REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SESVETAMA

STALNA SLUŽBA U SV. IVANU ZELINI

Vatrogasna 1a, Sv. Ivan Zelina

Poslovni broj P-301/2025-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sesvetama, Stalna služba u Svetom Ivanu Zelini po sutkinji toga suda Žanet Vidović kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja NL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Nenadu Horvat, odvjetniku iz Zagreba, Kranjčevićeva 8, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, zastupani po punomoćnici Andreji Šeša, odvjetnici iz Zagreba, Fra Filipa Grabovca 13, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon provedene i zaključene glavne i javne rasprave održane 14. listopada 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnice tuženika, dana 20. studenog 2025. donio, objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 203199, sklopljenog između tužitelja i tuženika, od dana 10.02.2007. godine, sadržana u čl. 6.1. Ugovora o kreditu, a koja glasi:

“6.1. Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita: Jednokratno 1,1% (jedancijelajedanposto) od iznosa kredita, minimalno 500,00 (petstokunainulalipa) kn naplaćuje se neposredno prije isplate kredita. “

II. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d.., Jurišićeva ulica 4, Zagreb, OIB: 87939104217 da tužitelju NL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 183,30 eur, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počev od 13.02.2007. do isplate, i to do 31.prosinca 2007. po stopi iz čl.1. Uredbe o visini stope zatezne kamate ("Narodne Novine" 153/04), od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 164,82 sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, koje teku od dana donošenja prvostupanjske odluke do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana.

IV U preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka se odbija.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 28. ožujka 2025. navodi da je odredbom čl. 6.1. predmetnog Ugovora tuženik obvezao tužitelja na plaćanje naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita, bez da mu je prethodno, a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje, u kojem postotku niti u kojem konačnom iznosu, što navedenu obvezu tužitelja kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom, sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima.

Ističe kako sporna odredba u potpunosti odgovara i pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definiraju odredbe čl. 81. st.1 i st.2 i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika kao jače ugovorne strane, a u kojem se položaju se tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničko društvo. Tvrdi da je tuženik nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljem. Dakle suprotno načelu savjesnosti i poštenja nametnuta mu je prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza, koja kao takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita- potrošača kao jedne ugovorne strane, u odnosu na banku trgovca kao druge ugovorne strane, a navedeno je suprotno temeljnim načelima obveznog prava: načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zlouporabe prava. Također, u ugovoru nije bilo navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada (da li po kupovnom, srednjem ili prodajnom tečaju), a dodatno, na koji način će navedena naknada biti naplaćena- gotovinskom uplatom tužitelja, na način da iznos biti ustegnut od cjelokupnog iznosa kredita, ili na neki treći način. Tuženik je tužitelju na ime naknade za obradu kredita prilikom isplate kredita, dana 13.02.2007. naplatio iznos od 1.381,07 kn što obračunato po fiksnom tečaju konverzije iznosi 183,30 eur koji u ovom postupku potražuje zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Predlaže tužbu i tužbeni zahtjev usvojiti.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu od 19. lipnja 2025. naveo da u smislu članka 40. stavka 3. Zakona o parničnom postupku prigovara naznačenoj vrijednosti predmeta spora koju je tužitelj naznačio u tužbi. Tužitelj predmetnom tužbom traži utvrđenje ništetnosti odredbe članka 6.1. Ugovora o kreditu br.: 203199. Naknada predviđena tim člankom iznosi 183,30 EUR. Iz tog razloga je vrijednost predmeta spora kako ga je tužitelj naznačio u tužbi, u iznosu od 1.510,52 EUR, očito suviše visoko naznačena. Ovo jer deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva na činidbu i ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Vrijednost predmeta spora određuje se samo prema vrijednosti tužbenog zahtjeva na činidbu. Prednje je i stav VSRH izražen u presudi Rev 688/2000-2 od 07.01.2004. godine kao i rješenju VSRH Rev 374/2013 od 6. prosinca 2017. godine.

Tuženik ističe i prigovor zastare potraživanja, naime kod instituta stjecanja bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla, sukladno odredbi čl. 225 ZOO-a. Stoga, i obveza vraćanja dospijeva u trenutku nastupa ništetnosti, odnosno od samog sklapanja posla, a od tada počinje teći zastara. Navodi da je već samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti kako je sporna ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva odredba. Navedena odredba jasno je koncipirana Ugovorom te unesena u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnote Ugovora.

Slijedom navedenog, kako je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja bila jasne, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 84. ZZP ocjena poštenosti ovih odredaba prema kriterijima iz članka 81. ZZP nije dopuštena. Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi da u konkretnom slučaju jedan od uvjeta iz članka 84. ZZP-a nije ispunjen, te da su osporavane odredbe podložne ocjeni (ne)poštenosti iz članka 81. ZZP-a, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja. Slijedom toga, očigledno je kako tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača. Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti: - nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; - a koja neravnoteža mora biti značajna.

Nadalje, sve i ako tužitelj ustraje u tvrdnji da se o odredbi nije pojedinačno pregovaralo, odnosno da tužitelj nije imao pravo glasa već je morao ili prihvatiti takve odredbe ili odustati od sklapanja ugovora, bitno je napomenuti da je člankom 3. stavcima 1. i 2. Direktive 93/13 propisano da će se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatrati nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora. Kada govorimo o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva govorimo o naknadi koja se jednokratno isplaćuje i to u fiksnom iznosu koji je jasno i transparentno određen. Dodatno, tužitelj je potpisom predmetnog ugovora o kreditu u odredbi članka 13.3. Ugovora jasno potvrdio da mu je banka uručila otplatnu tablicu u kojoj je, između ostalog, jasno bila iskazana naknada na koju je tužitelj svjesno pristao. Uzimajući navedeno u obzir kao nesporno, životno je i pravno logično da ukoliko neka neravnoteža postoji, a kako to tvrdi tužitelj, da tada ta neravnoteža postoji u samom trenutku sklapanja ugovora, te se ne odražava kasnije kroz otplatno razdoblje. Nameće se logično pitanje – ukoliko je takva znatna neravnoteža postojala u trenutku sklapanja ugovora, bi li osoba na čiji teret postoji takva neravnoteža pristala na sklapanje ugovora? Osoba koja je usprkos navedenoj odredbi sklopila ugovor, očito je procijenila da navedena odredba je u skladu s njenim mogućnostima i pravima i obvezama. Stoga, primjeni odredbe članka 81.st.1. Zakona o zaštiti potrošača nema mjesta u ovom pravnom sporu.

Ističe kako je sporna naknada obračunata i naplaćena sukladno objavljenim Općim uvjetima za poslovanje s građanima (dalje u tekstu: Opći uvjeti), a s kojim je Općim uvjetima tužitelj prilikom potpisa predmetnog ugovora o kreditu bio upoznat i na čiju je primjenu potpisom ugovora pristao. Pa je tako i pristao na odredbu točke 5.3. navedenih Općih uvjeta prema kojima banka u postupku obrade kreditnog zahtjeva provjerava bonitet i kreditno-garantnu sposobnost svih sudionika u kreditu, čime se jasno utvrđuju troškovi koje banke imaju prilikom obrade kredita. Smatra da je primjena Općih uvjeta valjano i zakonito ugovorena. Povrh navedenog, tuženik dodatno ističe kako postoji i podzakonski propis kojim je ugovaranje ulazne naknade dopušteno pozitivnim propisima, a riječ je o Pravilniku o naknadama za potrošačke kredite, u kojem je odredbom članka 3. izrijekom dopušteno obračunavati i naplatiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva. Stoga predlaže tužbeni zahtjev odbiti.

3. Sud je sa strankama na pripremnom ročištu raspravio vrijednost predmet spora u ovom predmetu nakon čega je utvrdio da je vrijednost predmeta spora u ovom predmetu 183,30 EUR-a. Naime, u situaciji kada tužitelj uz deklaratorni tužbeni zahtjev ističe i zahtjev za isplatu odnosno zahtjev na činidbu onda se vrijednost premeta spora utvrđuje samo prema naznačenoj vrijednosti zahtjeva za isplatu. Naime, u ovoj pravnoj situaciji utvrđenje ništavosti je samo činjenica od koje ovisi osnovanost zahtjeva za isplatu pa nije opravdano visinu tužbenog zahtjeva određivati kao zbroj zahtjeva za utvrđenje činjenice i zahtjeva za isplatu.

4. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu (str. 5-10), prometnu karticu po kreditu tužitelja (str. 11-20), upit o visini naplaćene naknade za obradu kredita (str. 21), e-mail odgovor sa e-mail adrese djelatnika banke o visini naplaćene naknade za obradu kredita (list 22) te je saslušan tužitelj.

5. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03, 84/08, 123/08, 57/11,148/11, 25/13, 43/13, 89/14 i 70/19, u daljnjem tekstu: ZPP) ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja da sud utvrdi ništetnim članak 6.1. Ugovora o kreditu te da mu tuženik isplati naplaćeni iznos naknade za obradu zahtjeva za odobrenje kredita jer tužitelj tvrdi da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi kojom je povrijeđeno njegovo potrošačko pravo.

7. Među strankama je prijeporno je li ugovorna odredba o ulaznoj naknadi ništetna te je li nastupila zastara tužiteljevog potraživanja.

8. Uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno je da su tužitelj tuženi sklopili dana 10. veljače 2007. navedeni Ugovor te da je istim odobren i stavljen na raspolaganje tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti 27.635,00 CHF po srednjem tečaju HNB-a za devize na dan isplate kredita.

9. Člankom 6.1. Ugovora ugovorena je naknada od 1,10% jednokratno od iznosa kredita, minimalno 500,00 HRK koja se naplaćuje neposredno prije isplate kredita. Iz prometne kartice po kreditu tužitelja te e-mail očitovanja djelatnika tuženika od 27. ožujka 2025. (list 22) proizlazi da je dana 13. veljače 2007. prilikom isplate/korištenja kredita tuženik naplatio naknadu za obradu kredita, u iznosu od 1.381,07 HRK sukladno članku 6.1 Ugovora o kreditu tako što je navedeni iznos ustegnuo od odobrenog kredita. Tuženik tijekom postupka nije prigovarao visini tužbenog zahtjeva, a sud je jednostavnom matematičkom operacijom utvrdio da je tužitelj iznose HRK pravilno pretvorio u iznos EUR-a kao sada službene valute plaćanja u Republici Hrvatskoj te pravilno postavio visinu tužbenog zahtjeva na iznos od 183,30 EUR-a (fiksni tečaj konverzije 7,53450).

10. Sud ocjenjuje neosnovanim tuženikov prigovor zastare tužiteljevog potraživanja kao i prigovor da tužitelj nema status potrošača.

11. Naime člankom 328. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05....155/23, dalje u tekstu ZOO) propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti ni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti članka 6.1 Ugovora o kreditu kojega je tužitelj ugovorna strana. Prema članku 327. ZOO na ništetnost se može pozivati svaka zainteresirana osoba. U odnosu na zahtjev za isplatu radi se o restitucijskom zahtjevu. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. doneseno je obvezujuće pravno shvaćanje broj: Su-IV-47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva po kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primili na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice ništetnosti ugovora, počinje teći od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora, a što je u konkretnom slučaju za naknadu za obradu kredita od pravomoćnosti ove presude.

12. U odnosu na okolnosti informiranja tužitelja i pregovaranja oko naknade za obradu kredita sud je izveo dokaz saslušanjem tužitelja.

13. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je kredit dizao radi kupnje auta, a što je prema sadržaju Ugovora i bila namjena ugovora. Tužitelj je iskazao da je navedeni auto kupio u privatne svrhe da i danas koristi taj auto u privatne svrhe dok za poslovne svrhe ima drugi auto. Tužitelj je iskazao da u vrijeme dizanja kredita nije bio vlasnik obrta ili trgovačkog društva već je bio zaposlenik kod poslodavca.

14. Stoga prema ocjeni suda tužitelj ima status potrošača u smislu članka 3. stavku 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 96/03., 46/07. i 79/07. dalje ZZP/03) koji je valjalo primijeniti s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu a kojim je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti te se na odnos između tužitelja i tuženika primjenjuju odredbe tog zakona.

15. U svom iskazu tužitelj je naveo i da je s prodavateljem vozila u auto kući obavljao pregovore oko kupnje vozila te da ga je prodavatelj uputio da kredit podigne kod tuženika jer je auto kuća sa tom bankom imala dogovor o poslovnoj suradnji. Tužitelj je prvotno iskazao da ga je prodavatelj uputio u Erste banku a kad mu je sud na uvid dao ugovor ispravio se i naveo da se radi o banci Volksbank d.d.

15.1. Ovdje sud smatra potrebnim napomenuti da navedenu nesigurnost u iskazu tužitelja pripisuje okolnosti što je od vremena kad je tužitelj dizao navedeni kredit do danas prošao znatan vremenski period te što je nekadašnja Volksbank d.d. u međuvremenu mijenjala i naziv u Sberbank d.d. Osim toga sljednica Volksbank d.d. je neosporno tuženica (a što među strankama nije ni bilo prijeporno) pa navedene promjene u nazivima banaka i duži vremenski period su mogle kod tužitelja izazvati određenu zbunjenost pri davanju iskaza.

15.2. Nadalje je tužitelj iskazao da su mu u autosalonu provjerili kreditnu sposobnost i kolika bi bila rata pa da je otišao u banku samo po dokumentaciju i radi potpisivanja ugovara, a u banci nije dobio nikakve obavijesti o naknadi koju treba platiti za obradu kredita niti je dobio brošuru ili katalog, a ugovor je čitao tek kasnije nakon što ga je potpisao. Također je iskazao da je za potrebu plaćanja naknade za obradu kredita saznao tek kada je došao u autosalon po auto, te da mu i u autosalonu nije objašnjeno na što se trošak obrade kredita koji treba platiti odnosi već da to treba platiti kako bi dobio kredit.

15.3. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je pretežiti dio razgovora i pregovora oko predmetnog namjenskog kredita pa tako i oko plaćanja prijeporne naknade za banku vodila i rješavala auto kuća koja je sa bankom-tuženicom u to vrijeme poslovno surađivala. Dakle tužitelj nije od specijalizirane ustanove i osposobljenog djelatnika banke dobio adekvatne informacije oko onoga što plaća naknadom za obradu kredita pa tako nije mogao ni postavljati pitanja o predmetnoj financijskoj obvezi, na što se odnosi trošak za obradu kredita koji mora platiti i je li taj trošak adekvatnog ekvivalenta sa uslugom koju banka time naplaćuje. Prema ocjeni ovog Suda djelatnik auto-kuće tužitelju nije mogao dati adekvatne informacije niti bi tužitelj sa djelatnikom auto kuće mogao s uspjehom pregovarati oko visine ulazne naknade niti bi mu mogao pitati koje to usluge banke plaća naknadom za obradu kredita. Iz dijela iskaza tužitelja u kojem navodi da su mu u auto kući rekli da naknadu mora platiti kako bi dobio kredit prema ocjeni ovog suda proizlazi da ni tužitelj, a ni djelatnici auto kuće nisu smatrali da se o navedenoj naknadi i obvezi njenog plaćanja uopće može pregovarati.

15.4. Dio iskaza u kojem tužitelj na upit punomoćnika tuženika navodi da bi najvjerojatnije pristao na plaćanje ulazne naknade za odobrenje kredita da mu je tom prilikom bilo pojašnjeno koje sve troškove banke plaća tim iznosom dodatno govori u prilog tomu da tužitelju pri dizanju konkretnog kredita nigdje ni u banci ni u auto kući nije pojašnjeno što stvarno plaća ulaznom naknadom i da nije imao ravnopravan položaj u tom ugovornom odnosu. Okolnost što bi tužitelj najvjerojatnije pristao na plaćanje ugovorne naknade da je imao jednak položaj u pregovorima kao i tuženi, odnosno izjednačenu pregovaračku poziciju ne može se u ovom postupku tumačiti na štetu tužitelju i zaključiti da tužitelju u konkretnim pregovorima nije povrijeđeno njegovo potrošačko pravo.

16. Iskaz tužitelja ovaj sud ocjenjuje u cijelosti jasnim, životno logičnim i istinitim te ga je u cijelosti prihvaća. Naime iz istoga proizlazi nije informiran na što se konkretno ulazna naknada odnosi te mu nisu pojašnjene usluge koje banka pruža u zamjenu za predmetni iznos niti je bio u poziciji pregovarati o visini naknade. Iz uvida u sam predmetni Ugovor te sadržaj istoga proizlazi da se radi o tipskom ugovoru na standardiziranom obrascu. Navedeno proizlazi i iz dijela ugovora naslovljenog „ostali uvjeti" iz kojega proizlazi da da se visine naknade određuju prema Odlukama kreditora, što dodatno upućuje na zaključak da se o visini konkretne naknade nije moglo pregovarati.

17. Na tuženiku je teret dokazivanja da se s tužiteljem pri sklapanju ugovora pojedinačno pregovaralo o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Tijekom ovog postupka tuženik takvu tvrdnju ničim nije dokazao niti je predlagao dokaze na tu okolnost.

18. Stoga iz okolnosti da predmetni ugovor predstavlja ugovor koji je prethodno pripremio tuženik odnosno tipski ugovor u smislu članka 295. ZOO, da iz navoda tužitelja tijekom postupka proizlazi da se o visini naknade za obradu kredita odnosno prijepornom dijelu odredbe članka 6.1. Ugovora nije pojedinačno pregovaralo, da tuženik nije tijekom ovog postupka uopće dokazivao suprotno a što sve upućuje na zaključak da je u postupku pregovaranja povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere) koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Stoga ovaj Sud na temelju članka 81. stavka 1., a u vezi s stavkom 2. i 3. te u vezi s člankom 87. stavak 1. ZZP-a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora ocjenjuje da je ugovorna odredba članka 6.1. Ugovora u dijelu u kojem je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita ništetna jer se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, što je odredbu unaprijed formulirao trgovac, čime je suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovorih strana na štetu tužitelja kao potrošača zbog čega je presudio kao pod I izreke.

19. Sud je u smislu članka 83. ZPP-a pri donošenju odluke u obzir uzeo i okolnostima prije i prilikom sklapanja ugovora, predmet ugovora te ostale ugovorne odredbe. Pri tom je ovaj sud na umu imao i Direktivu 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. (članak 4. stavak 2. i članak 5 Direktive) te Presudu Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 u odnosu na test poštenosti te shvaćanje da ugovorne odredbe potrošaču ne trebaju biti samo gramatički razumljive već adekvatno i dostatno pojašnjene.

20. Ovdje treba navesti kako unatoč okolnosti što Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu te što je predmetna Direktiva implementirana u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 78/12) da je Sud Europske unije ustanovio u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da tumače nacionalno pravo u svjetlu prava EU te mu kroz tumačenje daju iste učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom prava Zajednice.

21. Kako je odredba članka 6.1 Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita ništetna to se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu tog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe pa je tuženik na temelju članka 323. ZOO dužan vratiti tužiteljici ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom.

22. Dakle tužitelj ima pravo na povrat plaćene naknade za obradu kredita koja je na dan plaćanja iznosila 1.381,07 HRK.

Tužitelj je pravilno kao što je naprijed obrazloženo tužbeni zahtjev postavio na iznos 183,30 EUR-a, sukladno fiksnom tečaju konverzije i Zakonu o uvođenju eura kao službene valute Republike Hrvatske („Narodne novine“, 57/22. i 88/24.).

23. Slijedom navedenoga naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos koji je primio na ime naknade za obradu kredita u iznosu od 183,30 EUR-a uz zakonske zatezne kamate određene prema članku 1115 ZOO od dana stjecanja (naplate naknade) jer je tuženik bio nepošten pa je obvezan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Naknada je prema podacima spisa naplaćena 13. veljače 2007. pa je tužitelju od navedenog datuma trebalo priznati pravo na zakonske zatezne kamate.

24. Odluka o troškovima postupka temelji se na članku 154. stavak 1. i 155. ZPP- a, a prema vrijednosti predmeta spora od 183,30 EUR-a te troškovniku predanom na ročištu 20. studenoga 2025. Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, 138/23. OT). Opravdani trošak tužitelja sastoji se od troška sastava tužbe prema Tbr 7.1. OT u iznosu od 50,00 EUR-a, troška pristupa na pripremno ročište i ročište za glavnu raspravu od 14. listopada 2025. u iznosu od 50,00 EUR-a. Za obje radnje tužitelju je priznat i PDV u ukupnom iznosu od 25,00 EUR-a. Tužitelju je priznat i trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 EUR-a koliko je tužitelj i platio koristeći umanjenje po osnovi korištenja e-spis sustava te trošak pristojbe na presudu u iznosu od 13,27 EUR-a koliko iznosi trošak pristojbe prema vrijednosti predmeta spora sukladno Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine", 37/23). Stoga je tužitelju priznat opravdani trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 164,82 EUR-a

25. Tužitelju nije priznat trošak za tužbu i pristup na ročište 14. listopada 2025. preko dosuđenog iznosa jer je tužitelj takav trošak tražio prema previsoko naznačenom VPS-u (VPS u ovom postupku utvrđen je u iznosu od 183,30 EUR-a). Tužitelju nije priznat ni trošak za sastav podneska od 3. srpnja 2025. jer tužitelj u smislu članka 299a ZPP-a nije imao odobrenje niti ga je sud pozvao na dodatno očitovanje, a niti je taj podnesak doprinio ishodu ovog spora. Naime, tužitelj se u tom podnesku poziva na odluke drugih sudova, a što spada u obuhvat materijalnog prava koje sud treba poznavati. Nije priznat ni trošak pristojbe na presudu preko dosuđenog iznosa jer je tužitelj visinu pristojbe zatražio u previsokom iznosu.

26. Slijedom navedenoga odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Svetom Ivanu Zelini 20. studenog 2025.

S U D A C

Žanet Vidović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pismeno u 3 istovjetna primjerka, u roku od 15 dana od dana objave ove presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište za objavu presude, a uredno je obaviještena o tom ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem je presuda objavljena.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena, rok za žalbu od 15 dana teče od dana dostave prijepisa ove presude.

DN-a:

1. tužitelju po pun. uz poziv na plaćanje pristojbe na presudu u iznosu od 13,27

EUR

2. tuženiku po pun.