REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Posl.br. 25-P-5479/2024-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Vanesi Brizić Bahun kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja KF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Maksu Skendžiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika OTP banka d.d. Split, Ulica Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupanog po punomoćnici Sanji Vukina, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Vukina & Partneri u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne i glavne rasprave zaključene dana 15. listopada 2025. godine u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja OF, odvjetničkog vježbenika, te zamjenice punomoćnice tuženika PF, odvjetničke vježbenice, dana 20. studenog 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba članka 5. (Naknada za obradu kreditnog zahtjeva) Ugovora o kreditu broj: 40117/06 od 19.04.2009. godine između tužitelja KF, [adresa] ([adresa]), [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika OTP banka d.d., Split, Ulica Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, u dijelu u kojem se navodi da “0.50% (slovima: nulacijelapedesetposto) od iznosa odobrenog kredita – minimalno 200,00 kn, a naplaćuje se jednokratno odmah po potpisu Ugovora”.

II. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d. Split, Ulica Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, isplatiti tužitelju KF, [adresa] ([adresa]), [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 96,10 EUR-a s osnova ništetne odredbe o naknadi za obradu zahtjeva i administraciju kredita, uvećano za zateznu kamatu tekuću od 22. travnja 2006. godine do do 31. prosinca 2007. godine prema stopi iz čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine broj 76/96, 72/02 i 153/04), za razdoblje od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 169,91 eur, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 20. studenog 2025. godine do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom dana 19. travnja 2006. godine sklopio Ugovor o kreditu prema kojem je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 31.500,00 CHF obračunato po srednjem tečaju HNB važećem na dan isplate kredita. Odredbom članka 5. predmetnog Ugovora o kreditu tuženik je obvezao tužitelja na plaćanje naknade za obradu zahtjeva u visini od 0,50% na iznos kredita, bez da mu je prethodno, a niti naknadno, jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, odnosno od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu, niti zašto je baš određena naknada u visini od 0,50% od iznosa kredita, što navedenu obvezu tužitelja kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom sukladno odredbi članka 270. Zakona o obveznim odnosima. Isto tako ističe da sporna ugovorna odredba u potpunosti odgovara i pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definiraju odredbe članka 81. stavka 1. i stavka 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03) i odredba članka 82. Zakona o zaštiti potrošača, jer se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika kao jače ugovorne strane, a u kojem se položaju tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničko društvo. Dakle tuženik je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, na koji način je tužitelja doveo u neravnopravan položaj u kojem nije mogla utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem. U ugovoru nije bilo navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada, niti je dodatno precizirano da li će biti relevantan tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate ugovora ili na neki treći dan. Dakle, da je tuženik tužitelju odobrio jedan iznos kredita, a faktički isplatio drugi iznos umanjen za navedene troškove obrade kredita teretivši tužitelja dana 21. travnja 2006. godine za iznos od 724,08 kn s troškovima obrade kredita, a koja obrada ulazi u opis radnog mjesta kreditnog referenta, zaposlenika banke. Stoga tužitelj tužbenim zahtjevom traži donošenje presude kojom se utvrđuje ništetnom odredba Ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i tuženika koja glasi: "0.50% (slovima: nulacijelapedesetposto) od iznosa odobrenog kredita – minimalno 200,00 kn, a naplaćuje se jednokratno odmah po potpisu Ugovora.", te da se naloži tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 96,10 eur, zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom i troškovima postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnovu tužbenog zahtjeva, dok visinu čini nespornom. Ističe kako tužitelj nije potrošač jer isto nije dokazao te se na predmetni spor primjenjuje tumačenje zastare koje se odnosi na tražbinu stjecanja bez osnove iz nepotrošačkih ugovora. Nadalje navodi kako odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva (tzv. ulazna naknada) nije ništetna jer nisu ispunjeni uvjeti iz Zakona o zaštiti potrošača, budući se radi o jasnoj, lako razumljivoj i uočljivoj odredbi.

3. Tuženik je na ročištu održanom 15. listopada 2025. godine učinio nesporan i osnov zahtjeva, kao i tužiteljev status potrošača.

4. U tijeku postupka izvršen je uvid u Ugovor o kreditu, tečajnu listu OTP banke, dopis od 18. lipnja 2024.g.

5. Temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

6. Među strankama nije sporna aktivna i pasivna legitimacija, činjenica da su tužitelj i tuženik dana 19. travnja 2006. godine sklopili Ugovor o kreditu, kojim je tuženik, kreditor, odobrio predniku tužitelja, korisniku kredita, kredit u iznosu od 31.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj, na rok otplate 72 mjeseca, uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu. Isto tako nesporna je činjenica da je tužitelj sukladno odredbi članka 5. predmetnog Ugovora o kreditu bio dužan prije korištenja kredita platiti naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini 0,50% na iznos kredita obračunate s datum ugovora, koju naknadu u iznosu od 724,08 kn, odnosno 96,10 eur, tuženik je naplatio dana 21. travnja 2006. godine. Visina isplaćene naknade među strankama nije sporna.

7. Također, među strankama nije sporno da je tužitelj iznos od 96,10 eur isplatio tuženiku na temelju ništetne odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu, kojim je ugovoreno prije korištenja kredita platiti naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini od 0,50% na iznos kredita.

8. Sporno je da li je osnovan istaknuti prigovor zastare.

9. Naime, time što je učinio nespornim osnovu zahtjeva, tuženik ne osporava tvrdnje tužitelja da je odredba članka 5. predmetnog Ugovora o kreditu, kojim je ugovorna naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i to u visini od 0,50% od iznosa kredita, a koja naknada je u konkretnom slučaju iznosila 96,10 eur, nepoštena ugovorna odredba, a time sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a ništetna. S obzirom se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, jer je istu nesporno unaprijed formulirao tuženik, trgovac, zbog čega tužitelj, potrošač, niti nije imao utjecaja na njezin sadržaj, u pitanju je odredba unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, sud je stava da je ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, s obzirom da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača, a to tim više što je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što korisnike kredita dodatno dovodi u neravnopravan položaj.

10. Stoga je valjalo tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnom odredbu čl. 5. Ugovora o kreditu usvojiti i odlučiti kao u izreci pod točkom I.

11. U odnosu na prigovor zastare potraživanja sud je utvrdio da je isti neosnovan. Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH broj Su-IV-47/2020 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle iz navedenog pravnog stava Vrhovnog suda RH proizlazi da zastara restitucijskog zahtjeva još nije niti počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti.

12. Slijedom navedenog, a temeljem odredbe članka 325. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 81. stavka 1. i stavka 2. ZZP-a, odredbom članka 84. ZZP-a, odredbom članka 87. stavka 1. ZZP-a, odredbom članka 2., 4. stavka 2. i 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ, odredbom članka 2. ZPP-a, odredbom članka 295. ZOO-a, odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a i odredbom članka 1115. ZOO-a, sud je usvojio kao osnovan tužbeni zahtjev kojim se utvrđuje ništetnom odredba članka 5. Ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i tuženika dana 19. travnja 2009. godine, koja glasi: "0.50% (slovima: nulacijelapedesetposto) od iznosa odobrenog kredita – minimalno 200,00 kn, a naplaćuje se jednokratno odmah po potpisu Ugovora" i ujedno naložio tuženiku platiti tužitelju iznos od 96,10 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 22. travnja 2006. godine do isplate te je odlučeno kao pod točkama I. i II. izreke presude.

13. S obzirom da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i to u visini od 0,50% od iznosa kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.

14. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u svezi s čl. 155. ZPP-a. Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i zatraženom trošku i to za sastav tužbe prema Tbr. 7. toč. 1. - 50,00 eur, za sastav podneska od 17.12.2024.g. prema Tbr. 8. toč. 1. - 50,00 eur, te za zastupanje na ročištu 15.10.2025.g. prema Tbr. 9. toč. 1. - 50,00 eur, što ukupno iznosi 150,00 eur, a uvećano za trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 6,64 eur i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 13,27 eur ukupno iznosi 169,91 eur.

15. Stoga je odlučeno kao u izreci pod točkom III.

U Zagrebu, 20. studenog 2025. godine

Sudac:

Vanesa Brizić Bahun

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda Županijskom sudu.