REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-266/2025

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, u ime Republike Hrvatske, po sucu mr. sc. Ivani Koštarić Fegeš, u pravnoj stvari tužitelja DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o. za posebne usluge, Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnik Doroteja Jurčić Nižić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o. u Zagrebu , radi utvrđenja ništetnosti i isplate iznosa od 863,66 EUR, zaključio je glavnu raspravu 11. studenoga 2025. u prisutnosti tužiteljevog punomoćnika Doroteje Jurčić Nižić i tuženikovog punomoćnika MJ te donio i objavio presudu 20. studenoga 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 3206343945 od 11. travnja 2006. sklopljenog između korisnika kredita JJ i tuženika sadržana u članku 2. Ugovora o kreditu, koja glasi:

„Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o

Tarifi naknada za usluge Kreditora.“

II. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 729,17 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 29. travnja 2006. do 31. prosinca 2007. po stopi propisanoj člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj zahtijeva isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos od 729,17 EUR od 12. travnja 2006. do 28. travnja 2006. i u dijelu u kojem tužitelj zahtijeva isplatu iznosa od 134,49 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 12. travnja 2006. do isplate, kao neosnovan.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove u iznosu od 1.163,04 EUR sa zateznim kamatama od 20. studenoga 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena , u roku od 15 dana.

V. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu troškova u iznosu od 189,50 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 20. studenoga 2025. do isplate, kao neosnovani.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu radi utvrđenja ništetnom odredbe Ugovora o kreditu broj 3206343945 od 11. travnja 2006. sklopljenog između korisnika kredita JJ i tuženika sadržana u članku 2. Ugovora o kreditu, a koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora.“ i isplate iznosa od 863,66 EUR po osnovi plaćene ulazne naknade s pripadajućim zakonskim zateznim kamata od 12. travnja 2006. do isplate. U tužbi u bitnome navodi da je 11. travnja 2006. tuženik sklopio s korisnikom kredita JJ Ugovor o kreditu broj 3206343945. te da su tužitelj i korisnik kredita 5. lipnja 2023. sklopili Ugovor o cesiji broj OV-3639/2023 na temelju kojeg je korisnik kredita prenio na tužitelja sva potraživanja s osnova ništetnih ugovornih odredbi Ugovora o kredita sklopljenog s tuženikom, o čemu je tužitelj obavijestio tuženika dopisom od 5. lipnja 2023. Zbog navedenog je tužitelj aktivno legitimiran pokrenuti ovaj parnični postupak. Predmetni ugovor o kreditu je potrošački jer se radi o stambenom kreditu građana. Predmetna ugovorna odredba je tipska odredba ugovora o kreditu izrađena od strane tuženika o kojoj odredbi se nije dala mogućnost pregovora korisniku kredita. Tuženik kao banka obračunavao je kamatu na cjelokupni iznos kredita, odnosno i na iznos koji je zapravo iskorišten za naknadu troškova obrade kredita kako je gore stipulirano. Navedene okolnosti dovele su do znate neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, a proizašle su iz nepoštene ugovorne odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Tuženik je s osnove ništetne odredbe o ulaznoj naknadi od korisnika kredita primio , prema tužiteljevoj procjeni, iznos od 6.329,89 HRK, sada 863,66 EUR, preračunato prema fiksnom tečaju konverzije 7,53450.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je istaknuo prigovor vrijednosti predmeta spora u bitnome navodeći kako je ona očito suviše visoko naznačena i da se treba odrediti prema kondemnatornom tužbenom zahtjevu u iznosu od 863,66 EUR jer se deklaratorni tužbeni zahtjev ne uzima u obzir. U bitnome je naveo kako je manifestacijski zahtjev iz tužbe u potpunosti neosnovan. Osporio je osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Istaknuo je prigovor nedostatka aktivne legitimacije u bitnome navodeći kako tražbina koju tužitelj potražuje ovom tužbom nije mogla biti predmetom prijenosa između tužitelja i korisnika kredita jer se radi o tražbini kojoj se po njenoj prirodi protivi prenošenje na drugoga zbog čega Ugovor o cesiji u odnosu na tuženika ne proizvodi pravne učinke. Nadalje je naveo kako tužitelj nije dokazao da je korisnik kredita potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe te kako tužitelj nije dokazao da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva doista naplaćena. Osporio je tužiteljeve tvrdnje da bi predmetna ugovorna odredba bila nepoštena odnosno ništetna jer je, u bitnome, ta odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva i ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama.

3. U nastavku postupka tužitelj je osporio prigovor vrijednosti predmeta spora detaljno obrazlažući zašto smatra da je vrijednost predmeta spora u tužbi pravilno naznačena te je u cijelosti osporio tuženikove tvrdnje iz odgovora na tužbu. U podnesku od 22. srpnja 2025. tužitelj je, nakon što je tuženik dostavio potvrdu o naplaćenoj naknadi za troškove obrade kredita u iznosu od 5.493,96 kn (729,17 EUR) koja je naplaćena 28. travnja 2006. (str. 165. spisa), ostao kod tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti citirane odredbe članka 2. Ugovora o kreditu i isplatu iznosa od 729,17 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 29. travnja 2006. do isplate. Iz navedenog proizlazi kako je tužitelj djelomično povukao tužbu za iznos od 134,49 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 12. travnja 2006. do isplate i za zatezne kamate na iznos od 729,17 EUR od 12. travnja 2006. do 28. travnja 2006.

U podnesku od 11. kolovoza 2025. tuženik je naveo kako se izričito protivi djelomičnom povlačenju tužbe iz tužiteljevog podneska od 22. srpnja 2025. te je predložio da sud donesene meritornu odluku o navedenom dijelu tužbenog zahtijeva u odnosu na koji je tužba djelomično povučena.

U skladu s odredbom članka 193. stavka 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje: ZPP) za (djelomično) povlačenje tužbe nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, kao u konkretnom slučaju, potrebna je tuženikova suglasnost, odnosno pristanak koji je u konkretnom slučaju izostao jer se tuženik u podnesku od 11. kolovoza 2025. pravovremeno izričito usprotivio djelomičnom povlačenju tužbe iz tužiteljevog podneska do 22. srpnja 2025. Zbog toga je sud ovom presudom odlučio i o dijelu tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 134,49 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 12. travnja 2006. do isplate i za isplatu zateznih kamata na iznos od 729,17 EUR od 12. travnja 2006. do 28. travnja 2006.

4. U nastavku postupka tuženik je u bitnome ostao kod tvrdnji iz odgovora na tužbu.

5. U dokaznom postupku sud je izveo dokaze čitanjem isprava u spisu, i to: obavijesti o ustupu tražbine od 5. lipnja 2023. (str. 7. – 8. spisa), Ugovora o ustupu / prijenosu tražbine (cesija) od 5. lipnja 2023. (str. 9. – 13. spisa), Ugovora o kreditu broj 3206343945 od 11. travnja 2006. (str. 15. – 26. spisa), tuženikove potvrde od 26. veljače 2025. (str. 165. spisa).

Izveden je dokaz saslušanjem svjedoka JJ.

6. Nije izveden dokaz provođenjem financijskog vještačenja jer izvođenje tog dokaza nije bilo potrebno radi utvrđivanja odlučnih spornih činjenica koje je bilo moguće utvrditi na temelju isprava u spisu.

7. Nakon ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a, sud je utvrdio tužbeni zahtjev djelomično osnovanim.

8. Predmet spora je tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnom odredbe Ugovora o kreditu broj 3206343945 od 11. travnja 2006. sklopljenog između korisnika kredita JJ i tuženika sadržana u članku 2. Ugovora o kreditu, koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora.“ i isplatu iznosa od 863,66 EUR po osnovi plaćene ulazne naknade s pripadajućim zakonskim zateznim kamata.

9. Nije sporna činjenica da su tuženik kao kreditor i JJ kao korisnik kredita sklopili Ugovor o kreditu broj 3206343945 od 11. travnja 2006. (dalje: Ugovor o kreditu), a ta činjenica proizlazi i iz Ugovora o kreditu.

Nije sporna činjenica da su korisnik kredita JJ kao ustupitelj i tužitelj kao primatelj sklopili Ugovor o ustupu / prijenosu tražbine (cesija) od 5. lipnja 2023. (dalje: Ugovor o ustupu), a ta činjenica proizlazi i iz Ugovora o ustupu.

Nije sporna činjenica da je 28. travnja 2006. naplaćena naknada za troškove obrade kredita u iznosu od 5.493,96 kn / 729,17 EUR, a ta činjenica proizlazi i iz tuženikove potvrde od 26. veljače 2026. (str. 165. spisa).

10. Uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno je da se radi o potrošačkom ugovoru jer korisnik kredita nije obrtnik, niti trgovac pojedinac, već fizička osoba koja ne obavlja registriranu djelatnost pa se radi o potrošaču u skladu s odredbom članka 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03; dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu. Člankom 6. Ugovora o kreditu određeno je da je namjena kredita kupnja točno određenog dijela nekretnine - dvosobnog stana i podruma.

Iz niti jednog dokaza ne proizlazi da bi korisnik kredita bio obrtnik ili trgovac, odnosno da bi ta nekretnina bila korištena u bilo kakve poslovne svrhe. Naprotiv, iz iskaza svjedoka JJ proizlazi da je bio tuženikov klijent i da se radilo o namjenskom kreditu radi kupnje nekretnine, odnosno stana koji mu je trebao radi stanovanja, da je u tom stanu cijelo vrijeme živio dok nisu prodali taj stan prije 4 godine, dakle 2021., da taj stan nisu nikada iznajmljivali jer su ga kupili da u njemu žive kao obitelj. Nadalje proizlazi kako u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije bio nositelj obrta, niti član trgovačkog društva, već je bio zaposlenik u jednoj privatnoj firmi.

Sud je prihvatio iskaz svjedoka JJ jer je logičan, uvjerljiv i bez kontradiktornosti, te je u skladu s Ugovorom o kreditu, a iz niti jednog dokaza ne proizlazi da je JJ kredit ili predmetnu nekretninu koristio u bilo kakve poslovne svrhe.

Prema tome, sud je utvrdio da se radi o korištenju nekretnine za osobne potrebe, a ne za bilo kakve poslovne potrebe.

11. Člankom 2. Ugovora o kreditu je, između ostalog, ugovoreno: „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora.“

12. Nije osnovan prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Odredbom članka 80. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22, dalje: ZOO) propisano je da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Ugovor o ustupanju nema učinak prema dužniku ako su on i vjerovnik ugovorili da ovaj neće moći prenijeti tražbinu na drugoga ili da je neće moći prenijeti bez dužnikova pristanka (članak 80. stavak 2. ZOO).

13. Ugovorom o ustupu korisnik kredita je prenio na tužitelja svoju tražbinu prema tuženiku po osnovi povrata preplaćenih iznosa s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada na temelju Ugovora o kreditu zajedno sa svim sporednim pravima, što nije niti sporno. Tražbina iz Ugovora o ustupu je odrediva, tj. činidba koja je predmet ustupa je odrediva, bez obzira na to što u Ugovoru o ustupu nije naveden konkretan novčani iznos. Ugovor o ustupu sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa, te je vidljivo da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi Ugovora o kreditu. Takvim naznačivanjem predmeta cesije činidba je odrediva jer je ustupljena cjelokupna tražbina, vidljivo je koja tražbina je ustupljena, a visina te tražbine se može utvrditi s obzirom na to da se može utvrditi u kojem iznosu je korisnik kredita platio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva.

14. Tražbina koja je predmet Ugovora o ustupu nije strogo osobne naravi bez obzira na to što je ustupitelj potrošač sukladno članku 3. ZZP-a, a primatelj je pravna osoba (dakle, nije potrošač). Tražbina koja je predmet ustupa je novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, niti se njihova narav protivi ustupu.

15. Promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet tražbine pa nije odlučno to što je ustupitelj potrošač, a primatelj nije. Identitet tražbine ustupom nije promijenjen što proizlazi iz odredbe članka 84. stavka 1. ZOO-a kojom je propisano da primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Dakle, novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. To znači da se i u odnosu na tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača kao i pravomoćna presuda donesena u kolektivnom sporu. Tužitelj ima pravo tražiti isplatu temeljem potraživanja svoga prednika budući da se ne radi o tražbini strogo osobne naravi. Ustupom tražbine nije došlo do promjene identiteta tražbine i tužitelj ima sva prava prema tuženiku koja je imao i vjerovnik JJ.

16. Nadalje, i Europski sud zauzima takvo pravno stajalište u presudi C-383/18 od 23. svibnja 2019. (sudska praksa je javno dostupna na Internetskim stranicama Europskog suda). Europski sud je u točki 20. obrazloženja presude C-383/18 zauzeo sljedeće stajalište: "Uvodno valja pojasniti kako okolnost da se sporovi u glavnom postupku vode isključivo između prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne predstavlja prepreku primjeni Direktive 2008/48 o ugovorima o potrošačkom kreditu. Naime, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 24. svojeg mišljenja, područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, nego o svojstvu stranaka ugovora o kreditu. Međutim, u ovom slučaju potraživanja koja su predmet sporova u glavnom postupku proizlaze iz triju ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenih između triju potrošača i triju tuženika u glavnom postupku te su prenesena na tužitelja u glavnom postupku nakon prijevremenog ispunjenja obveza prema navedenim ugovorima."

17. Prema utvrđenju suda, u ovom slučaju se ne radi o ustupanju tražbine iz Ugovora o kreditu, već o ustupanju tražbine po osnovi stjecanja bez osnove jer je korisnik kredita isplatio banci iznose na temelju ništetne odredbe ugovora o kreditu. Tražbina povrata tako plaćenih iznosa sadržajno predstavlja tražbinu po osnovi stjecanja bez osnove jer se ništetna odredba ugovora smatra kao da nije niti ugovorena. Dakle, u konkretnom slučaju se ne radi o prijenosu prava i obveza iz Ugovora o kreditu, već o prijenosu (ustupu) točno određene novčane tražbine po osnovi stečenog bez osnove, dakle, po osnovi izvanugovornog obveznog odnosa, koja je posljedica ništetnosti točno određene ugovorne odredbe (članak 323. ZOO), a ne o tražbini iz Ugovora o kreditu pa time niti o prijenosu prava i obveza iz Ugovora o kreditu. Stoga je, uzevši u obzir navedeno, sud utvrdio neosnovanim i tuženikove tvrdnje koje se u bitnome svode na to da Ugovor o ustupu ne proizvodi pravne učinke u odnosu na tuženika.

18. Na temelju iskaza svjedoka JJ, koji je sud u cijelosti prihvatio jer je jasan, uvjerljiv i bez kontradiktornosti, te je u skladu s Ugovorom o kreditu, je utvrđeno da nije bilo nikakvih pregovora s bankom, da mu je osobna bankarica ponudila kredit prema uvjetima koji su tada bili aktualni i nisu o ničemu posebno pregovarali, da mu je banka rekla da će morati platiti naknadu, odnosno troškove obrade kredita, ali ne zna što sve ulazi u te troškove obrade jer nisu o tome razgovarali, nije dobio specifikaciju niti koje su sve usluge u to uključene ni po kojoj cijeni. Iz navedenog iskaza kao niti iz bilo kojeg drugog dokaza u spisu ne proizlazi da se o predmetnoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ili da bi korisnik kredita imao bilo kakvu mogućnost utjecati na sadržaj te odredbe. Ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor kojeg je sastavio tuženik. Korisnik kredita je iz odredbe članka 2. Ugovora o kreditu mogao zaključiti samo da je dužan platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora, dakle, u skladu s jednostranom tuženikovom Odlukom. Međutim, korisnik kredita nije bio obaviješten o razlozima koji opravdavaju plaćanje tih troškova i naknada, uključujući i naknadu za troškove obrade kredita (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih). U konkretnom slučaju banka nije prezentirala korisniku kredita o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi. Povrijeđeno je načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Tuženik nije dokazao opravdanost sporne naknade niti da su naknadom pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru i da se o spornoj ugovornoj odredbi nije ni moglo pregovarati, može se zaključiti da banka nije vodila računa o interesima potrošača.

19. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

20. Prema odredbi članka 83. ZZP-a treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

21. Predmetna ugovorna odredba je unaprijed formulirana od strane tuženika te korisnik kredita nije mogao imati utjecaj na njezin sadržaj. Korisnik kredita nije imao mogućnost sklopiti Ugovor o kreditu bez navedene odredbe, niti pregovarati o toj odredbi jer u tom slučaju ne bi mogao sklopiti ugovor o kreditu, odnosno tuženik ne bi pristao na sklapanje ugovora o kreditu bez te odredbe ili s drugačijom odredbom . Korisnik kredita je imao mogućnost samo ili prihvatiti ili ne prihvatiti ugovor kojeg je unaprijed formulirao tuženik. Tuženik nije postupao u dobroj vjeri i korisnik kredita kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu troškova kredita niti oko njenog neprihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

22. Prema odredbi članka 81. stavka 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema odredbi članka 81. stavka 2. ZZP-a, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Prema odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena odredba je ništava.

23. Budući da je na temelju izvedenih dokaza utvrđeno da se o ugovornoj odredbi koja je predmet tužbenog zahtjeva, kao niti o ostalim ugovornim odredbama, nije pojedinačno pregovaralo, već je cijeli ugovor bio unaprijed pripremljen od strane banke, sud je, uzevši u obzir navedeno, utvrdio da je predmetna ugovorna odredba ništetna u skladu s odredbama članka 81., članka 83. i članka 87. stavka 1. ZZP-a. Međutim, ništetnost predmetne ugovorne odredbe ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez te odredbe sukladno odredbi članka 324. stavka 1. ZOO-a.

24. Prema odredbi članka 323. stavka 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Dakle, posljedica ništetnosti predmetne ugovorne odredbe je da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju te odredbe, tj. svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala.

Slijedom navedenog, u skladu s odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a, tuženikova obveza po osnovi ništetne odredbe je vratiti tužitelju iznos od 729,17 EUR koji je, 28. travnja 2006., nesporno naplaćen od korisnika kredita po osnovi ulazne naknade, odnosno naknade za obradu kredita kao što to proizlazi iz tuženikove potvrde od 26. veljače 2025. (str. 165. spisa), koja činjenica nije niti sporna.

S obzirom na to da je predmetna naknada naplaćena u iznosu od 729,17 EUR, a ne u iznosu od 863,66 EUR, sud je utvrdio kako tužitelj nema pravo na isplatu iznosa od 134,49 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 12. travnja 2006. do isplate jer taj iznos nije niti naplaćen od korisnika kredita.

25. Tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno odredbi članka 225. ZOO-a jer za tu tražbinu nije propisan poseban zastarni rok. Zastara restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o naknadi za obradu troškova kredita počinje teći od pravomoćnosti presude kojom se utvrđuje ništetnost te odredbe što znači da zastara te tražbine još nije niti počela teći jer tužitelj u ovom postupku traži utvrđenje ništetnosti te odredbe (takvo stajalište zauzima Vrhovni sud Republike Hrvatske Su - IV-47/2020 od 30. siječnja 2020.).

26. Na iznos od 729,17 EUR, tužitelj ima pravo i na zatezne kamate u skladu s odredbom članka 1115. ZOO-a, po stopi propisanoj odredbom članka 29. stavka 2. ZOO-a za ostale odnose jer se radi o tražbini po osnovi stečenog bez osnove, dakle, o izvanugovornom obveznom odnosu. Tuženik kao trgovac je morao znati i da je sporna ugovorna odredba pa tako i o naknadi za obradu troškova kredita ništetna jer nije dao nikakve obavijesti korisniku kredita o tome od kojih konkretnih troškova se ta naknada sastoji, niti je to vidljivo iz Ugovora o kreditu. Zbog toga zatezne kamate teku od prvog sljedećeg dana nakon obavljenog plaćanja, kao što je to tužitelj zatražio u konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, koji dan (datum) plaćanja - 28. travnja 2006., nije sporan.

Budući da je i na iznos od 729,17 EUR tužitelj prvobitno zahtijevao isplatu zateznih kamata od 12. travnja 2006., dok u konačno postavljenom tužbenom zahtjevu zahtijeva isplatu zateznih kamata na navedeni iznos od 29. travnja 2006. do isplate, a budući da se tuženik izričito protivio djelomičnom povlačenju tužbe, sud je utvrdio kako tužitelj nema pravo na isplatu zateznih kamata na iznos od 729,17 EUR od 12. travnja 2006. do 28. travnja 2006. jer je nesporno da je naknada naplaćena 28. travnja 2006., a ne ranije.

27. Nisu osnovane tuženikove tvrdnje koje se u bitnome svode na to da je manifestacijski zahtjev iz tužbe neosnovan. To iz razloga što iz tužbe i tužbenog zahtjeva proizlazi kako tužitelj u konkretnom slučaju nije niti podnio stupnjevitu tužbu u skladu s odredbama članka 186.b ZPP-a, već je, kao dokazni prijedlog, predložio sudu da tuženiku naloži dostavu točno određenih isprava u skladu s odredbama članka 233. ZPP-a.

28. Slijedom navedenog odlučeno je kao u točkama I. – III. izreke presude.

29. Tužitelj je u ovoj parnici u cijelosti uspio u odnosu na dio tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti predmetne ugovorne odredbe i u odnosu na dio tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 729,17 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, dok nije uspio samo u odnosu na neznatni dio tužbeno zahtjeva za isplatu iznosa od 134,49 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i isplatu zateznih kamata na iznos od 729,17 EUR od 12. travnja 2006. do 28. travnja 2006. zbog kojeg dijela nisu nastali posebni troškovi. Zbog toga tužitelj ima pravo na naknadu troškova u cijelosti u skladu s odredbom članka 154. stavka 5. ZPP-a.

30. Odredbom članka 40. stavka 1. ZPP-a propisano je da ako se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, ali tužitelj u tužbi navede da pristaje da umjesto udovoljenja tom zahtjevu primi određenu novčanu svotu, kao vrijednost predmeta spora uzet će se ta svota. U drugim slučajevima, kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio (članak 40. stavak 2. ZPP). Ako je u slučaju iz stavka 2. toga članka tužitelj vrijednost predmeta spora očito suviše visoko ili suviše nisko naznačio, tako da se postavlja pitanje stvarne nadležnosti, sastava suda, vrste postupka, ovlaštenja na zastupanje ili prava na naknadu troškova postupka, sud će, po službenoj dužnosti ili na prigovor tuženika, najkasnije na pripremnom ročištu, brzo i na prikladan način provjeriti točnost naznačene vrijednosti te rješenjem protiv kojega nije dopuštena posebna žalba odrediti vrijednost predmeta spora (članak 40. stavak 3. ZPP).

31. U skladu s citiranim odredbama članka 40. ZPP-a, nakon što su se stranke o tome izjasnile, sud je provjerio točnost označene vrijednosti predmeta spora u odnosu na točku I. tužbenog zahtjeva u iznosu od 1.327,23 EUR naznačene u tužbi i utvrdio da je ona očito suviše visoko naznačena. Zbog toga je rješenjem suda od 11. studenoga 2025. određena je vrijednost predmeta spora u odnosu na točku I. tužbenog zahtjeva u iznosu od 863,66 EUR. Pri tome je sud uzeo u obzir činjenicu kako se tuženik izričito protivio djelomičnom povlačenju tužbe zbog čega je ovom presudom sud odlučivao o prvobitno postavljenom tužbenom zahtjevu za isplatu iznosa od 863,66 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

32. Naime, u konkretnom slučaju su predmet spora objektivno kumulirani tužbeni zahtjevi za utvrđenje ništetnosti točno određene odredbe članka 2. Ugovora o kreditu koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora.“ (točka I. tužbenog zahtjeva) i isplatu iznosa od 863,66 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (točka II. tužbenog zahtjeva) čiju isplatu, kao što to proizlazi iz činjenične osnove tužbe, kojom je sud vezan (članak 186. stavak 3. ZPP) i kao što je prethodno obrazloženo, tužitelj zahtijeva kao posljedicu ništetnosti predmetne ugovorne odredbe.

33. Odredbom članka 37. stavka 1. ZPP-a propisano je da ako jedna tužba protiv istog tuženika obuhvaća više zahtjeva koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, vrijednost predmeta spora se određuje prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva. Prema odredbi članka 35. stavka 1. ZPP-a, kad je za utvrđivanje stvarne nadležnosti, sastava suda i u drugim slučajevima predviđenim u ovom zakonu mjerodavna vrijednost predmeta spora, kao vrijednost predmeta spora uzima se u obzir samo vrijednost glavnog zahtjeva. Kamate, parnični troškovi, ugovorna kazna i ostala sporedna traženja ne uzimaju se u obzir ako ne čine glavni zahtjev (članak 35. stavak 2. ZPP).

34. S obzirom na to da su u konkretnom slučaju predmet spora objektivno kumulirani tužbeni zahtjevi za utvrđenje ništetnosti točno određene ugovorne odredbe (točka I. tužbenog zahtjeva) i isplatu točno određenog novčanog iznosa (točka II. tužbenog zahtjeva), sud je utvrdio da, u skladu s citiranim odredbama članka 35. i članka 37. stavka 1. ZPP-a, svaki od navedena dva tužbena zahtjeva ima svoju zasebnu vrijednost predmeta spora jer se radi o dva samostalna glavna tužbena zahtjeva koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi: 1) glavnom deklaratornom tužbenom zahtjevu za utvrđenje ništetnosti točno određene ugovorne odredbe i 2) glavnom kondemnatornom tužbenom zahtjevu za isplatu točno određenog novčanog iznosa (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske, Revd 1966/2023 od 7. lipnja 2023. i Revd 3314/2024 od 3. rujna 2024.). Deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti točno određene ugovorne odredbe je samostalni tužbeni zahtjev kojeg je tužitelj objektivno kumulirao uz kondemnatorni tužbeni zahtjev za isplatu zbog čega je sud izrekom presude odlučivao o oba navedena zahtjeva koja izreka stječe svojstvo pravomoćnosti. Drugim riječima, o pitanju ništetnosti ugovorne odredbe kao o prethodnom pitanju sud nije odlučivao samo u okviru obrazloženja presude kao o deklaratornom preambulu jer je utvrđenje ništetnosti postavljeno kao samostalan deklaratorni tužbeni zahtjev koji je tužitelj mogao istaknuti i u posebnoj parnici, a ne (samo) kao objektivno kumulirani tužbeni zahtjev u ovoj parnici. Objektivna kumulacija tužbenih zahtjeva ne znači i ne oduzima svakom pojedinom tužbenom zahtjevu njegovu samostalnost, već znači da se u tom slučaju, u skladu s odredbom članka 37. stavka 1. ZPP-a, vrijednost predmeta spora određuje prema zbroju vrijednosti svih (objektivno kumuliranih) tužbenih zahtjeva.

35. Budući da se točka II. tužbenog zahtjeva odnosi na isplatu točno određenog novčanog iznosa, konkretno iznosa od 863,66 EUR, to u skladu s citiranim odredbama članka 40. ZPP-a, sud nije ovlašten određivati vrijednost predmeta spora tog dijela tužbenog zahtjeva, već u odnosu na taj dio tužbenog zahtjeva vrijednost predmeta spora predstavlja upravo novčani iznos čiju isplatu tužitelj zahtijeva, dakle, iznos od 863,66 EUR-a.

36. Međutim, upravo iz razloga što u konkretnom slučaju tužitelj zahtijeva utvrđenje ništetnosti točno određene ugovorne odredbe, a ne cijelog Ugovora o kreditu i što tužitelj zahtijeva isplatu točno određenog novčanog iznosa kao posljedicu ništetnosti te ugovorne odredbe, sud je utvrdio da u odnosu na točku I. tužbenog zahtjeva, upravo iznos od 863,66 EUR čiju isplatu tužitelj konkretno zahtijeva kao posljedicu utvrđenja ništetnosti točno određene ugovorene odredbe, predstavlja vrijednost predmeta u odnosu na točku I. tužbenog zahtjeva. Zbog toga je u odnosu na točku I. tužbenog zahtjeva sud, rješenjem od 11. studenoga 2025., odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 863,66 EUR.

37. S obzirom na to da je u odnosu na točku I. tužbenog zahtjeva sud odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 863,66 EUR, dok u odnosu na točku II. tužbenog zahtjeva ta vrijednost iznosi 863,66 EUR, sud je, u skladu s odredbom članka 37. stavka 1. ZPP-a, odredio troškove postupka prema zbroju tih vrijednosti, dakle, prema iznosu od 1.727,32 EUR (863,66 EUR + 863,66 EUR).

Stoga su, u skladu s odredbom članka 155. stavka 1. ZPP -a, tužitelju kao potrebni priznati troškovi sastavljanja tužbe u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23 i 107/25; dalje: OT), sastavljanja obrazloženog podneska od 19. svibnja 2025. kojim se očituje na odgovor na tužbu u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT), sastavljanja podneska od 22. srpnja 2025. u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 8. točka 4. OT), zastupanja na ročištima 15. srpnja 2025. i 11. studenoga 2025. u iznosu od 200,00 EUR za svako ročište (Tbr. 9. točka 1. OT), što ukupno iznosi 850,00 EUR, a sve uvećano za PDV od 25% u iznosu od 212,50 EUR (Tbr. 46. OT), ukupno iznosi 1.062,50 EUR.

Tužitelj ima pravo na naknadu troškova sudske pristojbe za tužbu u plaćenom iznosu od 34,18 EUR i za presudu u iznosu od 66,36 EUR, sve u skladu s Uredbom o tarifi sudskih pristojbi.

Stoga tužitelj ima pravo na naknadu troškova u ukupnom iznosu od 1.163,04 EUR.

Na te troškove tužitelj ima pravo i na zatezne kamate od dana donošenja ove presude (članak 151. stavak 3. ZPP) do isplate, po stopi propisanoj odredbom članka 29. stavka 2. ZOO za ostale odnose jer se radi o troškovima postupka.

38. Tužitelj nema pravo na naknadu troškova po osnovi sudskih pristojbi u preostalom iznosu jer visina sudske pristojbe za presudu, prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 1.727,32 EUR, iznosi 66,36 EUR, a ne 68,36 EUR. Za sastavljanje podneska od 22. srpnja 2025. tužitelj neosnovano zahtijeva naknadu troškova u preostalom iznosu jer taj podnesak, prema njegovom sadržaju, ne predstavlja obrazloženi podnesak za čije bi sastavljanje tužitelj imao pravo na puni iznos nagrade, već se radi o podnesku koji spada u kategoriju ostalih podnesaka budući da je tim podneskom tužitelj djelomično povukao tužbu i postavio konačni tužbeni zahtjev. Stoga je sud utvrdio kako tužitelj nema pravo na naknadu troškova u ukupnom iznosu od 189,50 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

39. Slijedom navedenog o troškovima je odlučeno kao u točkama IV. i V. izreke presude.

Zagreb, 20. studenoga 2025.

Sudac

mr. sc. Ivana Koštarić Fegeš

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku 15 dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ako je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od dostave prijepisa presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.