ne dostavljajući nijedan dokaz za svoje navode te da tužitelj ne može dokazivati negativne činjenice, tj. da nije dogovorio davanje nikakve bankarske garancije, kao i da plaćanje tuženikovih obveza nije uvjetovano davanjem iste tuženiku.

5. Tužitelj pojašnjava da su tužitelj i tuženik bili u duljem poslovnom odnosu u kojem je tuženik od tužitelja kupovao građevinski materijal, koji je isporučivan u većem broju isporuka jer se radi o većoj količini i za koje je tužitelj tuženiku izdao veći broj računa, te da je znatan dio iznosa tih računa tuženik platio avansno, a jedan dio da je platio naknadnim uplatama. Nakon toga da je u konačnici ostalo tuženikovo dugovanje prema tužitelju u ukupnom iznosu glavnice 11.884,00 EUR, a po računima i u iznosima koji su navedeni u Izvodu otvorenih stavki (IOS) na dan 30. srpnja 2024., koji je u prilogu Prijedloga za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave. Tužitelj navodi da je uz podnesak od 10. veljače 2025. dostavio dodatne dokaze i to sve račune koji su u tom izvodu navedeni i koje je tužitelj uredno ispostavio tuženiku, kao i otpremnice uz svaki od tih računa, a sve kao dokaz da je tužitelj robu koja je fakturirana isporučio tuženiku.

6. Tužitelj ističe da u obrazloženju svog prigovora tuženik ni ne osporava poslovni odnos s tužiteljem, kao ni postojanje ni iznos svog duga prema tužitelju, nego tvrdi da bi plaćanje dugovanog iznosa bilo uvjetovano izdavanjem nekakvog jamstva tužitelja pa da, pošto to navodno jamstvo tužitelj nije izdao, dugovani iznos još nije dospio. S obzirom na takvo obrazloženje prigovora, postojanje i iznos tužiteljeve tražbine prema tuženiku u biti nisu ni sporni te tužitelj smatra da njihovo dodatno dokazivanje putem računa i otpremnica ne bi ni bilo potrebno.

7. Tuženik tijekom postupka navodi da je dio duga je prestao jer je tuženik dana 11. lipnja 2024. godine izvršio povrat robe i to euro paleta i završne žbuke dvije palete te grunta devet kanti i da je tužitelj za euro palete prihvatio povrat, dok je ostatak vraćene robe u potpunosti ignorirao.

8. Tuženik također navodi da se tužitelj usmenim putem obvezao izdati tuženiku bankarsko jamstvo na 10 godina za isporučeni utuženi materijal, kao i da je također usmenim putem s voditeljem prodaje tužitelja ŠN dogovorio popust od 4% radi avansne uplate, a što sve tužitelj nije ispoštivao.

9. Tužitelj smatra da je netočna tuženikova tvrdnja da je dio duga prestao jer je tuženik dana 11. lipnja 2024. godine izvršio povrat robe i to euro paleta i završne žbuke dvije palete te grunta devet kanti. Tužitelj navodi da je izvršio provjeru svojih evidencija te je utvrdio da se dana 11. lipnja 2024. godine nije dogodio nikakav povrat robe od strane tuženika, no da je dana 10. lipnja 2024. godine obavljen povrat paleta po osnovi kojeg povrata je tužitelj tuženiku odobrio iznos od 1.075,00 EUR, kao i da je prije toga tuženik dana 22. svibnja 2024. godine izvršio još jedan povrat paleta, po osnovi kojeg povrata je tužitelj tuženiku odobrio iznos od 403,13 EUR. Tužitelj navodi da su tužitelj i tuženik u svojim poslovnim knjigama i ove i ranije povrate proveli te su za relevantne iznose umanjili tadašnji tuženikov dug prema tužitelju. Tužitelj ističe da je uz podnesak od 10. veljače 2025. godine dostavio i konto kartice tuženika, iz kojih je vidljivo da je i tuženik proveo te povrate, a također vidljivo je i to da je nakon provedbe tih povrata stanje duga, prema tuženikovim vlastitim evidencijama iznosilo 11.884,00 EUR, što se podudara s iznosom glavnice duga radi čije naplate se vodi predmetni postupak te da su povrati robe koje je tuženik izvršio provedeni i za te iznose je odmah umanjeno tadašnje dugovanje tuženika.

10. Tužitelj smatra da u odnosu na tuženikove navode da je tuženik s gospodinom ŠN usmeno dogovorio “da će tužitelj na kraju projekta dati popust od 4% radi avansne uplate“ da također postoje nelogičnosti, jer bi o eventualnom davanju nekog popusta, odnosno odobrenja, imalo bi nekog smisla razgovarati da je tuženik uredno i na vrijeme izvršio sve svoje obveze prema tužitelju do kraja projekta. Tužitelj navodi da tuženik nije poštovao dogovor, nije uredno izvršavao svoje obveze, zbog toga suradnja na projektu još nije dovedena do kraja, prouzročio je štetu tužitelju i sada bi razgovarao o tome da mu tužitelj još odobri i popust.

11. Tužitelj ističe da se ovdje radi o klasičnom primjeru kada ovršenici podnose prigovor na rješenje o ovrsi iz nepostojećih razloga, koje ne iznose ni jasno ni precizno niti za njih dostavljaju dokaze, samo kako bi otežali, odgodili i zakomplicirali izvršenje njihovih obveza prema ovrhovoditelju, da takva vrsta prigovora onemogućava tužitelju da se na razloge prigovora kvalitetno očituje jer je tužitelj svoju obvezu izvršio za što je dostavio dokaze u vidu potpisanih otpremnica od tuženika koji je preuzeo robu što tuženik niti ne osporava, već bi prema tuženiku tužitelj trebao dokazivati i negativne činjenice na koje se poziva tuženik, a to je da nikakva bankarska garancija nije ugovorena, da nije ugovoreno smanjenje kupoprodajne cijene od 4% radi avansne uplate i da tuženik nije izvršio povrat dijela isporučene robe.

12. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u dokumentaciju u spisu i to u izvadak iz sudskog registra od 06.08.2024. (str. 12-14 spisa), izvadak iz sudskog registra od 06.08.2024. (str. 16-20 spisa), Izvod iz otvorenih stavki (IOS) na dan 30.07.2024. (str. 21 spisa), Račun broj 5104-01-91 od 30.04.2024., Račun broj 5150- 01-91 od 02.05.2024., Račun broj 5369-01-91 od 07.05.2024, Račun broj 5499-01-91 od 09.05.2024., Račun broj 6038-01-91 od 17.05.2024, Račun broj 6039-01-91 od 17.05.2024. (str. 59-64 spisa), Otpremnica broj 511251 od 30.04.2025., Otpremnica broj 511278 od 02.05.2025., Otpremnica broj 511316 od 07.05.2025., Otpremnica broj 511347 od 09.05.2025., Otpremnica broj 511455 od 17.05.2025., Otpremnica broj 511465 od 17.05.2025. (str 65-70 spisa), Konto kartice (str. 71-73 spisa), mail od 17.05.2024. (str. 74-75 spisa), Izvod otvorenih stavki (IOS) na dan 17.05.2024. (str. 76 spisa), Kartica komitenta (str. 77-78 spisa), mail korespondenciju (str. 79-90 spisa) kao i u ostalu dokumentaciju koja se nalazi u spisu. Provedene dokaze sud je ocijenio u smislu čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; u daljnjem tekstu ZPP) te je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

13. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom cijene iz kupoprodajnog ugovora.

14. Iz činjeničnih navoda stranaka te iz dokumentacije u spisu i izvedenog dokaza saslušanja zakonskog zastupnika tuženika i svjedoka proizlazi kako u postupku nije sporno da je između stranaka sklopljen Ugovor o kupoprodaji, da je tužitelj isporučio tuženiku građevinski materijal koji je isti i preuzeo i prema dogovorenoj cijeni.

15. Između stranaka je sporno da li je isplata cijene od strane tuženika bila uvjetovana pribavljanjem bankarske garancije od strane tužitelja i da li je između stranaka bilo dogovoreno smanjenje kupoprodajne cijene od 4% radi avansne uplate. Člankom 376. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 u daljnjem tekstu ZOO) propisano je da se ugovorom o kupoprodaji prodavatelj obvezuje predati stvar u vlasništvo, a kupac se obvezuje platiti mu cijenu.

16. Sud je utvrdio da nisu osnovani tuženikovi prigovori da je isplata cijene od strane tuženika bila uvjetovana pribavljanjem bankarske garancije od strane tužitelja i da je između stranaka bilo dogovoreno smanjenje kupoprodajne cijene od 4% radi avansne uplate.

17. Uvidom u dostavljene otpremnice potpisane od strane tuženika, kao i podneske stranaka koje se nalaze u spisu te u izjavu zakonskog zastupnika tuženika ĐN saslušanog na ročištu od 14. listopada 2025., sud je utvrdio da je tužitelj ispunio svoju obvezu i predao građevinski materijal u vlasništvo tuženiku kao kupcu, a što tuženik tijekom postupka nije niti osporavao.

18. Nakon što je tužitelj dokazao svoju tvrdnju da je ispunio svoju obvezu i predao građevinski materijal u vlasništvo tuženiku kao kupcu po ugovorenoj cijeni, na tuženiku je u parničnom postupku da u skladu s pravilima o teretu dokazivanja dokaže svoju tvrdnju da je s tužiteljem dogovorio isplatu cijene tek nakon pribavljanja bankarske garancije od strane tužitelja kao i da je dogovoreno smanjenje kupoprodajne cijene od 4% radi avansne uplate, a što tuženik tijekom postupka nije uspio učiniti. Stoga sud nije ocijenio osnovanim navedene tuženikove prigovore, budući da tuženik ako tvrdi da je s tužiteljem dogovorio pribavljanje bankarske garancije na kvalitetu kupljenih proizvoda i da je dogovoreno smanjenje kupoprodajne cijene od 4% radi avansne uplate, tuženik je morao ponuditi dokaze kojima to može i potvrditi. Sud je saslušao na ročištu zakonskog zastupnika tuženika koji je i nadalje ostao pri svojim navodima da je s tužiteljem dogovorio isplatu cijene tek nakon pribavljanja bankarske garancije na kvalitetu kupljenih proizvoda i da je dogovoreno smanjenje kupoprodajne cijene od 4% radi avansne uplate. Navedene činjenice sud nakon rezultata cjelokupnog postupka i na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno nije mogao uzeti kao dokazane, budući da zakonski zastupnik tuženika osim svojih navoda nije ponudio niti jedan drugi dokaz kojim bi se utvrdile navedene činjenice, a posebice stoga što su u suprotnosti s pisanim dokazima koji se nalaze u spisu (potpisane otpremnice) te iskazom djelatnika tužitelja koji je također saslušan na istome ročištu.

19. Naime, osim saslušanja zakonskog zastupnika tuženika, tuženik nije tijekom postupka predložio niti jedan dokaz drugi kojim bi dokazao istinitost svojih navoda da je s tužiteljem dogovorio isplatu cijene tek nakon pribavljanja bankarske garancije od strane tužitelja kao i da je dogovoreno smanjenje kupoprodajne cijene od 4% radi avansne uplate, dok je tužitelj dokazao svoju tvrdnju da je ispunio svoju obvezu i predao građevinski materijal u vlasništvo tuženiku kao kupcu po ugovorenoj cijeni.

20. Naime, stranke su u parničnom postupku dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice (čl. 7. st. 1. ZPP-a). Prema odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a, svaka stranka dužna je iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika. U konkretnom slučaju tuženik nije priložio dokaze iz kojih bi se sa sigurnošću mogla utvrditi činjenica da je s tužiteljem dogovoreno pribavljanje bankarske garancije i naknadno smanjenje cijene od 4%, dok tužitelj ne može dokazivati negativnu činjenicu da navedena bankarska garancija nije ugovorena i da nije ugovoreno naknadno smanjenje cijene od 4%, budući da je to trebao dokazati tuženik.

21. Stoga je u konkretnom slučaju na tuženiku teret dokazivanja te tuženik mora dokazati da je s tužiteljem dogovoreno i pribavljanje bankarske garancije i naknadno smanjenje cijene od 4%. Naime, budući da je tužitelj porekao da je takvo što dogovoreno i da isto ne proizlazi iz dokumentacije koja se nalazi u spisu, teret dokaza tzv. pozitivne činjenice da je s tužiteljem dogovoreno pribavljanje bankarske garancije i naknadno smanjenje cijene od 4% leži na tuženiku. Stoga u predmetnom postupku kad je tužitelj osporio da je dogovoreno i pribavljanje bankarske garancije i naknadno smanjenje cijene od 4%, na tuženiku je bilo da dokaže istinitost svojih navoda, a što nije učinio.

22. Naime, dužnost je stranaka da u parnici iznesu tvrdnje o činjenicama na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da predlože dokaze kojima će potkrijepiti te činjenične tvrdnje. Dužnost iznošenja činjeničnih tvrdnji i predlaganja dokaza nije obveza stranke prema parničnom protivniku, a ni prema sudu, već u svojoj biti, specifična obveza prema samoj sebi. Navođenjem relevantnih činjenica i predlaganjem efikasnih dokaza, stranka ostvaruje povoljnije izglede za svoj uspjeh u parnici te se zbog toga u teoriji procesnog prava ta „dužnost“ zapravo naziva „teretom“ dokazivanja.

23. Predlaganjem efikasnih dokaza, stranka ostvaruje povoljne izglede za uspjeh u parnici. Kad sud ne uspije formirati određeno uvjerenje oslanjajući se na slobodnu ocjenu dokaza, tada dolaze u obzir pravila o teretu dokazivanja (čl. 221.a. ZPP-a). Ta pravila u osnovi obvezuju sud uzeti kao nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava. Kod takvog stanja stvari, ovaj sud smatra da je tužitelj dokazao osnovanost i visinu svoje tražbine a time i obvezu tuženika podmiriti dug tužitelju.

24. Sud je također pri donošenju odluke imao u vidu da je zakonski zastupnik tuženika na ročištu za glavnu raspravu pri saslušanju izjavljivao da nikada ne bi odbio platiti navedeni dug da je od strane tužitelja pribavljena bankarska garancija odnosno da ne spori dug ali traži jamstvo (str. 120. i 122. spisa), iz čega proizlazi da tuženik u biti prigovara tužiteljevom zahtjevu za isplatom iz razloga nedostavljanja bankarske garancije, a ne zbog prigovora o ugovorenom naknadnom smanjenju cijene od 4% i naknadnom djelomičnom povratu materijala tužitelju, iako isto također nije uspio dokazati.

25. Slijedom izloženog, sud je utvrdio da je tužitelj dokazao osnovu i visinu svoje novčane tražbine prema tuženiku i da je stoga tužbeni zahtjev osnovan te je odlučio kao u toč. I izreke presude sukladno čl. 376. i čl. 438. ZOO-a.

26. Iako je sudu u spis nakon zaključenja glavne rasprave od strane Ministarstva financija Porezne Uprave dostavljena potvrda da je tuženik za utužene račune koristio pravo na odbitak pretporeza, sud navedeni dokaz nije uzeo u obzir pri donošenju odluke budući da je dostavljen nakon zaključenja glavne rasprave, a strankama nije dana mogućnost da se izjasne o navedenoj činjenici i dokazu, u smislu čl. 8., čl. 221. b st. 1. i čl. 230. st. 3. ZPP-a.

27. Budući da tek istekom posljednjeg dana ostavljenog roka za ispunjenje novčane obveze tuženik pada u zakašnjenje a tužitelju tek od tada pripada pravo na zateznu kamatu, sud je u skladu s odredbom čl. 29. st. 1. i st. 2. ZOO tužitelju priznao i pravo na zatražene zatezne kamate u skladu s toč. I Izreke i u tom dijelu održao na snazi platni nalog, u smislu čl. 451. st. 3. ZPP-a.

28. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23; u daljnjem tekstu OT) i Pravilnika o nagradama i naknadi troškova javnih bilježnika u ovršnom postupku ("Narodne novine" broj 9/21, 18/22 i 154/2022; u daljnjem tekstu Pravilnik j.b.) te odredbama Uredbe o tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 37/23) i čl. 4. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18 i 51/23). Sud je tužitelju priznao ovršni trošak javnobilježničke naknade u iznosu od 72,84 EUR uvećano za PDV u iznosu od 18,21 EUR (čl. 5. Pravilnik j.b.), kao i trošak sastava prijedloga za ovrhu u iznosu od 200,00 EUR uvećano za PDV u iznosu od 50,00 EUR (Tar. br. 11. st. 1. OT) što čini ukupni trošak ovrhe u iznosu od 341,05 EUR.

29. Sud je tužitelju priznao i trošak parničnog postupka u ukupnom iznosu od 1.506,00 EUR i to zastupanja po punomoćniku odvjetniku na ročištu od 28. svibnja 2025. i na ročištu od 14. listopada 2025. u iznosu od 200,00 EUR po svakom ročištu u skladu s Tar. br. 9. st. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" 138/23; u daljnjem tekstu OT) uvećano za PDV u iznosu od 50,00 EUR po svakom ročištu, trošak sastavljanja obrazloženih podnesaka od 10. veljače 2025. i 28. ožujka 2025 u iznosu od 200,00 EUR po svakom podnesku (Tar. br. 8. toč. 1. OT) uvećano za PDV u iznosu od 50,00 EUR po svakom podnesku, te trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 165,29 EUR u skladu s Tar. br. 1. i 2. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 37/23) i čl. 4. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18 i 51/23).

30. Sud je odbio tuženika sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u ukupnom iznosu od 750,00 EUR i to naknadu za izbivanje iz pisarnice za vrijeme putovanja od 28. svibnja 2025. i 14. listopada 2025. na relaciji Zagreb-Osijek-Zagreb u trajanju od 6 sati po svakom izbivanju u iznosu od 300,00 EUR po pojedinom izbivanju iz pisarnice uvećano za PDV u iznosu od 75,00 EUR po izbivanju, budući da sud smatra da navedeni trošak radi izbivanja iz pisarnice zbog putovanja na relaciji Zagreb-Osijek-Zagreb nije bio potreban za vođenje ove parnice jer je stranka mogla uzeti odvjetnika da ju zastupa u ovome predmetu s područja grada Osijeka, a ne iz udaljenog područja čime se zbog putovanja odvjetnika znatno povećavaju troškovi ovoga postupka, u smislu čl. 155. ZPP-a.

31. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Osijeku, 20. studenog 2025.

S U D A C

mr. sc. Boris Vuković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od 15 dana računajući od dana objave presude, ako je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude.