REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Poslovni broj: P-1052/21-26

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Dijani Mađerčić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja OE OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Ivanu Adžiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Addiko bank d.d. OIB:14036333877 iz Zagreba, Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćniku Krešimiru Ćurkoviću, odvjetniku iz odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug, odvjetnicima u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 29. listopada 2025. godine u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika ME, odvjetničkog vježbenika, dana 20. studenog 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I.Utvrđuje se ništetnim odredba članka 2. i članka 3. Ugovora o kreditu broj: 236-266/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 19. listopada 2004. godine sklopljenog između tužitelja OE OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kao korisnika kredita i prednika tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao kreditora, u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF.

II. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. OIB:14036333877 iz Zagreba, Slavonska avenija 6, platiti tužitelju OE OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], na ime preplate po osnovi valutne klauzule iznos od 7.515,82 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na:

- iznos od 10,74 eura od 30. prosinca 2004. godine do isplate,

- iznos od 7,02 eura od 06. siječnja 2005. godine do isplate,

- iznos od 7,11 eura od 31. siječnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 13,83 eura od 28. veljače 2009. godine do isplate,

- iznos od 3,41 eura od 31. ožujka 2009. godine do isplate,

- iznos od 4,55 eura od 30. travnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 3,96 eura od 31. siječnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 7,37 eura od 28. veljače 2010. godine do isplate,

- iznos od 18,45 eura od 31. ožujka 2010. godine do isplate,

- iznos od 17,28 eura od 30. travnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 26,91 eura od 31. svibnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 28,08 eura od 30. lipnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 50,15 eura od 31. srpnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 33,33 eura od 31. kolovoza 2010. godine do isplate,

- iznos od 67,66 eura od 30. rujna 2010. godine do isplate,

- iznos od 56,96 eura od 31. listopada 2010. godine do isplate,

- iznos od 43,35 eura od 30. studenog 2010. godine do isplate,

- iznos od 72,90 eura od 31. prosinca 2010. godine do isplate,

- iznos od 98,18 eura od 31. siječnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 82,55 eura od 28. veljače 2011. godine do isplate,

- iznos od 78,69 eura od 31. ožujka 2011. godine do isplate,

- iznos od 71,94 eura od 30. travnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 83,63 eura od 31. svibnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 118,86 eura od 30. lipnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 157,77 eura od 06. rujna 2011. godine do isplate,

- iznos od 140,50 eura od 06. rujna 2011. godine do isplate,

- iznos od 121,61 eura od 06. listopada 2011. godine do isplate,

- iznos od 116,69 eura od 07. studenog 2011. godine do isplate,

- iznos od 115,26 eura od 06. prosinca 2011. godine do isplate,

- iznos od 124,06 eura od 07. siječnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 131,73 eura od 06. veljače 2012. godine do isplate,

- iznos od 132,76 eura od 05. ožujka 2012. godine do isplate,

- iznos od 127,45 eura od 04. travnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 131,03 eura od 05. svibnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 133,48 eura od 06. lipnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 129,36 eura od 06. srpnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 130,45 eura od 04. kolovoza 2012. godine do isplate,

- iznos od 127,35 eura od 06. rujna 2012. godine do isplate,

- iznos od 120,77 eura od 06. listopada 2012. godine do isplate,

- iznos od 127,89 eura od 06. studenog 2012. godine do isplate,

- iznos od 131,31 eura od 06. prosinca 2012. godine do isplate,

- iznos od 128,82 eura od 04. siječnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 115,39 eura od 06. veljače 2013. godine do isplate,

- iznos od 126,80 eura od 05. ožujka 2013. godine do isplate,

- iznos od 127,79 eura od 05. travnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 123,32 eura od 04. svibnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 109,41 eura od 05. lipnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 109,06 eura od 05. srpnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 112,47 eura od 03. kolovoza 2013. godine do isplate,

- iznos od 117,95 eura od 04. rujna 2013. godine do isplate,

- iznos od 125,54 eura od 30. rujna 2013. godine do isplate,

- iznos od 121,62 eura od 02. studenog 2013. godine do isplate,

- iznos od 124,60 eura od 30. studenog 2013. godine do isplate,

- iznos od 127,54 eura od 31. prosinca 2013. godine do isplate,

- iznos od 123,68 eura od 31. siječnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 127,62 eura od 28. veljače 2014. godine do isplate,

- iznos od 126,33 eura od 31. ožujka 2014. godine do isplate,

- iznos od 121,97 eura od 30. travnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 120,57 eura od 31. svibnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 121,20 eura od 30. lipnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 126,15 eura od 31. srpnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 130,32 eura od 31. kolovoza 2014. godine do isplate,

- iznos od 129,46 eura od 30. rujna 2014. godine do isplate,

- iznos od 133,07 eura od 31. listopada 2014. godine do isplate,

- iznos od 134,46 eura od 30. studenog 2014. godine do isplate,

- iznos od 134,07 eura od 31. prosinca 2014. godine do isplate,

- iznos od 134,47 eura od 31. siječnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 134,47 eura od 28. veljače 2015. godine do isplate,

- iznos od 134,47 eura od 31. ožujka 2015. godine do isplate,

- iznos od 134,47 eura od 30. travnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 134,47 eura od 31. svibnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 134,47 eura od 30. lipnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 134,47 eura od 31. srpnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 134,47 eura od 31. kolovoza 2015. godine do isplate te na

- iznos od 134,47 eura od 30. rujna 2015. godine do isplate,

a sve po stopi koja je za razdoblje od 30. prosinca 2004. godine do 31. prosinca 2007. godine propisana odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. OIB:14036333877 iz Zagreba, Slavonska avenija 6, naknaditi tužitelju OE OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], trošak parničnog postupka u iznosu od 2.264,97 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 20. studenog 2025. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

IV. Odbija se tužbeni zahtjev na ime razlike glavnice u iznosu od 923,19 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. rujna 2015. godine do isplate kao neosnovan.

V. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka preko dosuđenog iznosa kao neosnovan.

VI. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva učinjena podneskom od 15. srpnja 2025. godine.

Obrazloženje

1. Punomoćnik tužitelja u tužbi navodi da je tužitelj u svojstvu korisnika kredita s prednikom tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. dana 19. listopada 2004. godine sklopio Ugovor o kreditu broj: 236-266/2004, kojim je tužitelju odobren stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 77.500,00 CHF po srednjem tečaju za CHF prednika tuženika važećem na dan korištenja kredita u svrhu prijevremene otplate kredita kod PBZ d.d. i adaptacije stana, s time da je odredbom članka 3. predmetnog Ugovora o kreditu ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju prednika tuženika važećem na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja. Nastavno punomoćnik tužitelja je naglasio da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2017. godine, utvrđeno da je između ostalih banaka i tuženik u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i odredbama Zakona o obveznim odnosima, što je potvrđeno i odlukom Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-2221/18 od 03. rujna 2019. godine. Inače sud je sukladno odredbi članka 502 c Zakona o parničnom postupku vezan za navedeno pravno utvrđenje. Isto tako punomoćnik tužitelja je ističući da je tužitelj s prednikom tuženika dana 04. veljače 2016. godine sklopio Aneks Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita iz kredita uz valutnu klauzulu u CHF u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, naglasio da se time tužitelj nije odrekao svojih prava i potraživanja temeljem ništetnih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu do dana izvršene konverzije, a niti sklapanje Aneksa Ugovoru o kreditu predstavlja bilo kakvu konvalidaciju učinaka ništetnosti do dana konverzije, koje stajalište je izraženo i u odluci Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-2868/18 od 12. veljače 2019. godine i poslovni broj Rev-18/18 od 26. svibnja 2020. godine, s time da je isto stajalište zauzeo i Sud EU u predmetu poslovni broj C-452/18 od 09. srpnja 2020. godine i poslovni broj C-118/17. Slijedom navedenog punomoćnik tužitelja je konačno postavljenim tužbenim zahtjevom predložio donošenje presude kojoj se utvrđuje ništetnim odredba članka 2. i članka 3. predmetnog Ugovora o kreditu od 19. listopada 2004. godine sklopljenog između tužitelja, kao korisnika kredita i prednika tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao kreditora, u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF te naložiti tuženiku platiti tužitelju na ime preplate po osnovi valutne klauzule iznos od 7.515,82 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini preplaćeni iznos od dan plaćanja do isplate te na razlike glavnice iznos od 923,19 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. rujna 2015. godine do isplate uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate.

2. Punomoćnik tuženika se očitovao na tužbu ističući da. osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva, osporava sve činjenične navode tužbe i iznesena tumačenja tužitelja te je prvenstveno istaknuo prigovor zastare potraživanja. Naime tužba je podnesena dana 15. veljače 2021. godine, a na zahtjev za isplatu temeljem stjecanja bez osnove se primjenjuje opći zastarni rok od pet godina, što znači da je za sva potraživanja s osnove stjecanja bez osnove koja su nastala prije 15. veljače 2016. godine nastupila zastara potraživanja. Nadalje punomoćnik tuženika je istaknuo da se protivi tumačenju kako bi pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH u predmetu poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. godine imalo značaj materijalnopravne norme ili predstavljalo drugi oblik izvora materijalnog prava temeljem kojeg bi sud trebao odlučivati o prigovoru zastare, a ujedno tužba radi zaštite kolektivnih interesa nije tužba vjerovnika prema dužniku, već traženje deklarativne odluke o tome da li je došlo do povrede prava potrošača ili ne, a niti udruga potrošača nije vjerovnik, niti su tužene banke dužnik, niti se uopće u takvom postupku stranke imaju smatrati vjerovnikom, odnosno dužnikom, pa nema govora da je došlo do prekida zastare prije podnošenja ove tužbe. Isto tako punomoćnik tuženika je naglasio kako mišljenje sudaca Vrhovnog suda RH kojim je u nedostatku pravne norme koja bi upućivala da zastaru prekida donošenje pravomoćne odluke suda u postupku po kolektivnoj tužbi stavio izvan snage zakonski rok od pet godina koji se odnosi na stjecanje bez osnove predstavlja težu povredu načela vladavine prava i zakonitosti te svaki sudac koji bi slijedio takvo tumačenje počinio bi identičnu težu povredu prava tuženika na pravično i pošteno suđenje. Nadalje predmetna tužba nije podnesena unutar roka od pet godina od dana donošenja presude Visokog trgovačkog suda RH, pa je i u tom smislu nastupila zastara. Nastavno punomoćnik tuženika je ističući da tužitelj nema pravni interes za donošenje deklaratorne presude napomenuo da su tužitelj i tuženik sklopili Aneks Ugovoru o kreditu, kojim su napravili konverziju kredita, koja ima retroaktivni učinak na način da su sve uplate tužitelja pretvorene u ispunjenje ugovorne obveze sukladno tako sklopljenom Aneksu, jer je svrha Aneksa bila izjednačiti tužitelja s osobama koji su zaključili ugovore o kreditu s bankama s deviznom klauzulom u EUR. Dakle predmetom ovog postupka može biti samo ispravnost izračuna konverzije, odnosno postupanje prednika tuženika u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Isto tako punomoćnik tuženika je istaknuo da su suprotno navodima tužbe tužitelj i pravni prednik tuženika pojedinačno pregovarali o spornim odredbama Ugovora o kreditu, jer je tužitelj mogao birati između kredita s valutnom klauzulom u EUR ili u CHF, a tužitelj je donio odluku da je za njega prihvatljivija valutna klauzula u CHF, s time da su odredbe o valutnoj klauzuli bile jasne, lako uočljive i razumljive te su sva prava tužitelja kao potrošača prije, tijekom i nakon sklapanja Ugovora o kreditu bila poštovana u cijelosti. Inače ugovaranje valutne klauzule je dopušteno prema pozitivnim pravnim propisima, a ujedno je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran, što znači da je javni bilježnik sukladno odredbama Zakona o javnom bilježništvu objasnio tužitelju smisao i posljedice posla te se uvjerio da postoji prava i ozbiljna volja za sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu, a tuženik je oglasima upućenim svim klijentima upozoravao na rizike koji proizlaze iz sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, dakle aktivno je radio na edukaciji potrošača. Inače sam porast tečaja CHF nakon sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu ne može biti od utjecaja na ocjenu valjanosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, jer je za ocjenu savjesnosti postupanja stranke mjerodavan trenutak sklapanja Ugovora o kreditu, a isto tako i procjena uzrokuje li odredba o valutnoj klauzuli značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača je objektivna analiza koja se mora dogoditi obzirom na stanje kakvo je bilo u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, koji stav je potvrdio i Sud Europske Unije u presudi broj C-186/16 od 20. rujna 2017. godine. Naime u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu tuženik nije mogao predvidjeti promjenu tečaja CHF koja se kasnije dogodila tijekom trajanja Ugovora o kreditu, s time da je u razdoblju od 50 godina, od 1918. godine do 1968. godine, CHF samo jednom promijenio vrijednost iz čega se može zaključiti da je CHF stabilna valuta za koju se ne očekuju veće oscilacije, a ujedno od povišenja tečaja CHF pa do danas ta valuta ima gotovo istu konstantnu vrijednost. Slijedom navedenog punomoćnik tuženika je osporavajući tužitelju svojstvo potrošača istaknuo da je konačno postavljenim tužbenim zahtjevom povećan tužbeni zahtjev, čime je tužba preinačena, čemu se protivi, predložio odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan uz naknadu troškova parničnog postupka.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izveo dokaz uvidom u presliku solemniziranog Ugovora o kreditu broj: 236-266/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 19. listopada 2004. godine (stranica 10-19 i 408-423 spisa), u presliku otplatnog plana (stranica 20-26, 35-36, 38, 345-348, 355, 401, 430, 433-434, 438 i 443 spisa), u presliku obavijesti o promjeni kamatne stope (stranica 27, 34, 37, 356-357, 374, 424-423 i 431 spisa), u presliku izvoda po kreditu za razdoblje od 01.01.2011. do 31.12.2011. (stranica 28- 29 spisa), u presliku izvoda po kreditu za razdoblje od 01.01.2012. do 31.12.2012. (stranica 30-31 spisa), u presliku izvoda po kreditu za razdoblje od 01.01.2013. do 31.12.2013. (stranica 32-33 spisa), u presliku izračuna konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u švicarskom franku (stranica 39-41 i 379-382 spisa), u presliku simuliranog otplatnog plana u EUR (stranica 42-45 i 383- 386 spisa), u presliku popisa uplata za namirenje obveza po kreditu u razdoblju od ugovaranja kredita do 30.09.2015. (stranica 46-48 i 387-390 spisa), u presliku obavijesti o provedenoj konverziji (stranica 49-50, 372-373, 428-429, 436-437 i 441- 442 spisa), u presliku solemniziranog Aneksa uz Ugovor o kreditu broj: 236-266/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 04. veljače 2016. godine (stranica 51-55 i 402-407 spisa), u presliku sudske prakse (stranica 82-116, 119-243, 250-253, 261-284 i 290-304 spisa), u presliku promotivnih materijala (stranica 117-118 spisa), u presliku pregleda kamatnih stopa banaka na kunske kredite bez valutne klauzule (stranica 244-248 spisa), u presliku mišljenja sudskog vještaka financijske struke Zrinka Ručevića (stranica 249 spisa), u presliku objavljenih članaka (stranica 305- 307 spisa), u iskaz tužitelja (stranica 326-327 spisa), u nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire TE (stranica 332--341 spisa), u presliku izračuna efektivne kamatne stope za kredite građanstvu (stranica 249-354 spisa), u presliku izjave o prihvaćanju konverzije (stranica 358 spisa), u presliku pregleda prometa za klijenta (stranica 359-371 i 439 spisa) te u presliku specifikacija uplata (stranica 375-378 i 426 spisa)

4. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći prema brižljivoj i savjesnoj ocjeni svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - u daljnjem tekstu ZPP-a) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

5. Među strankama je dakle nesporna aktivna i pasivna legitimacija, činjenica da su tužitelj, kao korisnik kredita i prednik tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao kreditor, dana 19. listopada 2004. godine sklopili Ugovor o kreditu, kojim je prednik tuženika odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju stambeni kredit u iznosu od 77.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita, na rok otplate do 30. listopada 2017. godine i s početnom ugovorenom kamatnom stopom od 5,25%, koja je promjenjiva sukladno „Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugog akta Banke“. Isto tako nesporna je činjenica da su tužitelj, korisnik kredita i prednik tuženika Hypo Alpe- Adria-Bank d.d., kreditor, dana 04. veljače 2016. godine sklopili Aneks uz Ugovor o kreditu, kojim je sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Naprotiv sporno je pitanje da li tužitelj s obzirom na provedenu konverziju ima pravo po osnovi ništetnih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu vezanih uz valutnu klauzulu u CHF zahtijevati isplatu tih preplaćenih iznosa, kao i razliku glavnice, s time da je ujedno sporno potrošačko svojstvo tužitelja, zatraženi tijek zakonske zatezne kamate, kao i prigovor zastare potraživanja.

6. Prvenstveno treba naglasiti da je punomoćnik tužitelja tužbenim zahtjevom od 15. srpnja 2025. godine povećao tužbeni zahtjev, čime je tužba sukladno odredbi članka 191. stavka 1. ZPP-a preinačena, za što je sukladno odredbi članka 190. stavka 3. ZPP-a potreban pristanak tuženika, s time da se punomoćnik tuženika protivio preinaci. Naime sud je sukladno odredbi članka 190. stavka 3. ZPP-a dopustio preinaku tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva, jer osim što tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, s obzirom da su tek provedenim financijskim vještačenjem utvrđene nove činjenice od kojih ovisi visina tužbenog zahtjeva, već je to ujedno svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. Drugim riječima kada sud ne bi dopustio navedenu preinaku tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva sukladno nalazu i mišljenju sudskog vještaka financijske struke, tada bi tužitelj, koji je predložio provođenje dokaza financijskim vještačenjem upravo iz razloga jer ne raspolaže potrebnim stručnim znanjem, kao uostalom niti tuženik i sud, zapravo bio doveden u neravnopravni položaj u odnosu na tuženika, s obzirom da se dokaz vještačenjem u postupku uvijek provodi nakon zaključenja prethodnog postupka, a što nikako nije bila intencija zakonodavca. Naprotiv upravo zbog ovakvih situacija odredbom članka 190. stavka 2. ZPP-a je propisan izuzetak od pravila da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci rješenja.

7. Nastavno u odnosu na sporno pitanje da li tužitelj, s obzirom na nespornu činjenicu da je Aneksom uz Ugovor o kreditu broj: 236-266/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 04. veljače 2016. godine (stranica 51-55 i 402-407 spisa) sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15 – u daljnjem tekstu ZIDZPK/15) izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, ima pravo zahtijevati utvrđenje ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu vezanih uz valutnu klauzulu u CHF i po toj osnovi isplatu preplaćenih iznosa, sud je utvrdio slijedeće. Bitno je naglasiti da je Vrhovni sud RH rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine izrazio pravni stav da se sklapanjem dodataka ugovoru kojim je izvršena konverzija sukladno odredbama ZIDZPK/15 ne gubi pravo na potraživanje preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu ako takva razlika postoji, s time da je ujedno Vrhovni sud RH već ranije odlukom poslovni broj Rev-2868/18 od 12. veljače 2019. godine utvrdio da potrošači s konvertiranim kreditima imaju pravo utvrđivati ništetnost iz osnovnog ugovora o kreditu. Dakle tužitelj konverzijom nije izgubio pravo na potraživanje na temelju nepoštenih, a time i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer osim što to nije propisano odredbama ZIDZPK/15, već to ne proizlazi niti iz odredbi predmetnog Aneksa uz Ugovor o kreditu broj: 236- 266/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 04. veljače 2016. godine. Iako je zakonitost i provedba konverzije sukladno odredbama ZIDZPK/15 utvrđena rješenjem Vrhovnog suda RH u oglednom postupku poslovni broj Gos-1/19 od 04. ožujka 2020. godine, kao i odlukom Ustavnog suda RH broj U-I-3685/15 od 04. travnja 2017. godine, sklapanjem sporazuma o konverziji potrošači, korisnici kredita uz valutnu klauzulu u CHF nisu izgubili pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih, a time i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje važenja ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF do dana sklapanja sporazuma o konverziji, kojim su izmijenjeni samo uvjeti i način otplate kredita, što proizlazi iz same činjenice da se radi o dodatku, aneksu osnovnom ugovoru o kreditu, a ne o sklapanju novog ugovora o kreditu. Naime sklapanjem sporazuma o konverziji nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu nisu sukladno odredbi članka 326. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22 – u daljnjem tekstu ZOO-a) postale valjane, a ujedno niti odredbama ZIDZPK/15 nije propisano da bi ništetni osnovni ugovori, odnosno ništetne odredbe osnovnih ugovora o kreditu provedenom konverzijom konvalidirali, postali valjani. Nadalje Vrhovni sud RH je rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine ujedno naglasio da korisnici kredita imaju pravo na razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer time dolazi do izjednačavanja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija u odnosu na korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili dodatak, tim više što su u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije takvi potrošači imali jednaki pravni status. Isto tako Sud Europske unije je presudom poslovni broj C-452/18 i C-118/17 utvrdio da potrošači imaju pravo na svoja potraživanja osim u slučaju ako bi se informirano nagodili s bankom o tome, ali se potrošači nisu odrekli svojih potraživanja, s obzirom da niti nisu mogli znati hoće li naknadno biti utvrđena ništetnom valutna klauzula u CHF, koje utvrđenje ništetnim je uslijedilo tek nakon provedene konverzije, u kolektivnom sporu, pa potrošači imaju pravo na puno obeštećenje iako je provedena zakonska konverzija.

8. Nastavno treba naglasiti da je odredbom članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, 46/07 i 79/07 – u daljnjem tekstu ZZP-a) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništetna. Isto tako odredbom članka 82. točke 11. ZZP-a propisano je da se nepoštenom može smatrati odredba kojom se trgovcu dopušta jednostrano mijenjati ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga, a prema odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. S obzirom da su ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu odredbe o predmetu ugovora i o cijeni, koji pravni stav je zauzeo Vrhovni sud RH, bitno je naglasiti da je prema odredbi članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (u daljnjem tekstu Direktiva 93/13/EEZ) ugovorna odredba jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Imajući na umu da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača, koji se u ugovorima s trgovcima posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, što je i predmetni Ugovor o kreditu, pojavljuju kao „slabija strana“, jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, s obzirom da pregovaranje podrazumijeva da je potrošač mogao stvarno utjecati na sadržaj ugovornih odredaba, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, sud je analizirajući odredbe predmetnog Ugovora o kreditu vezane uz valutnu klauzulu stava da tim odredbama nije jasno i razumljivo određen tečajni rizik zbog čega tužitelj, potrošač niti nije mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Drugim riječima tužitelju su morali biti jasni stvarni učinci promjene tečaja, njenog konkretnog dosega, na način da je mogao procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njegove financijske obveze. Nastavno treba naglasiti da prema praksi ES-a za pojam potrošača, a to je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, nije odlučno što je potrošački ugovor prestao ispunjenjem, jer korisnici kredita, potrošači koji su otplatili kredit i traže povrat plaćenog na temelju pravila o stjecanju bez osnove, jer su plaćanja učinjena na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao ispunjenjem, a ujedno ništetnost valutne klauzule niti nije povreda manjeg značaja, s obzirom da se radi o cijeni, koja predstavlja bitan sastojak ugovora o kreditu. Isto tako za pojam potrošača u smislu Direktive 93/13/EEZ nije niti odlučno znanje ili iskustvo pojedinog potrošača, što je razumljivo, jer je za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi odlučan samo podređeni položaj potrošača koji nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke, kreditora koji se primjenjuju na kredite koje sklapaju, pa svi oni neovisno o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu, u odnosu na banku, kreditora dijele jednaki, podređeni položaj.

9. Jednako tako treba naglasiti da je Trgovački sud u Zagrebu presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2017. godine, utvrdio da je između ostalih banaka i tuženik u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača, pa su stoga te odredbe ništetne, a koji pravni stav je potvrđen i presudom Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-2221/18 od 03. rujna 2019. godine, prema kojem su odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, bez jasnih i razumljivih parametara o kojima se nije pregovaralo, nepoštene i ništetne. Inače sud je sukladno odredbi članka 502. c ZPP-a, kao i odredbi članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 56/13) vezan za navedeno pravno utvrđenje iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava, kada se u parnici koju pokrene fizička osoba poziva na to pravno utvrđenje, kao što se u ovom parničnom postupku pozivala tužiteljica.

10. Nadalje bitno je naglasiti da je odredbom članka 1. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ propisano da odredbama te Direktive ne podliježu ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, koja iznimka iz područja primjene Direktive je prenesena u hrvatsko zakonodavstvo odredbom članka 49. stavka 5. ZZP-a, koji iz svoje primjene isključuje ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne prirode, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju RH. S obzirom da su dakle iz primjene Direktive 93/13/EEZ isključene kogentne zakonske odredbe koje se primjenjuju na ugovorne stranke neovisno o njihovoj volji, jer se za te kogentne odredbe pretpostavlja da je zakonodavac uspostavio pravičnu ravnotežu između ugovornih stranaka, a također su iz primjene Direktive 93/13/EEZ isključene i dispozitivne odredbe koje se uvijek, automatski primjenjuju kad nema drugačijeg dogovora stranaka, u pitanju su odredbe koje definiraju prirodne sastojke ugovora, sud je utvrdio da valutna klauzula, dispozitivna odredba, propisana odredbom članka 22. ZOO-a podliježe primjeni Direktive 93/13/EEZ, testu poštenosti / nepoštenosti, jer osim što sve iznimke od kontrole nepoštenih ugovornih odredbi treba restriktivno tumačiti radi ostvarenja što šire zaštite potrošača, već ujedno treba voditi računa o specifičnosti valutne klauzule u CHF u ugovorima o kreditu, koja nije nepoštena sama po sebi, potrošači razumiju značaj valutne klauzule, opći rizik porasta vrijednosti CHF, nego je nepošteno to što banke, trgovci nisu upozorili potrošače na specifičan rizik vezan uz CHF, što su sudovi u kolektivnom sporu posebno apostrofirali.

11. Iskazu tužitelja (stranica 326-327 spisa) koji je u bitnom istaknuo da su mu u banci ponudili kredit u valuti euro i u valuti CHF, rekli su da je kredit u valuti CHF „najpovoljniji, jer je bila niža kamatna stopa“, u to vrijeme su „svi dizali kredite u valuti CHF“, znao je što znači valutna klauzula, da mjesečna rata ovisi o tečaju valute u kojoj diže kredit, ali ga nitko, niti u banci, a niti javni bilježnik, nije upozorio na nikakav rizik ove valute, sud je poklonio povjerenje, jer je logičan i uvjerljiv. Isto tako sudu je uvjerljiv i dio iskaza tužitelja da je ovim kreditom „zatvorio“ kredit koji je ranije podigao u PBZ d.d. radi adaptacije stana, a ostatak ovog kredita je iskoristio također za adaptaciju stana u kojem je živio s roditeljima, taj stan nikada nije bio iznajmljivan, u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu bio je vlasnik obrta registriranog za ugostiteljsku djelatnost te je sjedište tog obrta bilo na adresi ovog obiteljskog stana, ali ugostiteljsku djelatnost je obavljao u kafiću naziva Eurocaffe, na adresi [adresa], koji je u vlasništvu njegovog oca, gdje i danas obavlja ugostiteljsku djelatnost. Konačno sudu je razumljiv i logičan dio iskaza tužitelja da je pristao na konverziju, iako mu u banci nisu ništa objašnjavali, jer se time „spasio“, smanjila se mjesečna rata kredita, s time da je otprilike dva, tri mjeseca nakon konverzije ovaj kredit u cijelosti otplatio putem pozajmica, a u ovom stanu proteklih tri godine nitko ne stanuje, s obzirom da je iselio iz tog stana, a roditelji žive u stanu iznad tog stana. S obzirom da je tužitelj, fizička osoba, sklopio predmetni Ugovor o kreditu izvan okvira svog obrta i poduzeća, jer sama činjenica da je na adresi stana kojeg je adaptirao sredstvima ovog kredita bilo registrirano sjedište njegovog ugostiteljskog obrta ne rezultirati time da tužitelj ne bi bio potrošač, jer je samu ugostiteljsku djelatnost obavljao u drugoj nekretnini, pa se tužitelj ima pravo pozivati se na pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine.

12. U odnosu na prigovor zastare potraživanja sud je utvrdio da je isti neosnovan iz slijedećih razloga. Naime Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 31. siječnja 2022. godine izrazio mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja kako iz revizijske odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. godine, tako i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VsRH broj Su-IV-47/2020 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine navodeći da ta pravna shvaćanja nisu proturječna, nego se međusobno podupiru i dopunjavaju. Inače prema pravnom shvaćanju iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe članka 214. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dok je na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. godine izraženo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. S obzirom da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u postupku zaštitu kolektivnih interesa potrošača poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine postala pravomoćna 14. lipnja 2018. godine, kada je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, što znači da je rok za restitucijski zahtjev tužitelja po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli počeo teći 14. lipnja 2018. godine, a sukladno odredbi članka 225. ZOO-a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, dok je tužba podnesena dana 15. veljače 2021. godine, dakle unutar propisanog općeg zastarnog roka od pet godina, sud je utvrdio da je prigovor zastare potraživanja neosnovan. Isto tako prigovor zastare potraživanja je neosnovan i u odnosu na preinačenu tužbu povišenjem tužbenog zahtjeva, jer je Vrhovni sud RH na sjednici Građanskog odjela broj Su-IV- 123/24 od 27. svibnja 2024. godine izrazio pravno shvaćanje da u slučaju kada je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične i pravne osnove, neprava preinaka, moguća i dopuštena, zastara se prekida podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe.

13. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire TE (stranica 332--341 spisa) proizlazi da ukupna razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 56.628,06 kuna za koje je nalazom utvrđen više uplaćeni iznos, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 7.515,82 eura. Isto tako sudski vještak je utvrdio da ukupna razlika preostale glavnice prema obračunu banke primjenom tečaja na dan konverzije u odnosu na iznos preostale glavnice primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije iznosi 6.955,78 kuna, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 923,19 eura, s time da je Dodatkom Ugovora o kreditu utvrđena preplata tužitelja po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR na dan 30. rujna 2015. godine te iznosi 17.929,18 kuna, odnosno 2.379,61 eura.

14. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka, jer je izrađen sukladno dobivenom zadatku, temeljem uvida u dostavljenu dokumentaciju te je logičan i obrazložen, a tim više što na sam matematički izračun niti stranke nisu imale nikakvih prigovora. U odnosu na navode punomoćnika tuženika da je sudski vještak nalaz i mišljenje izradio kao da e radi o ugovoru o kreditu s fiksnom kamatnom stopom te s fiksnim tečajem, pa je pri izračunu trebao primjenjivati promjenjivu kamatnu stopu na kunske kredite, a ujedno treba uzeti u obzir tzv. negativne tečajne razlike, kao i činjenicu da je konverzijom priznata preplata, treba ponovno naglasiti da je Trgovački sud u Zagrebu pravomoćnom presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine utvrdio da su odredbe u potrošačkim ugovorima o kreditima kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača ništetne. Dakle nije nepoštena, a time i ništetna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli, koja je dopuštena odredbom članka 22. ZOO-a kao takva, već je naprotiv nepoštena, a time i ništetna odredba o valutnoj klauzuli, jer osim što se o istoj niti nije pregovaralo, ujedno tuženik, trgovac nije informirao potrošače, a time i tužiteljicu, o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, što rezultira time da je vezano uz predmetni Ugovor o kreditu valjan početni tečaj CHF koji je važio na dan isplate kredita. Isto tako u odnosu na tzv. negativne tečajne razlike treba naglasiti da osim što punomoćnik tuženika niti nije istaknuo prigovor radi prebijanja, ujedno se na tuženika niti ne odnose pravna utvrđenja iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, s obzirom da nije potrošač, nego trgovac, a niti je tužitelj zbog tzv. negativnih tečajnih razlika išta stekao, da bi isto bio dužan vratiti, isplatiti tuženiku.

15. Iako je konverzijom propisanom odredbama ZIDZPK/15 cilj izjednačavanje položaja potrošača s kreditom denominiranim u CHF, odnosno s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klazulom u CHF s položajem u kojem bi potrošač bio da je koristio kredit denominiran u eurima, odnosno kredit denominiran u kunama s valutnom klazulom u eurima, zbog čega je odredbom članka 19. c ZIDZPK/15 propisana metodologija same provedbe konverzije na način da se iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF, odnosno denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF računa po tečaju za euro koji je kreditor primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eurima, odnosno denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima, a ujedno se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF, odnosno denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primjenjuje kamatna stopa koja je jednaka, po iznosu, vrsti i razdoblju promjene, koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eurima, odnosno denominirane u kunama uz valutnu klauzulu u eurima na dan sklapanja tih ugovora o kreditu, time nije uzeto u obzir da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine utvrđeno da su nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF vezane uz promjenjivu kamatnu stopu i uz valutnu klauzulu, što rezultira time da je tim pravnim utvrđenjem valjana početno ugovorena kamatna stopa i tečaj CHF koji je važio na dan isplate kredita. Drugim riječima sklapanjem predmetnog Aneksa uz Ugovor o kreditu broj: 236-266/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 04. veljače 2016. godine, kojim je izvršena zakonska konverzija, nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezane uz valutnu klauzulu sukladno odredbi članka 326. stavka 1. ZOO-a nisu konvalidirale, postale valjane, a to tim više što niti odredbama ZIDZPK/15 nije propisano da bi ništetni osnovni ugovori, odnosno ništetne odredbe osnovnih ugovora o kreditu provedenom konverzijom konvalidirali, postali valjani. Naprotiv kada potrošači, korisnici kredita denominirani u kunama uz valutnu klauzulu u CHF, kao što je i tužitelj, zbog provedene zakonske konverzije, ne bi imali pravo pozivati se na pravomoćno utvrđenje iz kolektivnog spora za zaštitu prava i interesa potrošača vezanih uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, time bi bili dovedeni u različit, nepovoljni položaj u odnosu na potrošače, korisnike kredita denomiranih u kunama uz valutnu klauzulu u CHF koji nisu izvršili konverziju, što nikako nije i ne može biti opravdano. Upravo iz navedenih razloga Vrhovni sud RH je rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine izrazio pravni stav da korisnici kredita imaju pravo na razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer time dolazi do izjednačavanja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija u odnosu na korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili dodatak, tim više što su u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije takvi potrošači imali jednaki pravni status. Isto tako treba naglasiti da je zbog metodologije provedbe konverzije propisane odredbom članka 19 c ZIDZPK/15 sudski vještak financijske struke utvrdio kako preplatu u odnosu na ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezanog uz valutnu klauzulu, tako i razliku glavnice kredita koja iznosi 923,19 eura, s time da je konverzijom utvrđena preplata u iznosu od 2.379,61 eura, koju treba oduzeti od navedene razlike glavnice, što iznosi -1.456,42 eura. Naime stav je suda da se konverzijom utvrđena preplata treba oduzeti od razlike glavnice, a ne od preplaćenih iznosa po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a niti eventualno od obračunatih zateznih kamata na preplaćene iznose po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, upravo zbog odredbe članka 19 c ZIDZPK/15, propisane metodologije konverzije koje vrijede kako za banke, trgovce, tako i za potrošače, a ujedno su te odredbe lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a, pa tako i odredbu članka 172. ZOO-a o redoslijedu uračunavanja.

16. U odnosu na visinu konačno postavljenog kondemnatornog tužbenog zahtjeva na ime preplate po osnovi valutne klauzule u iznosu od 7.515,82 sura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini preplaćeni iznos od dana plaćanja do isplate te na ime razlike glavnice u iznosu od 923,19 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. rujna 2015. godine do isplate sud je utvrdio slijedeće. S obzirom da je sudski vještak financijske struke utvrdio da ukupna preplata po osnovi valutne klauzule iznosi 7.515,82 eura sud je utvrdio da tužitelj može osnovano na ime preplate po osnovi valutne klauzule zahtijevati utuženi iznos od 7.515,82 eura i to sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini preplaćeni iznos od dana plaćanja do isplate. Naime treba ponovno naglasiti da je Trgovački sud u Zagrebu pravomoćnom presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, utvrdio da je između ostalih banaka i tuženik, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, pa su stoga te odredbe ništetne, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetnih ugovornih odredbi, jer je iste nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta do isplate. Inače Županijski sud u Zagrebu je u presudi poslovni broj Gž-2761/20 izrazio stav da se tuženik ne može s uspjehom pozivati na poštenje, a niti na zaključak Vrhovnog suda RH poslovni broj Su-IV-22/04 od 05. ožujka 2004. godine, jer je ZZP lex specialis. Naprotiv u odnosu na razliku glavnice u iznosu od 923,19 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. rujna 2015. godine do isplate sud je utvrdio da tužitelj ne može osnovano zahtijevati utuženu razliku glavnice, jer kada se sukladno odredbi članka 19 c ZIDZPK/15 od razlike glavnice u iznosu od 923,19 eura oduzme konverzijom priznata preplata u iznosu od 2.379,61 eura, dolazi se do iznosa od -1.456,42 eura.

17. Slijedom navedenog a temeljem odredbe članka 325. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 81. ZZP-a, odredbom članka 82. točke 11. ZZP-a, odredbom članka 87. stavka 1. ZZP-a, odredbom članka 84. ZZP-a, odredbom članka 2. Direktive 93/13/EEZ, odredbom članka 2. ZPP-a, odredbom članka 502 c ZPP-a, odredbom članka 193. stavka 2. ZPP-a, odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a, odredbom članka 327. stavka 2. ZOO-a i odredbom članka 1115. ZOO-a sud je usvojio kao osnovan deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnim odredbe članka 2. i članka 3. predmetnog Ugovora o kreditu od 19. listopada 2004. godine sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i prednika tuženika Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. kao kreditora, u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF, s time da je usvojio kao osnovan i kondemnatorni tužbeni zahtjev na ime preplate po osnovi valutne klauzule u iznosu od 7.515,82 sura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini preplaćeni iznos od dana plaćanja do isplate, dok je naprotiv odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev na ime razlike glavnice u iznosu od 923,19 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. rujna 2015. godine do isplate te je odlučeno kao pod točkom I., točkom II. i točkom IV. izreke presude.

18. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je temeljem odredbe članka 154. stavka 5. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a te je sud tužitelju zastupanom po punomoćniku dosudio naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 2.264,97 eura, sukladno vrijednosti predmeta spora, uspjehu u sporu, Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i zatraženom trošku, a isti se sastoji od troška sastava tužbe od 15. veljače 2021. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7. točka 1.), troška sastava podneska od 13. svibnja 2021. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 20. studenog 2024. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 27. ožujka 2025. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška sastava podneska od 15. srpnja 2025. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1. u svezi s tbr. 7. točka 1.), troška sastava podneska od 22. listopada 2025. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 29. listopada 2025. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), 25% na ime PDV-a u iznosu od 350,00 eura (Tbr. 46.), troška predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 450,00 eura te troška sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 64,97 eura. Nadalje, treba napomenuti da je na dosuđeni iznos troška parničnog postupka sud sukladno odredbi članka 151. stavka 3. ZPP-a dosudio i zatraženu zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja presude do isplate, odnosno tekuću od 20. studenog 2025. godine do isplate. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom III. izreke presude.

19. Naprotiv zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka i to troška sastava podneska od 21. rujna 2021. godine i podneska od 15. veljače 2025. godine sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer je tim podnescima punomoćnik tužitelja u bitnom ponovio ranije iznesene navode, iste malo dopunio i elaborirao, što je bilo nepotrebno, usmjereno na nepotrebno povećanje troškova postupka, pa je tužitelj dužan sam snositi trošak sastava tih podnesaka. Isto tako zahtjev tužitelja za naknadom troška sastava podneska od 19. studenog 2024. godine sud je temeljem odredbe članka 152. ZPP-a u svezi s odredbom članka 299 a stavka 3. i stavka 4. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer je taj podnesak, kojim je sukladno odredbama Zakona o uvođenju eura kao službene valute u RH postavljen u važećoj valuti euro, dostavljen na sud dan prije ročišta određenog i održanog dana 20. studenog 2024. godine, što rezultira time da tužitelj ne može osnovano zahtijevati naknadu troška sastava tog podneska, nego je dužan sam snositi trošak sastava tog podneska. Nastavno zahtjev tužitelja za naknadom troška pristupa na ročište za objavu i uručenje presude sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer od kada funkcionira e-oglasna ploča suda, o čemu su stranke obaviještene, trošak pristupa na ročište za objavu i uručenje presude nije nužan trošak, čiju bi naknadu stranka mogla osnovano zahtijevati, a sve to tim više što intencija zakonodavca kada je propisao uručenje presude na ročištu za objavu i uručenje, odnosno dostavu presude putem e-oglasne ploče, sasvim sigurno nije bila na taj način povećavati troškove parničnog postupka, nego upravo suprotno. Iako je Tbr. 9. točkom 3. predviđena naknada troška pristupa na ročište za objavu i uručenje presude treba posebno naglasiti da sud odluku o naknadi troškova donosi sukladno odredbi članka 151. stavka 1. ZPP-a i odredbi članka 155. stavka 1. ZPP-a vodeći računa o ekonomičnosti postupka, odnosno da se svaki parnični postupak završi u razumnom roku i samo s onim troškovima koji su bili potrebni, a trošak pristupa na ročište i objavu presude nikako nije nužan, niti opravdani trošak, a to tim više što za tu parničnu radnju niti nije potrebno nikakvo stručno znanje punomoćnika tužitelja, koje bi moglo opravdati taj trošak. Dakle tužitelj, pa time i punomoćnik tužitelja, u svakom slučaju mogu doći na ročište za objavu i uručenje presude, ali zbog toga tužitelj nikako nema pravo zahtijevati naknadu troška pristupa na to ročište. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom V. izreke presude.

20. Nastavno zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka sud je temeljem odredbe članka 154. stavka 5. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer tužitelj nije uspio u postupku samo u razmjerno neznatnom dijelu zahtjeva, zbog kojeg dijela tuženiku zastupanom po punomoćniku nije nastao nikakav trošak, čiju bi naknadu mogao osnovano zahtijevati, a ujedno je tuženik tijekom postupka neosnovano osporavao osnovu tužbe. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom VI. izreke presude.

21. Konačno stopa zatezne kamate je za razdoblje od 04. travnja 2007. godine do 30. prosinca 2004. godine propisana odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do isplate određena je sukladno odredbi članka 29. stavka 2. ZOO-a, odnosno po stopi koja se za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

U Zagrebu, dana 20. studenog 2025. godine

Sudac:

Dijana Mađerčić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste, pismeno u četiri primjerka, putem ovog suda na Županijski sud.

DNA:

1.Tužitelju po punomoćniku

2.Tuženiku po punomoćniku

U Zagrebu, dana 20. studenog 2025. godine